Što ruski intelektualci govore i misle o ratu u Ukrajini i Zapadu?

Za pravilno razumijevanje nivao krize na evropskom kontinentu, uslovljene ruskom agresijom na Ukrajinu, nije dovoljno analizirati stavove samo jedne strane. Naime, ustaljena je praksa većine posmatrača da se kao reper za donošenje sudova uzimaju stavovi ili interesi naučne zajednice, političara odnosno visokih zvaničnika koji dolaze sa Zapada. Kao posljedicu imamo nemali broj ljudi, ne samo u našem regionu, već i šire, koji dovode u pitanje objektivnost analiza, ali i kredibilnost operativnih agendi zapadnih zemalja prema Ruskoj Federaciji.

Iz tog razloga odlučio sam ad litteram da prenesem dio stavova prominentnih ruskih naučnika u vezi ukrajinske krize te širih, evropskih bezbjednosnih izazova. Riječ je o naučnicima okupljenim u Russian International Affairs Councilu (RIAC), akademskom i diplomatskom think tanku osnovanom predsjedničkim dekretom 2. februara 2010. godine. Napominjem da će moje intervencije biti saglasne profesionalnim referencama i onim što je objektivno, činjenično stanje. 

Što je međunarodni pravni poredak?

RIAC: "Opšte je prihvaćeno da međunarodni poredak nije rezultat posebnih sporazuma, već proizvod zajedničkog razumijevanja onoga što se može, a što ne može učiniti u odnosima između država. Takođe, opšteprihvaćeno je da sve velike sile moraju imati relativno zajedničke ideje o tome zašto jedna drugoj priznaju pravo na postojanje i ne miješaju se u njihove unutrašnje stvari. Upravo napad na njih uvijek postaje uzrok sukoba, u što nas uvjerava primjer aktualnog vojno-političkog sukoba u Evropi."

Dakle, po mom dubokom uvjerenju, kada bi međunarodni pravni poredak bio kompromis interesa velikih sila, a ne sistem koji reguliše djelovanje država saglasno međunarodnom pravu, imali bismo situaciju sličnu onoj koja je prethodila Drugom svjetskom ratu kada je Liga nacija funkcionisala samo na papiru. O napadu na Rusku Federaciju u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba degutantno je davati bilo kakve komentare."

Zaštitni mehanizmi    

RIAC: "U svom govoru u Savjetu bezbjednosti UN-a, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov naglasio je da će svaki budući sporazum sa Zapadom o evropskoj sigurnosti morati da sadrži "zaštitne mjere protiv beskrupuloznih tumačenja". Jasno je da te mjere ili mehanizmi treba da budu usmjereni protiv negativnih manifestacija ponašanja Zapada. Radi se o želji Zapada da neprestano stvara prijetnje drugima, kao središnji dio globalne diplomatske igre. Širenje NATO-a na istok, zapravo, širenje teritorijalne baze američke vojne prisutnosti u Evropi ostavilo je bez smisla sve dogovore u području konvencionalnog naoružanja."

Prema izvorima kojima raspolažem, ne postoji formalno pravni dokument kojim su se Sjedinjene Države ili bilo koji evropski NATO partner obavezali Ruskoj Federaciji da neće djelovati u smjeru potpore proširenju NATO saveza na nove članice. Takođe, vrlo je lako pribaviti vjerodostojne informacije u vezi američkog vojnog prisustva na evropskom kontinentu. 

Naime, rat u Avganistanu 2001. i invazija na Irak 2003. donijeli su velike promjene u vojnoj poziciji Sjedinjenih Država na globalnom nivou jer je fokus djelovanja pomaknut s Evrope na središnju Aziju i Bliski istok. Kao potvrda prethodnoj tezi govore i egzaktni podaci prema kojima su tokom 1989. Sjedinjene Države imale ukupno 248.621 stalnog vojnika stacioniranog u Zapadnoj Njemačkoj, 27.639 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 15.706 u Italiji i 3.382 u Grčkoj. Do septembra 2021. broj američkih vojnika drastično se smanjio i pao na 35.457 u Njemačkoj, 9.563 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 12.434 u Italiji i 429 u Grčkoj.

Je li unutrašnji poredak isključivo unutrašnja stvar suverene države? 

RIAC: "Univerzalni poredak koji bi svima odgovarao sada je malo vjerovatan. I ranije je imao relativan karakter. Međutim, u pretprošlom vijeku među velikim silama postojala je barem opšta ideja o načelima na kojima bi se trebalo temeljiti unutrašnji poredak u svakoj od njih. Sada je teško pomisliti da će zapadne zemlje priznati pravo Rusiji, Kini ili drugim državama da uređuju živote sopstvenih građana. Prvo, svaki budući bezbjednosni poredak neizbježno će biti tehničke prirode, a ne temeljen na zajedničkom razumijevanju izazova i prijetnji.

Drugo, teško je zamisliti da će u budućim sporazumima biti mjesta za takav koncept kao što je povjerenje. I sami vidimo kako Amerikanci otvoreno izjavljuju da svaka nova administracija može lako da revidira dogovore koje je postigla prethodna. Na Zapadu nestaje kontinuitet politike, a to je uvijek bila osnova stabilnih diplomatskih odnosa."

Premda se mogu saglasiti s tezom da je kao posljedica unutrašnje polarizacije došlo do nekonzistentnosti po određenim pitanjima u vanjskim agendama posljednja dva američka predsjednika, prije svega daljnjoj egzistenciji multilateralizma kao temelja savremenih međunarodnih odnosa, stav ruske nauke ukazuje na potpuno nerazumijevanje vrijednosti ideja univerzalnih ljudskih prava i sloboda.

Neshvatljivo je da neko u 21. vijeku razmišlja kako bi ova prava trebalo da budu limitirana državnim granicama. Uz ogradu, naravno, da se pozivanje na njih ne bi smjelo zloupotrebljavati u smislu plasiranja nekih drugih interesa.

Opasne konstrukcije koje podrivaju temelje Evrope 

RIAC: "Pravni temelj evropske bezbjednosti najvjerovatnije će postati širi. Situacija u Evropi odavno više nije stvar samih Evropljana. Tim više što se ovdje direktno dodiruju pozicije dviju sila s najvećim zalihama nuklearnog oružja u svijetu, Rusije i Sjedinjenih Država. Njihova indirektna blizina zabrinjava cijeli svijet i nema mnogo veze s evropskim poslovima."

RIAC nastavlja: "Nažalost, praksa posljednjih 30 godina pokazala je da ne mogu sve države podnijeti tako težak teret kao što je pravo da samostalno određuju parametre svoje odbrambene politike. Baltičke zemlje, Finska ili ista ta nesrećna Ukrajina mogle su živjeti sasvim srećno da njihove političke elite nisu bile u iskušenju da iskoriste sukob s Rusijom kako bi zadržale vlast uprkos ekonomskim poteškoćama. Drugim riječima, zemlje koje ne mogu da imaju samostalnu ulogu u određivanju regionalne bezbjednosti treba da se oslobode fizičke mogućnosti da joj stvaraju probleme."

U konačnom, dakle, ruski naučnici plasiraju i opasnu tezu osporavanja suvereniteta manjih zemalja odnosno "jednakopravnost država članica UN-a bez obzira na veličinu" saglasno poglavlju 1, članku 2, Povelje UN-a.

Jasno je da se ovim očitim kršenjem međunarodnog prava pokušava kreirati legitimitet za nezakonitu invaziju Kremlja na Ukrajinu. Uprkos činjenici da Ruska Federacija u ovom trenutku nema vojnih kapaciteta da ugrozi ostatak Evrope, ali i ispuni prvobitne ciljeve u Ukrajini, za sve evropske zemlje je od temeljnog značaja prepoznati opasnost ideje suspenzije pozitivnog međunarodnog prava u korist samoproglašenog "prava" velike sile.

Jer uvijek treba voditi računa o tome da izuzetak može postati pravilo.