Putinova računica jasna: Ratni trošak manje zlo od svih rizika koje mu donosi mir

Ishod sada manje zavisi od bojišta, a više od struktura bezbjednosnih garancija za Ukrajinu, bilo kakvom ublažavanju sankcija za Rusiju, od toga mogu li SAD i Evropa ostati zajedno i, kritički, od toga ostaje li (predsjednik SAD Donald) Tramp angažovan ili odlazi.

Tako stanje nakon samita Trampa i ruskog predsjednika Vladimira Putina na Aljasci procjenjuje Geopolitički centar najveće američke banke, Džej Pi Morgan (JPMorgan), koji vodi iskusni bivši američki diplomata Derek Šole, koji je uredovao i po Balkanu, piše Slobodna Dalmacija.

- Precizna je to i realna slika koja uokviruje ključne teme mogućeg razrješenja ukrajinske krize, možda i najbolje sažeta na koju sam naišao, bez pristranosti, na temelju činjenica - navodi autor teksta Željko Trkanjec.

Možemo raspravljati, dodaje on, postoji li prijetnja da Rusiji uspije još neki veliki vojni proboj, ali prema dosadašnjem iskustvu takvo nešto ne treba očekivati. 

- Nije slučajno Moskva otvorila raspravu o zamrzavanju sadašnjih linija bojišnice u dvije ukrajinske južnije oblasti, Hersonskoj i Zaporiškoj. Cijelu Luhansku oblast agresori kontrolišu, zbog čega je Donjecka postala odsudnom tačkom u teritorijalnim raspravama: Moskva traži da joj Ukrajina prepusti preostalih 25 odsto koje kontroliše, a Kijevu to ne pada na pamet jer bi tako agresorima dao čvrstu tačku s koje bi u bilo kojem trenutku mogli pokrenuti brzu operaciju u smjeru Kijeva - navodi u tekstu.

Poruka s Aljaske

Banka je, po mišljenju Trkanjeca, potcijenila temu teritorijalnih uređenja uz mirovni sporazum jer Putin, ako konačno pristane na neki dogovor, mora donijeti kući osvojene teritorije kako bi potvrdio da odluka iz septembra 2022. godine o aneksiji četiriju ukrajinskih oblasti nije bila tek predstava i da se “specijalna vojna operacija” isplatila.

Dr. Najdžel Gould-Dejvis iz Međunarodnog instituta bezbjednosnih studija (IISS) bliži je mišljenju bančinih geopolitičara.

- Pitanja teritorija, koja su u središtu evropskih razgovora s Trampom, u ovoj su fazi uglavnom nevažna. Biće važna kada se pojave uslovi za istinski mirovni proces. Ali ona su trenutno odvraćanje pozornosti koje bi moglo zasjeniti dublju neukrotivost rata. Putin nije mobilizovao ratnu ekonomiju i izgubio više od milion vojnika kako bi stekao mali dio teritorija - okupirana Ukrajina čini 0,7 odsto međunarodno priznate ruske kopnene mase. Trenutno nema znakova da će smanjiti svoje ekspanzivne ambicije ako ne zaključi da bi nastavak njihovog sproveđenja mogao dovesti u pitanje sigurnost režima - ocijenio je Gould-Dejvis.

Samit na Aljasci ne treba posmatrati izdvojeno od kasnijeg susreta Trampa, ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i grupe evropskih lidera, te razgovora američkog predsjednika s ruskim tokom tog sastanka. Najveća vrijednost samita, uz sve kritike koje mu se mogu i moraju uputiti, početak je procesa razgovora o mirovnom rješenju: Nijedan dosadašnji sastanak ruske i ukrajinske strane ove godine nije se uopšte bavio tim pitanjem.

Zbog toga je, po mišljenju autora teksa, osobito važna Putinova poruka iz Ankoridža u kojoj je zaprijetio Evropi optuživši je da će podrivati rješenje koje bi on i Tramp mogli definisati. Već i zabrinutost da bi Evropa mogla uticati na rješenje pokazuje da Putin nije toliko samouvjeren u uspjeh pregovaračkih planova i bilateralno rješenje s Trampom kojim bi ostvario većinu ili sve interese.

Lavrovljeva šija i vrat

Ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu prepustio je da u razgovoru za EnBiSi (NBC) u petak iznese ruske ciljeve -- koliko je to Moskvi važno potvrđuje objava transkripta na mrežnim stranicama ministarstva u nedjelju. Ruske je ciljeve stratificirao od najvažnijeg - “ukloniti sve sigurnosne prijetnje Rusiji koje dolaze s ukrajinske teritorije”, preko zahtjeva da Ukrajina mora ostati neutralna, izvan bilo kakvih vojnih blokova i nenuklearna, što se navodi u ukrajinskoj Deklaraciji nezavisnosti iz 1990. godine.

Ne zaboravlja zaštitu prava etničkih Rusa i ruski govorećih ljudi koji vjeruju da pripadaju ruskoj kulturi i ruskoj istoriji. Slijedi pitanje novinarke: "Je li jedini ustupak koji Rusija nudi ne napadati ostatak Ukrajine? Je li to vaš ustupak?".

- Ne govorimo u takvim terminima. Nemamo interesa za teritorijom. Imamo najveću teritoriju na Zemlji - odgovara Lavrov. 

Ne tumačeći zbog čega je onda Rusija anektirala četiri ukrajinske oblasti koje čine oko 20 odsto teritorije.

Iskusni diplomata odbacio je ideju brzog sastanka Putina i Zelenskog, ali ponovio prijedlog Kremlja da se podigne nivo pregovaračkih timova: Prije predsjednika mogu sastanke voditi ministri vanjskih poslova, premijeri. 

Teme razgovora bile bi, navodi Lavrov, humanitarne, vojne i političke. Dosad je napredak postignut samo na prvom niovu - razmjena ratnih zarobljenika. 

Diplomatsku igru Moskva nastavlja voditi na planu legitimiteta ukrajinskog predsjednika koji je izabran 2019. godine i mandat mu je formalno istekao. 

- Priznajemo ga kao de facto šefa režima i u tom svojstvu spremni smo se s njim sastati - promjena je ruskog službenog stava. 

Ne odustaju ipak od dovođenja u pitanje ovlašćenja.

- Kada je riječ o potpisivanju pravnih dokumenata… trebaće nam vrlo jasno razumijevanje od strane svih da je osoba koja potpisuje legitimna. A prema ukrajinskom ustavu, gospodin Zelenski trenutno nije - rekao je Lavrov.

Trapavi Vitkof

Kad je riječ o bezbjednosnim garancijama, situaciju je, kako izgleda, nakon sastanka na Aljasci zakomplikovao Stiv Vitkof, specijalni izaslanik Trampa, apsolutni nevježa (nespretnjaković) u pitanjima međunarodnih odnosa, koji je dan nakon samita izjavio da je Putin pristao na bezbjednosne garancije Ukrajini koja bi odgovarala članu 5 Sjevernoatlantskog sporazuma koji definiše kolektivnu obranu. 

Što je Putin rekao na tom sastanku, ne znamo, ali Lavrov je početkom prošle sedmice definisao rusko reteriranje na stanje iz septembra 2022. godine, kad se u Istanbulu razgovaralo o garancijama koje bi nudile pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a uz još neke države, poput Njemačke i Turske.

- Time se otvara put najpoželjnijoj ruskoj završnici: sistem "kolektivne garancije" u kojem bi Moskva, kao jamac, mogla uložiti veto na svaki vojni odgovor na vlastitu buduću agresiju, čime bi se ukrajinska neutralnost zaključala pod ruskim uvslovima. Ako Vašington prihvati taj okvir, riskiraće lomljenje jedinstva među ukrajinskim saveznicima i dopustiti Moskvi da diktira uslove rješenja - protumačila je privatna analitička kompanija Stratfor.

I nije slučajno da sada Ukrajinci i Evropljani koji su prisustvovali sastanku u Vašingtonu pokušavaju iskriviti ono o čemu su u Ankoridžu raspravljali Tramp i Putin, posebno u pogledu bezbjednsnih garancija.

Važnije je njegovo odstupanje u rečenici: “Nikad nisam rekao da Rusija mora ima imati veto na bezbjednosne garancije, ali one moraju biti podložne konsenzusu”. 

Iako ne djeluje kao ustupak, promjena izričaja je određeni zaokret Moskve. Nedvosmisljeno je da Kremlju nije odgovarala objava vijesti o bezbjednosnim garancijama iako ni u jednom trenutku nije opovrgnuta Vitkofova izjava, te se pokušalo maksimalnim pritiskom podstaći SAD da ublaži zahtjeve. 

Bilo kakva bezbjednosne garancije koje uključuju SAD ruše ruske dugoročne planove nasilnog odvlačenja Ukrajine u svoju interesnu sferu, pa bila to samo teritorija do rijeke Dnjipro (zapad Ukrajine je oduvijek bio proturuski, pripadao je Austrijskom Carstvu).

Bezbjednosne garancije slaba su tačka Rusije uz sankcije, osobito one sekundarne kupcima ruske nafte (Indija, Kina) kojima prijeti Tramp.

Johan Vadepul, njemački ministar vanjskih poslova, signalizira logičku podlogu.

- Ne možemo očekivati da Ukrajina ozbiljno razmatra teritorijalne ustupke ako ne dobije barem bezbjednosne garancije od što većeg broja država da je ostatak tada garantovano siguran - istaka je Vadepul.

Prema njegovim riječima, već je oko 30 država iskazalo spremnost prihvatiti takvu politiku, uključujući Japan. 

Zelenski je tokom vikenda objavio da se na prijedlogu bezbjednosnih garancija radi na evropskom i američkom nivou, te da bi uskoro mogao biti završen. 

Jedan od nacrta bezbjednosnih garancija postavlja trolinijsku odbranu - Ukrajina bi činila prvu čvrstu liniju obrane, evropske i, prema potrebi, neevropske snage činile bi drugu liniju obrane, a SAD bi bio dostupan kao treća linija obrane uz vazdušnu podršku ako je to potrebno.

Kremlj pred izborom

Poznata nepoznanica ovog dijela procesa Trampova je pozicija. Američki predsjednik je opet prije nekoliko dana ponovio da bi se mogao povući iz pregovaračkog procesa jer se fokusira na preuzimanje kontrole nad američkim gradovima u kojima su na vlasti demokrati. Posljednji je bio glavni grad, a najavljuje da će Nacionalnu gardu poslati u Čikago, Baltimor i Njujork.

Interes pobuđuje izjava potpredsjednika Džej Di Vesna koji je takođe na EnBiSiju (NBC) u nedjelju rekao da je ruska strana prvi put napravila znatne ustupke Trampu.

- Shvatili su da ne mogu instalirati marionetsku vladu u Kijevu i prihvatili su određene bezbjednosne garancije teritorijalnog integriteta Ukrajine - naveo je on.

Nekoliko dana ranije viši američki zvaničnik je za Politico rekao da Tramp vjeruje kako će Ukrajina morati prihvatiti sporazum završetka rata većinom prema ruskim uslovima.

Međunarodna krizna grupa (ICG), dobro informisana i vrlo stručna, nudi sljedeću sliku: “Koliko god mislio da pobjeđuje, samiti u Ankoridžu i Vašingtonu naglasili su da se Putin suočava s izborom. Ako se Rusija nastavi boriti, čak i ako pobijedi, suočiće se s budućnošću u kojoj će mnoge sankcije ostati na snazi, a evropske članice transatlantskog bloka nastaviti jačati svoje vojne sposobnosti slabeći rusku sigurnost. Iako Tramp možda želi vratiti Moskvu iz izolacije nezavisno od toga kako se odnosi prema Ukrajini, ti će planovi ostati uslovljeni raznim političkim i praktičnim preprekama i najpouzdanije se mogu postići ako se postigne mir pregovorima. Kao rezultat, Putin može, ako postigne dogovor prihvatljiv Kijevu i njegovim evropskim podržavaocima, optimizuje svoje šanse da izvuče Rusiju iz trenutne izolacije u odnosu na Zapad. Je li moguće usloviti Moskvu da je ovaj ishod doista bolji od onoga što može postići kroz više rata, više smrti i više patnje?”.

Volstrit džurnal (The Wall Street Journal) je lapidarniji, navodeći da se ništa neće promijeniti ako Putin ne smatra da su troškovi nastavka rata veći od rizika koji nosi završetak.

Ključ je u Pekingu

ICG definiše obrise mogućeg rješenja: “Vjerovatno bi Ukrajina barem de facto prihvatila gubitak dijela teritorija, a istovremeno zadržala borbeno sposobnu vojsku, uz kontinuiranu podršku svojih partnera, što bi donekle bilo kodificikovno formalnim obvezama raspravljenima s Rusijom u pregovorima o mirovnom sporazumu. Kijev bi se trebalo odreći kratkoročnih snova o pridruživanju NATO-u, možda pismeno. Strane bi se takođe morale dogovoriti o nekom obliku praćenja svoje duge linije kontakta, najvjerojatnije pod mandatom UN-a”.

Važan element je uključivanje Kine, koja je signalizovala svoju spremnost učestvovati u mirovnim snagama za Ukrajinu, rekli su diplomati EU-a za njemački list "Welt am Sonntag" pozivajući se na izvore iz kineske Vlade.

Međutim, naglasili su da bi Vlada u Pekingu bila spremna to učiniti samo "ako bi mirovne snage bile raspoređene na temelju mandata Ujedinjenih naroda". 

Nastavak je to politike koju je definisala portparolka kineskog Ministarstva vanjskih poslova Mao Ning, koja je nakon Ankoridža pozdravila rezultate samita, dodajući da je “Kina spremna igrati konstruktivnu ulogu”. 

U Briselu procjenjuju kineski prijedlog, ali mogao bi prevladati argument da bi raspoređivanje snaga iz Pekinga ukinulo rusko protivljenje evropskim vojnicima.

Proces traje, treba se nadati da će se nastaviti bez prekida, pa i uz kinesko učestvovanje na ruskoj strani. Peking ionako pomaže Rusiji u ratu od prvog dana.