Preživio je Holokaust i svjedoči: "Bili smo dehumanizovani"

Leon Vajntraub još se živo sjeća dana kada su nacisti 9. septembra 1939. godine umarširali u njegov rodni grad Lođ u Poljskoj.

- Bile su to naizgled beskrajne kolone visokih, zdravih, mladih vojnika u zelenim uniformama Vermahta. Od pomisli na zvuk njihovih okovanih čizama po kaldrmi i dalje mi se širi jeza niz kičmu. Zračili su ogromnom snagom, zdrobili bi sve što bi im se našlo na putu - ispričao je on za Dojče vele.

Imao je tada 13 godina i nije imao pojma kakve će užase doživjeti. Živio je u najsiromašnijem dijelu grada sa svoje četiri sestre i majkom, koja je vodila mali vešeraj. Njegov otac je umro kada je imao godinu i po, ali mala porodica ostala je zajedno. Leon je bio bistar i živahan dječak.

- Čitanje knjiga i gledanje filmova bilo je za mene kao nekakva ključaonica, kao kapija u drugi svijet - kaže on. 

Zahvaljujući stipendiji, mogao je da upiše gimnaziju.

Zatvoren u getu

Ali školovanje nije mogao da nastavi. U februaru 1940. godine, on i njegova porodica prisilno su preseljeni u geto Licmanštat - što je bilo ime u koje su Njemci preimenovali Lođ. Tamo je bilo natrpano oko 160.000 Jevreja. Svako ko bi pokušao da pobjegne bio bi strijeljan. Ljudi su bili primorani na ropski rad. Leon je radio u električarskoj radionici u metalskom odjeljenju. Iz Jevrejskog savjeta su mu rekli da oni koji su korisni nacistima imaju veće šanse za preživljavanje. (Jevrejski savjeti bile su obavezne organizacije koje su nacisti osnovali na okupiranim teritorijama da bi upravljali jevrejskom zajednicom, gdje su djelovale kao posrednici između zajednice i njemačkih okupatora, prim.ur.)

Ipak, mnogi su umrli u getu od bolesti i gladi. 

- Riječ "glad" ima veoma posebno mjesto u mom rječniku, u mom mozgu, u mom biću - kaže Vajntraub. 

Danas možda neko kaže da je uveče gladan ako je preskočio ručak, ali „to nije glad, to je pojačan apetit". 

- Pet godina, sedam mjeseci i tri nedjelje, sa samo jednim izuzetkom, bukvalno sam umirao od gladi. Nisam mogao da zaspim zbog bola u stomaku, a s tim sam se i budio. Moja jedina misao bila je kako da nađem nešto za jelo da napunim stomak - ispričao je Vajntraub.

Deportacija u Aušvic-Birkenau

U ljeto 1944. geto je likvidiran. Regionalni predsjednik, Fridrih Ibelhee, još 1939. godine poslao je cirkularni dopis nacističkom rukovodstvu, u kojem je napisao: „Osnivanje geta je, naravno, samo privremena mjera. Zadržavam pravo da odlučim kada i na koji način će geto i grad Lođ biti očišćeni od Jevreja. Krajnji cilj, u svakom slučaju, mora biti da potpuno iskorijenimo tu gnojnu ranu“.

Međutim, stanovnicima geta cinično je obećano da će moći da nastave da rade negdje drugdje - „za dobro Trećeg rajha“.

Leon Vajntraub, kao i mnogi drugi, deportovan je u logor smrti Aušvic-Birkenau. Nacisti su tvrdili da je to samo još jedan geto. 

- Onda je došao teretni voz, namijenjen više za stoku nego za ljude. Bili smo natrpani unutra tako gusto da ste mogli samo da stojite. Vrata su bila zaključana, nije bilo hrane i ničega za piće. Pala je noć, pa opet dan, pa opet noć. Smrad iz kante koja se koristila za nuždu nadjačavao je sve - opisao je Vajntraub.

U nekom trenutku vrata su se otvorila i neko je povikao: „Napolje, napolje!“. 

Vajntraub kaže da još nije shvatao gdje su to nacisti odveli ljude. Doviknuo je majci: „Vidimo se tamo“. Ali je brzo shvatio da nije završio u nekom drugom getu. Krajičkom oka vidio je da je bodljikava žičana ograda pod strujom. Na takozvanoj „selekciji“ na ozloglašenoj „rampi“, taj tada osamnaestogodišnjak posljednji put je vidio svoju majku. Esesovci su odlučivali ko će živjeti.

- Palac gore udesno - nesposoban za rad. Palac gore lijevo - brza smrt - priča Vajntraub. Njegova majka umrla je u gasnoj komori istog tog dana.

Za Leona, palac gore pokazao je udesno. 

- A onda je počeo postupak dehumanizacije - sjeća se. Ljudi su bili svučeni, tuširani, obrijani i dezinfikovani. 

- Bili smo lišeni svake ljudske volje. Kontrolisali su nas i nismo imali drugog izbora osim da izvršavamo naređenja - ističe Vajntraub.

Bjekstvo iz gasne komore

Kad Leon Vajntraub pomisli na Aušvic, najviše mu, kaže, pada na pamet miris spaljenog mesa. 

- Ali nisam imao pojma da su ti visoki dimnjaci, taj gusti, crni dim, da su to spaljeni ljudi - priča on. 

Osjećao se usamljeno, jedva je prepoznavao lica ljudi koja je ranije znao. 

- Okružio sam se kao nekakvom čaurom, vjerovatno iz zaštitnog instinkta, da bih spriječio da me sva ta nesreća dosegne. U suprotnom ne bih izdržao - kaže Vajntraub.

Pukim slučajem je preživio logor za istrebljenje. Uprava logora već je bila odredila da mladi zatvorenici iz Bloka 10, gdje je i on bio smješten, imaju da budu odvedeni u gasnu komoru. Kada u blizini nije bilo stražara, Vajntraub se pomiješao s grupom golih zatvorenika koji su poslati na rad u logor Gros-Rozen. U tom trenutku su im upravo tetovirali brojevi zatvorenika. 

- Kada su nas zatim odveli u magacin sa odjećom mene srećom nisu provjeravali – inače bih bio mrtav - priča Vajntraub.

Posljednja slika Aušvica koju je ponio sa sobom bilo je tijelo žene koja visi na električnoj ogradi. Izvršila je samoubistvo.

Apokaliptične slike - i bjekstvo

Sljedeće stanice za mladog Leona bili su koncentracioni logori Gros-Rozen, Flosenbirg i Nacvajler-Štruthof. Slike nacističkih sadističkih zločina urezane su mu u sjećanje: brutalna batinanja zatvorenika u prolazu, poniženja, vješanja. 

- Svaki put kada dođem u Flosenbirg, noge mi drhte. Smrznem se na nekoliko sekundi jer ponovo vidim sebe po zimi, na tom hladnom vjetru. I čitavu gomilu ljudi koja se kreće preko poligona za postrojavanje. To je apokaliptična slika - naglasio je Vajntraub.

Neposredno prije kraja rata, on i drugi zatvorenici ukrcani su u voz koji je trebalo da bude potopljen u Bodenskom jezeru. To se nije dogodilo: lokomotivu je pogodio francuski lovac-bombarder, voz je stao, a Leon je pobjegao. Na kraju se suočio licem u lice s francuskim vojnikom i znao je: njegove muke su okončane. U tom trenutku devetnaestogodišnjak je težio samo 35 kilograma i bolovao je od tifusa. Bio je živ, ali je bio bez porodice - sve dok sasvim slučajno nije saznao da su tri njegove sestre preživjele koncentracioni logor Bergen-Belzen. 

- Tada sam postao čovjek. Bio je početak puta nazad u život - priča Vajntraub,

Živi i pamti

Odlučio je da postane ginekolog i akušer.

- Prije svega, zato što sam se tako blisko suočio s bolešću i smrću. Želio sam da pomognem da se na svijet donese novi život - rekao je Vajntraub.

Godine 1946, britanska vojna komanda obezbijedila mu je da studira u Getingenu - od svih mjesta, baš u Njemačkoj, zemlji počinilaca. Kao ljekar, znao je: „Nacionalsocijalistička rasna ideologija nema nikakvu naučnu osnovu. Tkivo izgleda isto kod svih – bez obzira na boju kože“.

U domovinu se vratio 1950. godine, a 1969. emigrirao je u Švedsku, jer se u Poljskoj sve više širio antisemitizam. I počeo je da se bori protiv zaborava. Za njega je to obaveza prema ubijenim članovima porodice i milionima nevinih žrtava. 

- Dozvoliti da sjećanje izblijedi isto je kao da im po drugi put oduzmemo život - upozorava Vajntraub.

Zato je i sebe ovjekovječio kao hologram. 

- Jedva da je prošao jedan ljudski život, a već mnogi mladi ljudi više ne znaju šta je Holokaust. I strašno je što danas ponovo postoje ljudi koji pozivaju na pogrome, što se ljudi plaše da izađu na ulicu noseći kipu - ističe Vajntraub.

Ali on je i optimista.

- Uvjeren sam da će na kraju zdrav razum prevladati, da će čovječanstvo shvatiti da je vrijeme da se okonča međusobno optuživanje i borba i da se zajedno izgradi mirna budućnost - zaključio je Vajntraub.