„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

Nebojša Vučinić

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

More i noćne more

Je li javje od sna smućenije? 
Ime česno zasluži li na njoj, 
on je ima rašta polaziti; 
a bez njega – u što tada spada?
Na zgradi Filozofskog i Filološkog fakulteta nekada je stajao citat koji je najviše ličio na „Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu“ – Gandijeva misao koju je neko pripisao Sokratu. Kako god, poruka je univerzalna, građanska, okrenuta prema pojedincu i budućnosti. Neposredno pred „Njegoševe dane“, pak, pojavio se mural s Njegoševim likom – u poznatoj neinspirisanoj varijanti – navodno urađen „u okviru Festivala urbane kulture“. Promjena poruke na zidu zgrade koja udomljava humanističke nauke, djeluje naglom. Odjednom smo se od univerzalne etičke ideje okrenuli istorijsko-nacionalnom simbolu. Ovo je izazvalo uznemirujuće pitanje: Da li se radi o gestu simboličke borbe za prostor?
Vrijeme izrade murala odaje da se radi o političkom i identitetskom činu. Oslikati ovaj mural baš pred „Njegoševe dane“ ne znači spontani kulturni doprinos. Ukoliko ovome dodamo nedavna dešavanja – opterećena retorikom o „Turcima“, „izdajnicima“, „čišćenju“, strah koji je preživjela turska zajednica u zemlji, uvođenje viza za građane Turske, pogotovu u društvu koje je već duboko identitetski podijeljeno – istaknuti lik koji je već simbol jedne interpretacije nacionalnog identiteta (i često korišćen u političkoj retorici) ne može biti neutralan čin. To je poruka, šćeli mi to priznati ili ne. Ali kakva? Da li se radi o odavanju počasti ili demonstraciji moći?
Istina je, citat ispod lika sam po sebi može biti univerzalan, ali niko ne bira citate bez znanja o istorijskom i aktuelnom okruženju u kojem će oni odjeknuti.
Mjesto na kojem je mural postavljen nije bilo kakva zgrada. Ona bi, da je sreće, trebalo da bude mjesto intelektualnog pluralizma, kritičke rasprave i dijaloga. No, javnih beśeda povodom oslikavanja fasade nije bilo, dijalog se nije ostvario, pluralizam mišljena je apstrahovan – svi mislimo isto. Može li to biti moguće? Ne, jer na takvoj zgradi mural ne može biti dekoracija. Mural je simbol. Simbol je postavljen bez prethodnog razgovora, prema tome akademski prostor je tiho zauzet. Ili preuzet? Od koga je preuzet? Od potencijalnih budućih Gandija koji se očigledno u toj zgradi neće stvarati. Ko ga je preuzeo? Onaj koji ima moć da oduzima prostore i odlučuje o simbolima u akademskom prostoru? Tj. onaj koji ima moć da apstrahuje sva ostala mišljenja – kao i stilove. Kao što Štulić reče, ako stil određuje karakter, a karakter sudbinu, onda nas tiha i tužna sudbina čeka.
Svedimo ovaj argument. Nijesmo mi u nedoumici da je Njegoš u Crnoj Gori i šire figura snažnog istorijskog i nacionalnog identiteta. Ali, njegovo pojavljivanje u javnom prostoru –posebno na licu obrazovne institucije – nosi implicitnu poruku: „Ovo je važan dio našeg kulturnog i istorijskog sjećanja!” Takođe, vremenski okvir oslikavanja murala učvršćuje osjetljivi nacionalni (nacionalistički) okvir. Dakle, problem se pojavio kada rečena simbolika nije debatovana. Ponavljamo, murali nijesu neutralni, oni artikulišu vrijednosti, pripadnost i politički stav. Koja je to politika? Vrlo ekskluzivna i vrlo nametnuta – u društvu koje već odavno samo maše parolama inkluzije i pomirenja.
Kratka crtica o strukturaloj ironiji: Dok se mural oslikava tišina je vrlo glasna. Zgrada fakulteta je pod skelama. Miris svježeg cementa miješa se sa kišom. Radnici u fluorescentnim prslucima pojavljuju se na kratkim pauzama. Ne razumiju jezik oko sebe i gotovo ništa ne znaju o lokalnoj politici, podjelama, mitovima. Škripi metal na skelama ispod gigantskog lica.
Umjetnički i u/s/rbani aspekt murala posebna je priča. Njegova tehnička prozaičnost automatski ga čini kontroverznim i šalje poruku da humanističke nauke u toj zgradi nijesu sposobne da realizuju osnovno umjetničko istraživanje. Mural je, prema tome, čin označavanja prostora. Isto kao što su i đêdove cerade i poruke koje pod njima stoje (ođe na prvom mjestu imamo u vidu šovinističku ceradu na zgradi koja stoji preko puta fakulteta – a koju ni jedan član ove akademske zajednice ni jednom javno nije doveo u pitanje – kao da je potpuno normalno učiti đecu da treba da se pridruže vojsci koja se vraća na Kosovo – humor koji izaziva asocijacija na epsku pjesmu takođe nećemo razvijati da bismo izbjegli sarkazam). U konfliktnom društvu, zapravo, ne govorimo o estetici i možda niko nije imao namjeru da nekoga povrijedi, ali efekat je ponižavajući i ovaj mural je detonator.
Dakle, pošto smo učeni da u umjetnosti stil i tehnika nose jednako značenje kao motiv i sadržaj, zaključujemo da je ođe „jednostavnost“ pragmatična i politička – poruka mora biti čitljiva i neupitna.
No, zar nikome iz oblasti humanističkih nauka (koje su u srećnim zemljama već akademski preispitale savremene &nbsp;diskurse fluidnosti, otvorenosti, pluralizma, procesualnosti identiteta) simbolika muške glave, monumentalne i dominante u kombinaciji sa jednostavnošću slike ne djeluje kao agresivno obilježavanje teritorije (ili kulturna refleksija dolazi iz nekog davnog patrijarhalnog ratničkog društva). Pojasnimo, na ovoj slici muška (Njegoševa) glava je fiksirana, nepokretna, stabilna, vertikalna, autoritativna, hijerarhijska, vezana za ideju heroja, vođe, istorijske moći, kontrole i neupitnog autoriteta, konačnog, nepromjenjivog oblika. Na fasadi fakulteta humanističkih nauka ona je simbolički kontrapunkt trenutnom duhu vremena i samome Njegošu i njegovome djelu.
Reprezentativna naučna institucija ne smije prihvatiti odsustvo pluralizma i simboličku ekskluziju. Ona mora da predstavi višeglasje savremenosti. Njegoš je veliki ali zašto samo on, a ne i neka žena autorka, savremeni autor, multimedijalni rad, rad studenata? Dakle, umjesto dijaloga imamo nametnutu hijerarhiju vrijednosti – jedina kultura koja vrijedi da bude monumentalizovana jeste ovaj mural.
Ali, fakultet nije mjesto za propagandu. Zid fakulteta nije platforma za političko predstavljanje identiteta. Da li ovaj mural, stoga, šalje poruku da je fakultet izgubio autonomiju i pretvorio se u dekor za tuđe ciljeve. Zar to nije napad na samu ideju univerziteta? Antikritički čin u samom srcu kritičkog mišljenja!
mural što viče klanjaj se smjerno
na fakultetu đe mišljenje bijaše moderno
Dakle, kada humanistika globalno danas – u uspostavljenoj temporalnosti ostatka Evrope (svjesni smo da postoji i kosovska temporalnost) – dekonstruiše patrijarhalne, nacionalne, etnocentrične i ostale autoritarne narative, insistira na pluralitetu glasova i reprezentaciji marginalizovanih identiteta, neko je izabrao da ponovo uspostavi upravo takvu simboličku strukturu – u vidu lica (jednog) muškarca/heroja (oca, đêda) koji dominira prostorom.
Kolegama, stoga, postavljamo sljedeća pitanja: Šta znači biti čovjek? Šta znači biti nacija? Šta znači biti pripadnik društva koje se raspada oko identiteta? A šta znači pripadati bez dominacije? Kad se uputimo prema zgradi koja će nam dati odgovore na ova pitanja – u kojoj profesori drže predavanja o kritičkom mišljenju, u kojoj se na katedrama govori o identitetu, etici, pluralizmu, studenti uče o empatiji i humanizmu – pojavljuje se zid koji umjesto njih automatski odgovara: „Ja sam taj lik. Ja sve znam. Ja sam autoritet. Evo vam fiksirani identitet.“ &nbsp;
Da li ponovo govorimo o psihologiji utočišta?
Pošto smo uklonili citat o individualnoj odgovornosti u građenju boljeg društva, našem istorijskom, filozofskom i književnom velikanu – Njegošu – odrekli smo veličinu na još jedan način – tako što smo ga postavili u prostor koji stvara disonancu, čineći od njegovog lika i djela poruku o identitetskoj rigidnosti, dok smo, istovremeno, nešto što je vrlo privatno pretvorili u prostor javnih rasprava. Da li je to namjerna poruka univerziteta? Kritički promišljena poruka kojom se afirmiše kolektivni identitet? Promišljena poruka koja treba da produbi polarizaciju? Deklarativna afirmacija podijeljenosti i ekskluzivnosti? Proklamacija o simboličkoj moći? U prostoru znanja!?
Zbog čega nema poruke od akademske i intelektualne zajednice? Zato što je ćutanje politički stav. Kada je mural proglasio nacionalnog heroja bez šire rasprave, prostor fakulteta je prestao da bude neutralan i postao je politički označen (zapišan) instrumentalizacijom murala (umjetnosti?). Da li zbog toga akademska zajednica ne traži javnu diskusiju (ili čak dekonstrukciju značenja murala)? Da ne uprlja svoja delikatna elitistička čula? Razmatranjem nepotrebnog „nacionalističkog“ gesta u prostoru obrazovanja? Murala koji „nenamjerno“ postaje „ikona rasprave“ o identitetu, politici i umjetnosti u javnom prostoru.
Koja je, uopšte, bila inicijalna ideja autora? Da li to neko može da nam kaže? Da stvori još goru napetost između univerzalnih vrijednosti i nacionalnog identiteta? Da poruči da je prostor dva fakulteta postao mjesto simboličke borbe za interpretaciju kulture i istorije? Ili možda baš da raskrinka „latentne“ konflikte u društvu i pruži nam priliku za javnu refleksiju i dijalog!? Pomirenje?
Naša zapitanost doseže vrhunac uz još jedan interesantni sloj transnacionalne simbolike – činjenice da je mural oslikala izvjesna čačanska firma. Dakle, ovdje se ne radi samo o lokalnoj inicijativi ili umjetničkoj intervenciji, nego o naručenom djelu koje dolazi izvan lokalnog kulturnog konteksta. Ne pojačava se time kod nas ośećaj da nam je nešto nametnutno – ma kakvi! Mi se pitamo imade li iđe ikog u gradu pod Trebjesom, Gospodinu gradu, da umjetnički dočara savremeno iskustvo Njegoša u Crnoj Gori, bez ovog dodatnog „uvoza kulturno-umjetničkog autoriteta“.
Vratimo se sada sitnicama. Jedna od njih je nedostatak proceduralne legitimnosti – u akademskom prostoru to je zaista sitnica – jer tamo se zna i ko zna i ko imenuje. U izvankosovkoj temporalnosti netransparentno donošenje odluka podriva povjerenje u instituciju. U ovom slučaju nije organizovana javna savjetodavna rasprava, nije sproveden javni umjetnički konkurs, akademska zajednica nije bila konsultovana (ili jeste?), studenti nijesu učestvovali (ili jesu, a da ne znamo). Sve ovo stvara ośećaj zagušljive privatizacije javnog prostora.
Nasuprot tome, etika javnog prostora podrazumijeva da javni prostor pripada svima. Stoga je postavljanje murala bez refleksije o mogućoj traumi, podjelama ili ranama neetično, društveno neodgovorno, kulturno nasilno, jer umjetnost (?) koja zanemaruje kontekst u (post)konfliktnom društvu jeste agresija.
Ponovimo, tehnička skromnost murala nije slučajna. Svi znamo da što je ikona jednostavnija, poruka je direktnija. Zatvorena za interpretacije. Nema umjetničke ambivalencije, kritičkog tumačenja, estetske refleksije. Njegoš je postao slogan. SLOGAN NIJE DIJALOG.
<h3>Instrumentalizovali smo kulturnu baštinu i Njegoša kao književnika i filozofa koji zaslužuje kompleksno kritičko čitanje lišili značenja, sveli na propagandnu i ideološki marker. Izbacili smo Njegoša iz područja mišljenja.</h3>
Na kraju, u filozofski nabijenom tekstu koji je ispisan ispod murala – „Što je čovjek, a mora bit čovjek! Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja.“ – Njegoš istražuje paradoks ljudske egzistencije. Čovjek je prisiljen da bude ono što jeste, ali ga svijet varljivo okružuje; zemlja ga ne podržava, a ipak mora da opstane i djeluje. Da li autori murala šalju poruku o nemoći individue u odnosu na društvo ili sistem? Kakvo je to onda društvo? Totalitarno.
U kojem je „javje od sna smućenije“? Ili baš nije tako, nego je nekome sasvim jasno i neko je sasvim smišljeno proizveo dodatne sumnje, nesigurnosti, pa i egzistencijalne dileme. Jer neko je nekog isključio iz ovog „obrednog“ čina, učino ga neprepoznatim, nepostojećim. Uključujući samog Njegoša.
Za domaći zadatak zaokružite najmanje tri od navedenih filozofskih, političkih i „estetskih“ tvrdnji koje su vam najbliže. Kad to uradite, odgovorite na pitanje ispod teksta.
<ul>
 <li>Neko je donio odluku iza zatvorenih vrata.</li>
 <li>Preko umjetnosti se sprovodi politika.</li>
 <li>Zid fakulteta pretvoren je u poligon za identitetsko nadmetanje.</li>
 <li>Privatno je pretvoreno u teren obilježavanja.</li>
 <li>Dostojanstvo intelektualnog prostora je odrečeno.</li>
 <li>Znanje i institucija instrumentalizovani su u funkciji identitetske</li>
 <li>Prostor za teorijsku fluidnost zamijenjen je ikonografijom stabilnosti i jednosmjernog identiteta.</li>
 <li>Misija humanističkih nauka jeste oživljavanje predmodernih mitova.</li>
 <li>Umjetnost je mogla biti most, a postala je instrument podjele.</li>
 <li>Umjetnost ne podstiče razgovor o čovjeku nego o naciji.</li>
 <li>Umjetnost ne postavlja pitanje nego pečat.</li>
 <li>Njegoš je mit.</li>
 <li>Niko nije odgovoran za produbljivanje sumnje i straha.</li>
 <li>Vizuelni gest koji prati državni praznik i njegovog protagonistu savim je slučaja</li>
 <li>Mural je urađen „u okviru Festivala urbane kulture“.</li>
 <li>Milan Milosavljević, beogradski muralista („Darkos“), je odabran putem međunarodnog ili nacionalnog konkursa otvorenog tipa i na osnovu umjetničkih</li>
 <li>Ovo nije</li>
 <li>Ovo jeste mural.</li>
 <li>Njegoševo djelo luča je crnogorska.</li>
</ul>
„a bez njega – u što tada spada?“

Portal ETV

Jesmo li izbacili Njegoša iz područja kritičkog mišljenja?

Ukratko, meritokratija je „oblik vladavine ili uprave u kojoj se vođe i drugi biraju i napreduju na položaju na temelju svojih zasluga ili sposobnosti”. Ukratko, meritokratija je u Crnoj Gori mit. Ukratko, meritokratija je laž na čijim su plećima 2020. na vlast došli najgori od najgorih. Ukratko, meritokratija ni do 2020. nije prebivala u Crnoj Gori. Ipak, nećemo otkriti Ameriku ako to kažemo, ali, možda ćemo ogoliti sve one laži koje je aktuelni režim prevalio preko usana dok je bio opozicija. Dok nije bio režim. Valjda se i semantika mijenja na putu od ulice do parlamenta, vlade i drugih sigurnih kuća režima. Meritokratija je sinonim za partitokratiju. Jeste, trebala bi biti njen antipod, ali kad god čujete „meritokratija“, znajte da je nema ni u tragovima. Znajte da onaj koji o njoj govori laže. Laže kao Urini pali borci i wannabe satiričari kad govore o zaslugama Dritana Abazovića. I sve to dok iz očaja podvriskuju kao Damjanov Zelenko, jer je njihov sponzor Abazović davna i ružna prošlost. Jedina zasluga ovog trgovca crnogorskim hramovima je zasluga koju slave njegovi beogradski patroni, jer je političkom prostitucijom na vlast doveo goli klerofašizam.
I zaista, ako je neko zaslužio spomenik za života, koji će inicirati Srpska crkva, a magijom svojih pregalačkih ruku, izraditi, recimo, Trinaestojulac Veljo Stanišić, u maniru kultnog i tajanstvenog nikšićkog Љ, onda je to Dritan Abazović. Sve te bajke o meritokratiji, koje su nam pred spavanje kazivali i Ura, i Demokrate, i DF, i svi ostali prvoborci i njihovi NVO saveznici, pali u bici za slobodu, nikad u stvari nijesu bile valjane bajke. Pisali su ih oni koji ne poznaju vještinu pisanja. Govorili su ih oni koji ne poznaju moć govora. Ali, po bajkopisce je srećna okolnost što su ih slušali oni koji niti o jednom, niti o drugom ne znaju ništa. Zato su u njih i vjerovali. No, nakon gotovo šest godina laži, takvih je sve manje. Iako o pisanju i govoru ne znaju ništa, ipak, sve više vjeruju vlastitim očima negoli lažima režima. A Ginisovi rekorderi u laganju, uprkos ostalim majstorima laži, ipak su Demokrate. Ovi hrabri borci protiv mafije, koji su s hrabrim Abazovićem kopljima ubijali aždahe, a onda opet jedni druge polivali kantama fekalija, najplastičniji su primjer patoloških lažova. Kako je moj dragi profesor Kilibarda često govorio: „Ko o čemu, noćna dama o poštenju“. Jeste, profesor Novak Kilibarda kojem fašisti nikad neće oprostiti što je okrenuo leđa zlu velikosrpskog nacionalizma, i isti ogolio do kosti.
Ali, vratimo se lažima i njihovim očevima. Takvi danas u tv emisijama više i ne skrivaju da je njihova meritokratija partitokratija. Da je partijska knjižica uvjerenje o sposobnosti i zaslugama. Valjda je i njima dojadilo da lažu. Da s teškom mukom uče napamet ono što im piše partijski guru Boris Bogdanović. I koliko god mantrali o DPS-u, svoje ništavilo ne mogu skriti. Porodični rodoslovi funkcionera Demokratske Crne Gore svaku laž o borbi protiv partijskog zapošljavanja raspršiće kao glavu maslačka. I uzalud silni napori da se prošlošću opravda sadašnjost. Jer, o toj prošlosti znamo sve. O štakorima bivšeg režima, koji su, iako im matematika nije bila poziv, pisali plus, ili minus, pored imena i prezimena. Znamo sve o štakorima u mjesnim zajednicama, u institucijama, koji su opominjali na svetu dužnost glasanja, a na protestima, kao dežurni učenik u razredu, bilježili ko je prisutan, a ko odsutan. Ali, zar priča o mizernom životu nekog partijskog aktiviste može poricati istinu o partijama koje danas vladaju? Zar se epska borba protiv bivšeg režima nije dogodila jer se Crna Gora davila u blatu partijskog univerzuma? Naravno da nije.
Naravno da je sve to bila samo još jedna laž. Niko se nije borio protiv nečega. Svi oni su se borili za nešto. I izborili. Osim korupcije, kriminala, partitokratije, nepotizma, čije su ljestvice podigli do nebesa, naši vladari, negdašnji revolucionari, uspostavili su diktaturu. U kojoj je zabranjena sloboda govora. U kojoj je sasvim u redu uhapsiti novinara koji nije po volji režimu. U kojoj je sasvim u redu satanizovati medije koje režim ne kontroliše. U kojoj nezakoniti direktor Javnog servisa, po diktatu režima, progoni one koje je sâm nekoliko godina unazad unaprijedio. To što danas progoni one koji su ćutali na progon Tanje Šuković, ne znači da treba ćutati na ovo što se njima događa. Njima ostavljamo ogledala, a nezakonitom direktoru stvarnost u kojoj će se jednog jutra probuditi. Bez političke moći koja poništava svaku odluku suda.
Uspostavio je aktuelni režim diktaturu u kojoj tužilaštva, sudovi i policija rade po nalogu vlasti. Po nalogu Demokratske Crne Gore i njihovih saveznika. To je, čini se, bajka u koju su vjerovali oni koji nijesu znali da mnoge bajke ipak nemaju srećan kraj. &nbsp;

Meritokratija po mjeri Demokrata

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

Slobodan Jovanović

KIC mijenja ime u KIČ

Neosporno je da bi članstvo Crne Gore u Evropskoj Uniji bilo izuzetno korisno za našu državu, po mnogo osnova.
Države-kandidati za to članstvo imaju obavezu da ispune brojne uslove kako bi zadovoljile kriterijume za ulazak u ovaj ekskluzivni klub.
Ono što se nerijetko i namjerno prenebregava od strane lokalnih političkih aktera u procesu učlanjenja individualnih država jeste činjenica da institucije EU nemaju svrhu, a nemaju ni želju, da uređuju unutrašnje političke situacije svojih potencijlnih članova. Briselska administracija je često i jasno deklarisala ovu svoju ulogu i poziciju.
Taj posao trebaju da rade institucije i politički subjekti u individualnim državama. Svako treba da rješava sopstvena unutrašnja pitanja jer je taj posao, pored ostalog, manifestacija suvereniteta država-članica.
Na žalost, jasni stavovi EU administracije po ovom pitanju nikada nijesu smetali političkim partijama da svojim građanima nude drugačiju i neosnovanu interpretaciju funkcije EU članstva i da to članstvo predstavljaju kao magični štapić kojim će se namah riješiti svi domaći problemi.
Istini za volju, članstvo u EU kreira okvir koji na duge staze može da bude određena motivacija lokalnim akterima da reformišu i izmijene domaće situacije koje vide kao problematične.
Ali taj okvir nije, sam po sebi, garant unutrašnjih reformi u državama-članicama, a pogotovo kada su u pitanju želje političke opozicije da smijeni vlast s kojom se ne slaže. Taj posao se mora uraditi “kod kuće” sopstvenim snagama.
Imajući ovo na umu, politički motivisan narativ o EU članstvu Crne Gore kao činu rješenja svih unutrašnjih problema i tenzija je, blago rečeno, neutemeljen.
To je prodavanje nade da će neko drugi riješiti naše domaće nevolje i promijeniti unutrašnju političku mapu na način koji preferiraju opozicione partije.
Insistiranje na promociji ovakvog neutemeljenog narativa pokazuje da opozicionim partijama koje ovu priču prodaju građanima, u stvari, nedostaju snaga i kapacitet da u svoju korist promijene domaću političku mapu.
Ovo je, takođe, tačka u kojoj se iznova naglašava potreba za istinskim osvježenjem domaće političke scene kako bi se djelatnici mogli, nakon decenijske pauze, vratiti istini i objektivnosti kao jedinim stabilnim temeljima društvenog progresa.

Sve će to EU “pozlatiti”!

21.11.
13:25h
U tekstu u "Vijestima", napisana je nepreciznost koja tretira razlog lišavanja slobode Vladana Ivanovića.
On je, ovo se ja obraćam mojoj drugarici Jeleni, uhapšen i pritvor mu je određen zbog osnovane sumnje da je blagajna "Master inženjeringa" uzela novac za stanove Zvicera, ali da ih nije kroz knjige "provela".
Kako je izmišljena nepostojeća blagajna (zbog čega blagajnik, naravno, nepostojeći lik, nije saslušan) desio se obrt.
Ivanović, nakon što je uhapšen Ranko Ubović, za koga se još utvrđuje da li je to taj Tigar (ovo kroz postavljanje pitanja svjedocima), a ja velim da jeste, a znam za jadac i Sky nebitnu poruku, postaje u opisu nove naredbe onaj koji krije vlasništvo preko svoje firme.
I blagajna je nestala.
Iako je Vlado zbog nje u pritvoru.
Pitaće se neki iole obrazovani pravnik - pa što se onda saslušavaju svjedoci u odnosu na njega? Kako oni znaju šta je on prikrio?
Tapetari su.
Nije mu određen pritvor da je prikrio imovinu Zvicera, već da je uzeo pare od Zvicera.
Ima još gore. I pored svega navedenog sada SDT traži tačku 4 za produženje pritvora. Kod Apelacionog suda.
Iako je sutkinja Kovačević kazala po prvi put u istoriji pravosuđa Crne Gore, da se na pravosnažno rješenje o određivanju pritvora ne može ništa novo dodati.
I ništa nije revolucionarno kazala, već citirala kolokvijalno znanje koje je skupa sa svima nama stekla na drugoj godini studiranja prava.
Ali, rekla je ljekovitu stvar.
Zna se da se ne može, ali se proba.
Ne bi li Apelacioni sud popustio. I iznova nekome napravio ćef.
To što bi time napravio krivično djelo, sada nikoga nije briga. A doći je dan kada će nekoga biti briga.
Uostalom, popustila je i Drinska divizija.
A sjećate se koliko sam prozivao onomad kada se tačka 4 dodala Lazoviću.
I tada se Sudski savjet stavio u zaglušak.
I Ministarstvo pravde.
A tek Vrhovni sud na čelu sa legendarnom A.V.
Zamislite da pitaju predsjednika Višeg suda, sudiju Vrhovnog suda A.V, ministra pravde, na ispitu sledeće pitanje:&nbsp;
Da li žalbeni sud po predlogu tužioca za produženje pritvora može na pravosnažno rješenje kojim je isti određen dodati novi osnov za njega?
I oni kažu - može.
Koju bi ocjenu ispitivač upisao u indeks iz krivično - procesnog prava ovim licima?
I sve tako.
I sve Boris do Dritana, via Momo Koprivica. Minus dva poslanika Demokrata.
Inače, Vlado je prečica do Tigra.
Kojeg bih ja držao sto godina u pritvoru ako upućeni iz medija, policije i tužilaštva stave ruku na srce i kažu da nijesu čuli kako skoro svi graditelji dio stanova prodaju za keš.
Znaju za to svi oni, ali ima jedna sitnica. Nijesu Tigrovi.
Kada se nađe da je Bemax prodao jedan jedini stan za gotov novac - ikada ikome, ili nađu da je Ranko Ubović, otac vlasnika, Bemaxa od nekoga uzeo gotovinu - neka ga ne puštaju iz pritvora.
Ovako, moraće.
Osim ako ne izmisle novi pritvorski osnov koji glasi:&nbsp;
Pritvor se može odrediti i onda kada je nekome ćef.
P.S. Od čuda niko ne zahtijeva da pojašnjava nego da nas začuđuje.

Zoran Piperović

Ajde, začudi se

Centralni koloseumi jednog društva oduvjek su bili savršena refleksija istog. Tako je i u toku meča sa Hrvatskom, stadion pod Goricom pokazao svima, šta je savremena Crna Gora. Da li smo te noći, u toku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, izgledali kao evropsko društvo? Utisak „evropskog“ nije ostavljala ni otužna atmosfera na stadionu. Evropska nije bila ni igra naše reprezentacije, koja upisala još jedan nespretni i težak poraz. Jedino što je ostavilo pečat civilizacije, bili su navijači Crne Gore!&nbsp;
Još jednom, sa tribina sa kojih obično dolaze huligani, naši navijači su nastupili kao diplomate! Vrijednosno i ideološki precizni, nošeni idejom svojih đedova – idejom antifašizma - navijači su crnogorskom establišmentu očitali lekciju! Istom onom establišmentu, koji nije procijenio da tako sjajnom gestu treba odati neku vrstu priznanja, aplauza ili počasti!
Može li jedna država zaista biti evropska ako u njoj ne postoji koncenzus oko osnovnih evropskih vrijednosti? Niti među građanima, niti među establišmentom? Kakva je to država, ako na njenim fudbalskim tribinama stanuju zdravije vrijednosti nego u njenim institucijama? I konačno, šta će za nas značiti ako nas u EU uvede politička klasa naspram koje su navijači superiorni poput poslanika iz Doma Lordova?
Ulaskom u EU, naša teritorija biće integrisana u nju. Ali, sa ovakvim društvenim i političkim trendom, mi ulazimo u takvu iracionalnost da smo, što bliži učlanjenju, sve dalji od evropskih vrijednosti! Što smo bliži datumu, mi sve više gubimo sopstvenu supstancu evropskog duha!
Kakvo ćemo to „evropsko društvo“ biti, ako ćemo i dalje služiti popovima, Mihajlovićima i Đurišićima?
U okviru ovog trenda, naša vladajuća politička klasa ponizno klima glavom pred međunarodnom zajednicom, istovremeno izdajući svaki „zavjet“ dat svojim biračima. Od velikih anti NATO-vaca, do boraca za otpriznavanje Kosova, danas ova klasa figurira poput neke guberbnije koja je po uzoru na Dodika, spremna da istrguje lične interese, a značke sa 4S zamijene zvjezdicama EU. Dok će oni ponizno klečati pred briselskim funkcionerima na domaćem terenu će, u domicilnom oboru, bacati šake zobi nacionalizma, šovinizma, primitivizma i ostale zobi, kako bi zadržali svoje biračko tijelo.
I po diktatu tog nauma, mi danas živimo političku realnost! A istina je na sasvim drugoj strani. Baš kao što su i oni koji su jednom skidali Miloševićev, danas će i ovi sadašnji skidati Vučićev šinjel, kako bi spašavali sopstvene interese! Ipak, zadržaće Vučićev model vladanja autokratije unutar zemlje, i servilnosti prema Zapadu.
U toj interesno-ideološkoj papazjaniji, navijači su nam poručili: NA OKUP CRNOGORCI! Ovim sloganom koji se, uzgred, nalazi na osnovnom dokumentu STEGE kao glavni idejni motiv, ja sam vidio poziv za ujedinjenje oko evropskih vrijednosti!&nbsp;
Uđimo u EU kao evropjeci, a ne kao invalidno društvo, koje će biti hospitalizovano samo zato što zbog „sistema malih brojeva“ ne može bilo kome da pravi problem u EU. U suprotnom, u evropskoj zajednici ćemo postojati kao neki mali špajz, gubernija bez identiteta i dostojanstva.
I kad u našem oboljelom društvu navijači očitavaju lekcije liderima, onda ih makar poslušajmo! Okupimo se svi oko Pokreta za evropsku i građansku Crnu Goru! Neka svaka naredna stadionska groznica odzvanja riječima svetog Petra Cetinjskog! Na Okup!

Stadionska groznica

19.11.
14:01h
Ne smijem da ti kažem, rekoh prijatelju, zašto nijesam komentarisao "ubij Srbina" ( svakog trećeg građanina u CG). Jer mi nećeš vjerovati.
Doduše, i sramota me od tebe.
Njemu nijesam, ali vama hoću.
Ničijoj se žrtvi ne bi obradovali ovdašnji Srbi kao mojoj. Makar od hrvatske ruke, papuanske, svejedno.
Ne bi im milije srpske žrtve bilo.
I to ne kriju.
I zato sada relaksiran, slušajući novu country muziku kroz izvedbu (opet ja po hrvatski) Codi Džonsona, Morgana Kalena, Rili Grina.
Ništa - Džoni Keš, Keni Rodžers. Okačili kopačke o klin.
Dakle, kao CG Srbina, smotali bi me oni prije nego li nostri fratelli Croati.
Prema kojima je policija odradila super stvar.
Kao pravi domaćini, nijesu ih snimali, priveli nadležnom sudu, zabranili ulazak u Crnu Goru.
Ispratili ih kao svatove.
Doduše, ne znam da li su na Debelom Brijegu ispalili hice u vazduh u znak oproštaja do sledeće prilike.
Tako bi i hrvatska policija uradila da na Maksimiru neko uzvikuje "ubij, ubij Hrvata".
Doduše, pretpostavljam, nijesam siguran, jer, oni nemaju tako ozbiljne službe bezbjednosti kao mi.
P.S: Politika je jedina djelatnost u kojoj sopstvene interese (p*kno i fotelja) možete predstaviti kao opšte, a da vam aplaudiraju.
Ovako.
I na stadionu pod Goricom.
P.S. 1: Strah od EU i komšija iz EU rađa s toga ravnodušnost prema nepodnošljivo odvratnom.
Najgori je strah, da te ne bude strah.

Svatovi

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
&nbsp;
Uvaženi Okrivljeni,
&nbsp;
Šta da Vam kažem?! Svakog dana u svakom pogledu bilježimo nekakav napredak I inovaciju. Evo, Dragan Koprivica izabran za direktora Doma omladine Budo Tomović, takozvanog KIC-a.
Šta je Koprivica, a mora bit direktor
E, falim te bože, pa smo I taj problem riješili i tu veliku ambiciju ispunili. To što je doktor Koprivica skoro pa vrsnik Buda Tomovića, nema veze. Mada… Kako je moglo da bude, ooodlično smo prošli! Šta bi da je profesoru doktoru ambicija bila da ode na Eurosong?! A da tekstopisac bude Bećir? Nema tog majčinog sina koji bi to spriječio.
A nije da nas I to zgibenije nije moglo zadesit. Koliko je samo oda doktor Koprivica Raoniću napisao, koliko je toplih riječi svakom Bobijevom građevinskom pothvatu posvetio. Koliko je cigli opjevao, koliko je laminata pohvalio… Nego, nas je bog pogledao, pa su ovi dragi ljudi što biraju direktora omladine, mudro promislili I doktora izabrali. Ne bi nam se drijemalo, da je bilo drugačije, sigurni budite.
Dakle, Koprivica zbrinut. Mašala!
Joanikijev “premijerski sat”
Nego, približava nam se još jedna godišnjica našeg Javnog servisa. Što bi rekao pjesnik – godine su prošle pune muka, a bogami da dodamo I fiskova. Petu godišnjicu već, u ime ove kuće, obilježava osoba koja se lažno predstavlja kao generalni direktor. I kako izgleda, kani tako I dalje. Ako se prisjetimo da je prije nekoliko dana, jedan od dvojice mitropolita, ničim izazvan, održao “premijerski sat” u udarnom terminu na RTCG, blagoslov za produžetak mandata već je dobiven! Da se ne lažemo, odlično zna Boris ko je na čelu prave Uprave za kadar. I sukladno tom poznaniju bira I zove sagovornike.
U emisiji koja se zove “Argumenti”, a više je bila “Naši talasi vašima u susret”, jedan od dvojice mitropolita, divno je zborio o smislu I besmislu, EU I položaju Crkve, bitku I nebitku, vjerskim školama I sličnim gorućim pitanjima našeg društva. Istovremeno, smireno I očinski, odgovarao je na nadasve provokativna pitanja buntovne mladosti, poput onog – da li je I zašto nije moguće ostati u svijest ako nijeste vjernik… I tako dalje I tome slično. Pritom, treba napomenuti, da je, kao što se moglo I zaključiti, pobunjena mladost u studiju, bila potpuno slučajno izabrana, što bi se reklo odokativno. Jedino, eto, možda se, prilikom odabira, insistiralo malo više da omladina prisutna u studiju, redovnost prisustva liturgijama nadredi pohađanju nastave. Eto, možda samo to. I nije se insistiralo da obuku mantije. Znači, maksimalno je poštovana ustavom garantovana sloboda garderobnog odabira!
Uglavnom, da sumiramo ovaj dio zapažanjem jednog mudrog građanina: “Ko misli da leleče - vakat mu je”!
&nbsp;
Programska šema svečarskog dana
&nbsp;
A, sad da predložimo, uvaženi Docentu, neke programske segmente koje bi valjalo realizovati na dan obilježavanja godišnjice RTCG.
*Predlažem da uređivački tim, zajedno sa menadžmentom, svečarski dan, umjesto kolegijumom, započne jednom liturgijom koja bi bila direktno prenošena na Prvom kanalu RTCG. Bio bi to lijep način izražavanja zahvalnosti onima koji su najzaslužniji za pozicije na kojima se nalazite. Mantije nijesu obavezne.
*Jutarnji program da otvori Andrija Mandić. Niko, kao on, nema takav osmjeh da nam poželi – Dobro jutro Crna Goro I odmah da pređe na pregled štampe. Gosti u studiju, za tu rubriku, dvojica mitropolita – Joanikije I Metodije. Da odmah znamo na čemu smo I šta nas čeka. Predložila bih da se u korpus glasila koja se prelistavaju uvrste I Svetigora, Slovo ljube, Sveviđe… Za tu, rekla bih, posebnu priliku, trebalo bi, radi bogatstva scenografije, ubačit I bronzu u obliku Pavla. Ako ne mogu da nađu onog što je pobjegao Metodiju, neka se izlije još jedna replika. Valjalo bi, da stoji između učesnika, kao važan detalj koji simbolizuje nagovještaj novih dana pomirenja.
*U okviru Jutarnjeg nezaobilazna je rubrika o stanju na putevima I cijenama nafte I benzina. Naravno, taj segment bi uredila I vodila Zdenka Popović.
*Pošto je bez igre I pjesme nemoguće zamisliti neki svečarski program, predložila bih da lakim plesnim korakom, u ritmu sambe, veliki studio optrči u nekoliko krugova Slađa Kaluđerović. Kad smo već kod muzičko-scenskog spektakla, kako da zaboravimo gore pomenutog doktora Koprivicu I tek sad prozvanog Milana Kneževića?!
*Priča o selu I poljoprivredi, uz neke male šale, bila bi rezervisana za ministra Jokovića. On će to odlično da iznese.
*Odmah, nakon njega, prelazimo na priču koja tretira novo doba. Tu već imamo spremnu rubriku. Jelena Nedović. Samo malo da uobliči već gotov rad – prije nekoliko dana je sa predstavnicima Kraljevine Saudijske Arabije imala koristan razgovor o razvoju I primjeni vještačke inteligencije u obrazovanju I zdravstvu. Ili… Ukoliko joj više odgovara, da ponovi izlaganje koje je već održala na nekom međunarodnom skupu – Rješavanje krize na Bliskom istoku. Bilo bi iznimno zadovoljstvo čuti ekspertsko izlaganje na jednu od ove dvije teme.
Lutajući i zalutali reporteri
*Nijesmo zaboravili ni javljanja uživo, sa terena. E, tu imamo dva lutajuća ili zalutala reportera, dvije komunikacijski iznimno vješte mlade nade – Vasilija Čarapića I Momčila Lekovića. Vasilije voli ekonomiju, pa neka trkne do pjace, neki pijačni barometar da uradi, a Momčilovom senzibilitetu više leži neka “crna hronika”. I, obavezno, da urade ankete sa građanima. Ako ih neko takne, neka zovu Šaranovića.
*Vremenska prognoza zaokružiće ovo prijepodnevno izdanje svečarskog TV programa. Branka Marković će, uz prigodan moleban, u ovom programskom segmentu zahvaliti bogu na kiši, suncu, snijegu I vjetru. Šta god da je, dobro je. Viša sila je u pitanju, pa da ne crnjačimo.
* Urednik I voditelj svih vijesti, tokom dana I noći, naravno bio bi Boris Bogdanović. Ako se zamori, kao zamjena uskaču Šaranović I Šćepanović. Vijesti svakako zahtijevaju malo adrenalinskog pretjerivanja, pa neka se išćejfe. Tu bi mogli malo I kostimografi da se iskažu, pa da recimo za Dnevnik u 19.30, urednik I voditelj, to jest BB, obuče kostim Supermena ili Spajdermena. Šta više voli.
Zvezde grand finala
*Popodnevni program, takozvani Raspašoj, vodio bi onaj jedan poslanik Demokrata što viče, ali ne mogu trenutno da se sjetim imena. E, tu bi svi, koliko ih ima u parlamentarnoj većini, mogli da kažu po nekoliko motivacionih rečenica – zašto je dobro da se oni i dalje žrtvuju na mjestima koja su ih zapala.
*Za kraj večeri malo humora i zabave. Voditelji: Milojko i Bečić. Ekonomski program, sektor bezbjednosti, male šale, dobar vic. Ionako to više niko ozbiljno ne doživljava, pa nemamo ni sinopsis. Neka to bude nekakvo praćenje toka (ne)svijesti učesnika. Baš nekako moderno, kako uostalom digitalni Milojko i analogni Bečić preferiraju - jedno jedinstvo suprotnosti.
I, grand finale - Veliki studio, svi učesnici, a Vi na podijumu, sa zdravicom i Bobijem, uz prigodan domaćinski govor i obavezan pozdrav - na mnogaja ljeta!
Završna scena - svi igraju i pjevaju.
Za moj pojam ovo je TOP!
Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim.
&nbsp;
Tanja Šuković, generalni direktor RTCG ( kad može Bobi tako da se potpisuje, mogu vala i ja)

Ko misli da leleče - vakat mu je!

“Zašto ovo skandiranje nije “navijački folklor”, nego civilizacijska poruka? Zato što se nije pjevalo protiv naroda – nego protiv ideologija. Zato što se nije urlalo da se nekoga ubije – nego da se podsjeti šta je istina. Zato što to nije bio urlik rulje – nego civilizacijski glas antifašističke Crne Gore koja zna ko je i šta je. &nbsp;Svaka vam čast navijači!”
Sinoć se pod Goricom desilo nešto što se ne može izmjeriti ni rezultatom, ni statistikama, ni udarcima na gol. Ne ne radi se direktno o fudbalskoj utakmici Crne Gore i Hrvatske. Desilo se ono što se u ovim krajevima dešava rijetko – tribina je progovorila istinu: ljudsku, čojsku, antifašističku – čistu kao majska zora.
Jer, vidite… Kad zapadna tribina zapjeva “Za dom spremni”, kad s južne strane krene huk “Ubij Srbina”, kada se iz vreće historijskih otrova izvadi poruka “nećemo oprostiti Dubrovnik”, onda se čovjek zapita u kakvom smo to vremenskom procjepu ostali zarobljeni. Koliko smo daleko odmakli od fašističkog mraka prošlog stoljeća i koliko se brzo možemo vratiti u njega.
Ali onda se desi istinska Crna Gora koju volimo.
Ne samo država.
Ne samo nacija.
Nego ideja koja sve nadilazi.
A ta ideja je sinoć na sjevernoj tribini uzvratila ne mržnjom, nego lekcijom:
„Ustaše, četnici – zajedno ste bježali!“
Nije to bila psovka.
Nije to bilo navijačko nadgornjavanje, niti provokacija.
To je bio istorijski podsjetnik, precizniji od mnogih udžbenika, skuplji od mnogih rentanih komisija, mudriji od mnogih političara. Od svih da se ne lažemo.
To je bio glas male, prkosne zemlje koja je preživjela sve – od okupacija do izdaja, od pokušaja brisanja do pokušaja prekrajanja – i opet, uporno, tvrdoglavo, beskompromisno stoji na jednoj jedinoj strani: strani čojstva. Glas iz usta fudbalskih navijača koji vole svoju zemlju ali ne mrze druge.
Zašto skandiranje nije “navijački folklor”, nego civilizacijska poruka?
Zato što se nije pjevalo protiv naroda – nego protiv ideologija.
Zato što se nije urlalo da se nekoga ubije – nego da se podsjeti šta je istina.
Zato što to nije bio urlik rulje – nego glas antifašističke Crne Gore koja zna ko je i šta je.
Jer Crna Gora je jedina zemlja na ovim prostorima koja je fašizam porazila dva puta.
Jedina koja je stala u red pravih, iskrenih antifašista.
Jedina koja, čak i kada je sama raskomadana, opljačkana i politički izubijana, nije odustala od fundamentalnih ljudskih vrijednosti.
I zato, kada su crnogorski navijači uzvratili onako kako samo oni znaju — precizno i plemenito — to nije bio hir. Nego djelo prema vlastitoj savjesti.
To je bila Crna Gora u svom najčistijem obliku.
Zato su veliki crnogorski navijači. Zato komotno mogu biti kulturno dobro Crne Gore. I jesu!
Jer Crna Gora ima svoje svetinje:
Lovćen.
Njegoša.
Partizane.
Bunu protiv okupatora.
Ima svoju slobodu i nezavisnost kao jedine bogomdane i izborene religije.
Ali sinoć je pokazala da ima još jednu svetinju:
navijače koji ne prodaju obraz za tri rime i dvije konzerve nacionalizma.
Ima navijače koji, kada se sa suprotne strane urlaju pjesme iz 1941, ne odgovaraju hitovima iz 1942, nego rečenicom o zajedničkom bježanju ustaša i četnika, saradnika i saveznika u fašizmu.
Ima Crna Gora navijače koji umiju biti glas pameti u moru ludila.
Navijače koji znaju da je fašizam grob za sve nas, bez obzira na zastavu.
Navijače koji su svjesni da taj fašizam nikad nije bio “naš”.
I zato su sinoć bili veliki.
Ne zato što su nadvikali nekoga.
Nego zato što su nadrasli nekoga.
Zato što nisu pali na jeftini šovinizam.
Zato što nisu poklekli pred mržnjom.
Zato što su ostali ljudi.
Crnogorska tribina – posljednja tvrđava razuma na Balkanu
Na Balkanu, gdje se navijačke skupine nerijetko pretvaraju u paravojske, gdje se ideologije nasljeđuju kao prezimena, gdje se mržnja uči još prije prvog mliječnog zuba – sinoć je sjeverna tribina pokazala nešto što je toliko jednostavno, a toliko revolucionarno:
Ne mora se uzvratiti mržnjom.
Može se uzvratiti istinom.
Može se uzvratiti čistim, nepatvorenim crnogorskim čojstvom.
To može samo Crna Gora.
Ona mala, prkosna, gromovita.
Ona što zna biti veća od svih svojih planina i veća od svih svojih rana.
Zato, kapa dolje crnogorskim navijačima
Jer su pokazali da tribina može biti kulturno dobro.
Da navijač može biti primjer.
Da masa može biti plemenita.
Da domovina može biti časna.
I zato neka se zna:
Sinoć je, pod Goricom, pobijedila Crna Gora.
Ne na semaforu. Ne po rezultatu.&nbsp;
Nego u časti.
U kulturi.
U onome što se ne može izbrojati ni izmjeriti.
A to, moj dobri svijete, vrijedi više od svakog gola.
P. S.
Ko se naljuti – sam se prepoznao; ko se poistovjeti – takođe se sam prepoznao.
A ko nam onda ostaje?&nbsp;
Ona istinska građanska, antifašistička Crna Gora sa svojim genijalnim navijačima koji su održali ne samo navijačku, nego i povijesnu lekciju srpskim i hrvatskim nacionalistima jednom jedinom rečenicom.

Ustaše i četnici, zajedno ste bježali – genijalna poruka crnogorskih navijača

Bivši predsjednik Francuske Nikolas Sarkozi je proveo 20 dana u zatvoru prije nego što je pušten dok traje žalbeni proces, a sada je najavio da će o svom vremenu iza rešetaka objaviti i knjigu.
Memoari nazvani "Dnevnik zatvorenika" biće objavljeni 10. decembra, a ukupno će imati 216 stranica, kako je objavila izdavačka kuća Fayard.
Kako je Sarkozi iza rešetaka proveo samo 20 dana, svaki dan u zatvoru će opisivati na blizu 10 stranica, ako je suditi prema najavljenom broju stranica.
Takođe, kako su istakli francuski mediji, treba uzeti u obzir i činjenicu da je Sarkozi svoje vrijeme iza rešetaka provodio u svojevrsnom "elitnom" zatvoru, koji je po uslovima mnogo bolji od standarda ostalih ustanova ovog tipa u Francuskoj.
Inače, Sarkozi je osuđen za učešće u kriminalnom udruženju povezanim s primanjem nezakonitih donacija za kampanju od libijskog vođe Moamera Gadafija.
Ukupno je dobio pet godina zatvora, a na služenje kazne je otišao krajem septembra. Iz zatvora je izašao 10. novembra, a o njegovoj žalbi će se odlučivati u martu 2026. godine.

Sarkozi najavio da će objaviti zatvorske memoare iako je iza rešetaka proveo samo 20 dana

U informativnoj emisiju "24 sata" na Televiziji E, sa početkom u 19 sati, pogledajte:
- Koji su ključni problemi u zdravstvu i da li će Budžetom za 2026. biti zadovoljene sve potrebe zdravstvenog sistema? 
 
- Šta je pokazala revizija budžeta za prošlu godinu? 
 
- Istražujemo: kako štićene ličnosti ulaze u UIKS? 
 
- Što donose rezultati izbora za predsjednika entiteta Republika Srpska? 
 
- Koje su glavne izmjene mirovnog plana za okončanje rata u Ukrajinu, nakon sastanka u Ženevi?
Gost "24 sata: Sead Čirgić, bivši direktor Fonda za zdravstveno osiguranje.
Informativnu emisiju večeras vodi Marina Ilić.

Informativna emisija "24 sata": Gost Sead Čirgić

Džimi Klif, pjevač prepoznatljivog, nježnog glasa koji je pomogao da se rege proširi širom svijeta, preminuo je u 82. godini, saopštila je njegova supruga danas na Instagramu.
- Sa dubokom tugom dijelim da je moj suprug, Džimi Klif, prešao na drugi svijet nakon napada praćenog upalom pluća. Zahvalna sam njegovoj porodici, prijateljima, kolegama umjetnicima i saradnicima koji su sa njim dijelili ovaj put. A svim njegovim fanovima širom svijeta želim da poručim da je vaša podrška bila njegova najveća snaga tokom cijele karijere. Zaista je cijenio svakog pojedinačnog fana - navela je Latifa Čembers.
Sa hitovima poput „You Can Get It If You Really Want“, „The Harder They Come“ i „Wonderful World, Beautiful People“, Klif je stekao međunarodnu slavu i 2010. godine primljen je u Kuću slavnih rokenrola, kao jedini Jamajčanin, pored Boba Marlija, kome je ukazana ta čast.
Osim muzike, Klif je bio poznat i po glavnoj ulozi u filmu iz 1972. godine The Harder They Come, u kojem igra Ivana Martina, mladića koji seli u Kingston, glavni grad Jamajke, u pokušaju da se probije u muzičkoj industriji, ali na kraju skreće na pogrešan put. Film i njegova soundtrack ploča, na kojoj je Klif napisao nekoliko pjesama, značajno su doprinijeli popularizaciji reggaea u Sjedinjenim Državama i učinili Klifa zvijezdom.
Klifova životna priča dijelom podsjeća na Martinovu. Rođen je kao Džejms Čembers 30. jula 1944. godine u oblasti St. James na zapadu Jamajke, usred uragana koji je uništio porodičnu kuću. Kao drugo najmlađe od osmoro djece, odrastao je u siromaštvu, pjevajući u crkvi, a kasnije je uzeo umjetničko ime Džimi Klif.
U Kingston se preselio 1961. godine i već sa 14 godina imao svoj prvi hit, pjesmu „Hurricane Hattie“, koja je dospjela na vrh jamaicanskih top-lista. Ubrzo je otišao u London kako bi unaprijedio karijeru.
Tamo je snimio svoj prvi album, koji je uključivao elemente R&amp;B-ja, a potom se vratio na Jamajku. Njegov rad je postajao sve popularniji. Do 1970. godine imao je tri pjesme na britanskim top-listama: „Wonderful World, Beautiful People“, „Vietnam“ (koju je Bob Dilan nazvao „najboljom protestnom pjesmom ikad napisanom“) i obradu pjesme Keta Stivensa „Wild World“.
Kasnije je sarađivao sa grupama i umjetnicima poput Rolling Stonesa, Elvisa Kostela, Eni Lenoks i Pola Sajmona, a snimio je i pjesmu „I Can See Clearly Now“ za soundtrack filma Cool Runnings iz 1993. godine.
Ugled koji je Klif imao najbolje oslikava činjenica da mu je, nakon vijesti o smrti, jamajčanski premijer Endru Holnes odao počast na platformi X, nazvavši ga „pravim kulturnim divom čija je muzika nosila srce naše nacije u svijet“.

Preminuo rege muzičar Džimi Klif

Ekipe Komunalnih usluga započele su sa tradicionalnim novogodišnjim ukrašavanjem Podgorice.
U prethodnom periodu, kako je saopšteno iz preduzela Komunalnih usluga, izvršeni su pregled i popravka postojećih novogodišnjih ukrasa, te su ukrasi spremni za novogodišnje ukrašavanje.
Kao i prethodnih godina, biće okićeni gradski trgovi, ulice i bulevari. Novogodišnja jelka biće postavljena na Trgu nezavisnosti, kao i na platou ispred spomenika Svetog Petra Cetinjskog.
- Naime, novogodišnji ukrasi će biti postavljeni na sljedećim lokacijama: Bulevar Svetog Petra Cetinjskog, Ulica Slobode, Hercegovačka ulica, Njegoševa ulica (gdje će biti postavljene figure u 3D dimenziji). Zvjezdano nebo biće postavljeno između zgrade Skupštine Glavnog grada i Biblioteke ,,Radosav Ljumović” - navedeno je u saopštenju.
Ove godine je iz Budžeta Glavnog grada opredijeljeno 25.000 eura za nabavku novih dekorativnih ukrasa, a biće postavljeni na Bulevaru Ivana Crnojevića.&nbsp;
Iz Komunalnih usluga podsjećaju da je za novogodišnje ukrašavanje za prethodnu godinu izdvojeno 300.000 eura za nabavku novih novogodišnjih ukrasa.
Komunalne usluge u saradnji sa Glavnim gradom, ističu, ulažu sve napore kako bi Podgorica bila ukrašena kao i drugi evropski gradovi, odnosno, kako bi napravili prijatnu prazničnu atmosferu i ugodan ambijent za sve naše sugrađane i posjetioce uoči predstojećih novogodišnjih praznika.
- Naše Društvo planira da sa novogodišnjim ukrašavanjem završi do 19. decembra, Dana Oslobođenja Podgorice, kada je u planu i puštanje u rad novogodišnje dekorativne rasvjete. Ovim putem pozivamo privredne subjekte ukoliko su zainteresovani da okite javne površine ispred svojih objekata i na taj način daju doprinos ljepšem izgledu grada za predstojeće novogodišnje i božićne praznike. Naše Društvo će pružiti svu neophodnu tehničku podršku u vidu radne snage, opreme i mehanizacije - naglašeno je u saopštenju.
Novogodišnji ukrasi će krasiti Podgoricu do 15. januara naredne godine, kada će početi njihova demontaža, a sve u skladu sa obimom posla i vremenskim prilikama.

Počelo novogodišnje kićenje Podgorice, za nove ukrase 25.000 eura

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.