Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/evropska-unija-se-ne-plasi-prosirenja-plasi-se-uvoza-nestabilnosti">Antenu M </a>piše: Admiral Dragan Samardžić
Izjava Fridriha Merca na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji da Evropska unija „ne želi da izgubi Zapadni Balkan“, uz upozorenje da je „slon u sobi“ način odlučivanja konsenzusom, mnogo je više od diplomatske poruke. Ona otkriva rastuću stratešku zabrinutost unutar Evrope - dublji strukturni pomak ka fazi strateške konsolidacije. Unija je državama regiona obećala članstvo, ali istovremeno postaje svjesna da bez ozbiljnih institucionalnih reformi rizikuje sopstvenu funkcionalnost i sposobnost strateškog djelovanja.
Zato se sve ozbiljnije nameće dilema: da li je moguće proširenje prije reforme načina odlučivanja - ili će upravo proširenje natjerati EU da se reformiše?
Realnost vjerovatno leži između.
Sve je izvjesnije da klasičnog proširenja neće biti. Umjesto toga, Evropa će tražiti model koji istovremeno čuva funkcionalnost Unije i otvara vrata novim članicama - bilo kroz fazno članstvo, ograničeno pravo veta ili širu primjenu odlučivanja kvalifikovanom većinom. Ono što je posebno važno jeste promjena paradigme: proširenje više nije samo birokratski proces - ono postaje pitanje evropske bezbjednosti i geopolitičkog kredibiliteta u sve neizvjesnijem međunarodnom okruženju.
Dok EU preispituje sopstvenu sposobnost da prima nove članice bez ugrožavanja unutrašnje kohezije, države kandidati suočavaju se sa jednako zahtjevnim testom - testom stvarne institucionalne zrelosti. U tom kontekstu, normativni napredak i formalno zatvaranje pregovaračkih poglavlja nesumnjivo imaju svoju vrijednost. Iskustvo evropskih integracija jasno pokazuje: zakoni se mogu usvojiti brzo, ali institucije se grade sporo. Zato sve izraženiji nesklad između normativnog okvira i njegove dosljedne primjene postaje jedan od ključnih izazova kredibiliteta svake države kandidata.
Posebnu zabrinutost u crnogorskom kontekstu izazivaju učestali propusti unutar bezbjednosnog sektora, kao i percepcija nedovoljne usklađenosti između njegovog djelovanja i postupanja pravosudnih institucija. Bez čvrste sinergije policije, tužilaštva, sudstva i obavještajno-bezbjednosnog sektora nema ni efikasne borbe protiv organizovanog kriminala, ni održivog jačanja vladavine prava - a bez toga nema ni suštinske integracije u evropski pravni i bezbjednosni prostor. Upravo zato će Poglavlja 23 i 24 predstavljati najpouzdaniji lakmus test stvarne spremnosti za članstvo. Ta poglavlja ne mjere brzinu reformi - već njihovu dubinu, održivost i nepovratnost. U završnoj fazi evropskih integracija, države se ne procjenjuju po zakonima koje usvajaju, već po sistemima koji moraju funkcionisati i kada su pod pritiskom.
Istovremeno, dodatni rizik za strateški tempo integracija predstavlja učestalo vraćanje identitetskih i polarizujućih tema u središte političkog života. Takvi obrasci gotovo po pravilu rasipaju institucionalnu energiju, produbljuju društvene podjele i skreću fokus sa reformi koje zahtijevaju kontinuitet, političku disciplinu i širok društveni konsenzus.
Za Crnu Goru, koja se sve češće prepoznaje kao najizgledniji kandidat za članstvo, ovo može biti geopolitički prozor prilike koji se ne otvara često. Upravo takve geopolitičke okolnosti najjasnije razdvajaju formalni napredak od stvarne spremnosti države da funkcioniše unutar složene evropske bezbjednosne i institucionalne arhitekture.
Možda je zato danas važnije nego ikada izbjeći samozadovoljstvo. Jer tempo evropskog puta ne određuje broj usvojenih zakona - već snaga institucija koje te zakone dosljedno primjenjuju. U vremenu rastućih bezbjednosnih izazova, Evropa će države primate na osnovu dokazane institucionalne pouzdanosti – ne na osnovu obećanja. Države koje to razumiju prepoznaju priliku. Države koje je propuste dugo čekaju novu.
Na kraju evropskog puta ne ulaze države koje najbrže zatvaraju poglavlja - već one koje najpouzdanije funkcionišu.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Evropska unija se ne plaši proširenja — plaši se uvoza nestabilnosti

U Kraljevini Jugoslaviji, nakon ukidanja vjekovima autokefalne Crnogorske crkve (što se bespravno zbilo 1920. godine) objavljivani su važni istorijski spisi, izvori, monografije, udžbenici..., iz oblasti teoloških nauka, kanonistike, istoriografije i jurisprudencije, pravoslavnog crkvenog prava, istorije pomjesnih crkava itd, i to od strane referentnih naučnih ličnosti, pedagoga, prosvjetara.
Publikovana su djela, koja jasno govore o istorijskoj autokefalnosti (nezavisnosti i samostalnosti) Crnogorske crkve, odnosno, Crnogorske mitropolije, čije je vjekovno sjedište bilo na Cetinju.
U tom smislu, ovom prigodom, citiramo jednu važnu knjigu, koja je bila udžbenik u okviru zvaničnog prosvjetnog sistema ondašnje države,iz 1940. godine, a štampana je u Beogradu, te koja o tome uvjerljivo i agrumentovano svjedoči.
Naime, Jevrem Igumanović, profesor Ženske gimnazije "Kraljice Marije" u Beogradu i Dušan Petrović, profesor Devete muške gimnazije u Beogradu, koji je bio i doktor nauka, su 1940. godine u Beogradu, objavili udžbenik pod naslovom „Istorija Srpske pravoslavne crkve za više razrede srednjih i stručnih škola".
Na naslovnoj strani navedene knjige piše i sljedeće: "Po odobrenju Svetog arh. sinoda Br. 2182/3ap. 624 od 11. marta 1904 g. i preporuci Glavnog prosvetnog saveta Sbr 1473/39 od 22. juna 1940 g. gospodin Ministar prosvete, odlukom svojom IV Br. 6054 od 23. jula 1940 g. odobrio je ovaj udžbenik za više razrede srednjih i stručnih škola".
U toj knjizi navedeni autori jasno navode autokefalnost Crnogorske crkve (Crnogorske mitropolije) precizirajući, na strani 118 navedenog djela, da je, kako konstatuju... „samostalnost Cetinjske mitropolije priznao kasnije (za Petra I Petrovića), ruski Sinod, a uskoro poslije toga i Carigradska patrijaršija".

Adžić: Srpski profesori 1940. u Beogradu pisali o autokefalnosti Crnogorske crkve

13.02.
15:01h
Ih, kakva bi bila objava Demokrate M. Lekovića kojom, uz fotku na kojoj smo Mijajlović, Barović i ja, da je iza "ih" stavio zarez, pa nastavio…
Ovako, učiteljica bi, nakon što uskličnikom počinje rečenicu ne stavivši elementarnu interpunkciju, rekla "Ajde u dvorište, zanimaj se basketom, pogledaj usput da nisu na igralištu Mijajlović i Barović. I advokat".
 
Ih, ne stiže MVP (Barović), a bio naručen sinoć od Šaranovića baš u momentu kada je Medenica in vivo htio da ga pozdravi. 

Ih, kakva bi mafija bila ETV da se M. M. tako javio u lajvu i pozdravio dotičnog. 

Sve specijalne snage bile bi jutros oko te medijske kuće. 

Master kvartu se prići ne bi moglo od snaga bezbjednosti. 

Mijajlovića bi jutros iznova uhapsili i vezanog spustili sprat niže. U Spužu. 

Ih, kako je poslanik pogodio da će Barović biti uhapšen. 

Ih, njegovoga jada danas. 

Eh, badava je kopao po arhivi tražeći fotku koju je objavio. 

Ih, kako su mi Demokrate pale na pamet kada je Barović sa tompusom u ustima pošao put kuće.

Eh, kako me politika Demokrata podsjeća na odlomak iz Šekspirovog “Kralja Lira”.
 
I to onda kada kao pomahnitali bolesnik, koji ubija svog ljekara, Kralj zbog srčanosti grofa od Kenta, ovoga osudi na progonstvo.

Grof u progonstvo, Barović doma, neće ni Mijajlović dugo tamo gdje je. 

Ko će igrati basket jednoga dana, znate gdje, ne zna se. 

Mada, mogu da budu i oni koji nemaju baš visine za tu igru. 

P.S: Dugo studiranje dobro je za kondiciju, a loše po narav.

Zoran Piperović

Ih i eh

Svaki novi medijski nastup direktora policije i ministra unutrašnjih poslova danas djeluje kao najbolja ilustracija kako je i zašto Miloš Medenica uspio da pobjegne. U tim nastupima nema ni odgovornosti, ni pravne dosljednosti, ni institucionalne ozbiljnosti. Ti nastupi pokazuju samo improvizacije, neprimjerena samohvalisanja, neznanje, prebacivanje krivice i zabrinjavajuću konfuziju na vrhu sistema bezbjednosti.
Tako je direktor policije Lazar Šćepanović najprije na pres konfereciji saopštio da policija radi na identifikaciji profila koji objavljuje snimke na kojima je navodno Miloš Medenica. Međutim, nije nam rekao o kom se krivičnom djelu radi. Samo par sati kasnije ministar Šaranović u emisiji “Načisto” je rekao da objavljivanje ovih snimka nije krivično djelo, da je najmanje važno da li je na snimcima Medenica i da su druge komponente slučaja mnogo bitnije. Zato se postavlja pitanje šta je onda predmet policijskog rada koji je direktor policije predstavio na presu? Da li možda policija utvrđuje ko uznemirava komfor vrha bezbjednosnog sektora?
Dakle, u jednom danu smo imali upečatljiviji paradoks u kojem ministar tvrdi da objavljivanje snimaka nije krivično djelo i da je najmanje važno u ovom slučaju, dok direktor policije govori da policija radi na identifikaciji onih koji objavljuju te snimke. Ako djela nema i ako je to najmanje važno, koga i zbog čega identifikujete? U tom raskoraku između političke improvizacije i pravne realnosti nestaje povjerenje javnosti, a iz njega postaje očigledno da su oni koji kontrolišu i upravljaju bezbjednosnim sektorom pravo ili učili na nekakvim megatrenovima, ili su ih podučavali oni koji ni sami nijesu znali šta je razlika između procesne nadležnosti i televizijskog, politikantskog nastupa.
Dodatno, javnost je od direktora policije opet dobila prozivanje nevladinih organizacija i „nekih advokata“ koji se usuđuju da pitaju ima li odgovornosti u policiji. Da, to je isti onaj direktor koji se hvali da je završio Pravni fakultet i koji pred kamerama svima drži lekcije o tome kako se tumače zakoni. Tako je direktor policije profesionalnu kritiku predstavio kao neprijateljsko djelovanje i “uzbunjivanje javnosti”, a svako pitanje i pozivanje na odgovornost kao napad na državu.
U istoj emisiji „Načisto“ ministar Šaranović je govorio i o trivijalnosti javno-političke scene i hibridnom djelovanju organizovanog kriminala, da su snimci sa likom Medenice vještački generisani i da su dio hibridnog rata. Međutim, nakon što se u pauzi za reklame na video poziv javila osoba za koju su svi u studiju – osim ministra – naveli da je Miloš Medenica, ministar „nije isključio mogućnost“ da je to zaista on. Tako je ministar samo u jednom emisijim prešao put od nesporno utvrđene vještačke inteligencije do moguće autentičnosti. U demonstraciji zapanjujuće kombinacije nesposobnosti i elementarnog neznanja konzistentnost je, očigledno, kolateralna šteta.
Vrhunac ironije dolazi u ponavljanju da policija, čak i da je vidjela Medenicu kako napušta stan, nije mogla da reaguje jer navodno nije imala nalog suda. Isti taj sistem, međutim, bez problema šalje inspektore da po završetku emisije sačekaju novinara ispred redakcije i pozovu ga da da izjavu. Dakle, za bjegunca pod mjerama nadzora nema nadležnosti bez posebnog naloga suda, ali za novinara koji emituje sadržaj od javnog interesa ne treba nalog ni suda, ni tužilaštva.
Konačno, najopasnija poruka nije u kontradiktornostima, već u demonstraciji selektivne moći. Kada se tvrdi da se bjegunac nije mogao spriječiti bez sudskog naloga, ali se novinar može promptno pozvati na informativni razgovor nakon emisije, tada javnost s pravom postavlja pitanje: da li je problem u nedostatku nadležnosti ili u nedostatku volje i znanja?
Jer država koja pred kamerama djeluje zbunjeno, kontradiktorno i defanzivno, a istovremeno pokazuje efikasnost prema onima koji postavljaju pitanja, ne uliva strah organizovanom kriminalu. Ona pokušava uliti strah onima koji o njemu govore. Takva država san je svakog ozbiljnog kriminalca jer mu poručuje da sistem nema ni jedinstven stav, ni jasnu strategiju, ni dosljednost u postupanju. U ime takve države i takvih čelnika bezbjednosnog sektora, organizovani kriminal zaista ima razloga da svakog dana „ispaljuje vatromet“. Ne zato što je jači od institucija, već zato što institucijama rukovode ovakvi kadrovi.
Na kraju, snimci sa likom Medenice, bili oni vještački generisani ili potpuno autentični, predstavljaju javno ruganje službama bezbjednosti, a za takav nivo urušavanja autoriteta najviše mogu da „zahvale“ upravo onima koji tim službama rukovode. Bezbjednosni sektor je od slučaja kopanja tunela ispod zgrade Višeg suda u Podgorici prošao put od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag, jasno pokazujući da ni improvizacija ni neznanje nisu slučajni, već da su postali „standard“ rukovođenja.

Od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag

<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/umorna-drzava">Jesu li se Crnogorci umorili od sopstvene države?</a> Kako drugačije objasniti kolektivnu ravnodušnost pred njenim očiglednim raspadanjem? Čini se da više nismo ni "kuvana žaba" - ona podrazumijeva sporost, izvjesnu neprimjetnost i lagodnost.
Ovdje se raspad odvija pred očima, agresivno, gotovo demonstrativno. I opet – ništa. Danas, međutim, ne svjedočimo samo truleži sistema, već zamoru društva. Trulež je postala stanje, a zamor izgovor.
Prethodne afere, prije svega bezbjednosne, ogolile su ne samo zavjere, već i zapanjujući stepen diletantizma i amaterizma. Spoj površnosti, improvizacije i ideološke zaslijepljenosti postao je obrazac upravljanja nakon 2020. godine.
Odgovornost je nestala kao politička kategorija. Čak i onda kada i najzagriženiji podržavaoci litijaške kontrarevolucije jasno prepoznaju obrazac ponašanja – improvizaciju, trgovinu identitetskim pitanjima, odsustvo strategije – sistem nastavlja da funkcioniše u paralelnoj stvarnosti. Nemoguće je ne vidjeti istinu. Još je teže istu relativizovati, osim ako niste funkcioner Demokrata.
Crna Gora danas gotovo isključivo funkcionise kao formalna država. Proces srbizacije, najvidljiviji u manjim sredinama kroz insistiranje na kvazi obilježjima i simboličko potiskivanje crnogorskog identiteta, razgrađuje i ono malo institucionalne kohezije što je ostalo. Više se ne radi samo o bjeguncima koji, umjesto u zatvor, odlaze u provod. Ne radi se ni izolovanim incidentima ucjena i trgovina informacijama. Riječ je o sistemskom potkopavanju državotvorne supstance.
Arhitekte „srpskog sveta“ mogu zadovoljno konstatovati da projekat napreduje - bez većih poteškoća. Od Crne Gore bi uskoro mogla ostati samo ljuštura – međunarodno priznata forma bez državnog sadržaja.
Zato nije bezazleno što se kao „goruća pitanja“ ponovo kandiduju državljanstvo, jezik i zastava. To nisu teme za dnevnopolitičku raspravu, već poluge dubinske transformacije identiteta.
Pitanje je da li će upravo taj talas biti okidač za prijeko potrebnu mobilizaciju. Zadatak, prije svega, kakve-takve intelektualne elite jeste da aktuelizuju i podstaknu ozbiljnu, javnu debatu o svemu ovome. Ključno je shvatiti da je dosta tekstova koji precizno dijagnostikuju kako se Crna Gora raspada, kako truli pred našim očima. Dijagnoza je postavljena. Ono što nedostaje jeste terapija – svjesna, organizovana, artikulisana akcija.
Paradoksalno, Crna Gora se danas nalazi u istorijskom procjepu: formalno savremena država, suštinski društvo koje se vraća modelima političke konstitucije iz 19. vijeka. Možda je upravo zato potrebno primijeniti taj model – izgradnju državne i nacionalne svijesti od intelektualne elite ka društvu. Jer političke partije moraju konačno odustati od slijepog i konformističkog uvjerenja da će ih neko uzeti za poželjne partnere. Neće.
Ovdje se odavno više ne vodi bitka za demokratsko upravljanje tzv. vlasti. Ovdje se vodi bitka za opstanak države.
I zato je posljednji trenutak za akciju. Za mobilizaciju znanja, integriteta i javne odgovornosti. Ne smiju se čekati izbori kao mitski datum spasa. Suprotno – pitanje je da li će nakon izbora išta ostati da se spašava.
Izbori se ne dobijaju onog dana kada se raspišu, već sada. U atmosferi nereformisanog izbornog zakonodavstva, urušenih institucija i sistemske asimetrije moći, pasivno čekanje znači pristajanje na poraz. Ko danas kalkuliše, sjutra bi mogao shvatiti da više nema čime da upravlja.
Jer dilema više ne glasi ko će vladati. Već – hoće li biti države.

Umorni od države?

Za Portal Analitiku piše Jelena Šušanj
Bila jednom jedna trobojka... Tradicionalan početak jedne moderne bajke. Tipičan narativ koji nam politički lideri srpskoga nacionalnoga korpusa pokušavaju evo kroz čitav dosadašnji tok 21. vijeka predstaviti kao puku istinu. I za to nam, naravno, nude tone budalaština u formi naučno dokazanih metafora.
U posljednjem bajkovitom naletu žabljački NSD u stilu slijepoga narodnoga pjesnika-pjevača pokazuje nam zašto trobojka treba visiti svuđe đe je i državna zastava.
A opravdanja su im takva da bi im moja prababa rekla: zla vezilja dug konac ispreda. Pa su se tako i oni nemalo zapetljali u svoje duge niti – u jednome trenu Srbi su većinski narod, pa imaju pravo da im se zastava vije, pa su nakon 20 godina „vratili trobojku tamo gdje oduvijek pripada“ (što ima logike samo onima što im je „oduvijek“ mlađe no Google), da bi na kraju objasnili da ta zastava „nije bila vezana za jednu ideologiju ili etničku grupu“.
No, kao što i priliči političkim liderima velikosrpskoga projekta – ono što možda nekad nije bilo vezano za jednu ideologiju ili etničku grupu oni su na samome početku svojega obrazloženja čvrsto i neraskidivo vezali upravo za to. Oružje: aproprijacija. Cilj: okupacija.
Ruho koje oblače da prikriju golotinju svoje ideologije klasičan je primjer političke i diskurzivne manipulacije: uzmeš politički izbor (jer pitanje zastave jeste pitanje izbora), pa ga predstaviš kao prirodnu činjenicu („dio crnogorskoga genetskog koda“) i naravno zaključiš da je nametanje „istorijske“ zastave za čiju upotrebu u Crnoj Gori nema pouzdanih istorijskih izvora svim (zasad samo lokalnim) institucijama neminovnost, neizbježnost.
A biologija je jasna – sve suprotno prirodnome poretku predstavlja protivprirodni akt, ponekad i protivprirodni blud. Time ujedno impliciraš i da onaj ko se ne poistovjećuje s „genetskim kodom“ ima genetsku grešku. A tu biologizaciju politike dobro smo ośetili krajem prošloga vijeka. Danas se to čišćenje genetskih grešaka na nivou institucija zove veting, a sprovode ga upravo oni koji su dali vjetar u leđa ovoj lokalnoj odluci, koja ozbiljno narušava temelje građanske države i samoga Ustava, koji je kreiran s ciljem da ih štiti.
Sa Žabljaka su, vele u saopštenju, „često kretale dobre, inicijalne odluke koje su kasnije bile prihvaćene i na državnome nivou“, a meni eto prvo pada na pamet tzv. Žabljački ustav, onaj ustav što ga je 1992. godine donijelo krnje Savezno vijeće Skupštine SFRJ, države koja već nije postojala.
Bio je s pravnoga aspekta to logičan potez taman koliko je i danas s biološkoga aspekta logično predstavljanje trobojke kao „dijela crnogorskoga genetskoga koda“. Zanimljivi su ti mikroskopi u velikome srpskome svijetu, što u krvnim zrncima nalaze trobojku. Pa kad povežemo teritoriju (lokalnu i državnu) kao osnovnu političku kategoriju sa krvnim zrncima obojenom zastavom, jasno je da je kompletno obrazloženje ovakvih poteza – i ovo žabljačko i ono skupštinsko Mandićevo i ono kontinuirano Kneževićevo – manifest ideologije krvi i tla.
Ali ako već, opasnim metaforama, zadiru u polje genetike, evo jedne zaista naučne činjenice: s bonobo majmunima ljudi dijele više od 98% genetskoga koda, pa možda u budućnosti sa Žabljaka krene inicijativa da se iznad svakoga ulaza u lokalnu instituciju metne banana. Gladne je lako zavaravati.

Genetski kod trobojke

Za<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/treci-put-stranputica-koja-se-uvijek-zavrsi-isto"> Portal Analitiku</a> piše Danilo Marunović
„Treći put“ u crnogorskoj politici zvuči zavodljivo. Umjereno. Razumno. Pomirljivo. U teoriji – progresivan koncept koji obećava izlazak iz rovova, prevazilaženje podjela i novu političku kulturu. Ideja koja se, ciklično, vraća na naše političko nebo kad god se javnost umori od sukoba i poželi „nešto drugačije“.
Ali u crnogorskom iskustvu, taj „treći put“ gotovo po pravilu završava kao – stranputica. Prečesto je bio politički most koji je vodio samo u jednom smjeru. Prečesto je služio kao mehanizam relativizacije temeljnih državnih pitanja. I prečesto je, pod plaštom modernosti i pragmatizma, završavao kao kompromis na račun crnogorske državnosti.
Sjetimo se redom.
Pokret za promjene – inicijalno zamišljen kao reformska, građanska alternativa – završio je na periferiji Demokratskog fronta. Potom iz njega isključen i politički iščezao. Pozitivna Crna Gora – projekat nade i „novog lica“ politike – nestala je tiho, bez političkog traga. URA je, nakon što je odigrala presudnu ulogu u "padu" Crne Gore i „odslužila“ svoje pod plaštom crnih mantija, ostala politički istrošena i danas gleda u liniju cenzusa odozdo.
A PES? Danas se nalazi u raljama političke realnosti u kojoj im partner, a ujedno i politički dželat, precizno i strpljivo „kljuca“ procente. Andrija Mandić im je istovremeno i oslonac i prijetnja – saveznik koji zna da politička matematika nikad nije neutralna.
Obrazac je jasan. „Treći put“ u crnogorskoj praksi nikada nije ostao neutralan prostor između dvije Crne Gore. Jer u Crnoj Gori – istorijski, identitetski i državno – nikada nijesu postojale dvije simetrične strane. Postoji samo jedna legitimna strana: ona koja bez ostatka i bez kalkulacije stoji uz crnogorsku državnost, suverenitet i emancipaciju drustva.
Sve ostalo je pokušaj balansiranja na ivici. A balansiranje na ivici, u politici, najčešće završi padom.
Danas gledamo i najveću opozicionu partiju kako opasno korača tim rubom. U susret izborima, partije često podlegnu iskušenju da mogu „čupnuti“ po koji procenat s obje strane. Da mogu biti i tvrdi i meki, i jasni i dvosmisleni, i principijelni i pragmatični – sve u isto vrijeme.
Ali takva matematika rijetko funkcioniše u društvima gdje su temeljna pitanja još otvorena.
Crna Gora nije uređena, samopouzdana i do kraja emancipovana država. Ona je i dalje prostor borbe oko identiteta, istorije, crkve, jezika i geopolitičkog pravca. U takvom ambijentu „treći put“ ne postaje most – već razvodnjava jasnu liniju odbrane.
Zato je danas, više nego ikad, potrebno reći jasno: za Crnogorce nema trećeg puta.
Postoji samo jedan – PRAVI PUT.
„Treći put“ u crnogorskoj praksi nikada nije ostao neutralan prostor između dvije Crne Gore
Tim putem su išle sve velike tekovine crnogorske moderne istorije. Reformske snage koje su raskidale sa starim obrascima. Antiratni pokret koji je čuvao obraz u najmračnijim godinama. Energija Liberala koja je artikulisala ideju suverene Crne Gore. I istorijska eksplozija referenduma – kada je većina, bez kalkulacija i bez „između“, rekla jasno: hoćemo svoju državu!
Pravi put je put crnogorske emancipacije. Put na kojem se ne trguje temeljnim vrijednostima zarad kratkoročnog rejtinga. Put na kojem nema koketiranja sa onima koji državu vide kao prolaznu stanicu ili privremeni projekat.
Svaki put kada smo ulazili u egzibicionizam „trećih puteva“, emancipacija je zastajala. Svaki put kada smo pokušali biti i ovo i ono, završili smo kao – ni jedno ni drugo. I zato smo danas društvo koje još uvijek vodi iste bitke, koje još nije do kraja institucionalno, kulturno i identitetski zaokruženo.
Vrijeme je da budemo iskreni prema sebi. Ne postoji „između“ kada je u pitanju lojalnost državi. Ne postoji „i-ovamo-i-onamo“ kada su u pitanju temeljne vrijednosti.
Postoji samo jedan ispravan put. Pravi put!

Treći put – stranputica koja se uvijek završi isto

11.02.
17:31h
Ne znam u kojem mjesecu 2023. godine je formirana koalicija "Hrabro se broji".
Znam da je na listi bio Momooo, po struci, kako pisaše mu pored imena na listi - magistar pravnoekonomskih nauka (šta god to značilo i gdje god se za to uči), a šesti, B. Bogdanović, koji je, jelte, dipl. pravnik, kako mu i pristaje. Da bude.
Naravno, na jedanaestom mjestu bio je Filip Adžić, turizmolog. Pa je i njemu s toga pristajalo da bude šef policije i vojske, jer struka mu ga daje.
I bi koalicija.
Formirana nakon višemjesečnog pomijetanja Demokrata u sred zime po ulicama širom Crne Gore, kojom prigodom su do te mjere pljuvali po Dritanu, da im zbog toga možda i nije bilo hladno.
Uostalom, ako to eliminiše hladnoću, a s obzirom na njihov narativ, njima nikad nije zima.
Poslije njihove šetnje, znate šta se dogodilo.
Danas se ponovo dohvatiše i ne sluti mi na dobro. A izbori će još malo.
Opet će Aleksa i Dritan.
Vidjeli ste danas kako komšija odmah dozna da snimak Medenice možda nije lažan. Kao što su Demokrate odmah saznale - da jeste.
Iako je ostavio 50% da jeste.
On sve zna.
Tako je znao onomad da je sudija Ivanović Radomir, nakon što nije odredio pritvor Budu Krstoviću i njegovoj ćerki - sudija mafije.
Toliko je na presu bio bučan i ubjedljiv, toliko glasan prema Ivanoviću, mom bratu od ujaka, da je cijela porodica mislila toga dana, da će on u pritvor umjesto njih.
Deset minuta je ponavljao da je Radomir sudija mafije. Kao što sam ja advokat mafije. To nam je nasledno. Ima nas više u porodici. I onda SDT izjavi žalbu na Ivanovićevu odluku, Dritan čeka ishod po žalbi.
Da ne bi pomislili i za njih da su mafijaši, sudije vanraspravnog vijeća Višeg suda odrede pritvor Krstovićima.
Zvuči poznato, a?
Ostalo znate. A možda i ne znate.
Da je komšo, poslije pravnosnažno oslobađajuće odluke, mrtav hladan izjavio, da, da, da ne trepne : kada sam ja pomenuo Krstoviće?
Slutim iste rečenice i za neke druge u budućnosti.
P.S: Kada si na vlasti možeš sprovoditi politiku, ali ne razmišljaš dovoljno i pravilno. U opoziciji imaš svo vrijeme svijeta, ali se od toga ništa praktično ne može realizovati. Tako nas zapade. Imamo vladajuću politiku sa mnogo vremena i bez mnogo znanja i Dritanovu pamet u opoziciji, bez upotrebe. Bez svrhe.
S tim što se to kod njega ne mijenja ni kad je vlast.
Bio.

Hrabro se broji

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/gradonacelnik-zabljaka-je-u-zabludi">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
Predśednik opštine Žabljak, za kojega da se nije poigrao sa zastavama, niko ne bi znao, žestoko se sapleo o istinu kad je kazao da je trobojka koju je istakao pored džavne na zgradi opštine Žabljak - stara crnogorska zastava.&nbsp;
Zastava koju je g. Žugić stavio na direk nastala je 1997. godine i bila je zastava SNP-a. Poslije ju je Amfilohije prekrstio u "staru crnogorsku trobojku", a isto je uradio i g. Šahta, bivši komunista i bivši gradonačelnik Cetinja u jednoj svojoj papazjaniji o crnogorskim zastavama, štampanoj pred referendum 2006. Ta je zastava zapravo bila simbol tzv. litija.
Prava stara crnogorska trobojka koja je nakratko bila u upotrebi nalazi se sačuvana na ulazu u muzej kralja Nikole na Cetinju. Kad se uporede "stara crnogorska trobojka" sa žabljačke opštine i stara crnogorska trobojka iz muzeja kralja Nikole vidi se da se radi o dvije posve različite zastave. Tako da, pozivamo g. Žugića da prvom prilikom dođe u muzej i sam se uvjeri da su mu podmetnuli "staru crnogorsku trobojku". Isto važi i za svu gospodu koja drži da je ta zastava istorijska.

Predśednik opštine Žabljak je u zabludi

Javno isticanje simbola pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica uređeno je Zakonom o izboru, upotrebi i javnom isticanju tih simbola. Ove simbole utvrđuju savjeti manjinskih naroda, a saglasnost na tu odluku daje Vlada Crne Gore. Prema članu 7 ovoga Zakona određeno je da se zastava nacionalne zajednice može isticati: na zgradama i u prostorijama u kojima su smješteni savjeti, udruženja i političke partije, prilikom političkih, naučnih, kulturno-umjetničkih i sportskih skupova u organizaciji savjeta, udruženja, političkih partija ili fizičkih lica i prilikom porodičnih proslava u organizaciji fizičkih lica. Prema članu 11 jedinice lokalne samouprave u kojima pripadnici manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice čine većinsko stanovništvo, prema rezultatima posljednjeg popisa, na zgradama organa lokalne samouprave i javnih ustanova čiji je osnivač opština, odnosno država, stalno se vije i zastava tog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice. Članom 12 je propisano da se u jedinicama lokalne samouprave u kojima pripadnici manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice čine više od 5% stanovništva, prema rezultatima posljednjeg popisa, na dan nacionalnog praznika tog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice, na zgradama organa lokalne samouprave, ističe zastava tog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice. U članu 19 je navedeno da kad se nacionalni simboli upotrebljavaju, odnosno ističu uz državne simbole, državni simbol zauzima počasno mjesto. Prema članu 15 zastava se ne smije upotrebljavati kao znak političke stranke, privrednog društva, ustanove i drugog pravnog lica ili organizacije. Članom 10 je zabranjena upotreba nacionalnih simbola: na zgradama i u prostorijama Skupštine Crne Gore osim prostorija poslaničkih klubova, Predsjednika Crne Gore, Vlade Crne Gore, ministarstava i drugih organa uprave, Ustavnog suda Crne Gore, sudova, Državnog tužilaštva, Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Vojske Crne Gore, Univerziteta Crne Gore, Centralne banke Crne Gore i Državne revizorske institucije i prilikom međunarodnih susreta, političkih, naučnih, kulturno-umjetničkih, sportskih i drugih skupova u organizaciji državnih organa, kao i drugim skupovima na kojima se predstavlja Crna Gora.
Srpski nacionalni savjet u Crnoj Gori nikada nije utvrdio etalon zastave srpskog naroda u Crnoj Gori niti je za tu zastavu dobijena saglasnost Vlade, tako da je isticanje tzv. srpske trobojke na javnim ustanovama u Crnoj Gori protivzakonito. Ta trobojka je, u stvari, narodna zastava Republike Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Sve srpske trobojke koje su predstavnici srpskih partija kao javni funkcioneri istakli, od zgrada lokalnih samouprava do ministarstava i kabineta predsjednika Skupštine, su protivzakonito istaknute i podliježu kažnjavanju. Tako je članom 21 Zakona predviđeno da će se novčanom kaznom od 500 do 20.000 eura kazniti pravno lice ako, između ostalog, upotrijebi nacionalne simbole u prostorijama Skupštine Crne Gore, osim u prostorijama poslaničkih klubova. Za ovaj prekršaj je predviđena kazna od 30 do 2.000 eura za odgovorno lice u pravnom licu. Na osnovu ovoga je jasno da je bjelaško-četnički vojvoda Andrija Mandić protivzakonito istakao srpsku trobojku u kabinetu predsjednika Skupštine Crne Gore. Čak i da je srpska trobojka u skladu sa zakonom utvrđena kao zastava srpskog naroda u Crnoj Gori, Mandić ne bi imao pravo da je ističe u kabinetu predsjednika Skupštine Crne Gore, već samo u prostorijama poslaničkog kluba. Mandić dodatno krši zakon, jer je zabranjeno da se prilikom međunarodnih susreta predsjednika Skupštine ističe druga zastava, osim državne, a on strane delegacije prima u kabinetu uz istaknutu srpsku trobojku. Da je trobojka zakonito utvrđena kao nacionalni simbol Srba u Crnoj Gori, Mandićeva Stara bjelaško-četnička dikatatura (NSD) ne bi smjela da je koristi kao partijski simbol. Srpske trobojke su protivzakonito istaknute i na zgradama organa i javnih ustanova lokalnih samouprava u Beranama, Andrijevici, Pljevljima, Žabljaku i Zeti. Posljednji primjer tog nasilja je pravno ništavna odluka SO Žabljak da se istakne trobojka na zagradi lokalne samouprave. Čak i da su trobojke zakonito istaknute, ne bi mogle da se viju u ravni sa državnom zastavom jer, prema Zakonu, državna zastava mora da se vije na počasnome mjestu.
Srpske političke partije i Srpski nacionalni savjet nijesu htjeli da u skladu sa Zakonom trobojku izaberu za srpski nacionalni simbol u Crnoj Gori jer bi time priznali da su Srbi manjinski narod. Njihov cilj je da posrbljavanjem Crne Gore Srbi postanu dominantan narod i da srpsku trobojku nametnu za državnu zastavu. No, i pored ogromnih nasrtaja i negiranja crnogorskog identiteta, Crnogorci su većinski narod, Crna Gora je građanska država, a državna zastava je zaštićena Ustavom i za njenu promjenu je potrebno dvije trećine poslaničkih glasova u Skupštini i tri petine ukupnog broja birača na referendumu. S obzirom da Mandićeve đurišlije i ostali mrzitelji građanske Crne Gore i Crnogoraca trobojku ne žele da zakonito proglase za zastavu srpskog naroda u Crnoj Gori, što bi bilo legitimno, a ne mogu da je u skladu sa Ustavom proglase za državnu, onda su se odlučili za nasilje, što je u skladu s tiranskim karakterom njihove bjelaško-četničke ideologije. To je manji dio problema, jer oni ovo rade zato što im nadležna državna inspekcija to dozvoljava. Problem će se riješiti kada inspekcija kazni pravna i odgovorna lica u lokalnim samoupravama i državnim ogranima za nezakonito isticanje srpske trobojke i spriječi ponavljanje ovih prekršaja, a državno tužilaštvo počne da procesuira one koje nasrću na nezavisnost, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Crne Gore. Sve do tada će Mandić i družina protivzakonito i nekažnjeno isticati narodnu zastavu Republike Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i pri tome ideološkom propagandom krivotvoriti istoriju da je to bila državna zastava Crne Gore.

Srpska trobojka na ustanovama Crne Gore je protivzakonita

Policija u Nikšiću pronašla maloljetnika starog 13 godina koji se prije nekoliko dana udaljio iz JU Centra za djecu i mlade „Ljubović“ u Podgorici, saopšteno je iz Uprave policije.
- Službenici Odjeljenja bezbjednosti Nikšić pronašli su danas maloljetno lice staro 13 godina iz Nikšića, koje se prije nekoliko dana udaljilo iz JU Centra za djecu i mlade „Ljubović“ u Podgorici- navodi se u saopštenju.
Dječak je pronađen u Nikšiću, a potom je doveden u prostorije Odjeljenja bezbjednosti Nikšić. Policija će dalje mjere i radnje preduzimati u saradnji sa JU Centar za djecu i mlade „Ljubović“ čiji je on štićenik.
- Maloljetnik star 13 godina udaljio se iz Centra „Ljubović“ 10.02.2026. godine, nakon čega je događaj prijavljen Policiji i od kada su policijski službenici preduzimali aktivnosti na njegovom pronalasku koje su danas uspješno okončane- kazali su iz policije,

Nikšić: Pronađen trinaestogodišnji dječak za kojim se tragalo nekoliko dana

Svjetski poredak ne može da ima prednost nad vitalnim interesima država, kazao je državni sekrtar Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Marko Rubio istakavši da ne treba napustiti sistem međunarodne saradnje i organizacija, ali da se mora sprovesti reforma.
Rubio je, na Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti, rekao da SAD i Evropa treba da su zajedno, prenosi Fonet.
&nbsp;Prema njegovim riječima, kada se SAD i Evropa ne slažu to potiče od američke brige o Evropi "sa kojom smo povezani, ne samo ekonomski i vojno, već duhovno i kulturno".
&nbsp;- Želimo da Evropa da bude jača, Evropa mora da preživi, jer su dva svjetska rata dokaz da je naša sudbina povezana- rekao je Rubio i Evropu nazvao dragocjenim saveznikom i dragim prijateljem.
&nbsp;On je istakao da Ujedinjene nacije (UN) i dalje imaju potencijal da budu dobro u svijetu, ali da se ne može ignorisati to da nema odgovora na najvažnija pitanja, poput rata u Gazi, rata u Ukrajini, dodavši da se time bavilo američko rukovodstvo.
&nbsp;- Umjesto UN, Amerika se bavila nuklearnim programom u Iranu- rekao je Rubio i dodao da su UN bile nesposobne da se bave prijetnjom narko-kartela u Venecueli.
&nbsp;Govoreći o zaštiti granica, Rubio je rekao da pitanje kontrole granica nije ksenofobija, već fundamentalni akt zaštite suverenosti, prenosi N1.
&nbsp;Upitan o kraju rata u Ukrajini, Rubio je rekao da ne znaju da li su Rusi ozbiljni po pitanju da okončaju rat, da kažu da jesu, ali da će SAD nastaviti da rade na postizanju mira.
&nbsp;Kada je riječ o Kini, Rubio je naveo da su Kina i SAD dvije najveće ekonomske sile u svijetu i da moraju da komuniciraju.

Rubio: SAD i Evropa treba da su zajedno

U mjestu Grahovo danas je došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je stradala jedna osoba.
To je potvrđeno Portalu RTCG iz policije.
Prema prvim, ali još nepotvrđenim informacijama, došlo je do sudara autobusa i automobila.&nbsp;
&nbsp;Saobraćaj se preusmjerava preko lokalnog puta a u toku je uviđaj.

Udes na Grahovu, stradala jedna osoba

Članovi Odbora za spoljne poslove američkog Senata sastali su se na marginama Minhenske bezbjednosne konferencije sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisom Bećirovićem i visokim predstavnikom u BiH Kristijanom Šmitom, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Senatsku delegaciju predvodila je američka senatorka Džin Šahin, koja je u saopštenju navela da je sagovornicima prenijela duboku zabrinutost zbog kontinuirane secesionističke retorike i, kako je istakla, nezakonitih poteza Milorada Dodika koji ugrožavaju Dejtonski mirovni sporazum i regionalnu stabilnost.
- Važno je napomenuti da je visoka članica Senata Šahin naglasila svoju posvećenost vršenju pritiska na administraciju predsjednika Donalda Trampa da ponovo uvede sankcijeDodiku i svima koji potkopavaju Dejtonski mirovni sporazum, što predstavlja obavezno ovlašćenje uključeno u Zakon o nacionalnoj odbrani za fiskalnu 2026. godinu - navodi se u saopštenju.
Sjedinjene Američke Države su, u oktobru prošle godine ukinule sankcije Miloradu Dodiku, kao i članici Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željki Cvijanović i pojedinim članovima Dodikove porodice koji su bili pod američkim sankcijama.
Senatorka Šahin potvrdila je snažnu podršku suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru Bosne i Hercegovine. Kako se dodaje u saopštenju, istakla je i značaj kontinuiranog angažmana Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice, uključujući podršku demokratskim institucijama i vladavini prava, kako bi se obezbijedila mirna i prosperitetna budućnost za sve građane Bosne i Hercegovine.
Šahin je takođe najavila da će sprovoditi nadzor nad primjenom Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana, s ciljem jačeg angažmana Sjedinjenih Država prema Bosni i Hercegovini i regionu.