Velika analiza Rojtersa: Kako je Erdogan Trampov plan za Gazu pretvorio u igru moći za Tursku

Turske veze sa Hamasom, koje su nekada predstavljale problem u Vašingtonu, pretvorile su se u geopolitičku prednost. Uvjeravajući Hamas da prihvati Trampov sporazum o Gazi, Ankara se ponovo nametnula na šahovskoj ploči Bliskog istoka, na užas Izraela i arapskih rivala.

U početku otporni ultimatumu američkog predsjednika — osloboditi izraelske zarobljenike ili se suočiti sa nastavkom razaranja — čelnici Hamasa popustili su tek kada ih je Turska, zemlja koju smatraju političkim pokroviteljem, pozvala da pristanu na američki plan.

Dva regionalna izvora i dva zvaničnika Hamasa kazala su Rojtersu da je poruka Ankare bila nedvosmislena: Došlo je vrijeme da se prihvati.

- Ovaj gospodin iz države zvane Turska jedan je od najmoćnijih na svijetu - rekao je Tramp prošle sedmice, misleći na turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je palestinska grupa pristala na prekid vatre i plan oslobađanja zarobljenika.

Erdoganov potpis na dokumentu o Gazi dodatno je podstakao turski pritisak da preuzme centralnu ulogu na Bliskom istoku — status koji Erdogan sve više nastoji da povrati, često se pozivajući na veze i vođstvo iz osmanskog doba.

Sada, nakon sporazuma, Turska nastoji da ubere dividende, uključujući i u bilateralnim odnosima sa Sjedinjenim Državama, navode izvori.

Sinan Ulgen, direktor istanbulskog tink-tenka EDAM i viši saradnik u Carnegie Europe, rekao je da je Ankari uspjeh u ubjeđivanju Hamasa da prihvati sporazum o Gazi donio novu diplomatsku moć i kod kuće i u inostranstvu.

Turska će, kazao je on, vjerovatno iskoristiti obnovljenu dobru volju u Vašingtonu kako bi podstakla napredak u zaustavljenoj prodaji borbenih aviona F-35, ublažavanje američkih sankcija i američku podršku turskim bezbjednosnim ciljevima u susjednoj Siriji.

- Ako se te Trampove pohvalne izjave pretvore u trajnu dobru volju, Ankara bi mogla da iskoristi taj zamah za rješavanje nekih od dugogodišnjih nesuglasica - rekao je Ulgen za Rojters.

Diplomatsko preoblikovanje odnosa između Ankare i Vašingtona, prema riječima zvaničnika, počelo je tokom Erdoganove posjete Bijeloj kući u septembru — prve u šest godina.

Na sastanku su razmatrana otvorena pitanja, uključujući turski pritisak za ukidanje američkih sankcija uvedenih 2020. godine zbog kupovine ruskog raketnog sistema S-400, poteza koji je razljutio Vašington i doveo do isključenja Turske iz programa F-35.

Sirija je bila još jedna ključna tema. Turska želi da izvrši pritisak na kurdske Sirijske demokratske snage (SDF), koje podržavaju SAD, da se ujedine sa sirijskom vojskom. Ankara SDF smatra prijetnjom zbog njihovih veza sa PKK-om, koji Turska označava kao terorističku organizaciju.

Čini se da taj pritisak daje rezultate. Komandant SDF-a, Mazlum Abdi, potvrdio je mehanizam za integraciju sa sirijskom vojskom — ishod koji Turska vidi kao stratešku pobjedu.

Sporazum o Gazi uslijedio je nakon drugih podsticaja turskom prestižu. Tramp je ranije pohvalio Erdogana zato što je bio domaćin pregovorima između Rusije i Ukrajine, a uticaj Ankare dodatno je porastao nakon pada Bašara al-Asada u Siriji 2024. godine, gdje je Turska podržavala opozicione snage.

Turska ambicija da povrati dominantnu ulogu na Bliskom istoku podsjeća neke skeptike na nasljeđe Osmanskog carstva, koje je nekada vladalo većim dijelom regiona. Njegov slom prije jednog vijeka ostavio je modernu Tursku okrenutu unutrašnjim pitanjima dok je gradila sekularnu republiku, donekle marginalizovanu u regionalnoj diplomatiji.

Godinama Ankara nije bila dio napora na visokom nivou za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, glavnog izvora nestabilnosti u regionu.

Turska podrška islamističkim pokretima — uključujući političku i diplomatsku podršku Hamasu, čijim je vođama bila domaćin — zategla je odnose sa Izraelom i više arapskih država, a njeno uočeno odstupanje od NATO normi pod Erdoganom dodatno ju je udaljilo od mirovnog procesa.

Ali kako bi prekinuo zastoj u pregovorima o prekidu vatre u Gazi, Tramp se okrenuo Erdoganu, računajući na uticaj turskog lidera nad Hamasom.

Turski zvaničnici, predvođeni šefom obavještajne službe Ibrahimom Kalinom, ubjeđivali su Hamas da primirje ima regionalnu i američku podršku — uključujući Trampovu ličnu garanciju.

Angažovanjem Erdogana, Tramp je Ankari dao ulogu koju je željela — kao dominantna regionalna sunitska sila. Taj potez uznemirio je Izrael i suparničke arapske države, uključujući Egipat, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate, koje su dugo bile oprezne prema Erdoganovim „islamističkim“ ambicijama, kazala su dva diplomate.

- Erdogan je majstor u širenju svog uticaja, iskorišćavanju prilika i događaja, preokretanju situacija u svoju korist i preuzimanju zasluga. Zemlje Persijskog zaliva nijesu bile zadovoljne što je Turska preuzela vodeću ulogu u Gazi, ali su istovremeno željele kraj sukoba, postizanje sporazuma i marginalizaciju Hamasa - rekao je arapski politički komentator Ajman Abdel Nur.

Dok su arapske države dijelile interes sa Turskom u želji da se rat okonča, rekao je libanski analitičar Sarkis Naum, veća uloga Ankare bila je za njih zabrinjavajuća, podsjećajući na istoriju osmanske vlasti nad mnogim zemljama regiona.

Tursko Ministarstvo vanjskih poslova i obavještajna agencija MIT nijesu odgovorili na zahtjeve Rojtersa za komentar. Američki Stejt department takođe nije odmah reagovao.

Za Hamas je glavna briga bila mogućnost da Izrael odustane od sporazuma i nastavi vojne operacije. Duboko nepovjerenje skoro je poremetilo proces, rekli su regionalni izvori.

- Jedina prava garancija - rekao je visoki zvaničnik Hamasa za Rojters, „došla je od četiri strane: Turske, Katara, Egipta i Amerikanaca. Tramp je lično dao riječ. Poruka SAD-a bila je: "Oslobodite taoce, predajte tijela i garantujem da neće biti povratka ratu".“

Učešće Turske u pregovorima u početku je blokirao Izrael, ali je Tramp intervenisao, izvršivši pritisak na Izrael da dozvoli angažman Ankare, navela su dva diplomate.

Nije bilo neposrednog komentara izraelskog Ministarstva vanjskih poslova.

Visoki zvaničnik Hamasa kazao je da su vojni lideri Gaze prihvatili primirje ne kao predaju, već pod snažnim pritiskom neumoljivog posredovanja, pogoršavajuće humanitarne situacije i javnosti umorne od rata.

Hoće li sporazum o Gazi na kraju otvoriti put ka palestinskoj državi, ostaje neizvjesno. Turska i arapske države, uključujući Katar i Egipat, tvrde da planu nedostaje mapa puta ka rješenju sa dvije države — istorijskom palestinskom zahtjevu.

Upitan o mogućem raspoređivanju turskih trupa u Gazi u poslijeratnom periodu i načinima obezbjeđivanja bezbjednosti enklave, Erdogan je 8. oktobra rekao da su pregovori o prekidu vatre ključni za dalju raspravu o tom pitanju, ali da su prioriteti potpuni prekid vatre, dopremanje pomoći i obnova Gaze.