Kraj Drugog svjetskog rata: "Objesili su svoju djecu!"

Danas je Džordžu Lajtmenu 99 godina. Proljeća 1945. je kao devetnaestogodišnjak, u sklopu 286. Inženjerijskog bataljona 6. američke armije, prvi put kročio na njemačko tlo, rat je još bjesnio. Na svim su frontovima napredovali američki i britanski vojnici, te Crvena armija Sovjetskog Saveza, piše Dojče vele.

U to vrijeme je u nekim južnonemačkim selima situacija bila nejasna. 

- Linija fronta bila je izuzetno promjenljiva - prisjeća se Lajtmen. 

Vermaht i SS su posljednjih mjeseci rata fanatično ratovali za očuvanje propadajuće nacističke vlasti.

Strahote rata - koje nikada ne prolaze

- Došli smo u jedno malo mjesto. Vidjeli smo 15 do 20 djece. Sve dječaci. Imali su deset do dvanaest godina. Mrtvi. Bili su obješeni. Pokucao sam na prva vrata i pitao što se dogodilo. Stanovnici su mu ispričali: To su učinili pripadnici zloglasnog njemačkog Vafen SS-a. Okupili su djecu iz mjesta, svakom dali po jednu ručnu protivoklopnu raketu i naredili im da pucaju kad ugledaju prvi američki tenk - prisjeća se Lajtmen gotovo 80 godina kasnije.

Kad su tenkovi stigli, djeca su pobjegla. 

- Dan kasnije SS se vratio, skupio djecu i objesio ih o drveće. Vješali su sopstvenu djecu - kazao je Lajtmen.

Istoričari će kasnije dokumentovati brojne zločine Vermahta i SS-a nad njemačkim civilima koji više nisu htjeli da ratuju - takozvane zločine završne faze rata.

Njemci su ubijali milione ljudi u Njemačkoj i Evropi, ali i sopstvenu djecu.

- Ta slika mi se nikada nije izbrisala iz sjećanja: kako tijela djece vise na vjetru - ističe Lajtmen.

Sumnja u čovječanstvo

Ratna iskustva duboko su obilježila Lajtmena. 

- Slika te djece ostavila je na mene tako dubok utisak da sam počeo sumnjati u čovječanstvo. Možda me najviše od svega do danas uznemirava upravo to što kao čovjek ne možeš vjerovati samome sebi. Jer ono što je motivisalo SS nije bilo racionalno - kazao je Lajtmen.

On, američki vojnik i oslobodilac, preispituje sam sebe suočen sa zločinima drugih. Možda je to jedna od ključnih razlika između biografija žrtava nacionalsocijalizma i biografija počinilaca: Decenijama nakon kraja rata skoro sve njemačke masovne ubice i njihovi pomagači poricali su sopstvenu odgovornost za rat koji je odnio živote više od 60 miliona ljudi.

I poricali su svoju podršku fašističkoj ideologiji koja je ljude dijelila na vrijedne i bezvrijedne živote, a završila je industrijskim masovnim ubistvima evropskih Jevreja, Sinta i Roma i mnogih drugih. Njemci su pucali, trovani gasom, ubijali - ukupno 1,5 miliona djece - većinom zato što su bila Jevreji.

Lajtmen nije bio samo američki vojnik koji se borio protiv nacističke Njemačke. Bio je i preživjeli iz Holokausta. Rođen je u Beču, glavnom gradu Austrije. Kada su nacisti preuzeli vlast, njegova jevrejska porodica odlučila je 1940. da pobjegne. Džordž, njegova majka i bake i djedovi dobili su vize za SAD. Samo njegov otac Jozef nije. On je 1940. pobjegao u tadašnju Jugoslaviju. Kada se činilo da je na sigurnom, Džordž i ostatak porodice ukrcali su se na brod za SAD. Nikada više nije vidio svoga oca.

Nakon rata napravio je naučnu karijeru u SAD-u. Dugi niz godina bio je profesor inženjerskih nauka na elitnom američkom univerzitetu Berkli u Kaliforniji. Dobio je brojna priznanja i nagrade. Tamo i danas živi sa svojom 100-godišnjom suprugom Nensi u domu za starije. I dalje se često pita: „Kako je bilo moguće u tako kratkom vremenu da se od tako obrazovanih ljudi poput Njemaca napravi nešto tako zlo?“

Na to pitanje nema odgovor. Kao ni na mnoga druga. Ali ne prestaju ga progoniti. 

- Kad god sam upoznavao Njemce pitao sam se koliko su oni ili njihovi roditelji bili krivi. Ali pripisivati im krivicu zbog navodne krivice predaka bilo mi je, naučno gledano, neprimjereno - rekao je Lajtmen.

U potrazi za ocem

Kad se sa samo 18 godina dobrovoljno prijavio u vojsku u svojoj novoj domovini SAD-u slijedio je unutrašnji poriv: Neizvjesnost o sudbini oca. Njegova borba protiv Njemaca bila je i potraga. Po tome se razlikovao od većine svojih saboraca.

- Kad smo u blizini Minhena dospjeli do koncentracionog logora Kaufering (dio sistema logora Dahau), moji su saborci bili zgroženi. Gnušali su se njemačkih zločina. Ali ja sam odmah pomislio na svog oca. Kad smo susretali oslobođene ljude, uvijek sam se nadao da ću ga ponovno vidjeti - priča Lajtmen.

Kaufering sastojao se od jedanaest različitih logora. Nacisti su u bavarsku provinciju deportovali 23.000 ljudi, uglavnom istočnoevropskih Jevreja. Morali su prisilno raditi za njemačku ratnu industriju. Na kraju su svi trebali biti ubijeni. Bila je to strategija uništenje kroz rad, kako su to nacisti nazivali.

Kad je Džordž Lajtmen aprila 1945. ušao u oslobođeni logor, otvorio mu se svijet iz Danteovog Pakla - tako je jedan preživjeli logoraš opisao logor. 

- Na sve strane  su ležala tijela. Mnogi su još tinjali jer su Njemci pokušali da ih spale. Pošto su ljudi bili samo kost i koža, nisu gorjeli. Te mu se slike i danas vraćaju u snu - kazao je Lajtmen.

"Hladnoća i bezobzirnost vraćaju se svima nama"

Fondacija Evropskog memorijala holokausta vodi spomen-područje. Džordž Lajtmen je počasni član. Nedavno su se brojni gosti okupili povodom 80. godišnjice oslobođenja. Džordž ovaj put nije došao, put iz Kalifornije je bio pretežak za 99-godišnjaka.

Komemoracija je bil obilježena žalošću za ubijenima, ali i zabrinutošću za budućnost: uspon ekstremno desne Alternative za Njemačku, uspon Donalda Trampa u SAD-u, ruski agresorski rat u Ukrajini.

Duh fašizma se vratio - moć jačega, zabrinuto je u govoru rekao bečki istoričar Florijan Venkinger.

- Ilon Mask smatra empatiju najvećom slabošću zapadne civilizacije. Tu valja ostati čvrst. Ako se društvena solidarnost, osjećanje za pravdu i saosjećanje ciljano napadaju, onda je sasvim jasno da hladnoća i bezobzirnost mogu da se vrate svima nama, da mogu sve da nas ugroze - rekao je Venkinger.

I Džordža Lajtmena duboko zabrinjava aktualna politika. 

- Činjenica da neko poput Donalda Trampa može da postane predsjednik je nevjerovatna. To što veliki djelovi društva podržavaju fašističke ideje jeste uznemiravajuće. Pripisivati određenim grupama ljudi krivicu za nešto - to je oduvijek donosilo nesreću - ističe Lajtmen.

Maja 2025. on navršava 100 godina. Uprkos svemu što je prošao, kaže da je imao dobar život. Mogao je da putuje svijetom, osnovao je porodicu i upoznao zanimljive ljude. 

Tek mnogo godina poslije okončanja rata doznao je kako mu je otac umro. U jednom logoru u Jugoslaviji Njemci su njemu i stotinama drugih zarobljenika pucali u glavu. Zato što je bio Jevrej. Do danas Džordž Lajtmen zamišlja kako je njegov otac doživio posljednje minute života. Svakog dana misli na to.