Za Portal Analitika piše: Bojan Đuranović
Ima taj jedan snimak koji se ovih dana „vrti” društvenim mrežama, a na kojem se žena-četnik pretvara u ženu-fašistu, ako tu ima bilo šta u bilo čega da se i pretvara. Viče Vesna Bratić, na tom snimku, u kameru izlivajući najgori oblik mržnje, šovinizma i fašizma prema pripadnicima Muslimana, Bošnjaka i Albanaca u Crnoj Gori. Viče, i u tom delirijumu nošena onim što zbilja osjeća, zaboravlja da je žena, profesorica Univerziteta, ministarka... Zaboravlja jer mržnja nema ni pol, ni zanimanje, ni funkciju. Mržnja je mržnja i kao takva je ogavna i banalna, kako je o njoj govorila velika Hannah Arendt, i sasvim je nebitno ko je čini i izgovora.
„Ne rađa se žena — ženom se postaje“ - Simone de Beauvoir
No, na tom snimku koji je trebao svima da jasno pokaže đe smo zagazili 2020. su, osim Bratić, bila i dva lika pod maskama. Maske su tu bile zbog korone, da ne pomislite da su i oni neki kriminalci.&nbsp;
Maskirana gospoda su Milojko Spajić i Jakov Milatović, tadašnji nešto, a sadašnji premijer i predsjednik države. Tu su da daju podršku svojoj istomišljenici u njihovom zajedničkom cilju dehumanizacije svih nepravoslavaca u Crnoj Gori. Kažem zajedničkom jer kako tada, tako ni dan danas, nijedan od njih dvojice se nisu ogradili, kritikovali ili na ma koji način pokazali da su im one riječi Vesne Bratić zasmetale. Jer, što bi rekao Ustav Crne Gore: Predsjednik države je predsjednik svih građana Crne Gore, osim ako ne odluči i osjeća drugačije.
A očigledno da osjeća, jer da nije tako ne bi se javno založio da gore pomenutu kao predsjednik države amnestira. Ono šta je zaboravio, a niko mu nije ni rekao, jeste da se ne može amnestirati osoba koja još uvijek nije osuđena. Ili to možda predsjednik Milatović zna nešto što mi ostali ne znamo, možda on ima informaciju da će biti osuđena pa, veli, da ja to pomilujem na vrijeme jer ko zna kakva vremena dolaze, a onih pet godina mandata proleće kao dlanom o dlan.
Osim ukoliko Milatović ne smatra da je trebao abolirati od svake odgovornosti jer je žena? A taj narativ nije samo njegov, postao je to zajednički PR tekst koji bjesomučno ponavljaju svi, od njega, preko predsjednika Skupštine, političkih lidera pozicije, anti-novinarskih medija, pa sve do onih, svih, sedmoro iz njene Ujedinjene Crne Gore, koji su došli da se presmiju ispred Tužilaštva i tako daju bezgraničku podršku svojoj, osmoj, članici partije.&nbsp;
Ono što je svima zametalo i šta su svi zajednički kritikovali, svi osim Spajića koji je u Dubaiju pa nije još stigao, jeste baš taj momenat kako se neko usudio da hapsi ženu i profesorku, kao i to da je u određivanju pritvora odlučivala sutkinja Suzana Mugoša. Ono što velikim zaštitnicima ženskih prava i sloboda, i vaskolikim borcima za pravdu, nije zametalo jeste kada su se na isti način hapsile druge žene, no te druge žene su bile samo žene, ne i žene-četnici. A, Suzana Mugoša, nije bila nimalo sporna kada je odlučivala o pritvorima Vesni Medenici, Ranku Uboviću, Aleksandru Mijajloviću... tada je bila ok, sada odjednom nije. Dosljedno, nema šta?
Ako je žena Vesna Bratić, po svojoj volji i želji, i žena-četnik Vesna Bratić, zašto ona ista ne bi, po volji i želji tužilaštva mogla biti i Vesna Bratić žena-kriminalac. Ili, da iz svega ovoga izbacimo ovo žena, jer ne igra ama baš nikakvu ulogu u tome da li je počinila ili ne krivično djelo.
Od svih ovih glasnogovornika koji žele da joj se stave u zaštitu, za sada samo glasnogovorništvom, niko nije objasnio zbog čega bi je njen pol ili, često pominjana, akademska titula abolirali od bilo čega. Ili, prosto znaju šta je i kako radila pa im je to jedina stvar za koju mogu da se zakače.
Članovi Ujedinjene Crne Gore došli ispred SDT-a da izraze podršku Vesni Bratić
Članovi Ujedinjene Crne Gore došli ispred SDT-a da izraze…
Srpski nacionalni savjet: Da li je Bratić zaslužila ovakav tretman jasnim i neskrivenim izjašnjavanjem o pripadnosti srpskoj nacionalnoj zajednici.
Srpski nacionalni savjet: Da li je Bratić zaslužila ovakav…
Presumpcija ili pretpostavka nevinosti je u ovom, kao i svim ostalim slučajevima zanemarena. Jedni su je već abolirali, dok su je drugi odavno osudili. I, kažem, nije prvi put, javnost prosto tako voli. Problem je u tome što u ovome prednjače politički lideri i vršioci najviših državnih funkcija u Crnoj Gori, čime smo još jednom potvrdili da ovo odavno nije ni nalik funkcionalnoj državi u kojoj se ni ne pokušava poštovati Ustav i zakoni.
I dok čekamo konkretnu informaciju zbog čega jer Bratić iza rešetaka, i zbog čega to očigledno nije nehumano, nezakonito i staljinističko otpuštanje stotina direktora osnovnih i srednjih škola, već nešto veće, sjetimo se one njene priče kako je svo znanje pokupila od svoje bake koja joj je na svako pitanje davala slične odgovore: „Sve je to zbog Kosova i korote za njim“.
A, ovo su sve samo bapske priče u državi đe su svi aperisani od odgovornosti.&nbsp;
Eh, da. Ne zaboravimo da su prekjuče trajeketu „30. avgust“ otkazala sva četiri motora. Da sam religiozan tačno bih pomislio da nam ovo nebesa daju neki znak ili se samo malo sprdaju sa nama.&nbsp;
Dogodine u ZIKS-u!!!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Bako, bako, zbog čega crnogorske žene nose lisice na rukama?

Za Portal Analitika piše: Alekdandar Radoman&nbsp;
Taman sam krenuo sročiti kolumnu o inicijativi Jakova Milatovića da se postupak protiv Vesne Bratić obustavi. Taman sam, velim, iskucao prvu rečenicu – Volio bih da upoznam glasača Jakova Milatovića..., kad stigoše već duže od mjesec i po dana očekivane vijesti. Organizatori tzv. pokušaja državnog udara nijesu krivi jer ni tog pokušaja državnog udara nije ni bilo, kako tumači Apelacioni sud. Pa umjesto da se bavim posrnućem predśednika države, ipak odlučih da se osvrnem na posrnuće crnogorskoga pravosuđa, premda su to samo dva lica iste povijesti žalosne institucionalne entropije.
Apelacioni sud odbio žalbu SDT-a: Oslobođeni svi optuženi u slučaju Državni udar
Apelacioni sud odbio žalbu SDT-a: Oslobođeni svi optuženi…
Pa da malo podśetim na hronologiju.
8. marta 2017. godine Viši sud u Podgorici prihvatio je sporazume o krivici u tzv. slučaju državni udar na osnovu kojih je pet osoba osuđeno na pet mjeseci zatvora zbog pripremanja nasilnog upada u Skupštinu Crne Gore. Nakon toga, još nekoliko je lica priznalo krivicu.Riječ je, dakle, o pravosnažnim presudama koje potvrđuju da je 16. 10. 2016. godine u Crnoj Gori pokušan „nasilni upad u Skupštinu Crne Gore“, odnosno terorizam.
9. maja 2019. godine vijeće Višeg suda u Podgorici donijelo je prvostepenu osuđujuću presudu za sve optužene za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine. Presuda je u ukupnom zbiru premašila 68 godina zatvora.
A onda je uslijedio obrt. Nakon što su na vlast 2020. godine došli prvostepeno osuđeni teroristi, februara 2021. godine Apelacioni sud je ukinuo prvostepenu presudu i vratio slučaj na ponovno odlučivanje Višem sudu u Podgorici.
29. 11. 2022. godine predśednik specijalnog vijeća, sudija Zoran Radović, i vijeće kojim je predśedavao odlučilo je da, „zbog novog činjeničnog stanja u ovom predmetu“, Specijalno državno tužilaštvo ima rok od 15 dana da dostavi sudu novu optužnicu.
9. 12. 2022. godine, dakle pet dana pred isticanje zadatoga roka, pod optužbom da je postao član Kavačkoga klana (što će se u docnijem postupku pokazati kao klasična podmetačina) uhapšen je zamjenik glavnoga specijalnog tužioca Saša Čađenović, glavni tužilac u tzv. slučaju državnoga udara. Ni godinu i po nakon toga uhapšen je i Čađenovićev nadređeni, Milivoje Katnić, nakon što je klasičnim pravnim nasiljem smijenjen s pozicije glavnoga specijalnog tužioca. Dva ključna čovjeka u tzv. procesu državni udar tako su se našla iza rešetaka u postupku koji ima sve elemente političkoga progona. Bilo je već tada sasvim jasno kako će okončati cijeli sudski postupak za pokušaj terorizma.&nbsp;
Čađenovićevo hapšenje podśetilo je na jedan sličan slučaj iz okruženja. Naime, 14. 9. 2005. godine u Beogradu je uhapšen zamjenik specijalnog tužioca za organizovani kriminal Milan Radovanović, čime je tužilac koji je pisao optužnicu za ubistvo Zorana Đinđića odstranjen iz tog postupka. Samo pola godine nakon toga umro je od srčanoga udara usred sudskoga postupka. Premda smo skloni mistifikaciji, službe i nijesu tako inventivne, a tragove njihova djelovanja lako otkriva identični obrazac.
17. 5. 2024. godine, mjesec dana nakon hapšenja Milivoja Katnića, za predśednika Višega suda u Podgorici izabran je Zoran Radović. Onaj isti sudija koji je deset dana pred hapšenje Saši Čađenoviću dao rok od 15 dana da preda novu optužnicu u slučaju tzv. državni udar. Na poziciju predśednika Višega suda izabrao ga je Sudski savjet, skrojen po Dritanovim zakonima koje je kao politizaciju pravosuđa svojevremeno kritikovala i Venecijanska komisija.&nbsp;
U trenutku Radovićeva izbora za predśednika Višega suda zamjenik predśednika Sudskoga savjeta je advokat Dražen Medojević, jedan od pravnih zastupnika optuženih u tzv. slučaju državni udar. Radovića je za predśednika Višega suda, dakle, pored ostalih izabrao Medojević.
Odlukom vijeća Višega suda na čelu sa sudijom Zoranom Radovićem 12. 7. 2024. godine svi optuženi oslobođeni su krivice. Radović je u presudi izglasanoj na vijeću, manje od dva mjeseca nakon što ga je jedan od advokata odbrane doveo na poziciju predśednika Višega suda, ne samo zaključio da niko nije kriv, no i da nikakvog krivičnog djela nije ni bilo. Uprkos odlukama Višega suda iz 2017. godine, po kojima je najmanje deset lica priznalo krivicu za učešće u krivičnom djelu. Radović je presudu napisao 11 mjeseci nakon odluke.
Juče smo, očekivano, saznali da je Apelacioni sud 30. 12. 2025. godine potvrdio odluku Višega suda. Predśedavajuća vijeća koje je donijelo ovu odluku, sudija Vesna Moštrokol, iznenada je podnijela ostavku na sudsku funkciju iz „ličnih razloga“. Ostavku je, kako tvrdi predśednica Vrhovnoga suda, podnijela prije odlučivanja u tzv. slučaju državni udar, a nakon što je bila pozvana na intervju pred Sudskim savjetom povodom konkursa za Vrhovni sud.
Kad je prije neki dan odjeknula vijest o hapšenju Vesne Bratić, a crnogorska se javnost podijelila na one koji likuju što je pravda navodno stigla i na one koji vrište što se procesuiraju „njihovi“, bilo je jasno da je riječ o novoj maskirovki pravosuđa, na što smo i upozorili premda je to upozorenje doživjelo neobičnu interpretativnu sudbinu.&nbsp;
Vesni Bratić ukinut pritvor
Vesni Bratić ukinut pritvor
Danas, kad je Bratićkoj ukinut pritvor, a njeni politički mentori oslobođeni optužbi za državni udar, valjda je svima jasno kakva nam je jeftina koska bačena prije neki dan. I dok će se slučajem Bratić sudovi još neko vrijeme baviti dok ga kao marginalni primjer opšte destrukcije društva ne obesmisle i relativizuju, oni koji su 2020. godine komandovali Vesni Bratić, a danas upravljaju državom – đuture sa svojim tjelohraniteljima i sinovcima – ostaju nedodirljivi za prvosudne instance, makar bili dio šeme ruskih obavještajnih službi za državni udar, o kojem su svjedočile svojevremeno i najmoćnije obavještajne službe svijeta, dok ga je domaća Justicija u liku aktuelnog predśednika Višega suda – prespavala.&nbsp;
Umjesto zaključka, valja samo primijetiti da se danas Crnom Gorom upravlja lako – neki su ucijenjeni, neki ustrašeni, neki kupljeni, a neki dragovoljno pristaju na ulogu epizodista u planovima koji se kroje u obavještajnoj službi jedne suśedne države čiji je bivši direktor danas ambasador te države u Crnoj Gori.
A to što u pravnom prometu Crne Gore postoje oprečne pravosnažne presude – njih desetak da je pokušaja terorizma 2016. bilo i jedna da nije, to što advokati biraju sudije koje presuđuju u postupcima u kojima su oni zainteresovana strana, to što sudije naprasno podnose ostavku prije donošenja odluke, kao i to što prvostepeno osuđeni za terorizam danas kao namjesnici beogradskoga autokrate upravljaju Crnom Gorom, a tužioci koji su spriječili krvoproliće 2016. godine čame u zatvoru, to vam nije samo slika totalnog posrnuća crnogorskoga pravosuđa, to vam je i slika zarobljene države, koju vode oni što bi je najradije obestrvili.

Posrnuće crnogorskoga pravosuđa

Izuzetak koji potvrđuje pravilo precizan je opis ponašanja Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) prema bivšoj ministrici četiri resora, Vesni Bratić. Istina, nakon medijskih natpisa, kao i brojnih dokaza koji ukazuju na staljinistički karakter čistke sprovedene protiv direktora obrazovnih ustanova samo zbog pretpostavke da pripadaju određenoj političkoj struji, u dosadašnjem dijelu postupka nema razlike u odnosu na druge slučajeve. Bar pojavno.
Kontekst je, međutim, presudan – sve se dešava u trenutku kada se SDT, prije svega od strane međunarodnih partnera, sumnjiči za selektivnost. Nesumnjivo je da je sve upravo u funkciji stvaranja kontranarativa koji treba da posluži kao pokriće za nastavak matrice ponašanja koju je već uspostavilo.
Model paradiranja, javnog privođenja i spektakularizacije postupka obrazac je koji se mora zaustaviti. Nesumnjiva je potreba crnogorskog društva da se izdigne iznad primordijalnih instinkata. Tužilaštvo i SPO moraju prestati da podilaze niskim strastima masa, stvaranju gladijatorske arene. Pretpostavka nevinosti i čuvanje dostojanstva osumnjičenih tekovine su civilizovanog svijeta. Te principe, valjda, moramo očuvati i njegovati kao standard. Istini za volju, zakoni koji to regulišu već postoje, uključujući i pravila o stavljanju lisica i fotografisanja ljudi u takvim okolnostima. Jasno je zašto se ciljano i svjesno ne sprovode.
Međutim, slučaj profesorice Bratić otvorio je sajam palanačkog licemjerja, u kojem se jedni lome da kritikuju ono što su do juče slavili, a drugi ga koriste ne bi li demonstrirali sopstvenu moralnu superiornost. Što bi stari Crnogorci rekli – virtue signaling.
Ako ste bili nijemi na postupanje prema Jeleni Perović i drugim profesorima i rektorima, onda današnje tirade o lisicama i privođenjima ostaju degutantan primjer licemjerja koje porađaju intelektualno inferiorne sredine. Istovremeno, skandalozno je i ponašanje vlasti koje prolazi gotovo neopaženo.
Organizuju se protesti, upućuju kritike, drže govori – i to se ne tumači kao pritisak na tužilaštvo. Da sličnu stvar radi opozicija, odnosno nekadašnja vlast, vjerovatno bi se već sada zveckalo klauzulom balansa.
U tom procesu, koji je sprega potrebe tužilaštva da simulira neselektivnost i moralnih čistunaca da se samoaktuelizuju, prenebregava se jedna okolnost: jedina suštinski na meti agresije i kampanje defamacije jeste sutkinja Suzana Mugoša. Tu, valjda, ni pol, a još manje profesija, ne provociraju zaštitu.
Na stranu sve, postoji i fenomen koji otkriva razliku u postupanju velikosrpske opcije u odnosu na crnogorsku. Crnogorska opcija u ovakvim situacijama uglavnom ćuti ili prećuti, kako ne bi bila dovedena u vezu sa osobom, odnosno djelima koja joj se stavljaju na teret. Velikosrpska opcija nema taj kompleks. Ona brani, bez obzira na to da li je Bratić kriva ili nije, jer je simbol. A simboli se ne daju.
Principijelnost se testira onda kada se slučaj kosi sa našim ideološkim svjetonazorima, a ne onda kada ih potvrđuje. Sve drugo je palanačko licemjerje.

Palanačko licemjerje

Crna Gora danas ne živi samo političku krizu vlasti. Ona živi krizu opozicije ili, preciznije – višak opozicija. Tri kolone, tri logike, tri potpuno različita sistema vrijednosti bore se za prostor koji bi trebalo da bude jedinstveno polje borbe protiv urušavanja države.
U tom haosu, srpske službe su izvele još jednu diverziju. Medijska konstrukcija i spin poznat kao „Botun“ pokazali su kako se od jedne doslovno seoske teme može napraviti politički detonator. Nije to bio samo udar na formalnu vlast – bio je to pokušaj preuzimanja i samog opozicionog prostora. Rezultat? Inaugurisanje „novih lidera“ crnogorske opozicije na naslovnicama tabloida kreiranih u kuhinji BIA.
Tako su ulogu opozicionih perjanica dobili Milan Knežević i Dritan Abazović. Prvi u funkciji mobilizacije tvrdog srpskog biračkog tijela, koje se sve više opire „evropejskom“ igrokazu Andrije Mandića, a drugi u još jednoj misiji prepakivanja razočaranih crnogorskih glasova.
Formalna opozicija u parlamentu, u toj zaglušujućoj buci, ostaje nijema. Ili možda čeka. Ili kalkuliše. U svakom slučaju – ne vodi.
<h2>I kolona: Opozicija državi</h2>
Prvu kolonu predvodi čovjek koga Aleksandar Vučić otvoreno promoviše kao lidera Srba u Crnoj Gori – Milan Knežević. Danas je očigledno da mu je partner u toj priči Dritan Abazović, kojeg je Matija Bećković svojedobno opisivao kao nekog koga ce sprska mladež nositi na rukama.
To nije opozicija vlasti. To je opozicija samoj ideji suverene, građanske i evropske Crne Gore.
„Mudro“ ćutanje Andrije Mandića u ovom trenutku ostaje politička enigma. Da li sprema distancu od Beograda ili samo čeka trenutak da Kneževića skloni u stranu, kao što je to već učinio sa Nebojšom Medojevićem? U balkanskoj politici, tišina nikada nije prazna – ona je taktika.
<h2>II kolona: Etablirana opozicija</h2>
Drugu kolonu čini formalna, etablirana opozicija – ona koja je opozicija prije svega zato što nije vlast. Njena strategija je čekanje. Strpljivo, disciplinovano, gotovo administrativno čekanje trenutka kada će se vladajuća struktura urušiti sama od sebe.
A urušava se.
Jer, postojeći establišment je u terminalnoj fazi. Nije pitanje da li će pasti, već kada. Raspisivanje izbora trenutnu koaliciju pretvoriće u rogove u vreći. To osjećaju i njihovi birači, koji su umjesto promjena dobili zamjene, umjesto borbe protiv kriminala – još dublju kompromitaciju, umjesto kraja partijske države – radikalno zapošljavanje „po dubini“; umjesto sekularizma – situaciju u kojoj popovi otvoreno disciplinuju političare.
Ali ni prva ni druga kolona nemaju kapacitet da porode nešto suštinski novo. Trideset pet godina su zajedno na javnoj sceni. Politički su se potrošile, čak i onda kada su bile u pravu.
<h2>III kolona: Emancipatorska opozicija</h2>
Treća kolona tek nastaje. Teško joj je naći jedinstveno ime, ali joj je lako prepoznati duh.
To je reformska i emancipatorska opozicija koja ne ide logikom „prvo partija, pa program“, već obrnutim redosljedom – prvo sistem vrijednosti, pa politički oblik. Ona se artikuliše kroz građanske inicijative, intelektualne krugove, nezavisne medije i organizacije civilnog društva. Umnogome podsjeća na duh nekadašnjeg Građanskog foruma iz 1995. godine.
Njen cilj nije puka smjena vlasti. Njen cilj je punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji i redefinisanje države kao moderne, sekularne, kulturno samosvjesne zajednice.
Crnoj Gori danas ne treba još jedan „treći put“. Ti putevi su se uvijek završavali kompromisima sa nacionalizmom i trgovinom državnim interesima. Potreban joj je opozicioni profil Václava Havela – nadahnut, inspirativan, kulturološki superioran, hrabar da bude manjina dok ne postane većina.
Takva opozicija ne galami – ona oblikuje. Ne manipuliše strahovima – ona proizvodi nadu. Ne kalkuliše identitetima – ona ih oslobađa.
Crna Gora je danas zemlja sa tri opozicije. Jedna je protiv države. Druga je protiv vlasti, ali bez vizije. Treća je protiv sistema vrijednosti koji nas drži zarobljenima.
Samo jedna od te tri ima potencijal da bude budućnost.

Crna Gora – zemlja sa tri opozicije

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/crnogorski-jezik-pred-vratima-eu">Portal Analitiku </a>piše: Aleksandar Radoman
Kako bih u ovaj osvrt na aktuelni društveni trenutak uveo ključni pojam, poslužiću se parafrazom jedne po zlu istorijske rečenice političkog oca najvećeg dijela aktuelne parlamentarne većine u Crnoj Gori: „Opet smo pred pomirenjima i u pomirenjima. Ona nijesu oružana, mada ni takva još nijesu isključena.“&nbsp;
Kako se, najmanje našom zaslugom, približavamo EU, tako se pojam pomirenje sve češće može čuti u javnome diskursu. Njegovi su zagovornici predśednik Skupštine, reklo bi se – ako je to nerazgovjetno kompleksaško brbljanje uopšte moguće valjano protumačiti – i predśednik države, potom potpredśednici Vlade te episkopi Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori. Dakle, svi oni koji danas dominantno odlučuju o sudbini ove države.
A kakvo je to pomirenje najbolje nam je neki dan približio potpredśednik Vlade objavom na X-u: „Zajedništvo Crnogoraca i Srba pokazalo bi da većinski narod u Crnoj Gori može prevazići vještačke podjele.“ Dakle, Crnogorci i Srbi jedan su pa još i većinski narod, društveni pluralitet je vještački indukovan, a kad se većinski narod ujedini slijedi prosperitet zajednice.&nbsp;
Pokazao nam je tako potpredśednik Vlade, nevješto pokušavajući da u svileno ruho urola razorni politički projekat kojem služi, da pod pomirenjem, kao i Joanikije uostalom, ne podrazumijeva dostizanje društvene kohezije oko ključnih vrijednosti poput prihvatanja državne suverenosti i Ustava, nego bitku za homogenizaciju zajednice. Prvenstveno vjerske, dakle mistične, a u njegovoj saznajnoj mućkalici, zapravo nacionalne ili „narodne“.&nbsp;
Otud sve češće od pripadnika vladajućeg režima u javnom prostoru možemo čuti sintagme „država naroda“, „konstitutivni narodi“, „narodna skupština“, „narodna zastava“ i sl., sve sreda nespojive s ustavnim uređenjem Crne Gore kao građanske države. Iskustvo 20. vijeka nam je svjedok da kad god se s pozicija političke moći u Crnoj Gori povede bitka za homogenizaciju imaginarne zajednice, to ne može proći bez žrtava. Ta je homogenizacija uvijek okrenuta protiv onog Drugog, vjerski, nacionalno ili ideološki neuklopivog u poželjnu sliku svijeta kakvu grade tzv. pomiritelji. Istorija bitaka za takvo pomirenje u Crnoj je Gori ispunjena krvavim stranicama bijeloga terora, Šahovića, četničkim genocidom u Polimlju i śevernoj Crnoj Gori, zločinom na Lazinama, a krajem XX vijeka dopunjena deportacijom Bošnjaka, Bukovicom, Štrpcima, progonom suverenista i Kaluđerskim lazom. Tzv. pomirenje kakvo nam nude episkopi Beogradske patrijaršije i čelni ljudi današnjeg režima zapravo je već viđeni scenario razorne društvene polarizacije zasnovane na ideologiji krvi i tla.
Premda se ta ideološka ponuda danas zaklanja iza navodne borbe za „narodna“ prava, njezin cilj nije, kako bi se površno moglo pomisliti, etnofederalizacija Crne Gore, već je to samo prelazna faza ka potpunom „preumljavanju“, kako voli reći jedan visoki klirik Beogradske patrijaršije, ili drugačiji put k istom cilju, kako veli predśednik Skupštine.&nbsp;
A taj je cilj jasan – desubjektivizacija i desuverenizacija Crne Gore i njeno potpuno ekonomsko, kulturno, a vremenom i političko utapanje u Srpski svet, savremenu varijantu Moljevićeve Homogene Srbije. Otud se ovih dana kristališu dva moguća modela puta u nestanak Crne Gore. Prvi podrazumijeva konstantnu destabilizaciju države s ciljem onemogućivanja njezina puta u EU. Drugi, pak, počiva na ideji da – ako se ulazak u EU usljed trenutnih geopolitičkih silnica ne može onemogućiti – onda je potrebno s pozicija vlasti Crnu Goru do te mjere društveno i državno preoblikovati da u slučaju pristupanja EU ona postane tek državna ljuštura, meki trbuh srpskih i ruskih uticaja.
Umjesto rasprava o tome postoji li stvarni sukob ili njegovo fingiranje unutar strukture Vučićevih lojalista u Crnoj Gori danas, korisnije bi bilo da se okrenemo zaustavljanju već najavljenih koraka destabilizacije države koje će sprovoditi, svaka na svoj način, obje frakcije pod kontrolom Aleksandra Vučića.
Teme su već delegirane i pripadaju korpusu identitetskih politika – jezik, zastava, dvojno državljanstvo. Kao što vidimo, trobojke – ali ne one koje naše zakonodavstvo tretira kao „istorijske simbole“, već one dizajnirane u štabovima SNP-a krajem 90-ih – protivzakonito se kače na jarbole opština koje kontrolišu Vučićevi lojalisti, bez razlike u partijskoj pripadnosti. Simbolički je to čin jednog rukavca projekta na kojem rade i koji će, ako im izmakne vlast na državnom nivou, sasvim sigurno poći u pravcu saoizacije, dobro oprobanom modelu đe god Rusija ili Srbija proglase svoj nacionalni interes za prisvajanje tuđih državnih teritorija.&nbsp;
Ususret finalizaciji pregovora s EU jedan će problem osobito biti prisutan kao povod za destabilizaciju. Riječ je o pitanju ustavnoga definisanja službenoga jezika, a ja bih rekao – pokušaja da se onemogući da crnogorski jezik postane jedan od službenih jezika EU.&nbsp;
Kao što je poznato, Ustavom iz 2007. crnogorski jezik je definisan kao službeni, a Ustav je prepoznao kao jezike u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski. Danas sve češće čujemo zahtjev da se i srpski jezik proglasi službenim, uz argumentaciju da je ustavnim rješenjem diskriminisan. Da je poštovanje jezičkih prava zaista motiv za pokretanje ove inicijative, nje zapravo nikad ne bi ni bilo.&nbsp;
Srpski je jezik u Ustavu Crne Gore definisan istom sintagmom kao i u Ustavu Republike Srbije, a govornicima srpskog jezika u Crnoj Gori zagarantovana su sva jezička prava, čime se svaka priča o diskriminaciji završava. Štoviše, osim zagarantovane upotrebe u svim oblicima javne komunikacije, izdavanja dokumenata na tom jeziku, srpski je jezik danas zastupljen na svim nivoima obrazovnog procesa – od osnovne škole do visokoga obrazovanja. Zahtjev da se on uz crnogorski proglasi službenim jezikom nema, dakle, uporište u tezi o njegovoj diskriminaciji, već ima za cilj otvaranje Pandorine kutije ustavnoga preoblikovanja Crne Gore iz građanske u državu naroda. Da bih ilustrovao ovu tezu, pozvaću se na jedan važan, ali sasvim zanemaren pravni dokument. Riječ je o Odluci Ustavnoga suda Crne Gore od 18. 7. 2013. povodom inicijative Matice crnogorske i SDP-a da se preispitaju odredbe Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju.&nbsp;
S pozivom na Ustav i evropsku pravnu praksu, Ustavni sud je tada utvrdio sljedeće stavove o ustavnom položaju službenoga jezika i ostalih jezika u službenoj upotrebi:
1. „Crnogorski jezik, kao odraz državnog suvereniteta Crne Gore, Ustavom (član 13, stav 1), je definisan kao službeni – zvanični i njegova upotreba u službenim odnosima uvijek se podrazumijeva.“
2. „Službena upotreba i srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika (član 13, stav 3. Ustava), u generalnom statusnom smislu, garantuje se svim građanima, u Crnoj Gori, pa i pripadnicima manjinskih naroda i manjinskih nacionalnih zajednica, u skladu s Ustavom i zakonom.“
3. „Iz navedenih odredaba proizilazi da je ustavom uspostavljena osnovna i jasna distinkcija između 'službenog jezika' i 'jezika u službenoj upotrebi'. U tom smislu upotreba crnogorskog jezika, kao službenog, podrazumijeva se na cijeloj teritoriji Crne Gore, bez ikakvih posebnih uslova...“
4. „Upotreba ostalih jezika u službenoj upotrebi (srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika), u pravnom poretku Crne Gore, obuhvata širok krug pravnih odnosa (...) i zavisno od materije, regulisana je mnogim zakonima. Eventualna neravnopravna upotreba srpskog jezika, po ocjeni Ustavnog suda, mogla bi se cijeniti samo u okviru ostalih jezika koji su u službenoj upotrebi, ali ne i u odnosu na službeni – crnogorski jezik.“
Iz Odluke Ustavnoga suda jasno proizilazi da ni o kakvoj diskriminaciji nema riječi. Cilj je, dakle, postojeći ustavni model, đe je nosilac suvereniteta građanin, preko redefinisanja ustavnog određenja službenog jezika obesmisliti tako što bi se uz ime državnog jezika kao službeni jezik pojavio i jezik jedne nacionalne grupacije, a to bi otvorilo vrata za dalje ustavne intervencije u pravcu napuštanja građanskoga uređenja i uvođenja koncepta konstitutivnih naroda. To je, naravno, dugoročni cilj. Kratkoročni je – spriječiti da crnogorski jezik kao službeni postane jedan od zvaničnih jezika EU.&nbsp;
Kao što rekoh, vjerujem da će tokom 2026. biti upotrijebljeni svi mehanizmi uticaja da se u finišu pregovora taj po državu i njeno ustrojstvo važni identitetski i simbolički postament – razdrobi.&nbsp;
I još jedna napomena iz domena normative. Onako kako se ustav suverene države Crne Gore može izglasati samo u Skupštini Crne Gore, tako se i crnogorski jezik normira samo u Crnoj Gori. Ostali jezici koje Ustav određuje kao „jezike u službenoj upotrebi“ normiraju se u drugim državama, pa ni po tom osnovu ne mogu biti dio normativnoga bagaža koji Crna Gora sa sobom unosi u EU. Na to treba konstantno podśećati nosioce izvršne vlasti, kroz pritisak koji im neće dozvoliti da se ususret EU integraciji poigravaju s temeljnim vrijednostima ove države.

Crnogorski jezik pred vratima EU

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/vesna-bratic-nije-zasluzila-ovo">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
O Vesni Bratić tokom njezinoga ministrovanja pisao sam u više navrata. Neću ponavljati svoje stavove. Osvrnuću se direktno na njezino jučerašnje procesuiranje i odvođenje u SDT te zadržavanje od 72 časa (Viši sud je kasno sinoć donio odluku o pritvoru na 30 dana). SDT je sramotan s načinom na koji se ponaša. Zaista se nameće pitanje - zašto ta institucija demonstrira silu na način prikladan negdašnjem čileanskom ili kolumbijskim režimima? Zar profesoricu univerziteta i bivšu ministarku prosvjete trebaju privoditi specijalci s fantomkama kao da se radi o najgorem pripadniku narko kartela iz favela? Kome treba onakav šou? I zašto Vesna Bratić?
Svi znaju da svoj posao nije radila valjano, ali nije ga grđe radila od direktora Javnoga servisa, gradonačelnika Pljevalja i Nikšića, ministra vojnoga i ministra policije te mnogih drugih iz ove i prethodne vlasti, a kamoli od Andrije Mandića za kojega izvori pokazuju da je bio direktno umiješan u pokušaj državnoga udara!
Vesna Bratić je definitivno griješila, način na koji je vodila 4 u 1 ministarstvo bilo je ravno političkom samoubistvu. Ali ona je to radila iz misije, a ne iz kriminalnih pobuda. Ne kažem da se njen rad ne treba preispitati, ali definitivno nije zaslužila tretman kakav joj je priredio SDT. Jedno je jasno - ovo nije nikakva autofagija revolucije iz 2020. Posrijedi je definitivno nešto drugo, što će se narednih dana vjerovatno razotkriti.
A za SDT poruka - kad smognete snage da uhapsite Andriju Mandića i počnete ispitivati kriminalne radnje unutar Crkve Srbije - počnimo s Pavlom Đurišićem, onda možemo govoriti o vašem profesionalizmu. Do tada - vi ste obične kukavice koje se kriju iza moći i hapse žene i đedove.

Vesna Bratić nije zaslužila ovo

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/direktorov-strah-od-rijeci">Portal Analitiku </a>piše Aleksandar Radoman:
Direktor Uprave policije je kršan momak. Direktor Uprave policije rukovodi kompletnim represivnim aparatom ove zemlje. Direktor Uprave policije, usto, tvrdi da je neustrašivi borac protiv kriminala i da bi bez njega na toj funkciji organ kojim rukovodi bio bezopasan po kriminalce.
A ipak, direktor Uprave policije plaši se teksta Duška Kovačevića. Jer nikako drugačije nije moguće objasniti zašto je Kovačević pozvan da dâ izjavu u policiji povodom optužbi da je prijetio direktoru Uprave policije.
Kao neko ko je profesionalno usmjeren na tumačenje teksta moram reći da u Kovačevićevom članku "Bolje od bjekstva" nijesam uočio nikakve prijetnje na račun direktora Uprave policije. Ako prijetnji u tekstu nema, a Kovačević je nabijeđen da ih je uputio, ne preostaje ništa drugo no da se zaključi da se direktor Uprave policije bavi učitavanjem pa, valjda iz straha od javne kritike, vidi prijetnje u tekstu u kojem ih nema.
Kad se književni kritičar povede za učitavanjem, šteta se još i može kontrolisati, ali kad to radi direktor Uprave policije, e to vam nije tako mali belaj. To vam je poruka - poput one upućene novinaru u studiju TV Vijesti - da je sloboda govora ukinuta ako podrazumijeva kritiku rada onih na pozicijama moći, a da će za one koji se ogluše o tu zabranu, uslijediti procesuiranje. Juče su pred državnim organima zbog svog kritičkog pisanja bili Draško Đuranović i Darko Šuković, danas je Duško Kovačević, targetirani od moćnika samo zato što kritički pišu o njihovim nepodopštinama.
S Duškom Kovačevićem, da se razumijemo, nesaglasan sam po mnogim pitanjima. S Vesnom Bratić još i više. No ono što cijenim u Kovačevićevom javnom djelovanju je nesumnjiva mjera pristojnosti. Tu pristojnost juče nijesam vidio od onih koji bi je trebali braniti tokom privođenja Vesne Bratić.
Opet smo gledali scene kamufliranih pratilaca i lisice na rukama privedene. Opet smo svjedočili odvratnoj teatralizaciji kao u brojnim ranijim slučajevima. Ne znam kako stvari stoje s propisima i da li je sve to zaista neophodno, ali znam da bi samo zera pristojnosti bila dovoljna da se javnost poštedi rijalitija u kojem su katran i perje zamijenjeni lisicama i udarnim vijestima.
Vesna Bratić je na očigled javnosti prekršila zakon. SDT sve to zna već punih pet godina. Nije reagovao dok je bila na poziciji ministarke, reaguje sad kad više nema ni moć ni uticaj. Dok oni koji imaju moć i uticaj ostaju i dalje van dometa zakona - u najboljem slučaju u permanentnom izviđanju. Počev od Beogradske patrijaršije čiji "kalaši" iz predizbornih dana izgleda više nikog ne zanimaju, preko predśednika Skupštine čiji je kabinet javno ogledalo kršenja Ustava, do čelnika Pljevalja i Nikšića koji se svako malo potrude da ponize ovu državu ili raznih funkcionera poput Olivere Injac, Dragana Krapovića i sl. za kojima se povlači dugačak spisak prekoračenja ovlašćenja i zloupotrebe službenog položaja.
Uostalom, ima li u ovoj državi instance koja može provjeriti da li se u postupanju glavnog specijalnog tužioca Novovića prema tužiteljki Mitrović mogu nazrijeti elementi zloupotrebe službenog položaja i zataškavanja kriminalnih radnji? Ima li tog pravnog autoriteta koji bi preispitao ulogu tužioca Šoškića u evidentno političkom progonu Katnića i Čađenovića?
Mjera dostizanja pravne države nije u teatralnim privođenjima bivših funkcionera, kad god se uvjerimo da je sistem bezbjednosti krahirao. Mjera seriozne borbe protiv korupcije i kriminala morala bi biti u obračunu s onima koji s pozicija vlasti krše zakone. Jer dobro znamo da je selektivna pravda najgora nepravda. Kao što znamo da su pritisci na novinare zrcalo posrnuća bezbjednosnog sektora a i društva u cjelini, simptom njegove propasti, a ne snage.

Direktorov strah od riječi

Sve se više pominje priča oko trobojke. I to one iz vakta kralja i gospodara Nikole I. Doduše, nikad nije precizirano koja je zastava koja. Ustav iz 1905. kaže da su narodne boje crvena, plavetna i bijela. Međutim, mi tu zastavu niđe ne vidimo, već se javljaju razne modifikacije.
Jedan od prvih njenih prikaza je sa ulaska u Skadar kada trobojku sa državnim grbom, tj. orlom sa inicijalima i lavom ispod njega nosi alajbarjaktar crnogorske vojske Marko Zekov Popović. Popović je imao čin alajbarjaktara cijele vojske, a bio je i glavni gardista gospodarov. Nejasno je u kojem se svojstvu ova zastava našla i koja je bila njena uloga, budući da nijednim aktom nije bila regulisana.
Kasnije u egzilu pojavljuju se i trobojke sa grbom bez inicijala. Mnogo prije njih pojavljivale su se i trobojke sa samo inicijalima, bez orla. U suštini, naš tadašnji kralj ostavio nam je jednu veliku zavrzlamu i pitanje bez odgovora – koja je to trobojka iz njegovoga vakta? Niko ne može dati odgovor na ovo pitanje, pa ni oni koji se busaju u tu priču, a o istoriji ne znaju ama baš ništa.
Naravno, pitanje trobojke kao i svega drugog identitetskog može biti jedino riješeno dogovorom i kompromisom. Drugačije nije moguće. Međutim, pitanje je koliko prosrpske struje žele dogovor na zdravim osnovama.
Srpsko biće u Crnoj Gori je u rascjepu i to je veoma jasno svima. Donekle mi je srce puno kada vidim određenu promjenu unutar tog korpusa, tj. dio njih koji uprkos svom srpskom identitetu i određenju ostaju privrženi Crnoj Gori, onako kako je oni vide, ali ipak Crnoj Gori na prvom mjestu.
Sa druge strane, i ti takvi, i mi koji to nismo, bivamo pod udarom srpskih integralista koji su u potonje vrijeme sve glasniji, a finansirani od strane Beograda. Ti integralisti prosipaju priču o Srbiji kao matici Srba, na taj način predstavljajući Srbe u Crnoj Gori kao srpsku dijasporu, a ne domicilno stanovništvo. Pričaju o Vučiću kao predśedniku i voždu svih Srba, pričaju o Sretenju kao svesrpskom prazniku iako dok je Karađorđe dizao prvi ustanak među Srbima 1804, glava Mahmut paše je već bila strulila na Cetinju, pośečena osam godina ranije.
Ti takvi integralisti, a mogao bih reći fašisti, najveći su neprijatelj i Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Oni mute i sprečavaju pomirenje i bilo kakav kompromis u državi. Naravno, većina njih je dobro plaćena za ono što rade, a ostatak su izdajnici jer tako vole. Da je sreće bili bi prezreni i od Crnogoraca i od Srba, ali to je korak koji sprečavaju neke druge sile…
Pitanje zastave može biti dobar korak ka prevazilaženju te ekstremne klice koja se pokušava unijeti u Crnu Goru i njenu srpsku populaciju. Istorijski i ljudski gledano, jedina trobojka koja bi trebala da dobije određeno posebno mjesto u službenoj upotrebi je trobojka sa orlom koji na štitu ima inicijale počivšeg kralja Nikole. Na ovaj način odužili bi se dijelu naše istorije, ali i napravili direktnu vezu sa identitetom i heraldikom Kraljevine Crne Gore.
Crnogorci bi na ovaj način dobili satisfakciju odavanja počasti tom dijelu naše istorije i voljenom kralju, dok bi oni koji se izjašnjavaju kao Srbi dobili stvarnu “trobojku kralja Nikole” na koju se toliko pozivaju. Svi bi izašli iz ovoga kao pobjednici i zadovoljni. Ne vidim razlog da ijedan Crnogorac ili Srbin budu protiv ovog rješenja.
Naravno, jedino ko bi bio protiv ovoga su oni kojima samo postojanje Crne Gore smeta. Sa takvima svakako ne može i ne smije biti bilo kakvog razgovora, a kamoli pomisli o “pomirenju” ili bilo čemu sličnom.
Na ovaj način odužili bi se trobojci kao određenom istorijskom simbolu, a ista bi nas konačno okupila i oko svetog crnogorskog alaj barjaka na crvenom polju koji se ogleda u današnjoj državnoj zastavi, pod kojom su se borili naši preci za crnogorsku nezavisnost i slobodu.
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/trobojnica">Komentar je izvorno objavljen na Portalu Analitika</a>

Trobojnica

Jedna stara mudrost kaže: čovjek se sto puta može pokajati zbog onoga što je izgovorio, ali vrlo rijetko, možda nikada, zbog onoga - što je prećutao. Eh, da je tu drevnu istinu neko došapnuo Aleksi Bečiću, možda lider Demokrata i potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednost, ne bi glasa pustio o bjekstvu Miloša Medenice. &nbsp; NEMA ADRESE KRIVCA ZA PROPUSTE -Nismo adresa ni mi, ni Uprava policije, nije adresa ni ovaj sektor za slučaj Medenica, iako je ovaj sektor i ovaj Biro za operativnu komunikaciju pravovremeno prepoznao izazove – kazao je Bečić na vanrednoj konferenciji za medije u prošli petak. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_0cf6c7af0b4cf7077f9bb26bb87fabf9cb72a8337e9b0f04e48a2e72123c867a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260216190232_0cf6c7af0b4cf7077f9bb26bb87fabf9cb72a8337e9b0f04e48a2e72123c867a" data-rendition-name="original" width="747" height="498" loading="lazy" alt="BIJEG OD ODGOVORNOSTI: Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost "> <figcaption>BIJEG OD ODGOVORNOSTI: Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Dakle: bezbjednosni sektor nije adresa, a policija nije krivac što im je – ispred nosa - pobjegao osuđeni šef kriminalne grupe?! Ovakvo ,,pranje ruku” i bježanje od odgovornosti djeluje zaista karikaturalno. &nbsp; Vjerovatno je vanrednom konferencijom za medije Bečić je pokušao da nekako skrene pažnju sa skarednog nastupa ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića u televizijskoj emisiji ,,Načisto“. Baš kao što je policija hapšenjem Veselina Barovića nastojala da minstru Šaranoviću pripremi teren da u emisiji uživo ne priča o o bjekstvu Medenice. &nbsp; ,,TRIVIJALNOSTI” I, valjda je zato, ministar unutrašnjih poslova bjekstvo Medenice, ali i bivše specijalne tužiteljke Lidije Mitrović, nazivao ,,trivijalnostima“. &nbsp; Djeluje tragikomično, ali ta prizemna objašnjenja nijesu za podsmijeh. Naprotiv: ona su svjedočanstvo, dokazi, da se, u namjeri da se izbjegne odgovornost, brutalno produkuju državne obmane, pa i direktne laži. &nbsp; I nije čudo da ogromna većina tih propagandnih neistina dolaze od funkcionera Demokrata, partije koja u potpunosti kontroliše bezbjednosni sektor, iz čijih su redova i ministar i unutrašnjih poslova i ministar odbrane. Zakonomjerno je to: diplomci sa tragikomičnog ,,Megatrenda“, pravni stručnjaci koji su ovjeravali fakultet punih 14 godina, dokazani plagijatori magistarskih radova – nijesu kadri - da profesionalno obnašaju funkcije koje su prigrabili u partijskoj raspodjeli koalicije na vlasti. &nbsp; Zato laž postaje dominantna – ona caruje u državnim saopštenjima, u izjavama državnih funkcionera... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_23d795026fa49063957ecb9eb04afcc9ecd87ceee3f4c730c283ba817e57eeda.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260216190232_23d795026fa49063957ecb9eb04afcc9ecd87ceee3f4c730c283ba817e57eeda" data-rendition-name="original" width="1200" height="800" loading="lazy" alt="MEDENICA JE UHAPŠEN, SAMO ŠTO - NIJE: Lazar Šćepanović, direktor Uprave policije "> <figcaption>MEDENICA JE UHAPŠEN, SAMO ŠTO - NIJE: Lazar Šćepanović, direktor Uprave policije(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  ŠĆEPANOVIĆEVE ,,AKTIVNOSTI U DOBROM PRAVCU” Pa je tako, nekoliko sati nakon prvog pojavljivanja videa sa likom Miloša Medenice, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, bez trunke srama, saopštio neistinu da su policijski stručnjaci utvrdili da je sve to oko ,,Medenog“ – djelo vještačke inteligencije. &nbsp; A petnaestak dana kasnije, da bi se zaboravila obmana, čelnik Uprave policije &nbsp;izašao je sa optimističkom izjavom da Miloš Medenica – samo što nije uhapšen! &nbsp; &nbsp;-Aktivnosti idu u dobrom pravcu, ali zbog samog otkrivanja bilo kojih aktivnosti ugrozio bi sami postupak hapšenja ovog lica – kazao je Šćepanović. Strahovita je, ali i strahovito društveno opasna, ta bahatost prevare i obmane državnih funkcionera postavgustovske vlasti. &nbsp; ŠKALJARCI, PATIKE I SNIJEG &nbsp; I nije riječ samo o policiji. Državno spinovanje se moglo prošle sedmice viđeti iz - Minstarstva odbrane. &nbsp; Ono kada je, usred priče o Medenici, na društvenim mrežama plasirana slika pripadnika ,,škaljarskog klana“, izvjesnog Marka Nikolića, kako pozira ispred vojnog helikoptera, usred snijega na Žabljaku. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_30b8b7a3cd6ad4c0c8b3eda720f02631f90e36a2ae79fe30a65ed560ae5a4d0c.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260216190232_30b8b7a3cd6ad4c0c8b3eda720f02631f90e36a2ae79fe30a65ed560ae5a4d0c" data-rendition-name="original" width="1080" height="975" loading="lazy" alt="ŠTO ZNA ŠKALJARAC ŠTO JE SNIJEG: Slika koja je uzbunila Vojsku Crne Gore i Ministasrtvo odbrane "> <figcaption>ŠTO ZNA ŠKALJARAC ŠTO JE SNIJEG: Slika koja je uzbunila Vojsku Crne Gore i Ministasrtvo odbrane(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ubrzo se oglasila vojska. I to lično - načelnik Generalštaba Miodrag Vuksanović, koji je ustvrdio da Vojska Crne Gore nije prevozila Nikolića. &nbsp; Ne, kazao je Vuksanović, građani redovno iskazuju interesovanje za vojne vazduhoplove i vole da se, citiram, ,,fotografišu pored njih kada su letilice ugašene i kada ne postoji bezbjednosni rizik“. Tako se, tvrdi Vuksanović, taj škaljarac prosto obreo na durmitorskom vrhu Štuoc, pa se onda slavodobitno sa prijateljima uslikao ispred helikoptera. &nbsp; Baš je divno to objašnjenje, ali je nedostajalo da načelnik Generalštab pojasni neke detalje. Recimo: kako je to navodni škaljarac došao do helikoptera, gacajući po snijegu od 30 santimetara, na nadmorskoj visini od 2104 metra, a da uopšte nije ni pokvasio – patike? &nbsp; Da je načelnik Vuksanović znao za onu staru mudrost, ćutao bi, da se ne bi kasnije 100 puta kajao. &nbsp;&nbsp; NEMA OSTAVKE, NEMA ODGOVORNOSTI... Samo, crnogorski, politički i društveni, problem se ogleda baš u – odsustvu bilo kakvog kajanja. &nbsp; I da ne targetiramo samo Demokrate. Istu bahatost svakodnevno pokazuju i čelnici ostalih partija koje tvore parlamentarnu većinu. &nbsp; Zamislite kvazi-odgovoronst premijera Milojka Spajića? Koji prvog dana od bjekstva Medenice traži hitan sastanak sa ministrom Šaranovićem i čelnikom Uprave policije Šćepanovićem. Da bi, nakon punih 13 dana te takozvane hitnosti, i nakon famoznog sastanka, sve bilo završeno konstatacijom ministra pravde Bojana Božovića – da ostavke ne bi ništa razriješile. &nbsp; Nema ostavki, ni po koju cijenu – to je današnja Crnu Gora. &nbsp; I to je baš mučna današnjica. Jer, nikada se prije, u istoriji Crne Gore, nijesu dogodila dva tako užasna, zastrašujuća, masovna zločina, kao onaj u Medovini avgusta 2022, i januara 2025. u centru Cetinja. U dva dana, u dva navrata, ubijene su 23 osobe, među njima četvoro đece. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190236_69ccf9f31a1fa417e9f5cdedc057d296a6dc4153e00cd43519533a184b1722d1.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260216190236_69ccf9f31a1fa417e9f5cdedc057d296a6dc4153e00cd43519533a184b1722d1" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="ZA POLITIČARE ŽRTVE SU NEVIDLJIVE: Plakat koji opominje, mjesecima je okačen na Kruševom ždrijelu"> <figcaption>ZA POLITIČARE ŽRTVE SU NEVIDLJIVE: Plakat koji opominje, mjesecima je okačen na Kruševom ždrijelu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I niko, baš niko, nije podnio ostavku. Niko, baš niko, nije ni tražio odgovornost. Pa ni premijer Milojko Spajić. Čak se na vanrednoj konferenciji za medije 3. januara pokušao i posprdati sa pitanjem ostavke ministra Šaranovića. &nbsp; Pritsinut pitanjima novinarke Televizije E, a željan da nikako en pruži odgovor zbog čega ne traži ostavke čelnika bezbjednosnog sektora jer je policija zakazala 1. januara na Cetinju, premijer je zavapio: ,,Evo, predložite Vi neku ostavku..." &nbsp;Novinarka da preuzme ulogu premijera, koji nije kapac ni da takne, ni prozove koalicione partnere? &nbsp; Nije duhovito, čak ni u tragovima. Ali, eto - to je Crna Gora na koju se, kako to poručiše avgustovski osvetnici, moramo navići! &nbsp; Crna Gora u kojoj čelnici vlasti nemaju zrno odgovornosti, komad čovječnosti da – podnesu ostavke kao moralan čin, kao dokaz postojanja savjesti i političke časti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190236_f2e72436d63734cfd9c2705157d3a489a16a2d89af17dabfa6a854d7d9f35961.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260216190236_f2e72436d63734cfd9c2705157d3a489a16a2d89af17dabfa6a854d7d9f35961" data-rendition-name="original" width="837" height="422" loading="lazy" alt="ZAŠTO ŠUTNJA: Poslanici opozicije u crnogorskom parlamentu"> <figcaption>ZAŠTO ŠUTNJA: Poslanici opozicije u crnogorskom parlamentu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  MUČNA ŠUTNJA GRAĐANSKE CRNE GORE Samo, još je mučnija šutnja opozicije koja sebe naziva građanskom, a mirno gleda kako nestaju čak i obrisi građanskog društva. Opozicije koja prsistaje da da gleda kako je logo Skupštine postala zgrada Zetske banovine, kada je Crna Gora, izdajom poništena, politikom ponižena i nije postojalo njeo ime, čak ni kao pojma zajednice. I svima njima je nekako prirodno – valjda zato u opoziciji i ćute - kada predsjednik Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić, čestita Srbiji Dan državnosti, a uporno preskače da 21. maja čestita Dan nezavisnosti, kada su crnogorski građani većinski glasali za suverenu Crnu Goru. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Zašto ta opoziciona šutnja? &nbsp; Ko zna, možda i opozicija ima neka svoja seoska posla pa ne reaguje, kao premijer Spajić... Ili, možda, strpljivo čekaju zvaničnu pozivnicu da postanu dio vlasti, nakon famozne Spajićeve rekonstrukcije Vlade – koje nema? &nbsp;&nbsp; Samo da posle glavni krivac ne bude – pošta, koja nije isporučila pozivno pismo. &nbsp;&nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

Hronika državnih obmana i laži

Za<a href="https://www.antenam.net/clanak/demokrate-i-ostavke"> Antenu M </a>piše: Đorđe Šćepović
Kad god se želi uniziti i zlim proglasiti doba jugoslovenskog socijalizma, zapravo, doba rođeno iz antifašizma i borbe za slobodu, uvijek se, tradicionalno, laže o svemu tome. Vrijeme i poredak u kojem su nastajale najbolje knjige južnoslovenske književnosti, kad su snimani najbolji filmovi jugoslovenske kinematografije, i sve ostalo veliko što se događalo u kulturi, danas se nastoje obilježiti kao vrijeme bez slobode, dekadencije i decenije zarobljenog uma. I ko to čini? Uglavnom, svi oni koji su tad bili fanatični vjernici Komunističke partije i revnosni glodari, koji nekad bijahu za trpezom socijalizma, a onda za svim postavljenim soframa. Dekadencija će doći kasnije, zarobljeni um dobiće svoj zlatni kavez nakon pada socijalizma. Članovi partije postaće članovi partija, i njihova partijska geneza još uvijek nije završila.
Njihova ideologija preobraziće se poput Gregora Samse. I zato valja ponoviti kultni grafit koji je prije nekoliko godina osvanuo na fasadi jedne zgrade: „Lagali ste Tita da ste komunisti, sad lažete Boga da ste vjernici“. Jer, kako drugačije objasniti sve one članove i visoke funkcionere KPJ, koji su '89. spoznali Boga, a odrekli se Tita. I ne, nijesu se tu zaustavili. 90-ih su opet izgubili svoju vjeru, jer vjera je krhka, i prigrlili nove idole. S istom strašću voljeli su Tita, Boga, Miloševića, Bulatovića ili Đukanovića. Njihova ljubav ciklično je kružila vremenom i prostorom. Umirala je i rađala se. Tako danas listamo partijske knjižice Titovih pionira, omladinaca, direktora, ili predśednika opštine, koji su svoju „beskrajnu glad i ruke večno prazne“ zadovoljavali ne osvrćući se za sobom.
Bivše sebe su zaboravili. No, toliko je bivših njih da ih mi, prosto, ne možemo zaboraviti. Koliko god se puta preobrazili. Potonje preobraženje dogodilo se 2020. Tad je na tzv. litijama partijska ikonografija zamijenjena crkvenom, a u rukama se umjesto članske karte partije obrelo Sveto pismo. I opet se stado odreklo jednog pastira, i zagrlilo drugog. O našem licemjerju i prirodi kameleona znamo sve. Jesu li u našim domovima zabranjena ogledala? A ako nijesu, što u njima vidimo.
Što u njima vide oni koji bijahu za trpezama, ali i ispod njih, čekajući ostatke? Oni koji su, recimo, posvećenošću mrtve straže branili bivšu vlast, a onda se obećali novoj, koje će se odreći kad i ona bude bivša. Što u ogledalu vide bivši ljudi? I oni koji ribare takve duše.
Što, recimo, u jednom ogledalu vidi Boris Bogdanović, kad završi svoj gebelsovski iscrpljujući dan? Je li predio ružan, ili je naše oko rđavo. Je li odraz u zrcalu ružan, ili je do očinjeg vida? Što još treba da se desi pa da Bogdanović i njegova partija priznaju odgovornost? Koliko još ljudi treba da umre, pa da ova politička sekta prestane da poriče stvarnost? Sekta koja će sve minule sisteme nazvati vremenom mraka. Glasnici dekadencije koji drže slovo o dekadenciji. Ključari zatvora koji pjevaju o slobodi. Ne treba ići dalje od same partije. U kojoj je sloboda mišljenja apstraktna kategorija.
Partija i svi njeni članovi misle glavom Borisa Bogdanovića. A u javnom prostoru izgovaraju napisan tekst, čiji je autor Bogdanović. Zato je i tragično i urnebesno kad Demokrata govori o slobodi. Kad partija koja je crnogorske institucije preplavila zaslužnim kadrom govori o partitokratiji. Kad oni za koje su kriminalci kupovali glasove papagajski cvrkuću o borbi protiv kriminala. Kad Bogdanović govori o bilo čemu. Bez i zrna odgovornosti za sve što se događa u sistemu koji kontrolišu Demokrate. Sto puta na dan izgovoreni „DPS“ ne može biti alibi za nepočinstva Demokratske Crne Gore. Koliko god se upinjao Boris Bogdanović vlastite biografije ne peru se tuđim grehovima. Naročito ne lažima i spinovima. Imbecilnim mantranjima i partijskim saopštenjima, u kojima se osim interpunkcije, od osnovanja Demokratske Crne Gore, ništa nije promijenilo. O ostavkama niko i ne razmišlja. Pitanje odgovornosti zabranjeno je partijskim dekretima.
U mraku socijalizma političari su podnosili ostavke. U još gušćem mraku bivšeg režima političari su podnosili ostavke. Na svjetlosti slobode i demokratije svjedočimo potpunom odsustvu stida. Kako je to moguće?

Demokrate i ostavke

Crnogorska atletičarka Marija Vuković drugi put uzastopno osvojila je zlatnu &nbsp;medalju u skoku u vis na dvoranskom prvenstvu Balkana u Beogradu.
Uspješan nastup crnogorske atletike upotpunili su Iva Đoković i Mihailo Roćenović, koji su postavili nove državne rekorde u konkurenciji juniora i seniora.
Vuković je titulu najbolje balkanske skakačice u vis odbranila skokom od 189 centimetara.
Đoković je u disciplini 60 metara s preponama postavila rekord Crne Gore u konkurenciji juniorki i seniorki, &nbsp;a u generalnom plasmanu osvojila je 14. mjesto.
U disciplini 60 metara, sa rezultatom 7,96 sekundi, zauzela je 24. mjesto.
Odličan nastup imao je i Roćenović, koji je postavio rekorde Crne Gore na 400 metara u konkurenciji seniora i juniora, sa rezultatom 48,86 sekundi, osvojivši 13. mjesto u generalnom plasmanu.
U bacanju kugle Tomaš Đurović je sa najboljim ovosezonskim rezultatom u dvorani 18,80 metara osvojio šesto mjesto.
U trci na 60 metara s preponama, Matija Vojvodić je trku istrčao za 8,47 sekundi i zauzeo 11. mjesto, dok je Ognjen Marsenić u disciplini 60 metara, sa rezultatom 6,96, osvojio 19. mjesto.
Takmičenju u dvorani Banjica prisustvovali su predsjednik Evropske atletske federacije Dobromir Karamarinov i predsjednik Balkanske atletske federacije Slobodan Branković.&nbsp;
Prisustvovao je i direktor Direktorata za sport u &nbsp;Ministarstvu sporta Zoran Jojić, koji je uručio medalju u disciplini skoka u vis Mariji Vuković.
- Crnogorski atletičari su na takmičenju u Beogradu, uz osvojenu zlatnu medalju i postavljena dva nacionalna rekorda u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, u izuzetno jakoj konkurenciji na najbolji mogući način predstavili crnogorsku atletiku na balkanskoj sceni - kazao je tim lider ekipe Dragoje Rajković.
U delegaciji bili su i treneri Bojana Đurković i Danijela Vojinović iz Atletskog kluba Mornar, kao i direktor Aleksandar Vujičić.
Na takmičenju je nastupilo oko 300 takmičara i takmičarki iz 21 države članice Balkanske atletske federacije.

Crnogorski atletičari Đoković i Roćenović postavili nove državne rekorde

Biskup Linkolna u Engleskoj Stiven Konvej uhapšen je zbog sumnje na seksualni napad, saopštila je tamošnja policija.
Policija Linkolnšajra potvrdila je da je 68-godišnji muškarac uhapšen u sklopu "istrage koja je u toku, a nakon navoda da je jedan muškarac seksualno napadnut u periodu između 2018. i 2025. godine".
Ovo se dešava nakon što je Engleska crkva saopštila da je prečasni Stiven Konvej suspendovan iz službe dok se istražuje "pritužba na ugrožavanje sigurnosti". Biskup je pušten uz uslovnu kauciju, a Gardijan je pokušao stupiti u kontakt s njim radi komentara.
Ranije je biskupija Linkoln potvrdila da je biskup suspendovan sa svojih dužnosti.
- Biskup Linkolna, prečasni Stiven Konvej, suspendovan je iz službe dok se na pritužbu upućenu nacionalnom timu za sigurnost ne odgovori u skladu s kodeksom prakse Biskupskog doma. To uključuje i upućivanje predmeta nadležnim državnim organima - naveli su.
Detalji pritužbe nisu objavljeni.
Prema saopštenju, dok traje postupak, biskup Granthema, prečasni Nikolas Čemberlejn preuzeće biskupijske dužnosti tokom suspenzije.
Iz biskupije su dodali da je podrška za pogođene osigurana i neće biti daljih komentara dok je proces u toku.&nbsp;
- Razumijemo da će ovo biti duboko uznemirujuće vrijeme. Biskupijski tim za sigurnost dostupan je svima koji žele da ih kontaktiraju - dodali su.
Konvej je imenovan za biskupa Linkolna 2023. godine, a prethodno je služio kao biskup Remzburija i biskup Elija. Član je Doma lordova od 2014. godine.

Engleski biskup uhapšen zbog sumnji da je počinio seksualni napad

Advokati Gilejn Maksvel usprotivili su se traženoj objavi 90.000 stranica dokumenata vezanih za Džefrija Epstiina i Maksvel, tvrdeći da je zakon kojim se nalaže javno objavljivanje miliona dokumenata neustavan.
Njeni branioci su kasno u petak podnijeli podneske saveznom sudu u Njujorku kako bi pokušali blokirati objavu dokumenata iz građanske parnice za klevetu koju je prije deset godina, a koja je u međuvremenu okončana nagodbom, protiv Maksvel pokrenula preminula Epstinova žrtva Virdžinija Đufre. Ministarstvo pravde je nedavno od sudije zatražilo ukidanje mjera tajnosti na tim spisima.
Maksvelini advokati navode da je Ministarstvo pravde nepropisno došlo do tih dokumenata, koji su inače bili pod sudskim nalogom o tajnosti, tokom svoje krivične istrage protiv Maksvel. Kažu da papiri uključuju transkripte više od 30 iskaza svjedoka te privatne informacije o finansijskim i seksualnim pitanjima vezanim za Maksvel i druge osobe.
Dio građe iz jednogodišnje razmjene dokaza u toj parnici već je ranije objavljen po nalogu saveznog apelacionog suda.
Maksvelini pravni zastupnici tvrde da je zakon koji je Kongres usvojio u decembru, a kojim se nalaže objava miliona Epstinovih dokumenata, u suprotnosti s ustavnim načelom podjele vlasti.
- Kongres ne može, putem zakona, lišiti ovaj sud ovlasti ili ga osloboditi odgovornosti da štiti svoje spise od zloupotrebe. Činiti to znači kršiti podjelu vlasti - napisali su advokati Lora Meninger i Džefri Pagliuka, pozivajući se na zakon.
Dodaju da prema Ustavu i podjeli vlasti, ni Kongres ni izvršna vlast ne smiju zadirati u sudsku vlast.&nbsp;
- Ta vlast uključuje ovlaštenje da konačno i definitivno rješava predmete i sporove - naveli su.
Objavljivanje Epstinovih dokumenata iz krivičnih istraga, koje je počelo prije nekoliko sedmica, donijelo je nova otkrića o višedecenijskom seksualnom zlostavljanju žena i maloljetnica. Neke žrtve su se žalile da su njihova imena i lični podaci otkriveni u spisima, dok su imena njihovih zlostavljača zacrnjena.
Članovi Kongresa žale se da je javno objavljena tek oko polovina postojećih dokumenata, i to mnogi uz brojne redakcije, iako su zvaničnici Ministarstva pravde tvrdili da je sve objavljeno, osim dijela spisa koji ne može biti javno dostupan dok sudija ne da odobrenje.
Đufre je tvrdila da ju je Epstin seksualno eksploatisao i prosljeđivao drugim muškarcima, među kojima i bivšem princu Endru, koji je sada poznat kao Endru Mauntbaten-Vindzor. Ona ga je 2021. tužila, tvrdeći da su imali seksualne odnose kada je imala 17 godina.
On je negirao njene navode, a parnica je okončana nagodbom 2022. Prije nekoliko dana on je uhapšen i gotovo 11 sati zadržan u pritvoru pod sumnjom da je s Epstinom dijelio povjerljive informacije o trgovanju.
U memoarima objavljenim nakon što je prošle godine sebi oduzela život, Đufre je napisala da su joj tužioci rekli kako je nisu uključili u optužnicu za seksualnu trgovinu protiv Maksvel jer nisu željeli da njene optužbe odvuku pažnju porote.
Maksvel (64) je u decembru 2021. proglašena krivom i osuđena na 20 godina zatvora. Epstin je 2019. godine izvršio samoubistvo u saveznom pritvoru dok je čekao suđenje po optužbama za trgovinu ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja.
Maksvel je prošlog ljeta premještena iz saveznog zatvora na Floridi u zatvor s niskim stepenom osiguranja u Teksasu, nakon što je učestvovala u dvodnevnim intervjuima s zamjenikom državnog tužioca Todom Blenšom.
Prije dvije sedmice odbila je odgovarati na pitanja članova Odbora za nadzor Predstavničkog doma tokom iskaza koji je dao putem videopoziva iz njenog zatvorskog kampa, iako je putem saopštenja svog advokata poručila da je "spremna govoriti potpuno i iskreno" ako dobije pomilovanje.

Gilejn Maksvel protiv objave novih Epstinovih dokumenata, tvrdi da je zakon neustavan

Nekoliko arapskih zemalja osudilo je u subotu izjave američkog ambasadora u Izraelu Majka Hakabija, koji je izjavio da bi bilo "sasvim u redu" da Izrael preuzme cijeli Bliski istok.
Saopštenja u kojima se oštro kritikuju ove opaske stigla su iz Palestine, Egipta, Jordana, kao i od Organizacije islamske saradnje (OIC) i Arapske lige.
Jordansko Ministarstvo vanjskih poslova opisalo je Hakabijeve izjave kao "neodgovorne, eskalirajuće i apsurdne".
- Zvanični portparol ministarstva, ambasador Fuad Al-Majali, odbacio je ove apsurdne i provokativne izjave koje predstavljaju kršenje diplomatskih normi, napad na suverenitet zemalja regiona, te flagrantno kršenje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih nacija - navodi se u saopštenju.
Istaknuto je da su Hakabijeve opaske, izrečene tokom intervjua u emisiji "The Tucker Carlson Show" u petak, u suprotnosti sa stavom administracije američkog predsjednika Donalda Trampa, koja je odbacila aneksiju okupirane Zapadne obale.
Palestinsko Ministarstvo vanjskih poslova ponovilo je slične stavove, navodeći da ove izjave predstavljaju "eksplicitni poziv na ugrožavanje suvereniteta država". Dodali su da komentari takođe podržavaju izraelsko istrebljenje i raseljavanje Palestinaca, uz aneksiju međunarodno priznatih okupiranih teritorija.
Prema međunarodnom pravu, okupacionoj sili je zabranjeno prisvajanje zemlje na okupiranoj teritoriji. U saopštenju se pozivaju SAD da zauzmu "jasan i eksplicitan stav" povodom ovih izjava, za koje se navodi da "ne pomažu u ostvarivanju vizije predsjednika Trampa o trajnom miru na Bliskom istoku".
OIC je osudio izjave kao „jasan poziv na kršenje međunarodnog prava“, upozoravajući da će „ekstremistička ideološka retorika podstaći ekstremizam i ohrabriti [Izrael] da nastavi sa svojim ilegalnim mjerama“.
Arapska liga je naglasila da su Hakabijeve izjave „prekršile sve osnovne principe i utvrđene norme diplomatije, te da prkose logici i razumu“.