Bez stida: Traže donacije dok milione troše na službena putovanja, ručkove, večere…
Nakon što smo “u normalne tokove” uveli da djecu i građane liječimo SMS porukama, jer im je to jedina nada da prežive, sada su građani dobili poziv da doniraju za kupovinu opreme za suzbijanje požara.
Skandalozno funkcionisanje državnog aparata.
Ista ta Vlada, koja nema novca da kupi dovoljno vatrogasnih vozila, uniformi i opreme, predvidjela je budžetom za 2025. da na službena putovanja potroši preko osam miliona eura. Pet hiljada službenih vozila ima Crna Gora. Milioni se troše na biznis-klasu, luksuzne hotele, dnevnice, protokole. Od Podgorice do Japana, Sidneja, Singapura, Njujorka… Za kanader, za popravku postojećih letjelica, za obezbjeđivanje opreme onima koji gase vatru — za to para nijesmo imali.
Sa druge strane, vatrogasci nemaju dovoljno opreme. Rizikuju svoje živote da bi spasili druge. Lokalna zajednica organizuje donacije za hranu, vodu i gorivo. Ljudi se na mnogim mjestima sami evakuišu, sami gase, sami spašavaju. A društvenim mrežama kruže fotografije ministra zdravlja Vojislava Šimuna — kako odmara u luksuznom hotelu, i ministra odbrane Dragana Krapovića — na plaži. Dok zemlja gori.
Kako su nam ministri i đe ljetuju?
Kada već govorimo o solidarnosti, odgovornosti i pomoći, hajde da postavimo nekoliko pitanja.
Gdje su ministri? Jeste li ih vidjeli na terenu? Da obiđu ugrožene, one čija je cijela imovina progutana u plamenu? Jesu li nekome pružili ruku, bar simbolično?
Da li ste vidjeli poslanike? One koje ste birali, koji su se zakleli da će vas predstavljati i štititi? Jesu li se pojavili bilo gdje — makar flašu vode da donesu, da upitaju kako pomoći?
Gdje su crkveni velikodostojnici? “Božiji predstavnici na zemlji” — da li su nekom pogođenom pružili utjehu, pomoć, riječi podrške, utočište?
I na kraju: jeste li bilo koga od njih — vlast, opoziciju, crkvu — vidjeli da donese vodu onim ljudima koji danima gase požare, spašavaju djecu i starije, rizikuju živote da bi sačuvali ono što im nije ni blizu vlastito?
Ne vidite ih. I nećete.
Zato što su daleko od pepela, dima i boli. Zato što se mnogi od njih voze u blindiranim mercedesima sa zatamnjenim staklima. Zato što ne putuju prema žarištima, već prema aerodromima. Zato što se ne slikaju više po autobusima gradskog prevoza, kao što su znali kada je trebalo “lajkova”. Sada ih nema ni za jedan.
Oni su na brojnim destinacijama. U hladu. U luksuzu. Od vaših para. Dok vi dišete dim, oni piju koktele.
I zato, dok slušate kako vam zahvaljuju na donacijama, dok gledate slike helikoptera koje ste čekali danima, dok držite crijevo u rukama i gasite ono što država nije znala — razmislite dobro:
Koga vi to plaćate?
I koliko vas zapravo košta ovaj nemar, ova bahatost, ovo odsustvo savjesti?
Ovdje nema izuzetaka. Jer svi ćute. I svi se kriju. U danima kad zemlja gori — njih nema.
I najgore od svega? Kad sve prođe, opet će vam se javiti. Tražiće glas. Tražiće povjerenje. Tražiće da ih opet “poslušate”.
A do tada — traže da ih, još jednom, spasite vi.