Odluka administracije Donalda Trampa da se distancira ili povuče podršku Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove, u simboličkom, političkom i finansijsko-upravnom smislu, predstavlja nastavak dugogodišnjeg američkog skepticizma prema međunarodnim sudskim institucijama koje ograničavaju apsolutni suverenitet država. Taj skepticizam ne može se pripisati isključivo Trampovoj administraciji, jer Sjedinjene Američke Države (SAD) nijesu podržale, niti danas podržavaju, stalni Međunarodni krivični sud (MKS) od njegovog osnivanja 2002. godine.
Velike sile – Rusija i Kina – nikada nijesu prihvatile stvaranje globalnog poretka međunarodne krivične pravde. Sada im se u tom pogledu, bez ikakvih kočnica, pridružuju i SAD. U tom smislu svjedočimo svojevrsnoj „zoni sumraka“ međunarodnog krivičnog prava, u kojoj se postojeće institucije formalno još održavaju, ali im se sistematski potkopava finansijska, politička i moralna osnova.
Povlačenje administracije Donalda Trampa iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove posebno je znakovito i predstavlja konkretnu istorijsku prekretnicu. Iako su SAD imale ključnu ulogu u osnivanju i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) 1993, odnosno 1994. godine, to razdoblje podrške je iza nas. Ova Trampova uredba nije došla kao grom iz vedra neba. Obznanjena je već 4. februara 2025. godine, a njena primjena stupa na snagu 4. februara 2026. SAD time šalju poruku da daju prioritet nacionalnim interesima i unutrašnjopolitičkoj logici nad multilateralnim mehanizmima međunarodne pravde, čak i kada je riječ o instituciji poput Mehanizma, koji je pravni nasljednik sudova osnovanih uz snažnu američku podršku.
SAD su se decenijama pozicionirale kao ključni zagovornik međunarodne pravde i vladavine prava, naročito u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata te tokom osnivanja ad hoc sudova za ratne zločine nakon završetka Hladnog rata, početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Slabljenjem podrške Mehanizmu, SAD rizikuju gubitak moralnog autoriteta i kredibiliteta u budućim raspravama o ljudskim pravima, ratnim zločinima i odgovornosti političkih i vojnih elita. Istovremeno, takav potez može ohrabriti druge države da preispitaju ili smanje sopstvenu saradnju s međunarodnim sudovima, pozivajući se upravo na američki primjer, čime se dodatno urušava autoritet, prije svega Međunarodnog krivičnog suda.
SAD time šalju poruku da se međunarodne obaveze mogu relativno lako suspendovati iz unutrašnjopolitičkih razloga, bez obzira na to što to dugoročno potkopava stabilnost međunarodnog poretka i vodi njegovom urušavanju od strane velesile koja ga je i uspostavila. Jedan se poredak urušava, a nema nikakvih naznaka čime će biti zamijenjen. Ovakav razvoj događaja dodatno potvrđuje koliko je sistem međunarodne pravde i multilateralne saradnje ranjiv na političke promjene velikih sila. Za žrtve ratnih zločina i za države koje se oslanjaju na mehanizme Ujedinjenih nacija, poruka je izuzetno zabrinjavajuća: međunarodna pravda i globalna solidarnost nijesu zagarantovane, već zavise od trenutne političke volje i oportunističkih prioriteta zasnovanih na nacionalnim interesima.
Za Međunarodni rezidualni mehanizam, američko povlačenje iz finansiranja ove institucije Ujedinjenih nacija predstavlja ozbiljan finansijski i reputacioni udar. Politička podrška pojedinačnih država članica UN-a bila je i ostala ključna karika njegovog legitimiteta, finansiranja i sprovođenja mandata. Povlačenje SAD-a ipak ne znači nužno i trenutnu institucionalnu paralizu. Mehanizam nikada nije ni trebalo da bude trajna institucija u okviru UN-a i, po prirodi svog mandata, od samog početka nalazi se u fazi postepenog zatvaranja kroz smanjenje obima rada. Pitanje je, međutim, koliko će gubitak finansijske podrške jedne od najvećih donatorki, u samoj završnici, dodatno otežati izvršavanje preostalih zadataka – od nadzora nad izvršenjem kazni do zaštite arhiva i svjedoka.
<h3>Gase se svjetla: jedno po jedno</h3>
Činjenica da se čak 31 agencija sistema Ujedinjenih nacija nalazi na istoj listi pokazuje da ne govorimo o izolovanom potezu, već o potencijalnoj paralizi velikog dijela operativnog rada UN-a. UN nema mehanizam kojim bi kratkoročno mogao finansijski nadomjestiti izostanak američkih sredstava za projekte tih agencija. Posljedice su zamrzavanje programa, odlaganje isplata, rezanje terenskih operacija i smanjenje prisustva UN-a upravo u najosjetljivijim regionima svijeta. U praksi to znači da se međunarodna pravda, humanitarna pomoć, razvojni projekti i zaštita ljudskih prava direktno dovode u pitanje – ne iz pravnih, već iz finansijskih razloga, zbog odluke jedne države.
Pitanje je u kojoj mjeri ova administracija SAD-a finansijske razloge koristi kao smokvin list pred američkim građanima kako bi zapravo legitimisala urušavanje multilateralizma. Jedan od najefikasnijih, ali i politički najtiših načina da se „ugase svjetla“ u rijetkim preostalim institucijama međunarodne pravde upravo je ukidanje ili drastično smanjenje finansiranja. Bez otvorenog ukidanja mandata i bez formalnog povlačenja potpisa, institucije se dovode u stanje funkcionalne paralize.
<h3>Ko će zaključati vrata zgrade i baciti ključ?</h3>
Važno je naglasiti da se Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove već od februara 2025. godine postepeno priprema za zatvaranje, ali taj proces prate brojna ozbiljna i zasad neriješena pitanja, kao i nezavršeni projekti. Ključni projekat odnosi se na arhivsku zaostavštinu – jedan od najvažnijih, ali i najskupljih segmenata rada Mehanizma.
U kontekstu drastičnih finansijskih rezova, sve je izvjesnije da će se arhiv tretirati prvenstveno kroz prizmu minimizacije troškova, što otvara zabrinjavajuće dileme: u kojoj mjeri će se arhivska građa reducirati, selektovati ili ograničiti u pristupu, te da li će kriterijumi biti vođeni istorijskim i pravnim značajem ili isključivo finansijskom logikom.
Dodatni problem predstavlja pitanje institucionalne i tehničke održivosti pristupa arhivu. Čak i ako arhiv formalno ostane pod okriljem Ujedinjenih nacija, pristup toj građi nije moguć bez stalnih institucionalnih i uslužnih kapaciteta – od stručnog osoblja, digitalne infrastrukture i bezbjednosnih protokola do pravnih mehanizama koji regulišu korišćenje osjetljivih podataka.
Arhiv Mehanizma nije samo administrativna zaostavština, već temeljni resurs za istoričare, pravnike, novinare, istraživače i same žrtve. Njegova sudbina direktno utiče na mogućnost budućeg suočavanja s prošlošću, utvrđivanja činjenica i sprečavanja revizionizma.
U trenutku kada se istovremeno smanjuju sredstva za desetine agencija UN-a, ostaje otvoreno pitanje da li će UN uopšte biti u stanju da dugoročno obezbijedi smislen, funkcionalan i transparentan pristup arhivu Mehanizma. Bez stabilnog finansiranja postoji realna opasnost da arhiv, iako formalno očuvan, u praksi postane teško dostupan, fragmentisan ili sveden na simboličan nivo.
U tom kontekstu, sudbina arhiva i memorijalizacija zgrade postaju više od tehničkog pitanja nekretnine. To prerasta u test političke volje međunarodne zajednice da sačuva institucionalno pamćenje i normativnu vrijednost međunarodne krivične pravde.
Kraljevina Holandija, Evropska unija ili države sljednice bivše Jugoslavije, na čijim su se teritorijama vodili ratovi i koje imaju neposredan interes za očuvanje arhiva kao dijela kulturne i istorijske baštine, imaju posebnu odgovornost u tom procesu.
Sama zgrada bivšeg Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nedavno je otkupljena od dugogodišnjeg zakupodavca, osiguravajućeg društva Aegon, i sada je u vlasništvu holandske države, odnosno Ministarstva pravde i bezbjednosti Holandije. Trenutno se vode rasprave o mogućnosti da se u tu zgradu smjesti Direktorat Evropske unije za carine, čime bi objekat dobio novu administrativnu funkciju. Ukoliko do toga ne dođe, postoji realna opcija proširenja kapaciteta Europola, čije se sjedište već nalazi u neposrednoj blizini.
Istovremeno ostaje otvoreno jedno od najosjetljivijih pitanja: da li će se, i na koji način, dio zgrade prenamijeniti u spomen-obilježje i otvoriti za javnost. Upravo se o toj simboličkoj i memorijalnoj dimenziji zgrade trenutno pregovara, ali je ishod krajnje neizvjestan.
Kada je riječ o državama sljednicama bivše Jugoslavije, njihove inicijative nijesu samo poželjne, već i obavezujuće prema sopstvenim građanima. Koliko se država do sada javilo s ponudom da smjesti arhivsku građu u svoje nacionalne arhive? Da li se to uopšte dogodilo? Ispada da je svima najlakše da za sve okrive Donalda Trampa.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Zona sumraka međunarodne kaznene pravde

Joanikije Mićović, mitropolit Crkve Srbije, okarakterisao je značaj Mojkovačke bitke kao „veliku i slavnu epopeju našeg roda, koja je ponos ne samo grada Mojkovca i Crne Gore, nego i vaskolikog srpstva“. Toj zloupotrebi Mojkovačke bitke i njenom lažnom predstavljanju pridružio se Andrija Mandić, četnički vojvoda od Krnje Jele, riječima: „Odgojeni, školovani i živjeli uz kosovski zavjet, naši preci su u tu posljednju borbu išli kao i njihovi preci pet vjekova ranije. Znali su da se životi mogu izgubiti, ali čast, obraz i duša ne smiju. Upravo zato je Mojkovačka bitka upisana zlatnim slovima u istoriju - kao završno poglavlje jedne epske epohe stare Crne Gore, ali i kao zavjet budućim generacijama da sloboda nikada nije dar, već odgovornost“. Prije će biti kao zavjet da Crnogorci više nikada ne žrtvuju svoje živote za tuđe interese, za interese onih koji im rade o glavi. Mojkovačka bitka jeste herojska pobjeda crnogorske vojske protiv tri i po puta moćnije austrougarske vojske, mnogo bolje opremljene i sa mnogo moćnijom artiljerijom, ali je pozadina Mojkovačke bitke sve samo ne obmana oko nekakvog „vaskolikog srpstva“ i „kosovskog zavjeta“. Radi se o vrlo perfidnom pokušaju da se crnogorska vojska desetkuje, kako bi se ostvarili politički ciljevi Srbije i Crna Gora primorala na kapitulaciju. Ili, kako je to u dnevniku zapisao austrougarski general Stjepan Sarkotić, zapovjednik austro-ugarskih snaga na jugoistočnom frontu, nasljednik Oskara Poćoreka, da su predsjednik srpske vlade Nikola Pašić, visoki oficiri Božo Janković i Petar Pešić „planski radili na kapitulaciji Crne Gore“. „Pešić je izdao bratsku i savezničku zemlju, bratsku i savezničku vojsku koja ga je prihvatila sa povjerenjem“, zapisao je general Sarkotić. Inače, pod njegovom komandom je u Lovćenskoj operaciji poražena i okupirana Kraljevina Crna Gora, tako da ne treba sumnjati u njegovu iskrenost. <h2>PLAN ZA „OČAJAN POLOŽAJ“</h2> Za one koji ne znaju, srpski general Božo Janković i pukovnik Petar Pešić, koji ga je zamjenio, bili su na položaju načelnika Generalštaba crnogorske komande, po planu „zajedničke odbrane“ srpskog vojvode Radomira Putnika, uslovljenog od strane Rusije prijetnjom da Crna Gora neće dobiti pomoć u oružju ako ne pristane na taj plan. Po tom planu 2/3 crnogorske vojske je stacionirano u području Pljevalja, a ostatak ka hercegovačkoj granici i u odbranu Lovćena, prema Kotoru. Kada je, na početku rata, crnogorska vlada tražila pomoć francuske i engleske flote za oslobođenje Crnogorskog primorja, srpski državnici i diplomate su intervenisali kod saveznika da se obustavi ta pomoć. Premijer Srbije Pašić je insistirao: ako se „osvoji Kotor onda bi trebalo da ga okupira francuska vojska, a ne crnogorska“. Srpska Vrhovna komanda traži da crnogorske trupe budu prebačene na front prema Sarajevu. Viši francuski pomorski oficir Tomazi je kasnije rekao da bi balkansko ratište izgledalo sasvim drukčije, kao i djelovanje savezničke flote u Sredozemnom moru, da je Kotorski zaliv bio pod kontrolom Crne Gore.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_d115863b042cb5f21d89a460583132311584b4fd412cc5e359d16b3b1405e2d5.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110200128_d115863b042cb5f21d89a460583132311584b4fd412cc5e359d16b3b1405e2d5" data-rendition-name="original" width="504" height="280" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Proglas Božo Janković(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  Srpska vlada je zbog zauzimanja Skadra od strane crnogorske vojske 27. juna 1915. godine, protivno njenoj volji, kako bi što više otežala položaj crnogorske vlade u zemlji i kod saveznika, naredila generalu Jankoviću da podnese ostavku na položaj načelnika Crnogorske vrhovne komande. General Janković podnosi ostavku na dužnost načelnika štaba Vrhovne komande 26. juna 1914. godine, a na njegovo mjesto dolazi pukovnik Petar Pešić. Izvještavajući srpsku Vrhovnu komandu o reakciji diplomatskog kora na Cetinju povodom toga što je Crna Gora zauzela Skadar, pukovnik Pešić predlaže: „...Prema ovome, najbolji je trenutak (sada) da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom! ... Međutim, ako naši interesi zahtevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj, bolje je koristiti drugu priliku a ne Skadar. Naprimer kad se kralj počne mešati u vojsci. Str.Pov O.Br. 16541 19.7.1915. Načelnik štaba, pukovnik Pešić“. Crna Gora jeste dovedena u „očajan položaj“ daljim djelovanjem Petra Pešića. Mojkovačka bitka je samo jedan u nizu poteza kojima je Pešić htio dovesti Crnu Goru do sloma. Deceniju nakon kapitulacije Crne Gore u svojim tekstovima u „Ratniku“, vojnom časopisu, u broju za novembar 1924, januar - februar 1925. godine („Crna Gora u Svetskom Ratu“), pukovnik Pešić je pravdao svoju naredbu da se „položaji na Tari imaju braniti najodsudnije i do poslednjeg čoveka“ time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. Međutim, to je oridinarna laž. <h2>UNIŠTAVANJE CRNOGORSKE VOJSKE</h2> Prema podacima srpske vojske već 4. januara 1916. godine, operacija povlačenja srpske vojske je završena i oko 80.000 srpskih vojnika se nalazi na prostoru Skadra, Drača i Tirane. Mojkovačka bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine, dakle kada se srpska vojska potpuno evakuisala! Petar Plamenac vidi u tome jasan cilj i piše u „Novoj Evropi“ iz 1926-te: „...Pašić je vidio u Skadru srbijansku vojsku svedenu na 80.000 ljudi, od kojih je onda još 20.000 pomrlo od fizičke iznemoglosti i u more bačeno. 10. decembra, na Cetinju, on je saznao od g. Pešića, svoga oruđa, da Crna Gora ima nedirnutih 53.000 vojnika, najboljih po hrabrosti u Evropi, koji bi, najedeni, obučeni i naoružani, vrijedili više od pruske garde. Pešić je tada ośetio da je ravnoteža poremećena; ali ovoga puta u korist Crne Gore, i uvidio je, da od ujedinjenja uz nestanak Crne Gore ne može biti ni govora“ ... Zato je bilo važno uništiti crnogorsku vojsku, što je i bila njegova misija, jer je teško povjerovati da je on to radio na svoju ruku.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_4970b9fc1b91de33463c746f845635fc172e1681a2c67deeaf9dcdde12521f5d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260110200128_4970b9fc1b91de33463c746f845635fc172e1681a2c67deeaf9dcdde12521f5d" data-rendition-name="original" width="2480" height="3508" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Raspuštanje Crnogorske vojske(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  To je najbolje objasnio sam pukovnik Pešić, u beogradskoj Pravdi 9. maja 1925, tada sa činom generala, obraćajući se svojim kritičarima, srpskim generalima, koji su ga optuživali da je svojim činjenjem uništio crnogorsku vojsku: „ .. jesu li ma kad razmišljali o tome kakva bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_8e804306dbb15abe492ae61e7250e56ae9ff8a2a249bcaaeaca204e6a0124a0f.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260110200128_8e804306dbb15abe492ae61e7250e56ae9ff8a2a249bcaaeaca204e6a0124a0f" data-rendition-name="original" width="960" height="1369" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Intervju generala Janka Vukotića „Jutarnjem listu“(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  &nbsp;Skadar, 1916. godina - izvod iz telegrama Nikole Pašića regentu Aleksandru Karađorđeviću o stanju i vojno-političkoj situaciji: „Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore“! Mojkovička bitka uopšte nije pominjana nakon Prvog svjetskog rata. Istoričar i rektor Beogradskog univerziteta dr Vladimir Ćorović je o učešću Crne Gore u Prvom svjetskom ratu napisao: „Crna Gora se za vreme ovoga sloma Srbije držala veoma bedno. Njena vojska se uopšte, za čitavo vreme ovoga rata, nije istakla nijednom sjajnom pobedom…&nbsp; Jedna ružna ljaga u njenoj novijoj istoriji biće žensko upuštanje Lovćena, koji je mada sa onako vladajućim položajem, zauzet od Austrijanaca, sa manje žrtava nego ma koje mačvansko selo“… Mojkovačka bitka je bila na neki način prokazana i prećutana u državi za koju je žrtvovana crnogorska vojska - Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1940. godine kada je obilježena u organizaciji Sokolskog saveza. Bivši crnogorski ministar spoljnih poslova, dr Pero Šoć piše u listu Vreme, od 1. septembra 1940. godine: „Tek tada Crna Gora je tad ubrala nove lovorike. Bitka na Mojkovcu sastavni je dio lanca slave koji se vjekovima kovao u Crnoj Gori. Ona je blistavi primjer najvećeg herojstva i samopožrtvovanja. Tom bitkom ispisane su zlatne i nenadmašive stranice u istoriji ratovanja, nacije i svijeta“… <h2>PEŠIĆ PREVARIO VUKOTIĆA</h2> General Janko Vukotić dao je intervju „Jutarnjem listu“ 1. aprila 1918. godine, koji prenose „Cetinjske novine“ 11. aprila: „Od 22. augusta 1914. pa sve do 17. januara 1916. godine bio sam isključivo komandant sandžačke crnogorske vojske. Načelnici štaba vrhovne komande ... bili su: srpski general Boža Janković od 22. augusta 1914, pa do zauzeća Skadra 1915. godine, a tad ga je zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik srpski generalštabni pukovnik Petar Pešić, koji je ostao načelnikom štaba sve do 17. januara 1916. ... Pukovnik Pešić napustio je Crnu Goru 17. ili 18. januara 1916, i na odlasku mi saopštio, da ga, po kraljevoj naredbi, imam zamjeniti u dužnosti ... Primiv na ovaj način dužnost načelnika štaba, a računajući, da će srpska vojska, kao što mi je rekao pukovnik Pešić, u dovoljnoj snazi zauzeti odbrambene položaje duž Bojane i oko Skadra, te meni i mojoj vojsci osigurati jedinu odstupnicu preko Skadra, ja sam odmah, po odobrenju kralja Nikole, izdao naređenje čitavoj crnogorskoj vojsci - od koje se skoro veći dio nalazio duž rijeke Tare i Lima i na hercegovačkoj granici - da odstupi pravcem na Podgoricu, odatle ćemo preko Skadra za Albaniju. Kralj Nikola je otputovao iz Podgorice 19. januara u Skadar, a 20. januara iz Skadra dalje. Iste večeri nastupile su austru-ugarske čete, ni od koga nesmetane, uz rijeku Bojanu, a śutra dan, 21. januara, ušle su u Skadar, i tako nam preśekle jedinu moguću odstupnicu prije, nego je i jedan moj vojnik od hercegovačkog odreda ili sandžačke vojske stigao u Podgoricu“. I zaista, naređenja su izdata „čitavoj vojsci“, kako kaže Vukotić. Postoje brojni primjerci u arhivama.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260110200128_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Obraćanje Petra Pešića u beogradskoj Pravdi(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  Ako ne vjerujete meni da je Mojkovačka bitka samo dio sramne uloge pukovnika Petra Pešića kao načelnika Generalštaba crnogorske vojske, hoćete li vjerovati generalu Janku Vukotiću da ga je Petar Pešić izigrao, prevarivši ga da će obezbjediti povlačenje crnogorske vojske držanjem dolinom Bojane? Nemate što slaviti, gospodo! Pogotovu ne mahati srpstvom i kosovskim bojem, jer se radi o klasičnoj namjeri da se uništi Crna Gora kao država, zacrtano Niškom deklaracijom 1914. i Krfskom deklaracijom avgusta 1917. godine, što je konačno i ostvareno krajem 1918. nelegalnom i revolucionarnom Podgoričkom skupštinom, dijelom beogradskih slugu u Crnoj Gori, pod rukovodećom palicom beogradskih agenata i neviđenim nasiljem i mržnjom prema Crnogorcima. A sluga nikad nije falilo u Crnoj Gori potonjih dva stoljeća. I što je najgore, ponose se time.

Slobodan Jovanović

610x380

500x500

1250x600

1084x550

Dosta je laži Crkve Srbije i Andrije Mandića

U proljeće 1923. godine, dok se Evropa već navikavala na fašizam, nasilne aneksije i političke progone, sudbina Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika preselila se preko Atlantika. Među njima je bio i Jovan S. Plamenac, bivši crnogorski ministar, predsjednik Crnogorske narodne skupstine i premijer Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu (1919-1921), ali i politički vođa crnogorske suverenističke emigracije, borac za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije izvršene krajem 1918. Protjeran iz Italije po nalogu fašističke vlade Benita Musolinija nakon dogovora sa režimom Kraljevine SHS, Plamenac je utočište potražio u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov dolazak u Ameriku, administrativne prepreke, političke kontroverze i jasne poruke o statusu Crne Gore zabilježio je jedan od najuticajnijih svjetskih listova – The New York Times. U tekstu objavljenom 28. aprila 1923. godine, ovaj prestižni list ne samo da izvještava o proceduri prijema bivšeg crnogorskog premijera na Elis Ajlendu, već svjedoči o tadašnjem međunarodnom poretku, pravnom kontinuitetu crnogorske državnosti i upornom pokušaju da se glas porobljene zemlje ne utiša. U nastavku donosimo integralni prevod tog teksta, kao dragocjeno istorijsko svjedočanstvo koje baca snažno svjetlo na političku sudbinu Crne Gore i njenu borbu za Pravo, Čast i Slobodu. "Primaju bivšeg premijera, ali uz jamčevinu; Nalog Ministarstva rada oslobađa Crnogorca sa Elisa Ajlenda. Po nalogu Ministarstva rada u Vašingtonu, Jovan S. Plamenac, samoproglašeni predsjednik vlade politički nepostojeće monarhije Crne Gore, koji je po dolasku ovamo u subotu bio upućen na Elis Ajlend, juče je primljen u ovu zemlju uz polaganje jamčevine. Kako Plamenac ne govori engleski, njegov slučaj je pred komesarom zastupala gospođica Vera Petrović, mlada kćerka dr Vladimira Petrovića, čije posjetnice ga predstavljaju kao izvanrednog i opunomoćenog ministra Crne Gore. Ona je komesaru Todu saopštila da je Plamenac dvije godine bio zarobljenik Austrijanaca i da je došao ovamo isključivo u ličnoj misiji, koja će trajati svega nekoliko mjeseci. Plamenac je putovao sa diplomatskim pasošem koji je izdala crnogorska Vlada 1920. godine, a koji je 2. aprila ove godine ovjeren u Američkom konzulatu u Rimu, uz sljedeću napomenu: „Gore navedena viza odobrava se u skladu sa uputstvima primljenim od Američke ambasade u Rimu, datiranim 2. aprila. Ambasada je ovlašćenje za izdavanje ove vize dobila od Stejt departmenta pod datumom 1. aprila.“  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d" data-rendition-name="original" width="672" height="645" loading="lazy" alt="NY"> </figure>  Istaknuto je da Imigraciona služba po ovlašćenjima ima prvenstvo nad konzularnom službom. Putnik može biti potvrđen od strane diplomatskog kora, a ipak biti neprihvatljiv zbog mentalnih ili fizičkih razloga, ili zbog popunjene kvote zemlje iz koje dolazi. U slučaju Plamenca, službenici na Elis Ajlendu nijesu bili sigurni kakvu proceduru treba primijeniti zbog političkih komplikacija koje proizlaze iz ujedinjenja Crne Gore sa Jugoslavijom, čija je kvota već popunjena. Komesar Tod je zato pitanje uputio Vašingtonu. Takođe su primljena uputstva da se dopusti ulazak i Mihailu Tomiću i Aleksandru Đokiću, pomoćnicima Plamenca. <h2>Teškoće tokom intervjua</h2> Grupa je otišla u hotel „Netherland“, gdje je bio zakazan intervju sa Plamencem, kome su se njegovi sunarodnici uvijek obraćali sa „Vaša ekselencijo“. Intervju je bio praćen jezičkim poteškoćama, koje su prevazilažene prenošenjem pitanja Plamencu preko engleskog, francuskog, italijanskog i, konačno, srpskog jezika. Da li je tokom tog procesa prevođenja i ponovnog prevođenja snaga Plamenčevih izjava bila oslabljena, sagovornik vjerovatno nikada neće saznati, ali mu se činilo da su mnogi dugi Plamenčevi odgovori zahtijevali svega pola tuceta engleskih riječi da bi se prenijela njihova suština. Svedena na jednu izjavu, Plamenčeva poruka američkom narodu glasila je ovako: „Povodom mog dolaska u Sjedinjene Američke Države, mnogi listovi su objavili netačne izvještaje o crnogorskom pitanju, o meni lično i o svrsi moje posjete - bez sumnje u dobroj namjeri, ali nedovoljno obaviješteni. Tako je pogrešno navedeno da sam došao da u Njujorku osnujem crnogorsku vladu; takođe da sam bio pukovnik u crnogorskoj vojsci i da sam tokom rata bio diplomatski predstavnik Crne Gore u Carigradu“. „Umjesto toga, moja karijera je bila isključivo politička i parlamentarna: bio sam poslanik u Crnoj Gori, državni savjetnik, član vlade i predsjednik vlade. Najzad, 1918. predvodio sam ustanak protiv francusko-jugoslovenskih okupacionih trupa, koje su samovoljno i nasilno proglasile aneksiju Crne Gore Jugoslaviji. Ustanak je bio zamišljen, organizovan i vođen od strane mene lično, a obustavljen po mom naređenju nakon apela predsjednika Vilsona, upućenog iz Pariza, da se poštedi prolijevanje krvi, uz obećanje crnogorskom narodu potpune obnove njegovih sloboda i njegove države, na isti način kako je to bilo priznato Belgiji i Srbiji. <h2>Nade u slobodu naroda</h2> „Na Mirovnoj konferenciji u Parizu branio sam stvar svoga naroda. Javnosti je poznato da se crnogorski narod drži u potčinjenosti od strane jugoslovenskih trupa; ipak, suverenitet Crne Gore ovom okupacijom nije pravno poništen. Za mnoge države Crna Gora i dalje postoji kao suverena država de facto i de jure. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, Crna Gora za njih uvijek postoji de jure, jer ova zemlja nikada nije potpisala nijedan međunarodni ugovor kojim bi priznala ukidanje suvereniteta Crne Gore“. Govoreći o svom pasošu, rekao je da vjeruje da su Sjedinjene Američke Države dozvolile izdavanje vize, vođene simpatijama koje Vlada gaji prema njegovom narodu. Plamenac je izjavio da je razlog njegovog dolaska ovamo sasvim privatne prirode i da će se u ovoj zemlji zadržati samo kratko vrijeme. „Da li vjerujete da će autonomija Crne Gore biti obnovljena?“ „Kao rodoljubivi Crnogorac, čvrsto vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje i da će nepravde učinjene mome narodu biti ispravljene.“ Na kraju intervjua, Plamenac je izjavio da su Sjedinjene Američke Države i Crna Gora bile jedine dvije nacije koje su ušle u Svjetski rat sa nesebičnom namjerom, bez ikakve ideje o teritorijalnom dobitku. „Kao što je Srbija, napadnuta od Austrije, pozvala Crnu Goru u pomoć, tako su Saveznici pozvali Sjedinjene Američke Države da pomognu u dobijanju rata“, dodao je, zaključuje se u tekstu Njujork tajmsa.

Kako je Njujork tajms 1923. pisao o protjeranom crnogorskom premijeru Jovanu S. Plamencu: "Vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje"

Da vam se ne bi pridrijemalo tokom postnovogodišnjih praznika pobrinuli su se djelovi crnogorske vlasti koji neskriveno rade po nalogu autokrate Aleksandra Vučića. U svakoj pristojnoj demokratskoj državi rad za interes režima iz druge države imao bi jasnu pravnu kvalifikaciju iz Krivičnog zakonika. Kod nas je služenje stranom autokrati zapravo preporuka za državnu funkciju.
Elem, u po mnogo čemu važnu 2026. nijesmo ušli samo poplavama na koje se ne obrće premijer jer su valjda i to seoske teme. Nakon ovih meteoroloških nepogoda krenule su one političke. Predśednik Skupštine Crne Gore, naime, čestitao je ponovo protivustavni dan republike srpske, datum koji se u manjem entitetu BiH proslavlja u znak śećanja na dan kad je budući ratni zločinac Radovan Karadžić proglasio secesiju djelova Bosne i Hercegovine, što je rezultiralo kampanjom nasilja, etničkog čišćenja, opsadiranja i terorisanja gradova i njihovih žitelja i, konačno, genocidom.
Nagradno pitanje glasi – kako premijer Crne Gore gleda na to što mu ključni koalicioni partner slavi datum koji simbolizuje najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata? Tema nije baš seoska, više je genocidna.
No ima u crnogorskoj politici i ljudi koji drže do obećanja – kad je svojedobno javno pristao ući u vlast s četnicima na državnom nivou, Ibrahimović je manje javno obećao da će raskinuti brak s DPS-om na lokalnom nivou. Dugo je tutnjalo sprem'te se, sprem'te i evo konačno ovih dana dok iznaodi sve same principijelne razloge da se sa slaviteljima ratnih zločinaca nakon državnog združi i na lokalnom nivou, Ibrahimović je spreman da se još jednom žrtvuje za opšti interes nanoseći smrtonosne udare velikosrpskom fašizmu vlastitom kolaboracijom s tom genocidnom ideologijom.
Da se ne pomisli da je Dragan Krapović i ove nepogode (kao ljetošnje) proveo izležavajući se na odmoru, stigla je vijest da je upravo on postavljen na čelo crnogorske delegacije u pregovorima s Hrvatskom, po modelu – pošalji piromana da ugasi požar. Mislim, da su po konkursu birali model da Crnu Goru dodatno posvađaju s Hrvatskom i tako nam zapriječe vrata EU, ovako gabaritno ubistveno rješenje teško da su mogli izabrati.
Drugi, pak, dio ključnog Spajićevog koalicionog partnera, onaj koji iz śene vodi Peđa Bulatović, glasoviti grijač kanabea i potrčko svih beogradskih autokrata u posljednjih 40 godina, ispostavio je Spajiću uslove za opstanak u Vladi. Svaki je redom pisan kao muzička želja za Aleksandra Vučića, doktrinarnog fašiste kojeg od drmanja vlastite stolice trenutno više brine čudnovata šansa da se Crna Gora domogne EU i tako izmakne predatorskim šapama njegovoga rušilačkog projekta.
Evo što je Peđina družina isporučila kao usplove Spajiću:
1. Proglašenje srpskog jezika službenim. Ovaj zahtjev obično prati kuknjava o diskriminaciji i ugroženim pravima, standardni repertoar velikosrpske mašinerije u pripremi svih kasapnica od '91. naovamo. Da Spajića nesklonog upućenosti u materiju podśetimo na nekoliko detalja vezanih za ovaj zahtjev. Srpski jezik je u Crnoj Gori definisan Ustavom kao „jezik u službenoj upotrebi“, s istom formulacijom kao u Ustavu Republike Srbije. Srpski jezik nema ni jedno jedino pravo manje u odnosu na crnogorski kao službeni ili druge jezike koji su u službenoj upotrebi u Crnoj Gori.
Ako nema uskraćenosti prava, dakle, nema ni diskriminacije. Prijedlog za izmjenu Ustava u domenu jezika i državnih simbola po aktuelnom Ustavu mora dobiti 2/3 podrške u Skupštini, a potom 3/5 potvrdu na referendumu. Bilo koji drugi pokušaj mijenjanja Ustava, kakav pominju kroz nepostojeći institut „dopuna“, protivustavan je i povlači krivičnu odgovornost za rušenje ustavnog poretka, makar Ustavnim sudom predśedavao Peđa Bulatović preko svoje najbliže rodbine. To vam znači da u godini u kojoj morate istrčati finiš EU integracija – što zahtijeva puni angažman svih djelova društva, a ne samo izvršne i zakonodavne vlasti – neko ovakvim prijedlogom predlaže klasičnu distrakciju kako bi se EU put sabotirao.
2. Nedavno se pristupilo promjeni Zakona o strancima da bi se spriječilo da ti stranci preko Crne Gore postanu građani EU, a sad nam bivši DF kao uslov za opstanak u vlasti isporučuje izmjene Zakona o državljanstvu da bi se preko dvojnog državljanstva desetinama hiljada građana druge države to pravo dodijelilo, što bi, naravno, moglo biti okidač za zaustavljanje pregovora o ulasku u EU.
Ili u brlog novog kruga balkanske mržnje i zaostajanja ili u hrabri iskorak ka vrijednostima razvijenog svijeta. Ultima je
3. Prijedlog uvođenja trobojke kao „narodne zastave“ i izmjene himne skrojeni su s istom intencijom. Pritom se uveliko manipuliše istorijskim nasljeđem. Kao prvo, aktuelna državna zastava svoju heraldičku tradiciju vuče još od Crnojevića i danas je simbol identifikacije svih građana Crne Gore. Kao drugo, termin „narodna zastava“ u osnovi je manipulativan jer pledira da dinastičke i dvorske trobojke knjaza/kralja Nikole s početka XX vijeka, koje su kao istorijska znamenja već zaštićene aktuelnim zakonodavstvom, nametne kao opšte, niječući građanski karakter države koju nije moguće svesti na etnički atribut jednoga naroda.
S himnom stvar slično stoji jer se kao dio otrovne kampanje ogađivanja svega što ima crnogorsku državnu prepoznatljivost ponavlja mantra da je autor teksta himne fašistički kolaborant Sekula Drljević iako je lako provjerljivo da je Drljević i to prije Drugoga svjetskog rata zabilježio samo jednu verziju ove narodne pjesme, onako kako su brojni drugi zapisivači usmenog nasljeđa drugđe bilježili različite varijante pjesama, pa ju je tada i objavio pod naslovom „Crnogorsko seljačko kolo“. Koliko je otrovna lažavina o crnogorskoj himni kao autorskoj pjesmi fašističkog kolaboranta ogavna manipulacija potvrđuje činjenica da je jednu varijantu ove pjesme Drljević još u đetinjstvu morao pjevati jer je bila dio propisanog školskog programa, a još i više svjedočanstvo sestre narodnog heroja Gojka Kruške da je njen brat s tom pjesmom na usnama skončao na fašističkim vješalima 1944. godine.
Kad je riječ o melodiji himne, pozvanijega suda od riječi etnomuzikologa Slobodana Jerkova sigurno da danas nema: „Nažalost mi nijesmo svjesni šta imamo i preko čega pretrčavamo! I to bi bila moja poruka onima koji ne ustaju na himnu, ne znajući šta treba da cijene i poštuju. Da pojasnim tek u šesnaestom vijeku su nastali dur i mol, a poznati etnomuzikolog Miodrag Vasiljević nazvao je antičkim durom! Nažalost ovo ne govorim samo zbog dijela onih koji sjede i u Skupštini Crne Gore, nego ponajprije što toga nijesu svjesni, a niti o tom baš mnogo znaju čak i moje kolege, muzičari pa i teoretičari...“
4. Posljednji isporučeni uslov nazvan je dijalogom koji to nije. Kampanja kojom Vučićevi poslušnici grubo manipulišu građanima Zete ubjeđujući ih da je bolje da se kanalizacija izliva u Moraču nego da se izgradi savremeni pogon za preradu otpadnih voda udžbenički je primjer političke sabotaže, čiju skupu cijenu mogu platiti u prvom redu građani Zete, a potom i svi ostali.
Milojko je Spajić dobio spisak jasno definisanih tema preko kojih će u narednom periodu vojvoda Mandić i Peđa Bulatović pokušavati na sve načine zaustaviti EU integracije. Na njemu je još jednom da odabere društvo. Ili će s onima kojima je cilj ne samo blokiranje ulaska Crne Gore u EU no i njena desuverenizacija, fašizacija i svođenje na ulogu Vučić-Putinovog satelita ili će otvoriti vrata za najširu moguću „koaliciju“ proevropskih snaga, koja neće obuhvatiti samo političke aktere nego nasušno potrebni nevladin sektor i akademsku zajednicu.
Ili, dakle, u brlog novog kruga balkanske mržnje i zaostajanja ili u hrabri iskorak ka vrijednostima razvijenog svijeta. Ultima je.

Kako Vučićeva posluga minira EU put Crne Gore

9.1.
15:13h﻿
Pitate Dritana gdje su dokazi na koje se pozvao pred ASK.
I on se ljuti.
Bolja je, veli, Jelena Perović od ovih sadašnjih. Šta je o njoj pričao kada joj je bilo teško, nema veze.&nbsp;
Sve i onako zavisi od prilika.
A dokazi koji mu se traže?
E, oni su kao za Bemax, Ubovića, Lazovića i Mijajlovića, na sigurnom.
Tako su i za Abu Dabi. Doduše, bez kokica.
I ne pitajte ga više o tome. Adžića posebno.
Kada ste zaboravili da ga pitate gdje nesta oružje koje, kako reće onomad, koriste MUP i vojska, a našli su ga njih dvoje u podrumu Bemax solitera.
Uostalaom, ni Koprivicu niko ne pita broji li još onih 28 miliona koje je na ime poreza uzeo od Bemaxa.
Komšija, imaš pravo. Ćuti.
Sad te pitaju za te, a ne pitaju za one.
Dokaze, naravno.
P.S: Čašćavanje Abu Dabijem je poklon kome, ne kao u onoj poslovici, ASK mora u zube gledati.

Zoran Piperović

Gdje su dokazi?

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta, Uvaženi Okrivljeni, Dragi konsultantu, Da Vam poželim mir, ljubav i slogu, da ste mi dobro i zdravo, pa da pišemo. Da ne bih objašnjavala đe sam, šta sam, što me nije bilo taj zeman, evo da podastrem fotografiju što je meni napravio moj drug Čajo. E pa, kao što se može vidjeti, bila sam đe sam bila. Ali, eto me, čim vrijeme dozvoli, na mojoj klupi u takozvanom “simpozijumu skulptura”, da zapalim cigar duvana I misaono se posvetim problemima smisla I besmisla. Samo da napomenem - đe god sam bila, svuda sam vas pominjala. I Vas i Borisa. Samo biranim riječima. Normalno.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260109120152_1d2c6bab9e8c5cd758b311cfd9125de0c0e6d288124996eff458e1764c10953b.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260109120152_1d2c6bab9e8c5cd758b311cfd9125de0c0e6d288124996eff458e1764c10953b" data-rendition-name="original" width="667" height="297" loading="lazy" alt="Tanja Š ilustracija"> </figure>  Ali, da ne gubimo vrijeme na stvari koje se podrazumijevaju, evo da odmah krenemo u problematiku. Čujem, a nije mi milo, opet Vas prozivaju zbog nekih aranžiranih angažmana. Kažu da ste imali neki konsultantski ugovor sa Ministarstvom sporta I mladih još 2024. godine? I da je, po tom ugovoru, Vaš glavni zadatak bio da podižete svijest. Kod dječice. Nešto kao kako je sport važan, kako bi bilo dobro da se bave sportskim aktivnostima i tako to i tome slično… Ne sumnjam da je ministar Šćekić bio vođen isključivo profesionalnim motivima, pa je Vama povjerio tako kompleksan zadatak. Vjerujem i da je uticalo to što ste u ovih nekoliko godina mnogo uradili na podizanju svijesti u RTCG. Toliko ste je podigli, da je to sad skoro izjednačeno sa stanjem nesvijesti. Evo, ne znam, ali skoro sam sigurna da ste kao svaki dokazani naučni pregalac kome je dobro poznata metodologija naučnog istraživanja, radili i malo na terenu. Recimo propitivali ste dječicu: “ Misliš li da je bolje za tvoje zdravlje da se malo igraš loptom, nego da se razvlačiš po krevetu kao mrtvo puvalo?” I jadno dijete, šta će, još kad ga pogledate onako začuđeno odmah zaokruži da je bolje da ne bude mrtvo puvalo. Normalno. I, Vi tako, sakupiste te đečurlije, jedno sedam-osam, što rodbine što prijatelja, propitaste ih i oni jadni nemaju kud nego svi izaberu opciju da je bolje da trče za loptom. A jedva pletu putem koliko su smoreni i boli ih uvo za podizanje svijesti. Ali, ne znaju oni šta je profesionalac. Vi tu odmah donesete zaključak da su na terenu zabrinjavajući rezultati i da pod hitno mora da se donese Akcioni plan o podizanju svijesti. Kažete Vi to Šćekiću, a on veli: “Pušti, Veso bogati, nijesam ja mislio to nešto preozbiljno da bude. Šta znaju đeca, bogami ne znam ni imaju li svijest”.&nbsp; To kaže Šćekić. E, sad… Šćekić, kako se priča, nema baš taj kontinuitet u učenju, pa se kod Vas odmah probudi inat naučnika i krenuste u naučno sagorijevanje – Ili ćete dići svijest ili dižete ruke od nauke. Nemam trenutno baš sve egzaktne podatke, ali mislim da je na početku projekta đečija svijest o značaju sporta, kod njih sedmoro, bila 0, 5, a nakon uspješno sprovedenog rada podignuta je na 3,7… nečega. Ovaj jedan ispitanik se nešto koprcao, tako da su njegovi odgovori stavljeni u rubriku standardna devijacija. I, sad, nakon tako blistavog rezultata, neko se usuđuje da pita kako i zašto ste baš Vi dobili da radite taj projekat?! No, dobro, nećemo ništa da prejudiciramo, da sačekamo da rezultati ovog naučnog rada budu objavljeni u nekom prestižnom znanstvenom časopisu. Imate Vi iskustva, vazda može da se “nabere” tih trideset I nešto strana teksta. Ako me razumijete šta hoću da kažem?! E, sad, moram da Vas pitam, jeste li zapazili koliko je bila dirljiva Bobijeva poruka đe nam opisuje kako je samo proviđenje u pitanju pa je vidio sebe na arhivskom snimku iz 1977. godine? Ja lično mislim da je u pitanju samo čudo. Zamislite! Kako je to skoro pa nezamislivo da danas, neko ko ima oko 5 decenija, vidi sebe iz perioda kad je imao 5-6 godina?! Evo, meni i sad suze oči. Ne mogu da se kontrolišem. Uz arhivski snimak iz 1977. godine na kojem se vide dječica iz podgoričkog vrtića I naglašena novogodišnja atmosfera, naš dragi Raonić na Fejsbuku je objavio: “ Skoro pola vijeka kasnije, gledam sebe u vrtiću i to iz TV arhive koju danas digitalizujemo. Vrijeme čudno radi: ono malog mene sačuvalo na traci, a ja sada čuvam njega digitalnog. Nadam se da me prepoznajete na snimku”. Pa, drago sudstvo i tužilaštvo, šta poslije ovog reći?! Imate li srca i dokaznog materijala da ga maknete sa direktorskog mjesta? Kud ćete čvršći dokaz od ovog da on treba da ostane tu đe jeste? Znači, još 1977. godine, kad je sačinjen snimak na kojem je i mali Bobi, bilo je potpuno jasno da će doći dan kad će taj takoreći Mesija, zasjesti u fotelju Generalnog direktora RTCG da čuva ono što se sačuvati mora! Jer, kad malo razmislimo, potpuno je logično i sa aspekta proročanstva nedvojbeno da neko ko se pojavi u arhivskom tv snimku treba da obnaša i neku funkciju u kući koja je taj snimak napravila! Kako drugačije. Nema veze što taj neko do skoro nije imao pojma šta je arhivski materijal, niti ima veze to što je odmah počistio koleginicu koja je oformila Programski TV Arhiv i sačuvala to silno televizijsko blago. Koga briga. Bitno je proviđenje iz 1977. I to je zid - beton. Dakle, mali Bobi je na snimku od prije pedeset godina i to je apsolutno pouzdan znak da treba da ostane na mjestu Generalnog. Je li to tako tumačimo? S tim u vezi imam jedno pitanjce. Kako tretiramo još jedno mirakolo? Evo, recimo ja. Na arhivskom sam snimku iz 1972. godine. Kao đak prvak. Šta radimo u mom konkretnom slučaju? Biću Generalni?! Ipak, ovaj snimak đe sam ja je stariji. I, samo još nešto da Vas pitam. Pošto ste Vi dobro sa crkvenim menadžmentom zanima me kako da se ponašamo u narečenoj situaciji. Naime, jedan od dvojice mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori gospodin Joanikije pozvao je, uoči Božića, građanstvo da se izgrli. E, sad… Vi znate da ja pomno pratim šta kažu naši dragi oci, ali imam nekih dilema u vezi s ovim pozivom. Pa, ne znam, da li ovo grljenje ima neki koncept ili ko koga dohvati? Mislim, nije mi svejedno. Grlim koga hoću ili postoji neki raspored? To mi nije najjasnije. Šta ako mi dopadne da grlim nekog popa ili Vas I Bobija? Naime, posljednji put kad sam bila okružena većom koncentracijom ljudi u mantijama, bila sam u golemom problemu. Jedan dragi sveštenik htio je da me zvekne posred glave, drugi me nazvao svinjom, a treći mi je saopštio da sam, što se Crkve tiče, persona non grata. Vas i Bobija da ne pominjem. Šta ste mi vas dvojica zakuvali, ne bi trebalo mašicama da vas taknem. Stoga, voljela bih neko jasno uputstvo da dobijem. Ako nije problem. Uostalom, čije upute mi slijedimo? Ni to mi nije jasno. Slušamo Joanikija ili Metodija? Koga više volimo? I, da ne zaboravim, čula sam, a ne znam je li tačno: Ovi iz Radija Svetigora žale se da ste im prepisali programsku šemu za božićne praznike. Ma, je li moguće?! Neka Vam Bog podari mudrost I strpljenje, blagodarim. Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa

Podizanje svijesti i ostale misterije

„Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas“ – ispevao je, pre više od dve decenije, Đorđe Balašević srbijansku realnost i skoro fanatičan otpor svakoj ideji da se država normalizuje, svest osavremeni, a duh obasja svetlošću. „Nama je lepo“ – zaključio je, jasno i rigidno – „taman kako smo zaslužili“.
Ne verujem u sudbinsko, pa ne verujem ni u zaslužene kazne. Ne mogu pojedinci - koliko god da ih je, i šta god radili - biti toliko loši, da ceo narod bude kažnjen zbog njih. Doduše, poštujem neke narodne mudrosti. Poput one – „pametan se uči na tuđim, a budala na sopstvenim greškama“. Što se, dabome, skoro nikad ne desi. Ali ne mislim da bilo koji kolektivitet može i treba zauvek da bude obeležen, posebno ne crnom bojom, uprkos trudu koji je u nekom periodu svoje istorije uložio upravo u to.
Najzad, i ti isti Evropljani (kojima neki težimo, a od kojih neki drugi beže) bili su daleko od cvećki u 19. i prvoj polovini 20. veka, na primer. Nisu baš ni učili na tuđim greškama, već na sopstvenim, koje su ih koštale desetina miliona života. Ali su bar nešto naučili. Shvatili kako da greške ne ponove. I kako da izađu iz beskrajnog kruga mržnje, merenja i namirivanja dugova u krvi, zauzimanja tuđeg bez obzira na štetu na svojem...
Sve ono šta, čini mi se, na ovim prostorima još nije naučeno. Šta jeste naučeno? Da se strpi, primiri, čeka pravi momenat – a onda, došao pravi ili tek neki zgodni momenat, pokuljaju sve one greške iz kojih u ranijim navratima ništa nije naučeno. Pojednostavljeno rečeno: zlo i naopako.
Da ne budem isključiv, mislim da ne postoji način da se greške izbegnu. One su, tako nas bar istorija uči, neminovne. Ali, posle grešaka postoje dva puta. Prvi je, svakako, samodestruktivan - ponavljanje grešaka i put iz greške u novu grešku, u pokušaju da se „istera“ neka umišljena „pravda“. Drugi je – suočavanje sa greškom, razmišljanje o njenim uzrocima i posledicama, shvatanje štetnosti greške najpre po sopstveni entitet i traženje nekog boljeg puta, da se greška ne ponovi. Stoga bi se ona pređašnja tvrdnja mogla prepraviti u – „pametan ne ponavlja greške, budala ih ponavlja do u nedogled“.
A za to je, na ovom nesrećnom parčetu Balkana koje od državnog usitnjavanja nosi naziv „zapadni“, primera kolikogod. I previše bi bilo nabrajati ih, čak i u ovo vreme kada se smerno suočavamo sa sopstvenim gresima i greškama (namerno to odvajam, jer nije isto), pa će nekoliko ilustracija biti dovoljno.
Srbija se, na primer, od Evrope brani, kao da će, nedajbože, dobiti buve ili polnu bolest ako uđe u EU. Dobro, veli srbijansko političko rukovodstvo svako malo kad zatreba para iz evropske kase – „mi smo ispunili uslove“ (za ulazak u EU), zamišljajući da su evropske birokrate toliko zalude da gledaju „Pink“ i „Informer“ i da će biti podjednako hipnotisane kao narod u Srbiji da poveruju u ono šta im se kaže, a ne u ono šta vide. Kad EU ne nasedne, kreće kmečanje „Evropa nas neće“, „teraju nas da priznamo Kosovo“ i „mi nećemo da izdamo Rusiju“. Prva izjava je manipulacija, druga jednostavno netačna, a treća dokaz da Srbijom u stvari vlada ruska tajna služba. Dobro, moram da kažem – tako je od 1878. godine, a neka mi sad čitaoci drže palčeve da u narednom periodu izbegnem pijenje čaja, prolazak kraj prozora ili plivanje u praznom bazenu.
Srbija, u stvari, godinama ne da ne mrda u eurointegracijama, već se vraća unazad. I da u tome ne bude sama, čini sve da vrati unazad i one susede, na koje ima neki uticaj. Istim tempom kako se njen predsednik vraća na izvorna radikalska setovanja i romantične šetnje po Palama s kišobranom o ramenu, tako i Srbija kreće da mazohistički mantra o Rusima na Dunavu (koji će vratiti Kosovo), neprihvatanju saveza i pomirenja sa „onima koji su nas bombardovali“, svetosavlju kao modusu življenja u 21. veku, pa i „jedenju korenja“ - iako je ta izjava plod izvorne crnogorske gluposti i zatupljenosti, a i nije prva stvar „pozajmljena“ iz Crne Gore.
Crna Gora je, sa druge strane, dugo u zapadnom svetu percepirana tek kao sićušna dosada, koja će se Evropi priključiti malte ne automatski, pošto se u srećnu porodicu civilizovanih naroda uvuče večiti bundžija, nasilnik iz kraja i čudak koji, u stvari, i ne želi da bude deo srećnih. Znate na koga mislim, da ne imenujem, ako uz ovo stavim reč „Srbija“ - postaću tema bar šest javnih obraćanja „da narod razume“ i „kolegijuma“ septičke jame sa javnom frekvencijom.
Dakle, Crnoj Gori se u Briselu nije poklanjala prevelika pažnja, čak i onda kada je to bilo politički mudro, pa i logično, kada su u EU uguravane doduše mnogo veće, ali ne toliko srazmerno strateški značajnije države s istoka Balkana. Bile su potrebne dve generacije evropskih političara, uljuljkanih u lepim primanjima i još lepšim
frazama, da se shvati da druga strana (ona koja je u ratu s Evropom i civilizacijom ne od Ukrajine, već još od XVI veka) ne smatra da je iko toliko mali da ne može da joj posluži kao oružje, ili makar žrtva, u obračunu s nečastivima – civilizacijom, razvojem, prosperitetom i budućnošću.
To je, u stvari, drugo crnogorsko „dugo putovanje u Jevropu“ (prvo je opisao Stevan Koprivica). Dragoceno je vreme izgubljeno dok se shvatilo da je domaća vrsta Stultus montanus-litoralis zaražena virusom servus ebrii destructoris Asiae occidentalis. Ali dobro je: i srećnoj Evropi je došlo iz donjeg dela leđa u glavu, pa je sad ideja da malena i po evropski sklad posve bezopasna Crna Gora bude ugurana u EU makar i na silu, jer niko nije tako mali da u još neformalizovanom ratu sa zapadnoazijskim hordama nije od koristi. A nije loše ni kao dodatni pritisak na Srbiju, koja će nekako da preživi otiske prstiju i zurenje u kameru na Batrovcima ili Horgošu, ali je ideja o tome na Dobrakovu sigurno nešto najstrašnije što bi se moglo čuti na Andrićevom vencu.
Jedna interesantna analiza "Centra za evropske studije" pokazuje da bi pristupanje komplet Zapadnog Balkana Evropsku uniju koštalo (na sedmogodišnjem nivou) 46,6 milijardi eura. Kada se odbiju doprinosi tih šest zemalja u budžet EU (12,09 milijardi eura), trošak ukupnog pristupanja je još niži - 34,51 milijardi omiljene valute ovdašnjih rusofila.
Najskuplja je, naravno, Srbija. Njeno pristupanje koštalo bi budžet EU 20,9 milijardi eura (ili 2,37 eura godišnje po stanovniku EU), dok bi po odbijanju (sedmogodišnjih) doprinosa budžetu (5,28 milijardi eura) trošak pristupanja Srbije bio - 15,62 milijardi eura.
Sa druge strane, najjeftinije za Evropu je pristupanje Crne Gore. Ono bi Evropljane koštalo 2,35 milijarde eura (0,27 EUR, ili - glavica kupusa po glavi stanovnika). Kada se odbije crnogorski doprinos budžetu (0,61 milijardi eura), trošak crnogorskog pristupanja EU iznosio bi 1,73 milijardu eura. Cijena – prava sitnica, rekao bi sir Oliver iz kultnog stripa za koji se čak i Italijani čude kako se „primio“ na prostorima SFRJ, a u slučaju ulaska Crne Gore u EU jedna realno vrlo isplativa evropska investicija s brzim povratom. I što je najbitnije, sad za to postoji volja.
Zato takav raspored evropskih političkih zvezda mora da se iskoristi. Jer je pitanje da li će se ikad ponoviti.
Ulazak u EU je dobar pre svega za Crnu Goru i njene stanovnike. Ako ništa drugo, da se poput svake žrtve porodičnog nasilja, odvoji od višedecenijskog zlostavljača. Ali i za menjanje svesti, navika, zabluda, primitivnih pogleda i zatucanih stavova, jer će se susretati sa pozitivnim primerima, uređenim sistemima, evropskim školstvom i kulturom, putovanjima, najzad – i sa nekoliko mandata u evropskim
institucijama, a zna se koliko Crnogorci (i nacionalni, i oni drugi, koji se toliko gade na taj termin) vole da praktikuju politiku i glasno iznošenje mišljenja.
Dobro, neko bi postavio pitanje kako bi se u evropska pitanja uklopili crnogorski karakteri. Na primer, mi danas imamo u Crnoj Gori one koji su bili komunisti i Crnogorci, a sada su sledbenici ministarke četvororučice i Srbi sa sve urezanom kokardom; bivše ratnike za Veliku Srbiju transformisane u crnogorske independiste i staru gardu; nekadašnje reformiste Ante Markovića, a danas četničke vojvode; i ihaha drugih primera radikalnih ljudskih, moralnih, porodičnih, političkih i drugih travestitija i zaokreta.
Meni se čini da bi i to Evropa „popeglala“. Samo da se potpiše taj Ugovor i da ga svi ratifikuju, što pre. Biće onda Crna Gora prva po broju eurofanatika, većom brzinom transformisanih nego što su se najbliži saradnici kralja Nikole premetnuli u njegove krvne protivnike, ili četnici u partizane uz dva svedoka, ili komunisti s Titovom slikom na zidu u vernike s ikonom na mestu te slike; ili neki Crnogorci u Srbe, a oprostite, ja to samo po rezultatima popisa, nikako vam ne negiram pravo da se izjasnite kako želite, kojigod vas deo tela na to naterao.
Dobro, siguran sam da bi ostao i izvestan broj „doslednih euroskeptika“ – tačnije, poniznih izvršilaca perverznih fantazija svakog šovinističkog beogradskog režima - koji bi se, bez obzira na skromno znanje (ili možda baš zbog njega) radije bavili mitovima i srednjevekovljem nego napretkom i budućnošću. Civilizacija je tu, da se ne lažemo, odavno rekla zbogom; a kada se tome doda uvežbano plivanje u mutnom (da ne kažem: fekalijama) i umeće podvala i mahinacija kao jedini poznati stil života, jasno je što se „sa sve četiri“ brane od same ideje uređene države i evropskih standarda. Ali bi njihov uticaj bio dekorativan, folklorni.
U tome i jeste poenta i zaključak ove poslanice. Pred Crnom Gorom je (a i pred Srbijom bi bila, još se nadam da šanse nisu proćerdane, da ima i snage i pameti), višegeneracijska prilika. Ona koja mora da se zgrabi, mnogostruko žešće nego što će je oni koji žive od haosa i anarhije odbacivati. To je, moguće, i poslednji veliki ispit čojstva i junaštva ove generacije. Da pokaže da je, najzad, naučila iz grešaka.

Nebojša Vučinić

Dugo putovanje u Jevropu

Sa tugom i žaljenjem pratim posljednjih dana i mjeseci drage mi ljude i prijatelje kako, zarad neke taktike, „pametnog djelovanja“, „pomirenja“, savijaju kičmu i mire Crnu Goru i Crnogorce sa nestajanjem. Vjerujem, želim da vjerujem, da to ne rade iz loših namjera, već iz neznanja. Ali znate, ima ona izreka: put do pakla popločan je najboljim namjerama.
Dobri moji, ovo nije dobro. Ako je Crkva Srbije opet postala Mitropolija crnogorsko-primorska. Ako je ponavljač iz osnovne škole postao duhovni pastir. Ako je svetosavlje opet postalo pravoslavlje. Onda mogu i nova zastava i jezik.
U današnjoj Crnoj Gori teški su dani Badnji dan i Božić za nekoga kome definiciju bića određuje politička taktika. Ali dobro. Proći će brzo ovi blagi dani, pa se možemo vratiti ekonomskim temama i evropskim integracijama. Da se ogrnete EU zastavom, da vam malo smiri savjest što ovu crvenu koristite kao dekor na reveru, u kabinetu i kao geografsku odrednicu.
I zaista, danas jeste pravi dan za ovaj tekst. Na Božić. Kada su neki naši prethodnici odlučili da sačuvaju ideju slobodne Crne Gore, da bi neko nakon njih sagradio tu slobodnu Crnu Goru. Cijena toga nijesu bile opozicione klupe, već glava na ramenima. I platili su cijenu. Nijesu bili taktični i mudri kao vi, dobri moji. No ipak, na toj ideji obnovljena je Crna Gora 15. i 16. novembra 1943. godine, na zasijedanju ZAVNOJ-a u Kolašinu. Na tome je iskra nastala 1991. godine, a u konačnom luča zasijala 21. maja 2006. godine.
Zato vas pitam: odakle vam pravo da odustanete?
Kažete da ne odustajete. Da je to samo politička taktika. Stvarno? Vidim, PES-u ide sjajno. Još malo pa će Mandić zapjevati i zadnju strofu himne. Sve će to EU pozlatiti…Stvarno?
Ovom vašom taktikom od Crne Gore će ostati samo toponim. Drugim riječima, bićemo administrativna jedinica „Srpskog sveta“ u Evropskoj uniji.
Tačno je da ovako različiti treba da živimo i radimo zajedno, zarad opšteg dobra, ali ko vam je rekao da je dobra taktika odbaciti svoje, a dati legitimitet tuđem, lažnom i pogrešnom? Ko vam je rekao da je demokratija prihvatiti ono i onoga ko vas negira i poništava? To nije kompromis, to je kapitulacija.
No, možda je i došlo vrijeme da se presložimo. Da odvojimo žito od kukolja. Da se pokaže ko je ko. Ko je spreman da čuva ideju o slobodnoj Crnoj Gori, pa makar to bilo i za neka buduća pokoljenja.
Dobri moji, znate li gdje je propast ovog društva? U tome što smo uvijek morali da biramo između popova i lopova. A recept za uspjeh je vrlo jednostavan: ni popovi ni lopovi!
I nići će ove 2026. godine u svakom mjestu brijest. Onaj brijest pod kojim smo se okupljali da bi sačuvali državu. Jer ovdje odavno nije riječ o politici, već o opstanku.
Ništa lično. O Crnoj Gori je riječ, a ona se brani po svaku cijenu!

O Crnoj Gori je riječ, ona se brani po svaku cijenu

New York Times je 30. decembra 1923. godine, na strani 8, objavio tekst autora Luiđija Kriskuola, počasnog generalnog konzula Kraljevine Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama. Riječ je o članku tadašnjeg nezvaničnog diplomatskog i političkog predstavnika crnogorske Vlade u egzilu u SAD-u, nakon zvaničnog prekida diplomatskih odnosa između Sjedinjenih Država i Crne Gore 1921. godine. Radi se o reagovanju velikog i iskrenog prijatelja Crne Gore i istrajnog borca za njena prava – komandira Luiđija Kriskuola, lidera Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore sa sjedištem u Njujorku, nosioca viteškog Ordena knjaza Danila I Petrovića Njegoša za nezavisnost Crne Gore. Tekst Luiđija Kriskuola, u prevodu sa engleskog na crnogorski jezik, glasi: <h3>Aspiracije Crne Gore</h3> Luigi Criscuolo 30. decembar 1923. Uredniku The New York Timesa: – Ako postoje trenuci kada novine mogu iskoristiti svoje uredničko pravo i ne dozvoliti objavljivanje određenih priloga u svojim stupcima, onda je to pravo s punim razlogom moglo biti primijenjeno u vezi s pismom gospodina Marka Radičića-Kavaje, koje je objavljeno u prošlonedjeljnom izdanju Timesa. Neću se predugo zadržavati na suštini crnogorskog pitanja; ono je u boljim rukama nego što su moje. Ja sam ga ovdje samo ponovo pokrenuo u trenutku kada su evropski diplomati pokušavali da zaborave sramnu transakciju u čijem su sprovođenju i sami učestvovali. – Moji prilozi o crnogorskom pitanju objavljivani su u Timesu tokom posljednje tri godine, tako da nemam potrebu da dodatno objašnjavam svoje motive vašim čitaocima. Čak i ako se ne slažu s mojim idejama, uvjeren sam da vjeruju da su one iskrene i bez ikakvih skrivenih pobuda. A kakvi bi uopšte mogli biti motivi u borbi za jednu takvu stvar – za narod koji nema ništa drugo da ponudi osim zahvalnosti? – Što se tiče poređenja između mojih tvrdnji, budući da nijesam Crnogorac, i tvrdnji vašeg dopisnika, koji tvrdi da jeste, kakve to veze ima sa samim pitanjem? Sama činjenica da je gospodin Radičić-Kavaja možda rođen u Crnoj Gori ne daje mu nikakvo pravo da govori u ime Crnogoraca. To pravo pripada ljudima poput gospodina Plamenca, koji su u prošlosti obavljali najviše državne funkcije u Crnoj Gori, ili njihovim bliskim saradnicima. – Gospodin Radičić-Kavaja iznosi novu tvrdnju da je Crna Gora uključena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca pod vlašću unuka njenog pokojnog vladara, kralja Nikole. On ne pominje da je taj unuk kralj Aleksandar od Srbije, ostavljajući, možda namjerno, utisak da govori o princu Mihailu od Crne Gore, koji je takođe unuk pokojnog kralja Nikole. On takođe tvrdi da je od tog vremena Crna Gora išla ukorak s ostalim pokrajinama Jugoslavije. Ali ako su uslovi u Crnoj Gori zaista tako dobri, zašto se onda svijetu ne bi dokazalo da su zahtjevi autonomaša neosnovani, da su Crnogorci zadovoljni i da se sprovede legalan plebiscit koji bi jednom zauvijek riješio to pitanje? – Na taj način bi srbofili mogli uvjeriti svijet da ljudi poput lorda Sidenama, lorda Gladstona, dr Aleksandra Devajna, generala F. E. Bernama, Artura Hendersona, Alberta Tomasa, Vitnija Vorena, senatora Koplejnda i drugih, koji se bore za crnogorsku stvar, zapravo uzalud troše svoje vrijeme na bezvrijedan cilj, navodno pod uticajem skupine – bandita – iz Crne Gore. – Međutim, činjenice pokazuju da stanje u Crnoj Gori nije dobro i da su, od primirja naovamo, Srbi u Crnoj Gori sproveli pravi režim terora i ugnjetavanja – paljenje kuća, ubijanje i mučenje stanovništva, kao i silovanja žena. Kao izvor navodim nepristrasnog autoriteta poput generala F. E. Bernama iz Kanade, koji je proveo gotovo deset godina na Balkanu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260106130144_d7a6ad336b62642ab93f5c324d57978469bcba5925a4525792a2a14ac2f3e4d3.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260106130144_d7a6ad336b62642ab93f5c324d57978469bcba5925a4525792a2a14ac2f3e4d3" data-rendition-name="original" width="241" height="302" loading="lazy" alt="plamenac"> <figcaption>Crnogorski ministar predsjednik Vlade Jovan S. Plamenac</figcaption> </figure>  – Gospodin Radičić-Kavaja iznosi i tvrdnje o Crnogorcima koji su se vratili u svoju domovinu da bi uživali u velikodušnoj vlasti Jugoslavije. To nije tačno. Veliki broj Crnogoraca napustio je Sjedinjene Američke Države i druge zemlje kako bi učestvovao u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Značajan dio njih poginuo je boreći se u odbrani svog izdajničkog saveznika, Srbije, a hiljade tih ljudi i danas se nalaze u crnogorskim planinama, nastavljajući borbu protiv Srbije. – Što se tiče pitanja ko finansira moj rad ovdje – smiješno je pomisliti koliki su strah moji navodni kontakti na Vol Stritu unijeli u redove srbofila. Oni sanjaju o nekom tajanstvenom fondu, o bezdanom trezoru zlata koji me snabdijeva nebrojenim milionima kako bih širio ovu – podmuklu – propagandu o Crnoj Gori među lakovjernim Amerikancima. Problem je u tome što neki ljudi nikada ne rade ništa bez lične koristi. – Idealizam je u Evropi toliko mrtav da je ljudima odatle neshvatljivo kako bi razumna osoba mogla pomoći onome ko je na koljenima, a da zauzvrat ne dobije neku materijalnu korist. Vudro Vilson je bio pogrešno shvaćen jer se zalagao za određene ideale, iako je, naravno, pravio i greške. – Idealizam je, razumije se, stran većini balkanskih naroda, koji su vjekovima bili prodavani i mučeni – najprije od Turaka, a potom od Austrijanaca. Stoga mogu lako razumjeti zašto gospodin Radičić-Kavaja ne može da se uzdigne do nivoa idealizma, koji jedino američko okruženje i američko obrazovanje mogu da stvore. – Ali da se vratim pitanju finansiranja. Reći ću ko me ne finansira, a to će biti sasvim dovoljno. Sigurno me ne finansira italijanska vlada, koja je zatražila od gospodina Plamenca da napusti Italiju, jer su on i njegovi saradnici ugrožavali dobre odnose između Italije i Jugoslavije. – Moj rad ne finansira ni Jovan S. Plamenac, koji je od nekadašnjeg milionera i povjerenika kraljevskih kuća danas sveden na život u veoma skromnim uslovima na zapadnoj strani Njujorka, ulažući sav svoj napor da nastavi posao započet ovdje prije tri ili više godina. – Takođe me sigurno ne finansiraju ni moji italijansko-američki prijatelji, koji se plaše da bi mogli doći u nemilost italijanske vlade i ostati bez odlikovanja. Neki od njih polako umiru od bijesa pri samoj pomisli da bi Crna Gora mogla postati slobodna bez njihove pomoći. – C’est à rire! – Smiješno je!

Luiđi Kriskuolo u New York Timesu 30. decembra 1923: Srbi su u Crnoj Gori uveli režim terora i ugnjetavanja

Kako mi đao nije dao mira, ne želeći ostat samo i isključivo na teoriji zavjere nekog lošeg momka iz komšiluka, riješih da malo prelistam ličnu dokumentaciju. Da pośetim sajt naše vrijedne Agencije za elektronske komunikacije i poštu (ekip.me) i da vidim da možda oni nemaju kakav podatak koji bi mogao pomoći. Rekao bih, ne bi to tako loša ideja. Tražeć i listajući po ekip.me, koji za divno čudo, što bi rekli bi „friendly“, puno toga nađoh od onog što me interesovaše, a to što pronađoh staje u sljedeću tabelu:  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260106120156_914ced59bf54d01e0752c126869099cf8a2766a75db3f05a3664356ac4882ec3.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260106120156_914ced59bf54d01e0752c126869099cf8a2766a75db3f05a3664356ac4882ec3" data-rendition-name="original" width="526" height="397" loading="lazy" alt="tabela"> </figure>  Lokacija: Krov Lučke kapetanije Budva, odobreni aktivni RF opsezi Pitate se što je ovo. Ovo je spisak frekfentnih opsega odobrenih Crnogorskom telekomu i ONE Crna Gora, da koriste sa zgrade Lučke kapetanije. Spisak opsega koji su svi do jednog, u trenutku nastanka inkriminisanog događaja i rušenja dronova, bili aktivni, a posredstvom kojih su hiljade građana, na prelasku iz 2025. u 2026, razmjenjivali poruke, slike, video, tekstove, surfovali, online snimali i još puno toga po internetu uzimali i stavljali.&nbsp; I to ne bi bilo ništa novo, niti što neobično, jer mobilne mreže za to i služe da ne bi ovog đao`ljeg kaštiga sa dronovima. Sad se opet moram malo uozbiljiti umetanjem, i po đe kojeg tehničkog detalja, valja se, rad boljeg varenja.&nbsp; Naime, dva antenska sistema koja se vide na zgradi Lučke kapetanije, a čije vam RF karakteristike prikazah u tabeli, imali su potencijal, svaki za sebe, da u neposrednom okruženju generišu polje koje bi lako moglo uzrokovat rušenje dronova ukoliko bi se našli u osi zračenja glavnog snopa, u nezgodnom trenutku, upravo onako kako se to desilo oko 1 sat 1. januara. Naravno, razlozi koji dovode do rušenja drona pojavom ovog polja i polja jammera nijesu isti, ali su posljedice identične. Jammer generiše polje koji narušava integritet signala na ulazu u GNSS prijemnik, dok sektorske antene generišu polje koje narušava integritet samog prijemnika zasljepljujući ga i generišući u LNA (predpojačalu) GNSS prijemnika ili u drugim RF front-endovima intermodulacioni produkt i šum koji “padne” u GNSS opseg unutar uređaja. I u jednom i u drugom slučaju krajnji efekat je isti. Usljed narušavanja integriteta signala ili prijemnika, svejedno, dolazi do naglog ispada vidljivih satelita i narušavanja kvaliteta GNSS navigacije. Znači, Sektorske antene ne “ubijaju” GNSS frekvencijom kao jammer, već količinom RF energije u glavnom snopu - posebno kad ima više sistema i kad je objekat (dron) blizu. Da vas ne bih zamarao detaljima, visokoumnim elaboracijama i pojmovima koji vam ništa ne znače, kratko - lokacija sa kojih se obavilo polijetanje dronova veoma je loše odabrana.&nbsp; Sa istom pažnjom sa kojom pristupe traženju mogućeg jammera, kolege će morati pristupiti analizi mogućeg uticaja prisutnog antenskog sistema Crnogorskog telekoma i ONE Crna Gora na zgradi Lučke kapetanije. Naravno, ako bi se pokazalo da su ovi sistemi imali ulogu u rušenju dronova, ne bi smo mogli okrivit operatora, jer oni su radili samo ono što im je po međunarodnim i domaćim standardima i zakonima dozvoljeno. Ne mogu operatori biti krivi, što neko nije odradio analizu lokacije i uzeo u obzir karakteristike mobilnih mreža 4G i 5G i trenutku u kome će obaviti aktivnosti u zoni bliskog polja njhovih antena. Analiza koja bi uzela u obzir standardne privedene snage od pojedinih opsega na sektorskoj anteni, samo Crnogorskog telekoma, sektor sa azimutom 2800 pokazuje da se u vrijeme incidenta zbog maksimalno mogućeg downlinka, sektorske antene u posjedu Crnogorskog telekoma, koje su svojim sektorom 1(2800) pokrivale zonu polijetanja dronova, mogle generisat snagu koja je na ulazu u GNSS prijemnik mogla narušit njegov integritet.&nbsp; Što se desilo u Budvi? Proračun pokazuje da je sa maksimalnim downlinkom u tim trenucima, koji je bio nesporan, bilo za očekivat da se na ulazu u GNSS prijemnik drona, koji bi se našao u glavnom snopu, registruje ukupna vanopseg RF snaga signala reda veličine i do Pr=7dBm i polje od E=45V/m na rastojanju od 25m, odnosno Pr=1dBm i polje E=25/m na 45 m od sektorske antene, odnosno baš u zoni u kojoj je došlo do ispada GNSS navigacije i rušenje dronova. Pr je ukupna vanopsega širokopojasna RF energija na antenskom ulazu drona (700–3600 MHz).  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026010613010_7d76350eae38e147e2daaa58b863157aa94e507424ff6f4c4f41a6194078e13c.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2026010613010_7d76350eae38e147e2daaa58b863157aa94e507424ff6f4c4f41a6194078e13c" data-rendition-name="original" width="508" height="415" loading="lazy" alt="tabela"> </figure>  Ako je vjerovat podacima dostupnim na mrežama, ovdje proračunate veličine snage oko +7dBm na 25m i +1 dBm na 45 m ukupne vanopseg RF snage na ulazu GNSS prijemnika realno može izazvati zasljepljenje i intermodulaciju u LNA-u tipičnog drona, posebno u okruženju sa više jakih LTE/5G nosilaca, kakav je slučaj na lokaciji Lučke kapetanije u Budvi. Ako bi ova pretpostavka bila tačna, tad je naš anti-dron jammer identifikovan, kao produkt loše procjene lokacije i ogromnog downlinka u 1 sat iza ponoći 1. januara 2026, što je dovelo do pojave maksimalne vanopsega RF snage na ulazu u GNSS drona, a time do katastrofe i rušenja stotine dronova u more. Možda se ni ova analiza nekom ne svidi, ali ja je i ne radim da se nekom svidi, već da ukažem u kom grmu možda leži zec što nam zvek učinje. U svakom slučaju ako sam kome pomogao, drago mi je. Odmagao sigurno nijesam, niti mi je bio cilj. (Autor je vještak sa liste Minstarstva Pravde Crne Gore za telekomunikaicje i vazduhoplovstvo)

Da li sam pronašao „anti-dron jammer“?

Lični podaci najmanje 17,5 miliona korisnika Instagrama navodno su procurili i podijeljeni na "dark webu", što izaziva ozbiljnu zabrinutost u vezi s privatnošću korisnika i sigurnošću platforme, izvještavaju svjetski mediji.
Kompanija za sajber bezbjednost Malwarebytes saopštila je da procurili skup podataka uključuje korisnička imena, puna imena, adrese e-pošte, brojeve telefona, djelomične fizičke adrese i druge kontakt informacije, prema Daily Mailu.
Iako nijesu uključene lozinke, stručnjaci upozoravaju da se kompromitovani podaci i dalje mogu koristiti za krađu identiteta ili finansijske prevare.
Prema publikaciji o sajber sigurnosti CyberInsider, kršenje podataka je prvo povezano s ranjivošću iz 2024. godine u Instagramovom API-ju.
Hakeri su navodno zaobišli standardne zaštite Mete i ukrali osjetljive podatke prije nego što je napadač identifikovan kao "Solonnik" objavio zapise na BreachForumsu ranije ove sedmice, nudeći skup podataka besplatno.
- Tako masovno curenje podataka značajno povećava rizik od phishing kampanja i ciljanih prevara - rekli su stručnjaci za Malwarebytes, napominje se u saopštenju.
Nakon prodora, korisnici u nekoliko regija prijavili su neuobičajenu količinu e-poruka za resetovanje lozinke, što je podstaklo strahove od kompromitovanja računa.
Američka kompanija Meta, koja je vlasnik platforme društvenih medija Instagram, nije izdala javno saopštenje kojim bi potvrdila prodor do početka januara.

Masovno curenje podataka na Instagramu ugrozilo lične podatke preko 17 miliona korisnika

U Informativnoj emisiji 24 sata, na Televiziji E, u 19 sati pogledajte:
Tema dana: Vranjina - situacija složena, ali pod kontrolom
Iako je većina vodostaja u Crnoj Gori u opadanju, rast nivoa vode na Skadarskom jezeru izaziva zabrinutost, posebno u naseljima uz obalu, gdje su domaćinstva potencijalno ugrožena. To područje tradicionalno je u riziku pri porastu vodostaja. Donosimo priču sa terena; šta kažu mještani Vranjine, da li žive u stalnom strahu, kakva su ranija iskustva i koje preventivne mjere preduzimaju.
Najnovija mjerenja vodostaja pokazuju da su u opadanju većina rijeka i jezera, osim Vranjine, Bojane, Rijeke Crnojevića i Plavnice, gdje je zabilježen blagi porast. Direktorat za zaštitu i spašavanje i lokalne službe prate situaciju i ističu da, iako je stanje složeno, trenutno nije alarmantno, a građani će biti blagovremeno obaviješteni o eventualnim promjenama. 
 
Govorimo i o protestima u Iranu: Broj poginulih premašio 100, Tramp „spreman da pomogne“ 
 
Demonstracije širom Irana ušle su u treću sedmicu, a broj poginulih premašio je 116, dok je privedeno 2.600 ljudi. Protesti su izazvani ekonomskom krizom, a vlasti su uvele komunikacionu blokadu i prijete smrtnom kaznom učesnicima. 
 
U 24 sata, u okviru analize o izazovima na kulturno-umjetničkoj sceni tokom 2025. godine, pogledajte intervju sa rediteljem Danilom Marunovićem.
Informativnu emisiju 24 sata večeras vodi Amra Tahirović.

Informativna emisija 24 sata: Situacija u Vranjini složena - ali pod kontrolom, Marunović o izazovima na kulturno-umjetničkoj sceni...

Likvidna aktiva banaka na kraju oktobra prošle godine iznosila je 1,49 milijardi eura, što je 5,94 odsto niže nego u septembru.
Likvidna aktiva banaka u oktobru prošle godine u odnosu na isti mjesec 2024. godine bila je niža 1,2 odsto.
Koeficijenti likvidnosti za bankarski sistem u cjelini su, na dnevnom i dekadnom nivou, bili iznad propisanih minimuma.
Bilansna suma banaka na kraju oktobra iznosila je 7,72 milijarde eura i zabilježila je pad od 0,25 odsto u odnosu na septembar, dok je na godišnjem nivou ojačala 10,27 odsto.&nbsp;
U strukturi aktive banaka, na kraju oktobra dominantno učešće od 67,88 odsto ostvarili su neto krediti, nakon kojih slijede hartije od vrijednosti sa 17,09 odsto i novčana sredstva i računi depozita kod centralnih banaka sa 11,56 odsto, dok se 3,47 odsto odnosilo na preostale stavke aktive.&nbsp;
U strukturi pasive, dominantno učešće od 78,71 odsto ostvarili su depoziti, nakon kojih slijedi kapital sa 12,84 odsto, pozajmice sa 4,15 odsto, dok se na ostale stavke odnosilo 4,3 odsto ukupne pasive.
Ukupan kapital banaka na kraju oktbra iznosio je 991,4 miliona eura i na mjesečnom nivou bilježi pad od 0,57 odsto, a na godišnjem rast od 9,87 odsto.

CBCG: Likvidna aktiva banaka 1,49 milijardi eura

U hercegnovskoj Turističkoj organizaciji (TO) zadovoljni su rezultatima ostvarenim u prošloj godini, u kojoj je broj dolazaka i noćenja turista ostao na nivou iz 2024. godine, saopštila je v.d. direktorice, Darija Banićević.
- Prema podacima Monstata, u Herceg Novom je od 1. januara do 1. novembra u kolektivnom smještaju ostvareno 807,6 hiljada noćenja. U individualnom smještaju je, prema statistici TO Herceg Novi, do 25. decembra evidentirano 182 hiljade &nbsp;dolazaka i 1,98 miliona noćenja. Podaci iz obje kategorije govore da smo na istom nivou kao i 2024. godine - rekla je Banićević za RTHN.
Ona je dodala da planirani budžet nije u potpunosti ostvaren, kao i da se ove godine najveći prihodi očekuju od boravišne i turističke takse.
- Ostvareni budžet iz prošle godine iznosi 89,25 odsto planiranog. Prihodi od boravišne takse, do 24. decembra, iznosili su 1,3 miliona eura. Ukupni planirani prihodi za ovu godinu iznose 2,87 miliona eura, a najveći se očekuju od boravišne i turističke takse, kao i članskog doprinosa - precizirala je Banićević.
Ona je najavila da su za ovu godinu planirani brojni projekti, koji treba da doprinesu ostvarenju strateških ciljeva diversifikacije turističke ponude i ukupnog razvoja destinacije.
- Planiramo kreiranje digitalne karte HN Citty Pass za lakši ulazak na sve gradske atrakcije i muzeje. Potom kreiranje tematskih ruta unutar pojasa Starog grada, koje će biti plasirane na nekim od digitalnih platformi, a sadržaće audio vizuelne materijale na više stranih jezika - kazala je Banićević.
Ona je dodala da je u planu i interaktivna igra Game of Novi, čija se druga faza odnosi na valorizaciju kulturne baštine, a planirani su i projekti ekološke sertifikacije, izrada tematskog kataloga Gastronomski put Herceg Novog, zatim Кlupa s pogledom, Info vodič za digitalne nomade i kreiranje novog i sveobuhvatnog turističkog vodiča Herceg Novog.&nbsp;
- Tu je i realizacija druge faze projekta SUSTOUR prema dinamičkom planu za ovu godinu, čiji je cilj unapređenje kulturne baštine i osnaživanje održivih turističkih aktivnosti u jadranskom zaleđu. Cilj projekta Stargazin je predstavljanje hercegnovskog zaleđa i promocija ponude na Orjenu. Nakon detaljnog evidentiranja i klasifikovanja arhivske građe, druga faza projekta Laforest predviđena za ovu godinu podrazumijeva organizovanje najmanje jedne umjetničke izložbe pažljivo odabranih negativa i fotografija - rekla je Banićević.
Ona je podsjetila da je TO za doček Nove godine opredijelila 150 hiljada EUR, dok će za predstojeći Praznik mimoze biti opredijeljeno 80 hiljada.
Banićević je najavila da će nrednog vikenda biti organizovan prvi karavan Praznika mimoze, koji će obuhvatiti Vrnjačku Banju, Zlatibor i Nikšić. Tokom drugog nastupa, karavan će 24. januara posjetiti Istočno Sarajevo, a dan kasnije Banja Luku, nakon čega se početkom februara planira gostovanje u Trebinju.
Ona je saopštila da se, sudeći po interesovanju medija, turističkih agencija i turoperatora, očekuje dolazak velikog broja gostioju tokom Praznika mimoze.
- U stalnom smo kontaktu sa predstavnicima turističke privrede grada i prema informacijama koje od njih dobijamo prisutno je veliko interesovanje za Praznik mimoze. Predstavljajući program, naišli smo na izuzetno veliko interesovanje medija, turističkih agencija i turoperatora, što ukazuje na očekivanje značajne posjećenosti u periodu od 13. do 28. februara - kazala je Banićević.
Ona je dodala da turističke agencije iz regiona nude specijalne paket aranžmane koji uključuju smeštaj u hotelima a za vrijeme glavnih dešavanja uz „first minute“ popuste, te da je potražnja je velika, a rezervacije u toku.