Zamrzavanje konflikta u Ukrajini: Kapitulacija pred Rusojim koja će opet udariti
Retoričko je pitanje kao i predizborno obećanje Donalda Trampa da će rat u Ukrajini riješiti za jedan dan. I da su najbolje namjere i najiskrenije želje novoobranog budućeg predsjednika SAD, one nisu realne. Izjave da je konflikt moguće riješiti sa tri telefonska poziva ne samo da su populističke, već minorizuju opasnost uništenja Ukrajine od strane imperijalne Rusije dva vijeka prisutne konstante – od Katarine II do Vladimira Putina.
Tramp je nesumnjivo promjena koja otvara nove mogućnosti razrješenja globalnih problema i zato izaziva strepnju i strah, ali i očekivanja.
Tramp govori što mnogi misle
Tramp govori to što misle mnogi zapadni lideri, da je rat još prošle godine ušao u fazu iscrpljivanja i da u njemu Ukrajina ne može da pobijedi. Rusija je država sa dovoljno resursa, a tu su joj i totalitarni prijatelji iz Bjelorusije, Sjeverne Koreje, Irana i svakako Kine, koji neće dozvoliti njen totalni poraz.
Sa druge strane, Zapad je sve vrijeme neodlučan u podršci Ukrajine da vojno porazi Putina. Taj rat je za Zapad skup i politički rizičan, jer utiče na raspoloženje konformističkih birača tobože liberalnog i slobodnog svijeta. Svakako da iz svega ovog proizilazi da je jedino rješenje – zamrzavanje konflikta.
Naravno, na svu štetu Ukrajine. I vjerovatno bi se progutalo i tu žabu, ali svako ko poznaje Rusiju svjestan je da bilo koja vrsta mira u Ukrajini, samo je predah za novu agresiju koja će uslijediti kroz nekoliko godina.
U odnosu na početne vojne ciljeve Moskve blitzkrieg, „denacifikacija“ i „demilitarizacija“, svi ovi planovi su ostali neostvareni, što u totalitarnoj logci znači – car je gubitnik. Putin je na ukrajinski front za oko 20 odsto osvojene teritorije Ukrajine kao topovsko meso bacio oko 700.000 ljudi i sada je ta žrtva ultimativna ne samo za njega, koji će vjerovatno doživotno vladati Rusijom, već i za sve buduće ruske vladare.
Moskva je više puta potpisivala garancije prema Ukrajini, koje je poslije određenog vremena pogazila. Ključni su 1994. Memorandum iz Budimpešte gdje je Kijev dobio garancije suvereniteta u zamjenu za nuklearni arsenal i dva mirovna sporazuma iz Minska 2014-15. godine, jednako pogažena.
Pitanje je da li Tramp može brzo i u potpunosti zaustaviti rat, imajući u vidu domaću i savezničku vojnu industriju koja posljednje dvije godine ne gasi pogone. U Ukrajini njemački Rheinmetall planira otvaranje četiri fabrike, dok turski Baykar za dronove već gradi fabriku. Uz inostranu i svoju vojnu industriju, Ukrajini neće ni trebati članstvo u NATO-u kao garancija bezbjednosti ako se potpiše kilavi mir.
Šta nakon zamrzavanja fronta
Pretpostavimo da je zamrznut front, napravljena je linija razdvajanja sa evropskim, UN ili nekim drugim mirotovrcima u oblasti Donjecka, Luganska, Zaporožja i Hersona.
Da li će Rusija da se tada okrene svojoj unutrašnjoj obnovi i saradnji sa novim prijateljima iz Globalnog juga? Naravno da ne, Putin će se okrenuti političkom i ekonomskom urušavanju Ukrajine i daljim pritiskom na Zapad.
Ogromna totalitarna država samo će se dodatno militarizovati.
Moskva će mir i veliki resurs koji je koristila za rat uložiti u političke metode kako bi Ukrajina postala propala država iz koje će i bez rata da pobjegne 10 miliona ljudi, koliko se smatralo da će dugotrajni oružani sukobi izazvati. Svi oni će htjeti da se nastane u državama EU, a najviše u Njemačkoj.
Da li će mirom osjetljivo pitanje energenata biti riješeno? Ne, ono će još više postati oruđe Kremlja, uz pomoć kojeg će Putin okupljati Orbana, Fica, Babiša i druge „patriote“ i razarače EU.
Prvi nakon rata izbori u Ukrajini mogli bi podijeliti državu, ili postati šok kao nedavni u Gruziji i Moldaviji.
U slučaju zamrzavanja konflikta, Putin a ne Tramp će ispasti pobjednik. Već sada ga slave, Srbija je oblijepljena plakatama i banerima „Make Serbia Great Again“ i „Trampe Srbine!“. Demoratija i slobodan svijet biće poražena koncepcija, a evropski birači će se sve više okretati autokratskim političkim rješenjima.
I šta je onda rješenje? Da se Tramp predomisli i da odluči da ratuje i podržava Ukrajinu protiv Rusije. Takva opcija je teža, ali odlučnija i dalekoročno stabilnija. Takav je stav i kandidatkinje za buduću šeficu evrodiplomatije Kaje Kalas.
Još jedan od scenarija bi bio da Ukrajina za svoju žrtvu u zamjenu za spaljene, okupirane i aneksirane teritorije dobije dio evropskog komfora – članstvo u EU. Jer su i Ukrajinci ratom iscrpljeni i očekuju njegov kraj, ali ne na način da ih se ponizi. Još uvijek većina Ukrajinaca nije spremna da se odrekne svojih teritorija. Pristanak na gubljenje teritorija nije samo izdaja pred onima koji su se hrabro suprotstavljali masovnim ruskim zombi jurišanjima, već i kapitulacija pred neprijateljem koji će ponovo udariti.
Ali EU trenutno nije spremna da primi u članstvo ni Zapadni Balkan.
Vjerovatno ni Volodimir Zelenski ne želi da svoje slavno liderstvo završi sa takvom ulogom. Znači trenutno je Trampu na stolu – dalje ratovanje ili pritisak na Ukrajinu da se pomiri sa vlastitim osakaćenjem.