Crveno i crno

“Zgodan, inteligentan i ambiciozan Žilijen Sorel odlučan je da se uzdigne iznad svojih skromnih provincijskih korjena. Razapet između dva moćna svijeta, crkve koju simboliše crno, i vojske koju simboliše crveno, ubrzo shvata da se uspjeh može postići samo prihvatanjem suptilnog koda licemjerja po kojem društvo funkcioniše.” – izvod iz recenzije romana “Crveno i crno”

Raspeće i ambicija

Crvena i crna Crna Gora smjenjivale su se u zadnjih 150 godina u skoro zakonomjernim intervalima. U noći, u oči Velikog Petka (najtužnijeg dana za hrišćane), kao nikada ranije stale su jedna naspram druge.

Te noći Crna Gora bila je na rapeću, između svoje svijetle strane, toliko puta opjevane u idealu slobode, otvorenosti, građanstva i mediteranskog duha i one tamne, konzervativne, lukrativne, populističke …

U toj noći, kada je razum pokušavao da urazumi goli interes, sjetio sam se davno pročitanog romana “Crveno i crno” nepreveziđenog Stendala, za koga je Fridrih Niče zapisao da je „posljednji od velikih francuskih psihologa”.

Ovaj roman, jedno je od najznačajnijih djela realizma, prikazuje strukturu francuskog društva 19. vijeka, kroz lik Žilijena Sorela, mladog čovjeka, čija je “jedina vrlina bila ambicija, a ona ga je proklela” (cit.).

Tranzicija pohlepnika

Tranzicija vlasti u Crnoj Gori prije pet godina trebala je da omogući stvaranje potpuno nove elite koja će, nakon prvobitne akumulacije kapitala i neoliberalnog koncepta koji se sveo na rasprodaju društvene svojine i državnih preduzeća, biti generator novog i tako potrebnog razvoja.

Dobitnici nove političke moći, međutim, izvršili su samo preraspodjelu pozicija i sa još više energije krenuli u dalju rasprodaju „nacionalnog srebra“ - društvenog bogatstva, bez imalo želje da izgrade zdravu tržišnu i preduzetničku ekonomiju.

Na drugoj strani, na svakom koraku devastirana je funkcionalna (institucionalna) demokratija, a evropske integracije služe samo kao „smokvin list“ za prikrivanje nove generacije pohlepnika.

Crna Gora više nije ozbiljno organizovano društvo već poprište ličnih pohlepa i tone u nedopustivi provincijalizam i „istočnjački kapitalizam“.

Robert A. Hajneman upozorava da „bez autoritativnog zaštitnika pravila igre (države) politička igra, toliko bitna za rješavanje socijalnih razlika, brzo se deformiše u grabežljivu međuigru pohlepe i ličnih interesa koja samo slučajno rezultira nečim što liči na opšte dobro“.

Zato, misao Mahatme Gandija - „na ovom svijetu ima mjesta za sve, osim za ljudsku pohlepu“ trebalo bi kao upozorenje „novoj klasi“ staviti na ulazu na ulcinjsku Veliku plažu.

Oprost nevjernicima

Kako objasnisti, osim pohlepom, da je u noći kada počinje najtužniji dan u hrišćanskom svijetu, voljom strukture koja je došla na vlast pod sloganom „Ne damo svetinje“ u dubokim noćnim satima, suprotno svim principima i logikama parlamentarizma, po hitnom postupku, „na raspeću“ bila imovina Crne Gore.

Isus: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Luka 23:24)

Oprost može i treba – ali prvo pokajanje i odustajanje od Judinih srebrenjaka - „Juda za trideset srebrenjaka prodao Gospoda, ali nijedno blago ovoga svijeta ne može kupiti mir duše niti izbrisati grijeh izdaje“ – (nepoznati autor).

Mrtvi crveni i pohlepni crni

Poslije 35 godina od uvođenja višepartizma crnogorsko društvo i dalje je lišeno izbora između ideološki definisanih politika. Sve njene unutrašnje profilacije nemaju razvijene političke reprezente, pa tako ni danas ne postoji identitetski profilisana ljevica i desnica.

Crnogorsko ideološko mrtvilo, ukriveno iza oportuniteta, mora biti prekinuto. Koliko god izgledala nepromjenjiva ukupna crnogorska društvena zajednica ona upravo sada proživljava „provjetravanje“ koje je prirodno i neminovno. Vrijeme mrtve ljevice i pohlepne desnice mora biti završeno.

Sljedbenici i jednih i drugih pritom mogli bi se ujediniti kada bi sljedbenici „crnih“ shvatili da za sveštenstvo „samo bogati imaju pravo na čast, a siromašnima je preostala pokornost“, a sljedbenici “crvenih” ponovo ustali uz poklič “padaj silo i nepravdo”!

Odgovornost crvenih danas je neuporedivo veća jer crni (u politici i mantijama) nemaju niti jedan razlog da bilo šta mijenjaju. Došlo je njihovo vrijeme – da čereče budžet i državnu imovinu!