Goran Karan: Ako ostaneš vjeran sebi, možeš trajati

Goran Karan jedan je od najprepoznatljivijih pjevača i autora čije pjesme već decenijama žive uz publiku širom regiona. Publika u Herceg Novom pamti ga još od pobjede na festivalu Sunčane skale, a ovom prilikom ponovo dolazi na Praznik mimoze, gdje će nastupiti zajedno s Ninom Badrić. 

U razgovoru otkriva koliko mu je mediteranski duh tog grada blizak i zašto vjeruje da pjesme ne stare zajedno s izvođačima. Njegovu muziku i životni put prati poseban ritam življenja i stvaralaštva, vođen otkucajima srca. 

Između mora, uspomena i muzike koja traje, Goran Karan govori o emociji kao jedinoj istinskoj mjeri vremena.

Često se vraćate u Herceg Novi, ne samo kao izvođač nego gotovo kao neko ko se tom prostoru povjerava. U jednom intervjuu ste rekli da Vam je „život najbliži onda kada ga ne požurujete“. Da li je Herceg Novi za Vas upravo to mjesto? I kakav je Vaš doživljaj kada pjevate ovdje, a ne negdje drugo?

- Herceg Novi ima jednu dugu, lijepu priču u mom životu. Još od "Ružo moja" bila i pobjede na Sunčanim skalama prije dvadeset i jedne godine, preko brojnih nastupa – od Dana mimoze, maskembala, picigina – sve se to nekako skupilo u jedno posebno iskustvo. Zato mi je Herceg Novi mjesto kojem se uvijek rado vraćam.

Mi u Dalmaciji i ovdje dijelimo isti mediteranski duh, sličnu energiju i senzibilitet. Dolazim s velikim zadovoljstvom, i lično i profesionalno. Ponovo dolazim na Praznik mimoze, ovog puta s koleginicom Ninom Badrić. Organizator je uložio velike napore da Dan mimoze i ovaj put zamiriše –  i to i karanfilima. Stvarno se radujem dolasku, predstavićemo i neke nove članove. Guštaćemo - prvo Dan zaljubljenih, te Dan Mimoze.

Herceg Novi, Praznik Mimoze, picigin – koliko Vam je taj duh blizak kao umjetniku?

-Jako. Taj ekipni duh, u kojem se ljudi zapravo ne takmiče nego dijele prostor, energiju i neka mala domaća, slatka podbadanja – to mi je izuzetno blisko. Sve je to vrlo slično moru i planinama iz kojih dolazim. Isti kamen, isti vjetar.

Vaša muzika se često opisuje kao emotivna i mediteranska. Kako se taj izraz mijenjao kroz godine i lična iskustva?

-Godine su donijele i sreću, i nadu, i razočaranja, i suze, i smijeh. Život. Znači, sve što stane u puno dana, u jedan lijepi broj godina. Veći dio mog života i iskustava dogodila se prije digitalne revolucije. Moja su sjećanja analogna – pamtim mirise, boje, ukuse, dodire. Više osjećanja nego same slike. A naučiš s godinama da postaneš u određenim stvarima rezervisaniji, ali svejedno unutra srce zakuca. Kad nekoga voliš, i dalje srce grize nokte, ko pubertetlija.

Imao sam veliku sreću, ogromno zadovoljstvo i čast sarađivati sa nekim od najvećih autora - Zdenko Runić, Zrinko Tutić, Rajko Dujmić, Arsen Dedić, pjevati sa Oliverom, sa Kemalom, sa Doris i sa još puno, puno stvarno talentovanih, izvanrednih i osoba i umjetnika. 

Tako da mi je u okviru tog stvarno divnoga kataloga, na kojem sam zahvalan, najbitnije zapravo stihovima otkriti ono što se meni sada događa i što mi je važno. I to uvijek zadire u najintimnije trenutke. Paradoks, što ličniju pjesmu napišeš svojim vlastitim jezikom i jezikom kraja iz kojeg dolaziš, to je poruka univerzalnija. Publika to osjeti. Pjesme možda jesu „poslane“ na određene adrese, ali tek kad se neko u njima prepozna, one zaista počnu živjeti.

Postoji li pjesma iz Vaše diskografije koja Vam danas znači nešto sasvim drugo nego u trenutku kada je nastala?

- Gotovo svaka. Recimo, pjesma "Prozor kraj đardina" – možda najdraža pjesma koju mi je povjerio Zdenko Runjić. Iako se to mijenja iz dana u dan, na koncertima često osjećam da mi je ta pjesma posebno draga.

S vremenom, slike i osjećaji povezani s ovom pjesmom mijenjaju se. Nekada mi je značila jednu sliku, danas drugu, ali obje imaju istu vrijednost. Prošlo je mnogo godina, a sve više osjećam da ta priča postaje dio mene, da je sve istinitija i snažnija.

Pjevanje i interpretacija pjesme za mene znače mnogo više od samog izvođenja. Trudio sam se uvijek paziti što ću reći jer, ako pjevaš nešto što nisi doživio, vjerujem da će ti se to uskoro dogoditi. U pjesmi uvijek mora da postoji prozor nade, mogućnost bar oprosta ako ne pomirenja.

A, onda  "Lipa si, lipa"...uvijek lipa bez obzira koliko godina ima, ona ostaje temelj trajanja veze i braka. Treba je njegovati i čuvati, i kad je lagano i kada je teško.

"Kuća naše pisme ", gradi se svaki dan. Nije jasno kada je sve počelo, ali se nadamo da nikada neće stati..

"Dobro ti jutro, ljubavi " zaslužuje svako jutro, svaka osoba koju netko voli. U svim tim pjesmama, koliko god bile bliske srcu, skriva se jedno malo sve.

Često govorite o potrebi sporijeg, dubljeg življenja.

- Za nekog u čijoj muzičkoj karti piše  "Ja sam samo Vagabundo "...za mene sporije živjeti ne znači živjeti manje, nego živjeti svjesnije, ne protrčavati kroz sopstveni život.

Znači stati, pogledati šta ti se događa, udahnuti život punim plućima i osjetiti ga u žilama. Spremiti te trenutke negdje duboko, za dane kada ti malo fali radosti, smisla ili nade.

Svaka dobra pjesma je kao mali rezervoar emocija. Kad je pustiš, dogodi se novi „wellness srca“.

Tako da se ja trudim tokom dana da radim stvari iz najvećeg gušta. Jer ovo ostalo sve što moraš, to ćeš sigurno napraviti. Međutim, dogodi se da se čovjek izgubi u tom moru koje nema obala — samo se radi, mora, mora, mora — pa cijeli život nešto moraš. Ne zaboravi se malo poigrati. Ako ti slučajno neki stih sleti na srce, a ti ga zapiši. I tako ja pokušavam i živjeti — zapravo ne pokušavam, nego već živim jedan duži niz godina — i to pravi razliku. Jer, srećom, nisam negdje po velikom svijetu o kojem smo svi maštali kao klinci, pa ne moram ići na turneju šest ili osam mjeseci. Radim izvan institucija, slobodno, i to mi daje mogućnost da biram. Ne moram nikog pitati. Osim ponekad more, ponekad sunce, ponekad mjesec, a najčešće se srce pita.

Kada govorite o potrebi dubljeg življenja. Kako je digitalno doba promijenilo odnos publike prema muzici?

-Danas je sve brže, ali potreba za istinom i emocijom nije nestala. Samo je možda teže do nje doći.

Šta je u današnjem vremenu veći izazov: ostati vjeran sebi ili opstati u muzičkoj industriji?

-Ja se ne bavim industrijom, ja imam malu radionicu, i to majstorsku jer sam šegrtovao kod velikih majstora. Spomenuo sam maloprije, ali nije mi muka, ponoviti. Kod Zdenka Runjića, Zrinka Tutića, Arsena Dedića, Rajka Dujmića, Olivera Dragojevića, Tedija Spalato, i Kemala Monteno i Doris Dragović, Helene Bastić i Jelena Radan, i još puno, puno divnog svijeta. Svako od njih mi je pokazao kako zaljeva svoje cvijeće duše.

Šta za Vas znači trajanje u muzici? U jednom intervjuu ste izjavili: Pjesme ne stare, pjesme ne umiru.

-Ako ostaneš vjeran sebi, možeš trajati. Pjesme ne stare, pjesme ne umiru. Mi pjevači starimo, ali pjesme nikako. Svaka pjesma oživi kad se neko poljubi uz nju, kad se zagrli. To je zapravo dio jednog monologa iz mjuzikla Ljubav je fer - Priče iz moje ulice. Kroz te moje autorske pjesme pokušao sam analizirati te vječne emocije. Ako smo imali sreće pa smo je osjetili, ako smo imali sreće voljeti i biti voljeni. Tako da je trajanje u muzici nezavisno od trajanja života.

Važno nije koliko dugo nešto traje, nego koliko je srce gorjelo dok je trajalo.

Šta Vas i dalje raduje u susretu s publikom, čak i nakon decenija na sceni?

- Najviše me raduje ta neposredna razmjena energije. Ljudi koji dođu, koji prepoznaju pjesmu kao dio svog života. To je znak da nismo ostali otuđeni, da se i dalje prepoznajemo – kao ljudi.

Kako danas čuvate unutrašnji mir i kreativnu energiju?

-  Mir je biti spokojan iznutra i zadovoljan. A kreativna energija ide sa strašću — ona se mora micati to  je cijelo vrijeme AC/DC, naizmjenična struja. Malo ovako, malo onako. Znači moraš se igrati, pa onda složiti da vidiš da li ima svrhu, pa opet igrati i tako. I vjeruj da je sve u redu, da si voljen i da te vole.

Autorka teksta: Marina Strugar