Štir: Venecuela je samo početak, SAD se vraćaju Monroovoj doktrini

Američka intervencija u Venecueli samo je početak nove ere odnosa na zapadnoj hemisferi, a ono što smo vidjeli u Venecueli početak je primjene (nove) strategije Donalda Trampa za nacionalnu bezbjednost koja se zasniva na doktrini predsjednika Džejmsa Monroa iz 1823. godine, ocijenio je u intervjuu za Jutarnji list poslanik HDZ-a u Evropskom parlamentu Davor Ivo Štir.

"Ovo je tek početak, Sjedinjene Države nastaviće da grade svoju hegemoniju na cijelom američkom kontinentu, kao što su SAD to radile i u 19. vijeku", rekao je. 

Kao iskusni diplomata koji je rođen u Buenos Airesu, Štir je jedan od najkvalifikovanijih sagovornika u Hrvatskoj kada je riječ o političkim odnosima u Latinskoj Americi i odnosima tih zemalja sa Sjedinjenim Državama koje, kako Štir kaže, namjeravaju da potisnu Kinu sa južnoameričkog kontinenta i ponovo nametnu svoju hegemoniju.

Kako gledate na pravnu i političku legitimnost i zakonitost američke operacije na teritoriji Venecuele?

– Sasvim je sigurno da je riječ o operaciji koja je zbog legitimnosti izazvala velike rasprave u svijetu, ali i u samim SAD-u. Činjenica je da za takvu intervenciju nije bilo prethodne saglasnosti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, ali je isto tako činjenica da je Savjet bezbjednosti UN-a već duže vrijeme blokiran u svom radu. Smatram da će čak i u ovakvoj situaciji – gdje je SAD demonstrirao silu – ipak biti potrebna određena razina legitimizacije. To znači da bi trebalo priznati da je legitimni predsjednik Venecuele Edmundo Gonsales Urutija, koji je pobijedio na posljednjim izborima, ali nije postao predsjednik jer je Maduro te izbore očigledno pokrao. Mislim da je i unutar same Venecuele ključno da Gonsales Urutija ima takav legitimitet.

SDP i Možemo! žestoko su osudili Trampovu akciju. Smatraju da ona krši međunarodno pravo i pitaju se da li je Grenland sljedeća meta.

– Volio bih da su bili jednako glasni i kada je Maduro pokrao predsjedničke izbore. Nažalost, evropska ljevica imala je određene odnose sa tim i takvim Madurom, a tek su se u kasnijoj fazi njegove vladavine distancirali od njega i njegovog režima. Do posljednjeg trenutka evropska ljevica nije htjela da prizna da je Edmundo Gonsales Urutija bio pobjednik tih izbora, iako su svi dokazi o krađi izbora bili jasno vidljivi i dokumentovani. Isto tako, važno je reći da Evropa mora jasno naznačiti da je nedopustiva bilo kakva povreda autonomije i suvereniteta Grenlanda od bilo koje velike sile, pa tako i SAD-a.

Da li vas je iznenadila izuzetno mlaka reakcija institucija Evropske unije koje nastavljaju da „pažljivo prate razvoj situacije“, dok situacija, čini se, izmiče kontroli?

– Ne bih rekao da situacija izmiče kontroli, barem kada je riječ o sprovođenju onoga što je američki predsjednik Donald Tramp naumio da uradi. Ono što smo vidjeli u Venecueli početak je primjene njegove (nove) strategije nacionalne bezbjednosti koja se zasniva na doktrini predsjednika Monroa iz 1823. godine.

Dakle, možemo li očekivati Trampove intervencije i u drugim zemljama Latinske Amerike? Da li je kubanski režim prvi na redu?

– SAD se vratio Monroovoj doktrini, koja je bila koncipirana na ideji da se evropske kolonijalne sile izbace sa američkog kontinenta. Danas je ta doktrina koncipirana na ideji da se iz Latinske Amerike izbace ruski i kineski interesi. Ovo je tek početak. Da, Sjedinjene Države nastaviće da grade svoju hegemoniju na cijelom američkom kontinentu, kao što je to SAD radio i u 19. vijeku. A što se Kube tiče, ona nije jedina. Tu je i Nikaragva, a mislim da će (Trampova administracija) pokušati da spriječi i kineski strateški projekat izgradnje željezničke pruge koja bi povezivala Brazil sa Čankajem, golemom lukom koju je Kina izgradila u Peruu. Takođe, SAD će učiniti sve kako bi ograničio kineski uticaj na tom kontinentu, jer je danas Kina najveći spoljnotrgovinski partner gotovo svih južnoameričkih zemalja.

Imate li saznanja kako „dišu“ građani Venecuele nakon Trampove otmice Madura?

– Većina građana je na prošlim predsjedničkim izborima odbila Madura i izabrala opozicionog kandidata Gonsalesa. Možemo, dakle, zaključiti da je većina zadovoljna time što je Maduro svrgnut s vlasti. Građane najviše brine to što ne znaju kako će politička tranzicija u Venecueli izgledati i što još uvijek nije jasno hoće li se ljudi iz Madurovog režima zadržati na pozicijama moći. Ne mislim tu samo na Madurovu potpredsjednicu, već i na ministra unutrašnjih poslova i ministra odbrane. To je trio koji drži sve poluge moći u tom režimu.