Ujdurma oko podizanja spomenika četničkom koljaču Pavlu Đurišiću je gadluk tako orijaških dimenzija da čoveku lako mogu da promaknu sitnice. Međutim, kao što kaže izreka – đavo je u detaljima. I to bukvalno.
U govoru održanom ispred crkve u Zaostru mitropolit Metodije je svašta nadrobio, nalupetao se kao što ima običaj, a u toj papazjaniji od blasfemičnih reči našao se i sledeći neprobavljivi odlomak: “Najveća tragedija i polom ovog naroda jeste što se ubijala duša ovoga naroda cijelih 80 godina, a evo ne prestaju ni danas sa svojim mentorima da uništavaju sve ono što je sveto i čestito u ovome narodu, sve ono što je temelj ovoga naroda - tradicija, vjerovanje, istorija - oni koji ubijaju dušu ovoga naroda, a to je najveći genocid, jer po onim rečima Gospodnjim kad kaže u Jevanđelju, hrabreći svoje učenike, on im veli: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.... vojvodi Pavlu i Dragoljubu su ubili tijelo, ali nisu ubili dušu... no bojte se onoga koji može i ima vlast i dušu pogubiti u pakao ognjeni i pakao vječni”.
<h2>Četnici i ustaše, braća po kami</h2>
Kako je Metodije nevešto sročio ovu svoju govoranciju, ispada da je Isus Hrist rekao kako su Pavlu Đurišiću i Draži Mihailoviću ubili telo, ali im nisu ubili dušu, a jevanđelisti su sve to lepo zabeležili. Nije baš zgodno umetati komentare usred citata, ali kad neko poveruje da je uhvatio Boga za bradu, onda je logično da pomisli i kako ume da drži besedu. No dobro, to je sporedno, glavno je da mitropolit Metodije propoveda kako su komunisti počinili genocid nad Srbima tako što su im ubili dušu, pa sve to potkrepljuje citatom iz Novog zaveta.
Nije to Metodiju prvi put da optuži komuniste za masovne pokolje nad Srbima, samo je ranije bio još inventivniji u paranoičnom izmaštavanju stvarnosti koja postoji samo u njegovoj zabludeloj glavi. Pre par meseci mitropolit je ovako zborio: “Od kraja Drugog svjetskog rata ovim prostorima caruje titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija, i najveći genocid vrši nad srpskim narodom”.
Istorijske činjenice vele da je genocid nad Srbima počinjen u NDH, a da su partizani pod vođstvom Josipa Broza Tita uništili tu kvislinšku tvorevinu i stali u kraj ustašama. A dotične ustaše i Metodijevi voljeni četnici su zajedno služili okupatoru, borili se protiv antifašista i klali koga stignu. Tako da mitropolitove reči nemaju ama baš nikakvog smisla, to što on i gomila drugih ljubitelja četničkih pokolja žele da je prošlost drugačija, pa misle da pukim ponavljanjem laži, gluposti, falsifikata i besmislica mogu da promene istoriju – to je njihov problem. A naš problem je što takvi bizarni zločinoljupci dospevaju na vodeća mesta crkvene hijerarhije, umesto da budu izbačeni iz crkve zbog otvorenog služenja đavolu.
<h2>Svađa sa faktima</h2>
Antikomunizam je opaka boljka, pogotovo kad se udruži sa istorijskim revizionizmom i obožavanjem kvislinga i ostalih domaćih izdajnika. Razumljivo je da neko mrzi komuniste, da ima drugačije ideološke preferencije, ali mu to ne daje za pravo da izmišlja i laže kako mu padne na pamet. Činjenice su, na mitropolitovu žalost, neumoljive i nemaju nimalo razumevanja za njegove četničke tlapnje. Naime, demografski podaci pokazuju da se u vreme tog mitropolitovog fiktivnog titoističko-ustaškog genocida nad Srbima događala vrlo čudna stvar. Tokom čitavog socijalističkog perioda broj stanovnika Srbije je konstantno rastao, iz godine u godine, o čemu svedoče svi popisi od 1948. do 1991. godine. U toku te 43 godine, broj Srba se sa 4.823.730 povećao na 6.446.595.
Nakon tog perioda u kojem su Srbi toliko stradali pod zlim komunistima da im se rapidno povećao broj, životni standard i svi ostali pokazatelji dobrog i pristojnog života, najzad su na vlast došli crkveni velikodostojnici, nacionalisti, antikomunisti i razni ljubitelji četnika. Tokom njihove vladavine broj Srba je konstantno opadao, natalitet je u totalnom minusu, razlika između mortaliteta i nataliteta iznosi 35.000 na godišnjem nivou. Tome treba dodati još pedesetak hiljada ljudi koji svake godine napuste Srbiju, odlazeći ogromnom većinom u zapadne države koje Metodije smatra osovinom zla.
<h2>Masovna bežanija iz pravoslavnog raja</h2>
Srbi masovno beže, glavom bez obzira, iz te divne pravoslavne zemlje u kojoj caruje duhovnost metodijevskog tipa. Koliko do juče, ogromna većina mladih je želela da napusti Srbiju. Prema istraživanjima Krovne organizacije mladih od prošle godine, 49 odsto mladih namerava da se odseli iz zemlje, a 31 odsto ne isključuje mogućnost da nastavi život van granica Srbije. Kao glavne razloge bežanije iz pravoslavnog raja mladi su naveli viši životni standard (33,4 odsto), dostojanstveniji život (31,8 odsto) i bolje javne usluge (14,1 odsto).
Takođe, mladi su rekli da u inostranstvu ima više slobode, te da je van naše države bolje okruženje za zasnivanje porodice. Ubiše se patrijarh Porfirije i njegovi lakeji od govorancija o porodičnim vrednostima, ali mladi nisu slepi i ne daju se zavarati, njima je jasno da su to samo prazne reči, te da je razbojnički režim kojem crkva služi usmeren i protiv porodice i protiv pojedinca.
Takvo raspoloženje je dominiralo među mladim ljudima sve do pada nadstrešnice u Novom Sadu. Nakon toga su usledili masovni protesti predvođeni pobunjenim studentima, pa se ispostavilo da bežanje iz zemlje nije slobodan izbor akademske omladine. Oni bi radije da ostanu u svojoj zemlji, pod uslovom da ta zemlja postane mesto pogodno za normalan život. Dakle, ukoliko se uspostavi vladavina prava, poštovanje zakona, normalno funkcionisanje institucija, poštovanje dostojanstva ličnosti i slične vrednosti, listom uvezene sa onog zlog Zapada – mladi će radije ostati da žive i rade u Srbiji. Zanimljivo je da na toj listi željenih vrednosti koje bi trebalo da dominiraju u srpskom društvu nema ama baš ničeg od onog što Metodije smatra tradicijom, verovanjima, običajima, nacionalnim identitetom. Sve su to mladim ljudima okovi oko vrata i mozga.
<h2>Spomenik u duši</h2>
A kako je crkva reagovala na ovaj vapaj mladih za pravdom i istinom, za poštovanjem ličnosti, za utvrđivanjem odgovornosti kriminalaca, za obračunom sa razbojnicima, dakle – za hrišćanskim vrednostima? Patrijarh je sve vreme relativizovao stvari, pozivao na tobožnje pomirenje žrtve i nasilnika, u suštini – na pokornost zlikovačkom režimu mojem služi. Potom je Porfirije otišao na kanabe kod masovnog ubice Vladimira Putina, i tamo ponovio naprednjačke, informerovske laži o “obojenoj revoluciji”, sipajući optužbe na račun studenata.
Toliko o tome koliko crkva zaista brine o svom narodu. Reklo bi se da crkveni jerarsi u taj narod ubrajaju samo glasače SNS-a, radikala, socijalista i sličnih zlikovaca, potom pristalice četnika i drugih koljača, obožavaoce Putina i ostalih diktatora i ukoljica, dočim ljude koji drže do elementarnih etičkih vrednosti tretiraju kao izdajnike i izrode. To logički proizlazi iz sledeće Metodijeve konstatacije izrečene tokom iste besede, kako je “cjelokupni srpski narod... u svojoj duši i srcu davno podigao spomenik ovom velikom vojvodi”. Dakle, ko u duši nema spomenik ubici Pavlu Đurišiću, saradniku nacističkog okupatora kojem je Hitler dodelio odlikovanje, taj ne pripada srpskom narodu.
Ko je ovlastio mitropolita da govori u ime nekoliko miliona Srba? Otkud mu vlast da određuje ko pripada narodu, a ko ne? Odakle uopšte dolazi sumanuta ideja da se celokupan jedan narod klanja koljaču žena i dece, i da mu podiže virtuelni spomenik u sopstvenoj psihi? Toliko mitropolit voli taj svoj narod da bi mu rado podmetnuo sopstvenu naklonost prema najgorim zlikovcima i ukoljicama koji su hodali zemljom. Zaista, pored ovakvih duhovnika Srbima neprijatelji uopšte nisu potrebni.
<h2>Nezgodne činjenice</h2>
Što se tiče Metodijeve suludice kako komunisti već 80 godina ubijaju dušu srpskog naroda, te kako je to najveći genocid, to je takva budalaština da nije vredno ni komentara. Ovakve bljuvotine su primerenije kakvom pijanom propalitetu koji loče pivo ispred lokalne prodavnice nego crkvenom velikodostojniku, da ih ne izriče mitropolit SPC-a, na takve reči niko ne bi obraćao pažnju. Laži je najlakše pobiti elementarnim činjenicama, pa nije zgoreg navesti neke od njih.
Pre dolaska komunista na vlast polovina stanovništva Jugoslavije bila je nepismena, a nepismenost je bila najrasprostranjenija među ženama, čak dve trećina žena nije umelo da čita i piše. Taj broj je do 1961. opao na manje od 20 posto. U Jugoslaviji je 1945. bilo samo tri univerziteta i dve visoke škole. Trideset godina kasnije bilo ih je 158. Po broju studenata SFRJ je bila na četvrtom mestu u Evropi, iza Švedske, Holandije i SSSR-a. Između 1945. i 1960. broj visokoobrazovanih porastao je deset puta, na 500.000 ljudi. Zabeležen je podatak da je šezdesetih godina 381 državni muzej posetilo osam miliona Jugoslovena, a oko 4,3 miliona gledalaca je išlo u pozorište.
Uostalom, dovoljno je uporediti današnje tiraže knjiga sa tiražima u socijalizmu, to prosto ne može da se poredi. Zbirke poezije štampane su u nadrealnih 10.000 primeraka, na primer “Gospodin Kogito” Zbignjeva Herberta. Klasici objavljivani u čuvenoj Radovoj bliblioteci “Reč i misao” imali su tiraž od 20.000 primeraka. U jugoslovenskoj štampi iz šezdesetih godina može se pronaći podatak da čitanje knjiga spada u najomiljenije načine provođenja slobodnog vremena. Mada je sasvim moguće da mitropolit pismenost, čitanje, knjige, obrazovanje, kulturu, razvoj intelektualnih sposobnosti – drži za delatnosti pogubne po dušu, jer je mnogo lakše vladati zatucanim dušama koje tavore u mraku, neznanju i sirotinji.
<h2>Laža i otac laži</h2>
Dakle, po mitropolitu Metodiju srpska duša je bila izložena uništenju i genocidu u vreme kad su se Srbi opismenjavali i prosvećivali, kad su živeli u miru sa drugim narodima, kad su napredovali i u materijalnom i u kulturnom smislu, u vreme kad su vladali solidarnost, bratstvo i empatija. A onda su povratili dušu, opravoslavili se, vratili crkvi i srušili Vukovar do temelja, držali Sarajevo u opsadi četiri godine, proterali milione ljudi iz njihovih kuća, te kuće i stanove opljačkali i oteli od vlasnika, organizovali masovna silovanja, streljali u Srebrenici i na Korićanskim stijenama, trpali civile u hladnjače, kopali masovne grobnice, raskopavali primarne i pravili sekundarne i tercijarne grobnice po kojima su razasuli delove tela onih koje su pobili, e da bi zametnuli trag svom zločinstvu, rušili gradove, spaljivali sela, otvarali konc-logore i počinili još hiljade nepočinstava.
Čudno neko poimanje duše i onog šta je za nju pogubno. Ono što propoveda nesrećni mitropolit nema veze sa hrišćanstvom, ni sa pravoslavnim, niti sa bilo kojim drugim, to je neko zločinačko krivoslavlje. Upravo su njegove propovedi i dela dušegubni. Slaviti ratne zločince, podizati spomenike masovnim ubicama, stavljati idola u obliku spomenika Đurišiću u sakralni prostor – to su teške blasfemije pogubne po duše vernika, ali i svih ostalih ljudi, bez obzira na njihova lična uverenja. Pravoslavnim vokabularom rečeno, ono što čini Metodije, kao i mnogi drugi klerici, proglašavajući radikalno zlo za vrhunsko dobro – zove se sablazan. A kako reče Evagrije Pontski: “Ko sablažnjava svetovnjake, neće ostati bez kazne”.
Mada je najbolji komentar na mitropolitove reči i nedela izrekao sam Isus Hrist pre skoro dva milenijuma: “Vaš je otac đavo; i slasti oca svog hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži”.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Zločinačko krivoslavlje

Stoga je voda, odnosno njen dio, vjerovatno obezbijeđena donacijom nekih trgovinskih lanaca koji su priskočili u pomoć zajednici. Ka' vazda.
12.08.
19:45h
Zamislite kolumnu u kojoj neću da branim Bemaxa. Već da se pridružim Demokratama, PES-u, nekim medijima i neki TV kućama.
Gledam danas kako cistijerne Bemaxa pomažu da se ugasi požar u Piperima, a niko ih nije zvao. Jer da jeste - taj bi se javno zahvalio.
Dakle, trik je u pitanju.
Koji su svi provalili.
Zato svi i ćute. Ne pominju.
Jer znaju ono što i ja.
Da, prvo, Bogdanović to ne bi dozvolio. A tek Koprivica. Sve pipersko da izgori, nema veze. Oni gasiti neće.
Drugo, policija bi zaustavila ta vozila i kontrolisala, opravdano sumnjajući da je unutra nafta, benzin. I tako bi Šaranović spriječio diverziju koju je Tigar smislio. I koja bi zaždila sve u Piperima.
Treće, i da je kontrolom voda nađena, sve bi bilo stopirano. Dok se ne uzme njen uzorak i utvrdi da li je podobna da gasi vatru.
Došla bi i forenzika.
Stoga je voda, odnosno njen dio, vjerovatno obezbijeđena donacijom nekih trgovinskih lanaca koji su priskočili u pomoć zajednici. &nbsp;Ka' vazda.
Zato su mi snimci sa M portala i portala Etv skoro pa netačni.
Jer da nije tako gradonačelnik Mujović bi zahvalio ovoj kompaniji.
Moj drug Spajke ne bi.
Ne može da zaboravi snimak onih vina.
P.S. Neprijatelj se uništiti mora. Demokrate znaju ovu istinu, zato gaje Bemax, jer on po njima samo u prividu mora postojati da bi partija bila u stalnoj mobilnosti i napetosti.
P.S.2 Zato vam se i cistijerne priviđaju. Samo.

Zoran Piperović

Neprijatelj se uništiti mora

Logiku primijenjenog etnofašizma upoznao sam, nažalost, prerano, kad tome vakat nije, ako se uopšte može reći da ima valjanoga vakta za susret s tim baukom.
Naime, ranih devedesetih bio sam dijete. Nijedno dijete ne zaslužuje da ga se tovari teretom takvoga nauka. To, vjerujte na riječ, napominjem bez trunke samosažaljenja, posrijedi je sušti nespokoj zbog sve očiglednijeg trenda destabilizacije društva i države. Ja sam (većina nas je, uostalom) kroz to nevrijeme prošao odlično, ako se naš usud uporedi sa onim prekoputa.
Međutim, stvari u posljednje vrijeme stoje tako da uvjerljivo vraćaju neke davne ali dobro upamćene nesanice. Ove retke pišem jer sam zabrinut nad sudbinom najbližih, jer strijepim nad vlastitom sudbinom, jer se bojim za sve one koji ne zaslužuju da plate cijenu tuđe gluposti i tuđega zla.
Ono što očekujem u skorijoj budućnosti plašim se da izgovorim i pred samim sobom. Više nego ikad polažem nadu u to da me razum samo zavarava, da iz mene progovara paranoja i da me je obuzela malodušnost pa teško griješim u izvođenju zaključaka.
Ono što mi se čini bjelodanim je da razvoj situacije, naročito njegov zastrašujući tempo, u sve većoj mjeri doprinosi zgušnjavanju koje sužava prostor demokratskog djelovanja, a okolnosti u regiji idu naruku pooštravanju naših prilika.
Neophodnost istiskivanja Mandića i ekipe iz institucija visokog odlučivanja postaje očigledna čak i drači u plamenu. Štoviše, bolest je akutna, samim tim je i potreba za djelovanjem urgentna.
U protivnom, klerofašistička iredenta ubrzo će proizvesti pičvajz iz kojega ćemo se teško izvući, ako to uopšte i budemo mogli. Ako mislite da će puka parlamentarna aktivnost biti dostatna za smjenu Vučićeve agenture sa pozicija moći u našoj zemlji, don't look up.
Iako Srbija ima organizovan i jedinstven vaninstitucionalni pokret otpora, iako haos na ulicama traje već više od devet mjeseci, Vučić je i dalje na vlasti. S druge strane Dobrakova nema ni jedinstva ni organizacije, a latentni sukob u Crnoj Gori nesrazmjerno je opasniji od onoga čemu svjedočimo u Srbiji, jer na suprotnim stranama imamo nespojive svjetonazorske pozicije i državu koja je izbušena.
Država Crna Gora danas faktički nema suverenitet nad teritorijom koja je obuhvaćena Ustavom i nema institucionalni potencijal da na tom prostoru sprovodi odredbe svog najvišeg pravnog akta. Njeno pravosuđe blago rečeno hibernira, a bezbjednosni sistem počiva u miru. Njen suverenitet anulirala je teokratska paradržava sa śedištem na adresi beogradskog diktatora.
Jedini stabilan faktor u institucijama države u simulaciji je političko predstavništvo teokratske paradržave. To krilo predvodi Andrija Mandić, čelnik legislativne grane vlasti. On i njegova nabrijana banda predstavljaju kičmu aktuelnoga režima.
Koalicioni partneri "građanske orijentacije" i "manjinski" trejleri imaju značaj provajdera legitimiteta.
Iako ovi prvi figuriraju kao prvi među jednakima, oni su tu da obnašaju rolu maskirne cerade za artiljeriju i da po potrebi navlače dimne zavjese. Mislim da karakter Spajićeve partije niko nije bolje formulisao od "novinarke" Vijesti, i to sasvim slučajno, tako što je pogrešno pročitala djelić partijskog saopštenja: "Pokret Evropa sad je striktno građanske provincijencije."
Ovi drugi su domobranska ekstenzija sa dobrim honorarom i namjesništvima.
Strateški ciljevi teokratske paradržave u opreci su sa ustavnim odredbama države Crne Gore. Koegzistencija dvije države na istoj teritoriji nije moguća. Ljubiša nije Sotona, on je Neron s Temua.
Pred sinoćnjom nakupinom na Kanli kuli govorio je jedan od čelnika lokalne vlasti. Nije Jovan Rašković. I nije Mile Martić. Niti Božidar Vučurević. Ako vjerujete da je događaj nakončan iz humanitarnih razloga, onda ništa.
Ako i dalje virkate iza kutova pjene od komfora, ako požar koji se razbuktava i dalje pratite dremljivim pogledom i blaziranoga lica, mrmljajući mantre "i ovo će proć", "a neeeće" i slično, uvećava se mogućnost ćemo se možda, ali vrlo, vrlo možda, uvjeriti koliko prijatno izgleda tzv. saoizacija vlastitoga nam doma i što se sve pod tim procesom podrazumijeva.
A nova stvarnost uzvratiće pogled istovjetan vašem - dremljiv, tup i ravnodušan.

Bauk saoizacije kruži Crnom Gorom

“Upozoravamo čitaoce. Podaci su šokantni”.
Crna Gora ima više od 5000 službenih vozila. U drugom kvartalu ove godine, trošak službenih putovanja na nivou centralne državne administracije iznosio je skoro 1,2 miliona eura, od čega su rezultati brojem i slovom 0 (nula).
Država je u plamenu, ali nema novca da kupi opremu, letjelice ili popravi postojeće kako bi spasila imovinu i živote ljudi koje je ugrozila vatrena stihija. Nema obećanog kanadera, za pomoć molimo Srbe, Hrvate i NATO, a naši se vlastodršci šetaju svijetom, slikaju i promovišu trošeći naše pare. Sunovrat sistema i pomračenje uma.
Od Bijelog Polja, preko Podgorice, do Buljarice i Čanja — Crna Gora je i juče gorjela.
Država — svedena na, kako kažu zvanično, jedan helikopter i jedan mali avion za gašenje vatre. Sramno.
Bez obećanog kanadera, bez servisiranih letjelica, bez ikakvog sistema.
Sramno, ponovo.
Vatrogasci, prva i posljednja linija odbrane, istrošeni, iscrpljeni, na izmaku snage.
Građani, sa rukama na glavi, gledaju kako im vatra uzima ono što su decenijama stvarali.
I niko da odgovara. Niko da se makar zastidi.
Je li potrebno da sve postane pepeo da bi država reagovala? Koliko još domova treba da nestane, koliko života da bude ugroženo, da bi makar jedno političko obećanje bilo ispunjeno?
Crna Gora, sa ljetima koje sve više liče na pustinjska, ni jednu jedinu sezonu nije dočekala spremno. Niti je kanader stigao. Niti je sistem proradio. Niti su se političari probudili.
Gorjela je zemlja. Gorjele su šume, kuće, štale, magacini.
Ali najviše je gorjela istina. Ona gola, surova istina da nema države kad ti je najpotrebnija.
Gorjela su i posljednja zrnca povjerenja u institucije koje već godinama nude isto:
obećanja, izgovore, konferencije – i na kraju: dim i pepeo.
Vatrena stihija je nemilosrdno gutala sve pred sobom, ali nije jedina koja hara Crnom Gorom.
Uz nju — gori i neodgovornost. Gori i sistem.
Dok vatrogasci daju poslednji atom snage — političari mudruju, izgovaraju rečenice koje više nikome ništa ne znače.
Nema kanadera. Nema helikoptera s ozbiljnom nosivošću. Nema plana. Nema ničega.
Crna Gora je, i u ovom segmentu, na koljenima.
Srbija je poslala helikopter. Hrvatska najavljuje kanader.
A mi? Mi čekamo. Čekamo pomoć. Čekamo opravdanja. Čekamo kraj ljeta da sve zaboravimo.
I tako već godinama.
I dok se nad glavama ljudi nadvio gust dim, u glavama političara i dalje samo – magla.
<h2>OBEĆANJA IZ PEPELA</h2>
Premijer Milojko Spajić, 6. avgusta prošle godine:
“Vlada će pronaći sredstva da kupi makar jedan kanader.”
Tako je govorio.
Govorio je i:
“Ne možemo svako ljeto analizirati i filozofirati, a da nemamo ni pomaka ni rješenja.”
Juče, 11. avgusta 2025. Crna Gora je gorjela.
Nema kanadera. Nema rješenja. Nema pomaka. Ima samo gareži, dima i pepela.
ZVANIČNO NESPREMNI
Direktor Direktorata za vanredne situacije, Miodrag Bešović, još u junu je upozoravao:
Crna Gora ulazi u požarnu sezonu sa minimalnim kapacitetima.
Jedan helikopter. Jedan avion. Ostatak – na servisu.
Apsurd: oprema postoji, ali ne može da se koristi.
Jer čekamo mehaničare iz inostranstva da obuče naše. Jer je budžet kasnio. Jer javne nabavke kasne. Jer je sve što je važno – odloženo. I nevažno.
U zemlji članici NATO-a, članici evropskih mehanizama za civilnu zaštitu — gašenje požara zavisi od molitve, kiše i dobre volje komšija.
PRAZNA RETORIKA
Premijer Spajić sada najavljuje sjednice, koordinacije, analize, smjernice.
Govori o “zajedništvu”, “solidarnosti”, “snazi zajednice”.
Ali narod ne gasi vatru parolama.
Niti pepeo briše izgorjelu imovinu. Niti se izgubljeno nadoknađuje obećanjima sa društvenih mreža.
Ne gori samo šuma – gori sistem.
Crna Gora ne pati samo od vatrenih stihija.
Pati od truleži. Od zapuštenih institucija. Od nepostojanja plana, odgovornosti, volje. Od izigranih obećanja. Od najjeftinije političke demagogije.
I to više nije samo sramota.
To je opasno.

Miraš Dušević

1250x600

1084x550

ŠOKANTNO: Crna Gora ima više od 5000 službenih vozila ali nema čime da gasi požare

I nije čudo što su se novočetnički zlikovci iz Bosne i Hercegovine, tvorci genocida u Srebrenici - &nbsp;Ratko Mladić i Radovan Karadžić - krili po manastirima Crkve Srbije. &nbsp; &nbsp;Sve je to dio šire agende: uloga Srpske pravoslavne crkve, kao srpske državne crkve, je da bude instrument za sprovođenje velikosrpskog projekta, ne samo u Crnoj Gori. &nbsp; Sve je bilo u skladu sa tajnim dogovorom: policijski šefovi Danilo Šaranović i Lazar Šćepanović su uporno žmurili, interventna jedinica je ostala u Beranama, specijalci su valjda imali važnija posla, a ona dva policajca u Gornjem Zaostru po naređenju s vrha - nijesu mrdnula s mjesta... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250811190856_1f457c57950351e67d03bc2817274b66f19f8bf284610d7739d94bee31c5402d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250811190856_1f457c57950351e67d03bc2817274b66f19f8bf284610d7739d94bee31c5402d" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="ČETNICI KAO OSLONAC: Metodije sa novočetnicima u Gornjem Zaostru"> <figcaption>ČETNICI KAO OSLONAC: Metodije sa novočetnicima u Gornjem Zaostru(Photo: Stevo Vasiljević (Pobjeda))</figcaption> </figure>  Ali, pop-padobranac Metodije Ostojić, jeste reagovao kao da je specijalac. Nakon što je uputio niz važnih, a istorijski lažnih poruka, pošto je cjelivao svaku kokardu i svakog tringo novog &nbsp;četničkog vojvodu, Metodije je naredio da se kip ratnog zločinca Pavla Đurišića brže-bolje prebači u obližnju crkvu Svete Paraskeve. &nbsp; I ta slika zaista govori više od hiljadu riječi: spomenik Đurišića, skrajnut unutar crkve, postavljen je nepun metar od ikone - Isusa Hrista. &nbsp; Da, za mitropolita Metodija, za Crkvu Srbije u Crnoj Gori, nosilac Hitlerovog gvozdenog krsta u istoj ravni je sa Bogočovjekom koji je preuzeo ljudske grjehove na svoja pleća. &nbsp; KAD SVEŠTENICI BOGOHULE „Stoga ljubljena braćo, bježite od idolopoklonstva“. &nbsp; Ako ovu sentencu apostola Pavla – koja definiše idolopoklonstvo kao bogohuljenje - Metodije Ostojić nije znao, onda će biti da se u mladosti obučavao za neku drugu službu, a da mu je crkvena odora samo paravan ispod koje je uniforma. &nbsp; Ipak, biće da je za takvo činodejtsvovanje Metodije imao blagoslov vrha Srpske pravoslavne crkve. Da veliča četničkog komandanta koji je, po sopstvenom pisanom priznanju, lično naredio klanje više od 10 hiljada žena, đece i staraca 1942. godine. Samo zato što nesrećnici bili druge vjere, a on imao kamu i drugo oružje u rukama. &nbsp; Nije se taj ,,junak nepobjedivog karaktera” - kako ga je krstio mitropolit-ponavljač Joanikije Mićović - zaustavio na nepravoslavcima: komandovao je, zajedno sa četnicima Jakovom i Blagojem Jovovićem, sramotno strijeljanje 52 mlada života na Lazinama. Pobili bi još, da im njemačka komanda nije naredila da obustave mučenje i stijeljanja crnogorske omladine u Bjelopavlovićima. &nbsp; Eto, takvog krvoloka, nehrišćanski, a sa očitim umišljajem Crkva Srbije želi nametnuti kao idola. &nbsp; KANONIZOVANJE ZLOČINACA &nbsp; Kanonizovala je Srpska pravoslavna crkva redom brojne četničke zločince. Koljači najmanje 54 žene sa sjevera Crne Gore, pop Maca Vukojičić i Slobodan Šiljak, postali su još 2005. godine sveci Srpske pravoslavne crkve. Draža Mihailović je, za SPC, duže od tri decenije velikosrpski mučenik. A koliko juče, mitropolit Metodije ljubio je i blagosiljao kip četničkog koljača - kao najbližeg svog. &nbsp; Dakle: ono što se dogodilo u selu Gornje Zaostro nije bio incident, glorifikacija četničkih zlikovaca je politički i nacionalni program te vjerske organizacije. Zato se Crkva Srbije pretvorila u - Četničku srpsku pravoslavnu crkvu. &nbsp; I nije čudo što su se novočetnički zlikovci iz Bosne i Hercegovine, tvorci genocida u Srebrenici - &nbsp;Ratko Mladić i Radovan Karadžić - krili po manastirima Crkve Srbije. &nbsp; Sve je to dio šire agende: uloga Srpske pravoslavne crkve, kao srpske državne crkve, je da bude instrument za sprovođenje velikosrpskog projekta, ne samo u Crnoj Gori. &nbsp; DRŽAVNA NEMOĆ I to nije novost. &nbsp; Ovdje i danas je veći problem – crnogorska država i njene institucije. Tačnije, odsustvo države i totalna invalidnost, nesposobnost i nerad državnih institucija. Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović gleda na drugu stranu, premijer Milojko Spajić ne bi protiv ujaka Metodija Ostojića za kojeg je, u razgovoru za Antenu M, tvrdio da je ,,blagorodan čovjek”... &nbsp; Sve se to danas bjelodano vidi. Baš kao što su jasni motivi ,,aktivnog ćutanja” vrhovnog tužioca Milorada Markovića, ali i cjelokupne tužilačke organizacije: ćutanje na kršenje zakona je svojevsrno odobravanje poteza sveštenika Srpske pravoslavne crkve. &nbsp; U tom smislu, informacija da je Više tužilaštvo u Bijelom Polju otvorilo predmet samo je bacanje prašine u oči. Tužilaštvo koje nije našlo ništa sporno u Joanikijevom bestidnom glorifikovanju ratnog zločinca Đurišića, neće naći elemente krivičnog djela ni u Metodijevom prkošenju crnogorskim zakonima. &nbsp; A kad politički zagusti – tužioci se vazda mogu sakriti iza odredbi Temeljnog ugovora države Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, onom skaradnom izdajničkom aktu koji je, bez trunke stida i srama, potpisao tadašnji premijer Dritan Abazović. &nbsp; RASPAD SISTEMA VRIJEDNOSTI Tada Crkva Srbije nije postala država u državi, postala je - država iznad države Crne Gore. &nbsp;&nbsp; Sa jednim, jedinim ciljem, ključnom agendom: pretvaranje antifašističke u četničku Crnu Goru. Tačnije: raspad vrijednosti građanskog društva i izranjanje neofašističkih simboila kao nove vrijednosti. &nbsp; I to je vidljivo svakog dana. Kao što je vidljivo da se to radi uz aktivno saučestvovanje političke elite na vlasti. &nbsp;&nbsp; Samo što sada nije vidljivo: da li je živo, da li je aktivno građansko društvo? I što su potezi stranaka koje sebe vole da nazivaju građanskom opozicijom. &nbsp; Jer, borba protiv neofašizma koji baštini dio stranaka na vlasti ne može se voditi saopštenjima ili postovima na društvenim mrežama. Ako najjača stranka opozicije, Demokratska partija socijalista Danijela Živkovića, tri dana nakon četničke predstave u Gornjem Zaostru još čeka zvaničan stav Srpske pravoslavne crkve, ako se zaista čelnici DPS-a zanose idejom da je Metodije radio na svoju ruku, onda opoziciona Crna Gora ne vidi što joj se pred očima dešava – nestajanje građanskog društva. &nbsp; I onda nemojmo da nas čudi ponavljanje nesreće. Jer, ukoliko se snage građanskog otpora ne okupe u borbi protiv revizije prošlosti, neki novi zločini iz lične i političke mržnje – koje kreira neofašistučka stvarnost – mogu lako postati bliska crnogorska budućnost. &nbsp;&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

Hoće li biti vječna - četnička Crna Gora?

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,
Uvaženi Okrivljeni, Oče Veseline,
Prije nekoliko dana, tačnije 6. avgusta, navršene su četiri duge godine od ustoličenja Borisa Bobija Raonića za prvog čovjeka nacionalne medijske kuće, zvane Javni servis. Taj, u novijoj crnogorskoj istoriji, preznačajan datum, obilježen je skromno. U krugu najbližih saradnika - prebliskih političara, “pojedinih religijskih velikodostojnika”, nekoliko kolega koji su došli dobrovoljno, desetinu nasilno dovedenih djelatnika, dvije tetke i jedne strine, koje su se tu zadesile jer su išle na pregled u Klinički.
Gospođica Špajak je, za tu priliku, napravila tortu, Narod je odabrao mjesto i autora za buduću Borisovu skulpturu u prirodnoj veličini, a Vi ste mu posvetili knjigu. Lazović i Drekalović slavljenika su častili parom, a “Happy anniversary” otpjevala je Amina. Pošto je ona, znate, završila engleski jezik I književnost.
Dakle, proslava skromna, ali se o svakom detalju vodilo računa.
Tako se priča, otkud znam. Nijesam bila pozvana. A rado bih se, da ga je bilo, pozivu odazvala. Makar da slavljeniku “izvučem uši”. Takav je vazda bio običaj, je li tako?!
Ali, sve to ostalo je u sjenci jednog velikog, prigodno sačinjenog intervjua sa slavljenikom, obnarodovanog na platformi poznatoj kao portal rtcg.
Svako ko je pročitao, a vidjećemo vjerovatno vrlo brzo rezultate istraživanja o enormnoj čitanosti intervjua, morao je suzu pustit ili makar osjetiti neki bol u predjelu ožičice.
Zašto to kažem? Nije to bio klasičan intervju, već više ispovjest o jednom stradalničkom putu punom odricanja, patnji, žrtvovanja… U maniru “slovenske antiteze”, stilske figure koja se uglavnom koristi u narodnim lirsko-epskim pjesmama, autor intervjua uvodi nas u lik i djelo nezakonitog Borisa.
Čitajući uvod, mi ne znamo odmah da li je Boris il je snijeg il su labudovi, jali grmi, jal’ se zemlja trese? Ono što možemo da pročitamo, a nemamo ideju na osnovu čega je izveden takav zaključak je da je “Boris Raonić preuzeo jednu od najosjetljivijih funkcija u zemlji, u instituciji čiji je javni ugled bio godinama narušen”. Dakle, ugled instituciji vraćamo tako što ćemo drsko I bezobzirno, uprkos Sudu i zakonu, uzurpirati funkciju?! Bravo za kolegu! Tako je! Dosta je više licemjernog afirmisanja poštovanja Suda i zakona! Treba raskinuti, jednom za svagda, sa avetima prošlosti i konačno reći – Ja, ovaj Sud ne smatram kompetentnim! I tačka! Pa, je li tako?!
Doduše, jeste to jednom davno rekao Josip Broz Tito, ali radi stilskog efekta, pravimo se da to ne znamo.
Elem, u nastavku uvodnog dijela autor nam predočava da je Nezakoniti Boris diplomirani pravnik iz Podgorice, bivši novinar i dugogodišnji istaknuti aktivista nevladinog sektora. Ajde?! Što bi rekao Bili Piton.
Tu samo fali jedan detalj - “student velikomučenik” Boris diplomu Pravnog fakulteta dobio je tek 2018, poslije četvrt vijeka studiranja?! Pa, je li moguće da su ga profesori baš tako unaviđeli?
Bivši novinar. Aha. Da malo to prepravim kolegi i dodam jedno smatranje – Tu je pukla pogibija crnogorskom novinarstvu. Od te “novinarske karijere” ostalo je upamćeno jedino da je bio prvi gost. Kod jednog novinara, na jednoj televiziji. Što dragi Boris vrlo često i rado pominje.
Dugogodišnji istaknuti aktivista. Naravno, kako drugačije. Toliko je bio aktivan da je na Ljetnjem univerzitetu demokratije u Strazburu, 2010, pod naslovom Kriza vođstva, sam sebe predstavio kao DEGREE IN LAW, DIPLOME EN DROIT. Punih osam godina prije nego je stvarno diplomirao?!
E, jada crnog.
E, sad dolazi moj omiljeni dio. Kaže autor intervjua: “Raonić je obećao pristup da bude menadžer u pravom smislu, a ne mikromenadžer i urednik. Dio javnosti dočekao ga je kao dah promjene, a dio na nož”.
Ovom “dahu promjene” rado bih dodala dva slova i odmah bi bili načisto o kome i čemu se radi, ali ne mogu. Ipak sam ja, znate, jedna dama.
Elem, ovaj “dah promjene”, bez pardona, kaže : “RTCG je tada bio slika svega što je crnogorsko društvo godinama trpjelo - neodgovornost, odsustvo dugoročnog planiranja, niska profesionalna očekivanja i sistem koji je često služio interesima pojedinaca, a ne javnosti. Danas, nakon četiri godine, možemo govoriti o drugačijem Javnom servisu u kojem postoji red, profesionalna odgovornost i jasna vizija. RTCG više nije mjesto improvizacije, već ozbiljna institucija čiji svaki korak ide u javnom interesu”.
E, pa kad se poslije ovog nijesam šlogirala, neću nikad.
Pošto mi namjera nije da se ovim sočinenijem bavim u cjelosti, nego samo u pojedinostima, brzo završavam. Nemam ni ja sve vrijeme ovog svijeta. Elem, nakon jedne ponjave od pitanja u stilu “Da li je moguće da neko misli da vi nijeste idealan Generalni”, do odgovora “Nikad nije bilo, ali mi zvuči dobro”, dođosmo do posljednjeg poglavlja.
A u posljednjem poglavlju - Antologija. Biser. Ma, nemam riječi.
Pita autor intervjua narečenog Borisa: “U javnosti je već dugo prisutna, naglašavana teza, takođe prvostepenom presudom Osnovnog suda u Podgorici presuđena, da ste na čelo RTCG-a došli nezakonito. Da li ste Vi, kako tvrde, nezakoniti generalni direktor ili su presude, kako tvrdite, rezultat pogrešnih tumačenja?”
Može li preko ovog? E, ne stvarno. Kako ja ovo kontam kolega je pitanje smišljao u nekoj vrlo ekstremnoj životnoj situaciji. Recimo – visio je sa prozora na šestom spratu, a Boris ga je držao za palac od noge? Jedino pod tim uslovom mogu da shvatim da je nekom mogao da padne na pamet ovakav izmišljaj od pitanja.
Šta je na ovo odgovorio naš “dah promjene” takozvani Boris?
“Prije svega moram reći da je napravljen vrlo uporan i vrlo glasan narativ o nezakonitosti mog imenovanja”.
Šta reći, a kosu ne počupati?
I, za kraj, pita autor intervjua: Šta ostaje kao najveći izazov za budućnost?
Dragi kolega, to ću ja da ti odgovorim. Da ostanemo u svijest, trenutno, to nam je najveći izazov!
Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim.
Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa

Da ostanemo u svijest, trenutno, to nam je najveći izazov!

11.08.
11:47h
Naljutiše mi se neki. Kako to da sam preskolio DPS u posljednjoj kolumni, ne našavši mu mjesto u političkoj arhitekturi Crne Gore.
Zaboravili su jedno.
Punih šest godina u kolumnama koje su u Dan-u izlazile samo sam njih "ribao". Baš. Skoro da mi se osim Đukanovića i Sveta, iz te partije niko javljao nije. Posebno direktori uprava.
Treba li iznova da kažem, kako je ta partija jurila “četnike” i poslije 2006. godine. Kada je sve imala. Pa to malo bilo. A generacije koje su tada imale 5, 7, 10 godina, 2020. bile punoljetne.
Nijesu prigrljeni bili. Nego u paketu sa "izdajnicima".
Tito je poslije 1945. jurio neke do 1953. godine. Ovi patisali nijesu.&nbsp;
Ali, majstori.&nbsp;
Što se uradilo od 2020. godine? To sam objasnio na način koji je neke zabolio.
Evo, da približim.
Samo sekundu. Sjetih se i ovoga. Finale jurnjave bilo je hapšenje Amfilohija i privođenje majke Milana Kneževića.&nbsp;
Ko se toga sjetio, za Nobel Prizes.
Da se vratim.
U onoj kolumni nijesam rekao sve. Dok se šapatom pjevalo od 30. avgusta "spremte se, spremte, četnici", Dritan i ina neznavena bulumenta, na glas je pjevušila "spremte se, spremte, kokice, silna ce borba da bude".
Protiv Bemaxa.
Ta šibicarska poštapalica, evo vidimo prešla je na Demokrate, čiji jedan poslanik poziva da ih se ponovo dohvatimo.
Koprivica je od Bemaxa naplatio 8 miliona lira ili dinara, ne sjećam se, dobio je javnu čestitku zbog toga pred izbore u Nikšiću, Dritan je uradio spotić po slijetanju mog bivšeg kuma D.K. iz Londona, poručujući da uzmemo kokice jer počinje super finale. Od toga je D.K. vidio samo ko je D.A.
I vojvoda Đurišić je mogao mirno da se vrati.
Jer su svi bili u iščekivanju rezultata kokica. Što je bila lozinka (moš' mislit tih mozgova) za hapšenja.
A moš' još misliti da, recimo, u turskom parlamentu neko kaže građanima "uzmite baklave". I milioni Turaka iščekuju hapšenja. Ili u bavarskom parlamentu "uzmite kobasice i pivo" i niko od straha ne spava, ni kod Turaka ni kod Bavaraca, a tek Crnogoraca.
I tako smo dobili politički obrazac ponašanja gdje se dodvoravanjem biračima danonoćno, četiri godine, 24 sata dnevno, političari samo bave pokušajem urušavanja giganta.
Naišli su na preveliko, u temeljima ozbiljno.
Ne mogu vrane oboriti velike mačke.
I u toj zbrci banu Đurišić.
Kome bi na um palo da misli na što drugo. Ko je o četnicima razmišljao dok su se Tigar i tigrići u otvorenom, tupavom safariju lovili po vas bijeli dan.
Od jutra do mraka.&nbsp;
Od Adžića do Bogdanovića.
Prećutna podjela u prioritetima obnašanja politike i njeni utvrđeni narativi očigledni su i tu se PES, URA i Demokrate ne mogu vaditi na rovokopače, ostale bagere i kamenolome, sve su znali, ćutali i prikrivali reviziju borbe protiv Hitlera kamuflirajući to predhodno rečenim.
Da su makar Bemax u tome samo počešali po leđima ili malo niže, pa mu tako štetu napravili, prosto bilo.
Ništa. Nula.
I da narod nije čekao rezultate najavljenih spektakala putem kokica, prikovan uz TV, možda bi gledao u pravcu šume. Odakle su neki banuli.
Je li sad jasnije?
P.S. Glasačima ne treba davati novac. Samo ih treba naučiti da usvoje načelo - kako je lijepo svakoj vlasti leđa vidjeti.
Ma kojoj. Ma čijoj.

Vojvoda Đurišić je mogao mirno da se vrati

U jednoj od onih knjiga koje su i dokument vremena ali i njegovo moćno literarno (intimno) tumačenje, Sarajevo blues, Semezdin Mehmedinović opisuje Karadžićeve ratne propagandne laži kako je stadion Koševo pretvoren u konclogor za mučenje Srba. "Nije to Radovan smislio da obmane svjetsku javnost, veli Mehmedinović, on zna da će ona brzo otkriti laž. Nije ga briga što je on lažov, ni što će o njemu misliti bijeli svijet. Njemu je važno da njegovi sunarodnici povjeruju u to".
Karadžićeva propagandna mašinerija - čiji je periferni protagonist u to vrijeme bio i mlađani Aleksandar Vučić - djelovala je u dva pravca: negirati sve zločine vlastite strane, prikazati ih kao propagandnu laž protivnika i dehumanizovati neprijatelja pripisujući mu najgora zvjerstva.
Tako su svakodnevna terorisanja opsadiranog grada, tone granata i krvavi tragovi snajpera, zločini poput onog u Ferhadiji ili na Markalama, etničko čišćenje Podrinja i Posavine, Keraterm i drugi koncentracioni logori u propagandnom vešeraju Radovana Karadžića prikazivani kao "muslimanska montaža", a nasuprot tim zločinima konstruisane su morbidne laži o Koševu kao konclogoru, o lavovima koji jedu "srpsku decu" u Pionirskoj dolini, o Pimpeku i Hanki Paldum kao upravnicima konclogora i sl.
Uostalom, vojna akcija koja je prethodila genocidu u Srebrenici, u Karadžićevim medijima imenovana je - oslobođenjem. U toj paralelnoj stvarnosti što su je kreirale Karadžićeve propagandne perjanice agresija na Bosnu bila je odbrambeni rat a genocid u Srebrenici - oslobođenje od "muslimanskih fundamentalista".
Jučerašnja izjava Benjamina Netanjahua kako je njemački kancelar Merc podlegao antiizraelskoj propagandi i kako je u Gazi pokrenuta kampanja oslobađanja od Hamasa počiva na istoj matrici bezočne laži na kojoj je počivao i genocidni Karadžićev projekat u Bosni.
Netanjahu besramno laže i ne haje što su te laži prozirne i ubitačne, baš onako kako je lagao Karadžić. I baš kao u Bosni, jedan narod koji brani goli opstanak, narod koji nema rezervnu državu, izjednačen je u bolesnim projekcijama agresora s terorističkom organizacijom a životi miliona ljudi pretvoreni u statističke brojke genocida uživo.
I baš kao u Bosni, u najboljem slučaju licemjerni će kolektivni Zapad (ako ga više uistinu ima) tek ponešto promrsiti o humanitarnoj katastrofi, kao da genocid nema isto značenje u Gazi i ostatku svijeta.

Genocid uživo

“I tako, u 2025. godini, u “oslobođenoj” Crnoj Gori, četnik Pavle Đurišić ne samo da ima spomenik, nego ga čuva pravni kišobran Temeljnog ugovora. To je groteskna slika: oltar iza koga stoji bronzani zločinac, a ispred koga stoji država koja se pravi da ga ne vidi. To je javno korištenje pravnog oružja koje je Crkvi Srbije, na tacni, predao Dritan Abazović tog 3. avgusta 2022. godine, potpisavši s patrijarhom Porfirijem izdajnički dokument.“
Da li iko u Crnoj Gori shvata šta se zapravo desilo u Gornjem Zaostru?
Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije, pod plaštom liturgije i osveštanja, pred okupljenim poštovaocima lika i “djela” četničkog komandanta i zločinca Pavla Đurišića, izgovorio je rečenicu koja je srž kapitulacije jedne države: “Spomenik ćemo staviti u crkvu, pa neka dođu da ruše crkvu.”
To nije samo bahata prijetnja, to je javno korištenje pravnog oružja koje mu je, na tacni, predao Dritan Abazović tog 3. avgusta 2022. godine, potpisavši s patrijarhom Porfirijem Temeljni ugovor – dokument kojim je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori dobila ne samo privilegije, nego i faktički status države u državi.
Jer, član 7 tog ugovora je pravna tvrđava za ovakve poteze: nepovredivost crkvenih objekata, zabrana ulaska policiji bez odobrenja crkvenih vlasti, obaveza države da uknjiži crkvenu imovinu čak i bez dokaza o vlasništvu. Ukratko – SPC može u svoje zidove unijeti šta hoće, od oltara do biste ratnog zločinca, a država – ako nije neposredna opasnost po život i zdravlje – može samo da stoji i gleda.
I upravo to se i dogodilo. Policija je, po zakonu, morala ukloniti nelegalno postavljeni spomenik. Mještani i okupljeni “četnički simpatizeri” navodno su pristali da ga uklone nakon osvještanja. I umjesto uklanjanja, Đurišić je “ukazom oltara” preseljen u crkvu. Misija završena. Država – šah-mat.
Ovo nije izolovan incident. Ovo je dokaz funkcionalne nemoći Crne Gore kada SPC odluči da koristi privilegije iz Temeljnog ugovora kao politički alat. I nije SPC ta koja se krije – ona otvoreno preko svojih emisara kaže: “Dođite, rušite crkvu ako smijete.” To je političko reketiranje I sprdnja sa državom upakovano u kanonsko pravo.
Pavle Đurišić nije bilo ko iz prošlosti. On je komandovao formacijama koje su tokom Drugog svjetskog rata izvršile masovne zločine nad muslimanima, Hrvatima i antifašistima. Čovjek koga je i Hitler odlikovao. A danas, zahvaljujući članu 7 Temeljnog ugovora, njegov spomenik postaje “nepovrediv” jer se nalazi unutar crkvenih zidina.
Da budemo jasni – ovo je pravna perverzija. Temeljni ugovor se u javnosti prodavao I predstavljao kao “regulacija odnosa Crne Gore i SPC-a” i “pravna sigurnost za vjerske zajednice”. U stvarnosti, on je otvorio Pandorinu kutiju: crkva može, mimo volje i zakona države, postati skladište političkih i ideoloških simbola – od postamenta četnika do zastava koje negiraju ustavni poredak.
Još je strašnije što se ovo radi s punom sviješću o pravnim posljedicama. Mitropolit Metodije nije govorio u afektu – on je svjesno demonstrirao pravni imunitet SPC-a. A taj imunitet je potpisao, legalizirao i u Ustavni sud ugurao tadašnji premijer Dritan Abazović. Ustavni sud je odbacio inicijative za poništavanje ugovora, iako su sudije Đuranović i Šćepanović otvoreno rekli da je riječ o neustavnom aktu koji podriva sekularni poredak.
Ovo je klasičan primjer države koja se odrekla svog suvereniteta. Država koja, ako se i pokuša suprotstaviti, mora prvo da pita crkvu da li smije. Država koja na vlastitoj teritoriji ima enklave gdje zakoni ne vrijede, jer “viši kanoni” kažu drugačije. I što je najgore, država je bila ta, koja je preko svojih emisara potpisala svoju, na dobrom dijelu teritorije, kapitulaciju.
I tako, u 2025. godini, u “oslobođenoj” Crnoj Gori, Pavle Đurišić ne samo da ima spomenik, nego ga čuva pravni kišobran jednog interdržavnog ugovora. To je groteskna slika: oltar iza koga stoji bronzani zločinac, a ispred koga stoji država koja se pravi da ga ne vidi.
Budimo posve iskreni, država je ta koja svojim potpisom garantuje Đuirišićevu bronzanu nepovredivost iza crkvenih zidova.
Pitanje više nije pravno, nego civilizacijsko: da li Crna Gora ima snage da raskine ovakav ugovor i vrati državu narodu i građanima još više iz kandži SPC-a? Ili će SPC nastaviti da diktira šta se smije, a šta ne smije ukloniti ili zaštititi – od krsta do spomenika Hitlerovom savezniku i odlikovaniku?
Jer, kad crkveni zidovi postanu posljednje utočište četništva, to nije samo problem zakona. To je pitanje obraza jedne države. A obraza, bojim se, Temeljni ugovor ne poznaje.
Zato i jeste napravljen i potpisan da stvori državu u državi kao posljednje utočište hulja!

Kako je Temeljni ugovor pretvorio SPC u državu u državi – Pavle Đurišić, oltar i kapitulacija Crne Gore

Reforma DPS. Nakon pet godina cijeđenja pod političko-analitičko-medijskom presom, iz te teme nema se više šta iscijediti. Što bi mi Moračani rekli – koliko iz suve drenovine. (Računam da je „vesternizovanom“ dijelu populacije bliži kao metafora saguaro kaktus.) &nbsp;Ni u vrhu te stranke, ni u prvom, ni u drugom ešalonu nije ostalo uva za koje se vezuju grijesi iz perioda četvrtvjekovnog vladanja Crnom Gorom. A ako se sve to ne broji bez obračuna, po svaku cijenu, sa počasnim predsjednikom DPS, onda to treba javno reći. Da se zna koju žrtvu treba priložiti kao, je l' te, conditio sine qua non naše prosperitetne, pomirene i evropske budućnosti. Da se zadovolje oni kojima bi svijet bez Crne Gore i Evropske unije bio cvjetno polje i livada s rosnom travom.
Zanimljivo, niko na položaju – političkom civilnom, medijskom – evo prođe pola decenije, ni da bekne ni da skoči i vikne: put do Crne Gore na koju bi se svi normalni lako mogli, ne morali nego mogli, navići, dakle - do prosperitetne, pomirene i evropske Crne Gore – vodi preko reforme Demokratskog fronta!? Neka mi ne bude zamjereno što koristim taj administrativno adaktirani naziv - DF. Razlog je praktičan: DF i je dalje najrazumljivija ideološko-politička i vrijednosna oznaka koja obuhvata ne samo partije (bivše) članice, nego i sa njima neraskidivo povezanu, tačnije – hijerarhijski im nadređenu Crkvu Srbije/SPC, medijske sponzore litija i ključnih izbornih utakmica, sadjejstvujući mu dio NVO sektora, te vrhovnu im komandu i moćnu logistiku iz susjedstva i podaljeg (geografski, nikako drugačije) inostranstva.
Neopterećen iracionalnim, takoreći hladan analitičar odmah bi konstatovao da je za reformu stare vlasti, predvođene DPS-om, potrebna, zapravo, samo vladavina prava i funkcionisanje državnih institucija. Što mu dođe na isto. Programski je tamo sve čisto kao suza, strateški pravci razvoja toliko su pogođeni da ih ni nova vlast nije, barem formalno, vitoperila. Problemi su nastajali u sferi poštovanja zakona, zloupotrebama tokom činodejstvovanja. Dovoljno je, stoga, da svi krivi odgovaraju i, suštinski, eto ti reforme.
Sa DF (u gornjem obimu i značenju), pak, dramatično je drugačije. Ako bismo, po istom principu, ostavili svaku nezakonitost u upravljanju državom i javnim preduzećem &nbsp;(nekom neselektivnom i hrabrom, a jedno bez drugoga i ne može postojati) tužiocu i časnom sudu da se njome bavi, teško da bi i pola posla na autoputu do blagostanja bilo urađeno. Jer, iako je niko ne pominje, programsko-političku reformu DF ište, ma vapi za njom, posrnulo crnogorsko društvo i država Crna Gora koje sve manje ima. A, ako je bude još samo malo manje, uopšte je neće biti. Da parafraziram jednog slavnog filozofa-mračnjaka.
Šta bi to trebalo da reformiše DF? (Racionalnije se zapitati – šta ne bi?)
Iskreno, toliko toga da bi, na kraju te reforme, opravdano bilo pitati: je li to više DF?! Da li bi od subjekta koji je ušao u reformski proces ostali i dugmići?!
Dobra okolnost je što bi takav, radikalan rezultat njihovog unutrašnjeg preobražaja predstavljao najveće dobro koje mogu uraditi i za sebe i za Crnu Goru. A, koliko god im to, u ovom trenutku, bilo nepojmljivo – i za vaskoliko srpstvo. Pogotovo za one koji su, slijedeći ih, sebe toliko ispraznili od drugih sadržaja da drugoga svojstva osim nacionalne i vjerske pripadnosti kao i da nemaju.
Ajmo redom...
Ako je ljudsko preče od državnog, a meni zericu jeste, DF mora da prestane da negira genocid u Srebrenici i da se okani slavljenja Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Dakako – i Pavla Đurišića. „Strašan zločin“ je podmukla relativizacija genocida. Slaviti presuđene zločince znači diviti se njihovom djelu. A ono čemu se divite, po definiciji, inspiracija je za one koji se dive da ponove njihovog divljenja vrijedno djelo. Djelo koje je, u konkretnom slučaju, nedjelo nad nedjelima! Teško je i napisati ovakve stvari ali – ko ne shvata da je crvena linija zgažena, ovo je bukvalno jedini način da shvati.
Uz to, Pavle Đurišić uopšte nije bio borac za Jugoslaviju, nego za „homogenu“, dakle etnički čistu Veliku Srbiju. Slaviti Pavla Đurišića znači legitimisati njegov cilj i njegove metode. Zaista mi je teško da razumijem kako, u svijetlu te očiglednosti, neki ljudi iz vlasti sjede jedni uz druge i gledaju se u oči?
Ako je za nekoga, a jeste – i to za sve koalicione mu partnere, DF dovoljno reformisan samo zbog toga što se (s mukom) uzdržava da otvoreno otvori pitanje državnog suvereniteta Crne Gore, biće da taj neko nije samo lak na prelaznu ocjenu, nego je i sam sumnjivoga znanja, a možda i motiva. Istinska reforma DF-a značila bi da se lideri toga političkoga saveza nedvosmisleno, što bi se reklo –preko novina, odreknu likova poput Budimira Aleksića i njihovih fantazija o „staroj Hercegovini“ koja, tobože, istorijski ne pripada Crnoj Gori. Da treba da pripadne Srbiji, to još ne izgovaraju ali samo što nijesu. Kao i Pljevlja, koja je, radionica laži radi u tri smjene, kobajagi oslobodio Kajafa. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;
Na ovom mjestu pasus-digresija, mada bi materijala imalo za biblioteku... DF bi morao u reformskoj tranziciji da se okani okeana istorijskih laži u kojima pliva sva njegova politika i da počne da gradi agendu za budućnost na pomirenju sa istinom o prošlosti. Ne, nije istina da je srpska vojska oslobodila Pljevlja i to hiljadu murala ne može da promijeni. I tako hiljade i hiljade laži o crkvi, državi, naciji... Cijela jedna velikodržavna, a zapravo kvaziimperijalna konstrukcija, kreirana u zemlji koja je prevelika da sjedi s mirom, a premala da svoje megalomanske planove realizuje, ali dovoljno velika da i drugima i sebi svako malo nanosi ogromno zlo.
Reformisani DF ne bi služio Beogradu i Moskvi, nego Crnoj Gori. Njegovi lideri ne bi seirili po beogradskim televizijama i sprdali se sa snagom Vojske Crne Gore. Ne bi bili dio rulje koja puca u zastavu Crne Gore. Ne bi izmišljali da je Sekula Drljević autor dijela himne, kako bi imali alibi za njeno nepoštovanje...
Reformisani DF, valja to podvući dvaput, bio bi lojalan majci našoj, dakle i njihovoj, Crnoj Gori i polagao pravo na nju kao i svaki tzv. izvorni suverenista. Što bi, ako ćemo da se mirimo na zdravim osnovama, podrazumijevalo isti princip u pogledu obaveza.
A zdrav osnov za pomirenje nije podjela na „lažne ljude“, „komunistički nakot“, „ustaše“, „Šiptare“ i – „so srpstva“. Zaudara to, priznaćete, pomalo i na rasizam. Zato bi reformisani DF, kao dokaz svoje reformisanosti, mogao da, recimo, izda zvanično saopštenje u kojem programski prihvata naučne činjenice: da nijedan Albanac nema rep, a i da su ih Srbi, kad su prvi put došli na Kosovo ravno, tamo zatekli; da postoje Crnogorci koji nijesu Srbi, čak ih ima više od onih koji smatraju da jesu i da ovi prvi datiraju iz predđilasovskog perioda; da ima ihaha Hrvata koji se ne pale na Tompsona, ne odaju se rado genocidu i sve najgore misle o NDH... te, konačno, da su i sami samo Srbi, bez NaCl (natrijum hlorid-kuhinjska so, ko je bježao sa časova Hemije) sadržaja koji bih ih činio izuzetnim u rodu i plemenu. &nbsp;&nbsp;
Da je reforma DF uspjela nedvosmisleno bi potvrdio jedan, polit-medicinski, bolje ajmo reći psiho- somatski pokazatelj. Crvenilo na obrazima. Kao rezultat shvatanja i kajanja zbog svega ružnoga što je učinjeno i rečeno u žaru političke borbe. Kao rezultat spoznaje da nema viteštva u rušenju države u kojoj živiš i njenom podvođenju tuđoj. Kao rezultat podsjećanja na riječi Marka Miljanova u Beogradu, u kontekstu koji je sasvim uporediv sa današnjim. Kao rezultat podvale da nama smeta to što sto ste Srbi, a ne to kako se odnosite prema Crnoj Gori. Kao rezultat...
Pitanje je: zašto je sve ove reforme, koje su i esencijalno europejske, teško i zamisliti a kamo li očekivati od DF ?
Pitanje je: razmišljaju li koalicioni partneri DF (pitanje ne važi za Demokrate) čemu vodi „pomirenje“ na platformi zatiranja i posljednjeg znaka crnogorskog identiteta?
Pitanje je: zašto DF misli da može dobiti bitku koju Crnogorci ne mogu izgubiti, jer jednostavno nemaju kud? Čak ni kad bi se sadašnji odnos snaga 20:1 (kad se sabere sve što se urotilo da izbriše ime crnogorsko) pomjerio na onaj kojem se nada Aleksandar Raković (cca 100:1, zvuči poznato). &nbsp;
Pitanje je: zar reakcije na divljanje u Gornjem Zaostru nijesu dovoljno jasno upozorenje da je crvena linija zgažena? Da se pljuvanje na crnogorski ponos smučilo i najstrpljivijima?
I da bi pametan odgovor bio ne samo podizanje ručne, ne samo temeljno resetovanje taktike, nego strateška promjena ciljeva. Odnosno, reforma o kojoj, ako je nekom izgledalo ironično-griješi, pišem.
Ne čudi me da ove stvari ne razumije Džudi Rajzing Ranke. Mogla bi ostati ovđe još 16 godina, za nju bi Crna Gora ostala jednako nedokučena. Čudi me da ove stvari ne konstatuje i ne razumije Andrija Mandić. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;

A sad malo o reformi DF-a

U večernjoj emisiji Ljetnjeg programa Televizije E biće riječi o tradiciji u vremenu promjena, o umjetnicima koje povezuje zajedničko stvaralaštvo…
Neda Stojkanović, Teodora Uskoković, Jelena Jovović, članice su Festivalskog orkestra Crne Gore, koji je nastao iz želje da se mladi muzičari, koji svoje obrazovanje i karijere grade širom Evrope, okupe u domovini i svoja znanja poklone upravo njoj, a ove talentovane dame biće gošće Televizije E.&nbsp;
Kada se svijet mijenja brže nego ikad, pitanje tradicije postaje sve složenije. Koliko je važno da čuvamo običaje, vrijednosti i nasljeđe koje nas definiše – a koliko nas upravo to može sputavati da idemo naprijed? Da li se kao društvo mijenjamo u skladu sa savremenim vremenom ili nas neke ukorijenjene navike i dalje drže “zakovanima” za prošlost?&nbsp;
Gosti Televizije E su Mirjana Radulović, profesorica maternjeg jezika, Vatroslav Belan iz Evropskog saveza i dr Dušan Nenezić, fizijatar akupunkturolog.&nbsp;
Budite uz Televiziju E od 21 do 23 sata!

Ljetnji program TVE: O tradiciji u vremenu promjena, umjetnicima koje povezuje zajedničko stvaralaštvo…

Službenici Regionalnog centra bezbjednosti „Sjever“ pojačali su aktivnosti u cilju suzbijanja zloupotrebe opojnih droga, što je rezultiralo krivičnim procesuiranjem jednog, i prekršajnim postupcima protiv tri lica.
U Rožajama je, u okviru akcije „Klopka“, lišeno slobode lice A.K. (37) osumnjičeno za neovlašćenu proizvodnju, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. Policija je kod njega pronašla manju količinu kokaina, a po nalogu Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, A.K. će biti priveden nadležnom tužiocu.
U Bijelom Polju su izvršeni pretresi stanova i drugih prostorija koje koriste tri operativno interesantna lica. Kod R.V. pronađeno je 98 tableta sa liste opijata i 223,4 grama praškaste materije, koja će biti upućena na vještačenje; protiv njega će biti pokrenut prekršajni postupak.
Kod P.V. je oduzeto osam tableta sa liste opijata, a protiv njega će takođe biti pokrenut prekršajni postupak.
Kod A.C. je pronađeno 16 tableta sa liste opijata. Tokom pretresa, A.C. je omalovažavao policijske službenike, zbog čega je lišen slobode po Zakonu o javnom redu i miru, dok će protiv njega u redovnom postupku biti pokrenut prekršajni postupak zbog zloupotrebe narkotika.
Policija je naglasila da će pojačane aktivnosti u suzbijanju zloupotrebe droga na sjeveru države biti nastavljene, s ciljem očuvanja bezbjednosti i stabilnog sigurnosnog ambijenta u regionu.

UP: Četiri osobe procesuirane zbog zloupotrebe narkotika u Rožajama i Bijelom Polju

Da su priče PES-a o meritokratiji, profesionalizaciji uprave itd. samo predizborna prazna trućanja, pokazuje i primjer predsjednice Skupštine opštine Nikšić, koja je samo u dva mjeseca od stupanja na funkciju angažovala po različitim ugovorima više osoba, kazali su u Klub odbornika Demokratske partije socijalista (DPS) Nikšić.
U toj stranci tvrde da su angažovane partijski podobne osobe.
- Jer došao je red na PES da pozapošljava svoje uhljebe u ionako pretrpanu lokalnu administraciju - navedeno je u saopštenju nikšićkog DPS-a.
Među novoangažovanim je, kako kažu, i direktor Osnovne škole "Ratko Žarić", u kojoj predsjednica Skupštine Milica Lalatović Žižić ima zasnovan radni odnos. 
Zato pitaju ministarku prosvjete Anđelu Jakšić-Stojanović zna li za slučaj da joj direktor škole savjetuje predsjednicu Skupštine opštine u slobodno vrijeme, iako se, kako ističu, zna i za neregularnosti pri izboru istog za direktora škole.
- Pitamo PES, da nijeste malo pretjerali, pa sad – osim direktorskih treba vam još po jedna zarada, a uz sve to se drže i privatne školice sporta. Da li je gospođu Lalatović Žižić bar malo sramota da angažuje svog direktora i besomučno zapošljava kadrove svoje partije? Šta bi sa meritokratijom profesionalizacijom, jednakim šansama? Mora da je predsjednicu Skupštine opštine Nikšić opio miris lipa koje je sadila usred požarne sezone, ili biće da je opio miris i ukus vlasti - zaključuju u nikšićkom DPS-u.

DPS Nikšić: Lalatović Žižić angažovala više partijskih podobnih osoba, među njima direktor škole u kojoj radi

Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS) uplatio je 5.000 eura na namjenski račun Vlade Crne Gore, u cilju pružanja pomoći građanima pogođenim posljednjim požarima u zemlji.
Ova donacija predstavlja gest solidarnosti i podrške građanima u procesu sanacije šteta nastalih usljed vatrenih stihija.
„U ovim teškim trenucima važno je da budemo uz one kojima je pomoć najpotrebnija. Duboko saosjećamo sa svima čija je imovina uništena, a posebnu tugu osjećamo zbog mladog života koji je tragično ugašen. Takvi trenuci nas podsjećaju koliko je važno da jedni drugima budemo oslonac i podrška“, saopštili su iz CEDIS-a.
Kompanija je naglasila da će nastaviti aktivno doprinositi zajednici u kojoj posluje i pružati podršku onima kojima je pomoć najpotrebnija.

CEDIS donirao 5.000 eura za pomoć građanima pogođenim požarima

Društvenim mrežama kruži skandalozna fotografija ministra odbrane Dragana Krapovića na plaži. Nije skandal to što je ministar na odmoru — već to što, ako je ova fotografija zaista današnja, onda ministar nema ni trunke empatije. Jer, to bi značilo da, dok vojnici rizikuju živote i ginu u paklu vatrene stihije, dok nebo bruji od helikoptera, a zemlja vrišti pod plamenom – ministar odbrane se sunča. Opušten. Nasmijan. Među talasima. Kao da tragedija nije ni zakucala na vrata njegovog resora. Samo dan ranije, govorio je o smrti vojnika Dejana Božovića. Govorio je tiho, gotovo potreseno: “Ova nesreća je podsjetnik da iza uniformi stoje ljudi, spremni da rizikuju svoje živote kako bi pomogli zajednici.“ Govorio je – i odmah zaboravio. Istu tu zajednicu. Te iste vojnike. Prepustio ih je samima sebi, dok je on birao između koktela i lagodnosti. Sramno. Dok ljudi danima gube sve – domove, prirodu, dah i sigurnost – dok vojska i građani rame uz rame brane ono što je još ostalo, njihov ministar je daleko. Nije uz njih. Nije na terenu. Nije ni blizu odgovornosti. On je zauzet – odmorom. Ovo nije političko pitanje. Ovo je pitanje osnovnog ljudskog dostojanstva. Kada gori zemlja – ministar ne smije biti na plaži. Kada ginu vojnici – ministar ne smije biti u hladu. Kada narod vapi za pomoći – ministar ne smije biti nedostupan. Ovo nije propust. Ovo je srozavanje funkcije. Nedostojno ponašanje čovjeka koji vodi Ministarstvo odbrane. Jer ovako se država ne brani. Zato pitamo javno, jasno i bez zadrške: Da li ovakvi ljudi zaslužuju da vode ijedan državni resor, a kamoli onaj koji odlučuje o bezbjednosti? Jer, nije više riječ samo o neodgovornosti. Riječ je o poruci koja se šalje svakom vojniku: Ti možeš da goriš – dok tvoj ministar pliva.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250813170856_a7f8d28a082cca33af06093a3f3b53e975ab86bebd3f941b295f9d88d4db2da3.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250813170856_a7f8d28a082cca33af06093a3f3b53e975ab86bebd3f941b295f9d88d4db2da3" data-rendition-name="original" width="732" height="758" loading="lazy" alt="tvit krapović"></figure>

Fotografija zbog koje bruji internet: Dok Crna Gora gori, Krapović se sunča

Požar u Piperima, koji je buknuo 11. avgusta i ostavio pustoš za sobom, krenuo je od buster pumpne stanice Vodovoda u Đurkovićima, tvrde mještani. U prilog tome dostavili su Portalu ETV snimak sa nadzorne kamere sa imanja jednog od mještana koji Portal ETV ekskluzivno objavljuje. Snimak pokazuje da je 11. avgusta, oko 11 sati, zavarničilo baš na mjestu gdje se nalazi pumpa, a samo nekoliko minuta kasnije vatra se razbuktala i za samo dva sata progutala je veliku površinu imanja, šuma, pojedine kuće i pomoćne objekte. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DZn4IicQ_Za4&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Portal ETV je na licu mjesta od mještana dobio informaciju da su večeras, nakon što su dobili struju oko 17:45 sati, vratili snimak na jednoj od nadzornih kamera (koja preciznosti radi pokazuje sat unazad u odnosu na realno vrijeme) kada su, kako kažu, imali što vidjeti. U periodu prije izbijanja požara sve je djelovalo mirno, niti je, koliko je moguće zaključiti na osnovu snimka, zabilježeno kretanje vozila ili ljudi u dijelu gdje se pojavio dim. A on je, kako je Portalu ETV rekao mještan Srđan Dragićević, krenuo iz dijela u kom se nalazi tkz. buster pumpa podgoričkog Vodovoda, koja šalje vodu iz glavne stanice u više kote. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 75%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DZkMhG_jRi2c&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Mještani su nam rekli da je policija izuzela video zapis i da će dalje utvrđivati sve okolnosti. Kako su nam rekli, uvjereni su, nakon što su snimak pogledali više puta, da uzrok požara nije ljudski faktor već spoj koji se desio u pumpnoj stanici.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250813230844_0e66c187210ff1e95ba68483b45c9fdc29a1950ad1a7221c34136f8ed31d9938.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250813230844_0e66c187210ff1e95ba68483b45c9fdc29a1950ad1a7221c34136f8ed31d9938" data-rendition-name="original" width="1600" height="1600" loading="lazy" alt="Buster pumpna stanica"> <figcaption>Buster pumpna stanica(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Dragićević se za Portal ETV prisjeća kako je počela agonija koje, kako priznaje, još nije svjestan. - Žena me je pozvala ispod kuće, gdje je izbio požar, da obavijestim rođaka da je izbio požar kod njegove kuće. To sam i uradio, poslije toga je on zvao Vatrogasnu koja je došla nakon pet-deset minuta. Ali tada je već požar bio toliko razbuktan da ekipa Službe zaštite i spašavanja, koja je prva izašla na teren, nije mogla sama da ga ugasi. Prošlo je malo vremena kada su me ponovo obavijestili da gori oko kuće kod rođaka Dragićevića. Jedna žena nas je pozvala da im pomognemo da gasimo vatru. Kad sam došao, vatra se već proširila i bila je blizu moje kuće i tada kreće cjelodnevna borba za spašavanje i moje i imovine mještana - prisjeća se Dragićević. I dok je on staru kuću uspio da spasi vodom iz bistijerne, njegov komšija Miloš Strunjaš, vlasnik poljoprivredne apoteke "Trims", bio je nemoćan pred vatrenom stihijom koja mu je ponijela magacin, mehanizaciju i automobil koji se nalazio ispred tog objekta i napravila štetu od više stotina hiljada eura. - Nijesmo imali gradsku vodu od nekih osam sati ujutro. Nisam mogao da koristim ni bunarsku jer struje nije bilo. Drvena nadstrešnica nad terasom je počela da gori, pa sam kuću spašavao vodom iz dječijeg bazena - rekao nam je Strunjaš. Požar i ove noći prijeti Piperima i borba se nastavlja, a mještani se nadaju da će nadležni zvanično utvrditi uzrok požara i preduzeti odgovarajuće mjere.

Portal ETV ekskluzivno objavljuje snimak mještana: „Prije razornog požara u Piperima zavarničila buster pumpa“

Potpredsjednik Skupštine Dragutin Vučinić je za navijače Hajduka pomislio je da su vatrogasci iz susjedne Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji stižu da pomognu Crnoj Gori u borbi s vatrenom stihijom. Naime, prema pisanju Slobodne Dalmacije, &nbsp;Vučinić je grupu navijača Hajduka – popularnu Torcidu – zamijenio sa vatrogascima. – 18 autobusa s navijačima Hajduka tim putem išlo je prema Tirani, gdje Hajduk večeras igra uzvratnu utakmicu 3. pretkola Konferencijske lige protiv Dinamo Sitija – navodi Slobodna Dalmacija. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.7188%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsport%2Fhajduk%2Fpotpredsjednik-skupstine-podgorice-od-torcide-mislio-da-su-vatrogasci-kad-je-shvatio-pogledajte-reakciju-1496316&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> Vučinić je danas na svom Facebook profilu objavio poruku: STIŽE POMOĆ NAŠIM MOMCIMA! Upravo sam dobio informaciju – ogromna kolona šlepera pod pratnjom naše policije ide iz pravca Nikšića i Danilovgrada ka Podgorici! U koloni je i preko desetak autobusa – iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uz dvadesetak šlepera… Vatrogasci? NISMO SAMI! Nedugo nakon objave, uslijedio je komentar jednog korisnika: – To idu navijači Hajduka iz Splita za Albaniju. Na što je Vučinić odgovorio: – Ja pomislih kako su mi opisali da su vatrogasci… odgovorio je Vučinić.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250814170816_5d78d5334f790a312e1e48580040d727fc65a8eb2495f8b06706570c4255054d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250814170816_5d78d5334f790a312e1e48580040d727fc65a8eb2495f8b06706570c4255054d" data-rendition-name="original" width="902" height="1600" loading="lazy" alt="kom"> </figure>  Potom je objasnio: &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;- Rekli su da su bili u plavim uniformama. Drug mi je poslao slike, vozač autobusa mimoišao se s njima, slikao je tek kad je glavnina prošla, nažalost...

I hrvatski mediji pišu o tome: Potpredsjednik Skupštine Glavnog grada Dragutin Vučinić pomiješao Torcidu s vatrogascima

U vrijeme kada se 7. avgusta oko 19 stai dogodio napad na visokorangiranog člana škaljarske kriminalne grupe Marka Ljubišu Kana sa plaže tog luksuznog rizorta naknadno je evakuisana štićena ličnost &nbsp;- saznaju Portal ETV i Televizija E od izvora iz vrha crnogorskog bezbjednosnog sektora. Ovaj podatak jasno ukazuje na višestruke propuste crnogorske policije, posebno što se tiče praćenja bezbjednosno interesantnih osoba, ali i u dijelu zaštite najviših državnih zvaničnika.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250813200820_f99c6c4f99d14c02ca4545a8203ca27345c96747157ba2e1c3b3e2ce716df7c9.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250813200820_f99c6c4f99d14c02ca4545a8203ca27345c96747157ba2e1c3b3e2ce716df7c9" data-rendition-name="original" width="625" height="555" loading="lazy" alt="7.AVGUST: Momenat pucanja na Marka Ljubišu "> <figcaption>7. AVGUST: Momenat pucanja na Marka Ljubišu(Photo: Screenshot)</figcaption> </figure>  Službenicima policije iz Budve, Uprave policije, ali i operativcima Agencije za nacionalnu bezbjednost odavno je poznato su Marko Ljubiša i njegovi prijatelji - među kojima su i operativno interesantne osobe - česti gosti luksuznog hotela u Miločeru. Tokom posljednja dva - tri ljeta ekipa oko Ljubiše redovni su posjetioci bazena u luksuznom hotelu. &nbsp; Poznato je i da je tokom posljednjih nekoliko godina Ljubiša preživio pet pokušaja likvidacije i da je posebna opasnost biti u njegovom bliskom okruženju. Logično je prepostaviti da Marko Ljubiša Kan, kao i njegovi bliski prijatelji Ognjen Kažanegra i Goran Brale Slovinić ne idu ,,po terenu” bez zaštite, odnosno mogućnosti da uzvrate na eventualni oružani napad. &nbsp;&nbsp; Ipak, prema saznanjima Portala ETV, tokom ljeta ,,redovni” policajci ili pripadnici Specijalnog policijskog odjeljenja nijesu pretresali ni Ljubišu ni njegove prijatelje, inače operativno interesantna lica za koje se osnovano sumnja da su članovi OKG ,,Budvanska”, koja je dio škaljarskog kriminalnog klana. &nbsp; Čudno postupanje: jer se zna da je Kan bio u pet navrata meta napadača i da prisustvo njegove ekipe na bazanu posredno može da predstavlja opasnost i za goste hotela, ali i za visoke državne funkcionere koji ljeti redovno koriste usluge državne vile ,,Topliš” u Miločerskom parku. &nbsp; Nema objašnjenja zbog čega tokom čitavog ljeta policija nije napravila nijednu akciju provjere. &nbsp; <h2>BEZBJEDNOSNI SEKTOR - BEZ REAKCIJE &nbsp;</h2> Još je čudnija letargija bezbjednosnog sektora, počev od obezbjeđenja u hotelu do policije, tokom boravka plaćenog ubice. &nbsp; Izvori Portala ETV ukazuju da je neshvatljivo da niko iz privatnog obezbjeđenja hotela ili bezbjednosnog crnogorskog sektora nije obratio pažnju na čudno ponašanje čovjeka koji je trebalo da likvidira Marka Ljubišu. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250813200824_13b72a37a9ee22442985a84a99585ac56f215e420f00499bee5c43189aada8c5.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250813200824_13b72a37a9ee22442985a84a99585ac56f215e420f00499bee5c43189aada8c5" data-rendition-name="original" width="1516" height="930" loading="lazy" alt="ORIGINAL ILI FALSIFIKAT: Lična karta na ime Jovana Galića iz Beograda, opština Palilula"> <figcaption>ORIGINAL ILI FALSIFIKAT: Lična karta na ime Jovana Galića iz Beograda, opština Palilula(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Kada se registrovao u hotelu prvog dana avgusta, mladić je priložio ličnu kartu i predstavio se kao Jovan Galić, srpski državljanin sa prebivalištem u opštini Palilula, rođen 2006. godine. Dva puta je, kažu izvori Televizije E i Portala ETV, produžavao boravak, očito vrebajući priliku da puca na Ljubišu Kana. &nbsp; I nikome, ljudima iz obezbjeđenja hotela, kao ni crnogorskoj policiji, nije izgleda bilo čudno što devetnaestogodišnjak plaća hotelski smještaj, apartman od 600 eura dnevno. Očito je bilo i da mladić boravi sam u apartmanu, da ne izlazi iz kruga hotela, već boravi uglavnom u teretani i na bazenu u popodnevnim satima – nije izazivalo pozornost. &nbsp; A trebalo je da izazove pažnju: mladi gost je uglavnom boravio - u garderobi, sa torbicom; nije se kupao ni na plaži, ni na bazenu. Danima je sjedio na ležaljci iznad bazena i, ispostavilo se, osmatrao društvo u kojem je bio Kan. Ti, naizgled sitni detalji morali su izazvati sumnju nekog od inspektora koji su bili u obavezi da kroz operativni i terenski rad tokom ljetnje turističke sezone obilazi objekte gdje borave operativno interesantna lica i razmjenjuju informacije sa osobljem hotela. <h2>DRŽAVNI FUNKCIONERI BEZ ZAŠTITE</h2> Nije bilo reakcije, iako su krajem jula i prvih dana avgusta u Miločeru turistički boravili i premijer Milojko Spajić i kasnije &nbsp;predsjednik Jakov Milatović, u vili ,,Topliš”, ali i čelnici tužilačke organizacije, vrhovni državni tužilac Milorad Marković i glavni specijalni tužilac Vladimir Novović. &nbsp; To podrazumijeva da je služba bezbjednosti morala da organizuje, osim lične pratnje, i takozvane ,,bezbjednosne prstene”, pa na taj način omogući sigurnost štićenim ličnostima, državnim funkcionerima. &nbsp; Međutim, svi dostupni podaci ukazuju da je potpuno zakazao bezbjednosni sektor, da je veća tragedija izbjegnuta 7. avgusta i da samo pukom srećom niko nije stradao, iako je metke napadač na Kana ispalio u času kada je ispred bazena i restorana bilo mnogo ljudi, ali i đece. Istražitelji sada provjeravaju da li se radi o falsifikovanim ili pravim dokumentima. Napadač je registrovan na bezbjednosnim kamerama unutar hotela. Nekoliko dana nakon napada na Kana, policija nije izašla sa informacijom da li je identitet sa lične karte pravi ili lažan. &nbsp; Prema tvrdnjama izvora Portala ETV i Televizije E, istražitelji smatraju da je plaćeni napadač iz nekog razloga bio apsolutno siguran da će moći neometano da pobjegne. Prilikom bjekstva prijetio je oružjem osoblju hotela i gostima, i svakom ko mu se našao na putu. Pobjegao je pored bazena, preko parkinga od hotela i kroz naselje Pržno pješke je došao do jadranske magistrale. Kako istražitelji vjeruju, njega je tamo čekala logistika, jedan ili dva čovjeka u vozilu na magistrali. Marko Ljubiša je zadobio teške povrede – frakturu lobanje. ali projektil nije probio kost već je od okrznuća samo napukla. &nbsp; No, šteta je 7. avgusta mogla biti dramatično veća, za državu Crnu Goru. Izvori iz bezbjednosnog sektora tvrde da se u &nbsp;trenutku pokušaja ubistva Ljubiše pored bazena, na plaži hotela nalazila jedna štićena ličnost i da se odmah pristupilo njenoj evakuaciji. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250813200824_4f1be4c38822ad2f1416a3012a8076c5260693d505833f0722ceec1234483bdb.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250813200824_4f1be4c38822ad2f1416a3012a8076c5260693d505833f0722ceec1234483bdb" data-rendition-name="original" width="887" height="516" loading="lazy" alt='NIKOME NIJE BIO ČUDAN: ,,Jovan Galić" pravi selfi u teretani (screenshot sa nadzorne kamere) '> <figcaption>NIKOME NIJE BIO ČUDAN: ,,Jovan Galić" pravi selfi u teretani (screenshot sa nadzorne kamere)(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Da su poštovane procedure zaštite štićenih ličnosti na toj lokaciji i njenoj široj okolini vjerovatno bi bijeg napadača na Ljubišu mogao bio spriječen, ili bi barem bilo odmah poznato kako i u kom pravcu je pobjegao, što je moglo rezultirati velikom potragom i hapšenjem. <h2>BEZBJEDNOSNI ,,KRUGOVI” &nbsp;</h2> Oko štićene ličnosti u zavisnosti od ranga, a sudeći po lokaciji na kojoj se nalazila najvjerovatnije se radi o nekome iz državnog vrha, obično se formiraju tri kruga obezbjeđenja. &nbsp; Prvi krug čine lični tjelohranitelji koji se nalaze u neposrednoj blizini i pripadnici su Sektora za zaštitu ličnosti. Drugi krug osigurava neposredno okruženje hotela, parkinge, prilaze i prema dosadašnjoj praksi čine ga budvanski kriminalistički inspektori u civilu i operativci ANB za kontraobavještajnu zaštitu. Oni prije dolaska štićene ličnosti, za vrijeme boravka i tokom odlaska aktivno sarađuju sa osobljem hotela u otkrivanju potencijalnih opasnosti. Devetnaestogodišnjak koji je pucao u Kana očigledno nije probudio njihove sumnje. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250813200828_86943512a5d1e566fe80f2a8acc0b35099d19bf0208abbbf88723fe1ff52b7f7.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250813200828_86943512a5d1e566fe80f2a8acc0b35099d19bf0208abbbf88723fe1ff52b7f7" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="KAKO SE ŠTITE ŠTIĆENE LIČNOSTI U CRNOJ GORI: Ilustracija "> <figcaption>KAKO SE ŠTITE ŠTIĆENE LIČNOSTI U CRNOJ GORI: Ilustracija(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Treći krug se formira ako procjena ANB ukaže da je potrebno dodatno pojačati mjere bezbjednosti na određenom prostoru i angažuje se posebno obučen tim specijalne jedinice policije sa zadatkom snajperskih pokrivanja šire okoline mjesta boravka i kretanja štićene ličnosti. Eventualna osmatračko-snajperska podrška sa tačaka na padinama iznad hotela je u ovom slučaju mogla imati uvid u šire kretanje bjegunca. &nbsp; Prisustvo bezbjednosno interesantnih lica koja mogu biti meta oružanih napada na lokacijama bliskim štićenim ličnostima očigledno nije bilo problematično za ljude koji su planirali zaštitu. Zato su Kan i ekipa bili u kompleksu hotelu istovremeno sa štićenom ličnošću i zato nije bilo drugog, a ni trećeg, kruga zaštite koji bi, ako ne spriječio bijeg, onda bar mogao ukazati na pravac kuda je napadač otišao ili na neke dodatne pojedinosti koje bi mogle pomoći njegovom hapšenju. &nbsp; Šta je uslovilo da ni ovog puta ne budu ispoštovane uobičajene procedure - nije poznato. Ono što je ovaj slučaj pokazao, a čega moraju biti svjesni ljudi koji obnašaju najviše državne funkcije, je da se bezbjednosni sistem - kojim upravljaju Demokrate Alekse Bečića &nbsp;- urušava po svim segmentima, tako da na propuste nije imun ni sektor zaštite ličnosti.&nbsp;