Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/vesna-bratic-nije-zasluzila-ovo">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
O Vesni Bratić tokom njezinoga ministrovanja pisao sam u više navrata. Neću ponavljati svoje stavove. Osvrnuću se direktno na njezino jučerašnje procesuiranje i odvođenje u SDT te zadržavanje od 72 časa (Viši sud je kasno sinoć donio odluku o pritvoru na 30 dana). SDT je sramotan s načinom na koji se ponaša. Zaista se nameće pitanje - zašto ta institucija demonstrira silu na način prikladan negdašnjem čileanskom ili kolumbijskim režimima? Zar profesoricu univerziteta i bivšu ministarku prosvjete trebaju privoditi specijalci s fantomkama kao da se radi o najgorem pripadniku narko kartela iz favela? Kome treba onakav šou? I zašto Vesna Bratić?
Svi znaju da svoj posao nije radila valjano, ali nije ga grđe radila od direktora Javnoga servisa, gradonačelnika Pljevalja i Nikšića, ministra vojnoga i ministra policije te mnogih drugih iz ove i prethodne vlasti, a kamoli od Andrije Mandića za kojega izvori pokazuju da je bio direktno umiješan u pokušaj državnoga udara!
Vesna Bratić je definitivno griješila, način na koji je vodila 4 u 1 ministarstvo bilo je ravno političkom samoubistvu. Ali ona je to radila iz misije, a ne iz kriminalnih pobuda. Ne kažem da se njen rad ne treba preispitati, ali definitivno nije zaslužila tretman kakav joj je priredio SDT. Jedno je jasno - ovo nije nikakva autofagija revolucije iz 2020. Posrijedi je definitivno nešto drugo, što će se narednih dana vjerovatno razotkriti.
A za SDT poruka - kad smognete snage da uhapsite Andriju Mandića i počnete ispitivati kriminalne radnje unutar Crkve Srbije - počnimo s Pavlom Đurišićem, onda možemo govoriti o vašem profesionalizmu. Do tada - vi ste obične kukavice koje se kriju iza moći i hapse žene i đedove.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Vesna Bratić nije zaslužila ovo

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/direktorov-strah-od-rijeci">Portal Analitiku </a>piše Aleksandar Radoman:
Direktor Uprave policije je kršan momak. Direktor Uprave policije rukovodi kompletnim represivnim aparatom ove zemlje. Direktor Uprave policije, usto, tvrdi da je neustrašivi borac protiv kriminala i da bi bez njega na toj funkciji organ kojim rukovodi bio bezopasan po kriminalce.
A ipak, direktor Uprave policije plaši se teksta Duška Kovačevića. Jer nikako drugačije nije moguće objasniti zašto je Kovačević pozvan da dâ izjavu u policiji povodom optužbi da je prijetio direktoru Uprave policije.
Kao neko ko je profesionalno usmjeren na tumačenje teksta moram reći da u Kovačevićevom članku "Bolje od bjekstva" nijesam uočio nikakve prijetnje na račun direktora Uprave policije. Ako prijetnji u tekstu nema, a Kovačević je nabijeđen da ih je uputio, ne preostaje ništa drugo no da se zaključi da se direktor Uprave policije bavi učitavanjem pa, valjda iz straha od javne kritike, vidi prijetnje u tekstu u kojem ih nema.
Kad se književni kritičar povede za učitavanjem, šteta se još i može kontrolisati, ali kad to radi direktor Uprave policije, e to vam nije tako mali belaj. To vam je poruka - poput one upućene novinaru u studiju TV Vijesti - da je sloboda govora ukinuta ako podrazumijeva kritiku rada onih na pozicijama moći, a da će za one koji se ogluše o tu zabranu, uslijediti procesuiranje. Juče su pred državnim organima zbog svog kritičkog pisanja bili Draško Đuranović i Darko Šuković, danas je Duško Kovačević, targetirani od moćnika samo zato što kritički pišu o njihovim nepodopštinama.
S Duškom Kovačevićem, da se razumijemo, nesaglasan sam po mnogim pitanjima. S Vesnom Bratić još i više. No ono što cijenim u Kovačevićevom javnom djelovanju je nesumnjiva mjera pristojnosti. Tu pristojnost juče nijesam vidio od onih koji bi je trebali braniti tokom privođenja Vesne Bratić.
Opet smo gledali scene kamufliranih pratilaca i lisice na rukama privedene. Opet smo svjedočili odvratnoj teatralizaciji kao u brojnim ranijim slučajevima. Ne znam kako stvari stoje s propisima i da li je sve to zaista neophodno, ali znam da bi samo zera pristojnosti bila dovoljna da se javnost poštedi rijalitija u kojem su katran i perje zamijenjeni lisicama i udarnim vijestima.
Vesna Bratić je na očigled javnosti prekršila zakon. SDT sve to zna već punih pet godina. Nije reagovao dok je bila na poziciji ministarke, reaguje sad kad više nema ni moć ni uticaj. Dok oni koji imaju moć i uticaj ostaju i dalje van dometa zakona - u najboljem slučaju u permanentnom izviđanju. Počev od Beogradske patrijaršije čiji "kalaši" iz predizbornih dana izgleda više nikog ne zanimaju, preko predśednika Skupštine čiji je kabinet javno ogledalo kršenja Ustava, do čelnika Pljevalja i Nikšića koji se svako malo potrude da ponize ovu državu ili raznih funkcionera poput Olivere Injac, Dragana Krapovića i sl. za kojima se povlači dugačak spisak prekoračenja ovlašćenja i zloupotrebe službenog položaja.
Uostalom, ima li u ovoj državi instance koja može provjeriti da li se u postupanju glavnog specijalnog tužioca Novovića prema tužiteljki Mitrović mogu nazrijeti elementi zloupotrebe službenog položaja i zataškavanja kriminalnih radnji? Ima li tog pravnog autoriteta koji bi preispitao ulogu tužioca Šoškića u evidentno političkom progonu Katnića i Čađenovića?
Mjera dostizanja pravne države nije u teatralnim privođenjima bivših funkcionera, kad god se uvjerimo da je sistem bezbjednosti krahirao. Mjera seriozne borbe protiv korupcije i kriminala morala bi biti u obračunu s onima koji s pozicija vlasti krše zakone. Jer dobro znamo da je selektivna pravda najgora nepravda. Kao što znamo da su pritisci na novinare zrcalo posrnuća bezbjednosnog sektora a i društva u cjelini, simptom njegove propasti, a ne snage.

Direktorov strah od riječi

Sve se više pominje priča oko trobojke. I to one iz vakta kralja i gospodara Nikole I. Doduše, nikad nije precizirano koja je zastava koja. Ustav iz 1905. kaže da su narodne boje crvena, plavetna i bijela. Međutim, mi tu zastavu niđe ne vidimo, već se javljaju razne modifikacije.
Jedan od prvih njenih prikaza je sa ulaska u Skadar kada trobojku sa državnim grbom, tj. orlom sa inicijalima i lavom ispod njega nosi alajbarjaktar crnogorske vojske Marko Zekov Popović. Popović je imao čin alajbarjaktara cijele vojske, a bio je i glavni gardista gospodarov. Nejasno je u kojem se svojstvu ova zastava našla i koja je bila njena uloga, budući da nijednim aktom nije bila regulisana.
Kasnije u egzilu pojavljuju se i trobojke sa grbom bez inicijala. Mnogo prije njih pojavljivale su se i trobojke sa samo inicijalima, bez orla. U suštini, naš tadašnji kralj ostavio nam je jednu veliku zavrzlamu i pitanje bez odgovora – koja je to trobojka iz njegovoga vakta? Niko ne može dati odgovor na ovo pitanje, pa ni oni koji se busaju u tu priču, a o istoriji ne znaju ama baš ništa.
Naravno, pitanje trobojke kao i svega drugog identitetskog može biti jedino riješeno dogovorom i kompromisom. Drugačije nije moguće. Međutim, pitanje je koliko prosrpske struje žele dogovor na zdravim osnovama.
Srpsko biće u Crnoj Gori je u rascjepu i to je veoma jasno svima. Donekle mi je srce puno kada vidim određenu promjenu unutar tog korpusa, tj. dio njih koji uprkos svom srpskom identitetu i određenju ostaju privrženi Crnoj Gori, onako kako je oni vide, ali ipak Crnoj Gori na prvom mjestu.
Sa druge strane, i ti takvi, i mi koji to nismo, bivamo pod udarom srpskih integralista koji su u potonje vrijeme sve glasniji, a finansirani od strane Beograda. Ti integralisti prosipaju priču o Srbiji kao matici Srba, na taj način predstavljajući Srbe u Crnoj Gori kao srpsku dijasporu, a ne domicilno stanovništvo. Pričaju o Vučiću kao predśedniku i voždu svih Srba, pričaju o Sretenju kao svesrpskom prazniku iako dok je Karađorđe dizao prvi ustanak među Srbima 1804, glava Mahmut paše je već bila strulila na Cetinju, pośečena osam godina ranije.
Ti takvi integralisti, a mogao bih reći fašisti, najveći su neprijatelj i Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Oni mute i sprečavaju pomirenje i bilo kakav kompromis u državi. Naravno, većina njih je dobro plaćena za ono što rade, a ostatak su izdajnici jer tako vole. Da je sreće bili bi prezreni i od Crnogoraca i od Srba, ali to je korak koji sprečavaju neke druge sile…
Pitanje zastave može biti dobar korak ka prevazilaženju te ekstremne klice koja se pokušava unijeti u Crnu Goru i njenu srpsku populaciju. Istorijski i ljudski gledano, jedina trobojka koja bi trebala da dobije određeno posebno mjesto u službenoj upotrebi je trobojka sa orlom koji na štitu ima inicijale počivšeg kralja Nikole. Na ovaj način odužili bi se dijelu naše istorije, ali i napravili direktnu vezu sa identitetom i heraldikom Kraljevine Crne Gore.
Crnogorci bi na ovaj način dobili satisfakciju odavanja počasti tom dijelu naše istorije i voljenom kralju, dok bi oni koji se izjašnjavaju kao Srbi dobili stvarnu “trobojku kralja Nikole” na koju se toliko pozivaju. Svi bi izašli iz ovoga kao pobjednici i zadovoljni. Ne vidim razlog da ijedan Crnogorac ili Srbin budu protiv ovog rješenja.
Naravno, jedino ko bi bio protiv ovoga su oni kojima samo postojanje Crne Gore smeta. Sa takvima svakako ne može i ne smije biti bilo kakvog razgovora, a kamoli pomisli o “pomirenju” ili bilo čemu sličnom.
Na ovaj način odužili bi se trobojci kao određenom istorijskom simbolu, a ista bi nas konačno okupila i oko svetog crnogorskog alaj barjaka na crvenom polju koji se ogleda u današnjoj državnoj zastavi, pod kojom su se borili naši preci za crnogorsku nezavisnost i slobodu.
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/trobojnica">Komentar je izvorno objavljen na Portalu Analitika</a>

Trobojnica

Jedna stara mudrost kaže: čovjek se sto puta može pokajati zbog onoga što je izgovorio, ali vrlo rijetko, možda nikada, zbog onoga - što je prećutao. Eh, da je tu drevnu istinu neko došapnuo Aleksi Bečiću, možda lider Demokrata i potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednost, ne bi glasa pustio o bjekstvu Miloša Medenice. &nbsp; NEMA ADRESE KRIVCA ZA PROPUSTE -Nismo adresa ni mi, ni Uprava policije, nije adresa ni ovaj sektor za slučaj Medenica, iako je ovaj sektor i ovaj Biro za operativnu komunikaciju pravovremeno prepoznao izazove – kazao je Bečić na vanrednoj konferenciji za medije u prošli petak. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_0cf6c7af0b4cf7077f9bb26bb87fabf9cb72a8337e9b0f04e48a2e72123c867a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260216190232_0cf6c7af0b4cf7077f9bb26bb87fabf9cb72a8337e9b0f04e48a2e72123c867a" data-rendition-name="original" width="747" height="498" loading="lazy" alt="BIJEG OD ODGOVORNOSTI: Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost "> <figcaption>BIJEG OD ODGOVORNOSTI: Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Dakle: bezbjednosni sektor nije adresa, a policija nije krivac što im je – ispred nosa - pobjegao osuđeni šef kriminalne grupe?! Ovakvo ,,pranje ruku” i bježanje od odgovornosti djeluje zaista karikaturalno. &nbsp; Vjerovatno je vanrednom konferencijom za medije Bečić je pokušao da nekako skrene pažnju sa skarednog nastupa ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića u televizijskoj emisiji ,,Načisto“. Baš kao što je policija hapšenjem Veselina Barovića nastojala da minstru Šaranoviću pripremi teren da u emisiji uživo ne priča o o bjekstvu Medenice. &nbsp; ,,TRIVIJALNOSTI” I, valjda je zato, ministar unutrašnjih poslova bjekstvo Medenice, ali i bivše specijalne tužiteljke Lidije Mitrović, nazivao ,,trivijalnostima“. &nbsp; Djeluje tragikomično, ali ta prizemna objašnjenja nijesu za podsmijeh. Naprotiv: ona su svjedočanstvo, dokazi, da se, u namjeri da se izbjegne odgovornost, brutalno produkuju državne obmane, pa i direktne laži. &nbsp; I nije čudo da ogromna većina tih propagandnih neistina dolaze od funkcionera Demokrata, partije koja u potpunosti kontroliše bezbjednosni sektor, iz čijih su redova i ministar i unutrašnjih poslova i ministar odbrane. Zakonomjerno je to: diplomci sa tragikomičnog ,,Megatrenda“, pravni stručnjaci koji su ovjeravali fakultet punih 14 godina, dokazani plagijatori magistarskih radova – nijesu kadri - da profesionalno obnašaju funkcije koje su prigrabili u partijskoj raspodjeli koalicije na vlasti. &nbsp; Zato laž postaje dominantna – ona caruje u državnim saopštenjima, u izjavama državnih funkcionera... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_23d795026fa49063957ecb9eb04afcc9ecd87ceee3f4c730c283ba817e57eeda.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260216190232_23d795026fa49063957ecb9eb04afcc9ecd87ceee3f4c730c283ba817e57eeda" data-rendition-name="original" width="1200" height="800" loading="lazy" alt="MEDENICA JE UHAPŠEN, SAMO ŠTO - NIJE: Lazar Šćepanović, direktor Uprave policije "> <figcaption>MEDENICA JE UHAPŠEN, SAMO ŠTO - NIJE: Lazar Šćepanović, direktor Uprave policije(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  ŠĆEPANOVIĆEVE ,,AKTIVNOSTI U DOBROM PRAVCU” Pa je tako, nekoliko sati nakon prvog pojavljivanja videa sa likom Miloša Medenice, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, bez trunke srama, saopštio neistinu da su policijski stručnjaci utvrdili da je sve to oko ,,Medenog“ – djelo vještačke inteligencije. &nbsp; A petnaestak dana kasnije, da bi se zaboravila obmana, čelnik Uprave policije &nbsp;izašao je sa optimističkom izjavom da Miloš Medenica – samo što nije uhapšen! &nbsp; &nbsp;-Aktivnosti idu u dobrom pravcu, ali zbog samog otkrivanja bilo kojih aktivnosti ugrozio bi sami postupak hapšenja ovog lica – kazao je Šćepanović. Strahovita je, ali i strahovito društveno opasna, ta bahatost prevare i obmane državnih funkcionera postavgustovske vlasti. &nbsp; ŠKALJARCI, PATIKE I SNIJEG &nbsp; I nije riječ samo o policiji. Državno spinovanje se moglo prošle sedmice viđeti iz - Minstarstva odbrane. &nbsp; Ono kada je, usred priče o Medenici, na društvenim mrežama plasirana slika pripadnika ,,škaljarskog klana“, izvjesnog Marka Nikolića, kako pozira ispred vojnog helikoptera, usred snijega na Žabljaku. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_30b8b7a3cd6ad4c0c8b3eda720f02631f90e36a2ae79fe30a65ed560ae5a4d0c.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260216190232_30b8b7a3cd6ad4c0c8b3eda720f02631f90e36a2ae79fe30a65ed560ae5a4d0c" data-rendition-name="original" width="1080" height="975" loading="lazy" alt="ŠTO ZNA ŠKALJARAC ŠTO JE SNIJEG: Slika koja je uzbunila Vojsku Crne Gore i Ministasrtvo odbrane "> <figcaption>ŠTO ZNA ŠKALJARAC ŠTO JE SNIJEG: Slika koja je uzbunila Vojsku Crne Gore i Ministasrtvo odbrane(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ubrzo se oglasila vojska. I to lično - načelnik Generalštaba Miodrag Vuksanović, koji je ustvrdio da Vojska Crne Gore nije prevozila Nikolića. &nbsp; Ne, kazao je Vuksanović, građani redovno iskazuju interesovanje za vojne vazduhoplove i vole da se, citiram, ,,fotografišu pored njih kada su letilice ugašene i kada ne postoji bezbjednosni rizik“. Tako se, tvrdi Vuksanović, taj škaljarac prosto obreo na durmitorskom vrhu Štuoc, pa se onda slavodobitno sa prijateljima uslikao ispred helikoptera. &nbsp; Baš je divno to objašnjenje, ali je nedostajalo da načelnik Generalštab pojasni neke detalje. Recimo: kako je to navodni škaljarac došao do helikoptera, gacajući po snijegu od 30 santimetara, na nadmorskoj visini od 2104 metra, a da uopšte nije ni pokvasio – patike? &nbsp; Da je načelnik Vuksanović znao za onu staru mudrost, ćutao bi, da se ne bi kasnije 100 puta kajao. &nbsp;&nbsp; NEMA OSTAVKE, NEMA ODGOVORNOSTI... Samo, crnogorski, politički i društveni, problem se ogleda baš u – odsustvu bilo kakvog kajanja. &nbsp; I da ne targetiramo samo Demokrate. Istu bahatost svakodnevno pokazuju i čelnici ostalih partija koje tvore parlamentarnu većinu. &nbsp; Zamislite kvazi-odgovoronst premijera Milojka Spajića? Koji prvog dana od bjekstva Medenice traži hitan sastanak sa ministrom Šaranovićem i čelnikom Uprave policije Šćepanovićem. Da bi, nakon punih 13 dana te takozvane hitnosti, i nakon famoznog sastanka, sve bilo završeno konstatacijom ministra pravde Bojana Božovića – da ostavke ne bi ništa razriješile. &nbsp; Nema ostavki, ni po koju cijenu – to je današnja Crnu Gora. &nbsp; I to je baš mučna današnjica. Jer, nikada se prije, u istoriji Crne Gore, nijesu dogodila dva tako užasna, zastrašujuća, masovna zločina, kao onaj u Medovini avgusta 2022, i januara 2025. u centru Cetinja. U dva dana, u dva navrata, ubijene su 23 osobe, među njima četvoro đece. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190236_69ccf9f31a1fa417e9f5cdedc057d296a6dc4153e00cd43519533a184b1722d1.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260216190236_69ccf9f31a1fa417e9f5cdedc057d296a6dc4153e00cd43519533a184b1722d1" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="ZA POLITIČARE ŽRTVE SU NEVIDLJIVE: Plakat koji opominje, mjesecima je okačen na Kruševom ždrijelu"> <figcaption>ZA POLITIČARE ŽRTVE SU NEVIDLJIVE: Plakat koji opominje, mjesecima je okačen na Kruševom ždrijelu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I niko, baš niko, nije podnio ostavku. Niko, baš niko, nije ni tražio odgovornost. Pa ni premijer Milojko Spajić. Čak se na vanrednoj konferenciji za medije 3. januara pokušao i posprdati sa pitanjem ostavke ministra Šaranovića. &nbsp; Pritsinut pitanjima novinarke Televizije E, a željan da nikako en pruži odgovor zbog čega ne traži ostavke čelnika bezbjednosnog sektora jer je policija zakazala 1. januara na Cetinju, premijer je zavapio: ,,Evo, predložite Vi neku ostavku..." &nbsp;Novinarka da preuzme ulogu premijera, koji nije kapac ni da takne, ni prozove koalicione partnere? &nbsp; Nije duhovito, čak ni u tragovima. Ali, eto - to je Crna Gora na koju se, kako to poručiše avgustovski osvetnici, moramo navići! &nbsp; Crna Gora u kojoj čelnici vlasti nemaju zrno odgovornosti, komad čovječnosti da – podnesu ostavke kao moralan čin, kao dokaz postojanja savjesti i političke časti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190236_f2e72436d63734cfd9c2705157d3a489a16a2d89af17dabfa6a854d7d9f35961.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260216190236_f2e72436d63734cfd9c2705157d3a489a16a2d89af17dabfa6a854d7d9f35961" data-rendition-name="original" width="837" height="422" loading="lazy" alt="ZAŠTO ŠUTNJA: Poslanici opozicije u crnogorskom parlamentu"> <figcaption>ZAŠTO ŠUTNJA: Poslanici opozicije u crnogorskom parlamentu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  MUČNA ŠUTNJA GRAĐANSKE CRNE GORE Samo, još je mučnija šutnja opozicije koja sebe naziva građanskom, a mirno gleda kako nestaju čak i obrisi građanskog društva. Opozicije koja prsistaje da da gleda kako je logo Skupštine postala zgrada Zetske banovine, kada je Crna Gora, izdajom poništena, politikom ponižena i nije postojalo njeo ime, čak ni kao pojma zajednice. I svima njima je nekako prirodno – valjda zato u opoziciji i ćute - kada predsjednik Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić, čestita Srbiji Dan državnosti, a uporno preskače da 21. maja čestita Dan nezavisnosti, kada su crnogorski građani većinski glasali za suverenu Crnu Goru. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Zašto ta opoziciona šutnja? &nbsp; Ko zna, možda i opozicija ima neka svoja seoska posla pa ne reaguje, kao premijer Spajić... Ili, možda, strpljivo čekaju zvaničnu pozivnicu da postanu dio vlasti, nakon famozne Spajićeve rekonstrukcije Vlade – koje nema? &nbsp;&nbsp; Samo da posle glavni krivac ne bude – pošta, koja nije isporučila pozivno pismo. &nbsp;&nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

1250x600

1084x550

Hronika državnih obmana i laži

Za<a href="https://www.antenam.net/clanak/demokrate-i-ostavke"> Antenu M </a>piše: Đorđe Šćepović
Kad god se želi uniziti i zlim proglasiti doba jugoslovenskog socijalizma, zapravo, doba rođeno iz antifašizma i borbe za slobodu, uvijek se, tradicionalno, laže o svemu tome. Vrijeme i poredak u kojem su nastajale najbolje knjige južnoslovenske književnosti, kad su snimani najbolji filmovi jugoslovenske kinematografije, i sve ostalo veliko što se događalo u kulturi, danas se nastoje obilježiti kao vrijeme bez slobode, dekadencije i decenije zarobljenog uma. I ko to čini? Uglavnom, svi oni koji su tad bili fanatični vjernici Komunističke partije i revnosni glodari, koji nekad bijahu za trpezom socijalizma, a onda za svim postavljenim soframa. Dekadencija će doći kasnije, zarobljeni um dobiće svoj zlatni kavez nakon pada socijalizma. Članovi partije postaće članovi partija, i njihova partijska geneza još uvijek nije završila.
Njihova ideologija preobraziće se poput Gregora Samse. I zato valja ponoviti kultni grafit koji je prije nekoliko godina osvanuo na fasadi jedne zgrade: „Lagali ste Tita da ste komunisti, sad lažete Boga da ste vjernici“. Jer, kako drugačije objasniti sve one članove i visoke funkcionere KPJ, koji su '89. spoznali Boga, a odrekli se Tita. I ne, nijesu se tu zaustavili. 90-ih su opet izgubili svoju vjeru, jer vjera je krhka, i prigrlili nove idole. S istom strašću voljeli su Tita, Boga, Miloševića, Bulatovića ili Đukanovića. Njihova ljubav ciklično je kružila vremenom i prostorom. Umirala je i rađala se. Tako danas listamo partijske knjižice Titovih pionira, omladinaca, direktora, ili predśednika opštine, koji su svoju „beskrajnu glad i ruke večno prazne“ zadovoljavali ne osvrćući se za sobom.
Bivše sebe su zaboravili. No, toliko je bivših njih da ih mi, prosto, ne možemo zaboraviti. Koliko god se puta preobrazili. Potonje preobraženje dogodilo se 2020. Tad je na tzv. litijama partijska ikonografija zamijenjena crkvenom, a u rukama se umjesto članske karte partije obrelo Sveto pismo. I opet se stado odreklo jednog pastira, i zagrlilo drugog. O našem licemjerju i prirodi kameleona znamo sve. Jesu li u našim domovima zabranjena ogledala? A ako nijesu, što u njima vidimo.
Što u njima vide oni koji bijahu za trpezama, ali i ispod njih, čekajući ostatke? Oni koji su, recimo, posvećenošću mrtve straže branili bivšu vlast, a onda se obećali novoj, koje će se odreći kad i ona bude bivša. Što u ogledalu vide bivši ljudi? I oni koji ribare takve duše.
Što, recimo, u jednom ogledalu vidi Boris Bogdanović, kad završi svoj gebelsovski iscrpljujući dan? Je li predio ružan, ili je naše oko rđavo. Je li odraz u zrcalu ružan, ili je do očinjeg vida? Što još treba da se desi pa da Bogdanović i njegova partija priznaju odgovornost? Koliko još ljudi treba da umre, pa da ova politička sekta prestane da poriče stvarnost? Sekta koja će sve minule sisteme nazvati vremenom mraka. Glasnici dekadencije koji drže slovo o dekadenciji. Ključari zatvora koji pjevaju o slobodi. Ne treba ići dalje od same partije. U kojoj je sloboda mišljenja apstraktna kategorija.
Partija i svi njeni članovi misle glavom Borisa Bogdanovića. A u javnom prostoru izgovaraju napisan tekst, čiji je autor Bogdanović. Zato je i tragično i urnebesno kad Demokrata govori o slobodi. Kad partija koja je crnogorske institucije preplavila zaslužnim kadrom govori o partitokratiji. Kad oni za koje su kriminalci kupovali glasove papagajski cvrkuću o borbi protiv kriminala. Kad Bogdanović govori o bilo čemu. Bez i zrna odgovornosti za sve što se događa u sistemu koji kontrolišu Demokrate. Sto puta na dan izgovoreni „DPS“ ne može biti alibi za nepočinstva Demokratske Crne Gore. Koliko god se upinjao Boris Bogdanović vlastite biografije ne peru se tuđim grehovima. Naročito ne lažima i spinovima. Imbecilnim mantranjima i partijskim saopštenjima, u kojima se osim interpunkcije, od osnovanja Demokratske Crne Gore, ništa nije promijenilo. O ostavkama niko i ne razmišlja. Pitanje odgovornosti zabranjeno je partijskim dekretima.
U mraku socijalizma političari su podnosili ostavke. U još gušćem mraku bivšeg režima političari su podnosili ostavke. Na svjetlosti slobode i demokratije svjedočimo potpunom odsustvu stida. Kako je to moguće?

Demokrate i ostavke

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/da-oprostite-crnogorski">Antenu M </a>piše Adnan Čirgić
Vijest da je Petru Glendži neki crnogorski izdavač štampao studiju na crnogorskome jeziku uz uredničku napomenu u kojoj maltene piše "autor je, da oprostite, svojevoljno pisao tekst crnogorski" nije mogla iznenaditi nikoga. Za iznenađenje je, međutim, da imamo eto i takvih autora koji se ne daju disciplinovati u skladu s pameću crnogorskih postiđenika. A što je drugo do stid od sama sebe kad crnogorski izdavač ima potrebu da se ogradi od autora zato što umjesto gdje piše đe, zato što umjesto sjutra piše śutra i sl. Ako su prije nepune dvije decenije razni pseudolingvistički mudroseri kitili javni prostor porukama da će standardizacija takvih oblika dovesti do komunikacijskih prepreka širom našega jednojezičnoga prostora (podrazumijeva se - srpskoga), ovđe nije riječ o tekstu koji je plasiran mimo granica Crne Gore, dakle nije riječ o tekstu namijenjenu publici koja ne razumije što znači "đed", "śećanje" ili "đe".
Decenijama kroz redovni školski sistem podučavani da je mjera jezički nepravilnoga ono kako se u Crnoj Gori govori, ovđe su odgojene generacije ljudi koji se stide jednoga od najbitnijih, bazičnih vidova identiteta - jezičkoga. Samo se tako moglo desiti da polovina stanovništva Crne Gore danas svoj jezik ne naziva svojim no tuđim imenom, a da više od polovine smatra da je jedino ispravno pisati onako kako drugi govore, odnosno onako kako se u Crnoj Gori ne govori.
Teško da će ko pronaći u Crnoj Gori napomenu u kojoj se urednik ili izdavač izvinjava čitaocu što je tekst objavljen na srpskome jeziku (na ekavici) ili na hrvatskome ili bosanskome jeziku. Naravno, takva bi napomena bila gotovo jednako smislena kao i ona ispod Glendžina teksta. Međutim, napomena Crvenoga krsta mogla bi se uporediti s nezamislivom situacijom u kojoj bi se Crveni krst Srbije izvinio čitaocima što je autor teksta u njihovu izdanju odabrao ekavicu.
Dok se beogradska posluga na vlasti u Crnoj Gori povazdan predstavlja kao čuvar njegoševske tradicije, oni zapravo zatiru sva obilježja te tradicije koja je do nas dotekla. Da je tako, vidi se i po pitanju jezika koji se ne oslanja ni na tu tradiciju ni na savremenu praksu no na jezičku ideologiju skovanu u srpskim centrima prije gotovo dva vijeka.
Stoga neka Petru Glendži ide na čast što mu je tekst objavljen "s oproštenjem" jer bi isti izdavač morao publikovati napomenu "da oprostite" da je kojim slučajem objavio kakav tekst bilo kojega od četiri crnogorska književna klasika: Petra I, Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše ili Marka Miljanova. Nijedan od njih nije se pridržavao načela velikosrpske jezičke pravilnosti koja je i danas na cijeni u Crnoj Gori čiji je službeni jezik crnogorski. Takva je situacija danas ne samo rezultat djelovanja srpske političke elite (i aktuelne i one iz minulih vremena) no i rezultat nesvijesti postreferendumske elite koja je hranila trojanske konje u crnogorskoj lingvistici i crnogorskoj kulturi.
Budući da aktuelna elita crče za reaktuelizacijom Njegoša, uz ovaj slučaj ništa bolje ne paše od njegova stiha: "Viđi vraga su sedam binjišah".
Najbolji odgovor na sve učestalije negacije crnogorskoga jezika od strane vlasti jeste insistiranje na pisanju na sopstvenome jeziku, bez zazora i stida, jer je to jezik na kome su ostvarena djela koja pripadaju južnoslovenskome književnom vrhu. Pa neka urednici domeću sve češće "crnogorski, da oprostite".

Da oprostite, crnogorski

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/evropska-unija-se-ne-plasi-prosirenja-plasi-se-uvoza-nestabilnosti">Antenu M </a>piše: Admiral Dragan Samardžić
Izjava Fridriha Merca na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji da Evropska unija „ne želi da izgubi Zapadni Balkan“, uz upozorenje da je „slon u sobi“ način odlučivanja konsenzusom, mnogo je više od diplomatske poruke. Ona otkriva rastuću stratešku zabrinutost unutar Evrope - dublji strukturni pomak ka fazi strateške konsolidacije. Unija je državama regiona obećala članstvo, ali istovremeno postaje svjesna da bez ozbiljnih institucionalnih reformi rizikuje sopstvenu funkcionalnost i sposobnost strateškog djelovanja.
Zato se sve ozbiljnije nameće dilema: da li je moguće proširenje prije reforme načina odlučivanja - ili će upravo proširenje natjerati EU da se reformiše?
Realnost vjerovatno leži između.
Sve je izvjesnije da klasičnog proširenja neće biti. Umjesto toga, Evropa će tražiti model koji istovremeno čuva funkcionalnost Unije i otvara vrata novim članicama - bilo kroz fazno članstvo, ograničeno pravo veta ili širu primjenu odlučivanja kvalifikovanom većinom. Ono što je posebno važno jeste promjena paradigme: proširenje više nije samo birokratski proces - ono postaje pitanje evropske bezbjednosti i geopolitičkog kredibiliteta u sve neizvjesnijem međunarodnom okruženju.
Dok EU preispituje sopstvenu sposobnost da prima nove članice bez ugrožavanja unutrašnje kohezije, države kandidati suočavaju se sa jednako zahtjevnim testom - testom stvarne institucionalne zrelosti. U tom kontekstu, normativni napredak i formalno zatvaranje pregovaračkih poglavlja nesumnjivo imaju svoju vrijednost. Iskustvo evropskih integracija jasno pokazuje: zakoni se mogu usvojiti brzo, ali institucije se grade sporo. Zato sve izraženiji nesklad između normativnog okvira i njegove dosljedne primjene postaje jedan od ključnih izazova kredibiliteta svake države kandidata.
Posebnu zabrinutost u crnogorskom kontekstu izazivaju učestali propusti unutar bezbjednosnog sektora, kao i percepcija nedovoljne usklađenosti između njegovog djelovanja i postupanja pravosudnih institucija. Bez čvrste sinergije policije, tužilaštva, sudstva i obavještajno-bezbjednosnog sektora nema ni efikasne borbe protiv organizovanog kriminala, ni održivog jačanja vladavine prava - a bez toga nema ni suštinske integracije u evropski pravni i bezbjednosni prostor. Upravo zato će Poglavlja 23 i 24 predstavljati najpouzdaniji lakmus test stvarne spremnosti za članstvo. Ta poglavlja ne mjere brzinu reformi - već njihovu dubinu, održivost i nepovratnost. U završnoj fazi evropskih integracija, države se ne procjenjuju po zakonima koje usvajaju, već po sistemima koji moraju funkcionisati i kada su pod pritiskom.
Istovremeno, dodatni rizik za strateški tempo integracija predstavlja učestalo vraćanje identitetskih i polarizujućih tema u središte političkog života. Takvi obrasci gotovo po pravilu rasipaju institucionalnu energiju, produbljuju društvene podjele i skreću fokus sa reformi koje zahtijevaju kontinuitet, političku disciplinu i širok društveni konsenzus.
Za Crnu Goru, koja se sve češće prepoznaje kao najizgledniji kandidat za članstvo, ovo može biti geopolitički prozor prilike koji se ne otvara često. Upravo takve geopolitičke okolnosti najjasnije razdvajaju formalni napredak od stvarne spremnosti države da funkcioniše unutar složene evropske bezbjednosne i institucionalne arhitekture.
Možda je zato danas važnije nego ikada izbjeći samozadovoljstvo. Jer tempo evropskog puta ne određuje broj usvojenih zakona - već snaga institucija koje te zakone dosljedno primjenjuju. U vremenu rastućih bezbjednosnih izazova, Evropa će države primate na osnovu dokazane institucionalne pouzdanosti – ne na osnovu obećanja. Države koje to razumiju prepoznaju priliku. Države koje je propuste dugo čekaju novu.
Na kraju evropskog puta ne ulaze države koje najbrže zatvaraju poglavlja - već one koje najpouzdanije funkcionišu.

Evropska unija se ne plaši proširenja — plaši se uvoza nestabilnosti

U Kraljevini Jugoslaviji, nakon ukidanja vjekovima autokefalne Crnogorske crkve (što se bespravno zbilo 1920. godine) objavljivani su važni istorijski spisi, izvori, monografije, udžbenici..., iz oblasti teoloških nauka, kanonistike, istoriografije i jurisprudencije, pravoslavnog crkvenog prava, istorije pomjesnih crkava itd, i to od strane referentnih naučnih ličnosti, pedagoga, prosvjetara.
Publikovana su djela, koja jasno govore o istorijskoj autokefalnosti (nezavisnosti i samostalnosti) Crnogorske crkve, odnosno, Crnogorske mitropolije, čije je vjekovno sjedište bilo na Cetinju.
U tom smislu, ovom prigodom, citiramo jednu važnu knjigu, koja je bila udžbenik u okviru zvaničnog prosvjetnog sistema ondašnje države,iz 1940. godine, a štampana je u Beogradu, te koja o tome uvjerljivo i agrumentovano svjedoči.
Naime, Jevrem Igumanović, profesor Ženske gimnazije "Kraljice Marije" u Beogradu i Dušan Petrović, profesor Devete muške gimnazije u Beogradu, koji je bio i doktor nauka, su 1940. godine u Beogradu, objavili udžbenik pod naslovom „Istorija Srpske pravoslavne crkve za više razrede srednjih i stručnih škola".
Na naslovnoj strani navedene knjige piše i sljedeće: "Po odobrenju Svetog arh. sinoda Br. 2182/3ap. 624 od 11. marta 1904 g. i preporuci Glavnog prosvetnog saveta Sbr 1473/39 od 22. juna 1940 g. gospodin Ministar prosvete, odlukom svojom IV Br. 6054 od 23. jula 1940 g. odobrio je ovaj udžbenik za više razrede srednjih i stručnih škola".
U toj knjizi navedeni autori jasno navode autokefalnost Crnogorske crkve (Crnogorske mitropolije) precizirajući, na strani 118 navedenog djela, da je, kako konstatuju... „samostalnost Cetinjske mitropolije priznao kasnije (za Petra I Petrovića), ruski Sinod, a uskoro poslije toga i Carigradska patrijaršija".

Adžić: Srpski profesori 1940. u Beogradu pisali o autokefalnosti Crnogorske crkve

13.02.
15:01h
Ih, kakva bi bila objava Demokrate M. Lekovića kojom, uz fotku na kojoj smo Mijajlović, Barović i ja, da je iza "ih" stavio zarez, pa nastavio…
Ovako, učiteljica bi, nakon što uskličnikom počinje rečenicu ne stavivši elementarnu interpunkciju, rekla "Ajde u dvorište, zanimaj se basketom, pogledaj usput da nisu na igralištu Mijajlović i Barović. I advokat".
 
Ih, ne stiže MVP (Barović), a bio naručen sinoć od Šaranovića baš u momentu kada je Medenica in vivo htio da ga pozdravi. 

Ih, kakva bi mafija bila ETV da se M. M. tako javio u lajvu i pozdravio dotičnog. 

Sve specijalne snage bile bi jutros oko te medijske kuće. 

Master kvartu se prići ne bi moglo od snaga bezbjednosti. 

Mijajlovića bi jutros iznova uhapsili i vezanog spustili sprat niže. U Spužu. 

Ih, kako je poslanik pogodio da će Barović biti uhapšen. 

Ih, njegovoga jada danas. 

Eh, badava je kopao po arhivi tražeći fotku koju je objavio. 

Ih, kako su mi Demokrate pale na pamet kada je Barović sa tompusom u ustima pošao put kuće.

Eh, kako me politika Demokrata podsjeća na odlomak iz Šekspirovog “Kralja Lira”.
 
I to onda kada kao pomahnitali bolesnik, koji ubija svog ljekara, Kralj zbog srčanosti grofa od Kenta, ovoga osudi na progonstvo.

Grof u progonstvo, Barović doma, neće ni Mijajlović dugo tamo gdje je. 

Ko će igrati basket jednoga dana, znate gdje, ne zna se. 

Mada, mogu da budu i oni koji nemaju baš visine za tu igru. 

P.S: Dugo studiranje dobro je za kondiciju, a loše po narav.

Zoran Piperović

Ih i eh

Svaki novi medijski nastup direktora policije i ministra unutrašnjih poslova danas djeluje kao najbolja ilustracija kako je i zašto Miloš Medenica uspio da pobjegne. U tim nastupima nema ni odgovornosti, ni pravne dosljednosti, ni institucionalne ozbiljnosti. Ti nastupi pokazuju samo improvizacije, neprimjerena samohvalisanja, neznanje, prebacivanje krivice i zabrinjavajuću konfuziju na vrhu sistema bezbjednosti.
Tako je direktor policije Lazar Šćepanović najprije na pres konfereciji saopštio da policija radi na identifikaciji profila koji objavljuje snimke na kojima je navodno Miloš Medenica. Međutim, nije nam rekao o kom se krivičnom djelu radi. Samo par sati kasnije ministar Šaranović u emisiji “Načisto” je rekao da objavljivanje ovih snimka nije krivično djelo, da je najmanje važno da li je na snimcima Medenica i da su druge komponente slučaja mnogo bitnije. Zato se postavlja pitanje šta je onda predmet policijskog rada koji je direktor policije predstavio na presu? Da li možda policija utvrđuje ko uznemirava komfor vrha bezbjednosnog sektora?
Dakle, u jednom danu smo imali upečatljiviji paradoks u kojem ministar tvrdi da objavljivanje snimaka nije krivično djelo i da je najmanje važno u ovom slučaju, dok direktor policije govori da policija radi na identifikaciji onih koji objavljuju te snimke. Ako djela nema i ako je to najmanje važno, koga i zbog čega identifikujete? U tom raskoraku između političke improvizacije i pravne realnosti nestaje povjerenje javnosti, a iz njega postaje očigledno da su oni koji kontrolišu i upravljaju bezbjednosnim sektorom pravo ili učili na nekakvim megatrenovima, ili su ih podučavali oni koji ni sami nijesu znali šta je razlika između procesne nadležnosti i televizijskog, politikantskog nastupa.
Dodatno, javnost je od direktora policije opet dobila prozivanje nevladinih organizacija i „nekih advokata“ koji se usuđuju da pitaju ima li odgovornosti u policiji. Da, to je isti onaj direktor koji se hvali da je završio Pravni fakultet i koji pred kamerama svima drži lekcije o tome kako se tumače zakoni. Tako je direktor policije profesionalnu kritiku predstavio kao neprijateljsko djelovanje i “uzbunjivanje javnosti”, a svako pitanje i pozivanje na odgovornost kao napad na državu.
U istoj emisiji „Načisto“ ministar Šaranović je govorio i o trivijalnosti javno-političke scene i hibridnom djelovanju organizovanog kriminala, da su snimci sa likom Medenice vještački generisani i da su dio hibridnog rata. Međutim, nakon što se u pauzi za reklame na video poziv javila osoba za koju su svi u studiju – osim ministra – naveli da je Miloš Medenica, ministar „nije isključio mogućnost“ da je to zaista on. Tako je ministar samo u jednom emisijim prešao put od nesporno utvrđene vještačke inteligencije do moguće autentičnosti. U demonstraciji zapanjujuće kombinacije nesposobnosti i elementarnog neznanja konzistentnost je, očigledno, kolateralna šteta.
Vrhunac ironije dolazi u ponavljanju da policija, čak i da je vidjela Medenicu kako napušta stan, nije mogla da reaguje jer navodno nije imala nalog suda. Isti taj sistem, međutim, bez problema šalje inspektore da po završetku emisije sačekaju novinara ispred redakcije i pozovu ga da da izjavu. Dakle, za bjegunca pod mjerama nadzora nema nadležnosti bez posebnog naloga suda, ali za novinara koji emituje sadržaj od javnog interesa ne treba nalog ni suda, ni tužilaštva.
Konačno, najopasnija poruka nije u kontradiktornostima, već u demonstraciji selektivne moći. Kada se tvrdi da se bjegunac nije mogao spriječiti bez sudskog naloga, ali se novinar može promptno pozvati na informativni razgovor nakon emisije, tada javnost s pravom postavlja pitanje: da li je problem u nedostatku nadležnosti ili u nedostatku volje i znanja?
Jer država koja pred kamerama djeluje zbunjeno, kontradiktorno i defanzivno, a istovremeno pokazuje efikasnost prema onima koji postavljaju pitanja, ne uliva strah organizovanom kriminalu. Ona pokušava uliti strah onima koji o njemu govore. Takva država san je svakog ozbiljnog kriminalca jer mu poručuje da sistem nema ni jedinstven stav, ni jasnu strategiju, ni dosljednost u postupanju. U ime takve države i takvih čelnika bezbjednosnog sektora, organizovani kriminal zaista ima razloga da svakog dana „ispaljuje vatromet“. Ne zato što je jači od institucija, već zato što institucijama rukovode ovakvi kadrovi.
Na kraju, snimci sa likom Medenice, bili oni vještački generisani ili potpuno autentični, predstavljaju javno ruganje službama bezbjednosti, a za takav nivo urušavanja autoriteta najviše mogu da „zahvale“ upravo onima koji tim službama rukovode. Bezbjednosni sektor je od slučaja kopanja tunela ispod zgrade Višeg suda u Podgorici prošao put od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag, jasno pokazujući da ni improvizacija ni neznanje nisu slučajni, već da su postali „standard“ rukovođenja.

Od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag

Vojni sud u Sibiru osudio je dvojicu šesnaestogodišnjaka na sedam i sedam i po godina zatvora zbog podmetanja požara na transportni helikopter Mi-8 na vojnom aerodromu kod Omska, po nalogu ukrajinskih obavještajnih službi.
Prema navodima suda, dvojica maloljetnika, čiji identitet nije objavljen, uhapšena su u septembru 2024. godine nakon što su zapalila vojni transportni helikopter Mi-8 na aerodromu izvan grada Omska, oko 2.250 kilometara istočno od Moskve.
Obojica uhapšenih su u trenutku počinjenja djela imali po 16 godina. Sudija Drugog istočnog okružnog vojnog suda u Sibiru proglasio ih je krivima za planiranje i izvršenje terorističkog napada.
Jedan od tinejdžera osuđen je na sedam godina zatvora, dok je drugi dobio kaznu od sedam i po godina. Osim zatvorskih kazni, obojica su obavezana da Ministarstvu odbrane Rusije isplate odštetu u iznosu od 668 miliona rubalja, što odgovara procijenjenoj materijalnoj šteti.
Istragom je, prema navodima istražitelja, utvrđeno da je ukrajinska vojna obavještajna agencija GUR tinejdžerima obećala isplatu 20.000 dolara ukoliko zapale helikopter i dostave videosnimak kao dokaz da su izvršili napad.

Vojni sud u Sibiru osudio maloljetnike na sedam godina zatvora zbog paljenja ruskog helikoptera

Lavine u Austriji usmrtile su troje skijaša, javila je danas austrijska nacionalma radio-televizija (ORF), navodeći da ekstremna opasnost od lavina vlada u Forarlbergu i Tirolu, uz 4. i 5. nivo upozorenja.
Jedna osoba je poginula u lavini u dolini Klostertal na planini Zonenkopf u Forarlbergu.
Tri skijaša su zatrpana lavinama u Fisu, u Tirolu, a dvoje od njih je poginulo, navodi ORF.
Samo u Tirolu danas je registrovano više od 30 lavina, javila je njemačka agencija dpa.

Lavine u Austriji usmrtile troje skijaša

Košarkašice Budućnost Bemaxa očekivano su se plasirale u finale Kupa Crne Gore, gdje će im protivnice biti debitantkinje na završnom turniru, ekipa Sea Starsa iz Tivta. Podgoričanke su u polufinalu u Bijelom Polju bile ubjedljive protiv Primorja, 94:51, dok je u mnogo neizvjesnijem drugom polufinalu Sea Stars pobijedio Podgoricu 69:64.
Budućnost je meč sa Novljankama usmjerila na svoju stranu već u prvoj četvrtini, koju je dobila 27:11, nakon čega je samo uvećavala prednost do kraja. Pet igračica u sastavu trenera Petra Stojanovića imalo je dvocifreni učinak. Najefikasnija je bila Nikolina Ilić sa 20 poena, Zorana Radonjić je ubacila 19, Dženifer Birn 14, a po 10 Janja Dragišić i Ksenija Šćepanović. U ekipi trenera Dragana Prge jedina dvocifrena je bila Amerikanka Aleksis Vagner sa 25 poena. Anja Adžić postigla je 8, Dašanti Miler poen manje, a Nataša Radović 6 poena i 12 skokova.
Istorijski uspjeh napravio je Sea Stars, pobjedom nad Podgoricom u veoma neizvjesnom duelu, na krilima sjajne Amerikanke Zutorje Kuk koja je postigla 32 poena i imala 11 skokova. Nakon ujednačenog prvog poluvremena (29:27 za Podgoricu), Sea Stars je odigranu odličnu treću četvrtinu, koju je dobio 24:14 i potom do kraja uspio da sačuva vođstvo za veliku pobjedu na debitantskom nastupu na završnom turniru. Pored najefikasnije Kuk, kod Tivćanki se izdvojila i Sofija Vučković sa 11 poena i 9 skokova, a u timu Podgorice dvocifrenim učinkom su se istakle Blanka Jovović sa 16 poena, Katarina Radulović sa 14 i Anđela Rakočević sa 13 poena i 12 skokova.
Finale između Budućnosti i Sea Starsa igra se u dvorani Nikoljac u Bijelom Polju u četvrtak, od 20:30 časova.

U finalu Kupa košarkašice Budućnosti i Sea Starsa

Najmanje 37 rudara poginulo je, a još 25 hospitalizovano nakon trovanja ugljen monoksidom u rudniku u nigerijskoj saveznoj državi Plateau. Prema policijskim izvorima i sigurnosnom izvještaju, do nesreće je došlo u srijedu u ranim jutarnjim satima, prenosi Reuters.
<h3>Smrtonosni gas u napuštenom oknu</h3>
Tragedija se dogodila oko 5:45 ujutro u rudarskom oknu u mjestu Kampani, na području Vase. Nigerijski ministar za razvoj čvrstih minerala, Dele Alake, izjavio je da se radi o napuštenom nalazištu olova, gdje uskladišteni minerali ispuštaju otrovne plinove. Prema njegovim riječima, mještani su, nesvjesni opasnosti, ušli u tunel kako bi iskopavali rudu i pritom udahnuli smrtonosni plin.
Preliminarni rezultati istrage potvrdili su da su žrtve, u dobi od 20 do 35 godina, preminule od posljedica udisanja gasa tokom rada pod zemljom.
<h3>Vlada naredila hitnu obustavu rada</h3>
Nakon nesreće, ministar Alake naredio je zatvaranje rudarskog područja koje pokriva licenca 11810, a kojim upravlja kompanija Solid Unit Nigeria Limited u vlasništvu Abdullaha Dan-Čine. Savezna vlada takođe je naložila hitnu obustavu svih rudarskih aktivnosti na pogođenom području do završetka istrage.
Vlada savezne države Plateau saopštila je da se strahuje od velikog broja žrtava, ne navodeći konačan broj, te potvrdila da se preživjeli nalaze na liječenju u obližnjim bolnicama. Sigurnosne snage ogradile su mjesto nesreće kako bi spriječile daljnji pristup.
Nesreće u rudnicima česte su u Nigeriji, gdje većina rudnika radi ilegalno, s minimalnim sigurnosnim mjerama i bez odgovarajuće zaštitne opreme za radnike.