Obućina: Strategija koja se upravo razvija u Tel Avivu nadživjeće i Netanjahua i Hamas, a cijenu će platiti kompletni Bliski istok

Iako se na ovim prostorima mnogo više prati što se zbiva u Ukrajini, što je i razumljivo jer nam je prostorno bliže i samim tim nas se dotiče, u protekloj godini na Bliskom istoku odigrao se niz događaja sa dalekosežnim posljedicama po globalni poredak. Od pada sirijskog režima, preko obezglavljenja iranskog vojnog vrha i njegovih proksija, do izraelskog pokretanja rata sa svim svojim susjedima. U svemu tome, Amerika se pokazala kao slaba garancija moći, što su najbolje na svojoj koži osjetili u Kataru, dugogodišnjem savezniku Vašingtona. Doha je ostala iznevjerena kad ju je Izrael granatirao. Za to vrijeme Saudijska Arabija i Turska se pozicioniraju kao nove regionalne sile koje nastoje iskoristiti novonastali vakuum. O tome kako su ovi događaji uticali na preslagivanje odnosa moći u regionu koji se neslavno naziva „bure baruta“ Jutarnji je pitao dr sc. Vedrana Obućinu, politikologa i teologa, stručnjaka za Bliski istok i predsjednika Centra za međureligijski dijalog u Rijeci.

Bliži se druga godišnjica napada Hamasa na Izrael. Kako u ovom trenutku izgleda situacija na Bliskom istoku?

Obućina: Druge godišnjice obično nude priliku za refleksiju, ali i trijezan pogled na ono što se zbiva sada. Stanje na Bliskom istoku danas možemo opisati kao višeslojnu krizu koja nadilazi isključivo izraelsko-palestinski sukob. Prvo, na terenu u Gazi i dalje svjedočimo humanitarnoj katastrofi golemih razmjera: desetine hiljada poginulih, stotine hiljada ranjenih i milioni ljudi raseljenih ili bez osnovnih uslova za život. Sukob je odavno prestao biti samo vojni – on se pretvorio u krizu dostojanstva, povjerenja i opstanka. Drugo, šira regionalna slika pokazuje kako se 7. oktobra 2023. preliva daleko izvan Gaze. U Libanu prijeti otvoreni rat, dok na Crvenom moru jemenski Hutisti koriste sukob za sopstvenu regionalnu afirmaciju. Iran ostaje ključni činilac, podržavajući različite aktere, ali i balansirajući kako ne bi bio gurnut u otvorenu konfrontaciju sa SAD-om i njegovim saveznicima. Treća je međunarodna dimenzija. Bliski istok je postao arena nadmetanja velikih sila, prije svega SAD-a, Kine i Rusije. Vašington nastoji očuvati bezbjednost Izraela, ali i spriječiti regionalnu eksploziju, Moskva koristi sukob za jačanje svojih pozicija u globalnom „Jugu“, dok Peking nastupa kao posrednik, nudeći ekonomske podsticaje i ideju stabilnosti.

Izraelu je u otprilike godinu dana pošlo za rukom nešto što možda nije nikome u istoriji – napao je gotovo sve svoje susjede i sukob je otvorio sa najmanje osam država i teritorija: Palestinom, Libanom, Sirijom, Irakom, Jemenom, Iranom, Tunisom i Katarom. Možemo li reći da je 7. oktobar bio upravo onaj okidač koji je Netanjahuov režim priželjkivao, a možda čak i očekivao, kako bi dobio izgovor da proširi sukob i otvori više frontova odjednom?

Obućina: Postoje dvije ravni na koje moramo odgovoriti. Prva je činjenična: izraelska vladajuća garnitura, predvođena Netanjahuom, bila je već prije 7. oktobra pod ogromnim unutrašnjim pritiscima – masovnim protestima zbog reforme pravosuđa, kriminalnom prošlošću premijera, sve većeg jaza između sekularnih i vjerskih Jevreja, te gubitka povjerenja međunarodnih partnera. U tom kontekstu, Hamasov napad pružio je Netanjahuu ono što je izgledalo kao prilika da se konsoliduje, da definiše jasnog neprijatelja i mobiliše društvo oko rata. Druga je interpretativna: možemo reći da izraelsko vođstvo nije „priželjkivalo“ sam napad, jer je on ozbiljno narušio bezbjednost i povjerenje građana u institucije. Međutim, itekako je iskoristilo šok i užas 7. oktobra kako bi proširilo operacije i redefinisalo geopolitičku kartu regiona. Rezultat je da se sukob više ne vodi samo sa Hamasom, nego je postao višefrontovni rat sa elementima regionalnog sukoba – od libanske granice i sirijskog teritorija, preko iračkih milicija i jemenskih Hutista, pa sve do napetosti sa Iranom. Netanjahuov režim time dobija dvostruku korist – prema unutra se predstavlja kao jedini garant bezbjednosti nacije, a prema van nastoji uvući Zapad, posebno SAD i Evropsku uniju, u širu strategiju obuzdavanja Irana i njegovih saveznika. To jeste klasična logika „eskalacije radi opstanka“. No treba biti svjestan da se takva strategija dugoročno može pretvoriti u bumerang, jer se umjesto jačanja bezbjednosti otvara rizik regionalnog požara koji će nadživjeti i Netanjahua i Hamas, a cijenu će plaćati cijeli Bliski istok.

Koliko ozbiljno treba da shvatimo činjenicu da izraelski premijer sada otvoreno prihvata ekspanzionističku viziju „Velikog Izraela“, ideologiju koja podrazumijeva trajni rat, negira palestinsku nacionalnost i prijeti susjedima? Koliko dugo takva politika može opstati, čak i uz nastavak američke vojne i diplomatske podrške?

Obućina: Vrlo ozbiljno to treba shvatiti, jer to mijenja stvarnost na terenu, što se vidi iz ekstremnih izjava izraelskog premijera. U proteklim mjesecima vlada je donijela konkretne odluke, na primjer planove za masovno širenje naselja i projekte poput E1, koji praktično isključuju ostvarenje suverene palestinske države. Realnost opstanka takve politike mjeri se kroz tri međusobno povezana pritiska. Prvi pritisak je regionalni. Eksplicitna ekspanzionistička retorika izaziva oštre osude susjeda i rizik širenja konflikta. Nedavno smo svjedočili reakcijama iz čitavog arapskog svijeta i Irana, koje polarizuju region. Drugi pritisak je međunarodni. Iako SAD ostaje glavni vojni i diplomatski štit Izraela, američka podrška ipak nije nepresušna. Američko javno mnjenje, djelovi Kongresa i saveznici pokazuju sve veću podijeljenost i zasićenje, pa je dugoročna bezuslovna podrška nesigurna. Studije i ankete pokazuju pad podrške u ključnim biračkim grupama. Treći pritisak je unutrašnji. Politika trajnog rata i širenja naselja opterećuje ekonomiju, međunarodne veze i socijalnu koheziju. Vidimo da već postoje glasovi protiv unutar izraelskog društva i ekonomskog establišmenta, koji upozoravaju na dugoročne troškove izolacije. Zato Netanjahuova vizija Velikog Izraela može funkcionisati zahvaljujući vojnoj moći i dijelom američkoj pomoći. Ona će trajati sve dok spoljašnji i unutrašnji troškovi ne pređu prag političke prihvatljivosti za izraelsku elitu i njihove saveznike. Ako i kada se taj prag pređe, bilo kroz diplomatske sankcije, nestabilnost na granicama ili eroziju ključne spoljne podrške, Netanjahu će biti prinuđen da promijeni strategiju.

EU priprema sankcije Izraelu, a sve više zapadnih lidera otvoreno kritikuje izraelsku vladu. Ankete pokazuju da 70 odsto Izraelaca želi da Netanjahu ode. Revolt je sve glasniji i unutar IDF-a. Netanjahu je svjestan da nastavkom ovakve politike prijeti da izoluje Izrael od većine ostatka svijeta. Čak je nedavno rekao da se Izraelci treba da pripreme na to da će Izrael postati „super-Sparta“, ali ipak ulazi u taj rizik. Zašto je toliko arogantan?

Obućina: Netanjahuova arogancija proizilazi iz kombinacije političkog opstanka, ideološkog ubjeđenja i geopolitičkog kalkulisanja. On je premijer pod stalnim pritiskom korupcionaških procesa i unutrašnjopolitičkih sukoba; svaki njegov potez mora se posmatrati i kroz prizmu ličnog opstanka na vlasti – pa i na slobodi, jer ga čeka zatvor. Održavanje stanja trajne prijetnje i mobilizacije omogućava mu da kontroliše političku agendu, oslabi opoziciju i odloži sopstvene pravosudne probleme. Netanyahu nije samo oportunista. On i njegov najuži krug ministara, među kojima su ekstremisti, pripadnici terorističkog pokreta Kahane i stvarni gangsteri, zaista vjeruju u projekat Velikog Izraela i u to da istorija legitimira širenje teritorije, pa čak i po cijenu izolacije. Netanjahu računa da će, uprkos rastućoj kritici, Zapad i dalje biti prinuđen da podržava Izrael. Drugim riječima, on vjeruje da izolacija nikada neće biti potpuna i da će uvijek postojati minimum podrške. To mu daje prostor za rizičnu, gotovo prkosnu politiku. Zato ono što spolja izgleda kao arogancija, iz njegove perspektive djeluje kao kombinacija ideološkog fatalizma i političke nužde: bolje izolovan, ali snažan i na vlasti, nego ranjiv i otvoren kompromisu koji bi ugrozio i njega lično i njegovu političku viziju.

Pitanje priznanja palestinske države ponovo je aktuelizovano. Iako se arapske zemlje decenijama zalažu za stvaranje palestinske države, evropske zemlje tek su u skorije vrijeme počele otvorenije izražavati podršku tome, dijelom zbog sve glasnijih optužbi za genocid i pritiska sopstvenih birača. Hoće li priznanje Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i drugih većih zemalja zaista nešto značajno promijeniti?

Obućina: Priznanje Palestine od strane velikih zapadnih država svakako bi imalo snažnu simboličku i diplomatsku težinu. To bi predstavljalo promjenu paradigme, jer se dosad Zapad uglavnom držao formule da će palestinska država nastati tek kroz pregovore, a sada bi se prvi put priznalo da Palestinci imaju pravo na državu nezavisno o izraelskom pristanku. To bi Palestincima dalo novu međunarodnu legitimnost i dodatno delegitimisalo izraelsku politiku stalne okupacije i širenja naselja. Međutim, treba biti realan i priznati da samo priznanje neće automatski promijeniti stanje na terenu.

Izraelski napad na Dohu ponovo je otvorio ideju stvaranja „arapsko-muslimanskog NATO-a“. O čemu je riječ?

Obućina: Ideja o „arapsko-muslimanskom NATO-u“ ponovo se pojavila u kontekstu izraelskog udara na Dohu, kao odgovor na percepciju da region treba kolektivnu bezbjednosnu arhitekturu sposobnu da se suprotstavi spoljnim prijetnjama. Radi se o konceptu koji bi uključivao arapske države Zaliva, sjeverne Afrike i potencijalno Tursku i Pakistan, s ciljem koordinacije odbrambenih politika, obavještajnih sistema i zajedničkog odgovora na vojnu agresiju. Ključan element novog impulsa je Pakistan, nuklearna sila s iskustvom u regionalnim sukobima, koja svojim uključivanjem daje dodatnu težinu inicijativi. Pakistan može djelovati kao moralni i bezbjednosni oslonac, ali takođe šalje signal svijetu da region potencijalno formira blok koji može balansirati izraelsko-američki uticaj.

Kakvu bi ulogu u tome mogla imati Kina?

Obućina: Kineska vojna industrija i tehnologije nadzora, komunikacija i preciznog naoružanja mogle bi pružiti infrastrukturu koja bi savezu omogućila stvarnu operativnu sposobnost. Naravno, Peking neće otvoreno konfrontirati Sjedinjene Američke Države, ali može koristiti ovakve saveze da proširi svoj uticaj u regionu kroz prodaju tehnologije i vojne ekspertize.

Kina je danas najveći trgovinski partner većine država Bliskog istoka. Da li je ona najveći dobitnik haosa?

Obućina: Kina se prema izraelskim ratovima i američko-izraelskom savezu pozicionira izrazito pragmatično. Peking otvoreno ne želi da antagonizuje Sjedinjene Države, ali istovremeno gradi svoju autonomnu mrežu uticaja u regionu kroz trgovinu, ulaganja i energetske projekte, prvenstveno nafte i gasa. Ova „tiha strategija“ omogućava Kini da u krizi djeluje kao ekonomski i politički posrednik, a paralelno jača svoj položaj bez direktnog vojnog uplitanja. Kroz masovne infrastrukturne projekte, zajmove i ulaganja u luke, željezničke veze i energetske kapacitete, Kina učvršćuje dugoročne političke veze koje nijesu uslovljene ideologijom. U trenutku kada region ulazi u nove konflikte, Peking može povećati svoju ulogu u postkonfliktnim obnovama i logistici, što ga čini tihim dobitnikom haosa – zemljom koja profitira od nestabilnosti, ali bez vojnog rizika koji bi nosile Sjedinjene Američke Države ili regionalne sile.

Izrael sve češće ignoriše Sjedinjene Američke Države, palestinske frakcije takođe; ratovi u Iraku i Avganistanu završili su povlačenjem Amerikanaca, a sankcije Iranu dale su ograničene rezultate. Ima li Vašington uopšte koherentnu strategiju za Bliski istok?

Obućina: Granice američke moći na Bliskom istoku postale su sve očiglednije u posljednjoj deceniji. Iako SAD i dalje posjeduje neupitnu vojnu i ekonomsku dominaciju, njegova sposobnost da koherentno oblikuje događaje u regionu slabi. Vašington i dalje djeluje prema principu održavanja prisustva kroz vojne baze, prodaju oružja i diplomatske kanale, ali integrisana vizija koja bi istinski osigurala mir i stabilnost u regionu teško da postoji. Često se reaguje ad hoc umjesto da se gradi dugoročna, konzistentna politika. Možemo reći da SAD još uvijek oblikuje Bliski istok, ali njegova moć nije apsolutna.

Kako se promijenila ravnoteža snaga u regionu nakon dvanaestodnevnog rata između Irana i Izraela?

Obućina: Iran je pretrpio značajne vojne gubitke, ali ti gubici nijesu temeljno narušili njegov regionalni uticaj. Godinama ranije Izrael je sistematski slabio iranske proksije kroz napade i obavještajne operacije. S druge strane, Izrael je konsolidovao prednost u preciznoj vojnoj moći i obavještajnom kapacitetu, ali sukob je pokazao i ranjivosti: regionalne sile, uključujući Hezbolah i druge militante, i dalje mogu destabilizovati zone izraelskog interesa. Dugoročno, ravnoteža snaga postaje više funkcija proaktivnosti i mreže savezništava nego apsolutne superiornosti; Iran i dalje zadržava sposobnost projekcije moći kroz proksi-grupe, dok Izrael nastavlja koristiti vojnu i obavještajnu dominaciju kako bi minimizirao rizike od eskalacije.

Sirija je nakon pada Bašara al-Asada postala poligon za rivalstvo između Turske i Izraela, dvije sile s potpuno suprotnim vizijama za budući regionalni poredak. Da li je to budućnost regiona – slabe države sa spoljnim akterima koji oblikuju unutrašnju politiku?

Obućina: Sukobi između američkih, ruskih, iranskih i turskih interesa u Siriji pokazali su koliko fragmentacija omogućava spoljnim akterima da oblikuju unutrašnju politiku i osiguraju strateške pozicije. Ovaj model kontrolisane slabosti mogao bi se replicirati i u drugim zemljama poput Iraka, Libana, pa čak i Irana, gdje složene unutrašnje strukture i etničko-religijske podjele olakšavaju spoljne intervencije. Budućnost Bliskog istoka u ovom scenariju mogla bi biti obilježena slabim državama čija su suverenost i kapaciteti ograničeni, dok spoljni akteri djeluju kao arbitri ili katalizatori promjena, koristeći lokalne sukobe za sopstvene strateške ciljeve.

Bliski istok se često doživljava kao „bure baruta“, gdje religija i etničke podjele igraju ogromnu ulogu. Kako predviđate da će se situacija razvijati u ovom regionu sklonome previranjima? Šta bi, po vašem mišljenju, zaista moglo donijeti mir?

Obućina: Jedna od najvećih grešaka u pristupu Bliskom istoku jeste svođenje regiona na vječne sukobe i etničko-religijske podjele. Istorija Bliskog istoka nije samo istorija sukoba, već i istorija stalnih susreta i kompromisa između različitih religijskih i etničkih grupa. Pravi mir zahtijeva platforme u kojima se svi akteri, uključujući marginalizovane grupe, osjećaju prepoznatim i imaju mogućnost učešća u odlučivanju. Međureligijski dijalog može umanjiti radikalizme, promovisati međusobno razumijevanje i ponuditi zajedničke vrijednosti na kojima se može graditi koherentnija politika. To nije brz proces, ali bez takvih inicijativa svaki pokušaj stabilizacije ostaje površan i ranjiv. Mir na Bliskom istoku neće doći od jedne dominantne strane ili vojne superiornosti, već kroz strpljivo, inkluzivno i trajno građenje povjerenja – politički, društveno i religijski.