06.12.
12:56h
Kada mi je čuvena Ana Vuković pročitala dio krivične prijave MUP-a RCG, koju je potpisao onomad Dževad Kožar, a odobrio Rajko Malović, u kojoj je pisalo da sam Moldavku S.Č. kupio u Baru za 2000 maraka (malo li je) od Bajrama Orahovca, vjerujte mi na riječ, manje sam bio iznenađen od onoga što sam čuo juče.
Kada su mi dvojica specijalnih tužilaca nakon što je saslušan posljednji svjedok u krivičnom predmetu protiv Ubović Ranka i Ivanović Vladana i nakon što sam im kazao da obavijeste sudije da je otpao pritvorski osnov, kazali - citiram:
"A, ne, postoje i neki uslovni razlozi za njega".
Dakle, drage kolege, na znanje vam.
Da postoje razlozi za pritvor i van norme iz člana 175 ZKP. Čisto da ste upućeni.
Dobro, nigdje nikada zakoni svjetski to ne pominju, ali smo ih juče uveli.
Koji ti je pritvorski osnov, pita pritvorenik cimera u Spužu. Ovaj odgovara - uslovni.
Onda onome ko je postavio pitanje ne bude dobro. Iako je, recimo, po zanimanju šumar.
Priznajem.Na mah sam pomislio da su Ubović i Ivanović možda tražili da ostanu i kad osnov određen rješenjem o određivanju pritvora otpadne.
Jednostavno, dopalo im se. I sljedstveno tome, ne izlazi otud.
Meni je iskreno samo jedno žao. A to je što pristojni, obrazovani i uljudni momci koji znaju svoj posao - tako olako bez neke, gaje kod sebe nagon koji zbog funkcije koje obnašaju može da bude pretežak za ljude.
Ili to zavisi - ko su ljudi. Ko je čovjek.
Ugodi zakonu - a ne nekim ljudima. Makar bili Demokrate.
P.S: Pekić u "Kako upokojiti vampira" napisa "Najbolje ideje se često dave u odvratnom mulju lojalnog odobravanja".
I jedna digresija za P.S.2: 
Pročitao sam juče saopštenje za javnost B. Bogdanovića oko Aca Mijajlovića i protesta povodom masakra na Cetinju i iznova se sjetih Kundere: "Na Vroclavskom trgu jedan čovjek povraća. Potpuno te razumijem, dobaci mu prolaznik".

Zoran Piperović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Uslovni razlog za pritvor

Danas je tačno dva mjeseca otkad je Specijalno državno tužilaštvo, preko svog sredstva, lansiralo patku o uređivačkim poduhvatima Aca Mijajlovića u grupi glasila, uključujući i Antenu M. (O drugima, možda, drugom prilikom, danas o nama.)
Na to sam, vodeći računa da budem jasan i da adresi čuvam obraz kao što ga čuva ona meni, odgovorio da - SDT laže!
Dva mjeseca u Crnoj Gori traju duže nego iđe, pa, ako je neko zaboravio, rekoh - da podsjetim. I na podvalu i na odgovor.
Jer, nama je ovo jako važno, zato nikako ne bih da ovu stvar koja stoji između Antene M i SDT popadne prašina. Ili da ispadnemo pristalice maksime - "u ćutanju je sigurnost". Takvoga sadržaja nije bilo u našem programu 31 godinu, neće ni sad. 
Istina, u prethodna dva mjeseca, na tu su pravnu paškvilu sa pozajmljenim potpisnicima, za račun SDT, podsjećali neki "novinari" i neki političari. Ali, na to kevtanje ne reagujem. Nijesam ja šef šinterske službe, nego glavni urednik Antene M. 
Elem, ni pisma, ni razglednice, iako je zvanični portparol SDT najavio poziv na saslušanje. U svojstvu svjedoka, ako dobro pamtim. Subjektivno, davno je to bilo.
Pravilno, dakle, zaključujete da nestrpljivo iščekujem susret sa kreatorima podvale o uređivačkom uticaju Aca Mijajlovića na Antenu M.
Prvo, zbog ljudske potrebe da im u lice kažem šta mislim o tužiocima koji djelove privatne telefonske komunikacije manipulativno pakuju s ciljem da uprljaju kritičare njihovoga rada. (A junački ćute dok se, na njihove oči i uši, fašizam izliva po Crnoj Gori, koje sve manje ima.) 
Drugo, da konačno mogu da tužim Miroslava Turkovića, Ivanu Petrušić Vukašević i Jovana Vukotića, tužioce koji su stavili potpis ispod Naredbe za sprovođenje istrage. Pa taj džak perja uvalili u prljave, za klevetu višestruko osuđivane ruke i naredili da se pušta niz (v)etar. 
Svezali oni svoje kerove ili im nastavili bacati koske, isto im se hvata, posljednju riječ o ovom slučaju daće sud. A sud, još uvijek, čak i u Crnoj Gori, sudi na osnovu dokaza, a ne na osnovu ukaza.

Portal ETV

Čekajući poziv SDT

Kaže jedna poslovica: “Ne ruši mostove za sobom, možda ćeš se jednom morati vratiti”. 
Dario Vraneš izgleda nikada nije čuo za tu misao. Kao što nije ništa naučio ni iz primjera svojih prethodnika koji su tuda prolazili prije njega. Svi su oni bili dobri dok su služili — dok su imali za šta da posluže. Onog trenutka kad više nijesu bili potrebni, odbačeni su kao stare, islužene krpe.
Kažu da izdajnici žive kratko u tuđoj milosti, a dugo u sopstvenoj sramoti. I nije ono što Vraneš danas govori i radi ništa novo: već smo to slušali od desetina drugih koji su posljednjih godina izmiljeli i pokušali da lažima zamijene istinu. Novo je samo jedno — da je čovjek takvog profila predsjednik opštine iz koje se ne odlazi nego bježi.
Pljevlja su opština koju je u proteklim decenijama napustio ogroman broj ljudi. To više nije vijest — to je trend. Novost je da država prvi put ima premijera - Pljevaljaka. Čovjeka sa, kako vole reći, “japanskim mindsetom”, ali ipak Pljevljaka. Njih dvojica — premijer i predsjednik opštine — djeluju kao potpune suprotnosti. Prvoga, formiranog dugim životom u inostranstvu, „velike” teme uopšte ne zanimaju. Na ozbiljne incidente, čak i na pokušaje ubistava i linča na nacionalnoj osnovi, reaguje podsmijehom, kao da ga se ništa ne tiče. Kao da mu niko nije javio da je nadležan upravo za to.
Vraneša, s druge strane, isključivo zanimaju te “velike teme”, do te mjere da ih sam proizvodi — ofarbane nacional-šovinističkom bojom i obilato natopljene lažima, jer jedino tako može da objasni ono čemu teži. Ili, bolje rečeno, ono za šta je plaćen (ne mislim na platu iz budžeta, makar ne ovog našeg).
A ipak, imaju oni jednu zajedničku osobinu: oba su potpuno nezainteresovana za razvoj Pljevalja i život Pljevljaka. Toliko da ne pokušavaju da urade ama baš ništa. Vraneš, ljekar, nije reagovao ni kada je u pljevaljskoj bolnici nestalo osnovnih sredstava za rad i normalno funkcionisanje. Umjesto da brine o zdravlju svojih sugrađana, on u kabinet kači fotografije ratnih zločinaca, preimenuje ulice po drugim koljačima i organizuje posijela u slavu trećih. A sve u sreći i veselju što takvih “junaka” ima dovoljno za još dva mandata. Jedino je sporno — hoće li nakon ta dva mandata uopšte biti naroda da mu prisustvuje, ili će svi otići onim istim mostom sa početka priče, tražeći zdrav vazduh, pun frižider i bolnicu u kojoj se skalpeli ne prokuvavaju kao u srednjem vijeku.
<h2>Mostovi kojima daju imena — narod prelazi u jednom smjeru</h2>
Možete nazvati most kako god hoćete — narod će prelaziti svojim poslom i naumom, a on je svim isti – samo otići šta dalje. 
Ali narod ide u jednom smjeru: ka boljem životu. Ka gradovima koji nude budućnost, a ne mitove, pozajmljene zastave i izmišljenu istoriju.
Kad sljedeći put neko stane pred mikrofone da objavi novo “veliko” ime, sjetite se: naziv samo sakriva prazninu. A kada je praznina ogromna — nijedno ime joj ne pomaže. Samo što će ta sljedeća najava odzvanjati praznim ulicama, poput aveti, poput ničega.
Valjda Vraneš misli da njegovim sugrađanim fali zastava a ne radnih mjesta, misli i govori da je pripadnik ugroženog naroda, ne shvatajući da je pripadnik političke elite koja je ugrozila perspektivu mladima.
I, dok on bezuspješno traga za nekim fantomskim „istorijskim pravdama”, njegov grad tone u zaborav. Onaj koji plaši da preraste u vječan i nepovratno sjećanje.
I dok Pljevlja ostaju bez ljudi, politika im nudi samo predstave: zakletve, kamere, parole, starinske mantre o “braći” i “slavnoj prošlosti”. Ali život ima svoj tempo: rudnici se gase, preduzeća propadaju, mladi pakuju kofere, putevi sve više zaobilaze, a oni koji ostaju preživljavaju na ivici nade.
<h2>Most nad vodom koji vodi van</h2>
Možeš most nazvati Svetosavskim, Aleksandrovim, Ujediniteljskim… možeš ga oblijepiti simbolima i parastosima. Ali kada padne mrak i kada oni isti “čuvari tradicije” zasjednu u fotelje, narod se rasporedi na dvije strane, ali ne na zelenaše i bjelaše, ne ni na partizane i četnike, ne više ni na depesovce i on druge, već na: one koji ostaju iz nužde jer nemaju đe, i one koji odlaze.
I tada svaka “velika priča”, svaki nacionalni projekat i svaka parola ostaju samo to - dekor za prazne džepove i prazne duše.
A most? Most služi da se pređe. I kad je jedina prava destinacija preko njega - odlazak, onda je jasno čemu taj most služi.
U politici je lako graditi mostove od riječi, laži i simbola.
Teže je izgraditi most koji zadržava ljude.
A Pljevlja, sa ljudima koji odlaze i vlastima koje se bave svime osim Pljevljima, stoje upravo na tom raskršću.&nbsp;
I zato: ne ruše se mostovi samo iza onih koji izdaju i koji neće imati čemu da se vrate — ruše se i pred onima koji ne znaju šta znači biti odgovoran za svoj grad i svoj narod.

Ne ruši mostove - možda ćeš ih jednom morati preći

Dana 4. decembra 2025. godine, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti Rusije Dmitrij Medvedev zaprijetio je Briselu na svom Telegram kanalu da povrat ruske imovine, ako se ona obezbijedi Ukrajini, neće biti putem sudova, već kroz „stvarne reparacije u naturi“. „Ako Evropska unija, koja poludila i dalje pokuša ukrasti rusku imovinu blokiranu u Belgiji izdavanjem takozvanog kredita za reparacije, takve akcije u okviru međunarodnog prava mogu se kvalifikovati kao posebna vrsta casus belli sa svim posljedicama koje slijede za Brisel i pojedinačne zemlje EU. A onda se povrat tih sredstava možda više neće odvijati putem sudova, već kroz stvarne reparacije koje će poraženi neprijatelji Rusije platiti u naturi“, napisao je Medvedev. Naravno, takve akcije EU se ne mogu kvalifikovati kao izgovor za rat, ali Medvedev je očigledno pomiješao međunarodno pravo sa sistemom koncepata gangsterskog Sankt Peterburga iz prve polovine 90-ih godina prošlog vijeka, gdje je aktivno djelovao uz Putina.
Nakon početka potpune ruske invazije na Ukrajinu, EU je zamrznula preko 200 milijardi eura ruskih državnih i privatnih sredstava pohranjenih u Evropi. Najveći obim imovine koncentrisan je u Belgiji. EU smatra korištenje zamrznute ruske imovine jednim od ključnih mehanizama za finansiranje Ukrajine, posebno u obliku takozvanog reparacijskog kredita. Istovremeno, ovo pitanje je kontroverzno među državama članicama EU zbog pravnih rizika i potrebe za pronalaženjem ravnoteže između principa jednoglasnosti i potrebe za brzom podrškom Kijevu. Glavni protivnik davanja reparacijskog kredita Ukrajini na račun ruske imovine je Belgija. Belgija zahtijeva veće garancije od zemalja EU u vezi sa kreditom za Ukrajinu od 140 milijardi eura na račun zamrznute ruske imovine. Belgijska vlada strahuje od komplikacija ako se kredit ne realizuje ili ako Moskva preduzme mjere protiv Belgije. Zbog toga se predstavnici EU i belgijske vlade do kraja još ne mogu dogovoriti.
Pitanje zamrznute ruske imovine i njene moguće upotrebe u podršku Ukrajini jedno je od najbolnijih za Kremlj. Ova sredstva se u Moskvi doživljavaju kao vlastiti resurs i simbol suvereniteta, pa svaka zapadna inicijativa za njihovu preraspodjelu izaziva oštro negodovanje. Istovremeno, pokušaj transfera ruske imovine Ukrajini u obliku reparacijskog kredita pokazuje želju međunarodne zajednice da pronađe efikasne mehanizme za kompenzaciju gubitaka od agresije. Medvedeve prijetnje ratom su oblik psihološkog i političkog pritiska na EU. Takve izjave imaju za cilj posijati strah od eskalacije i natjerati Brisel i druge prijestolnice da oklevaju da koriste zamrznutu imovinu. Kremlj sistematski koristi retoriku casus belli kako bi stvorio atmosferu neizvjesnosti i potkopao jedinstvo zapadnih partnera. Medvedeva izjava došla je u kontekstu teških pregovora o reparacijskom kreditu za Ukrajinu, koje prate sporovi između zemalja EU. Kremlj pokušava iskoristiti nesuglasice unutar Evropske unije, povećavajući strahove od mogućih pravnih i političkih posljedica. Dakle, Moskva nastoji oslabiti podršku Kijevu i zadržati pristup kontrolisanoj imovini u budućnosti. Medvedeve prijetnje su također osmišljene da uspore formiranje dugoročne finansijske arhitekture podrške Ukrajini. Rusija shvata da ako EU može stvoriti stabilan mehanizam za korištenje imovine, to će Kijevu osigurati rezervu resursa za dugi niz godina. Stoga Moskva pokušava poremetiti ili barem odgoditi proces donošenja odluka, koristeći zastrašivanje i pravne manipulacije.
04.12.2025. web stranica NKnews objavila je članak u kojem se analiziraju pregovori između Ruske Federacije i DNRK u Moskvi, koji se održavaju kao redovna sjednica međuvladine komisije o ekonomskoj saradnji između Rusije i Sjeverne Koreje. Sastancima prisustvuju ključni ruski zvaničnici odgovorni za prirodne resurse i energiju. Strane pripremaju proširenu saradnju, otvarajući Rusiji pristup prirodnim resursima DNRK-a, a Sjevernoj Koreji pristup ruskoj tehnologiji, energetskim zalihama i logističkim rutama. Sporazumi bi mogli ojačati ne samo ekonomsku, već i stratešku međusobnu podršku između Moskve i Pjongjanga. Za Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike u Istočnoj Aziji, ovo prijeti i jačanju raketnog i nuklearnog potencijala DNRK-a i pojavi novog strateškog saveza Rusija-Sjeverna Koreja koji bi mogao djelovati kao "most između Evrope i Azije" za zaobilaženje sankcija, trgovine, oružja i utjecaja. Saradnja u oblasti resursa i energije način je za Moskvu i Pjongjang da zaobiđu međunarodna ograničenja. Ako takve sheme postanu sistemske, sankcije osmišljene da odvrate DNRK i Rusku Federaciju izgubit će svoju efikasnost, a strategija sankcija SAD-a kao sredstva odvraćanja bit će potkopana. Kroz ovu saradnju, DNRK može dobiti nove tehnologije, logističku podršku i iskustvo koje će povećati njenu sposobnost izvođenja provokacija ili agresije, kako protiv američkih saveznika u regiji, tako i potencijalno protiv samih SAD-a ako politika Pjongjanga postane agresivnija. Saradnja sa DNRK-om mogla bi omogućiti Ruskoj Federaciji da nastavi rat u Ukrajini, a također i da u budućnosti stvori azijsko-pacifički front. Sjedinjene Američke Države bi se mogle suočiti s izazovom kada budu morale istovremeno reagovati u oba regiona.
Nakon potpune invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, DNRK je postala značajan dobavljač municije, raketa i vojnog osoblja Moskvi. U periodu 2024.-2025., isporuke artiljerijske opreme i municije, posebno granata velikog kalibra iz DNRK-a, pomogle su Ruskoj Federaciji da održi visoku stopu artiljerijske vatre na frontu. Sjevernokorejske trupe bile su uključene u operacije protiv Ukrajinskim odbrambenim snagama u Kurskoj oblasti i trenutno pokrivaju područja u blizini granice i grade utvrđenja u tim područjima. Zauzvrat, Ruska Federacija obezbjeđuje DNRK gorivo, pomoć u modernizaciji energetskih i drugih civilnih objekata, te vojnu tehnologiju, uprkos međunarodnim sankcijama protiv Pjongjanga. Iako je ukupni obim službene trgovine između zemalja i dalje mali, vojna saradnja i isporuke oružja su mnogo veće. U azijsko-pacifičkoj regiji, DNRK se već smatra ključnom prijetnjom: njene rakete, raketni programi i demonstracijski testovi izazivaju zabrinutost među susjednim zemljama. Podrška Ruske Federacije uništava motivaciju Pjongjanga da pregovara sa Sjedinjenim Državama o denuklearizaciji ili stabilizaciji. To otežava Washingtonu kontrolu regionalne sigurnosti i politike prema DNRK.
03.12.2025. Asharq Al-Awsat izvještava da ruska vojna baza u Port Sudanu postaje direktna prijetnja Sjedinjenim Državama, jer učvršćuje poziciju Moskve na Crvenom moru - na strateškoj tački koja joj omogućava kontrolu pristupa Sueskom kanalu i značajnom dijelu svjetske trgovine. Stalno prisustvo ruskih brodova, posebno onih s nuklearnim oružjem, stvara uslove pod kojima Washington gubi svoju operativnu prednost i slobodu manevrisanja u strateškom koridoru između Afrike i Bliskog istoka. Takav mostobran omogućava Kremlju da utiče na morske rute, zaobiđe pritisak sankcija i koristi regiju kao polugu u bilo kojoj krizi koja direktno utiče na američke interese i ograničava sposobnost Sjedinjenih Država da oblikuju pravila igre u ovom dijelu svijeta. Raspoređivanje ruskog pomorskog kontingenta u Sudanu uklapa se u dugogodišnju strategiju Moskve da se učvrsti na jugoistočnom krilu globalnih trgovačkih ruta. Kontrola obale Crvenog mora oduvijek je bila privilegija onih država koje su u stanju osigurati sigurnost transporta energije, kontejnerskog prijevoza i vojne logistike između Mediterana i Indijskog okeana. Dodavanje ruske infrastrukture ovom strateškom čvorištu stvara priliku da utiče na kretanje brodova u području gdje obično djeluju američke i savezničke grupe za stalno prisustvo. Blizina ulaza u Sueski kanal povećava važnost ove tačke: svaka država sa stalnom vojnom platformom tamo dobija mogućnost da posmatra, bilježi i potencijalno odvraća aktivnosti flota koje osiguravaju funkcionisanje pomorskih komunikacija između Evrope i Bliskog istoka sa Azijom. Za Washington to znači pojavu igrača koji može koristiti sudansku obalu ne samo kao mjesto za popravku i dopunjavanje goriva brodova, već i kao centar sposoban da izvrši pritisak u osjetljivoj regiji gdje se američka politika oslanja na stabilnost ruta i brzinu prebacivanja snaga u slučaju krize. Prisustvo u Sudanu stvara novi kanal za Moskvu da uđe u regije gdje je konkurencija sa SAD-om tradicionalno bila ograničena na diplomatiju i ekonomiju. Prisustvo vojne infrastrukture u Crvenom moru daje joj mogućnost da taj utjecaj prevede u praktičnu ravan, posebno korištenjem obavještajnih podataka i praćenja brodova kako bi se brzo ispravio utjecaj sile u pravim trenucima. Ovaj model omogućava Kremlju da djeluje ciljano, bez pribjegavanja eskalaciji velikih razmjera. Uključenost Sudana u odbrambenu saradnju s Rusijom jača trend u kojem države s nestabilnim političkim sistemima traže podršku izvan okvira partnerstva sa Sjedinjenim Državama. To Moskvi daje priliku da ponudi uvjete koji povećavaju ovisnost lokalnih elita o ruskim isporukama i uslugama, što u budućnosti otežava američke pokušaje konsolidacije jedinstvenog pristupa sigurnosti u regiji. Postepeno pomicanje ravnoteže interesa smanjuje sposobnost Washingtona da koordinira djelovanje partnera u zoni Crvenog mora. Finansijska dimenzija sudansko-ruskog sporazuma otvara Moskvi pristup dodatnim izvorima resursa, posebno zlatu, koje pod sankcijama postaje alternativno sredstvo za obnavljanje rezervi. Konsolidacija ruske baze na sudanskoj obali predstavlja novi izazov za Sjedinjene Američke Države, vezan ne samo za vojne rizike, već i za promjenu ponašanja regionalnih igrača, koji imaju tendenciju da prilagode vlastite političke i sigurnosne orijentacije kada se u regiji pojavi sila sposobna da pruži alternativne mehanizme podrške. Kao rezultat toga, američke inicijative zahtijevaju veće političko i resursno učešće kako bi se održala prethodno uspostavljena sfera utjecaja.

1250x600

1084x550

Medvedev ucjenjuje Evropu

Srbijanski dan mrmota, započet rušenjem nadstrešnice novosadske železničke stanice, ušao je u 14. mesec. Od 1. novembra 2024. Srbija se budi i leže u istom. Građani zahtevaju odgovornost, kako za pad nadstrešnice, tako i za brojne nezakonite postupke posle toga; vlast odbija da se o odgovornosti uopšte i govori, praveći „kontramitinge“ i optužujući „blokadere“ za rušenje države po – to je poznati recept već 35 godina – receptu stranih (zapadnih) sila zaverenih protiv Srbije.
O sudbini 12 uhapšenih malo se zna, osim da je danas većina na slobodi. I da predsednik Srbije Aleksandar Vučić koristi svaku priliku da ih opravda i istakne njihove kvalitete. A za čoveka koji ima u proseku jedno TV pojavljivanje dnevno, te su prilike zaista česte.&nbsp;
Činjenica jeste da proces utvrđivanja odgovornosti tapka u mestu, opstruiran sa više adresa, što nagoni na sumnju da vrhu države i nije baš stalo da se sve to rasplete. Samo je jedna nezavisna, ad-hok komisija izašla sa zaključcima koji nesumnjivo optužuju najviše državno rukovodstvo.&nbsp;
Logika, zato, navodi na pomisao da razlog za tu državnu opstrukciju može da bude samo jedan. Jer, posle tragedije u Hong Kongu ovog novembra, uhapšeno je (dosad) 27 ljudi, s optužbama za nehatno ubistvo i korupciju, i na tome insistira upravo politički vrh. Zbog rušenja mosta i pogibije u Đenovi 2018. - što su srbijanska vlast i njena propagandna sredstva koja se lažno predstavljaju kao mediji često pominjali kao opravdanje „dešava se“ – na optuženičkoj klupi se našlo 59 ljudi, a proces ima podršku iz samog vrha države. Samo u Srbiji politički i državni vrh ponaša se sasvim suprotno.
U međuvremenu, od novosadske tragedije naovamo, obrušilo se bar deset plafona u raznim sveže renoviranim objektima škola i domova zdravlja u Srbiji. Srećom, epilog je samo nekoliko lakših povreda. Otkriveno je da je i nova železnička stanica u Beogradu potencijalna opasnost, jer zbog težine četvorostruko više izgrađenih komercijalnih sadržaja u odnosu na dozvoljeno projektom – pucaju noseći stubovi nad peronima. Zapažena su i oštećenja na infrastrukturnim objektima novootvorene brze pruge ka Subotici; konstatovano i da je pruga puštena u rad, a da je većina zgrada stanica na trasi nebezbedna. I tako redom.
Možda bi se neupućeni čitalac prevario da pomisli da je neko odgovarao bar zbog nekog od tih propusta, upravo posle strašnog iskustva iz Novog Sada. Ne, niko. Umesto otklanjanja, „feleri“ se zamazuju da ne budu vidljivi. I na već pomenutoj stanici u „Prokopu“, ali i na tunelima (na političku silu u saobraćaj puštene) deonice auto-puta do Požege – gde su, dok drugi problemi nisu zaokupili javnost, instalirane stalne ekipe hitne pomoći i vatrogasaca, da zamažu oči.
Najnoviji slučaj neznanja, ošljarstva ali i moguće korupcije, desio se nedavno kod Centra izvrsnosti u Kragujevcu. Srećom, obrušavanje puta prošlo je bez žrtava, jer još nije otvoren. Navodno, započeta je istraga, ali, javnost u Srbiji je opravdano sumnjičava u pogledu njenog epiloga. Jer, u Srbiji se godinama ništa ne radi, a da nije pod direktnim učešćem ili bar kontrolom ljudi iz vladajuće stranke. U tome skoro po pravilu ima kršenja zakona, ali nikad niko nije odgovarao, sem u nekoliko slučajeva kada je zbog velikog uznemirenja javnosti bilo nužno „podmetnuti“ žrtvu – koja je za to dobro nagrađena.
<h2>Šta će se još srušiti?</h2>
I nisu samo to razlozi zbog kojih se u javnosti sve otvorenije i hrabrije uz nazive Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije upotrebljava akronim OKG (organizovana kriminalna grupa). Treba da se setimo noćnog „krečenja“ prostorija Državne lutrije u režiji naglo afirmisanog beogradskog advokata, koga ćemo kasnije još jednom pomenuti. Pa da se prisetimo slučaja Koluvija i „Jovanica“, sa silnom drogom, čiji je epilog takav da se policajci koji su sve otkrili sada proganjaju, a glavni kriminalni akter sa slobode svima smeje i „podbada“. Ili, kad smo kod slobode – kada je kum predsednika države i direktor „Elektromreže“ iz 2012, a sad „uspešni biznismen“ – moguće pijan i drogiran - slupao „meklaren“ i povredio dve osobe, što je zataškavano, a na kraju je slučaj tiho zastareo. Da dalje ne pišemo.
Znajući sve to, znajući kako se u Srbiji dobijaju poslovi – jer to više i nije tajna, znajući da se „leks specijalisi“ donose zloupotrebom skupštinske većine zarad privatnih finansijskih interesa... nekako je logično da običan narod strahuje šta će još da se obruši od onoga šta su gradili naprednjaci i ortaci u ovih 13 godina nekontrolisanog uživanja vlasti. I sve češće i glasnije ukazuje se da je prvo šta su naprednjaci srušili – država i sistem.
A i za to je primera na svakom koraku. Najnoviji je slučaj kada je ministar kulture Nikola Selaković, u svojstvu osumnjičenog, dobio poziv Tužilaštva za organizovani kriminal (TOK) na saslušanje zbog „Generalštaba“. U čijem je slučaju, izgleda, kraći spisak zakona koji nisu prekršeni, od onih koji jesu - sve da bi se zetu Donalda Trampa namestio posao na najatraktivnijoj lokaciji u centru Beograda. I to posao za koji je dokazano da će Srbija biti u debelom minusu, dok bi Džared Kušner ostvario ogromnu dobit.
Uglavnom, Selaković (inače, ministar pravde u vreme imenovanja tih tužilaca) se najpre nije odazvao na poziv – uz salvu uvreda na račun TOK i besprizornu kampanju iz onoga što se u Srbiji na žalost zove medijima – a onda je po završetku radnog vremena otišao u TOK, tek da bi mogao da ponovo u stilu Aleksandra Vučića izvređa tužioce kako „ne rade“, da im preti kako će „oni njih hapsiti“ i da „objasni“ kako on nije meta, već sam Vučić. Uz njega je bio već pomenuti noćni moler Državne lutrije, advokat Vladimir Đukanović, koji je – gle čuda – zastupao sve dosad za nešto optužene partijske drugove, i kojima se procesi nikad nisu završili ili se nisu završili osudom.
Stvari su se uozbiljile, a strasti splasnule, kada je TOK izdao nalog za privođenje Selakovića. Tada je očigledno procenjeno da je bolje da se odazove na poziv. Јer, ako bi SNS dopustio da ga policija privede to bi bio krah za organizaciju kojoj je modus vivendi da čuva svoje članove šta god uradili, a ako bi odbila da to učini usledio bi potpuni društveno-politički kolaps srpskog društva, jer policija ne radi posao zbog kog postoji.&nbsp;
Najzad, šteta i ne mora da bude prevelika, jer ministar može da se pozove na imunitet, a baražna vatra iz onoga što se zove medijima lako će u tom slučaju „pokriti“ glasove onih koji bi u tome pronašli krivicu. Svojevrsdnu generalnu probu imali smo ovih dana, kada je „glavnoj urednici“ veb-sajta nekad uglednih dnevnih novina iz doba SFRJ odrezana prvostepena kazna od godinu dana zabrane obavljanja te delatnosti, zbog uvrede advokata Zdenka Tomanovića. Iz svih „oružja“ udarilo je po „sudijama – blokaderima“, javilo se i Ministarstvo informisanja i telekomunikacija tvrdnjom da je „jasno i nedvosmisleno“ reč o „političkoj presudi i otetom pravosuđu“, a čak je i Sandra Božić, potpredsednica vojvođanske vlade, ispalila optužbe iz svih cevi.
No, već samim pozivom na saslušanje ozbiljno je ugrožena doskora nedodiriva naprednjačka organizacija, pa se brže-bolje pristupilo još jednom „demokratskom nasilju“ u Skupštini. Predložene su hitne izmene Zakona, kojima bi se TOK ukinuo kao „nepotreban“, zajedno sa Tužilaštvom za ratne zločine. I sve tužilačke stvari poverile podobnom tužioicu, baš kako je nedavno učinjeno u slučaju nedovoljno lojalnih policijskih jedinica.
<h2>Izborno nasilje&nbsp;</h2>
Nasilje u Skupštini nije jedino ovih dana. Bilo ga je, u svakoj mogućoj formi, na nedavno održanim lokalnim izborima u tri srpske opštine. Glasanje u Mionici, Negotinu i Sečnju više je ličilo na ratno stanje ili okupaciju, nego na demokratski proces. Ta tri mesta bila su „okupirana“ aktivistima vladajuće stranke iz cele Srbije, a oni odavno državne resurse koriste kao lične, pa su tu bila i vozila javnih preduzeća i vozila bez tablica. Iz njih su izvirivali revnosni „zupčanici sistema“ sa biračkim spiskovima, koji, jasno je, ne mogu da budu u legalnom posedu nikome sem članovima biračkih odbora.&nbsp;
Sa druge strane, članovi posmatračkih misija nisu smeli ni da izvire iz svojih vozila, od nasilnika koji su ih u tome sprečavali i fizički. Policija – sada već tradicionalno – nije reagovala, pa je većina posmatračkih misija obustavila rad usred izbornog dana. Sada bez ikakvog skrivanja, kroz ova tri mesta defilovali su banditi maskirani fantomkama, koje se policija pravila da ne vidi. Valjda im je svrha bila da podsete birače u tri opštine na tri kraja države da će kamere ono malo nezavisnih medija i posmatrači otići, a da onda ostaju na milost i nemilost bitangama svake fele. Onima koje je režim pustio s lanca pre godinu dana, kad građani nisu prihvatili objašnjenje da se padovi nadstrešnica dešavaju svuda.
Istini za volju, neki su batinaši ili oni sa spiskovima i bili „privođeni“ u maricu, kada su policajci baš bili primorani na to. Ali su se kasnije pojavili snimci s maricama koje odlaze, pa „iza ćoška“ puštaju privedene da se presele u partijska vozila koja su ih dalje sklanjala sa „mesta zločina“. Uz pritiske i ucene birača, uz „bugarski voz“ i Vučićeve optužbe da su „oni“ (to su kritičari režima, politički protivnici, ukratko, svi koji nisu pod njegovom kontrolom) imali batinaše – rezultat izbora je unapred bio jasan.&nbsp;
Primetiće neko da rezultat izbora u tri opštine, od 174 jedinice lokalne samouprave koliko ih u Srbiji ima, i nije preterano bitan, a posebno ne vredan tolikog angažovanja resursa i stvaranja atmosfere ratnog stanja. Da, to je tako u demokratskim i uređenim državama: Srbija, na žalost, već desetak godina nije demokratska i uređena, ni u najslobodnijoj interpretaciji; a od pada nadstrešnice, po svim parametrima, pokazuje se da nije zaista ni država.
Evo jedne ilustracije toj tvrdnji u prilog: odmah posle izbora izašao je formalni šef naprednjaka, doskorašnji gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević, da proklamuje pobedu nad „blokaderima“ i svoje zadovoljstvo. Iza njega su, očigledno namerno, bili i friško optuženi i pravosuđu nedostupni ministar kulture Selaković i jedan „student“ iz „Ćacilenda“ koji se nekoliko dana ranije „proslavio“ pretnjom klanjem jednoj poslanici republičkog parlamenta. Tek da se pokažu snaga i nedodirivost, odnosno, da se ponajviše uputi poruka svom načetom članstvu da stranka stoji iza svakog čoveka, šta god radio, i da joj niko ne može ništa.
Doduše, i naprednjaci i srpska javnost su svesni da kada se izvuče jedna cigla iz tog zida mafijaške organizovanosti – pada ceo zid postavljen na principima omerte. Čuvaju se i osvedočeni kriminalci poput Radojičića i Veselinovića, bez obzira na cenu koju država može da plati zbog toga, dok „padaju“ samo oni koji izdaju, iznevere ili budu manja šteta u zaštiti kriminalnog interesa, kao Belivuk na primer. A izgleda da je previše para i poslova u igri, čim postoji spremnost vrha SNS da stanje u društvu zateže do tanke ivice građanskog rata.
Najzad, time što vladajuća kamarila u Srbiji ne daje odgovorne ni za novosadsku tragediju, ni za čitav niz drugih nesreća, promašaja, bačenog ili zloupotrebljenog novca i drugih krivičnih dela – za mnoge analitičare predstavlja najbolji dokaz da odgovornost za sve ide do samog vrha Srbije, odnosno - do braće Vučić.

Nebojša Vučinić

Srbijanski Dan mrmota

Ne prođe gotovo nijedna sedmica, da nam neki opskurni zaludnjak iz galerije likova srpskog sveta na medijski meni ne posluži još jednu priču o „srpskoj Sparti“ Crnoj Gori. Sada već predugo živimo u tom mitomanskom matriksu, u kom se kao na traci smjenjuju teme poput - kapela na Lovćenu, crkva na Rumiji, namještena državna priznanja mrziteljima iste te države, spomenici naci zločincima... Ovih dana na red je opet došao pljevaljski ćaci šerif, sa anticrnogorskim bahanalijama u čast nestanka Crne Gore i svih onih koju su položili živote i prošli nezampaćenu patnju, samo zato što se ne htjedošte u lance vezat!
Kome ove teme najviše uspijevaju nauditi? Aktuelnom kvazicentrističkom režimu u Karađorđevovoj ulici, zato što demaskira njihovu ideološku matricu kojoj istinski pripadaju, u koaliranju sa antievropskim mitomanima? Srbima u Crnoj Gori, jer ih njihovi politički predstavnici svode na inerciju genocidne, imperijalističke, folklorne ideologije iz haških sudnica? Ili, nama – građanima proevropske provinijencije?&nbsp;
Nama, razumije se! Ali, ne zato što ne radimo ništa kada ove njihove taster teme-provokacije osvanu u medijima. Nijedan skandal ove vrste nije se desio, a da gotovo kompletna progresivna ili građanska aktivistička scena nije energično reagovala. Naš problem je u tome što smo pristali na ovaj hipnotički tango, za koji je uvijek potrebno dvoje!&nbsp;
Mi smo vremenom sve energičnije pristajali na tu hipnozu u kome će Mandić, Metodije, Joanikije, Vraneš &amp; co, biti glavni generatori, inspiratori i pokretači naše borbe za slobodnije i pravednije društvo! Mi smo danas postali kratkovidi za ovaj fenomen i sebi smo dozvolili da pripadamo političkoj borbi koja je u biti uvijek, ili gotovo uvijek - samo reakcinonarna!&nbsp;
Najveću odgovornost za plitkost i površnost ove vrste u rukopisu otpora, vidim dominantno u bezidejnosti i deficitu modernosti crnogorske opozicije, koja ni na nakon pet godina agonije nije uradila ništa da „up date-uje“ stil borbe i učini ga i atraktivnim i nužnim za široko građansko interesovanje i participaciju. I danas, naša odbrambena svijest ostala je i formatirana i inspirisana – kleronacionalistima.
Isti metodi, uvijek daju isti rezultat. I zato je došlo vrijeme da promijenimo pravila igre!
Došlo je vrijeme da mi moramo preuzeti inicijativu! Došlo je vrijeme da mi MORAMO početi da diktiramo dinamiku društvenih procesa! Vrijeme u kojem ćemo mi stvarati novu vijednost u okviru naše ideje, umjesto što ćemo se u kolektivnoj frustraciji „paliti“ na petparačke provokacije prevaziđenih politika i političara, čija se izvorišta moći polako ruše.
Kada smo god tako postupali – pobijedili smo! I kada su izvorni Liberali svoje progresivne vrijednosti nametnuli kao državnu politiku, i kada smo kao prozapadna lokomotiva u regionu došli do referenduma na kom smo pobijedili. Iskre takvog mindseta pokazali smo i pod Goricom, kada smo obesmislili namještenu i nelegitimnu Trinaestojulsku nagradu, a oni odgovor na tu blamažu nisu imali. U društvu je kreiran koncenzus normalnosti, a taj je teren borbe za njih poguban!
Vakat je da se krene u petu brzinu! U stil borbe koji podrazumijeva da smo u svakom smislu superiorniji od njih. Kulturniji, pametniji, moderniji... Jer ako to nismo, naspram šake plaćenih turbo folk nacoša, ni ne zaslužujemo bolje.&nbsp;
Umjesto lamenta, odaberimo akciju! Umjesto reakcionističkog, romantičarskog getoiziranja, odaberimo prometejski plamen! Odaberimo emancipatorsku borbu, jer je to recept koji je uvijek uspijevao! Uspjeće ponovo. No passaran!

Vrijeme za petu brzinu!

03.12.
17:15h﻿
Aleksandru Mijajloviću i Dragu Spičanoviću preinačeno je rješenje o određivanju pritvora (pravosnažno) tako što je Mijajloviću dodata tačka 3 i 4, člana 175 ZKP-a, a Spičanoviću tačka 3.
Naravno, uradio je to Apelacioni sud i naravno jedna sutkinja koja je preuzela vanraspravno vijeće (odsijek za pritvor) i to za svaki slučaj.
I za pojedine.
 
I ni po jada što nema, kako rekoše, novih okolnosti na koje su se pozvali. Sve su stare i razmatrane od strane Višeg suda.
Ali.
Pazite, nema se pravo žalbe na to rješenje.
Preinačen osnov za pritvor, nađene nove činjenice za odluku, nađene nove okolnosti.
Žalbe - jok.
I sada, mislite se vi, da ja treba da se obratim protestnom notom Sudskom savjetu, Ministarstvu pravde, Vrhovnom sudu.
A kako, drugovi i drugarice?
 
Kako kada Boris B. kaže..." ja sam samo poslanik, ali neki likovi treba da nestanu..."(kraj citata).
 
Kako da nestanu, ne znam.
Da ih nema?
Da ih sakriju?
Da nestanu doživotno u Spužu?
Je li ovo smiješno?
Ovo je suludo, opasno.
Nema toga ko nije streknuo.
Miči ih, opasni su, glavni komentar.
Što bi se fatao sa njima, bolje s mirom. Opet - drugi glavni komentar.
Ministre pravde, zamoli da nam dostave odluku sa pravnom poukom.
 
Ili neka mene pouče kako to da se na novo činjenično i pravno stanje o pritvoru žalba ne daje trećem stepenu.
Uostalom, bolje da se ne petljate.
P.S. I glumac koji glumi kralja Lira ne očekuje da postane kralj Lir.

Đe je žalba, stručnjaci?

Brisel i Vašington kao da uopšte nemaju interesa da vide očiglednu razliku u onome što rade vlasti u Podgorici, kao da ih zanima samo ono što vlasti govore, piše Darko Šuković, glavni urednik Antene M, medijskog partnera EUalive-a u Crnoj Gori.
Što je više institucionalno, ekonomski i demokratski razorena, to je Crna Gora bliže EU. Djeluje nestvarno ali je stvarno tako.
Crna Gora je posljednja republika bivše Jugoslavije koja je postala nezavisna država. Na referendumu održanom 21. maja 2006. za nezavisnost je glasalo 55,5% građana. Osim činjenice da je tako obnovljena državnost stare kraljevine, jedine južnoslovenske zemlje koja je očuvala slobodu i tokom vladanja Otomanske imperije najvećim dijelom Balkana, na tom se referendumu, prvi put u istoriji pokazalo da je većina građana Crne Gore prozapadno orijentisana. Jer, u programu političkih subjekata koji su zagovarali nezavisnu Crnu Goru, bilo je zapisano učlanjenje u EU i NATO, kao ključni vanjskopolitički ciljevi.
Prozapadna većina u Crnoj Gori građena je teško i relativno sporo. Istorijsko nasljeđe i dominantan kolektivni sentiment vjekovima su vezivali najmanju i najstariju južnoslovensku državu za Rusiju, kao slovenski i pravoslavni centar. Otpor obnovi nezavisnosti bio je snažan – svjedoči to 44,5% glasova protiv, i podržan iz Srbije: politički, finansijski, medijski, obavještajno. U SAD i EU, pogotovo na početku, nije bilo entuzijazma za ideju suverene Crne Gore. Srećom, Rusija je tih godina imala druge prioritete i projekcije i nije se fokusirala na zbivanja u Crnoj Gori.
No, uoči ulaska u NATO, stvari su se bitno promijenile. Rusija je bila neskriveno protiv članstva Crne Gore u Alijansi, pa je, koristeći antizapadne strukture u Srbiji i Crnoj Gori, pokušala da na ključnim izborima, održanim 2016, sruši Vladu Mila Đukanovića i spriječi učlanjenje. Pokušaj državnog udara osujećen je, dio zavjerenika procesuiran i prvostepeno presuđen, ključne dokaze obezbijedile su zapadne službe, a da je pripreman zastrašujući scenario potvrdio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Promašenost širokog uvjerenja da se Crna Gora ulaskom u NATO definitivno izvukla iz kandži Rusije i postala dio zapadnog civilizacijskog kruga, pokazala se na izborima 30. avgusta 2020. Izbornu pobjedu ostvarile su propruske i prosrpske stranke, predvođene Demokratskim frontom Andrije Mandića i Milana Kneževića (prvostepeno osuđeni na po pet godina zatvora zbog umiješanosti u spremanje državnog udara; nakon izbora presuda poništena a tužilac koji ih je gonio već je 18 mjeseci u pritvoru) i Demokratama Alekse Bečića. Zapravo, i na tim je izborima taj politički korpus ostao u manjini. Da dođu na vlast omogućio im je pokret URA, Dritana Abazovića (čiji je brat vjerovatno jedini etnički Albanac koji u Beogradu uspješno razvija biznis) koji je uspio da privuče 5% birača, dominantno suverenista nezadovoljnih starom vlašću, predvođenom DPS.
Paradoks da je država dobila vlast od političara koji su bili protiv postojanja nezavisne Crne Gore, nije jedini. EU i SAD su svojim činjenjem i nečinjenjem omogućili Beogradu i Moskvi da se brutalno miješaju u te (i sve naredne) izbore i da, umjesto iskreno prozapadno orijentisanih partija, političara, građana – na vlast dođu pioni Aleksandra Vučića i Vladimira Putina.
O karakteru vlasti koja je zagospodarila Crnom Gorom nakon 30. avgusta 2020. i koja, u raznim oblicima, traje do danas, svjedoči činjenica da je prva vlada (premijera Zdravka Krivokapića) dogovorena u manastiru Crkve Srbije/SPC. Ta vjerska organizacija zapravo je najmoćniji politički subjekat u Crnoj Gori, bavljenje vjerom njen je sporedan posao a realizacija nacionalnog projekta Srpskog sveta /Velike Srbije ključni zadatak. Crkva Srbije/SPC najvjerniji je saveznik Moskovske patrijaršije/Crkve Rusije. Za vladike Crkve Srbije NATO je „Četvrti Rajh“, Evropska unija je „tamnica naroda“ koja zaudara „sodomskim smradom“, Crnogorci su „komunistički nakot“, Bošnjaci-muslimani „lažni ljudi, lažne vjere“, a Ratko Mladić i Radovan Karadžić su „srpski heroji“.Već pet godina Crnom Gorom upravljaju politički subjekti koji te vrijednosti baštine i promovišu ili oni koji prihvataju da budu u koaliciji sa njima.
Koliko god to izgledalo suludo, u takvoj vlasti Brisel i Vašington vide pouzdane partnere u NATO i na putu Crne Gore ka EU!? Što je više institucionalno, ekonomski i demokratski razorena, to je Crna Gora bliže EU. Djeluje nestvarno ali je stvarno tako. Najbrojniji državotvorni narod, nacionalni Crnogorci, već pet godina praktično su protjerani iz institucija, izloženi asimilaciji i otimanju njihove kulturne, naročito sakralne baštine. Potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora, između tadašnjeg premijera Abazovića i patrijarha Porfirija, svi pravoslavni hramovi u Crnoj Gori predati su u vlasništvo vjerskoj organizaciji sa sjedištem u Beogradu. Široko je uvjerenje unutar crnogorskog nacionalnog korpusa da je Crna Gora dodijeljena Srbiji i Vučiću kao kompenzacija za Kosovo i kao mamac za otklon od Rusije.
Svi ti procesi, međutim, umotani su u oblandu proevropske retorike. Brisel i Vašington kao da uopšte ne zanima šta vlast u Podgorici radi, kao da ih jedino zanima šta vlast priča. Tako je predsjednik Skupštine Andrija Mandić, daleko najmoćniji političar u Crnoj Gori, koji se nikad nije odrekao stava da je Srbija njegova matica a Putin njegov lider, postao partner EU u procesu evropske integracije države kojom, de facto i de iure, upravlja.
EU i SAD, već pet godina, kažnjavajući stranke koje su 30 godina bile na vlasti, kažnjava Crnu Goru, faktički pomažući njeno pretvaranje u koloniju Srbije. Crnogorsko društvo, ispod tanke kore proevropskog narativa vlasti, tone u klerošovinizam, dok sekularizam i građanski karakter ubrzano nestaju.
Istinski prozapadno orijentisan dio crnogorskog društva, prvo zbunjen a onda i teško razočaran odnosom „naših zapadnih prijatelja“, prelazi u izbornu apstinenciju ili prihvata sinekure i „prelijeće“ na stranu vlasti. Podrška EU i NATO počinje da opada toliko da ni vlast to više ne može da sakrije. Poruke da se EU mora sačuvati od prijema novih „trojanskih konja“, pokazuju da Brisel, možda, počinje da shvata šta se dešava u Crnoj Gori. No, jasnog priznanja grešaka nema. Vjerovatno ga neće ni biti. Posljedice se, međutim, mogu lako predvidjeti. Svaki put su iste kad neko okrene leđa istinskim prijateljima i pokuša da od iskonskih neprijatelja napravi partnere.

Šuković: Kako je Zapad potrošio prozapadnu većinu u Crnoj Gori

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
Uvaženi Okrivljeni, oče Veseline, Bobijev druže i prijatelju,
Ugledah jutros, a je zora svanula, još jednu Bobijevu frešku žvrljotinu, koju ste i Vi odmah, posredstvom društvene mreže zvane Fejsbuk, odmah podijelili, jer ste kanda procijenili da je mnogo dobra. Štaviše, da je TOP!
Pošto, računam, da ono građanstvo koje je još u svijest, odmah zaboli na ožičicu kad spazi da čeljade koje, makar po zbiru godina, pripada svijetu odraslih, počinje ili završava dopis sa “drugari”, da vidimo zašto vremešni Bobi, koji se predstavlja kao generalni direktor RTCG, zapravo piše i razmišlja kao makanja Bobi od jedno 10-12 ljeta.
Mudra, kakva već jesam, odmah imam odgovor – Straha ne, a obraza ne, pa se uzbičilo!
Il je nešto crnje od ovoga? Ako me razumijete šta hoću da kažem?!
Evo… Bobijeva objava na Fejsbuku naslovljena sa “Drugari”.
Pa da prevedemo na Bobijev “jezik”.
“Zdravo drugari. Zovem se Boris, ali moj drug Veselin kojeg ja zovem Mačak mene zove Bobi. Mi smo mnogo dobri drugovi i lijepo se družimo. Meni je moj drug Mačak baš dobar drug, ali samo kad oće da se igra onih igara koje se meni sviđaju. A ja baš volim igre i igrice i mnogo se smijem kad se neki drugari zbog toga ljute.
Moj drug Mačak i ja najviše volimo da maltretiramo djevojčice. I najviše se smijemo kad one plaču. Nama je to uvijek zabavno i baš budemo srećni.
Neki kažu da će mog duga Mačka, zato što je nekoliko puta slagao zbog mene, čika policajci da odvedu u zatvor. Mene baš briga, jer je meni jedino važno da čika policajci ne dođu po mene. Ja volim mog druga Mačka, ali najviše volim sebe.
Ja mnogo volim da se hvalim i izmišljam da sam najbolji. Meni kažu da to nije lijepo, ali meni je to baš zabavno.
Neki drugari se na mene ljute zato što kad ja nešto loše uradim, kažem da je to uradio neko drugi. I ne trepnem. Tako sam, mnogo puta, optužio mnoge drugare i djevojčice (jer drugarica nemam). I, niko me još zbog toga nije kaznio.
Meni stalno viče nastavnica maternjeg i kaže da sam nepismen. Kad mi napiše jedinicu, ja je olovkom prepravim I napišem da sam dobio četvorku. Zato ja mislim da sam mnogo pametan, dok me ne uhvate da varam.
Ja sam, tako kažu, i mnogo lukav. Kad vidim da je neko jači od mene, ja se odmah unevim i pravim se dobar. Dok mi ne okrenu leđa, a kad me ne vide ja radim šta mi se sviđa.
Moj drug Mačak i ja mnogo smo nestašni. Prije nekoliko godina, obećali smo jednom čiku koji je mnogo važan, da ćemo sve da ga slušamo I on nam je dao Radio-Televiziju da se igramo. Nama se to mnogo svidjelo I mi sad nećemo da je damo nikom. Iako smo puno stvari pokvarili i posvađali se sa svima, mi uvijek kažemo ovom čiku koji je mnogo važan, da ćemo da se popravimo. A najviše se bojimo, ja i moj drug Mačak, od onih čika sa bradama što nose neke duge crne haljine. Čak se I onaj čiko što je mnogo važan plaši od ovih čika s bradama. I najviše nas je strah da nam se oni ne naljute.
I ja ću, a i moj drug Mačak, sve da slušamo ove čike s bradama jer se nama Radio-televizija mnogo sviđa I nećemo je puštit.
Vaš drugar Bobi.”
Eto, anđeli s Vama i neka Vam bog podari mudrost i strpljenje,
Tanja Šuković, djevojčica koju ne vole Bobi i Mačak

Igre bez granica: Kako su Bobi i Mačak pretvorili RTCG u svoje dvorište

Partija Andrije Mandića se krivo predstavlja kao Nova srpska demokratija. Nit' je nova, nit' je demokratija, a srpska je samo djelimično. Njen tačni naziv je Stara bjelaško-četnička tiranija. To je partija koja je nastala ukrštanjem bjelaškog terorizma Marka Dakovića i etničko-vjersko-ideološkog čišćenja četničkog zločinca Pavla Đurišića. Osnova programa NSD-a, odnosno Stare bjelaško- četničke tiranije je da se, po uzoru na bjelaše, bori protiv crnogorske državnosti i nacionalnosti, a potom, po uzoru na Pavla Đurišića, uništi sve koji nijesu pravoslavni Srbi četničkog usmjerenja. To je stari cilj, samo što je Andrija Mandić, od kada je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore, k tome cilju krenuo novim putem.
Na tome putu Mandićeve đurišlije obilato koriste istorijske neistine, što je u posljednoj morbidnoj proslavi najsramnijeg događaja u istoriji Crne Gore – tzv. Podgoričke skupštine uradio Mandićev predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš. Rekao je da su međunarodni zvaničnici, među kojima i tadašnji predsjednik SAD- a Vudro Vilson, uputili telegrame i čestitali odluke Podgoričke skupštine. To je neistina. U stvari, ni jedna Velika sila i uopšte ni jedna strana država nije priznala odluke Podgoričke skupštine, a kamoli čestitala. Sve su, izuzev Francuske koja je podržavala Srbiju, kritikovale način organizovanja Podgoričke skupštine i politiku Srbije i njenih okupacionih trupa u Crnoj Gori. Predsjednik Vilson se u toj kritici, zapravo, istakao. Istoričar Dimitrije – Dimo Vujović, koji nije simpatisao ni kralja Nikolu ni nezavisnu Crnu Goru, u knjizi „Podgorička skupština 1918.“ na str. 146 navodi: „Vrlo oštar kritičar srpske politike u Crnoj Gori i odluka Podgoričke skupštine bio je i predsjednik Vilson. On je Podgoričku skupštinu okarakterisao kao neustavnu i smatrao je da ne treba voditi računa o odlukama te skupštine.“ Kako bi ispitao stanje u Crnoj Gori, Vilson je u januaru 1919. godine u Crnu Goru uputio kapetana Džemsa Brusa i Rolanda Trija, službenike američke ambasade u Rimu. Nakon gotovo dvomjesečnog boravka u Crnoj Gori, Roland Tri je izajavio da je u Crnu Goru stigao naklonjen Srbima, ali da je nakon toga imao oštar sud o njihovom ponašanju u Crnoj Gori. Kapetan Brus je bio direktniji. U memorandumu koji je uputio predsjedniku Vilsonu naveo je da su izbori za Podgoričku skupštinu bili nezakoniti i njene odluke neprihvatljive i da to nije bio izraz volje Crnogoraca, već spoljne intervencije. Brus je naveo da crnogorski narod želi da uđe u jugoslovensku državu na bazi ravnopravnosti, a ne kao dio Srbije. Ne samo da SAD nijesu čestitale odluke tzv. Podgoričke skupštine, nego su diplomatske odnose sa crnogorskom izbjegličkom Vladom održavale do 21. januara 1921.
Osim što je izmislio Vilsonov telegram, Vraneš je neistinito govorio o istoriji oslobođenja Pljevalja 1912. godine. Naveo je da je „nakon oslobođenja 1912. godine ovaj kraj prvo pripao Kraljevini Srbiji, a tek krajem 1913. Crnoj Gori, bez podrške većine stanovništva“. Vraneš je dodao da je „u djelo sprovedeno ono što što se i tad i sad u međunarodnom pravu naziva aneksija odnosno prisajedinjenje teritorije jedne države drugoj državi suprotno većinskoj volji stanovništva koji živi na tom području. Pljevlja su prisajedinjena Crnoj Gori suprotno volji većine pljevaljskog naroda”. No, u „Glasu Crnogorca“ od 20. oktobra 1912. (po starom kalendaru) se navodi: „U ponedjeljak, 15. ov. mj. oko 8 sati uđe hrabra crnogorska vojska u Pljevlja pod komandom majora Mašana Božovića. Takođe istog dana oko 12 sati iz Prijepolja preko Jabuke uđe u Pljevlja i srpska vojska, koju hrabri Crnogorci bratski dočekaše. Turci su se povukli Metaljci, na austrijsku granicu“.
Dakle, crnogorska vojska je oslobodila Pljevlja i nije bilo spora između Crne Gore i Srbije oko toga da Pljevlja pripadaju Crnoj Gori. Granica je povučena 1913. bez navodnog protivljenja stanovništva o kome govori Vraneš. Tezom o aneksiji Pljevalja Crnoj Gori, Vraneš u stvari govori da je Crna Gora okupirala Pljevlja i poručuje da bi ih trebalo vratiti prethodnoj državi. Izgleda da Vraneš hoće da Pljevlja vrati Osmanskom carstvu, odnosno Turskoj, jer je Crna Gora oslobodila Pljevlja od Osmanskog carstva, a ne od Srbije. Potom, Osmansko carstvo nije osvojilo Pljevlja od Srbije, već od države hercega Stjepana Vukčića – Kosače, između 1462. i 1465. Hercegova država nije bila ni jednovjerska, ni nacionalna, ni srpska. Po Kosačinoj tituli država kojom je vladao se kolokvijalno nazivala Hercegovina, a u stvari je to ime ozvaničeno tek 1470. godine kada su Turci od osvojene hercegove zemlje formirali Hercegovački sandžak (vilajet Hersek). Tada je bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a od 1580. u sastavu Bosanskog ejaleta, da bi 1833. bio formiran poseban Hercegovački pašaluk. U novovjekovnoj istoriji Pljevlja nikad nijesu pripadala Srbiji. Crna Gora je oslobodila Pljevlja, što joj je priznato mirovnim ugovorima u Londonu i Bukureštu 1913., a kasnije je to potvrđeno odlukama avnojske Jugoslavije 1945., što je dobilo i međunarodno priznanje.
Krivotvorenjem istorije i fabrikovanjem neistina NSD, odnosno Stara bjelaško-četnička tiranija napada i ustavni poredak. Očito je da Mandić i njegov izvršitelj u Pljevljima hoće da cijepaju državnu teritoriju, što je protivustavna i krivična djelatnost. Članom 3 Ustava propisano je da je teritorija Crne Gore jedinstvena i neotuđiva. Članom 55 Ustava propisana je, između ostalog, zabrana djelovanja političkih organizacija čije je djelovanje usmjereno na narušavanje teritorijalne cjelokupnosti Crne Gore. NSD je udžbenički primjer takve organizacije. U članu 359 Krivičnog zakonika Crne Gore propisano je da će se svako ko silom ili na drugi protivustavan način pokuša da otcijepi neki dio teritorije Crne Gore ili da taj dio teritorije pripoji drugoj državi, kazniti zatvorom od tri do petnaest godina. Da u Crnoj Gori funkcioniše profesionalno tužilaštvo i sudstvo, odnosno da postoji vladavina prava, protiv NSD-a bi po službenoj dužnosti bio pokrenut postupak zbog protivustavnog djelovanja, a svi organizatori i govornici na proslavi 107. godišnjice tzv. Podgoričke skupštine u Pljevljima bili bi procesuirani.

NSD-ova fabrika neistina

Vozač Red Bula Maks Ferstapen startovaće sa pol pozicije u trci za Veliku nagradu Abu Dabija, posljednju u ovogodišnjem šampionatu Formule 1.
On je danas bio najbrži u kvalifikacijama, a do startne pol pozicije došao je u vremenu minut, 22 sekunde i 20,7 stotinki.
Kao drugoplasirani završio je vozač Meklarena Lando Noris, dok će iz drugog reda, sa treće i četvrte pozicije, trku početi njegov klupsi drug Oskar Pjastri i Džordž Rasel iz Mercedesa.
Peto mjesto zauzeo je vozač Ferarija Šarl Lekler, dok je šesti bio Fernando Alonso iz Aston Martina.
Trka za Veliku nagradu Abu Dabija na programu je sjutra u 14 sati.
Noris će biti novi šampion ukoliko izbori podijum, odnosno osvoji jedno od prva tri mjesta.
Festapen će peti put uzastopnu osvojiti titulu samo ako pobijedi, a Noris ne bude među prva tri.
Tituli se nada i Pjastri ako pobijedi a Noris ne bude među prvih pet.

Ferstapenu pol pozicija u Abu Dabiju

Srpska policija uhapsila je protekle sedmice sedam osoba među kojima je i predsjednik Odbora direktora Instituta Simo Milošević u Igalu Predrag Dragojlović zbog sumnje da su kao organizovana kriminalna grupa nezakonito prisvojili više od tri miliona eura, piše Monitor.
Prethodnih godina Dragojlović je predstavljao Investiciono razvojni fond (IRF), a u februaru ove godine je reizabran za predsjednika Odbora u ime Razvojne banke Crne Gore. Iz Instituta Igalo su za Monitor kazali da još nemaju zvaničnu informaciju o ovom slučaju. Isti odgovor dobili su i iz Razvojne banke Crne Gore.
Kako je prenio N1 Beograd krajem novembra saopštenje Javnog tužilaštva za organizovani kriminal, sedam uhapšenih se sumnjiče da su izvršili krivična djela udruživanje radi vršenja krivičnih djela prouzrokovanje lažnog stečaja i pranje novca.
- Ova organizovana kriminalna grupa se tereti da je od novembra 2023. godine do dana hapšenja na teritoriji Republike Srbije vršila krivična djela prouzrokovanje lažnog stečaja i pranje novca na taj način što je organizator B. Č. organizovao ostale osumnjičene da po unaprijed organizovanim zadacima kreiraju lažni dug u poslovnoj dokumentaciji PD „BLEECKER“ d.o.o. kako bi se vještački stekli uslovi za otvaranje stečaja nad tim privrednim preduzećem i kako bi zadržali upravljanje nad hotelom „GARNI B“ u Beogradu i nastavili da pružaju hotelijerske usluge u ovom objektu - objašnjava se u saopštenju TOK-a.
Krivična prijava je, kako navode iz TOK-a, podnijeta i protiv osumnjičene K. D. koja se, kako su tada prenijeli, nalazi van teritorije Republike Srbije.
Firma „Bleecker doo“, čiji je stoprocentni vlasnik Dragojlović je registrovana u Herceg Novom i Beogradu, s tim što je prva aktivna, a druga u stečaju. U ovogodišnjem imovinskom kartonu predsjednik UO Institut Simo Milošević naveo je ime supruge Kristine, kao i da je vlasnik firme Bleecker doo.
Kako je saopštilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, osumnjičeni su navodno 107.000 eura od tog novca, prebacili na račun preduzeća pod kontrolom organizovane kriminalne grupe u Ljubljani. Sumnja se da su dio novca, najmanje 200 hiljada eura uložili u izgradnju hotela u Crnoj Gori.
U aprilu 2023. počela je rekonstrukcija zadužbine Nikole Musića Pođanina (1760 – 1835 ) u Starom gradu, na Belavisti. To zdanje, u vlasništvu Manastira Savina, planirano je da postane hotel, prema navodima medija da su Mitropolija crnogorsko-primorska, odnosno Manastir Savina i beogradski biznismen Predrag Dragojlović potpisali ugovor o 30-godišnjem zakupu.
Dragojlović je za člana odbora direktora Instituta Simo Milošević izabran u februaru ove godine ispred Razvojne banke Crne Gore, zajedno sa Petrom Rakčevićem i Šefikom Nišićem ispred kompanije Vile Oliva, Pavlom Obradovićem ispred Vlade i Goranom Čabarkapom ispred Fonda zdravstva.

Predsjednik Upravnog odbora Instituta "Simo Milošević" Predrag Dragojlović uhapšen u Srbiji

Policijski službenici Odjeljenja bezbjednosti Berane su, po nalogu državnog tužioca u Osnovnom državnom tužilaštvu u tom gradu, uhapsili operativno interesantno lice B. D. (25) zbog sumnje da je fizički napao sugrađanina, saopšteno je iz Uprave policije.
On se sumnjiči, kako se navodi u saopštenju, da je 12. novembra, svojim vozilom presreo vozilo kojim je upravljao oštećeni, nakon čega je, kako se sumnja, fizički napao oštećenog, udarajući ga pesnicom u predjelu glave, usljed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede.
- Osumnjičeni B. D. se nalazio na uslovnom otpustu koji je odobrio sud, a protiv njega se pred Višim sudom u Bijelom Polju vodi krivični postupak zbog krivičnog djela ubistvo u pokušaju. Sa ovim događajem je upoznat predsjednik Višeg suda u Bijelom Polju. B. D. će uz krivičnu prijavu biti sproveden Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama - navodi se u saopštenju Uprave policije.

Uhapšen Beranac zbog sumnje da je fizički napao sugrađanina

U ponedjeljak će u Londonu o Ukrajini razgovarati njen predsjednik Volodimir Zelenski, britanski premijer Kir Starmer, predsjednik Francuske Emanuel Makron i njemački kancelar Fridrih Merc.
Makron je danas na platformi Iks (X) najavio da će oni "razmotriti situaciju i tekuće pregovore u okviru američkog posredovanja" za mir u Ukrajini.
- Moramo da nastavimo da vršimo pritisak na Rusiju da je primoramo da sklopi mir - napisao je Makron i osudio ruske napade prošle noći na ukrajinsku energetsku i željezničku infrastrukturu.
Zelenski je danas na društvenim mrežama napisao da je cilj tih ruskih napada bio da "milioni Ukrajinaca pate" i da takvi napadi "zahtijevaju odgovor i dodatni pritisak" na Moskvu, prenio je pariski list Mond (Le Monde).

U ponedjeljak u Londonu sastanak Zelenskog, Starmera, Merca i Makrona o Ukrajini

Politikološkinja za informisanje, novinarka, bivša odbornica u nikšićkom parlamentu Tatjana Knežević Perišić obratila se juče otvorenim pismom predsjedniku Donjeg doma Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva (House of Commons) Lindziju Hojlu, protestnom notom Britanskoj ambasadi u Podgorici i otvorenim pismom Laburističkoj partiji Ujedinjenog Kraljevstva iskazujući oštar protest zbog toga što je Hojl od predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića na dar prihvatio sliku kapele na Lovćenu koju je podigao srpski kralj Aleksandar Karađorđević 1918. godine, umjesto Njegoševe kapele i kao simbol strahovlade silom oružja je nametnuo Crnogorcima u nasilno aneksiranoj Crnoj Gori i koja je do danas, kako je istakla, prepoznata kao oličenje negiranja crnogorskog istorijskog identiteta. U pismu Hojlu, ona ističe da „kao građanka Crne Gore, najstarije države na Balkanu, koja se u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji, uz pet kraljevskih dinastija, vječito borila za slobodu“, protestvuje zbog toga što je od predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, prihvatio sliku kapele, gdje je sahranjen naš najveći pjesnik i filozof Petar II Petrović Njegoš.&nbsp; &nbsp;SIMBOL STRAHOVLADE - Ta slika se odnosi na drugu kapelu, koju je nekadašnji kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević, sagradio za svog sina i silom oružja, nametnuo Crnogorcima kao simbol njegove strahovlade, nakon 1918. godine, kada je, odlukom Velikih sila, moja država nestala sa mape svijeta! Taj kralj je u mom narodu poznat kao „Aco palikuća“, jer su njegovi žandarmi i odredi u Crnoj Gori, sve do 1929. ubijali protivnike bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, palili kuće njihovim porodicama, mučili i zlostavljali nevine ljude, koji su se izjašnjavali kao Crnogorci - a koliko je ta Karađorđevićka vlast bila besramna, svjedoče istorijske činjenice da su crnogorsku kapu, kao dio nacionalne nošnje Crnogoraca, skidali sa glava domaćina i stavljali na svinje – upozorila je Knežević Perišić britanskog zvaničnika na istorijske činjenice&nbsp; Objasnila je da je „Mandić predstavnik partija koje u Crnoj Gori pokušavaju da uvedu 'srpski svet', što je pandan za suštinsku nacionalnu kapitulaciju i nestanak crnogorskog identiteta“.&nbsp; - Njihove slike i replike te druge kapele, na vrh Lovćena, svete planine za Crnogorce, simbolizuju politiku koja čini sve da zatre sve crnogorsko, otme našu istoriju, predstavljajući je kao srpsku i da vrate upravo tu kapelu, pored davno izgrađenog Mauzoleja, kako bi se tako vratio simbol srpske okupacije Crne Gore – naglasila je ona.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251205161232_983f72292b4e9ec3bbfe6802039bf8dd1922bba54df531cee668af92d477e22d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251205161232_983f72292b4e9ec3bbfe6802039bf8dd1922bba54df531cee668af92d477e22d" data-rendition-name="original" width="1320" height="733" loading="lazy" alt="mandić"> <figcaption>SIMBOL SLOMA CRNE GORE: Hojl i Mandić (Foto: Skupština Crne Gore)Skupštna.me</figcaption> </figure>  Podsjetila je Hojla da su i britanski „ugledni zvaničnici, zgroženi nad sudbinom Crne Gore, obavještavali svoj Parlament o tadašnjem umiranju jedne države“. - Preporučujem da pročitate izvještaj gofa John Francis Charles de Salisa, koji je služio kao izvanredni izaslanik i ministar plenipotencijar Ujedinjenog Kraljevstva u Kraljevini Crnoj Gori, poznat po svom izvještaju Britanskom parlamentu iz 1919. godine o situaciji u Crnoj Gori nakon njene aneksije od strane Srbije. A o tome kako Crnogorci vole svoju državu i zašto su njeni preci ginuli, te zašto Vam se ja obraćam, možete pročitati u pismu, koje je crnogorski knjaz Danilo Petrović Njegoš poslao u maju 1856. godine londonskom Tajmsu, a Tajms objavio 30. septembra 1856. godine. U njemu se, uz ostalo kaže: „466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo čijoj moći ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara; naprotiv, on se otimao za nezavisnost s oružjem u ruci, i radosno je prolio svoju krv po oltaru slobode. Četiri i po vijeka crnogorski narod trpio je neprestanu borbu s Turskom imperijom, nekada najmoćnijom u Evropi, pred kojom su drhtale sve države Evrope. Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sačuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišćanstva – taj narod koji se, između Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio među svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sačuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost“ – napisala je Knežević Perišić. Istakla je da se ništa nije promijenilo ni danas.&nbsp; - Molim vas, zato, da poštujete osnovno pravo, dato svim nacijama svijeta - da postoje. Prihvatanjem ove slike, Vi ste pokazali da ne poštujete to pravo Crnoj Gori i Crnogorcima. Vaša je dužnost, kao visokog znaničnika jedne velike nacije, da sramni poklon vratite onima koji sjede na čelu države, koju pokušavaju da unište. Nemojte biti njihov saučesnik – zaključila je Knežević Perišić.&nbsp; &nbsp;PROTESTNA NOTA U pritestnoj noti Britanskoj ambasadi u Podgorici Knežević Perišić je istakla da upućuje „protest povodom nedavnog prihvatanja poklona, slike kapele na Lovćenu, od strane predsjednika Donjeg doma britanskog Parlamenta, gospodina Lindsaya Hoylea, a koju mu je uručio predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić“. - Slika prikazuje kapelu koju je nakon ukidanja crnogorske državnosti 1918. godine podigao kralj Aleksandar Karađorđević, kao simbol političkog pritiska i nametanja nove vlasti, nakon što je srušio staru, Njegoševu kapelu, gdje je on bio sahranjen. Ova građevina, čiju je sliku primio g. Hoyl, nikada nije predstavljala izraz crnogorske tradicije i do danas je u javnosti prepoznata kao simbol negiranja crnogorskog istorijskog identiteta – istakla je ona. Uručenje slike ove kapele od strane političara koji otvoreno zastupa koncept „srpskog sveta“, političkog projekta usmjerenog na brisanje crnogorskog identiteta, poručila je Knežević Perišić, predstavlja čin sa snažnom političkom porukom. - Njeno prihvatanje, ukoliko ostane bez reakcije, može biti pogrešno shvaćeno kao znak britanske podrške tim politikama. Britanija je u prošlosti bila važan posmatrač i svjedok dramatičnih događaja u Crnoj Gori, o čemu govori i izvještaj grofa Johna de Salisa iz 1919. godine. Upravo zbog te istorijske povezanosti i reputacije Ujedinjenog Kraljevstva kao države koja dosljedno brani demokratske standarde, ljudska prava i suverenitet naroda, ovakav gest je izazvao zabrinutost među građanima Crne Gore – naglasila je u protestnoj noti Knežević Perišić. Iskazala je očekivanje „da Ambasada o ovome obavijesti relevantne institucije u Londonu i ukaže na osjetljivost ovog pitanja, kako se slični previdi ne bi ponavljali“.&nbsp; - Uvjerena sam da Ujedinjeno Kraljevstvo ne želi biti dovedeno u poziciju da nenamjerno podrži politike koje dovode u pitanje identitet i državnost Crne Gore – zaključila je u protestnoj noti. U pismu Laburističkoj partiji Ujedinjenog Kraljevstva istakla je da im se obraća kao građanka Crne Gore kako bi izrazila duboku zabrinutost zbog nedavnog prihvatanja poklona, slike kapele na Lovćenu, od strane visokog zvaničnika Ujedinjenog Kraljevstva, gospodina Lindsaya Hoylea, koju mu je uručio predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić. - Ovaj čin je izazvao snažnu uznemirenost kod mnogih građana Crne Gore, jer se prikazana kapela ne odnosi na prvobitnu kapelu gdje je sahranjen naš najznačajniji književnik i filozof, Petar II Petrović Njegoš, već na građevinu koju je nakon ukidanja crnogorske države 1918. godine sagradio kralj Aleksandar Karađorđević, srušivši staru, Njegoševu kapelu, postavljajući tu, prikazanu na slici, koja je simbol negiranja crnogorske državnosti – objasnila je ona. Predsjednik Skupštine Crne Gore, koji je poklon uručio, naglasila je u pismu, predstavlja političke strukture koje se otvoreno zalažu za brisanje crnogorskog nacionalnog identiteta i za koncept tzv. „srpskog sveta“, koji je, dodala je, u potpunosti suprotan demokratskim vrijednostima, ravnopravnosti naroda i savremenim evropskim principima. - Prihvatanje ovakvog poklona, ma koliko nenamjerno, može se protumačiti kao podrška politikama koje negiraju pravo Crnoj Gori da se razvija kao samostalna i međunarodno priznata država sa sopstvenim identitetom. Od partije koja pripada demokratskoj, progresivnoj tradiciji, očekujemo senzibilitet prema pitanjima državnosti malih naroda i razumijevanje za istorijske okolnosti koje prate naše odnose sa susjednim državama. Ljubazno Vas molim da o ovome obavijestite nadležne organe partije i da se, u okviru vaših mogućnosti, zauzmete za jasniji, senzibilniji i informisaniji pristup kada je riječ o Crnoj Gori i pitanjima njenog identiteta – zaključila je Knežević Perišić. Mnadić je tokom posjete Donjem domu Parlamenta UK na dar uručio Hojlu sliku kapele na Lovćenu i tom prilikom krivotvorio istorijske činjenice, kako se zaključuje iz saopštenja njegovog kabineta, saopštavajući visokom zvaničniku „da je nekadašnja totalitarna vlast prije pedesetak godina fizički uklonila sa mjesta na kojem je sagradio naš veliki Vladar i Vladika Petar II Petrović Njegoš, a koji je testamentom odredio da u njoj bude i sahranjen“.&nbsp;

Knežević Perišić poručila Hojlu: Nemojte biti saučesnik onima koji pokušavaju da unište Crnu Goru

Moje mimoilaženje sa stavovima bivše partije trajalo je mjesecima unazad, a mogu reći i godinama - poručio je Nikola Janović koji je juče podnio ostavku u Demokratskoj partiji socijalista (DPS).
Na pres konferenciji je rekao da nije želio da paradira sa razlikama.
- Moji stavovi uvijek su bili jasni. Vremenom nijesam primijetio da su se razlike u tim stavovima smanjivale, pa sam smatrao da je vrijeme da se raziđemo i da svako ide svojim putem - istakao je Janović.
Ostavku je, kaže, dostavio organima stranke.
- I dao mogućnost raspolaganja mjestima u odborima gdje me je DPS birao. Nastaviću dalji politički rad kao nezavisni opozicioni poslanik - naveo je Janović.&nbsp;
Smatra da je važno da sve ono što su bile njegove vrijednosti i principi za koje se borio. Za to će se, poručuje, i dalje zalagati.
- Moje stavove imate mogućnost da čujete u javnom prostoru. Crna Gora je danas u velikom problemu, razapeta je sa jedne strane na populizam i nacionalizam, a sa druge strane postoji letargija i pasivnost kod svih nas u opoziciji. Država truli iznutra u ekonomskom, društvenom i vrjednosnom smislu. Zato smatram da, kao nezavisni poslanik treba da se borim za vrijednosti na kojima počiva Crna Gora, da treba da pokažemo drugačiju politiku - naveo je on.
Svi na crnogorskoj političkoj sceni, cijeni on, pričaju isto.
- Mora da se pokaže više ljudskog integriteta. Smtram da treba da se okrećemo mladim ljudima, ne treba da ih opterećujemo istrošenim pričama što je bilo prije 10, 20, 30 godina. Želim da ih ohrabrim da svako ko može da doprinese - treba da radimo zajedno - istakao je Janović.
Želi, kaže, da Crna Gora bude što bolja.
- Svjestan sam da će biti raznih špekulacija i teorija zavjere, da li sam sa ovim ili onim, jedina konstanta je da sam svoj i da sam pokazao u DPS-u i sada i u budućnosti da razmišljam svojom glavom i da nijesam ničiji - decidan je Janović.
Tako će se, kaže, ponašati i u budućnosti.
- Jasno je da neko vrijeme postoji mimoilaženje, sve što sam rekao o tome šta bi i kako trebalo sam rekao kad sam bio u DPS-u. Iz ličnog dostojanstva ne želim da govorim u negativnom kontekstu, želim da nastavim drugim putem i da bude drugačije. Samim tim što ću nastaviti kao nezavisni poslanik govori o tome da imam namjeru da se bavim politikom - rekao je Janović.
Ne može, naglašava, reći u kom fotmatu će biti njegov rad u budućnosti.
- To zavisi od okolnosti - dodao je on.
Građanska, antifašistička, evropska Crna Gora su, poručuje, vrijednosti koje brani.
- To je najvažnije što je državi potrebno - naveo je Janović.
Na pitanja o tajmingu ostavke je rekao da nije čovjek prijeke naravi i nestrpljiv.
- Imam dovoljno političkog iskustva da dam vremena. Kad sam procijenio da naše mimoilaženje nije manje - odlučio sam se na ovaj potez - rekao je on.
Bez obzira o kojoj se partiji radi svjedoci smo, jasan je Janović, da postoji partijsko zapošljavanje ko god je na vlasti.
- To je problem sa kojim moramo da se borimo, generalno mora da se politka vodi na drugi način i da bude bazirana na ljudskom integritetu. Važno je da se takvu ljudi uključuju, koji i nijesu iz politike, i da gradimo bolju državu - rekao je on.
Komentarišući reakcije nekih poslanika Pokreta Evropa sad (PES), Janović je rekao da ga je život naučio da bude oprezan sa pohvalama, te da nije posebno obraćao pažnju na to.
Na pitanje da li se njegovi razlozi poklapaju sa onim koje je navela Drita Lola kad je napuštala partiju, Janović je rekao da sve što je imao da kaže je govorio dok je bio u DPS-u.
- Sad kada više nijesam, to nije više ni tema - zaključio je Janović.

Janović: Moje mimoilaženje sa DPS-om trajalo godinama, jedina konstanta je da sam svoj

Koliko je funkcionerima i funkcionerkama „postavgustovskih vlasti“ teško da se odvoje od „fotelja“ pokazuje i primjer bivše direktorice Muzeja i galerija Budve Lucije Đurašković, koja je zaključala kancelariju i odbila da preda ključ, kako bi spriječila novoimenovanu vršiteljku dužnosti direktorice Ivanu Ćupić da preuzme funkciju?! Đurašković je, čak, na društvenoj mreži Fejsbuk u srijedu pozvala Budvane na protest da je podrže?! - Gdje ste Budvani da branite kulturu grada – napisla je ona, pored ostalog. Budvani se, ipak, nijesu odazvali, pa je Ćupić, nakon što je u srijedu provela nekoliko sati u hodniku ustanove čekajući da joj se omogući pristup radnom mjestu, tek juče, ipak, uspjela da uđe u svoju kancelariju. Prema informacijama Portala ETV, angažovan je bravar, formirana je i petočlana komisija da isprati otključavanje vrata, a ovom činu prisustvovala je i većina zapošljenih, kao i članovi Savjeta ustanove i kancelarija je otključana. Brava je zamijenjena, tako da bi Ćupić jutros trebalo do radnog mjesta da dođe bez problema. Čitav slučaj prijavljen je policiji, a tužilaštvo će u narednim danima odlučiti da li je u postupcima Đurašković bilo elemenata na osnovu kojih mogu pokrenuti postupak protiv nje. Međutim, nije upitno samo odbijanje Đurašković da oslobodi „direktorsku fotelju“, već je veoma sporna i njena pozicija direktorice u prethodnih četiri godine i duže. Ona je na čelo Muzeja i galerija Budve imenovana u avgustu 2017. na četvorogodišnji mandat, ali je ostala i narednih četiri godine i koji mjesec duže.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251203111224_01b040fe0358d67682d104f75776f12c304468b5b0be4a5bc97d76f9e631b600.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251203111224_01b040fe0358d67682d104f75776f12c304468b5b0be4a5bc97d76f9e631b600" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Lucija Đurašković"> <figcaption>DUŽE OD ČETIRI GODINE BEZ RJEŠENJA UPRAVLJALA USTANOVOM: Lucija Đurašković</figcaption> </figure>  Novi konkurs nije raspisivan, niti je ona, prema dostupnim informacijama, sve to vrijeme imala bilo kakvo rješenje za tu funkciju. Zbog toga se otvara pitanje validnosti svih akata koje je potpisivala u prethodnih četiri godine i tri mjeseca. Đurašković je, kako smo objavili, sve ove godine ostala na čelu ustanove zahvaljujući članu 22 stavu 2 Statuta Muzeja i galerija Budve kojim je propisano da „do izbora novog direktora, funkciju direktora vršiće dotadašnji direktor“. Ona i lokalne vlasti su, očigledno, tumačile da joj taj član omogućava da ostane direktorica koliko želi. Upitno je i kako Đurašković može dobiti rješenje o razrješenju kada nije ponovo imenovana nakon što joj je istekao mandat. Prema nezvaničnim informacijama, Đurašković prijeti krivičnim prijavama. Predsjednica Savjeta Muzeja i galerija Branka Čvorović najavila je juče u izjavi za Pobjedu da će to tijelo danas održati sjednicu, ali nije komentarisala hoće li se raspravljati o statusu Đurašković, kojoj su, kako je kazala, po kuriru, dostavljene odluke o njenom razrješenju i imenovanju Ćupić. - Ona je četiri godine i dva-tri mjeseca preko radila, a da nije imenovana za direktoricu, niti za vršiteljku dužnosti. Za ovaj period od četiri godine ona nijedan Savjet, koji je bio imenovan u skladu sa rezultatima na izborima, nije upisivala u Centralni registar privrednih subjekata, jer je tako mogla da radi kako je radila. Ovo je prvi Savjet koji nije odustao. Mi smo stvarno istrajali zato što smo sto posto sigurni da ispravno postupamo, jer može da vam se sviđa odabir nekoga ili ne, ali morate da poštujete odluku lokalnog parlamenta - kazala je Čvorović Pobjedi.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120507128_ebf83e6a8688022f16a78a62dc656d9eba96bf3fd33643b87a9de49cd8f0b207.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025120507128_ebf83e6a8688022f16a78a62dc656d9eba96bf3fd33643b87a9de49cd8f0b207" data-rendition-name="original" width="1920" height="1080" loading="lazy" alt="Branka Čvorović"> <figcaption>ODLUKE ZAKONITE: Branka Čvorović(Photo: RTV Budva)</figcaption> </figure>  Rekla je i da je Đurašković bilo ponuđeno da prihvati Savjet, a da je oni imenuju za vršioca dužnosti na šest mjeseci, jer u februaru naredne godine ide u penziju. - Ona je to odbila. Predsjednik opštine joj je nudio da nastavi da prima platu od 2.500 eura, koliko iznose njena sadašnja primanja, do odlaska u penziju i da se dogovore o otpremnini iako ona na nju nema pravo, jer joj je 2021. godine istekao zvanični direktorski mandat. Ona je i to odbila. Predsjedniku opštine je rekla da njoj ne treba novac, već da hoće moć - kazala je Čvorović. S druge strane, Đurašković je ovom mediju rekla da osporava sve odluke, kako je istakla, nezakonitog Savjeta. - Sve je nezakonito, počevši od Savjeta koji je nezakonito imenovan - kazala je ona. Nova direktorica Muzeja i galerija Budve Ivana Ćupić juče nije željela da komentariše događaje u ustanovi i ponašanje Đurašković. Prije nekoliko dana za naš Portal je rekla da da joj je velika čast, ali i odgovornost „voditi jednu ovako značajnu kulturnu instituciju“. - Sa jasnom sviješću o prethodnom izazovnom periodu ustanove, moj prioritet je da bez oklijevanja i prekomjernog osvrtanja, složno započnemo proces obnove i modernizacije. Vizija mora biti jasna i usmjerena ka osavremenjivanju i podizanju konkretnih kvaliteta Muzeja i galerija Budve - kazala je ona. Poručila je da želi da zajedno izgrade „snažan, motivisan i stručan tim, jer je uspjeh moguć jedino kroz solidaran rad i posvećenost istoj viziji“.

Ćupić preuzela kancelariju, Đurašković prijeti prijavama

Građani Cetinja, koji mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu zahtijevajući odgovornost nadležnih za dva masovna ubistva koja su se desila u njihovom gradu, ocijenili su da je odbornik Građanskog pokreta URA Slavko Šole Janković pokazao je duboko nerazumijevanje tragedije koja je pogodila njihov grad, ali i nerazumijevanje razloga zbog kojih već jedanaest mjeseci istrajavaju u blokadama.
On je ocijenio da "moramo svi zajedno zamoliti ljude sa Kruševog ždrijela da se nađe drugačiji oblik djelovanja", a građani Cetinja su na to kazali da su od čovjeka koji je Cetinjanin i koji dolazi iz političkog okvira u kojem je njegov partijski kolega rukovodio sektorom bezbjednosti u vrijeme prvog masakra u Medovini, očekivali makar minimum moralne odgovornosti, da se zauzme za istinu, za žrtve, za svoj grad.&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 69.8487%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fjankovic-moramo-svi-zajedno-zamoliti-ljude-sa-krusevog-zdrijela-da-se-nade-drugaciji-oblik-djelovanja&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
- To se nije dogodilo. Umjesto toga, Janković sada „roni suze“ za 23 nevina života, ali svoje saosjećanje nespretno i pogubno usmjerava ka onima koji su „na mukama u kolonama“, a ne ka porodicama koje su izgubile najmilije, niti ka građanima koji se već mjesecima mirno i uporno bore da se istina o tragedijama na Cetinju konačno sazna i da se odgovornost utvrdi - naveli su oni.
Posebno ih je, kažu, potresla rečenica u kojoj Janković apeluje da se „nađe drugačiji oblik djelovanja, da ne uništavamo svoj grad“.
- Podsjećamo ga da mu od 12. avgusta 2022. godine pa do danas niko nije branio da kao odbornik pokrene inicijative, mehanizme i politički pritisak kako bi istina i pravda ugledale svjetlo dana, ako je to zaista želio. Niko mu nije zabranio da dođe na Kruševo ždrijelo, da stane uz porodice žrtava, da sa njima razgovara, da se oglasi, da postavi pitanja, da zahtijeva odgovornost - jasni su oni.
A pogotovo mu, dodaju, ništa nije branilo da to uradi makar zbog četvoro nevine đece čiji su životi ugašeni na kućnom pragu, u njihovom domu.
- Voljeli bismo da nam Janković, kao odbornik čiji je to posao, iznese sopstvenu strategiju nastavka života i mogućeg prevazilaženja krize u našem gradu. U svemu ovome je i vrlo simptomatično da se Janković javlja u trenutku najavljene radikalizacije, a mi umjesto tri sata, protestujemo sat vremena, sa promijenjenim terminom u vremenu kada je stradala prva žrtva Medovine - naveli su građani Cetinja.
Isto tako je, cijene oni, jako simptomatično da dolazi od čovjeka koji je "krunski svjedok traljavog vođenja istrage na masakru 1.1.2025. kada je prvi ušao u kafanu Velestovo".