<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/plivanje-za-gvozdeni-krst">Srpska pravoslavna crkva, Crkva Srbije, Beogradska patrijaršija, kako je kome milije, tj. njena ispostava u Crnoj Gori, još jednom nam je pokazala koje su njene tekovine i njena vjerovanja</a>. Osam decenija nakon poraza naci-fašizma, nikako da se odvoje od te ideologije koja je iza sebe ostavila milione i milione ubijenih.&nbsp;
Toliko su uspjeli da nacizam vežu za dogmu, da se svakom normalnom vjerujućem čovjeku gadi njihovo djelovanje. Međutim, nije to ništa začuđujuće, štaviše, očekivano je. Što bi naš narod rekao - od koga je dosta je. Uspjeli su izgleda da sveti bogojavljenski krst zamijene Hitlerovim gvozdenim. Očigledno da im je taj miliji, a bio je mio i Pavlu Đurišiću, onomad kad je sa njim zakitio prsi.
Umjesto poruka mira, ljubavi, praštanja, čišćenja od grijeha i svega ostalog pozitivnog što uranjanje u vodu toga dana treba da prikazuje, dobili smo još jedno nacionalističko „orgijanje“ i klicanje ratnim zločincima. Neđe je neko rekao da srpsku crkvu više ne zove srpskom, nego četničkom, budući da je ona agresivno zauzela taj stav.
U osnovi, pravoslavna crkva bi trebala da je saborna, da okuplja vjerujući narod bez obzira na različite političke stavove vjernika. Međutim, srpska crkva je postala crkva samo četnika. Nije ni crkva Srba, jer svaki časni i pošteni Srbin koji ne pristaje na ovu nacionalističku hajdučiju biva prognan kao i ja koji sam Crnogorac.&nbsp;
Da su crkva četnika nisam rekao ja, to govore njihova djela, iako i danas ima onih koji pokušavaju da ubijede crnogorsko građanstvo da je SPC crkva i Crnogoraca. Nije. Nit je bila niti će ikada biti. Crnogorci i ono što srpska crkva baštini i sprovodi ne mogu u istu gajbu. Uz sve svoje probleme, smatram da je crnogorska ideja još uvijek neukaljana, pogotovo jer nikad nije sprovođena preko zločina i na neljudski način.
Ne mogu a da ovo ne povežem sa Botunom, tom nesrećnom pričom 30. avgusta potonulog u bazene neizgrađenog kolektora. Kneževićeva stranka je podnijela uslove u kojima traže da se uvede trobojka, srpski jezik i dvojno državljanstvo, a kako bi se smanjile tenzije oko Botuna. Ako ja dobro kapiram, ako se uvedu trobojka i srpski, fekalije neće smrđeti? Recimo, da sprovođenje mojih političkih i ideoloških nauma zavisi od ucjenjivanja oko kolektora, vjerovatno bih batalio svu moguću politiku. Bilo bi mi to poniženje vlastite ideje. Međutim, ima nas svakakvih.
Traži se i da se Mujović zakune na ikonu da kolektor neće smrđeti, iako smo već utvrdili da je trobojka filter za neprijatne mirise, poput jelkice na retrovizoru. Ta zakletva bi komotno mogla da bude izvršena na ikoni svetog Popa Mace, koji je u ime srpstva i gvozdenog krsta čekićem razbijao glave pljevaljskih domaćica.
Volio bih da se neki istoričar zakopa i vidi da li je i pop Maca u svojem peru plivao za krst. Plivao ili ne, utabao je puteve ovih modernih plivača i bacača.&nbsp;

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Plivanje za gvozdeni krst

27.01.
01:26h
Čuli ste.
Iz Ministarstva za medije (zove li se tako, nijesam siguran) nagovijestili &nbsp;su promjenu legislative koja će inaugurisati u pravnom poretku - inspektora za medije.
Odmah ste pogodili koja partija kontroliše taj resor.
I sada, zamislite širinu, dubinu, intelektualnu podlogu, dobrodušnost, nepristrasnost medijskog Herkula Poaroa, kojeg će, izvjesno je, kontrolisati Boris, dobri nam Bogdanović.
Kako će tek taj da raspoređuje sunčeve zrake, vitamin D, kako će taj da preore medijsku scenu (snagom 1500 novih policajaca), kamen neće ostati kad uleti u medije koji onako "glorifikuju" Bokija i njegove.
Ajte, sad krenite da istražujete, komentarišete resore koje tako uspješno vode pioniri SNP-a koji su svoj prvi trening (medijski) imali na Moldavki S.Č.
Zamislite da je onda postojao budući Poaro za medije koji svako jutro sluša Dragana Koprivicu iz mediapoola-a SNP-a u čijoj su pozadini virili iza zavjese Bečić, Bogdanović i još neki.
Koprivica nije bio tu.
Školovali su ga za Bemax.
Uništenje cigareta koje će neko da plati, učili ga i računanju do 28 miliona evra koje je skoro naplatio od Bemaxa koristeći iskustva stečena na kursevima SNP-a - tate od Demokrata.
I još nekih.
Inspektor će da bi predupredio haos unaprijed pozvati Šukovića, Darka, naravno, Đuranovića, ženu mu, Danu Nikolić, Kaćušu i ostale rakete koje smetaju i prenijeti im Bokijeve pozdrave uz želju za uspješnu saradnju.
Reći će da ne pripada niti jednoj partiji i da mu se Demokrate najmanje dojme.
Što će imenovani pozdraviti aplauzom.
Posebno, Dana i Kaćuša.
Draško će mejbi na tradicionalan način hicima iz pištolja (kojeg će mu pozajmiti Tigar iz onog kontigenta koji je ostao nezaplijenjen u soliteru od strane bezbednjaka Adžića i Abazovića, za koje su Krcun i Leka Ranković male bebe) proslaviti dolazak inspektora.
Ja ću prestati da pišem, jer će mi strah paralisati desnu ruku (lijeva mi ionako služi da njome ovu operem).
I svi siti.
I neki mediji u još većem broju. Kao oduzimači vitamina D, kiseonika.
Zato planiram da u zatvor Acu i Zoranu ponesem masku za kisik, da bi u navali Bogdanovićevih novih policajaca i medijskih inspektora mogli da otmu malo bjelopavlićkog zraka prije nego li Boki zatvori vazdušni prostor.
P.S: Don Žuanom su se ozbiljno bavili Puškin, Kjerkegor, Bajron, Molijer. I Mocart.
U literaturi je ipak ženomrzac, što se za komesara Demokrata ne bi moglo reći.
A postojao je taman koliko i ženoljubac Kazanova.
Dakle, kao nepostojeći ušli su udžbenike najvećih umova.
Komesar Boki jeste um, ali oni gore nijesu među nama, i vjerovatno pate na nebu za propuštenom prilikom da ga ovjekovječe, kao onog junaka sa Iberijskog poluostrva.
Zato će ovo Balkansko imati priliku ubuduće da piše podvige medijskog inspektora i njegovog izumitelja, makar Kazanova zainat pretekao znate koju ekipu, u zavođenju ljepšeg pola.
I to sve bez potrebe da neko bez kiseonika ostane koristeći blagodeti sunca.
I vitamina D.
Zbog kojeg su i ovi odlučili da im ime partije počinje baš tim slovom.

Zoran Piperović

Medijski inspektor

Crna Gora jeste lijepa, kada se na nju gleda izdaleka. Jedan mladi Argentinac, treća generacija Crnogoraca iz te južnoameričke države, naučio je da čita poslanicu Petra I Petrovića. &nbsp; ,,CRNOGORCI, O CRNOGORCI...” Pa je onda naučio napamet kako se izgovara - i očito ne zna crngorski – čita sa ushićenjem, sa razumijevanjem koje dolazi iz srca, iz duše koja se nadahnula pričama o onoj, maloj, velikoj Crnoj Gori, koja ,,ne haje ni za Nemanje, ni za Murate...” &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190124_49e5aace30fd199d614923b91797d7d7ff763d51516fa001818f35fcdf64c145.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260126190124_49e5aace30fd199d614923b91797d7d7ff763d51516fa001818f35fcdf64c145" data-rendition-name="original" width="577" height="561" loading="lazy" alt="IZ DALEKA CRNOJ GORI, S LJUBAVLJU: Erik, treća generacija Crnogoraca u Argentini "> <figcaption>IZ DALEKA CRNOJ GORI, S LJUBAVLJU: Erik, treća generacija Crnogoraca u Argentini(Photo: Screenshot Etnoistorija Crne Gore )</figcaption> </figure>  -Crnogorci, o Crnogorci! &nbsp;Tako vi svega što vam je najmilije, tako vi ovoga i onoga svijeta, tako vi duše i obraza, tako vi jučerašnjice i śutrašnjice, tako vi dana današnjega...”. &nbsp; Tako Poslanicu deklamuje Erik, noseći ponosno crnogorsku kapu, dok se iza njega, u pozadini, naslonjena na kamin, postavljena crnogorska državna zastava. Ovaj momak, čiji snimak se može pogledati na Fejsbuku, živi u 12.000 kilometara udaljenom gradu Tandilu, u pokrajini Buenos Aires. &nbsp; I djeluje da nosi Crnu Goru u svom srcu. &nbsp; Eh, daleko je Argentina, odatle se ne vidi dobro - današnja Crna Gora je drugačija, ne slavi ona istinske heroje. &nbsp; ...SVUD SU STRAŽE ĐENERALA DRAŽE... Sve je to bjelodano pokazano i dokazano prije nekoliko dana u Podgorici, na Sastavcima, povodom plivanja za takozvani časni krst, manifestacije koju je oranizovala Crkva Srbije i koju je – iako je zovu tradicionalnom – ustoličio mitroplit Amfilohije tek januara 2003. godine. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190124_a97c282d20fb474300becb929a32fab083c68775828f80229e521c78660f57b1.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260126190124_a97c282d20fb474300becb929a32fab083c68775828f80229e521c78660f57b1" data-rendition-name="original" width="768" height="517" loading="lazy" alt="VELIČANJE RATNOG ZLOČINCA: Mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije Mićović"> <figcaption>VELIČANJE RATNOG ZLOČINCA: Mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije Mićović(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I koja je, od prvog dana, postala mehanizam za reviziju istorije i glorifikaciju četništva. Kako juče, tako i danas. I sve pod okriljem Crkve Srbije. &nbsp; &nbsp;Masa mladih okupljena na Sastavcima 19. januara, obučenih samo u kupaće gaće i spremnih za plivanje u Moraču složno je zapjevala, sve na mig popa Šćepanovića i mitropolita Joanikija: ,,... sve su straže, sve su straže đenerala Draže, a patrole, a patrole Kalabić Nikole...“ Pjevalo se još i Kosovu i Srbiji, odnosno o Kosovu da bude opet u Srbiji. &nbsp; Zastrašujuće je da mladi ljudi, koji su pjevali ove pjesme, ne znaju istoriju, ne znaju da su četnici bili saveznici fašista. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190128_0fbbe10256f5abda251d43179d8d78d6566066d704740c1447ed66c29285f797.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260126190128_0fbbe10256f5abda251d43179d8d78d6566066d704740c1447ed66c29285f797" data-rendition-name="original" width="1320" height="1168" loading="lazy" alt="NAGRADA ZA IZDAJU DOMOVINE: Objava da je Hitler odlikovao Đurišića željeznim krstom "> <figcaption>NAGRADA ZA IZDAJU DOMOVINE: Objava da je Hitler odlikovao Đurišića željeznim krstom(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Pa, recimo, ako baš hoće da plivaju za krst, onda bi mogli da plivaju za onim željeznim krstom kojim je Adolf Hitler nagradio Pavla Đurišića, za izdaju vlastitog naroda i države. &nbsp; A kad smo već kod izdaje, momci koji su pjevali ode Nikoli Kalabiću, očito ne znaju još jedan bitan detalj iz istorije: upravo je Kalabić, taj o čijim patrolama pojaju mladi plivači za časnim krstom, prihvatio ponudu partizana Slobodana Penezića Krcuna i – u razmjenu za vlastitu slobodu – izdao marta 1946, svog komandanta Dražu Mihailovića. &nbsp; Tako se u Crnoj Gori ponavlja revizija istorije, govor mržnje, glorifikacija fašizma... I sve to – nekažnjeno. &nbsp;&nbsp; MARKOVIĆEVO (NE)OBAVEZUJUČE UPUTSTVO A sjećate li se onog famoznog obavezujućeg uputstva Vrhovnog državnog tužioca? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190128_c7e5e96ca2e7c335961bca63f1ba583b130ebeb044fbb4224257473e693d7d4c.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260126190128_c7e5e96ca2e7c335961bca63f1ba583b130ebeb044fbb4224257473e693d7d4c" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="UPUTSTVO KOJEG NIJE IKOGA OBAVEZALO: Vrhovni državni tužilac Milorad Marković"> <figcaption>UPUTSTVO KOJEG NIJE IKOGA OBAVEZALO: Vrhovni državni tužilac Milorad Marković(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Onog iz prvih dana maja prošle godinama kada je VDT Milorad Marković naložio svim tužilaštvima da brzo reaguju u slučajevima govora mržnje, rasizma, ksenofobije, fašizma, antisemitizma i netolerancije... E, pa: nije bilo brze reakcije. Ni kada je koji dan kasnije u Lijevče polju, Joanikije, prvoustoličeni mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori, četničkog fašistu Pavla Đurišića proglasio – bez zazora ili stida - ,,velikim junakom nepobjedivog karaktera“. &nbsp; SPOMENIK ZLOČINU Nije bilo reakcije i kada je u avgustu drugoustoličeni mitropolit srpske crkve, padobranac Metodije Ostojić, ponosno otkrio u selu Gornje Zaosto spomenik Pavlu Đurišiću. &nbsp; &nbsp;-Nikad ga neće moći srušiti. Jer što vrijeme više prolazi sve je veće ime i slava i generala Dragoljuba i generala Pavla – poručio je sveštenik Srpske pravoslaven crkve, okružen ljudima u četničkim uniformama u . &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190132_7d3b919eeffa23d1893cbbde6c9d3db80ddf561a75dd99beefc9c73cb31583fb.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260126190132_7d3b919eeffa23d1893cbbde6c9d3db80ddf561a75dd99beefc9c73cb31583fb" data-rendition-name="original" width="1080" height="675" loading="lazy" alt="KAD CRKVA VELIČA RATNOG ZLOČINA: Mitropolit Metodije otvara spomenik Pavlu Đurišiću "> <figcaption>KAD CRKVA VELIČA RATNOG ZLOČINA: Mitropolit Metodije otvara spomenik Pavlu Đurišiću(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ne samo što država nije srušila spomenik četničkom koljaču, već policija i dan-danas ne može ili neće da pronađe lutajući spomenik zločincu. &nbsp; DIJABOLIČNI MOZAIK CRNOGORSKE DANAŠNJICE U međuvremenu, tužilaštvo i sudovi – nastavljaju da tihuju. I tako izranja sumorna slika: nijesu jedini problem savremene Crne Gore ljudi koji, pod patronatom Crkve Srbije, slave kolaborante, pjevaju fašistima i koljačima i zalažu se za reviziju istorije. I koji tako krše zakone Crne Gore. &nbsp; Za današnju Crnu Goru najgore je uporno ćutanje crnogorskih tužlaca, šutnja crnogogorske države. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260126190136_02cfdbcb2f8183aa0ae53df12252ba3bc4f8db476897e836303a1f53e8c8fe9c.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20260126190136_02cfdbcb2f8183aa0ae53df12252ba3bc4f8db476897e836303a1f53e8c8fe9c" data-rendition-name="original" width="835" height="576" loading="lazy" alt="ĆUTANJE INSTITUCIJA: Zgarda u kojoj su tri tužilaštva smještena "> <figcaption>ĆUTANJE INSTITUCIJA: Zgrada u kojoj su tri tužilaštva smještena(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Kako u maju, tako u avgustu, tako i čitave prošle godine. I baš tako i početkom ove godine. Uprkos obavezujućem uputstvu VDT-a Markovića, uprkos tome što im je posao da gone počinioce, tužilaštva ćute dok se diže glas u slavu fašizma, dok se poje ratnim zloičincima. &nbsp; Sve je ovđe jasno: Crkva Srbije je zaštićena organizacija, organizacija koja je, litijama avgusta 2020. godine, dovela sadašnju vlast na državne jasle. &nbsp; I onda sve ide nekim dijaboličnim redom, slaže se politički i moralni iskrivljena društvena slagalica u kojoj istorijske laži se plasiraju kao istine, u kojoj zločinci prijavljuju kao heroji. I sve to ide iz vrha vlasti, iz vrha Crkve Srbije. &nbsp; Naravno, sve nekažnjeno: &nbsp;upravo je ta instalirana, prosrpska i proruska vlast, izglasala izbor svih aktuelnih tužilaca, uključujući i Markovića i specijalnog Novovića. &nbsp; Zato su, ne samo Vrhovno, već i sva tužilaštva u Crnoj Gori vrlo obzirna prema ljudima koji su na vlasti ili su miljenici sveštenika Crkve Srbije. I vrlo bezobzirna prema onima koji ne odgovaraju režimu. &nbsp; I upravo zato Specijalno tužilaštvo na čijem je čelu Vladimir Novović – kojeg je takođe izabrala postavgustovska vlast – nalaže progon kritičkih medija. Ne zato što ima nekih dokaza, nekih indicija, već zato – što su kritički prema vlasti?! I sve se to dešava u današnjoj ,,oslobođenoj“ Crnoj Gori. U kojoj su neki, u aktuelnoj vlasti ili neki čelnici Crkve Srbije, kao u onoj Orvelovoj knjizi - jednakiji od ostalih. &nbsp;&nbsp; &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

1250x600

1084x550

Zašto nema kazni za glorifikaciju fašizma, ratnih zločinaca i ponižavanje građanske Crne Gore?

Da je patrijarhalna, stroga i gorda Crna Gora znala iznjedriti priču dostojnu grčke tragedije, u kojoj je junak bez krivice kriv, novi moćan dokaz predstavlja i monodrama “Virdžina”, autorski projekat crnogorske glumice Marte Ćeranić iz Kotora, koja je 2012. g. diplomirala na katedri glume Akademije Umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Predraga Ejdusa, i dosad igrala u više pozorišnih predstava, TV-serija i filmova.
Ovaj komad nedavno je premijerno izveden u Beogradskom dramskom, zatim u Spomen domu Crvena komuna u Petrovcu, potom 22. januara u Dodestu (KIC “Budo Tomović”), a sljedeće izvođenje je zakazano u Zagrebu u Histrionskom domu.
Marta Ćeranić je tokom trajanja cjelokupne predstave na najbolji način dokazala staru dramsku istinu da monodrama, kao scenski izazov, može biti i najteži dramski rod, ali i najinspirativniji za pravog glumca. 
Ona je ubjedljivo odigrala svojevrsnu verziju brehtovske majke hrabrosti, ali majke koja svjesno neće imati svoj porod, jer je određena da nosi sopstveni težak krst i usud muške glave u kući, da bi održala ugled familije, uz privid da će se i iz tog doma iznjedriti nova pokoljenja. 
Od najvećeg značaja je što je Ćeranićeva, kao prvo, uspjela da svojom ulogom ostvari ono na šta mnogi glumci danas u svom elitizmu zaboravljaju – da publika njenom liku duboko vjeruje od samog početka do kraja predstave!
 
I dokaže da u monološkoj formi, uz snažnu empatiju ispovijednog tipa, krajnje ekonomično kad su u pitanju scenski rekviziti, može iskazati vječiti bol heroine, koja se svjesno žrtvuje za ugled i čast porodice pod pritiskom krutog patrijarhata.
Ova monodrama, dakle, fenomenološki razotkriva sudbinsku posvećenost žene iz davne Crne Gore, djevice/virdžine, odlučne da se žrtvuje po sistemu svršenog čina, uz potiskivanje svoje intime, ženske personalnosti, i ličnog prava na porod, uz svjesno prihvatanje lika muškarca u muškoj odjeći. Ona nosi svoj teški krst žrtvujući se da svojom muškom pojavnošću dokaže da se i u toj familiji rađaju muške glave, koje će produžavati potomstvo.
Ovacije, koje je na kraju predstave doživjela Marta Ćeranić snažan su pokazatelj uspjeha ovog projekta, kao i višestruko vraćanje na bis, čime je publika nesumnjivo iskazala svoj stav o dometima predstave u cjelini, a fascinacija predstavom posebno se odrazila na ženski dio publike na temu sudbine žene kao žrtve tradicije jednog vremena u svjetlu sociološkog fenomena.
Tekst kao svojevrsnu himnu svjesnog žrtvovanja žene radi ugleda familije, napisao je Dušan Janković, a muziku uradila Verica Čuljković u vokalnoj interpretaciji Lane Asije Dabović.
Ako bi se, na kraju, baš tražio neki manji minus predstave, to bi se svelo na neke rukavce dramskog štiva, koji se mogu štrihovati, a koji bar na trenutak odvrate pažnju od pomnog praćenja scenske radnje. 
Ali je Marta Ćeranić sve nadomjestila moćnim uživljavanjem u lik tragetkinje, odlučne da uspije u svom naumu i na štetu svoje ženske personalnosti, ljepote i svega onoga zbog čega lik žene uvijek svijetli i u mraku svake epohe.
Autor ovog osvrta, uz eho brojnih aplauza junakinji nakon izvođenja u Dodestu, uz naglasak da je Marta Ćeranić oživjela sliku jedne heroine iz prošlosti Crne Gore, osvijetlila gordost žene sa crnogorskog krša, kao gledalac želi da se predstava igra što duže, i na što širem kulturnom prostoru. Sljedeća izvedba u Zagrebu biće upravo i dobar pokazatelj takve potrebe igranja jedne izvorno, u svakom smislu, naše predstave iz Crne Gore.

Virdžina kao sociološki fenomen krutog patrijarhata

U jednoj od temeljnih teza velikosrpske propagande u Crnoj Gori ističe se da je prvi srpski arhiepiskop Rastko (Sava) Nemanjić uspješno obavio preobraćanje crnogorskih predaka u pravoslavlje, da je srpska crkva postala dominantna i da je Sava često boravio u tadašnjoj Duklji (današnoj Crnoj Gori). No, izvori govore drugačije. O Savinom životu i radu se najviše zna na osnovu Savinih žitija. Prvo je napisao svetogorski monah Domentijan sredinom XIII vijeka. Drugo je napisao Teodosije Hilandarac krajem XIII ili početkom XIV vijeka, a podatke o posljednjim godinama Savinog života zapisao je srpski arhiepiskop Danilo II u „Životu arhiepiskopa Arsenija“, između 1324. i 1337. U kombinaciji s drugim izvorima Savin život je prilično rekonstruisan. 
Rastko je rođen oko 1175. godine i prvu zapaženu ulogu je dobio 1190. Tada ga je njegov otac, Stefan Nemanja, postavio za udionog kneza u Humu. No, Rastko je već 1192. godine napustio Hum i otišao na Svetu Goru. Zamonašio se i uzeo ime Sava. Tamo mu se nakon abdikacije 1196. pridružio Stefan Nemanja, kao monah Simeon. Od vizantijskog cara Aleksija III Anđela dobili su odobrenje da obnove manastir Hilandar. Početkom XIII vijeka izbio je rat između Savine braće, Vukana, koji se titulisao kao kralj Duklje i Dalmacije i velikog župana Stefana Nemanjića. Kako bi, navodno, posredovao u mirenju braće Sava se u Srbiju vratio između 1204. i 1207. Tada je prenio tijelo Nemanje (Simeona) u manastir Studenicu. Od 1207. Sava je živio u Srbiji kao iguman Studenice.
Veliki župan Stefan i arhimandrit Sava su vješto iskoristili političke promjene koje su nastale padom Konstantinopolja pod vlast krstaša i osnivanjem Latinskog carstva 1204. godine. Rimska crkva se nametnula kao dominantna politička sila pa se veliki župan Stefan obratio papi Honoriju III za kraljevsku krunu, koju je dobio iz Rima 1217. i tako je postao prvi srpski kralj (Stefan Prvovjenčani). Na ostacima Vizantije uzdigla su se dva centra. U Nikeji se za cara proglasio Teodor I Laskaris, koga je podržavao nikejski patrijarh Manojlo Saranten Haritopul. U Epiru se za cara proglasio Teodor I Komnen Duka, a njega je podržavao ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatin. Nikejski car i patrijarh nijesu priznavali epirskog vladara i ohridskog arhiepiskopa, kao ni oni njih. Ovaj procijep između dva grčka (provizantijska) centra Nemanjići su vješto iskoristili. Sava je otišao u Nikeju 1219. godine i od nikejskog cara i patrijarha dobio dozvolu da formira Srpsku arhiepiskopiju, a on je imenovan za prvog srpskog arhiepiskopa. Istoričar Srđan Pirivatrić ističe da je Srpskoj arhiepiskopiji „data najveća moguća autonomija“, ali da nije sačuvan ni jedan dokument carske ili patrijaršijske kancelarije o rukopoloženju i postavljanju Save ni o načinu posvećenja budućih arhiepiskopa. To je urađeno protiv crkvenih propisa, jer su time narušena prava Ohridske arhiepiskopije. Kanonsku crkvenu jurisdikciju u Srbiji imale su episkopije u Rasu, Prizrenu i Lipljanu, koje su bile u okviru Ohridske arhiepiskopije. Zbog toga je ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatin u maju 1220. uputio pismo Savi i zaprijetio mu anatemom. Homatin je s potpunom pravom istakao da je Savino rukopoloženje nekanonsko. To je bio isključivo politički čin. Da crkva u Srbiji ne bi potpala ne samo pod papin uticaj, već i da se ne bi preko Ohridske arhiepiskopije vezala za Epir, car i patrijarh iz Nikeje su crkvi u Srbiji dodijelili autokefalnost kako bi je pridobili za njihove, prije svega, političke interese. Zato o formiranju Srpske arhiepiskopije ne postoji važeći crkveni spis. Akt o formiranju Srpske arhiepiskopije je na nikejskom dvoru tumačen kao careva milost koju je on imao pravo i da povuče, što je uradio car Mihailo VIII Paleolog 1272. godine kada je izdao hrisovulju za Ohridsku arhiepiskopiju kojom joj je vratio nadležnost za najveći dio Srbije i osporio, odnosno poništio autokefalnost i legalnost Srpske arhiepiskopije. Ona je formirana nekanonski i u ovome periodu održala se samo zahvaljujući političkoj sili Nemanjića i srpske države.
Sava je za sjedište arhiepiskopije izabrao manastir Žiču, a 1220. formirao je podređene episkopije. Na teritoriji prethodne dukljanske države uspostavljene su tri episkopije: zetska („u Zeti, Dioklitijskom pomorju“) sa sjedištem u prethodnom benediktinskom manastiru Sv. Mihaila na Prevlaci kod Tivta (mada se ova teza osporava), humska sa sjedištem u Stonu i budimljanska sa sjedištem u Đurđevim stupovima kod Berana. No, Savini biografi i savremeni izvori ne navode da je Sava tada boravio u Duklji. Prilikom uspostavljanja ovih episkopija bilo je međukonfesionalnih sukoba. Katolički biskup iz Stona je protjeran na Korčulu. Srpska arhiepiskopija i njene episkopije tada nijesu imale većeg uticaja na teritoriji prethodne dukljanske države. U periodu dok je Sava bio arhiepiskop nije zabilježeno podizanje ni jednog pravoslavnog hrama na prostoru današnje Crne Gore. Episkopije koje je na prostoru Duklje (Crne Gore) formirao Sava bile su u stvari samo misije koje je tek trebalo da počnu preobraćenje u pravoslavlje. Za Savinog života taj proces se nije pomjerio s početka. Tada nije zabilježeno postojanje pravoslavnih u Duklji. U to vrijeme u Duklji je zapravo postojala samo Dukljansko-barska nadbiskupija koju je Vukan Nemanjić obnovio u dogovoru sa papom Inoćentijem III 1199. godine. Vukan je kao kralj Duklje i Dalmacije bio katolik. Uz to, Sava i Srpska arhiepiskopija su uvažili državnu osobenost Duklje. Iznad freske Sv. Save u Mileševi postoji natpis koji je istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić pročitao kao „Sava, prvi arhiepiskop svih raških i dioklitskih zemalja“.
Ne samo da je Savina nekanonska arhiepiskopija u katoličkoj Duklji zabilježila misionarski neuspjeh, već je i u Srbiji jedva preživjela. Kralja Stefana Prvovjenčanog je 1227. naslijedio sin Radoslav koji je vodio progrčku politiku, a na to je najviše uticao njegov tast, epirski vladar i solunski car Teodor I Komnen Duka. Kralj Radoslav se odrekao Nemanjinog prezimena, a od tazbine je preuzeo vizantijsko carsko prezime Duka i tako se potpisivao. Titulisao se kao Stefan Duka kralj Srbije i Duklje. Uprkos postojanju Srpske arhiepiskopije i kontra tome što je njegov stric Sava bio srpski arhiepiskop, Radoslav se za kanonska pitanja obraćao ohridskom arhiepiskopu Dimitriju Homatinu koji je bio izraziti Savin protivnik. Radoslav je na taj način prihvatio ohridsku (grčku) crkvu i faktički je poništio autokefalnost (autonomnost) Žičke arhiepiskopije iz 1219. Radoslav je tako htio da se oslobodi Savinog autoriteta. Istoričar Božidar Ferjančić ističe da je zbog toga postupka Sava napustio Srbiju i otišao na prvo putovanje u Svetu Zemlju 1229–30., a da se njihovi odnosi nijesu popravili ni nakon Savinog povratka u zemlju. Radoslavov položaj u Srbiji se pogoršao 1230. godine kada je njegov tast car Teodor I Duka pretrpio težak poraz u bici s bugarskim carem Jovanom II Asenom kod Klokotnice, pritoci Marice, u aprilu 1230. Protiv Radoslava je izbila pobuna koju je podržao Sava. Radoslav je svrgnut, a Sava je za novog kralja krunisao Radoslavovog brata Vladislava. Vladislav je bio zet bugarskog cara Jovana Asena II i njegova vladavina je protekla u znaku bugarske dominacije.
Sava je arhiepiskopski položaj prepustio svom učeniku Arseniju 1234. i tada je drugi i posljednji put otputovao u Svetu Zemlju. Prema srpskim hroničarima, Sava je tada jedini put boravio u Duklji. Domentijan navodi da je Sava prema Svetoj Zemlji otplovio sa obale Dioklitijskog mora (морє дїωклитїиско), a arhiepiskop Danilo II dodaje da je to bilo iz Starog Grada. Većina istoričara smatra da je Stari Grad u stvari Budva, jer je to bio njen drugi naziv u srednjem vijeku. Ukoliko se to prihvati kao tačno, ispada da je Sava kroz Duklju (Crnu Goru) prošao samo na posljednjem putovanju. Lađom je otplovio za Brindizi. Teodosije je naveo da se Sava prilikom prijema kod aleksandrijskog patrijarha predstavio kao arhiepiskop Dalmacije i Duklje, jer se za Srbiju (Rašku) još nije bilo tako daleko pročulo. Po povratku iz Svete Zemlje Sava je posjetio bugarskog cara u Trnovu i tu je preminuo 14. (27.) januara 1236., a kralj Vladislav je 1237–8. godine njegovo tijelo prenio u manastir Mileševa.
Savini biografi, srpski hroničari iz XIII i XIV vijeka navode da je Sava samo jednom prošao kroz Duklju. S obzirom na tu činjenicu jasno je da su priče o čestim Savinim boravcima na prostoru današnje Crne Gore, imenovanja brojnih toponima njegovim imenom i priče o njegovom kultu proizvod znatno kasnijih legendi, predanja i izmišljotina. Uprkos izvorima, velikosrpski mitomani i tvorci legendi ističu da je Sava barem pola života proveo planinareći po crnogorskim vrletima. Vele i da je bio čudesni hidrolog jer je štapom „otvorio“ nekoliko izvora u Crnoj Gori. Jasno je da su to bajke, a stvarni Savin uticaj na crnogorsku istoriju, religiju i kulturu bio je marginalan sve do sredine XIX vijeka. Na primjer Njegoš u književnim i državnim spisima Savu nije ni pomenuo, a današnji velikosrpski propagatori, bez ijednog dokaza, tvrde da je Njegoš bio svetosavski vladika. Kult Sv. Save je u Crnoj Gori počeo da se širi tek u drugoj polovini XIX vijeka, a svetosavlje kao nacionalističku ideologiju s kvazivjerskim okvirom izmislili su srpski teolozi Dimitrije Najdanović i Nikolaj Velimirović između dva svjetska rata. Srpski nacifašista Dimtirije Ljotić je to svetosavlje uzeo za politički program njegove organizacije „Zbor“. Najveći dio izmišljotina i mitomanije o Sv. Savi u Crnoj Gori je zapravo nastao u posljednjoj deceniji XX i početkom XXI vijeka kao propagandno sredstvo Crkve Srbije u njenom planu da posrbljava Crnu Goru.

Izmišljotine i činjenice o odnosu Sv. Save i Crne Gore

Najnovije opravdavanje menadžmenta RTCG tako je neubjedljivo da nije preštampao sa Fejsbuka ni ekstremno odani urednik njihovog Portala. Kriminalna grupa (prema krivičnim prijavama) naziva javne podatke o svojim nepočinstvima „dugačkim nizom primjera negativne kampanje bez činjenica“. Te su podatke iznijeli stari i priznati njihovi novinari, režiseri, urednici, inžinjeri, Sindikati, članovi sopstvenog Savjeta, istaknute NVO, tužilaštvo, sudovi, predsjednik Crne Gore, i - Evropska Unija. Svi s negativnim namjerama, i ništa ne znaju?
<h2>Tragovi trunja&nbsp;</h2>
Nema, vele, trunke istine u objavi da je „Stambena politika mehanizam nagrađivanja lojalnosti u RTCG-u“. Iako su po famoznom njihovom Pravilniku privilegovani rukovodioci a ne iskusni radnici. To što uzeše prvi ključeve direktori nije toliko problem koliko to što su skoro dovedeni. Za tu namjenu, između ostalog. Što preostane ostalima.&nbsp;
Sumiraju kao svoje veliko dostignuće što je 90 porodica riješilo stambeno pitanje, ne kažu čijih. Nemaju prigovor savjesti, što su neke druge eventualno prije zaslužile. Računaju i samotnjake, jednog, kao familiju. Predviđajući im brak, porod ili usvajanje, sa srećom. Protažirano od prvog rukovodioca Servisa koji u napisu kuka što mu priznanja „nema ni u tragovima“. Za djelo prethodnih generalnih? Plemenito su počeli izgradnju, Boris Raonić rasplemenio.&nbsp;
<h2>Pravilnik nesloge</h2>
„Radila“ ga je, vele, komisija od članova obije sindikalne organizacije u firmi sa članovima menadžmenta. Ali usaglasili se nijesu. Na stranici Sindikata zaposlenih jasno podsjećaju da je model prihvatljiv sindikatima i menadžmentu dat na usvajanje ali je predsjednik Savjeta Veselin Drljević tražio da se koeficijenti složenosti poslova množe sa 2, a ne sa 1,5, znači u prkos sindikalnom stavu. Pa je Savjet je usvojio „sopstveni Pravilnik“! Prije toga je predsjednica druge Sindikalne organizacije RDC nedvosmisleno konstatovala predložen diskriminatoran dokument.
Dakle nije usvojeno uz saglasnost radničkih zastupnika. Pokušava se na Fejsu evo stvoriti iluzija o usvajačkoj slozi. Nije je bilo. Učešće nije odlučivanje, to je nepobitno, pa zamajavaju javnost pomenom kako je Sindikatima to omogućeno sa, posprdno, „više uključivanja nego što zakon traži“. Milostinjom i izbjegavanjem zakona? Očito je na pomolu još posla za njihove spretne advokate. Poznavaoce latinskog jezika! Bona thesis, pax in domus!
<h2>Da prosto sažališ na menadžment</h2>
Pojedinačno ilustrujmo, predvodnik liste za podjelu radni vijek je utaćio neđe drugo. Doveden je za Raonićevog pod-direktora i dobio prednost nad kolegama s dugim stažom. Ugrabio što mu ne pripada logički i etički. Pokušavaju to otimanje oprati stavom kako radni staž uvažavaju bez obzira gdje je ostvaren. Suprotno bi bilo, smatraju sad oni, „diskriminatorno i mimo zakona“. Žaloste bivšeg poslanika Slavena Radunovića što osvjedočeno voli njihova neispoštovana pravila. Očekujemo slične izlive simpatija kad prečešlja sistematizaciju radnih mjesta po kojoj su novostečeni imaoci radničke gajbe lica sa samo par godina radnog iskustva. Umjesto onih u poslu decenijama. Stvarno zaslužnima prema raonićevsko-drljevićevskim paragrafima nema mjesta ni na Malom Brdu.
Zahvaljujući takovom privređivanju politički, smatramo, ubačen laureat će vjerovatno dalje, u neku drugu firmu. Čak prodati pa opet ugrabiti nekom životni san. Recept jednostavan uz podršku vlasti. Mangupski nazivaju pravednim uvećan za duplo famozni koeficijent složenosti uz prepolovljeno vrednovanje staža. Riplijevski ističu kako je u nekim firmama privilegija „upravljačkih i uredničkih funkcija“ 20 puta više vrednovana, a niđe u Crnoj Gori manje nego u RTCG („na svijet i u Beograd?“)? Ako smo dobro razumjeli trebali su dobiti - po dva stana?
<h2>Krovovi selice</h2>
Ne pokazaše saosjećanje uskraćenima. Kolega Mladen Vukčević bez pardona: „M.J. sa dvije godine radnog iskustva, od čega jedna pripravnički, dobio je stan a moja koleginica V.V. sa 35-6 godina staza i visokom stručnom spremom nije mogla od njega i sličnih, koje je doveo Raonić. Takvih slučaja je još desetak.“
Kontra, sarkastično na društvenoj mreži ističu svoje poštovanje socijalnih okolnosti. Pošteno su uvažili - socijalno najzbrinutije?! S platama mistično najvećim. I varijabilama koje ne prikazuju nikome. Da li su takvi bili bez krova nad glavom? Odgovor još isčekuje javnost, poslije opšteg iščuđavanja i osude zbog ekspresnog izdavanja i prodaje svima primjetno rasfućkanih radničkih kvadrata. Basnoslovna zarada, čija, zaboga, koje „zbrinute“ porodice? Pravi podstanari poželjeće krovova a krovova za njih biti neće.
<h2>Ne lipše mago</h2>
Pisci licemjernog pamfleta finalno „ne očekuju da oni koji vode prljave kampanje znaju pravo“. Tačno. Sproveli su u djelo ono što razmatraju Upravni i Ustavni sud. Nijesu čekali što će reći povodom tužbe.&nbsp;
Čekanje im se ne isplati.&nbsp;
<div class="embed-block"><div style="max-width: 640px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2FRTCG.me%2Fposts%2Fpfbid06bqj5vJdkFDqyUnhiLY35n78HUu8LcUQb2ZvpBsY7VAcEc1ZWkW6xzdMRRSJzwEYl%20&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Direktorima stan, radnicima staž

Radikalski cirkus, u koji je pretvorena Skupština Srbije, u petak nije proizveo željeni efekat: delegacija Evropskog parlamenta ne samo da nije „zaobišla“ hol u kome je postavljena izložba o Jasenovcu - kako su danima nagoveštavale septičke jame koje u Srbiji nazivaju medijima - već ju je s pažnjom pogledala.&nbsp;
I evropskim parlamentarcima je, naravno, bilo jasno da je u pitanju provokacija. Stalno potezanje nečega iz prošlosti, što je odavno rešeno i „presuđeno“, da bi se opravdala ili prikrila sadašnja i buduća nepočinstva, kao metod poznato je i Toninu Piculi, koji u svojoj državi ima hrvatsku verziju radikala sa veoma sličnim modus operandijem. Kao iskusan političar, svestan je i svih načina pritiska, pa čak i kad su šibicarski. Najzad, europarlamentarci znaju da su srbijanski radikali, pod umivenim imenom Srpska napredna stranka, u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope u grupi Evropske narodne partije, sa hrvatskim radikalima (HDZ) ili bošnjačkom SDA, a to baca sasvim drugo svetlo na provokacije.
Slična slika delegaciju je zatekla i u Ministarstvu za evropske integracije. Tamo je, doduše odranije, postavljena izložba o „Oluji“. Ministar Nemanja Starović, primajući goste, otvoreno je rekao da je izložba postavljena prošlog avgusta, kada je „Picula uvredio ceo srpski narod objavljujući svoju sliku iz Oluje“, i da će izložba tu biti dok god je on izvestilac za Srbiju. Naravno, niko od radikala se nije potrudio da objasni šta je pogrešno u odbrani države od onih koji žele da otcepe jedan njen deo, odnosno, u onome šta je i Srbija zvanično radila u slučaju Kosova i čime se radikali ponose. Dobro, možda je, za razliku od mnogih srpskih „heroja“, problem što Picula nije izvršio ratni zločin.&nbsp;
Sve je to usledilo posle ne malo komične situacije, koju su kreirale dve izjave srbijanskog predsednika Aleksandra Vučića u dva dana. Najpre je rekao, raspaljujući nacionalni naboj pristalicama: „Bolje jedan dan kao soko živeti, nego sto godina kao miš se skrivati“. Koliko sutradan, međutim, suočen s događajima u svetu, i sam sklonjen od evropske delegacije, primetio je: „Mi moramo da budemo mudri, da se malo sakrijemo ispod kamena, da sačekamo da kiša prođe“. A kada odbacimo humoristički momenat apsurda sokola pod kamenom i kontradikcije u koje Vučić sve češće pada (i što bi trebalo da zabrine i njegove pristaše, i medicinsku struku, i Ustavni sud, pa i sve građane), ostaje mučan utisak da ove dve izjave upravo definišu ukupnu radikalsku politiku kojom vode Srbiju – koju su neki uporedili sa fliperom, drugi s pogubljenošću, a treći sa šizofrenijom. Verovatno su svi pomalo u pravu.&nbsp;
Uoči dolaska europarlamentaraca, u tom istom cirkusu u kome novoradikali imaju apsolutnu većinu, članovi opozicije su pokazali fotografiju Aleksandra Vučića, u srdačnom rukovanju sa osuđenim hrvatskim ratnim zločincem Tomislavom Merčepom. Kakav kontrast, u odnosu na Vučićev izraz lica prilikom susreta sa Piculom, dok je još želeo da se sretne sa njim, i dok nije izdao komandu propagandnoj mašineriji i stranačkim supozitorijama da hrvatskog socijaldemokratu nazovu ustašom.&nbsp;
Oni skloni vicu i satiri u Srbiji – a takvih bar ne manjka – zaključili su da je pokazivanje fotografije Vučića i Merčepa dovelo do pregorevanja žice koja drži uši, u glavama ogromne većine radikalskih birača. Oni malo realniji i skloniji analitici, opet, svesni su katastrofalne kombinacije višedecenijskih dogmi i lagarija, i ovovremenog nekontrolisanog propagandnog aparata. Ovo prvo je užasna scenografija kojoj je cilj da zombira i od realnosti udalji čitav narod, kako bi se njime lakše manipulisalo; ono drugo je tragičan mehanizam kojim se uništavaju životi svih slobodnomislećih, koji ustvrde nešto drugačije.
<h2>KREČENJE ISTORIJE</h2>
S pravom su neki građani Srbije postavili pitanje: ako ima prizora iz Jasenovca, zašto nema iz logora Nedićeve Srbije, koja je revnosno punila i Jasenovac, i Staro Sajmište, i Banjicu, i „Topovske šupe“, i „Crveni krst“, i kamion „dušegupku“, i jame u Jajincima? Možda zato što su u ovim slučajevima na poslovima „satiranja srpskog naroda“ bili angažovani Srbi? A to je onda onaj deo istorije koji, ako ne može da se „prekreči“ pastelnim tonovima, može da se prebriše.
Nikako da svesti dođe da ono šta uspeva na domaćem terenu, ne „radi“ kod stranaca, koji nisu izloženi svakodnevnom ispiranju mozga. Šefica misije EP, Marta Temido, na kraju posete Beogradu rekla je da su dobili zabrinjavajuće izveštaje o represiji i pritiscima, da će inicirati istragu i da će se vratiti u Beograd. Politički, dakle, Vučić je već u živom blatu. A pošto je u njegovom umu posle novosadske tragedije pobedila sirova radikalština, on se u tom blatu radikalski koprca i tone još dublje. Zato je reakcija posmatrača epilog koji se i očekivao, pa je činjenicu da se srušio i četvrti stub spoljne politike Srbije bolje prikriti nekakvom pričom da „ustaše“ nisu htele da gledaju slike „epskog stradanja Srba“.&nbsp;
Možda će neko pronaći i paralelu između etiketiranja svih protivnika srbijanskog predsednika i njegove stranke, i etiketiranja protivnika velikosrpskih hergemonističkih ideja usmerenih na okolne države, čiji su oni inspiratori i organizatori. Odnosno, možda će ko primetiti da su u vizuri povampirenog četništva udruženog sa u srbijanskom društvu vekovima dominantnim motivom - srebroljubljem, svi koji se usprotive javašluku, krađi i ošljarstvu, podjednako kao oni koji dignu glas protiv hegemonije, prisvajanja i osvajanja - ustaše. Da, pomalo perverzno za ratne saveznike, da četnici optužuju ustaše (i obrnuto, preko Drine), ali ko se još seća i ko želi da se seća onoga od pre više od 80 godina...
Zaista, to selektivno sećanje obeležje je srpskog društva i naroda još &nbsp;od epskih narodnih pesama u kojima su stvarni osmanski vazali proglašeni za mitske anti-osmanske junake, pa do novokomponovanih poskočica kojima se veličaju ratni zločinci i ubice na izvitoperenoj nazovi-verskoj manifestaciji. Od pre početka raspada SFRJ to se izdiže na nivo nacionalne mantre, i u „koaliciji“ sa lažima, izmišljenom istorijom i najneverovatnijim konstrukcijama zauzima svest većine namerne da obnovi nekdašnju slavu, kolikogod da je slava izmišljena.
Nedavno je umrla žena koja je na internetu zabavljala ljude toliko neverovatnim pričama o Srbima i veličini, da dan danas mnogi nisu sigurni da se nije samo dobro zavitlavala. A onda je neko primetio da su univerziteti u Srbiji puni nekih „Jovanki Jolić“ sa doktorskom disertacijom.
Tako se, sa znatnim primesama praznoverja koje crkva ne sprečava, već – često – indirektno podržava, te jeftinom para-kulturom i kvazi-medijskim promovisanjem nasilja, bezakonja i nemorala, gradi ličnost svakog pojedinca. Zato je danas prosečan građanin Srbije mentalno eutaniziran, kulturno obezglavljen, duhovno obogaljen i kao rezultat svega - emotivno neuravnotežen.
<h2>NESTAJU ISTINSKE VREDNOSTI</h2>
Nedavno je pisac i nekadašnji ambasador, Svetislav Basara, u svojoj kolumni, na primeru čestih slučajeva kad vozač udari automobilom pešaka, pa pobegne iako može da očekuje da će biti uhvaćen, dao preciznu karakterološku definiciju „srpskog roda“: nespremnost da se prihvati odgovornost za postupke, nada da će se dogoditi nemoguće i užasavajuća bezosećajnost. U novijoj istoriji, to možemo, recimo, uporediti sa neprihvatanjem odgovornosti za Srebrenicu ili Sarajevo, nadom da će Rusi izaći na Dunav i vratiti Kosovo, te gaženjem i opravdavanjem gaženja studenata ili ponižavanjem majke deteta stradalog pod novosadskom nadstrešnicom.
Da, na ovom mestu ima smisla primetiti da Basara opisuje oblik infantilnosti i emocionalne nezrelosti. Oni su bezmalo idealno uklopljeni u mitove i fantazije o sopstvenoj veličini i značaju za civilizaciju, ali i ono što se već odomaćeno naziva „Kalimero sindrom“.
A taj sindrom je genijalno jednostavno opisao sjajni kotorski muzičar Kristijan Đuranović, reagujući na već papagajska ponavljanja lidera stranaka crnogorskih Srba o ugroženosti: „Oni slobodu doživljavaju samo u formatu srpstva kao dominantnog sistema života, politike i religije. Sve ostalo za njih je robija“. Ova se definicija, međutim, može slobodno proširiti diljem „Srpskog sveta“, kako fizičkog tako i mentalnog. Interesantno je da je to prvi primetio Svetozar Pribićević, vođa prečanskih Srba posle ujedinjenja u KSHS, iako su kreatori paralelne istorije njegovu izjavu o plaćanju krvi sa Cera i Kajmakčalana kasnije pripisali hrvatskom poslaniku, kako bi opravdali zločin Puniše Račića.
Ako se izuzme činjenica pogubnosti ideje da se istorija menja i prilagođava dnevnim potrebama, te da upravo takav pristup uništava samo biće naroda, najveće žrtve potrebe da se pojedinac, grupa ili ceo narod prikažu boljim nego što jesu, u stvari su istinske srpske veličine i vrednosti. Nikada jedan Milutin Milanković nije dostigao slavu izmišljenog Obilića. Niti se o delu Mihajla Pupina toliko pričalo, kao o potpunoj laži, da je Vojislav Tankosić išamarao Vinstona Čerčila u Beogradu. Paja Jovanović ili Branko Miljković ostadoše zauvek u senci Marka Kraljevića „junaka“ i Vuka Brankovića „izdajnika“.&nbsp;
Najzad, evo još nekoliko primera koji pokazuju svu tragediju redigovanja istorije. Uzalud što su svi u školi čitali Mažuranićevu „Smrt Smail-age Čengića“, izgleda da je lepše da veruju da je „Za krst časni i slobodu zlatnu“ izrekao srpski knez Lazar. Istorija veli da je Pećka patrijaršija 1557. obnovljena pod Rustem-pašom Opukovićem kao Velikim vezirom, ali je romantičnije verovati da je to bilo za mandata Mehmed-paše Sokolovića. Ili ono čuveno „Vojnici, neprijatelja treba razbiti vašim silnim jurišem“ iz odbrane Beograda 1915. – koje se nekritički prenosi kao epski govor majora Dragutina Gavrilovića, a ono je u stvari romantizovani zapis Đorđa Roša objavljen 1931.
Tako su i škola, i znanje, i kultura ustuknuli pred dnevnopolitičkim potrebama. Povest jednog naroda - nekad slavna, nekad ne, ali istinita, životna, najzad: suštinska karakteristika tog naroda - posustala je pred fantamozgarijama i maštovitim kreacijama dostojnim dobrog romana, ali ne i nauke. A narod, zatupljen fantastičnim pričama i dramatičnim kreacijama usred sopstvene materijalne i duhovne nemaštine i nemoći, više ne zna ni šta je istina, i ne pita mnogo za milione i milijarde koji volšebno izleću iz državne kase.&nbsp;
Nego poput deteta, širom otvorenih očiju, čeka svoju novu bajku pred spavanje.

Nebojša Vučinić

Taoci mita, sluge fantazije

Uvijek je kroz istoriju i vremena riječ vezivala ljude, ma kakva god bila vremena. Ta riječ, snažna i moćna, čula se 23. januara 2025. godine u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“. Baš pod svodovima ove institucije, koja čuva brojna lijepa izdanja knjiga, publikacija, ali i novina i novinarske riječi, obilježen je Dan novinara Crne Gore i 155 godina crnogorskog novinarstva. Dodijeljene su plakete, diplome i zahvalnice onima koji čine riječ i žive za tu riječ. A riječ, kao riječ, uvijek ima svoju snagu. Među onima čije se ime s razlogom izgovara sa poštovanjem našao se i Đoka Dukaj (albanski: Gjokë Dukaj), čovjek koji je godinama dokazivao da se novinarstvo mjeri onim najvrijednjim istinom i obrazom. Dobivši priznanje Društva crnogorskih novinara diplomu za poseban doprinos razvoju crnogorskog novinarstva. Ta diploma ima posebnu snagu, jer dolazi u godinama kada se sabira ono što je ostalo i ostaje iza čovjeka, a iza Đoke je ostalo mnogo trag, mjera i obraz. Takva priznanja su snažna potvrda da je neko svoj vijek proveo uz riječ i da je tu riječ sačuvao čistom. A Đoka Dukaj je upravo takavnovinar koji je svojim radom spajao ljude, jezike i prostore Crne Gore, ostavljajući iza sebe priče koje ne zastarijevaju.
Zato ovaj tekst sa punim pravom posvećujem ovom izuzetnom čovjeku i novinaru, a ja uvijek s ponosom ističem mom albanskom bratu, ne bez razloga. Riječ je o doajenu redakcije na albanskom jeziku Radija Crne Gore, Đoki Dukaju, čovjeku čije ime u novinarskom traje kao dobra riječ među ljudima. I to ne bilo kakva riječ već ona koja obavezuje, zrači i plijeni svojom dobrotom. Đoka je potekao iz Malesije, iz kraja đe su se riječ i data besa poštovali vjekovima. Zato je Đokin novinarski put bio put bese riječ da bude čista, istina provjerena, a čovjek sačuvan da se ne slomi ni u priči ni zbog priče. Kod njega je besa bila i ostala zakon profesije. I upravo su takvi ljudi, skromni i nenametljivi, pokazali da se profesionalizam ne dokazuje velikim riječima, već djelima, upornošću i čistim obrazom. Kod njega se riječ nije rasipala istina je vazda imala prvo mjesto. I ono što je možda najljepše kroz njegov rad nije se gradila samo priča, nego i povjerenje. Ne samo među kolegama, već i među narodima Crne Gore. Jer ljudi poput njega ne pričaju o multikulturalnosti kao o programu oni je žive, svakog dana, u normalnosti, u poštovanju, u toplini koja spaja. Njegov primjer pokazuje da Crna Gora najviše liči na sebe onda kada se prepoznamo u različitosti, i kada riječ služi da pomiri, a ne da podijeli.
Đoka Dukaj je onaj tip novinara koji svojom skromnošću traje dugo, uporno i tačno onako kako traju ljudi kojima je novinarstvo poziv a taj poziv nosio je (i danas nosi) brojne izazove. Dugogodišnji je novinar i publicista, autor brojnih RTV priloga, zapisa i reportaža, razgovora i intervjua sa ljudima iz javnog, kulturnog, političkog, ali i iz onog svakodnevnog života, đe se često krije najviše istine. Jer Đoka je znao prava vijest je često ona što stoji u pogledu čovjeka, u pauzi između dvije rečenice, u onome što ljudi ne umiju lako da izgovore, a nose kao tuški kamen u grudima. Neke se istine osluškuju, neke se traže, a neke se moraju sačuvati od zaborava. I baš tu se pravi razlika između onih koji samo prenesu vijest i onih koji od nje naprave zapis koji ostaje.
Kao novinar redakcije na albanskom jeziku Radija Crne Gore, radio je i sarađivao gotovo sa svim redakcijama RTCG, uvijek tamo đe je trebalo da se napravi priča, uhvati trenutak, zabilježi događaj ili sačuva glas čovjeka. I nije to bila saradnja „pro forme“, nego stvarna posvećenost ona koja se prepoznaje po tome što se novinaru vjeruje. On je umio (a to zna i danas) da poveže jezik, sredinu i temu, bez suvišnih objašnjenja i bez podjela, sa onom prirodnom lakoćom koju imaju samo iskusni. Zahvaljujući takvom pristupu profesionalnom, mirnom, ali nesebičnom Đoka Dukaj je 2016. godine postao dobitnik Godišnje novinarske nagrade Radija Crne Gore. To priznanje nije došlo iznenada, nego kao logičan nastavak njegovog višedecenijskog rada, jer u novinarstvu nagrada se dodjeljuje onima koji stoje iza svake svoje riječi. A priznanja je bilo još. Posebno vrijedi pomenuti Nagradu gradske opštine Tuzi iz 2017. godine, za doprinos stvaralačkim vrijednostima značajnim za opštinu
Tuzi i šire u publicističkoj, izdavačkoj i produkcijskoj djelatnosti, kao i u ukupnom humanističkom radu.
Njegovo pero nije ostalo samo u etru i televizijskom kadru. Đoka je objavio brojne novinske tekstove i članke u nedjeljniku „Koha javore“, zatim u listovima „Zani i Shna Ndout“ i „Komuna“, kao i na raznim portalima. Sarađivao je i sa medijima među dijasporom, posebno sa ljudima koji potiču iz ovih krajeva, a žive i rade u Sjedinjenim Američkim Državama. I tu se vidjelo ono što je važno da njegova riječ nije bila zatvorena u granice redakcije, već je putovala tamo đe živi interesovanje, tamo đe živi śećanje i potreba da se ostane u vezi sa zavičajem. Posebno mjesto u njegovom radu zauzimaju televizijske reportaže, novinarski prilozi i dokumentarni sadržaji. Vrijedi istaći dokumentarni serijal „Ruka pomirenja“ RTV „Teuta“, posvećen fenomenu krvne osvete na prostorima Crne Gore, Albanije i Kosova. U takvim temama novinar se ne smije igrati riječima tu nema prostora za površnost, ni za senzacionalizam. Tu je potrebna ljudska mjera, a Đoka ju je imao i tada i sada.
Zatim dokumentarni film „Vječnost Bese“, povodom 40 godina umira krvi u Malesiji (Beselidhja e Malesise), kao i dokumentarac „Na zidu bola“ i drugi srodni projekti, pokazuju da njegov rad nije bio samo informativan, već i duboko društveno odgovoran. Jer nije mala stvar kad novinar odluči da se bavi onim što boli, ali da to uradi časno, bez poniženja tuđe muke, i bez toga da tragediju pretvara u još veću bol. Nedavno je objavio monografiju „Prvi valovi“, povodom šezdesetogodišnjice rada redakcije na albanskom jeziku Radija Crne Gore, a prethodno i zbornik publicističkih radova pod naslovom „Vječnost riječi“. Već sam naslov tog zbornika govori mnogo riječ može biti prolazna, ali kad je istinita i zapisana kako treba ona traje, ona postaje śedočanstvo.
A kad se govori o Đoki Dukaju, o njegovoj besi u etru, o njegovoj mjeri i o onoj moralnoj riječi ali i ljuckoj snazi mora reći i ovo i kao što rijeka ne prestaje kad prođe kroz jedan kameniti klanac, tako se ni riječ kod Dukaja nije završila samo na Đokinom glasu i njegovim zapisima. Naprotiv ona se nastavila, umnožila i prešla u ono što je najplemenitije u trajanje porodice. Jer postoje kuće u kojima se nasljeđuju imanja, a postoje i kuće u kojima se nasljeđuje obraz. Kod Dukaja, najviše se nasljeđuje riječ čista, odmjerena, provjerena, i iskazana i zapisana tako da nikoga ne ponizi, a da istina ostane uspravna. Zato ne čudi što su mlađi članovi ove porodice, još od srednjoškolskih dana, krenuli stazama novinarstva i publicistike. U njihovom koraku ośeća se ista želja da se govori, da se piše, da se služi javnosti. U tome se vidi da je Đokina riječ postala porodična škola, a njegova besa porodična etika.
Njegova kćerka Dijana Dukaj, danas zaposlena kao novinarka u RTCG, pokazuje da se talenat i dar za novinarsko mišljenje mogu graditi postepeno, strpljivo i odgovorno. Pored angažmana u Javnom servisu, objavila je brojne intervjue i novinske članke u nedjeljniku „Koha javore“, potvrđujući se kao mlada osoba koja razumije i riječ i kontekst, i čovjeka i temu. A kad je 2022. godine, na samom početku novinarske karijere, dobila nagradu za istaknute mlade novinare od Društva crnogorskih novinara, to priznanje bilo je snažna ljucka poruka da se u Crnoj Gori prepoznaju i oni koji novinarstvo ne doživljavaju kao šansu za ličnu promociju, već kao dug prema istini i društvu.
Sin Kristjan Dukaj, magistar politkogije, takođe je poznat publicističkoj javnosti u Crnoj Gori kao autor brojnih tematskih članaka u dnevnoj štampi, u nedjeljniku „Koha javore“ i drugim medijima. Njegovi tekstovi nose onu osobinu koja je danas rijetka ozbiljnost i namjeru. A kada je riječ utemeljena na znanju i argumentu, ona dobija i ljepotu i snagu. Kristjan je autor zbirke publicističkih radova „Prva ruka“, ali i autor magistarskog rada na Univerzitetu u Sarajevu pod naslovom „Prava manjina u Crnoj Gori i postojeći mehanizmi njihove zaštite“, čime je pokazao da se borba za manjinska prava ne vodi samo emocijom, nego i razumom, sistemom, znanjem i dokumentima. A kada je nedavno objavio knjigu „Besa vječno“, kao da je i simbolično zaokružio ono što je iz kuće ponio da besa nije arhaična riječ, već savremeni kodeks časti, koji čovjeka drži uspravnim. Posebno je značajno što je Kristjan dobitnik priznanja „Ambasador mira“, koje dodjeljuje Univerzalna
Federacija Mira, čime je njegov rad prepoznat i kao doprinos jednoj višoj vrijednosti miru, pomirenju i zajedničkom životu. Danas je zaposlen u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava Crne Gore, u Direktoratu za interkulturalizam, i na tom mjestu njegova riječ dobija novu odgovornost institucionalnu, državnu, ali i ljudsku da različitost ne bude „paradigma suprotnosti“ već bogatstvo.
U toj porodičnoj cjelini važno mjesto pripada i Kristjanovoj supruzi, Kristini, profesorici engleskog jezika, koja se takođe javlja kao autorka i istraživač u prostoru društvene tematike. Objavila je knjigu „Zastupljenost albanskih žena u političkom životu Crne Gore“, čime je otvorila jedno važno pitanje savremenog društva pitanje vidljivosti, zastupljenosti i snage ženskog glasa. Jer ne treba zaboraviti društvo koje u političkom prostoru ne prepoznaje ženu, teško može govoriti o punoj demokratiji, jednakosti i stvarnoj slobodi. Najmlađa u porodici Dukaj, Merita Dukaj, studentkinja je III godine Međunarodnih odnosa i diplomatije, i već sada pokazuje da nova generacija Dukaja ne nosi riječ samo kao nasljeđe, nego i kao viziju budućnosti. Ona je autorka zbirke „Prvi zraci“, što samo po sebi zvuči kao naslov koji govori o početku, o snazi mladosti i o svjetlosti koja tek dolazi. Merita je mlada ambasadorka Evropske unije u Crnoj Gori, a još kao srednjoškolka bila je mlada reporterka UNICEF-a, što pokazuje da je njen put rano ušao u prostor društvene odgovornosti, javnog govora i angažmana. Nedavno je izabrana u Savjet omladinskih inicijativa kod predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, a 2024. godine uspješno je završila školu retorike u Podgorici. Sve to govori da se u njoj spajaju obrazovanje, javni angažman i sposobnost da riječ pretvori u djelovanje pametno i dostojanstveno.
Ali, svaka kuća koja ima ovakvu snagu u javnosti, ima i svoju unutrašnju podršku zato, s punim pravom treba pomenuti Đustu Dukaj, suprugu Đokinu i majku Dijane, Kristjana i Merite ženu koja je kako i sami priznaju, bila i ostala njihova najveća podrška. Jer nema novinarskog puta bez oslonca, nema javnog trajanja bez porodične podrške i snage. Đusta je majka koja zaslužuje možda i najveće priznanje u ovoj priči. Ona je ruka kuće, ona toplina koja drži porodicu na okupu, ona unutrašnja besa doma. I u tom smislu, ona nije samo majka i supruga ona je onaj snažni dio uspjeha ove porodice, čuvar ognjišta, i ona potvrda da se najvažnije vrijednosti ne uče u porodici.
Kad se sve sabere, porodica Dukaj danas djeluje kao rijedak primjer kako se riječ može prenositi kao moralni kodeks. Đokin novinarski put je put koji je trajao i traje, ali još ljepše je što taj put nije ostao usamljen. U Dijani, Kristjanu i Meriti i u njihovim djelima vidi se da je besa u etru postala besa u životu. A to je najveći dokaz da Đoka Dukaj nije ostavio samo priloge, emisije i tekstove ostavio je školu časti. I ostavio je porodicu koja zna da je riječ istovremeno i dar i odgovornost, i svjetlo i mjera, i most među ljudima a te mostove jedino možemo čuvati i sačuvati ako pišemo jedni o drugima i poštujemo jedni druge.
Zato Đoka Dukaj danas stoji ponosno, kao Dečić nad Tuzima, miran i uspravan, da śedoči i bilježi ne samo događaje, nego i ljude i vrijeme. Stojeći iznad svoje Malesije iznad svojih Tuzi i svoje Crne Gore, on ne gleda odozgo, već gleda daleko onako kako gledaju ljudi koji znaju đe pripadaju, ali i kome pripadaju istini, obrazu i čovjeku ali i svom albanskom identitetu prezentujući najljepše vrline i osobine svog podneblja. Njegov glas iz etra Radija Crne Gore i njegova pisana riječ bile su i ostale blistavi (zlatni) put kojim se prelazi iz jedne obale u drugu iz nepovjerenja u razumijevanje, iz razlika u poštovanje, iz mira u nadu. I zato je Đoka i čovjek i novinar čija riječ ne zastarijeva, i dokaz da Crna Gora ima najviše smisla onda kad se njeni narodi pogledaju kao braća. A ja kao njegov crnogorski brat, ne pišem ovo da bih ga „okitio“ nego da bih rekao ono što se mora reći dragi Đoka, ponosni smo na tebe. Ponosni na tvoju skromnost, na tvoju besu, na tvoju mjeru, na tvoju riječ koja nije bila nikada prazna ni porazna. Ponosni što si kroz decenije ostao isti čovjek koji ne „trči“ za slavom, nego za istinom. Neka ti je srećno i dugo trajanje u toj čistoj riječi, jer dok god ima ljudi poput tebe, biće i onog najvažnijeg povjerenja među ljudima i mostova među narodima a ti si poput mosta na Cijevni ne mosta među obalama već most među narodima a to je najljepša i najplemenitija misija za koju se može živjeti.

Besa u etru - novinarski put Đoke Dukaja

„Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme śećanje. Unište im se knjige, obrazovanje, povijest. Neko drugi im napiše druge knjige, da im drugo obrazovanje i izmisli drugu povijest. I narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže“. (Milan Kundera, „Knjiga smijeha i zaborava“)  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260125080112_199826e156ce892d3153bfc38e87171aa8c8f7e31ec8e7f60d9ee0e663ea20e3.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260125080112_199826e156ce892d3153bfc38e87171aa8c8f7e31ec8e7f60d9ee0e663ea20e3" data-rendition-name="original" width="298" height="402" loading="lazy" alt="rummija crkva"> <figcaption>RUŠENJE TROVJERNE HARMONIJE CRNE GORE: Limena crkva postavljena na Rumiji </figcaption> </figure>  Uzmimo da su u pravu Crkva Srbije i svi oni koji tvrde da je Crna Gora istorijski srpska država, moramo se zapitati zašto tu navodno srpsku sakralnu i etnološku tradiciju svakodnevno mijenjaju ti isti koji tvrde da je Crna Gora istorijski srpska država? Postoje hiljade opisa vjerskih objekata koji su do pojave Amfilohija Radovića u Crnoj Gori građeni u Crnoj Gori. Najstarija crkva u Crnoj Gori smatra se crkva Sv. Tripuna u Kotoru, završena 13. januara 809. godine. Nastala je pod uticajem apulijske arhitekture, s jedne, i vizantijske tradicije, s druge strane. Ostaci te stare crkve nedavno su pronađeni pored sadašnje katedrale. Postoje sličnosti sa prvobitnom crkvom Sv. Tripuna, crkve Sv. Tome u Prčanju. Crkva Sv. Jovana u Zatonu, kod Bijelog Polja, takođe, je najvjerovatnije iz tog perioda.&nbsp; URUŠAVANJE TRADICIJE Veliki dio crkava na teritoriji Crne Gore je sa podružnom (longitudalnom) osnovom i javljaju se češće nego crkve centralnog plana. Tu spadaju jednobrodne crkve s polukružnom ili kvadratnom apsidom. Na našem prostoru najprostraniju i najrazvijeniju osnovu od ovih crkava imaju trobrodne bazilike koje se susrijeću od ranohrišćanskog perioda. Veliki broj sakralnih objekata u Crnoj Gori podignut je u vrijeme vladavine Balšića, prevashodno na Skadarskom jezeru i oni predstavljaju nastavak dukljansko-zetske tradicije. One su i po položaju kubeta i po obliku lukova, prozora i zvonika, kao i unutrašnjim rješenjima, jedinstvena graditeljska pojava. Na uzanom području oko Barа, posebno u Spiču, oko današnjeg Sutomora nastao je jedan zanimljiv arhitektonski varijetet, male seoske crkve koje su bile pokrivene kamenim pločama i najčešće su imale po dva oltara - za pravoslavne i katoličke vjernike.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260125080112_0f74b2713b194983b37c0fc980749c86ea5d9d251d77e372f2e1c5c32d03e3c1.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260125080112_0f74b2713b194983b37c0fc980749c86ea5d9d251d77e372f2e1c5c32d03e3c1" data-rendition-name="original" width="589" height="456" loading="lazy" alt="karta"> <figcaption>Ilustracija – Venecijanska karta</figcaption> </figure>  I za vrijeme knjaza/kralja Nikole (190 crkava do 1910. godine) sve seoske crkve su građene u tradicionalnom stilu, sem crkve u Nikšiću Sv. Vasilija Ostroškog, koja se odlikuje monumentalnošću. Raška graditeljska škola, čijem nastanku su značajan doprinos dali primorski majstori, prisutna je u Crnoj Gori samo na jednom od najmonumentalnijih spomenika na njenoj teritoriji - manastiru Morači i na još nekoliko crkava samo sa elementima sličnih toj školi. Tako da se teško može govoriti o raškoj školi graditeljstva kao tradiciji u Crnoj Gori. Postavlja se pitanje zašto su se sve crkve i manastiri građeni od devedesetih godina prošlog stoljeća gradili u stilu svojstvenom Srbiji, srpskoj srednjovjekovnoj sakralnoj arhitekturi, raško-vizantijskog tipa, čak sa elementima ruske sakralne arhitekture? Je li namjera da se promjenom današnjice mijenja prošlost Crne Gore? Ne mijenja se samo crnogorska tradicija u građenju sakralnih objekata, već se mijenja i nematerijalna tradicija. I u sakralnom nasljeđu i u sekularnom. Vijekovima je sveti Vladimir Dukljanski bio svetac svih Crnogoraca, bez obzira na vjeru (bili oni katolici, pravoslavni ili muslimani), jer je umro prije raskola u jedinstvenoj hrišćanskoj crkvi, davne 1054. godine. Kako ga je to Crkva Srbije proglasila za „prvog sprskog sveca“ tek sredinom XIX stoljeća (Srbljak 1861. godine) pod imenom sv. Jovan Vladimir, imenom koji ne poznaju ni pop Dukljanin, ni vizantijski izvori toga vremena? Je li limena crkva na Rumiji i rušenje trovjerne harmonije Crne Gore svjesna namjera da se sruši tradicionalna Crna Gora, njena vjerska i etnička tolerancija i da se njen istorijski habitus zamjeni tuđim, mrzilačkim?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260125080112_aab483cb6fe13aae1537ebe7e76b221f5a86d1d49fa6a2a2fcf13ba055574b0d.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260125080112_aab483cb6fe13aae1537ebe7e76b221f5a86d1d49fa6a2a2fcf13ba055574b0d" data-rendition-name="original" width="900" height="675" loading="lazy" alt="litije"> <figcaption>CRKVA SRBIJE UVELA OBIČAJE KOJI NIKADA NIJESU BILI SVOJSTVENI CRNOJ GORI: Procesija u Podgorici</figcaption> </figure>  &nbsp;IZMIŠLJOTINE CRKVE SRBIJE Česte crkvene procesije, ljubljenje popovima ruku, klanjanje, klečanje, bauljanje po podovima, ljubljenje podova, sluganjski mentalitet, ... nikada, ali nikada nijesu bili svojstveni Crnoj Gori i Crnogorcima. Mada nijesu bili poznati ni po čestom redovnom kupanju, Crnogorci tek nijesu nikada ulazili zimi u hladnu vodu, niti im je padalo na pamet. Pored mnogih uvezenih laži koje se predstavljaju kao tradicija, kupanje 19. januara u Morači, na Sastavcima samo je još jedna podvala Crkve Srbije kako bi se prevrnula svijest Crnogoraca. Postoji jedno mjesto u Nikšiću na rijeci Zeti đe su Nikšićani nekad rado dolazili ljeti na kupanje. To mjesto, koje zovu Manitovac bilo bi idealno za ovakve parodije, koje bi trebalo da obelježe religijski praznik, poznat kao Bogojavljenje.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260125080116_a9a99350474458eaa75c018be6084e4eeb85215fcab2e654f2adb84b660c4575.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260125080116_a9a99350474458eaa75c018be6084e4eeb85215fcab2e654f2adb84b660c4575" data-rendition-name="original" width="692" height="470" loading="lazy" alt="odlikovanje"> <figcaption>Ilustracija – Odlikovanje za Pavla Đurišića</figcaption> </figure>  Vjerujem da mnogi oni istetovirani kupači nemaju pojma što predstavlja hrišćanski praznik Bogojavljanje. Vjerujem da misle da se tada bog javio mobilnim i da nemaju pojma da se taj dan slavi kao dan kada je Isus Hrist kršten u rijeci Jordan. Znači, nema nikakvog plivanja za „časni krst“, niti plivačke trke na 33 metra i ko je najbrži plivač. To je izmišljotina Crkve Srbije, jer oni moraju od svega da naprave komediju. Tobože, ta 33 metra simbolizuju broj godina koliko je imao Isus kada je razapet na krstu. Daleko je od istine da je to dio tradicije u Crkvi Srbije, pogotovu u Crnoj Gori, đe se praktikuje odskora. Taj običaj kupanja u hladnoj vodi 19. januara (bez tzv. „časnog krsta“), tradicija je kod Rusa i kod Grka. Kod Grka je to malo komfornije zbog temperature vode. Bogojavljenje je hrišćanski praznik kada je Sveti Jovan Krstitelj krstio Isusa Hrista u vodama rijeke Jordan, te je crkva ovaj običaj odavno prihvatila kao śećanje na činjenicu da se nekada, u ranoj Crkvi, Sveta Tajna Krštenja obavljala u tačno određene dane u toku bogoslužbene godine, a jedan od tih dana je bilo, upravo, Bogojavljenje. Bogojavljanje se obelježava sa tri puta umakanjem u vodu, što bi trebalo da simbolizuje proces krštenja. Bez kraula na 33 metra i ronjenja za navodnim časnim krstom.&nbsp; Internet je prepun smiješnih klipova na kojima se ljudi glupiraju umakanjem u svemu i svačemu. Čak i u koritima za napajanje stoke. Masovno plivanje na podgoričkim Sastavcima nije bilo u koritu, mada nije ni daleko od toga. Bila je to samo još jedna slika kojom se potvrđuje da je svetosavlje daleko od izvornog hrišćanstva. Ikonografija, „poetika“ koja se čula, ponašanje šamana u svešteničkim odorama i njihove riječi, sve je govorilo da se radi o ideološkoj, nacionalističkoj, ratnohuškačkoj manifestaciji, na kojoj se slave saradnici fašista iz Drugog svjetskog rata, masovni zločinci i glorifikuje zlo. Đe god da je Isus Hrist, u grobu ili na nebesima, sigurno se prevrće u tom grobu ili na nebesima. Umjesto klanjanja Hristu i njegovom krštenju, na Sastavcima se klanjalo Draži Mihailoviću, Pavlu Đurišiću i njihovim nasljednicima iz devedesetih godina prošlog stoljeća. I to sve uz amin i ushićenje navodnog nasljednika trona Petra I Petrovića, koji ima veze sa Hristovim porukama taman kao Pavle Đurišić sa „lažnim ljudima“, „lažne vjere“. Ubija ih kad god mu se pruži prilika. U interpretaciji svetosavlja Isus Hrist se svakodnevno raspinje i predaje dušu bogu, vaskrsavajući u ideološkim matricama Nikolaja Velimirovića i njegovim dalekovidnim riječima „Dimitrije Ljotić je bio čovek vere ... Drvo je odsečeno, ali Bog zna šta radi i mi se moramo pokoriti Njegovoj volji. Ako je drvo odsečeno, ali iz odsečenog drveta nikle su mnoge mladice, a to su mnogi i mnogi Ljotići“. Ovi na Sastavcima nijesu Ljotićeve mladice, ali su mladice sličnih „heroja“, poput osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića, nosioca Hitlerovog gvozdenog krsta Pavla Đurišića i sličnih ljudskih spodoba.&nbsp; Teško je ovo bogojadovanje opisati bez osvrta na najavljene političke promjene u režiji studenata u Srbiji, đe je došlo do promjene strategije, tako što se odustalo od godinu dana vladanja pobjedničke liste, koja bi koliko toliko uredila institucije i organizovala fer izbore. Pa koja opcija pobijedi da Srbija ide tim putem. Sada se govori o punom mandatu od četiri godine, što znači da će ta međusobno konfrontirana skupina, koja proganja zastave EU i sa ponosom nosi ruske religiozne zastave, određivati budućnost Srbije. Što će reći, još ćemo se mi brčkati u Manitovcu.&nbsp;

Slobodan Jovanović

Manitovac na Sastavcima

24.01.
14:41h
Mislio sam da će me Turgenjev spasiti od čamotinje kojom odiše današnji dan.
Možda i bi, da poštar nije zazvonio.
Samo jedan put.
I evo, umjesto ruskog klasika, držim u ruci presudu Višeg suda G.Ž. 3500/24 od 23.12.2025 godine. Poslije čijeg čitanja imam navalu stida. Samo ne mogu da definišem - čijeg.
Prije nego vam približim, da vam kažem.
I mi da uđemo u EU?
I mi da zatvorimo poglavlja 23 i 24?
Nema šanse, pa sve Crnogorce da pohapse, osim, recimo, Dritana i Bogdanovića i recimo, jednu poslanicu PES-a i jednog poslanika Demokrata.
Mi ne možemo nikuđ.
Da krenem redom, kao što ću u budućoj reviziji Vrhovnom sudu Crne Gore.
Znao sam, kada sam čuo za ishod da je izvjestilac sutkinja - D.R.
Kako sam to znao?
Ista je u jednom parničnom predmetu po tužbi irskog državljanina protiv mene, radi duga, na ročištu izvršila naše suočenje. Nakon te radnje kazala mi je da napustim sudnicu i poslije 10 minuta pozvala me da uđem. Svi ostali akteri bili su unutra. I onda mi je kazala šta je u zapisniku izdiktirala. A to je: da sam bio neubjedljiv (možda jesam), &nbsp;da sam gledao u stranu (možda jesam), a ne Irca u oči i još mnogo toga.
Na moje pitanje zbog čega sam morao biti odstranjen iz sudnice da bi ona sve to izdiktirala- nije imala odgovor.
Radio sam njen posao 1983. godine. I tadašnje sudije Okružnog suda - parničari, Žika Lazović, Marika Novaković, Ljiljana Gregl, Veso Racković - govorili su da sam izuzetno talentovan.
1983. nije što i 2026. Mnogo toga se promijenilo, očito i moje znanje.
Elem.
Abazović je kazao da pravno lice Bemax diluje kokain i cigare i da je vrh kriminalne piramide.
Osnovni sud u Ulcinju očekivano odbija tužbeni zahtjev i ja izjavim žalbu koju je vijeće Višeg suda odbilo.
I šta kaže?
Obratite pažnju, vi kolege, prije svega, uzmite čašu vode, možete i nitroglicerin, leksilijum.
Na strani 3, pasus 4, presude stoji "...pravilan je zaključak prvostepenog suda da tuženi (Abazović) iako je tužioca prilikom davanja izjave stavio u niz sa kriminalnim klanovima NIJE EKSPLICITNO IZNIO TVRDNJU DA SE TUŽILAC BAVI KRIMINALOM..." (kraj citata).
Eto tako. Nije eksplicitna tvrdnja Abazovića da Bemax diluje kokain i da je vrh kriminalne piramide.
Je l' da?
To je netvrdnja, asocijacija, Dritanova šala.
I dalje.BUzmite čašu vode.
"...kontekst izjave bio je u tome ko bi mogao imati koristi od smjene aktuelne Vlade..." (kraj citata).
Je li vam dobro čitaoče?
Sad uzmite leksilijum.
"...kontekst izjave (o kokainu, vrhu kriminala) bio je u tome (kaže sud) ko bi mogao imati koristi od smjene aktuelne vlasti..." (kraj citata).
A vi kako ste Viši sude, Sudski savjetu, Udruženje sudija.
Je li sve ok?
A, drži se sad, čitaoče.
"....tuženi konkretne prilike nije govorio izolovano o tužiocu, niti je tema (ah!) govora bio tužilac, nego se radilo o pregovorima nove Vlade, to je bio govor o rasporedu moći..." (kraj citata).
O, sancta simplicitas!
Pa, koga je Dritan pobijedio?
Evo vidimo da tema nije bio tužilac.
Ok. Tema je bila zadruga krompira u Trebaljevu.
Pazite, pasus 6, na istoj strani.
"...ovaj sud prihvata činjenicu da tužilac nije politički akter imajući u vidu da je isti pomenut u političkom kontekstu kao lice kojem bi određeni politički stav bio u interesu, te je ovaj sud mišljenja da se pominjanje tužioca u tom kontekstu ne može izjednačiti sa napadom na privatno lice...".
Dobro vam je?
Pomaže li leksilijum, voda, nitroglicerin?
A pasus kojim će Dritan da bude razočaran i kojim će da vidi koliko je klovnovski komentarisao ovu odluku, a možda i neće, jer ne može da dobaci.
Pazite!
"....osim toga tuženi (Abazović) nije u javnoj izjavi NAVEO NIJEDNU ČINJENICU KOJA BI POVEZALA TUŽIOCA SA KRIMINALOM, PA TA IZJAVA NIJE PREDMET TUŽBE..." (kraj citata).
Otvori se zemljo.
Pa zašto je Bemax odbijen?
I za kraj sud kaže.
"...prema tome, i po stavu ovog suda izjava tuženog data na konferenciji za medije ne predstavlja činjenični iskaz, nego političko mišljenje...".
A ti Dritane, kako si, vi sudije isto tako, dobro ste?
Milojko, ok si?
Pravosuđe, &nbsp;dobro ste?
U EU ulazimo a?
Dokazi na sigurnom?
P.S. Ne stidimo se. Rugajmo se. Zajebavajmo se.
Ako smo stvar shvatili, pokažimo da jesmo.
Smijmo se.

Smijmo se!

Savez patriota Crne Gore u Njemačkoj ostaje čvrsto i nedvosmisleno posvećen borbi za građansku, evropsku i prosperitetnu Crnu Goru. To je jedini put kojim idemo i od kojeg ne odustajemo - poručila je predsjednica Saveza patriota Crne Gore u Njemačkoj Emina Čolović Kajević na skupu u Hanoveru.
Ideja evropske Crne Gore za njih, kaže ona, predstavlja trajnu obavezu, ali i snagu koja ih vodi naprijed. Savez, podvlači Čolović Kajević, ostaje dosljedan vrijednostima na kojima je obnovljena crnogorska nezavisnost - građanskom društvu, multietničkom skladu, vladavini prava i punoj evropskoj integraciji države.
- Naša odgovornost, posebno u dijaspori, jeste da istrajemo u odbrani građanske i evropske Crne Gore. Savez patriota Crne Gore u Njemačkoj neće praviti kompromise kada je riječ o temeljnim vrijednostima crnogorskog društva i evropskoj budućnosti naše države - naglasila je Čolović.
Skupu je prisustvovao i generalni konzul Crne Gore u Njemačkoj Amer Cikotić koji je kazao da mu je posebno drago što je ovo njegova prva zvanična posjeta od kada je postavljen za generalnog konzula Crne Gore u Njemačkoj, te da poziv Saveza patriota doživljava kao snažan signal povjerenja i saradnje sa crnogorskom dijasporom.
Cikotić je takođe iznio prijedlog da se centralna proslava povodom 20 godina obnove nezavisnosti Crne Gore organizuje upravo u Njemačkoj, ističući da crnogorska dijaspora u ovoj zemlji predstavlja snažan, organizovan i aktivan dio crnogorskog društva, koji je dao značajan doprinos očuvanju državnog i nacionalnog identiteta Crne Gore.
Savez patriota Crne Gore u Njemačkoj poručio je da će i ubuduće dosljedno raditi na jačanju veza između matice i dijaspore, te na promociji evropskih i demokratskih vrijednosti na kojima počiva savremena Crna Gora.

Cikotić: Njemačka ključna za obilježavanje 20 godina nezavisnosti

​Ryanair je povećao svoje godišnje prognoze za rast broja putnika i saopštio da bi dobit za cijelu godinu trebalo da se poveća, nakon što je otkriveno da cijene avio-prevoznika rastu više od očekivanog.
Niskotarifni irski avio-prevoznik prevezao je 47,5 miliona putnika u trećem tromjesečju, što je porast od šest odsto u odnosu na prethodnu godinu, te je izjavio da sada očekuje rast broja putnika od četiri odsto na gotovo 208 miliona u periodu od prošle do ove godine zbog snažne potražnje i ranijih isporuka Boingovih aviona nego što se očekivalo.
To je porast u odnosu na prethodne prognoze za 207 miliona putnika, prenose Nezavisne novine.
Prosječne cijene karata porasle su četiri odsto na 44 eura u trećem tromjesečju do kraja decembra, a prevoznik je izjavio da sada očekuje porast cijena od oko devet odsto, u odnosu na prethodno predviđeno povećanje od sedam odsto.
Ryanair je izjavio da oprezno predviđa dobit nakon oporezivanja za cijelu godinu od 2,13 do 2,23 milijarde eura.

Ryanair povećava godišnje prognoze za cijene karata i putnika

The out-of-trial panel of the Basic Court in Podgorica extended the detention of Danilo Mandić on January 23 - as confirmed to Portal ETV by independent public relations adviser at the Basic Court Nađa Pešić.
Mandić is charged with a serious offense against public safety, causing minor bodily injury, and illegal possession of weapons and explosive materials.
Danilo Mandić is the nephew of the President of Parliament Andrija Mandić.
Mandić served as his uncle Andrija Mandić’s private - illegal - security.
The accused is suspected of having, on April 19 at around 3:40 a.m., while driving a parliamentary jeep, a „Range Rover“, blocked the path of Podgorica residents Darko Perović and Aris Turković near the intersection of Marka Miljanova Street and Ivan Crnojević Boulevard. After that, Mandić allegedly fired several shots at them, during which Perović was wounded.
The investigation against Mandić was initially conducted by the Higher State Prosecutor’s Office, but after assessing the evidence, it determined that the case falls under the jurisdiction of the Basic State Prosecutor’s Office.
Meanwhile, the Basic State Prosecutor’s Office opened a case regarding the misuse of a vehicle belonging to the highest legislative body. After the investigation was completed, an indictment proposal was filed against Danilo Mandić on suspicion that he stole an official parliamentary vehicle.
The trial of Danilo Mandić continues today. In these proceedings, witness Darko Perović has refused to testify for the third time.

Danilo Mandić’s detention extended

Zaposleni u Fondu za zdravstvenu zaštitu traže da budu obuhvaćeni Granskim kolektivnim ugovorom za zdravstvenu djelatnost, a ne za upravu i pravosuđe kao što je to sada bio slučaj i da ne budu diskriminisani po pitanju zarada u odnosu na ostale koji rade u zdravstvenim ustanovama - rekao je predsjednik Sindikalne organizacije Fonda za zdravstveno osiguranje &nbsp;Amer Ramusović.
On je, gostujući u jutarnjem programu Budilnik na Televiziji E, istakao da su zaposleni u Fondu za zdravstveno osiguranje u teškoj finansijskoj situaciji.
- Težoj od svih zaposlenih u ostalim zdravstvenim ustanovama u Crnoj Gori - naglasio je Rasumović.
Podsjeća da su vođeni pregovori da FZO uđe u Granski kolektivni ugovor za zdravstvenu djelatnost, po prijedlogu Samostalnog sindikata zdravstva Crne Gore, ali je bilo kratko vrijeme pred Novu Godinu a ugovor je zaključen posljednjeg dana 2025. godine.&nbsp;
- Postoji mogućnost da se to naknadno uradi. Razlog zašto su naši ljudi - kolege i zašto smo &nbsp;mi u Sindikatu nrzadovoljni je zato što imamo katastrofalno loše plate, u odnosu na naše kolege po istim zvanjima, istim zanimanjima u drugim zdravstvenim ustanovama širom Crne Gore. Na primjer ekonomista ili pravnik sa visokom stručnom spremom kao visoko rukovodni kadar ima koeficijent 9,60 , dok naš kolega koji isti posao radi, a koga mi kontrolišemo, praktično mi iz FZO, &nbsp;jer naša nadležnost je da kontrolišemo rad ustanova u pojedinim &nbsp;zdravstvenim oblastima, ima 11,91, razlika je između 25 i 30 posto kada je riječ o ličnom dohotku, a velika je odgovornost ljudi koji rade u FZO, zbog toga što je posao izuzetno odgovoran - rekao je Ramusović.
Podsjeća da se od 2014. godine zaposleni nalaze u Granskom kolektivnom ugovoru za upravu i pravosuđe, te se tretiraju kao državni službenici i namještenici.
- Mi nijesmo državna uprava, mi samo imamo javna ovlašćena, a 20 i više godina smo članovi Samostalnog sindikata zdravstva, koje, moram napomenuti, nam maksimalno pruža podršku svo ovo vrijeme da postanemo ponovo članovi Sindikata. Od 2014.godine praktično smo izgubili svoju samostalnost i ne pripadamo onome što treba da budemo a to je u Granskom kolektivnom ugovoru za zdravstvenu djelatnost, a ne za upravu i pravosuđe - zaključio je Ramusović.
Cijelo gostovanje možete pogledati na Youtube kanalu TV E