Direktor Uprave policije Lazar Šćepanović prosto nije mogao da izdrži, da se suočava sa podacima; vrpoljio se na stolici dok je Petar Komnenić, urednik emisije ,,Načisto” na Televiziji ,,Vijesti” pobrojavao sve propuste policije u slučaju bijega Miloša Medenice. I vidjelo se da teško može da izdrži... ,,Da se ne igramo ovđe žmurke i tutumiše, nego da radimo svoj posao iz svoje nadležnosti”, odbrusio je Šćepanović, pun hvale za sebe i svoj rad. &nbsp; Znate li za igru zvanu ,,tutumiš“, koju pominje usplahireni direktor Uprave policije? &nbsp; To je ono kad se jednom dječaku stavi povez na oči, pa onda on mora, poput šišmiša, uz pomoć drugih čula, prije svega sluha, pokreta, pipanja, da pronađe i identifikuje druge vršnjake, koji se moraju kretati u tačno omeđenom prostoru. &nbsp; I, kad se đeca igraju, zna da bude zabavno. Ali, kad se u državi Crnoj Gori, u državnim institucijama počne igrati ta igra, onda stvari postaju ozbiljne i govore o raspadu državnog sistema. &nbsp;&nbsp; ODGOVORNOST - NEPOZNATA RIJEČ ZA ŠĆEPANOVIĆA Direktor Uprave policije je svojevoljno, zaigrao igru tutumiša! &nbsp; Jer, Šćepanović pipa u mraku, od svih drugih traži odgovornost, traga za odgovornima, a preskače sebe i Upravu policije, koja je, po zakonu jedina bila ovlašćena da nadzire Miloša Medenicu. &nbsp; Pri tom, Šćepanović sam priznaje da je - samo dan prije nego što će Medenica pobjeći - naredio postavljanje alarma na graničnim prelazima. &nbsp; I tako je direktor Uprave policije upao u zamku vlastite bahatosti: ako je zaista &nbsp;predvidio da optuženik može pobjeći, kako je to previdio da naredi nadzor Miloša Medenice? &nbsp; I to je mučna crnogorska realnost: Kada odgovorni u državi počnu da se manipulativno bave izbjegavanjem vlastite odgovornosti, onda se - nekako zakonomjerno - desio novi slučaj Medenica. &nbsp;&nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260202190256_f444d62f47b3b159c1d93915e24ec2d1e99d93f9d3ab4d9a9260583c18a27422.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260202190256_f444d62f47b3b159c1d93915e24ec2d1e99d93f9d3ab4d9a9260583c18a27422" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="REALNA STVARNOST ILI REALNI AI: Slika sa navodnog video zapisa Miloša Medenice"> <figcaption>REALNA STVARNOST ILI REALNI AI: Slika sa navodnog video zapisa Miloša Medenice(Photo: Screenshot)</figcaption> </figure>  ,,UKAZANIJE” MILOŠA MEDENICE Mislim na ona dva video zapisa đe se bjegunac Medenica, prekriven kapuljačom, uz osmjeh zahvaljuje ministru policije Danilu Šaranoviću i direktoru policije Lazaru Šćepanoviću na velikoj pomoći i razumijevanju zbog, kako reče, sramne presude kojom je nevin osuđen na veliku kaznu zatvora. &nbsp; Nekoliko sati nakon što se sinoć pojavio ovaj snimak, Uprava policija je objasnila da je riječ o manipulativnom video-zapisu koji je, citiram, sintetički generisan korišćenjem alata zasnovanih na vještačkoj inteligenciji, takozvani AI-generisani ili „deepfake“ sadržaj. &nbsp; I dobro je što je Uprava policije brzo reagovala, naravno ako se dokaže da su to bili lažni snimci Medenice... Međutim, problem za Šćepanovića, Šaranovića i ostale je - što mnogi građani i dalje vjeruju da &nbsp;video zapisi otkrivaju užasnu istinu: Medenica ne bi pobjegao, da nije bilo malo bratske pomoći iz vrha bezbjednosnog sektora. &nbsp;&nbsp; Ta pecepcija o radu vrha bezbjednosnog sektora je poražavajuća. I za čelnike policije, a još više za državu Crnu Goru – očito je da običan čovjek ne može povjeruje da su baš svi oni toliko nesposobni. &nbsp; I otuda sumnja da se iza svih skandaloznih propusta krije neki interes - finansijski, lični, grupni ili partijski. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260202190256_b964bc604bdaa21984f89c0f9d74e9de2cbc9fb3775243687cee37e1d9121ea7.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260202190256_b964bc604bdaa21984f89c0f9d74e9de2cbc9fb3775243687cee37e1d9121ea7" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="SKANDAL DRŽAVNIH SLUŽBENIKA: Mirjana Pajković i Dejan Vukšić"> <figcaption>SKANDAL DRŽAVNIH SLUŽBENIKA: Mirjana Pajković i Dejan Vukšić(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  ,,SEKS AFERA” I POLICIJSKA MANIPULACIJA A istovremeno se otkriva – sramotni bijeg od bilo kakve odgovornosti. Baš kao nakon masakra u Medovini, baš kao nakon prošlogodišnjeg januarskog masovnog ubistva na Cetinju – osim brige o famoznom odsjaju naočara u kamerama - Šaranović, Šćepanović i ostali nijesu čak ni punudili ostavke. &nbsp; Ili, makar kao lični čin, pošli na Cetinje da izjave saučešća porodicama... To pokazuje i slučaj seks afere u koju su uključeni Dejan Vukšić, bivši čelnik ANB-a, bivši savjetnik predsjednika, i Mirjana Pajković, bivša direktorica Direktorata u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava. &nbsp; U subotu 31. januara policija je slavodobitno saopštila da su podnijeli krivičnu prijavu protiv Mirjane Pajković zbog sumnje da je, kako se to kaže u saopštenju, otuđila mobilni telefon Dejanu Vukšiću. &nbsp; Nakon toga je, navodno, počela sa njegovog telefona da šalje više uvredljivih fotografija i poruka. Zato je Vukšić, krajem marta prošle godine podnio prijavu protiv Pajković. &nbsp; Dakle: januara 2026. krivična policijska prijava, koja se nadovezala na Vukšićevu prijavu iz marta 2025, i to za navodno djelo - koje se desilo oktobra 2024?! Petnaest mjeseci od navodnog djela do policijeskog djelovanja – ne djeluje baš kao briljantna akcija. &nbsp; Ali, ni pametno sročeno saopštenje. Jer, ako je Pajković iz Vukšićevog telefona slala, kako to policija kaže, uvredljive fotografije i poruke, to znači da je bivši direktor ANB-a u svom telefonu imao riznicu fotografija i snimaka kojima su se mogli ucjenjivati ljudi. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026020220020_eb8dba9186afb056ef1f59789a9b3f240b56a384b644ede8a5ec680e7308578b.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2026020220020_eb8dba9186afb056ef1f59789a9b3f240b56a384b644ede8a5ec680e7308578b" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ZAJEDNIČKI RAD: Šaranović i Šćepanović"> <figcaption>ZAJEDNIČKI RAD: Šaranović i Šćepanović(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  DRŽAVNO ĆUTANJE Da li je zloupotrijebio položaj dok je bio čelnik ANB-a - to izgleda Šaranovićevu i Šćepanovićevu policiju ne interesuje. Niti ih je zanimalo da provjere kako je to Vukšić znao za materijal kojim mogu da se ucjenjuju ljudi. &nbsp; &nbsp;,,Prikupljao sam taj takozvani kompromitujući materijal, koji nije bio materijal kompromitujući u smislu izvršenja krivičnog djela. Prosto, neki ljudi ne žela da im se znaju neke lične stvari, shvatate...” &nbsp;Tako se u iskrenom istupu na A+ televiziji razotkrio bivši načelnik Agencije za nacionalnu bezbjednost. Ali, ta njegova priča državu izgleda nije interesovala. Baš kao onda kada je, kao čelnik ANB-a, na Odboru za bezbjednost bezobzirno razotkrio identitete agenata CIA u Crnoj Gori. &nbsp; &nbsp;Kao što je država ćutala juče, tako i danas ćute o Vukšićevim potezima. &nbsp; Da li je povjerljivi materijal Vukšić iznio iz prostorija Agencije za nacionalnu bezbjednost? Je li, kako piše u jednoj krivičnoj prijavi, načelnik ANB-a krajem 2021. godine samovoljno, a nezakonito, &nbsp;prisvojio sistem za prisluškivanje i koristio ga za praćenje političkih protivnika? &nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DX17iAMvZ6cE&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Draško Đuranović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Državna igra ,,tutumiša”

Ministarstvo finansija je prije par dana objavilo preliminarne rezultate izvršenja budžeta Crne Gore za 2025 godinu. Po tim rezultatima konstatuje se “da su javne finansije Crne Gore stabilne , da država ubira više prihoda nego uprethodnim godinama, da se novac poreskih obveznika troši odgovorno uz istovremeno jačanje standarda građana". Takođe je, između ostalog, saopšteno “da je budžetski deficit na kraju 2025. godine, prema preliminarnim podacima, iznosio 3,96% preliminarnog BDP-a, što je u okviru dozvoljenih i planiranih granica". Stvarnost je drugačija od rezultata koje je objavilo MF.
Standardgrađana Crne Gore je urušen, plate su u protekloj godini porasle jedva 1%, penzioneri jedva sastavljaju kraj sa krajem i očekuje ih novo usklađivanje penzija od 0.38%, stopa rizika od siromaštva kreće se oko 20,1%. To znači da svaki peti građanin Crne Gore živi u domaćinstvu čiji su prihodi ispod praga rizika od siromaštva, inflacija iznosi oko 4 % na godišnjem nivou...
Deficit od 4% preliminarnog BDP-a , ukazuje na to da Crna Gora troši značajno više novca nego što prihoduje kroz poreze, doprinose, akcize, carine, donacije i sl.
Dakle, država ima minus koji mora nadoknaditi. Ođe se postavlja pitanje kako riješiti problem deficita? Jedan od modelaje uzimanje kredita kod finansijskih institucija ili emitovanje državnih obveznica. Ovaj model je već korišćen u prethodnoj godini.
Drugi model je korišćenje depozita tj. trošenje rezervi koje su preostale iz prethodnog perioda. Ovaj model se nije koristio u prethodnoj godini, jer su rezerve potrošene za druge namjene i nijesu bile izdašne za pokrivanje deficita.
U ekonomskoj teoriji i pravilima EU ( mastriški kriterijumi) granica "zdravog " deficita je maksimalno 3 %BDP-a. Deficit iznad ove granice, u EU se smatra dugoročno neodrživim za ekonomiju koja nema sopstvenu valutu i potencijalni je rizik koji direktno utiče na rast javnog duga. Izvor ovakvog deficita u Crnoj Gori je prije svega u rastu potrošnje u javnom sektoru gdje se novac trošio na plate zaposlenih, kojih je za 20.000 više u odnosu na 2020. godinu. To su često izmišljena, neproduktivna radna mjesta u državnoj administraciji. Ovakvo trošenje novca, bez rasta produktivnosti, neminovno vodi ka riziku od novog zaduživanja za potrošnju ili povećanju poreza i drugih nameta ( povećanju akciza na duvan koje je uslijedilo krajem prošle godine).
Takođe, ekonomija Crne Gore se suočava sa izazovom visokih troškova otplate “starih dugova". Deficit znači da država, pored vraćanje "starih rata" , mora pozajmiti dodatni novac za tekuće funkcionisanje sistema.
Podsjećanja radi, Crna Gora je imala veoma turbulentne periode kada je u pitanju budžetski deficit. U periodu korone deficit je iznosio preko 10% BDP-a. U periodu 2021- 2023. deficit se kretao od suficita (u pojedinim mjesecima), do 3 % na godišnjem nivou zahvaljujući prije svega ličnoj potrošnji velikog broja stranaca koji su živjeliu Crnoj Gori i inflaciji koja je vještački podigla prihode od PDV.
Sadašnji deficit ukazuje na trend da su rashodi porasli brže nego sto ekonomija raste i ima sve karakteristike "potrošačkog" deficita.
Deficit BDP-a je "gorivo" koje podstiče rast javnog duga. Kako ekonomski rast u Crnoj Gori iznosi oko 3% i manji je od deficita(4%), uz kamatena kredite po kojima se država zadužuje, koje imaju trend rasta (5,2%), javni dug je u visokom riziku od porasta. Ako deficit u budućnosti ostane na sadašnjem nivou ili poraste, država će morati da izdvaja sve više novca samo za kamate.
Vlada Crne Gore mora, najhitnije, da pokrene rast privrede i smanji troškove administracije ili da uvede nepopularne mjere povećanje poreza kako bi deficit i javni dug svela u okviru mastriških kriterijuma.
Pitanja stabilnosti javnih finansija u Crnoj Gori usko su povezana sa deficitomi inflacijom. Crna Gora uvozi većinu proizvoda ( pokrivenost uvoza izvozom je samo 12,8%) i na taj način smo zavisni od cijena na svjetskom tržištu. Deficit, takođe, direktno utiče na cijenu kredita po kojim se zadužujemo jer država sa deficitom od 4% smatra se rizičnim klijentom na finansijskom tržištu. Takva situacija neminovno podiže kamatnu stopu po kojoj se zadužujemo. Visoke kamate za državu se obično prelivaju na visoke kamate za građane i privredu kod komercijalnih banaka.
Da bi država Crna Gora postala punopravna članica EU mora se prdržavati kriterijuma iz Mastrihta koji propisuju da deficit BDP-amaksimalno iznosi 3%, javni dug do 60%, stopu inflacije koja iznosi maksimalno 1,5%. Zvanični Brisel kroz poglavlje 17 (ekonomska i monetarna unija) insistira da Crna Gora do momenta pristupanja EU dovede svoje javne finansije u stroge kriterijume Mastrihta. Crna Gora u svom Ustavu i zakonima ima jasno definisanu fiskalnu politiku i pravila koja korenspondiraju sa citiranim kriterijumima iz Mastrihta gdje Vlada Crne Gore i Ministarstvo finansija treba pod hitno da postupe u skladu sa Ustavom i Zakonom o budžetu i fiskalnoj odgovornosti ( član 20i 21) i utvrde predlog mjera fiskalne politike radi obezbjeđenja sanacije deficita i na taj način pokaže jasnu namjeru uvažavanja preporuka EUi poštovanja zakona Crne Gore.

Portal ETV

Dozvoljena granica

Od toga kojim pravcem će krenuti Crna Gora u dobroj mjeri zavisi cjelokupna sudbina balkanskog mira i stabilnosti. I ne samo ovog dijela Evrope. Toga su svjesni i u Londonu i u Berlinu. I zato ohrabruju vlast u Podgorici da uloži maksimalne napore i da sve od sebe da iskoristi ukazanu šansu. Pa poručuju onom dijelu vlasti koju personifikuje premijer Milojko Spajić da jedino udruženi sa dokazanim proevropskim snagama iz opozicije i nevladinog sektora mogu da zaštite svoju državu i uvedu je u evropsku porodicu naroda.
Sa Crnom Gorom (i Kosovom) počelo je i sa Crnom Gorom se završava sa osvajačkom ratnom politikom koja Balkan drži u višedecenijskom mraku. Jasne poruke najznačajnijih evropskih zvaničnika, koje čuju svi oni koji žele dobro Crnoj Gori, vjerujemo dopiru do onih kojima su upućene. Premijeru Spajiću prije svega.
U suštini, ključno pitanje je pitanje odbrane i opstanka nezavisne države Crne Gore u zapadnoevropskom civilizacijskom krugu. Od svih nedaća i nasrtaja sa kojima se Crna Gora susretala tokom svog viševjekovnog postojanja, „velikosrpski projekat“ (danas preimenovan u „srpski svet“) sa kratkim prekidima traje više od sto pedeset godina i ne pokazuje ni u naznakama popuštanje ovog “bratskog zagrljaja”. Štavise, nakon svih propalih pokušaja urušavanja i asimilacije posljednjih nekoliko decenija, beogradsko velikodržavlje, poduprto ruskim imperijalizmom, kao da je krenulo u posljednji odlučni boj za uništenje Crne Gore, to jest crnogorske države, nacije, jezika, kulture, crkve.
Sada, kada se zahvaljujući spletu geopolitičkih okolnosti, ukazala šansa za brzi prijem u punopravno clanstvo Evropske unije, maligni uticaj onog najznačajnijeg kolaborantskog dijela vlasti, oličenog u bivšem DF i Demokratama, dovodi u pitanje opstanak same države. Dovoljno je podsjetiti na njen potpuno narušeni suverenitet, naročito kad je u pitanju donošenje samostalnih odluka. Dakle, došao je trenutak kada se drzava Crna Gora (što ne znači bilo kakva) može spasiti ili konačno upropastiti. Redovni izbori, planirani za manje od godinu i po dana, ili eventualno vanredni, posljednja su raskrsnica u izboru dugrajnog mraka i zraka svjetlosti koji se ipak nazire.
Nacionalni Crnogorci nemaju rezervnu državu. Vjerujemo da se to odnosi i na ostale etničke zajednice. Potrebno je uvijek ponavljati da Crna Gora bez manjinskih naroda nije država za koju se treba boriti. Manjinski narodi su svoju privrženost Crnoj Gori dokazali i u nedavnoj prošlosti . Danas, nažalost, prvaci manjinskih stranaka, naročito Bošnjačke i dijela albanskih stranaka, sve više gledaju prema nekim drugim centrima van Crne Gore. To, naravno, najviše važi za sve stranke sa srpskim predznakom. Jedini izuzetak su predstavnici hrvatske manjine koji, ponosni na svoj hrvatski rod, dokazuju da im je domovina Crna Gora. Potrebno je napomenuti da za stranke manjinskih naroda koje participiraju u vlasti i daju legitimitet aktuelnoj većini, učestvujući u donošenju loših i po Crnu Goru štetnih odluka, ne glasa ni približno većina njihovih nacionalnih grupacija. Za Bošnjacku stranku ne više od trećine bošnjacko/muslimanske populacije.
Gradjanska država, kao optimalni oblik uređenja Crne Gore, znači CRNOGORSKA drzava ravnopravnih gradjana svih vjera i nacija koji u njoj žive. To je upravo obrnuto od pokušaja stvaranja nacionalnih feuda, sto Beograd i Moskva nameću i pokušavaju realizovati. Dok neki prvaci manjinskih stranaka nesvjesno ili, sto je mnogo opasnije, svjesno to prihvataju. Izgradnja i učvršćivanje modernog crnogorskog građanskog društva jedini je garant dugoročnog utemeljenja i opstanka crnogorske države.
Postojeći koalicioni savez takozvanih „pomiritelja“, a u stvari nacionalista/unitarista, političkih mešetara i zagovornika kratkoročnih dobiti iz krugova manjinskih stranaka ne može voditi ničemu dobrom. Aktuelna vlast, predvodjena dominantno srpskim nacionalistima/integralistima i navodjena iz Beograda, preduzima sve da zaustavi prijem Crne Gore u EU. Srpski radikalizam ne prihvata ni jedno razumno rješenje koje Crnu Goru „evropeizuje“ i otvara joj put razvoja utemeljenog na osnovama demokratskih, građanskih, sekularnih društava. Neće se riješiti ni jedan od problema, koji ce se u susret najznačajnijim izborima nakon referenduma stalno umnožavati, dok god srpski radikalni elementi iz bivšeg DF i Demokrata, budu “zastupali interese” crnogorske države, a premijerov PES i manjinske stranke ih (ne)voljno slijedili.
Svojevremeno je cijenjena srpska istoričarka Latinka Perović napisala da se “Jugoslavija nije raspala zato što nije bilo rješenja, već zato što je Srbija odbila svako rješenje”. Kako tada, tako i danas, eksponenti i sprovodnici iste te politike beogradskog režima svojim malignim uticajem nastoje da udalje Crnu Goru od Evrope i svijeta. Evropska Unija ne odredjuje našu sudbinu ni kada nas kritikuje ni kada nas hvali, ali svakako odredjuje opšte uslove u kojima se trasira i crnogorska sudbina. U sadašnjem preoblikovanju svijeta crnogorska politika morala bi biti samo i jedino ona evropska. Stoga ovu jedinstvenu priliku ne bismo smjeli propustiti ili proigrati kratkovidim i zlonamjerno donesenim odlukama koje bi usporile ili zakočile njen evropski put.
Svi ključni politički činioci iz aktuelne vlasti koji se izdaju za proevropske snage i oni dokazani iz opozicije (DPS i ES), zajedno sa najprogresivnijim iz nevladinog sektora, morali bi shvatiti značaj sudbonosnog trenutka u kome se Crna Gora danas nalazi. To znači ostaviti po strani maksimalističke zahtjeve i pripremiti se na kompromise kao znak snage i političke mudrosti a ne slabosti. I iskreno pripremiti na takve korake svoje sljedbenike, to jest svoje biračko tijelo. Samo takvim načinom može se Crna Gora odbraniti od uticaja malignih politika. Ako ne bude razumijevanja i sporazumijevanja slijedi ono što su zacrtali neprijatelji Crne Gore ostvarajući davnašnju maksimu: zavadi, pa vladaj. Naglašavamo da oko nezavisnosti, grđanskog karaktera i evropskog opredjeljenja naše države nema pogadjanja. I da će građani Crne Gore većinski stati iza takve politike. A osim Crne Gore druge nemamo. I ne treba nam!

Popravni iz istorije

Od kada je imenovan za direktora policije u punom mandatu, svaki javni nastup Lazara Šćepanovića predstavlja razlog za ozbiljnu zabrinutost, jer dosljedno razotkriva način razmišljanja i postupanja prvog čovjeka policije koji je nespojiv sa profesionalnim, institucionalnim i demokratskim standardima koje ta funkcija zahtijeva.
Posljednji istup, u kome direktor policije bez ijednog dokaza sugeriše da je neko iz suda navodno dojavio Milošu Medenici ishod presude kako bi ovaj pobjegao, predstavlja grubo kršenje elementarnih profesionalnih i etičkih standarda. Tako direktor policije, umjesto preuzimanja odgovornosti za propuste u sprovođenju mjera nadzora, svjesno odgovornost usmjerava prema sudskoj grani vlasti, ali bez činjenica, bez istrage i bez odgovornosti za izgovorenu riječ. To nije borba protiv kriminala, to je bijeg od sopstvene odgovornosti.
Inače, direktor policije već duže vremena daje sebi za pravo da ocjenjuje zakonitost sudskih odluka, da kritikuje kaznenu politiku, da pojedine presude proglašava nezakonitim i da sudove proziva kao neefikasne. Takvo ponašanje je suprotno principu podjele vlasti i predstavlja pokušaj da se pažnja javnosti skrene sa onoga što je ovih dana suštinsko pitanje: zašto policija nije spriječila ono što je bila dužna da spriječi? U vrijeme bivšeg režima takav propust opravdano bi bio predstavljen kao ozbiljna sumnja da je Milošu Medenici policija omogućila da pobjegne. Isti standard mora važiti i danas, jer svako drugačije tumačenje ne znači borbu protiv kriminala, već selektivno zatvaranje očiju pred istim obrascima ponašanja.
Istovremeno sa prikrivanjem sopstvenih propusta, direktor policije podržava i sprovodi sporni, selektivni “veting” u policiji, zasnovan na neprovjerenim informacijama i netransparentnim kriterijumima. Uporedo sa “vetingom” u policiji, ključni bezbjednosni izazovi se gomilaju. Prošle godine smo svjedočili likvidaciji u blizini zgrade policije, na Cetinju se desio drugi po redu zločin sa više žrtava bez utvrđivanja bilo čije odgovornosti, lica kojima je (kao i Milošu Medenici) bila izrečena mjera zabrane napuštanja stana izvršila su ubistvo u toku dana pred više slučajnih prolaznika, desilo se ubistvo u Staroj Varoši takođe tokom dana i to nakon prethodno neuspješnog pokušaja u Siti kvartu, policija je obezbjeđivala nasilne skupove sa porukama mržnje i pozivima na nasilje... Sve ovo ne govori o “blagoj kaznenoj politici” i lošim zakonima, već o ozbiljnim propustima u procjeni rizika i operativnom radu policije.
Posebno zabrinjava poruka koju je direktor policije poslao izjavom da neće podnijeti ostavku jer bi to navodno predstavljalo pobjedu organizovanog kriminala i izazvalo “ispaljivanje vatrometa” sa zgrade Bemax-a. Time se policijski aparat svodi na jednu ličnost, a institucionalna snaga države mjeri opstankom Lazara Šćepanovića na funkciji. Takva poruka ne odražava snagu sistema, već njegovu slabost. Država u kojoj bezbjednost zavisi od osobe poput Lazara Šćepanovića ima ozbiljan problem.
Sve navedeno pokazuje da direktor policije svjesno instrumentalizuje slabosti sistema, jer koristi dugogodišnju neefikasnost pravosuđa kao alibi za iznošenje neprovjerenih i nedokazanih sumnji na račun sudova, isto kao što percepciju javnosti o vezama kriminala i policije zloupotrebljava za selektivni i pravno problematični veting unutar policije. Takve ocjene o radu sudske grane vlasti su nedopustive sa pozicije direktora policije i to bi morao da zna neko ko gotovo svaki javni nastup koristi da se pohvali da je završio Pravni fakultet. Na Pravnom fakultetu se uči da se stvarna borba protiv kriminalne infiltracije ne vodi
insinuacijama i selekcijom, galamom u javnim nastupima i samohvalisanjem, već dokazima, zakonitim procedurama i ličnom odgovornošću.
Svako ko je regularno završio Pravni fakultet zna da uporno prebacivanje odgovornosti na sudove, loše zakone, procedure i “druge adrese” pokazuje da problem nije neki izolovan slučaj, već način rukovođenja policijom. Svako ko je regularno završio Pravni fakultet zna da direktor policije javnosti ne smije da servira insinuacije, optužbe bez dokaza i samohvalisanje, već profesionalnu samokritiku i odgovornost. Zato ovakvi nastupi Lazara Šćepanovića ne jačaju policiju, već je dodatno kompromituju.
Direktor policije koji ne poštuje granice svojih ovlašćenja, koji javno diskredituje druge grane vlasti, koji selektivno primjenjuje standarde unutar sopstvene institucije i koji uporno odbija da preuzme odgovornost za očigledne propuste, prestaje da bude garant bezbjednosti. U takvim okolnostima, on postaje upravo suprotno – bezbjednosna prijetnja i bezbjednosna smetnja.
Borba protiv kriminala ne vodi se saopštenjima, galamom u javnim nastupima u kojima se koriste insinuacijame i prebacivanjem krivice. Ona počinje tamo gdje je direktor policije izbjegava – preuzimanjem odgovornosti. Ako je organizovani kriminal ikada imao razlog za „vatromet“, onda je to bio trenutak imenovanja direktora policije koji instituciju slabi personalizacijom, politizacijom i izbjegavanjem odgovornosti. Njegova ostavka i ostavke onih koji su ga predložili za tu funkciju, značila bi jačanje sistema i mogla bi spriječiti ili makar otežati incidente poput bjekstva šefa organizovane kriminalne grupe. Tako nešto organizovani kriminal sigurno ne bi želio da vidi.

Kad direktor policije postane bezbjednosna smetnja

Događaji koji su planirani za dan parlamentarnih izbora 2016. nijesu tada doživjeli punu realizaciju u formi klasičnog prevrata i terorizma. Ta faza, odnosno militantna komponenta te faze, spriječena je, ali je proces nastavio da teče i završen je pobjedom litijaške kontrarevolucije 2020.
Podsjećanja radi, za one koji su zaboravili ili žele da zaborave, plan je uključivao nasilnu promjenu vlasti, likvidaciju tadašnjeg predsjednika Vlade Mila Đukanovića i uspostavljanje marionetske, prorusko-velikosrpske vlade koja bi zaustavila integraciju Crne Gore u NATO.
Imajući rezervnu varijantu, po onoj staroj da se u ozbiljnim operacijama koriste vagabundi i avanturisti, poput galerije likova poznatih crnogorskoj javnosti, računalo se da će, ako uspiju – dobro je, a ako ne uspiju – jednostavno biti odbačeni.
Međutim, njihova noseća podloga bila je dugotrajna i sistemska kampanja relativizacije i negiranja. Tu su kampanju bespogovorno nosili tada slavljeni nezavisni mediji i prvaci civilnog sektora. Riječju, zapadnim novcem finansirana je antizapadna ujdurma. Uz institucionalnu i logističku podršku crkve Srbije i uz političko pokroviteljstvo Demokratskog fronta, proces destabilizacije nastavljen je obrascima koji se označavaju hibridnima, iako suptilnost nije jača strana ruskim prijateljima.
U političkom smislu, očigledno, nije došlo do rasvjetljavanja tog procesa, u pravosudnom traljavo. Konsekventno, vinovnici, arhitekte, duhovni pokrovitelji i sponzori projekta koji lako može nositi radni naziv „Ukinuti Crnu Goru“ nijesu procesuirani. Naprotiv, danas su na ključnim državnim pozicijama, dok oni koji su nosili kampanju relativizacije izigravaju moralne vertikale i pripremaju se za nove, slične poduhvate.
Jedino za crnogorske pravosudne organe i partije na vlasti dva agenta GRU-a, kodnih imena Šišmakov i Popov, nijesu teroristi. Svuda drugo, uključujući Češku i Poljsku, oni su kao takvi jasno označeni.
Dodatni razlog za sumnju predstavlja ostavka predsjednice vijeća Apelacionog suda, koja ozbiljno narušava kredibilitet postupka. Pravo da sumnja ima onaj dio javnosti koji je i dalje dovoljno zreo i znaven da shvati da ovo nije običan krivično-pravni proces, već postupak čije političke posljedice mogu trajno obilježiti društvo.
Taj događaj, ta sudbina onih koji su ga planirali i sprovodili, paradigma je svega što se u Crnoj Gori dešavalo i onoga što će se dešavati.Istovremeno, taj događaj razobličava civilizacijski okvir, onako kako je to objašnjavao Samuel Huntington, sukob koji se odvija u Crnoj Gori. Zbog toga niko nema pravo da taj događaj ostavi nerazjašnjenim. Čak i u slučaju da presuda bude onakva kakvu su priželjkivali Aleksandar Vučić i njegovi politički saveznici Andrija Mandić i Milan Knežević, istina će, prije ili kasnije, ostati.
Iz takve pozicije, prije svega opozicija ima obavezu da ovu temu pokuša aktuelizovati, da traži odgovore, problematizuje i uporno postavlja pitanja – ne samo o ulozi Ruske Federacije, već i o aspektu koji je u cijeloj priči sistematski zapostavljen, a to je uloga zvaničnog Beograda i bezbjednosnih službi pod njegovom kontrolom.

Presuda Crnoj Gori

Kako se pred našim očima „izmišlja“ tradicija, ništa nam bolje ne može poslužiti za ilustraciju od mjeseca januara. Od Badnjega do Savindana prelati Beogradske patrijaršije i njihova prateća kvazimedijska menažerija ne propušte ni jednu jedinu priliku da Crnu Goru ne označe jednonacionalnom i jednovjerskom, njenu istoriju i identitet anomalijom, a sve koji se ne uklapaju u taj hegemonijski okvir – otpatkom. Koristi se, pritom, svaka prilika da se Hrist skloni s oltara, a na njegovo mjesto posade sveta telad krvi i tla. I sve to uz milozvučni pjev o povratku tradiciji.
Među pseudomedijskim promoterima takve nakaradne propagandistike čelno mjesto, već deceniju i kusur, pripada Rektorovom čedu, trovačnici pod imenom IN4S. Tako je i ove godine, valjda nezadovoljna ovogodišnjim mlakim odjekom Joanikijevih etnofiletističkih i šovinističkih beśeda, redakcija IN4S-a posegla za manipulativnom strategijom zloupotrebe prošlosti u svrhu promocije svojih hegemonijskih projekata. Ovoga puta, doduše, Rektorova je trovačnica poslužila samo kao posrednik za promociju teksta s manje čitanog, opskurnog Barskoga portala.&nbsp;
Članak „Sveti Sava u Gluhom dolu“ tako već naslovom nagovještava kontekst svetkovanja ili memorijalnoga prisustva jednog kulta u naznačenom crmničkom selu. Takav kontekst nagovještava i početna rečenica teksta: „U Crmnici se nekada nije raspravljalo o tome ko smo i kome pripadamo. To se znalo.“ Potom se prelazi na razradu zadate teme, pa se nasuprot duboko ukorijenjenom srpskom identitetu kao navodno izvorno narodnom postavljaju komunisti: „Komunistički period, kao što je opštepoznato, sproveo je sistematski ideološki obračun sa pravoslavljem i srpskim identitetom, uklanjanjući iz javnog i prosvjetnog prostora sve što je podsjećalo na duhovne i nacionalne korijene. Taj proces nije bio izraz volje naroda, već rezultat nove ideologije koja je nastojala da prekine kontinuitet i nametne zaborav kao normu.“ Eto ga. Sve jasno.
Neko je svoju hipotezu, iako ničim potkrijepljenu, prvo definisao kao „opštepoznato“, a potom iz nje izvukao željeni zaključak. Ispalo bi tako da su komunisti, umjesto što su obavili složeni postupak dislokacije Pivskoga manastira, ovaj jednostavno potopili. Ispalo bi da su umjesto što je u njihovo vrijeme obavljen do danas nedostižni zahvat konzervacije, restauracije i zaštite sakralnih spomenika, osobito nakon zemljotresa 1979. godine, sve to sravnili sa zemljom da zatru svaki trag pravoslavnog, a to, dabome, znači, srpskog nasljeđa. Ispalo bi da su državni projekat izrade Istorije Crne Gore povjerili „crnogorskim nacionalistima“, a ne mahom srpskim istoričarima, pa bi još ispalo da su iz tog projekta uklonili svaki pridjev srpski, a ne tim projektom štedro finansirali i promovisali rezultate hegemonijske istoriografije u kojoj izvan srpstva i srpskog u Crnoj Gori nema ni ledine ni mogile. Ispalo bi, velim, da je onako kako tvrdi autor, ali što da se radi kad tako nije.&nbsp;
Nasuprot tom strašnom komunizmu koji „čisti“ sve srpsko i pravoslavno, autor postavlja vrijeme koje doživljava kao uzor slobodnog promišljanja i djelovanja – međuratni period, pa veli: „Dokumenta iz međuratnoga perioda to (srpski identitet Crmnice – A. R.) potvrđuju bez ostatka. Imenovanje škola u Crmnici nije bio rezultat bilo čije prisile, već odraz jasnog kulturnog i duhovnog samorazumijevanja lokalnih zajednica. Narod je sam birao svoje uzore i svoje svetionike.“ Pa da bi to ilustrovao, navodi kako je 1931. godine „na izričiti zahtjev mještana“ škola u Dupilu dobila ime Osnovna škola „Stevan Vojislav“, po, kako veli autor teksta, srpskom knezu Duklje i Travunije, premda je Vojislav, kako nam svjedoče verifikovani istoriografski nalazi, bio dukljanski, a ne srpski vladar.
Kao drugi primjer narodnoga samoiskaza navodi to što je „Država prihvatila“ „narodnu“ volju pa školi u Gluhome Dolu dala ime „Sveti Sava“: „Za te ljude Sveti Sava nije bio apstraktan pojam, niti ideološki znak. On je bio temelj pismenosti, morala, duhovnog poretka. Bio je ime koje se izgovaralo s poštovanjem, bez zadrške i bez straha.“ Tako nam nadahnuti autor opisuje što je sve ponukalo Glu(h)odoljane da školi te 1933. godine, „bez prisile“, nađenu ime po prvome arhiepiskopu srpskih zemalja i pomorskih. Za autora tih redaka međuratni je period, za razliku od komunističkog, svojevrsna povijesna Arkadija.
Zanemarimo to što je u tome periodu Srbija nasilno anektirala Crnu Goru, što su je vlasti, vojska i žandarmerija Aleksandra Karađorđevića popalile i opljačkale, zanemarimo to što je više ili manje intenzivan otpor toj sili pružan gotovo cijelu jednu deceniju, uzmimo da kralj Aleksandar, samo koju godinu prije no će Crmničani krenuti da „bez prisile“ daju nazive svojim školama, nije uveo diktaturu, pa razmotrimo samo ono što nam ovaj tekst želi dokazati – da imenovanje škole po Svetome Savi 1933. ilustruje viševjekovnu narodnu tradiciju svetkovanja Svetoga Save u Crmnici.&nbsp;
Izuzme li se jedan dokument crmničkih glavara iz sredine XVIII vijeka, kao odraz tadašnje učene a ne tradicijske kulture, stvari sa svetkovanjem Svetoga Save u Crmnici, a i šire, do sredine XIX vijeka stoje bitno drugačije od onoga kako bi nam to htjeli prikazati propagatori kolonijalnih istorijskih predstava.&nbsp;
O fenomenu širenja kulta Svetoga Save ključno je zapažanje donio Pavle Apolonovič Rovinski u svojoj Etnografiji Crne Gore, đe veli da Sv. Savu „u zadnje vrijeme sa posebnom svečanošću proslavljaju škole, a preko njih slavljenje sve više i više ulazi u narod“. Jedan drugi marljivi istraživač crnogorske starine, Andrija Jovićević, u svojoj monografiji o Riječkoj nahiji, potvrđuje da je Ivan Crnojević jedina ličnost iz starije istorije zapamćena u narodnoj tradiciji; „...i mi vjerujemo, da je 16. vijek naselio Crnu Goru, pa i ovu nahiju, koja je svagda bila nerazdvojna cjelina sa starom i najstarijom Crnom Gorom; a što predanje kaže, da se to doseljavanje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojimljivo, jer svaki želi, da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića, čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti narodno predanje.“
I Rovinski i Jovićević u svojim knjigama donose izvjesna „predanja“ o Svetome Savi, no nakon ovih konstatacija očito je da je riječ o pričama koje se – pod uticajem formiranja crkveno-prosvjetnoga ceremonijala vezanog za Svetoga Savu od 1856. godine na Cetinju, i nešto ranije na Primorju – oblikuju u njihovo vrijeme. Tada se i drevne tradicije o srednjovjekovnome zaštitniku Budve, Svetome Sabi Osvećenom, pripisuju Svetome Savi srpskom, istovremeno i druga stara predanja mijenjaju prvobitne protagoniste pa je Cara Dukljana, Svetoga Nikolu, Svetoga Iliju ili neke druge svece potiskivao Sveti Sava, a Svetoga Martina Tûrskog kao krsnu slavu pojedinih bratstava – Sveti Stefan Dečanski. Da je Sveti Saba Osvećeni bio poštovan u Budvi, svjedoči u svojim analima još 1650. godine don Krsto Ivanović, a crkva posvećena tom svecu spominje se još u XII vijeku, preciznije, prema natpisu koji je pronađen nakon zemljotresa 1979. godine – 1141. godine. Antun Kojović u svojim memoarima, započetim početkom XIX vijeka, veli da je Sveti Saba Osvećeni bio „u davna vremena zaštitnik Budve“.&nbsp;
Samo je po sebi razumljivo da je poštovanje ovoga sveca moralo podrazumijevati i prepisivanje i popularizovanje tekstova posvećenih njemu, a isto tako i postojanje izvjesnih obreda u njegovu čast, što je mogla biti i osnova da kontaminacijom kultova od XIX vijeka Svetoga Sabu Osvećenog potisne njegov znatno mlađi imenjak. Ima pretpostavki i da je prvobitna crkva najvjerovatnije iz XI vijeka na Savini, kraj Herceg Novog, oko koje će se docnije razviti manastirski kompleks, bila posvećena Svetome Sabi Osvećenom. Zanimljiva zapažanja o kultu jednoga drugog Save, Svetoga Save Sedmočislenika, u Crnoj Gori dao je u skorije vrijeme crnogorski istoričar Vukota Vukotić.
Za period ranoga novoga vijeka redovno se u (re)interpretacijama brkaju crkvena („učena“) i narodna kultura, iako je riječ o dva koegzistirajuća fenomena toga vremena, koja se ponegđe dodiruju, ali znatno češće razmimoilaze.&nbsp;
Pišući o kosovskoj tradiciji u Crnoj Gori, istoričar Gligor Stanojević je primijetio: „Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija.“ Stanojević je zapravo skicirao postojanje dviju paralelnih kultura ranoga novovjekovlja, od kojih bi se jedna, starijom terminologijom, nazvala narodnom, a druga crkvenom. I dok se prva, narodna, odnosno tradicijska kultura prenosi dominantno usmenim putem i uobličava u usmenoknjiževnim tekstovima i običajnim praksama, druga, crkvena, posredovana je u prvome redu rukopisima, vezana za uže krugove sveštenstva i monaštva, i ostvarena na crkvenoslovenskome jeziku, pa su tekstovi nastali u njezinu okrilju, bez obzira na to jesu li s bugarskoga, makedonskoga, crnogorskoga, srpskoga ili bosanskoga prostora, cirkulisali unutar te kulturno-jezičke cjeline, koja bilježi, naravno, i svoje specifičnosti u svakoj od naznačenih sredina.
Tek kad se ima u vidu ova krucijalna razlika između narodne i crkvene tradicije, neki se procesi i fenomeni mogu pouzdanije tumačiti. Otud se jedini spomen Svetoga Save u Crmnici prije sredine XIX vijeka, pismo Crmničana Paštrovićima, nastalo između 1739. i 1742. godine, u kojem se „Sava srbski“ spominje kao neko ko je „u(t)vrdio vjeru i zakon“, može tumačiti isključivo kao refleks učene odnosno crkvene, ne i narodne, kulture koja je funkcionisala po drevnim tradicijskim pravilima, nesputanim normiranom „vjerom i zakonom“.
To, međutim, ne znači da se prije sredine XIX vijeka u Crmnici, i šire, kao dio tradicijske kulture nije svetkovao Sveti Sava. O tome nam najvjerodostojnije svjedočanstvo donosi risanski pop Vuk Vrčević u knjizi „Tri glavne narodne svečanosti Božić, krsno ime i slava“, objavljenoj u Pančevu 1883. godine. Bilježeći najvažnije tradicijske svetkovine u „Boki-kotorskoj, Crnoj-gori i Ercegovini“, Vrčević veli: „Posle pokladâ, narod svečano i najveselije proslavi tri zasebna sveca, t. j. Varindan, Savindan i Nikoljdan (4. 5. 6. Dek.) (...) Po sijelima u ove tri noći ne pjeva se, jer se, narod veli, uz post ne smije pjevati; ali nema ni muškog ni ženskog čeljadeta koji nezna narodom izmišljenu pjesnu ovim trima svecima. Evo je:&nbsp;
Var-varica vari (Sveta velikomučenica Varvara)&nbsp;
Sav-savica ladi (Sveti Sava osvećeni)&nbsp;
A Nikola kusa (Sveti čudotvorac Nikola).“
Sveti Sava i Savindan, dakle, postojali su u crnogorskoj tradicijskoj kulturi i prije sredine XIX vijeka. No taj je Sveti Sava poštovan 5. decembra po julijanskome, odnosno 18. decembra po gregorijanskome kalendaru, a ostao je upamćen kao Sveti Saba Osvećeni, kapadokijski kaluđer i svetitelj s početka VI vijeka, čiji se kult u Crnoj Gori može dokumentovati još od sredine XII vijeka, iz vremena kad Rastko Nemanjić, potonji Sveti Sava srpski, još nije bio ni rođen.

Manipulativni narativi Rektorove trovačnice

29.01.
00:08h
Ima tvrdoglavih likova.
Sjetite se Raskoljnikova kod Dostojevskog.
Ili one dvije starije ćerke kralja Lira, kod Šekspira.
Sad ćete vidjeti šta je tvrdoglava odstupnica kod Demokrata glede bjekstva sina Vesne Medenice.
Zatvori su izmišljeni da bi se iz njih bježalo.
Isto je i sa opasnošću od njih.
Gdje vidim odstupnicu?
Vidim je u rečenici ministra MUP-a da na sastanku kod Spajketa treba da bude i ministar pravde (sic!), neko iz suda ( ops!) i šef ANB.
Ma nemoj.
Šta ministar Božović ima sa svim ovim, i u kakvoj diskusiji i kojim povodom bi on trebalo da učestvuje?
Tek, šta će predstavnici sudstva na sastanku.
E, za ANB je drugo.
Tu bi trebalo Spajketa da upecaju.
Ako je Šaranović kriv - odgovoran (a jeste) onda je i Janović (a nije).
Fakat da se izriče presuda i da se može desiti to što se desilo nije u opisu posla ANB-a.
I to Demokrate znaju, ali, lakša je supa sa više začina. I rasplinjavanja odgovornosti.
Iskreno, žalim direktora Uprave policije.
Visoki je profesionalac, zatečen u potpuno pogrešnom društvu.
Politička demagogija prije zanata policije, na djelu je.
Dovoljno je slušati Bogdanovića i utvrditi koliko policija služi za politička laprdanja koja kod ozbiljnih ljudi izaziva nevjericu i gađenje.
S toga, čitaoče, ne čudi se ako čuješ sledeće:
Bjekstvo su organizovali iz zatvora Lazović i Mijajlović. Prevozno sredstvo - kamion "Dajc" posudio je Bemax iz baze u Bratonožićima.
Svi će biti ostavljeni bez sunca, mjeseca, svih nebeskih tijela.
I vitamina D.
Preoraće se sve. Kao kod Balijagića. Ima da mjauču.
Naravno, ko će ovo izustiti, zna se već.
Miki, da te ne shvataju ozbiljno - ne shvataju.
Već su ti spisak sagovornika sačinili.
Ako im udovoljiš, otkaži sastanak. Jer ćeš im pružiti priliku za novu balijagićijadu.
P.S: Slijepac često dovodi u neprilike ljude koji sasvim dobro vide, moj Mickey.

Zoran Piperović

Balijagićijada

Protođakon Filip Radičević je 17. decembra 1899 proslavljao jubilej 40 godina crkve službe u okviru Crnogorske crkve. Dan ranije, u čast tog jubileja, mitropolit Mitrofan Ban je služio sa krilom i slavljenikom Radičevićem večernju molitvu sa noćnim bdenijem u Cetinjskom manastiru. 17 decembra 1899 na dan proslave u devet sati otpočela je Arhijerejska služba u Cetinjskom manastiru. Na toj liturgiji činodejstvovali su Mitropolit Mitrofan Ban, arhimandrit M. Cerović, protojerej Krsto Matanović i paroh Marko Martinović, kao i protođakon Filip Radičević. Povodom jubileja 40 godina crkvene službe protođakon Filip Radičević (sekretar Sv. Sinoda Crnogorske crkve) dobio je veliki broj čestitki iz zemlje i inostranstva od brojnih uglednih crkvenih i civilnih ličnosti i predstavnika crkvenih i civilnih institucija. Jedna od tih čestitiki bila je upućena od strane duhovnog starješinstva Ostroškog manastira. Ta čestitka glasi : Nikšić. Visokoprečasnom G. F. Radičeviću, protođakonu i sekretaru Mitropolije Crnogorske. Cetinje, Neumornom trudbeniku u vinogradu Gospodnjem, budnom stražaru na braniku jevanđeljske nauke, književniku i patrioti domovine naše od sveg srca čestitamo današnje slavlje primjernoga Vašeg četrdesetogodišnjeg svešteničkog i književnog rada, sa toplom molitvom Bogu, da Vas dugo i dugo poživi na ponos crnogorske crkve. Duhovenstvo ostroškog manastira: Arhimandrit Petronije Rajičević, Jerođakon Nikodim Janjušević, Monah Hristifor Ljepava i Sveštenik Jovan Damjanović” . (“Prosvjeta”, List za crkvu i školu, uređuje kancelarija Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, Cetinje, sveska I, godina XI, januar, 1900, &nbsp;sveska 1, str. 27.)  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260128100112_edbe0b82543459cd111da4e5a9b2b765dcf3a28e079579a62e397297ffb7bb3a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260128100112_edbe0b82543459cd111da4e5a9b2b765dcf3a28e079579a62e397297ffb7bb3a" data-rendition-name="original" width="1080" height="673" loading="lazy" alt="Prosvjeta cpc "> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260128100112_9af1bae75a7b7f610d5a7c350a0ade54c81b217c120f6f55488ff8a9b67d83f3.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260128100112_9af1bae75a7b7f610d5a7c350a0ade54c81b217c120f6f55488ff8a9b67d83f3" data-rendition-name="original" width="1072" height="500" loading="lazy" alt="Prosvjeta cpc "> </figure>  &nbsp;

Dokument o autokefalnosti Crnogorske crkve (1899)

Govor mržnje na javnoj sceni, segregacija Crnogoraca te brutalno gaženje građanskoga društvenog ustrojstva koje svakodnevno manifestuje crnogorska vlast osokolila je raznorazne podzemne humanoidne strukture da javno prijete smrću ne samo onima koji pružaju otpor fašizmu u Crnoj Gori no i članovima njihovih porodica.
Potonje prijetnje Oskaru Huteru i njegovoj porodici moraju naići na osudu svih društvenih činilaca koji ne baštine pogubnu politiku 90-ih godina. Svima je jasno zašto je Oskar Huter meta velikosrpskih huligana koji su osokoljeni činjenicom da je ideologija koja ih je iznjedrila zapravo ideologija današnje crnogorske vlasti. Oskar Huter jedan je od rijetkih opozicionih političara koji ne pristaje na kalkulacije s predstavnicima te pogubne ideologije, koji ne šuti na raznorazne devijacije pod kojima posrće crnogorsko društvo.&nbsp;
Pozivamo opoziciju da se prene iz mrtvila u koje je zapala, da odagna besmislene nade da nepružanjem otpora organizovanim klero-političkim grupama može postići bilo kakav društveni napredak te da pritiskom na bezbjednosni sektor izdejstvuje razotkrivanje i procesuiranje svih koji atakuju ne samo na slobodu javne riječi no i na goli život onih koji je izriču.

Podrška Oskaru Huteru

<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/plivanje-za-gvozdeni-krst">Srpska pravoslavna crkva, Crkva Srbije, Beogradska patrijaršija, kako je kome milije, tj. njena ispostava u Crnoj Gori, još jednom nam je pokazala koje su njene tekovine i njena vjerovanja</a>. Osam decenija nakon poraza naci-fašizma, nikako da se odvoje od te ideologije koja je iza sebe ostavila milione i milione ubijenih.&nbsp;
Toliko su uspjeli da nacizam vežu za dogmu, da se svakom normalnom vjerujućem čovjeku gadi njihovo djelovanje. Međutim, nije to ništa začuđujuće, štaviše, očekivano je. Što bi naš narod rekao - od koga je dosta je. Uspjeli su izgleda da sveti bogojavljenski krst zamijene Hitlerovim gvozdenim. Očigledno da im je taj miliji, a bio je mio i Pavlu Đurišiću, onomad kad je sa njim zakitio prsi.
Umjesto poruka mira, ljubavi, praštanja, čišćenja od grijeha i svega ostalog pozitivnog što uranjanje u vodu toga dana treba da prikazuje, dobili smo još jedno nacionalističko „orgijanje“ i klicanje ratnim zločincima. Neđe je neko rekao da srpsku crkvu više ne zove srpskom, nego četničkom, budući da je ona agresivno zauzela taj stav.
U osnovi, pravoslavna crkva bi trebala da je saborna, da okuplja vjerujući narod bez obzira na različite političke stavove vjernika. Međutim, srpska crkva je postala crkva samo četnika. Nije ni crkva Srba, jer svaki časni i pošteni Srbin koji ne pristaje na ovu nacionalističku hajdučiju biva prognan kao i ja koji sam Crnogorac.&nbsp;
Da su crkva četnika nisam rekao ja, to govore njihova djela, iako i danas ima onih koji pokušavaju da ubijede crnogorsko građanstvo da je SPC crkva i Crnogoraca. Nije. Nit je bila niti će ikada biti. Crnogorci i ono što srpska crkva baštini i sprovodi ne mogu u istu gajbu. Uz sve svoje probleme, smatram da je crnogorska ideja još uvijek neukaljana, pogotovo jer nikad nije sprovođena preko zločina i na neljudski način.
Ne mogu a da ovo ne povežem sa Botunom, tom nesrećnom pričom 30. avgusta potonulog u bazene neizgrađenog kolektora. Kneževićeva stranka je podnijela uslove u kojima traže da se uvede trobojka, srpski jezik i dvojno državljanstvo, a kako bi se smanjile tenzije oko Botuna. Ako ja dobro kapiram, ako se uvedu trobojka i srpski, fekalije neće smrđeti? Recimo, da sprovođenje mojih političkih i ideoloških nauma zavisi od ucjenjivanja oko kolektora, vjerovatno bih batalio svu moguću politiku. Bilo bi mi to poniženje vlastite ideje. Međutim, ima nas svakakvih.
Traži se i da se Mujović zakune na ikonu da kolektor neće smrđeti, iako smo već utvrdili da je trobojka filter za neprijatne mirise, poput jelkice na retrovizoru. Ta zakletva bi komotno mogla da bude izvršena na ikoni svetog Popa Mace, koji je u ime srpstva i gvozdenog krsta čekićem razbijao glave pljevaljskih domaćica.
Volio bih da se neki istoričar zakopa i vidi da li je i pop Maca u svojem peru plivao za krst. Plivao ili ne, utabao je puteve ovih modernih plivača i bacača.&nbsp;

Plivanje za gvozdeni krst

Specijalno vijeće Višeg suda u Podgorici, kojim &nbsp;je predsjedavao sudija Amir Đokaj, odredilo je ukupno 105 godina zatvora za Vladana Radomana i ostale optužene za ubistva Andrije Gazivode i Petra Muhadinovića, stvaranje kriminalne organizacije i prodaju marihuane.
Naime, Radoman je osuđen na 10 godina zatvora za stvaranje kriminalne organizacije. Ilija Ivanović na 18 godina za teško ubistvo podstrekafvanjem i stvaranje kriminalne organizacije. Velibor Stanišić osuđen je na 20 godina zatvora za stvaranje kriminalne organizacije i teško ubistvo podstrekavanjem.
Ilija Milanović je osuđen na sedam godina zatvora za šverc marihuane i stvaranje kriminalne organizacije. Nikola Martinović dobio je kaznu 40 godina zatvora za stvaranje kriminalne organizacije, ubistvo pomaganjem i teško ubistvo. Miloš Joković osuđen je na četiri godine zatvora.
Filip Ivanović i Boban Sjekloća koji su takođe bili među optuženima, ubijeni su u kriminalnim obračunima prije izricanja presude.

Viši sud odredio ukupno 105 godina zatvora za Radomana i ostale za ubistva Gazivode i Muhadinovića

Poljska će pokrenuti istragu o mogućim vezama između seksualnog prestupnika Džefrija Epstina i ruskih obavještajnih službi, kao i o bilo kakvom uticaju koji je to moglo imati na Poljsku, rekao je u utorak premijer&nbsp;
Nedavno objavljivanje miliona internih dokumenata američkog Ministarstva pravde, povezanih s Epsteinom, otkrilo je veze pokojnog finansijera i seksualnog prestupnika s brojnim istaknutim ličnostima iz politike, finansija, akademske zajednice i biznisa — i prije i nakon što je 2008. priznao krivicu po optužbama u vezi s prostitucijom.
<h3>Istražni tim za rusku povezanost</h3>
Tusk je na sjednici vlade rekao da će vlasti formirati tim koji će istražiti sve potencijalne posljedice Epstinovih zločina u Poljskoj, posebno u vezi s mogućom umiješanošću ruskih tajnih službi.
Rusko Ministarstvo vanjskih poslova nije odmah odgovorilo na pisani zahtjev Rojtersa za komentar Tuskovih navoda, a ni ruska ambasada u Varšavi nije odmah odgovorila na zahtjev za komentar poslat imejlom.
- Sve je više tragova, informacija i komentara u globalnim medijima koji se odnose na sumnju da su ovaj neviđeni skandal s pedofilijom suorganizovale ruske obavještajne službe. Ne moram vam govoriti koliko je za bezbjednost poljske države ozbiljna sve vjerovatnija mogućnost da su ruske obavještajne službe suorganizovale ovakvu operaciju. To može značiti da posjeduju i kompromitujuće materijale protiv mnogih lidera koji su i danas aktivni- rekao je Tusk.
Ruska reakcija
Portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova u decembru je izjavila da Epstinovi dosjei ukazuju na licemjerje zapadnih elita.
- Ovdje su, kako sam shvatila, bili svi zapadni ‘predavači o životu’ koji su svisoka gledali na Rusiju i koji su nam držali predavanja o ‘demokratiji i ljudskim pravima’, u zanimljivim pozama s jednako zanimljivim partnerkama i partnerima- napisala je na Telegramu.

Poljska pokreće istragu o mogućim vezama Epsteina i ruskih obavještajnih službi

Minimalna penzija od 450 eura, koja već dvije godine nije povećavana, uvećana je za mizernih 1,74 € - što je više nego ponižavajuće za više od polovine penzionera, kazao je poslanik DPS-a, Nikola Milović.
- Prazna obećanja pokazuju da socijalna pravda nije prioritet, dok spirala inflacije i rastućih zaduženja gradjana postaju noćna mora- poručio je Milović.
Ističe da su penzioneri prevareni, potcijenjeni i prepušteni sami sebi.
- Upravo se oni svakodnevno bore za egzistenciju i postavlja se pitanje kako će spojiti "kraj s krajem", baš kao i većina građana nakon najdužeg mjeseca u godini- poručio je poslanik DPS-a.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fmilovicnikola%2Fstatus%2F2018689327480426541%3Fs%3D46&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Milović: Vlada ponizila penzionere

Predsjednik je često neosnovano kritikovao dinamiku usvajanja EU zakona, a sada otvorenim opstrukcijama preuzima ulogu glavnog kočničara evropskog puta, poručila je Maida Gorčević, ministarka evropskih poslova reagujući na odluku Jakova Milatovića da vrati Skupštini juče usvojene zakone na ponovno odlučivanje.
- Povratak zakona Skupštini ne znači dodatnu raspravu, već isključivo odlaganje njihovog usvajanja – zakoni su bili u proceduri mjesecima, razmatrani na svim skupštinskim odborima i dobili mišljenje Evropske komisije- smatra Gorčević.
 
Djela, dodaje ministarka, a ne retorika, pokazuju koliko je neko istinski posvećen evropskom putu.
 
- U mandatu 44. Vlade neophodno je zatvoriti 30 od ukupno 33 pregovaračka poglavlja. Pred Crnom Gorom je intenzivan rad na zatvaranju još 20 poglavlja i zato je obeshrabrujuće kada pojedini politički akteri, u namjeri da nanesu štetu aktuelnoj Vladi, svjesno nanose štetu i državi i njenom evropskom putu- poručila je Gorčević.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fmaidagorcevic%2Fstatus%2F2018690950659264648%3Fs%3D46&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
 
&nbsp;