Zupanič: Od Sarajevo safarija nisam pravio spektakl, činjenice su same po sebi toliko strašne

Dolazili za zabavu pucati po stanovnicima grada pod opsadom!?

„Odmor u Bosni – pucanje na ljude uključeno.“ Tako je glasio jedan od naslova pod kojim su još u proljeće 1995. velike italijanske novine, milanski Corriere della Sera i torinska La Stampa, iznijele tvrdnje da neki talijanski državljani odlaze na ratničke vikende u Bosnu, u kojoj im se nude različiti „aranžmani“, od ispaljivanja bazuka na neprijateljske bunkere do gađanja ljudi snajperima. Ezio Gavazeni, italijanski novinar, pisac krimića i publicističkih knjiga o mafiji, organizovanom kriminalu i terorizmu (njegova najnovija knjiga Papa mora umrijeti, objavljena ove godine, bavi se pozadinom i organizacijom atentata na Jovana Pavla II), pitao se u jednom nedavnom intervjuu zašto italijansko pravosuđe već tada nije reagovalo na te članke.

Gavazeni se pobrinuo da taj propust trideset godina kasnije bude ispravljen. U februaru ove godine podnio je kaznenu prijavu Milanskom tužilaštvu protiv italijanskih državljana, poznatih i nepoznatih, onih koji su tokom rata u Bosni i Hercegovini odlazili na vikende u Sarajevo kako bi sa položaja bosanskih Srba snajperima pucali po stanovnicima grada pod opsadom, kao i onih koji su se bavili organizacijom i logistikom tog nastranog „lovačkog turizma“. Poticaj da se počne baviti ozbiljnim istraživanjem ove teme Gavazeniju je dao dokumentarni film Sarajevski safari (na engleskom Sarajevo Safari) iz 2022. godine slovenačkog redatelja Mirana Zupaniča.

 – Gavazeni mi se javio u oktobru prošle godine, rekao mi je da ga zanima tema i zamolio link da pogleda film. Od tada se dopisujemo, ali nikada nismo razgovarali, a ono što on radi jako je važno. Pogledajte koliki je sada odjek u svijetu te priče nakon što je pokrenuta istraga u Italiji, a još prije dvije godine sličnu je prijavu Tužilaštvu BiH podnijela sarajevska gradonačelnica i od tada se ništa nije događalo. Tako je to kod nas na Balkanu. Naše priče postaju interesantne tek nakon što dobiju, da tako kažem, verifikaciju od zapadnog svijeta– rekao je Zupanič, redovni profesor na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju (AGRFT) Univerziteta u Ljubljani.

Ja sam za tu priču prvi put čuo 2017. godine kada mi ju je ispričao moj dugogodišnji saradnik i producent Franci Zajc. On ju je čuo i pokupio još za vrijeme rata na ulicama Sarajeva, gdje smo 1993. snimali dokumentarni film Oči Bosne. Isprva mi je bilo teško povjerovati da je tako nešto uopšte moguće, a napraviti dokumentarni film o nečem takvom činilo mi se nemogućim. Pa ko bi normalan, ko je u nečem takvom sudjelovao, o tome još i govorio pred kamerom? Ali, Franci je već imao svjedoka. Trebalo mu je nekih mjesec dana da ga nagovori da se nađe sa mnom. Dugo smo razgovarali i ja sam mu povjerovao, rekao je prije nekoliko dana u razgovoru preko Zooma autor Sarajevskog safarija.

Film se može pogledati na YouTubeu. Njegov ključan dio je iskaz spomenutog svjedoka kojem ne vidimo lice, nego samo bezimenu siluetu s osvijetljenim metama neke streljane u pozadini. Jasno nam je da je Slovenac i dugogodišnji pripadnik obavještajne zajednice, još iz vremena Jugoslavije, a u Bosnu i Srbiju je tokom rata često odlazio radeći za „jednu značajnu američku agenciju“ koja ga je angažovala i, kako sam kaže, jako dobro plaćala.

– Pristali smo na njegov zahtjev da mu se ne otkrije ime i ne vidi lice, ali odmah sam mu rekao da mu nećemo promijeniti glas. Pa tko bi nam vjerovao da čovjek bez lica, pa još s neprirodnim kamufliranim glasom, govori takve nevjerojatne stvari. On mi je rekao da s glasom nema problema jer stoji iza svojih riječi, samo ne želi da ga baš prepoznaju ljudi na ulici, ni oni koji bi mu prilazili da ga hvale, ni oni koji bi ga zbog svjedočenja napadali – rekao mi je Zupanič.

Postavio sam redatelju i pitanje o motivaciji svjedoka da javno govori te je li za to tražio i dobio novac. 

– Za novac ne znam, jer to nije moj dio posla. Ali mogu vam reći da nam je budžet bio jako mali, zbog čega sam neke druge svjedoke snimao sam svojom kamerom. Ako je i dobio neku naknadu, to je mogla biti samo simbolična svota, a on mi je djelovao kao dobro situiran čovjek. Često sam ga ispitivao o tome što ga je motiviralo da progovori. Rekao mi je: 'Znaš, ja sam vidio toliko groznih stvari i nagledao se svakakvih svinjarija. Ali ovo je ipak previše. Kad na to pomislim, ja ni danas ne mogu spavati i stalo mi je da ljudi za to saznaju.' Ja sam mu povjerovao i odlučio napraviti film– odgovorio je Zupanič.

Prema iskazu tog svjedoka, i njega je samog prenerazilo kad je vidio što su mu to njegovi „domaćini“ na Palama u jednom trenutku, a da mu ni danas zapravo nije jasno zašto, odlučili pokazati. Nekoliko puta vodili su ga na uzvišene položaje s kojih se pružao pogled na sarajevske ulice, skupa s malim grupama od četiri-pet stranaca koje su čekala pripremljena snajperska gnijezda. Nikada s njima, kaže, nije razgovarao, samo je promatrao i gledao kroz dalekozor kako dolje u gradu padaju njihove „mete“. U jednom slučaju, koji ga je naročito zgrozio i duboko potresao, vidio je kako jedan od tih „vikend-snajperista“ cilja i pogađa dijete.

Takve su grupe na položaje oko Sarajeva dolazile preko Beograda, nerijetko s organizovanim helikopterskim transferom do Pala, tadašnjeg političkog i vojnog središta bosanskih Srba. Strance koji su dolazili opisuje kao naizgled jako bogate, opremljene skupom lovačkom opremom i oružjem, a kao cijena takvih „aranžmana“ spominju se iznosi od stotinu hiljada ondašnjih maraka naviše. Za ubistvo djeteta plaćala se dodatna viša tarifa. Doživio ih je kao ljude u potrazi za novim izvorima adrenalinskih uzbuđenja, koji su na bojišnicu dolazili bez straha, silno uzbuđeni. Jednom su i njemu, kaže, ponudili da opali. Besplatno. Tvrdi da je odbio, ne skrivajući zgražanje i gađenje nad ljudima sposobnima za zabavu ubijati druga ljudska bića, nenaoružana i bespomoćna. Bio je to, prema njegovim riječima, jako unosan i dobro uhodan biznis koji je trajao gotovo tokom cijelog rata. Zupanič objašnjava zašto je realizacija filma trajala nekoliko godina. Jedan razlog bila je pandemija, a drugi teškoće s pronalaženjem drugih svjedoka. Zupanič kaže da su imali kontakte i s nekim izvorima sa srpske strane koji su se kasnije predomislili i odustali od svjedočenja pred kamerom. U filmu, osim „zaštićenog“ svjedoka, govori još četvoro ljudi i njihovi su iskazi svaki na svoj način važni i bitni. Autor se ni u jednom trenutku ne upliće, ne interveniše u njihovu naraciju i ne daje nikakve komentare.

– Zvučaće možda čudno, ali ja sam svjesno odlučio da od ove teme neću praviti nikakav 'spektakl', što sam mogao učiniti dramatičnom muzikom ili montažom. Važne su mi bile činjenice, koje su same po sebi toliko strašne da bi bilo kakvo insistiranje na 'spektakularnim' momentima ili hiperemocijama imalo suprotan učinak, stvaralo bi osjećaj da iza svega stoji neko ko cijelom pričom snažno nastoji gledateljima nešto sugerisati. Svako ima svoje oči i gleda film onako kako želi, kako mora ili kako je naučen– govori Zupanič.

Mene je, primjerice, kao gledatelja, duboko potresla upravo mirnoća s kojom bračni par Stana i Samir Čišić govore o tome kako je jednog dana, koji se činio da je baš miran i da će takav i ostati, snajperski metak usmrtio njihovu kćerkicu, četiri dana nakon njenog prvog rođendana. Pored nje je stajala majka kojoj je ostalo da do kraja života pita zašto nepoznati zločinac nije gađao nju, ili neku od njenih prijateljica s kojima se nakratko zaustavila u razgovoru, nego baš njeno sićušno dijete. Izdahnula je noć kasnije, u bolnici. Pored nje bio je otac koji je nakon strašne vijesti bez daha i duše dojurio s linije.

Jednako je dojmljiv upravo filozofski mir s kojim Faruk Šabanović govori kako ga je, kao osamnaestogodišnjeg studenta fizike, pogodio snajper na raskršću ispred Zemaljskog muzeja i kako nastoji proniknuti u smisao postojanja takvog zla i zločinaca. I kako mu je misterija što kamere, koje su snimile kako ga nepokretnog podižu s ceste i unose u bijeli transporter UNPROFOR-a, nisu zabilježile i prelijepo vedro nebo koje se nakon duge zime ukazalo tog 3. marta 1995. godine i veličanstveni zalazak sunca po kojem on pamti taj dan i taj trenutak. Samo odraz s leđa u ogledalu, na rubu kadra, otkriva da Faruk govori sjedeći u invalidskim kolicima.

Ta televizijska minuta u kojoj ranjenog Faruka Šabanovića prolaznici podižu i unose u bolnički transporter jedini je materijal koji su autor i producenti kupili za svoj dokumentarni film. 

– To nas je koštalo 4600 eura. Da nismo imali obilje materijala koji su u Sarajevu krajem 1992. i početkom 1993. snimili Franci Zajc i naš snimatelj Božo Zadravec, sa svojim malim budžetom mi nikada ne bismo mogli napraviti film – rekao mi je Zupanič.

 Film je tako prepun prizora ratne sarajevske svakodnevice, uključujući i pretrčavanje „snajperske aleje“ i skupljanje tijela na ulici ubijene djevojke i mladića.