Trend koji dominira Kinom alarm je za ostatak svijeta

U Kini se ovaj trend razvio brže nego drugdje, jer su među prvima u svijetu prihvatili tzv. superaplikacije. Najveća radna snaga na svijetu prošla je kroz izuzetnu transformaciju. Kinezi koji žive od gig ekonomije sada su brojni kao poljoprivredni radnici i industrijski proletarijat. Deseci miliona Kineza koriste tehnološke platforme da pronađu poslove na kratki rok, a čak 200 miliona ljudi – što čini oko 40 % urbane radne snage – oslanja se na neki oblik fleksibilnog rada. Sudbina tih nesigurnih radnika, koji se bore da skupe novac za vlastiti stan ili da ostvare pristup javnim uslugama i socijalnim pravima, oblikovaće kinesku ekonomiju i društvo u narednim godinama. Tehnologija preobražava tržišta rada, a iskustvo kineske gig ekonomije pruža važne lekcije i za ostatak svijeta.

U Kini se ovaj trend razvio brže nego drugdje jer su među prvima prihvatili tzv. superaplikacije – digitalne platforme koje u jednoj aplikaciji objedinjuju niz različitih usluga (od plaćanja računa, naručivanja hrane i taksija, do rezervacija i kupovine). Upravo te aplikacije omogućile su masovno širenje fleksibilnih oblika rada.

Zahvaljujući toj infrastrukturi, Kina danas ima najrazvijeniju gig ekonomiju na svijetu: oko 84 miliona ljudi radi preko takvih platformi, od vozača i dostavljača do brojnih drugih usluga.

Kako su potrošačke aplikacije širile svoj doseg, tako je ovakav oblik rada postao sve rašireniji i u drugim azijskim zemljama u razvoju. U indijskoj gig ekonomiji radi oko 10 miliona radnika. U Maleziji ih je 1,2 miliona, što čini približno 7 % radne snage.

U posljednje vrijeme gig poslovi u Kini prodrli su i u njen slavni industrijski sektor. Nekadašnji strogi proletarijat sve više zamjenjuju milioni povremenih radnika koji uskaču „na zahtjev“, vođeni velikim platformama za zapošljavanje, seleći se s jedne tvorničke trake na drugu. Poslovi često ne zahtijevaju posebne vještine osim poznavanja latiničnog pisma. Radnici na tim mjestima ostaju tek nekoliko sedmica, ponekad i samo nekoliko dana. Istraživači procjenjuju da ih je možda 40 miliona – dakle trećina njihove industrijske radne snage, što je više od tri puta više nego u Americi.

Jedan od razloga rasta ove gig vojske je fleksibilnost koju traže poslodavci. Firmama je važno da u kratkom roku mogu povećati ili smanjiti proizvodnju, u zavisnosti od sezonske potražnje, promjena na tržištu ili geopolitičkih prilika. Tehnologija tu igra ključnu ulogu. Aplikacije na pametnim telefonima povezuju narudžbe kupaca sa dostupnim vozačima dostave, dok je u industriji automatizacija eliminisala mnoge složenije zadatke koji su ranije zahtijevali iskustvo. Nastala su nova radna mjesta za visokoobrazovane inženjere, ali i jednostavni poslovi za koje nije potrebno prethodno iskustvo.

Fleksibilni oblici rada odgovaraju mnogima. Oni koji se dobro snalaze u platformskom gospodarstvu mogu zarađivati više mijenjajući poslove nego radeći za jednog poslodavca. Istraživanje iz 2022. pokazalo je da je mjesečni prihod profesionalnih dostavljača u Kini bio gotovo petinu veći od prihoda migrantskih radnika. Drugi, pak, nisu strpljivi kao njihovi roditelji i ne žele sedmicama ponavljati isti monoton posao.

Ipak, gig radnici se suočavaju s velikim poteškoćama. Bez stabilnog odnosa s poslodavcem, mlađi radnici teško stiču vještine potrebne za životni napredak. Napustivši ruralne krajeve, možda neće uspjeti ostati u gradovima u kojima stalno mijenjaju poslove. Bez dokaza o stalnom zaposlenju, pod kineskim sistemom kućne registracije „hukou“, mogu im biti uskraćene javne usluge u gradovima. A ako se nikad ne nastane, možda se neće ženiti niti imati djecu, čime će dodatno pogoršati problem starenja stanovništva. Jedno je sigurno – ova generacija radnika morat će uzdržavati ne samo sebe, već i veliki broj starijih.

Neki problemi, poput hukou sistema, specifični su za Kinu. No u drugim aspektima kinesko iskustvo vrijedi proučavanja. Mnoge zemlje, posebno u Aziji, nadaju se da će ponoviti njen industrijski uspjeh. Nijedna ne smije rasipati potencijal mladih, a manjak kvalitetnih poslova jedan je od razloga zbog kojih su se mladi u nekoliko azijskih zemalja pobunili protiv samodopadnih političkih elita. Nakon što je u Indoneziji ovog avgusta oklopno vozilo pregazilo gig radnika koji je prevozio putnike motorom, prosvjedi su prerasli u ulične sukobe.

Jedna od lekcija iz Kine jeste da se ne treba previše oslanjati na industriju. Zemlje koje su izgubile industrijsku snagu ili je nikada nisu ni imale, često sanjaju da će tvornice osigurati stabilna radna mjesta, rast plata i društvenu stabilnost. To može važiti za nekolicinu inženjera i tehničara, ali kinesko iskustvo pokazuje da procesi automatizacije lako mogu istisnuti ili degradirati druga zanimanja.

Druga lekcija glasi: bilo bi uzaludno pokušavati iskorijeniti gig rad u nadi da će ga zamijeniti stalna radna mjesta. Prava alternativa gig poslovima često znači nezaposlenost. Nedavno istraživanje pokazalo je da je 77 % vozača u aplikacijama za prijevoz ušlo u industriju tek nakon što su izgubili prethodni posao. Platforme za zapošljavanje nisu izmislile nesigurna radna mjesta. I premda njihovi algoritmi ponekad djeluju poput okrutnih nadzornika, tjerajući vozače da voze opasno brzo, oni su ipak napredak u odnosu na okrutne nadzornike koji su nekad bili posrednici između radnika i poslodavca. Vrijedi podsjetiti da i dalje u mnogim dijelovima Azije, uključujući Kinu, nadničari svako jutro čekaju uz cestu da ih poslodavci odaberu iz gomile.

Treća lekcija jeste da bi vlade trebale preispitati i osmisliti društveni ugovor tako da gig rad ljudima donosi što više koristi.

Kina je već regulisala algoritme kako bi ih učinila manje strogima. Pokušava i smanjiti jaz između novog i starog modela rada tako što e-trgovinskim platformama sugeriše da gig radnicima obezbijede socijalnu zaštitu. Indija nastoji nagovoriti radnike na platformama da se registruju kako bi ostvarili pogodnosti poput osiguranja od nesreće i eventualno zdravstvenog osiguranja.

Ipak, vlade moraju biti još ambicioznije. Umjesto da pokušavaju ugurati gig rad u postojeće sisteme, trebale bi iznova osmisliti politike. Kina bi, na primjer, mogla smanjiti teret obaveznih doprinosa poslodavaca, čime bi oslabila poticaj da posežu za gig radnicima umjesto za stalne zaposlenike. Države bi trebale učiniti penzije prenosivima i vezati ih direktno uz ono što radnici uplaćuju i na kraju primaju. Mnoge azijske zemlje riskiraju da ostare prije nego što se obogate, pa je kreiranje uslova u kojima i nesigurni radnici mogu napredovati važnije nego ikada.