Vujović: Postoji spona između ljekara, pacijenata i medicinskih sestara, a glavna sestra je koordinator tog procesa rada

Danijela Vujović i anestetičar Duško Stijepović brat su i sestra koji su se još od djetinjstva opredijelili za svijet medicine, ponukani porodičnim primjerom majke koja je bila zdravstveni radnik i koja im je od najranijih dana prenijela važnost pomaganja drugima i empatije. Medicinski poziv bio je za oboje logičan izbor – rekla je u emisiji Srećan dan na Televiziji E magistrica zdravstvene njege i glavna sestra Pedijatrijske klinike Danijela Vujović.

Stijepović radi na kardiohirurgiji i ujedno, kako kaže, predstavlja anestetičare i sve medicinske tehničare intenzivne njege. Predsjednik je udruženja ART, a upravo su oni ti koji imaju prvi kontakt s pacijentom koji dolazi na operaciju.

– Nakon pripreme koju anesteziolog u anesteziološkoj ambulanti obavi i spremi pacijenta za operaciju, koleginice medicinske sestre dovode pacijenta do operacionog bloka. Prvi koga sretne pacijent smo mi, anestetičari, koji ga sa svojom uniformom, kapom i maskom dočekamo. U tom trenutku najbitniji je odnos koji ćemo mi da postavimo i sigurnost koju ćemo mu dati – da mu kažemo da će sve biti u redu, da ga ohrabrimo i ulijemo povjerenje koje je neophodno da bi imao vjeru u kompletan zdravstveni sistem i da bi lakše prošao kroz operaciju – rekao je Duško Stijepović, medicinski tehničar-anestetičar Centra za kardiohirurgiju KCCG.

Glavna sestra Pedijatrijske klinike i predavač u Srednjoj medicinskoj školi, Danijela Vujović, ističe da su oba poziva zahtjevna i da svakodnevno pravi paralele između njih. Po njenom mišljenju, zahtjevnije je raditi među, kako kaže, svojim koleginicama.

Kaže i da je posao glavne sestre klinike ili odjeljenja izuzetno odgovoran i složen: postoji spona između ljekara, pacijenata i medicinskih sestara, a glavna sestra je koordinator tog procesa rada, ali i oslonac svojim koleginicama – osoba od koje će, bez ikakve zadrške, dobiti savjet i pomoć.

– Koleginice su mi najbolji i najveći kritičari. Jedna od druge učimo. Mora postojati autoritet, jer radite sa ljudima koji su nosioci zdravstvene njege, koji i te kako izgaraju na poslu pružajući pomoć pacijentima, tako da je ta uloga svakako zahtjevnija. Međutim, nekako jedna drugu nadopunjujemo. Biti profesor prakse u Srednjoj medicinskoj školi danas je veoma zahtjevno – moraju se poštovati pedagoški principi, moramo prenijeti znanje i naučiti ove mlade generacije koje stasavaju da vole ovaj posao i da ga rade kako treba. Plan i program postoje, lako je ići po onome što moramo da ih naučimo, ali je najvažnije da budu empatični i da osjećaju to što rade. Ne mogu to raditi ako ne vole – zaključila je Danijela Vujović.