Od Bajage do Benkovca – braniteljska udruženja sve češće u ulozi kulturnih cenzora

Pozivanje na “osjećaje branitelja” postaje glavna strategija pritiska na finansiranje kulturnih projekata.

Iako vrućine pomalo splašnjavaju, turisti odlaze, branje ljetine privodi se kraju, a djeca se pripremaju za početak školske godine, stiče se utisak da ekstremno vruće političko ljeto nije na svom kraju. Svoj najnoviji vrhunac doživjelo je u Benkovcu, kada je prošle nedjelje skupina branitelja i navijača digla pobunu protiv festivala “Nosi se”. Zbog njihovog “mirnog” protesta organizatori su odlučili otkazati prvu predstavu. Novi je to vrhunac fenomena kojeg smo već na ovim stranicama usputno spominjali ovog ljeta. Radi se o pozicioniranju pojedinih braniteljskih udruženja i skupina kao svojevrsnih cenzora kulture i javnih događanja.

Ove godine imali smo dva otkazivanja koncerta Bajage pod pritiskom branitelja (iako za onaj Sisački to nije bilo navedeno kao službeni razlog), zatim napad na festival FALIŠ – festival alternativne i ljevice u Šibeniku, te sada festival Nosi se u Benkovcu, u čijem se službenom opisu navodi da je posvećen empatiji i miru. Dok su napadi na Bajagu pravdani njegovim nastupom za vrijeme Domovinskog rata u tzv. Krajini, napadi na dva festivala su nesporno napadi na javnu manifestaciju ideja i vrijednosti koje se percipiraju lijevima.

Dakle, u zadnja dva slučaja nesporno se radi o napadu na unutrašnji pluralizam hrvatskog društva, za što smo već istakli da predstavlja ključno obilježje ovog ekstremno vrućeg političkog ljeta. Fenomen napada pojedinih skupina branitelja na pluralizam, i to baš na primjerima kulturnih događanja, nije posve nov. No, stiče se dojam da se taj fenomen ovog ljeta intenzivirao. Bez obzira da li se radilo o slučaju ili se radi u kampanji, uočili smo dva fenomena koja zavređuju analizu.

Prvi fenomen odnosi se na samu eksplicitnu argumentaciju koju pojedine skupine branitelja i njihovi javni saveznici koriste napadajući javna događanja koja im se ne sviđaju. Iskristalisala se jasna argumentacijska figura koja se sada ponavlja a prema kojoj niko “nije za zabrane, ali je protiv toga da se događaji koji vrijeđaju osjećaje branitelja finansiraju javnim novcem”. Iz tog argumenta jasno se razaznaje strategija koja stoji u pozadini, a koja ima za cilj vršiti pritisak na vlasti na različitim nivoima (lokalne, županijske, nacionalne) kako bi se javna sredstva oduzela događanjima, udruženjima i kulturnim projektima koji bi mogli biti percipirani kao nelagodni nekim skupinama branitelja i desnim političkim krugovima. U nešto razrađenijoj varijanti te argumentacije iznosi se tvrdnja da je većina kulturne proizvodnje i tako “lijeva”, i da većina javnog novca ide za potrebe “lijeve kulture” (sada nećemo ulaziti u raspravu može li se kultura jednoznačno razvrstati po političkom spektru). Iako bi se taj argument vjerovatno i mogao empirijski potvrditi na nacionalnom nivou za neke segmente kulturne proizvodnje, teško se oteti dojmu da svrha ove kampanje nije uravnoteženje nego potpuno istiskivanje one kulturne proizvodnje koja “vrijeđa osjećaje” krajnje desnog dijela hrvatskog društva. Benkovac i Šibenik su za to dobri pokazatelji, jer se u njima sasvim sigurno većina sredstava iz lokalnih i županijskih proračuna ne troši na ono što se percipira “lijevom kulturom”. Festival “Nosi se”, vjerovatno, je jedini takav tip događanja u Benkovcu, a oni koji su protestovali protiv njega očito smatraju da nikakvim javnim događanjima sličnih sentimenata, vrijednosti i poruka u Benkovcu nema mjesta. Dakle, jasno je da to nije borba za uravnoteženje kulturne ponude, nego borba za njenu homogenizaciju.

Drugi fenomen kojeg ovdje treba osvijetliti jeste slabost lokalnih HDZ-ovih dužnosnika u odnosu na lokalne radikalnije braniteljske skupine. Vidjelo se to jasno u izjavama gradonačelnika Benkovca i novog mladog župana Zadarske županije. Obojica su u prvim reakcijama iskazali razumijevanje za “osjećaje branitelja”, a gradonačelnik je odmah obećao i preispitivanje finansiranja festivala, pokazujući se nemoćnima pred simboličkim kapitalom kojeg koriste takve skupine. Ono što je problem u takvim, tipičnim, reakcijama političkih dužnosnika jeste to što se stavovi u pravilu male radikalne skupine branitelja prihvataju kao glas svih branitelja.

Odbrana pluralizma

U dva naučna rada objavljena prije nekoliko godina pokazali smo da je braniteljska populacija u hrvatskoj politički heterogena te da se u njoj može naći cijeli dijapazon političkih identiteta i preferencija koji se nalazi u cijeloj populaciji građana Hrvatske. Jedino odstupanje koje smo utvrdili jeste da se među braniteljima nalazi nešto veći udio onih koji se identifikuju s krajnjom desnicom, ali daleko od toga da oni čine većinu braniteljske populacije. Ujedno, pokazali smo i da braniteljska udruženja u prosjeku okupljaju politički radikalniji dio braniteljske populacije, dok su oni umjereno desnih, centrističkih i lijevih političkih stavova rjeđe članovi braniteljskih udruženja. Dakle, oni koji se nameću kao glasnogovornici braniteljske populacije ne predstavljaju cijeli spektar uvjerenja među braniteljima. To je činjenica koju bi morali osvijestiti politički dužnosnici, prije svega HDZ-a, kako bi se mogli oduprijeti sve snažnijim pritiscima tih struktura upravo na njih, ako im je stalo do odbrane pluralizma u hrvatskom društvu i očuvanja vlastite političke autonomije.