Izuzetak koji potvrđuje pravilo precizan je opis ponašanja Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) prema bivšoj ministrici četiri resora, Vesni Bratić. Istina, nakon medijskih natpisa, kao i brojnih dokaza koji ukazuju na staljinistički karakter čistke sprovedene protiv direktora obrazovnih ustanova samo zbog pretpostavke da pripadaju određenoj političkoj struji, u dosadašnjem dijelu postupka nema razlike u odnosu na druge slučajeve. Bar pojavno.
Kontekst je, međutim, presudan – sve se dešava u trenutku kada se SDT, prije svega od strane međunarodnih partnera, sumnjiči za selektivnost. Nesumnjivo je da je sve upravo u funkciji stvaranja kontranarativa koji treba da posluži kao pokriće za nastavak matrice ponašanja koju je već uspostavilo.
Model paradiranja, javnog privođenja i spektakularizacije postupka obrazac je koji se mora zaustaviti. Nesumnjiva je potreba crnogorskog društva da se izdigne iznad primordijalnih instinkata. Tužilaštvo i SPO moraju prestati da podilaze niskim strastima masa, stvaranju gladijatorske arene. Pretpostavka nevinosti i čuvanje dostojanstva osumnjičenih tekovine su civilizovanog svijeta. Te principe, valjda, moramo očuvati i njegovati kao standard. Istini za volju, zakoni koji to regulišu već postoje, uključujući i pravila o stavljanju lisica i fotografisanja ljudi u takvim okolnostima. Jasno je zašto se ciljano i svjesno ne sprovode.
Međutim, slučaj profesorice Bratić otvorio je sajam palanačkog licemjerja, u kojem se jedni lome da kritikuju ono što su do juče slavili, a drugi ga koriste ne bi li demonstrirali sopstvenu moralnu superiornost. Što bi stari Crnogorci rekli – virtue signaling.
Ako ste bili nijemi na postupanje prema Jeleni Perović i drugim profesorima i rektorima, onda današnje tirade o lisicama i privođenjima ostaju degutantan primjer licemjerja koje porađaju intelektualno inferiorne sredine. Istovremeno, skandalozno je i ponašanje vlasti koje prolazi gotovo neopaženo.
Organizuju se protesti, upućuju kritike, drže govori – i to se ne tumači kao pritisak na tužilaštvo. Da sličnu stvar radi opozicija, odnosno nekadašnja vlast, vjerovatno bi se već sada zveckalo klauzulom balansa.
U tom procesu, koji je sprega potrebe tužilaštva da simulira neselektivnost i moralnih čistunaca da se samoaktuelizuju, prenebregava se jedna okolnost: jedina suštinski na meti agresije i kampanje defamacije jeste sutkinja Suzana Mugoša. Tu, valjda, ni pol, a još manje profesija, ne provociraju zaštitu.
Na stranu sve, postoji i fenomen koji otkriva razliku u postupanju velikosrpske opcije u odnosu na crnogorsku. Crnogorska opcija u ovakvim situacijama uglavnom ćuti ili prećuti, kako ne bi bila dovedena u vezu sa osobom, odnosno djelima koja joj se stavljaju na teret. Velikosrpska opcija nema taj kompleks. Ona brani, bez obzira na to da li je Bratić kriva ili nije, jer je simbol. A simboli se ne daju.
Principijelnost se testira onda kada se slučaj kosi sa našim ideološkim svjetonazorima, a ne onda kada ih potvrđuje. Sve drugo je palanačko licemjerje.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Palanačko licemjerje

Crna Gora danas ne živi samo političku krizu vlasti. Ona živi krizu opozicije ili, preciznije – višak opozicija. Tri kolone, tri logike, tri potpuno različita sistema vrijednosti bore se za prostor koji bi trebalo da bude jedinstveno polje borbe protiv urušavanja države.
U tom haosu, srpske službe su izvele još jednu diverziju. Medijska konstrukcija i spin poznat kao „Botun“ pokazali su kako se od jedne doslovno seoske teme može napraviti politički detonator. Nije to bio samo udar na formalnu vlast – bio je to pokušaj preuzimanja i samog opozicionog prostora. Rezultat? Inaugurisanje „novih lidera“ crnogorske opozicije na naslovnicama tabloida kreiranih u kuhinji BIA.
Tako su ulogu opozicionih perjanica dobili Milan Knežević i Dritan Abazović. Prvi u funkciji mobilizacije tvrdog srpskog biračkog tijela, koje se sve više opire „evropejskom“ igrokazu Andrije Mandića, a drugi u još jednoj misiji prepakivanja razočaranih crnogorskih glasova.
Formalna opozicija u parlamentu, u toj zaglušujućoj buci, ostaje nijema. Ili možda čeka. Ili kalkuliše. U svakom slučaju – ne vodi.
<h2>I kolona: Opozicija državi</h2>
Prvu kolonu predvodi čovjek koga Aleksandar Vučić otvoreno promoviše kao lidera Srba u Crnoj Gori – Milan Knežević. Danas je očigledno da mu je partner u toj priči Dritan Abazović, kojeg je Matija Bećković svojedobno opisivao kao nekog koga ce sprska mladež nositi na rukama.
To nije opozicija vlasti. To je opozicija samoj ideji suverene, građanske i evropske Crne Gore.
„Mudro“ ćutanje Andrije Mandića u ovom trenutku ostaje politička enigma. Da li sprema distancu od Beograda ili samo čeka trenutak da Kneževića skloni u stranu, kao što je to već učinio sa Nebojšom Medojevićem? U balkanskoj politici, tišina nikada nije prazna – ona je taktika.
<h2>II kolona: Etablirana opozicija</h2>
Drugu kolonu čini formalna, etablirana opozicija – ona koja je opozicija prije svega zato što nije vlast. Njena strategija je čekanje. Strpljivo, disciplinovano, gotovo administrativno čekanje trenutka kada će se vladajuća struktura urušiti sama od sebe.
A urušava se.
Jer, postojeći establišment je u terminalnoj fazi. Nije pitanje da li će pasti, već kada. Raspisivanje izbora trenutnu koaliciju pretvoriće u rogove u vreći. To osjećaju i njihovi birači, koji su umjesto promjena dobili zamjene, umjesto borbe protiv kriminala – još dublju kompromitaciju, umjesto kraja partijske države – radikalno zapošljavanje „po dubini“; umjesto sekularizma – situaciju u kojoj popovi otvoreno disciplinuju političare.
Ali ni prva ni druga kolona nemaju kapacitet da porode nešto suštinski novo. Trideset pet godina su zajedno na javnoj sceni. Politički su se potrošile, čak i onda kada su bile u pravu.
<h2>III kolona: Emancipatorska opozicija</h2>
Treća kolona tek nastaje. Teško joj je naći jedinstveno ime, ali joj je lako prepoznati duh.
To je reformska i emancipatorska opozicija koja ne ide logikom „prvo partija, pa program“, već obrnutim redosljedom – prvo sistem vrijednosti, pa politički oblik. Ona se artikuliše kroz građanske inicijative, intelektualne krugove, nezavisne medije i organizacije civilnog društva. Umnogome podsjeća na duh nekadašnjeg Građanskog foruma iz 1995. godine.
Njen cilj nije puka smjena vlasti. Njen cilj je punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji i redefinisanje države kao moderne, sekularne, kulturno samosvjesne zajednice.
Crnoj Gori danas ne treba još jedan „treći put“. Ti putevi su se uvijek završavali kompromisima sa nacionalizmom i trgovinom državnim interesima. Potreban joj je opozicioni profil Václava Havela – nadahnut, inspirativan, kulturološki superioran, hrabar da bude manjina dok ne postane većina.
Takva opozicija ne galami – ona oblikuje. Ne manipuliše strahovima – ona proizvodi nadu. Ne kalkuliše identitetima – ona ih oslobađa.
Crna Gora je danas zemlja sa tri opozicije. Jedna je protiv države. Druga je protiv vlasti, ali bez vizije. Treća je protiv sistema vrijednosti koji nas drži zarobljenima.
Samo jedna od te tri ima potencijal da bude budućnost.

Crna Gora – zemlja sa tri opozicije

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/crnogorski-jezik-pred-vratima-eu">Portal Analitiku </a>piše: Aleksandar Radoman
Kako bih u ovaj osvrt na aktuelni društveni trenutak uveo ključni pojam, poslužiću se parafrazom jedne po zlu istorijske rečenice političkog oca najvećeg dijela aktuelne parlamentarne većine u Crnoj Gori: „Opet smo pred pomirenjima i u pomirenjima. Ona nijesu oružana, mada ni takva još nijesu isključena.“&nbsp;
Kako se, najmanje našom zaslugom, približavamo EU, tako se pojam pomirenje sve češće može čuti u javnome diskursu. Njegovi su zagovornici predśednik Skupštine, reklo bi se – ako je to nerazgovjetno kompleksaško brbljanje uopšte moguće valjano protumačiti – i predśednik države, potom potpredśednici Vlade te episkopi Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori. Dakle, svi oni koji danas dominantno odlučuju o sudbini ove države.
A kakvo je to pomirenje najbolje nam je neki dan približio potpredśednik Vlade objavom na X-u: „Zajedništvo Crnogoraca i Srba pokazalo bi da većinski narod u Crnoj Gori može prevazići vještačke podjele.“ Dakle, Crnogorci i Srbi jedan su pa još i većinski narod, društveni pluralitet je vještački indukovan, a kad se većinski narod ujedini slijedi prosperitet zajednice.&nbsp;
Pokazao nam je tako potpredśednik Vlade, nevješto pokušavajući da u svileno ruho urola razorni politički projekat kojem služi, da pod pomirenjem, kao i Joanikije uostalom, ne podrazumijeva dostizanje društvene kohezije oko ključnih vrijednosti poput prihvatanja državne suverenosti i Ustava, nego bitku za homogenizaciju zajednice. Prvenstveno vjerske, dakle mistične, a u njegovoj saznajnoj mućkalici, zapravo nacionalne ili „narodne“.&nbsp;
Otud sve češće od pripadnika vladajućeg režima u javnom prostoru možemo čuti sintagme „država naroda“, „konstitutivni narodi“, „narodna skupština“, „narodna zastava“ i sl., sve sreda nespojive s ustavnim uređenjem Crne Gore kao građanske države. Iskustvo 20. vijeka nam je svjedok da kad god se s pozicija političke moći u Crnoj Gori povede bitka za homogenizaciju imaginarne zajednice, to ne može proći bez žrtava. Ta je homogenizacija uvijek okrenuta protiv onog Drugog, vjerski, nacionalno ili ideološki neuklopivog u poželjnu sliku svijeta kakvu grade tzv. pomiritelji. Istorija bitaka za takvo pomirenje u Crnoj je Gori ispunjena krvavim stranicama bijeloga terora, Šahovića, četničkim genocidom u Polimlju i śevernoj Crnoj Gori, zločinom na Lazinama, a krajem XX vijeka dopunjena deportacijom Bošnjaka, Bukovicom, Štrpcima, progonom suverenista i Kaluđerskim lazom. Tzv. pomirenje kakvo nam nude episkopi Beogradske patrijaršije i čelni ljudi današnjeg režima zapravo je već viđeni scenario razorne društvene polarizacije zasnovane na ideologiji krvi i tla.
Premda se ta ideološka ponuda danas zaklanja iza navodne borbe za „narodna“ prava, njezin cilj nije, kako bi se površno moglo pomisliti, etnofederalizacija Crne Gore, već je to samo prelazna faza ka potpunom „preumljavanju“, kako voli reći jedan visoki klirik Beogradske patrijaršije, ili drugačiji put k istom cilju, kako veli predśednik Skupštine.&nbsp;
A taj je cilj jasan – desubjektivizacija i desuverenizacija Crne Gore i njeno potpuno ekonomsko, kulturno, a vremenom i političko utapanje u Srpski svet, savremenu varijantu Moljevićeve Homogene Srbije. Otud se ovih dana kristališu dva moguća modela puta u nestanak Crne Gore. Prvi podrazumijeva konstantnu destabilizaciju države s ciljem onemogućivanja njezina puta u EU. Drugi, pak, počiva na ideji da – ako se ulazak u EU usljed trenutnih geopolitičkih silnica ne može onemogućiti – onda je potrebno s pozicija vlasti Crnu Goru do te mjere društveno i državno preoblikovati da u slučaju pristupanja EU ona postane tek državna ljuštura, meki trbuh srpskih i ruskih uticaja.
Umjesto rasprava o tome postoji li stvarni sukob ili njegovo fingiranje unutar strukture Vučićevih lojalista u Crnoj Gori danas, korisnije bi bilo da se okrenemo zaustavljanju već najavljenih koraka destabilizacije države koje će sprovoditi, svaka na svoj način, obje frakcije pod kontrolom Aleksandra Vučića.
Teme su već delegirane i pripadaju korpusu identitetskih politika – jezik, zastava, dvojno državljanstvo. Kao što vidimo, trobojke – ali ne one koje naše zakonodavstvo tretira kao „istorijske simbole“, već one dizajnirane u štabovima SNP-a krajem 90-ih – protivzakonito se kače na jarbole opština koje kontrolišu Vučićevi lojalisti, bez razlike u partijskoj pripadnosti. Simbolički je to čin jednog rukavca projekta na kojem rade i koji će, ako im izmakne vlast na državnom nivou, sasvim sigurno poći u pravcu saoizacije, dobro oprobanom modelu đe god Rusija ili Srbija proglase svoj nacionalni interes za prisvajanje tuđih državnih teritorija.&nbsp;
Ususret finalizaciji pregovora s EU jedan će problem osobito biti prisutan kao povod za destabilizaciju. Riječ je o pitanju ustavnoga definisanja službenoga jezika, a ja bih rekao – pokušaja da se onemogući da crnogorski jezik postane jedan od službenih jezika EU.&nbsp;
Kao što je poznato, Ustavom iz 2007. crnogorski jezik je definisan kao službeni, a Ustav je prepoznao kao jezike u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski. Danas sve češće čujemo zahtjev da se i srpski jezik proglasi službenim, uz argumentaciju da je ustavnim rješenjem diskriminisan. Da je poštovanje jezičkih prava zaista motiv za pokretanje ove inicijative, nje zapravo nikad ne bi ni bilo.&nbsp;
Srpski je jezik u Ustavu Crne Gore definisan istom sintagmom kao i u Ustavu Republike Srbije, a govornicima srpskog jezika u Crnoj Gori zagarantovana su sva jezička prava, čime se svaka priča o diskriminaciji završava. Štoviše, osim zagarantovane upotrebe u svim oblicima javne komunikacije, izdavanja dokumenata na tom jeziku, srpski je jezik danas zastupljen na svim nivoima obrazovnog procesa – od osnovne škole do visokoga obrazovanja. Zahtjev da se on uz crnogorski proglasi službenim jezikom nema, dakle, uporište u tezi o njegovoj diskriminaciji, već ima za cilj otvaranje Pandorine kutije ustavnoga preoblikovanja Crne Gore iz građanske u državu naroda. Da bih ilustrovao ovu tezu, pozvaću se na jedan važan, ali sasvim zanemaren pravni dokument. Riječ je o Odluci Ustavnoga suda Crne Gore od 18. 7. 2013. povodom inicijative Matice crnogorske i SDP-a da se preispitaju odredbe Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju.&nbsp;
S pozivom na Ustav i evropsku pravnu praksu, Ustavni sud je tada utvrdio sljedeće stavove o ustavnom položaju službenoga jezika i ostalih jezika u službenoj upotrebi:
1. „Crnogorski jezik, kao odraz državnog suvereniteta Crne Gore, Ustavom (član 13, stav 1), je definisan kao službeni – zvanični i njegova upotreba u službenim odnosima uvijek se podrazumijeva.“
2. „Službena upotreba i srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika (član 13, stav 3. Ustava), u generalnom statusnom smislu, garantuje se svim građanima, u Crnoj Gori, pa i pripadnicima manjinskih naroda i manjinskih nacionalnih zajednica, u skladu s Ustavom i zakonom.“
3. „Iz navedenih odredaba proizilazi da je ustavom uspostavljena osnovna i jasna distinkcija između 'službenog jezika' i 'jezika u službenoj upotrebi'. U tom smislu upotreba crnogorskog jezika, kao službenog, podrazumijeva se na cijeloj teritoriji Crne Gore, bez ikakvih posebnih uslova...“
4. „Upotreba ostalih jezika u službenoj upotrebi (srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika), u pravnom poretku Crne Gore, obuhvata širok krug pravnih odnosa (...) i zavisno od materije, regulisana je mnogim zakonima. Eventualna neravnopravna upotreba srpskog jezika, po ocjeni Ustavnog suda, mogla bi se cijeniti samo u okviru ostalih jezika koji su u službenoj upotrebi, ali ne i u odnosu na službeni – crnogorski jezik.“
Iz Odluke Ustavnoga suda jasno proizilazi da ni o kakvoj diskriminaciji nema riječi. Cilj je, dakle, postojeći ustavni model, đe je nosilac suvereniteta građanin, preko redefinisanja ustavnog određenja službenog jezika obesmisliti tako što bi se uz ime državnog jezika kao službeni jezik pojavio i jezik jedne nacionalne grupacije, a to bi otvorilo vrata za dalje ustavne intervencije u pravcu napuštanja građanskoga uređenja i uvođenja koncepta konstitutivnih naroda. To je, naravno, dugoročni cilj. Kratkoročni je – spriječiti da crnogorski jezik kao službeni postane jedan od zvaničnih jezika EU.&nbsp;
Kao što rekoh, vjerujem da će tokom 2026. biti upotrijebljeni svi mehanizmi uticaja da se u finišu pregovora taj po državu i njeno ustrojstvo važni identitetski i simbolički postament – razdrobi.&nbsp;
I još jedna napomena iz domena normative. Onako kako se ustav suverene države Crne Gore može izglasati samo u Skupštini Crne Gore, tako se i crnogorski jezik normira samo u Crnoj Gori. Ostali jezici koje Ustav određuje kao „jezike u službenoj upotrebi“ normiraju se u drugim državama, pa ni po tom osnovu ne mogu biti dio normativnoga bagaža koji Crna Gora sa sobom unosi u EU. Na to treba konstantno podśećati nosioce izvršne vlasti, kroz pritisak koji im neće dozvoliti da se ususret EU integraciji poigravaju s temeljnim vrijednostima ove države.

Crnogorski jezik pred vratima EU

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/vesna-bratic-nije-zasluzila-ovo">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
O Vesni Bratić tokom njezinoga ministrovanja pisao sam u više navrata. Neću ponavljati svoje stavove. Osvrnuću se direktno na njezino jučerašnje procesuiranje i odvođenje u SDT te zadržavanje od 72 časa (Viši sud je kasno sinoć donio odluku o pritvoru na 30 dana). SDT je sramotan s načinom na koji se ponaša. Zaista se nameće pitanje - zašto ta institucija demonstrira silu na način prikladan negdašnjem čileanskom ili kolumbijskim režimima? Zar profesoricu univerziteta i bivšu ministarku prosvjete trebaju privoditi specijalci s fantomkama kao da se radi o najgorem pripadniku narko kartela iz favela? Kome treba onakav šou? I zašto Vesna Bratić?
Svi znaju da svoj posao nije radila valjano, ali nije ga grđe radila od direktora Javnoga servisa, gradonačelnika Pljevalja i Nikšića, ministra vojnoga i ministra policije te mnogih drugih iz ove i prethodne vlasti, a kamoli od Andrije Mandića za kojega izvori pokazuju da je bio direktno umiješan u pokušaj državnoga udara!
Vesna Bratić je definitivno griješila, način na koji je vodila 4 u 1 ministarstvo bilo je ravno političkom samoubistvu. Ali ona je to radila iz misije, a ne iz kriminalnih pobuda. Ne kažem da se njen rad ne treba preispitati, ali definitivno nije zaslužila tretman kakav joj je priredio SDT. Jedno je jasno - ovo nije nikakva autofagija revolucije iz 2020. Posrijedi je definitivno nešto drugo, što će se narednih dana vjerovatno razotkriti.
A za SDT poruka - kad smognete snage da uhapsite Andriju Mandića i počnete ispitivati kriminalne radnje unutar Crkve Srbije - počnimo s Pavlom Đurišićem, onda možemo govoriti o vašem profesionalizmu. Do tada - vi ste obične kukavice koje se kriju iza moći i hapse žene i đedove.

Vesna Bratić nije zaslužila ovo

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/direktorov-strah-od-rijeci">Portal Analitiku </a>piše Aleksandar Radoman:
Direktor Uprave policije je kršan momak. Direktor Uprave policije rukovodi kompletnim represivnim aparatom ove zemlje. Direktor Uprave policije, usto, tvrdi da je neustrašivi borac protiv kriminala i da bi bez njega na toj funkciji organ kojim rukovodi bio bezopasan po kriminalce.
A ipak, direktor Uprave policije plaši se teksta Duška Kovačevića. Jer nikako drugačije nije moguće objasniti zašto je Kovačević pozvan da dâ izjavu u policiji povodom optužbi da je prijetio direktoru Uprave policije.
Kao neko ko je profesionalno usmjeren na tumačenje teksta moram reći da u Kovačevićevom članku "Bolje od bjekstva" nijesam uočio nikakve prijetnje na račun direktora Uprave policije. Ako prijetnji u tekstu nema, a Kovačević je nabijeđen da ih je uputio, ne preostaje ništa drugo no da se zaključi da se direktor Uprave policije bavi učitavanjem pa, valjda iz straha od javne kritike, vidi prijetnje u tekstu u kojem ih nema.
Kad se književni kritičar povede za učitavanjem, šteta se još i može kontrolisati, ali kad to radi direktor Uprave policije, e to vam nije tako mali belaj. To vam je poruka - poput one upućene novinaru u studiju TV Vijesti - da je sloboda govora ukinuta ako podrazumijeva kritiku rada onih na pozicijama moći, a da će za one koji se ogluše o tu zabranu, uslijediti procesuiranje. Juče su pred državnim organima zbog svog kritičkog pisanja bili Draško Đuranović i Darko Šuković, danas je Duško Kovačević, targetirani od moćnika samo zato što kritički pišu o njihovim nepodopštinama.
S Duškom Kovačevićem, da se razumijemo, nesaglasan sam po mnogim pitanjima. S Vesnom Bratić još i više. No ono što cijenim u Kovačevićevom javnom djelovanju je nesumnjiva mjera pristojnosti. Tu pristojnost juče nijesam vidio od onih koji bi je trebali braniti tokom privođenja Vesne Bratić.
Opet smo gledali scene kamufliranih pratilaca i lisice na rukama privedene. Opet smo svjedočili odvratnoj teatralizaciji kao u brojnim ranijim slučajevima. Ne znam kako stvari stoje s propisima i da li je sve to zaista neophodno, ali znam da bi samo zera pristojnosti bila dovoljna da se javnost poštedi rijalitija u kojem su katran i perje zamijenjeni lisicama i udarnim vijestima.
Vesna Bratić je na očigled javnosti prekršila zakon. SDT sve to zna već punih pet godina. Nije reagovao dok je bila na poziciji ministarke, reaguje sad kad više nema ni moć ni uticaj. Dok oni koji imaju moć i uticaj ostaju i dalje van dometa zakona - u najboljem slučaju u permanentnom izviđanju. Počev od Beogradske patrijaršije čiji "kalaši" iz predizbornih dana izgleda više nikog ne zanimaju, preko predśednika Skupštine čiji je kabinet javno ogledalo kršenja Ustava, do čelnika Pljevalja i Nikšića koji se svako malo potrude da ponize ovu državu ili raznih funkcionera poput Olivere Injac, Dragana Krapovića i sl. za kojima se povlači dugačak spisak prekoračenja ovlašćenja i zloupotrebe službenog položaja.
Uostalom, ima li u ovoj državi instance koja može provjeriti da li se u postupanju glavnog specijalnog tužioca Novovića prema tužiteljki Mitrović mogu nazrijeti elementi zloupotrebe službenog položaja i zataškavanja kriminalnih radnji? Ima li tog pravnog autoriteta koji bi preispitao ulogu tužioca Šoškića u evidentno političkom progonu Katnića i Čađenovića?
Mjera dostizanja pravne države nije u teatralnim privođenjima bivših funkcionera, kad god se uvjerimo da je sistem bezbjednosti krahirao. Mjera seriozne borbe protiv korupcije i kriminala morala bi biti u obračunu s onima koji s pozicija vlasti krše zakone. Jer dobro znamo da je selektivna pravda najgora nepravda. Kao što znamo da su pritisci na novinare zrcalo posrnuća bezbjednosnog sektora a i društva u cjelini, simptom njegove propasti, a ne snage.

Direktorov strah od riječi

Sve se više pominje priča oko trobojke. I to one iz vakta kralja i gospodara Nikole I. Doduše, nikad nije precizirano koja je zastava koja. Ustav iz 1905. kaže da su narodne boje crvena, plavetna i bijela. Međutim, mi tu zastavu niđe ne vidimo, već se javljaju razne modifikacije.
Jedan od prvih njenih prikaza je sa ulaska u Skadar kada trobojku sa državnim grbom, tj. orlom sa inicijalima i lavom ispod njega nosi alajbarjaktar crnogorske vojske Marko Zekov Popović. Popović je imao čin alajbarjaktara cijele vojske, a bio je i glavni gardista gospodarov. Nejasno je u kojem se svojstvu ova zastava našla i koja je bila njena uloga, budući da nijednim aktom nije bila regulisana.
Kasnije u egzilu pojavljuju se i trobojke sa grbom bez inicijala. Mnogo prije njih pojavljivale su se i trobojke sa samo inicijalima, bez orla. U suštini, naš tadašnji kralj ostavio nam je jednu veliku zavrzlamu i pitanje bez odgovora – koja je to trobojka iz njegovoga vakta? Niko ne može dati odgovor na ovo pitanje, pa ni oni koji se busaju u tu priču, a o istoriji ne znaju ama baš ništa.
Naravno, pitanje trobojke kao i svega drugog identitetskog može biti jedino riješeno dogovorom i kompromisom. Drugačije nije moguće. Međutim, pitanje je koliko prosrpske struje žele dogovor na zdravim osnovama.
Srpsko biće u Crnoj Gori je u rascjepu i to je veoma jasno svima. Donekle mi je srce puno kada vidim određenu promjenu unutar tog korpusa, tj. dio njih koji uprkos svom srpskom identitetu i određenju ostaju privrženi Crnoj Gori, onako kako je oni vide, ali ipak Crnoj Gori na prvom mjestu.
Sa druge strane, i ti takvi, i mi koji to nismo, bivamo pod udarom srpskih integralista koji su u potonje vrijeme sve glasniji, a finansirani od strane Beograda. Ti integralisti prosipaju priču o Srbiji kao matici Srba, na taj način predstavljajući Srbe u Crnoj Gori kao srpsku dijasporu, a ne domicilno stanovništvo. Pričaju o Vučiću kao predśedniku i voždu svih Srba, pričaju o Sretenju kao svesrpskom prazniku iako dok je Karađorđe dizao prvi ustanak među Srbima 1804, glava Mahmut paše je već bila strulila na Cetinju, pośečena osam godina ranije.
Ti takvi integralisti, a mogao bih reći fašisti, najveći su neprijatelj i Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Oni mute i sprečavaju pomirenje i bilo kakav kompromis u državi. Naravno, većina njih je dobro plaćena za ono što rade, a ostatak su izdajnici jer tako vole. Da je sreće bili bi prezreni i od Crnogoraca i od Srba, ali to je korak koji sprečavaju neke druge sile…
Pitanje zastave može biti dobar korak ka prevazilaženju te ekstremne klice koja se pokušava unijeti u Crnu Goru i njenu srpsku populaciju. Istorijski i ljudski gledano, jedina trobojka koja bi trebala da dobije određeno posebno mjesto u službenoj upotrebi je trobojka sa orlom koji na štitu ima inicijale počivšeg kralja Nikole. Na ovaj način odužili bi se dijelu naše istorije, ali i napravili direktnu vezu sa identitetom i heraldikom Kraljevine Crne Gore.
Crnogorci bi na ovaj način dobili satisfakciju odavanja počasti tom dijelu naše istorije i voljenom kralju, dok bi oni koji se izjašnjavaju kao Srbi dobili stvarnu “trobojku kralja Nikole” na koju se toliko pozivaju. Svi bi izašli iz ovoga kao pobjednici i zadovoljni. Ne vidim razlog da ijedan Crnogorac ili Srbin budu protiv ovog rješenja.
Naravno, jedino ko bi bio protiv ovoga su oni kojima samo postojanje Crne Gore smeta. Sa takvima svakako ne može i ne smije biti bilo kakvog razgovora, a kamoli pomisli o “pomirenju” ili bilo čemu sličnom.
Na ovaj način odužili bi se trobojci kao određenom istorijskom simbolu, a ista bi nas konačno okupila i oko svetog crnogorskog alaj barjaka na crvenom polju koji se ogleda u današnjoj državnoj zastavi, pod kojom su se borili naši preci za crnogorsku nezavisnost i slobodu.
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/trobojnica">Komentar je izvorno objavljen na Portalu Analitika</a>

Trobojnica

Jedna stara mudrost kaže: čovjek se sto puta može pokajati zbog onoga što je izgovorio, ali vrlo rijetko, možda nikada, zbog onoga - što je prećutao. Eh, da je tu drevnu istinu neko došapnuo Aleksi Bečiću, možda lider Demokrata i potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednost, ne bi glasa pustio o bjekstvu Miloša Medenice. &nbsp; NEMA ADRESE KRIVCA ZA PROPUSTE -Nismo adresa ni mi, ni Uprava policije, nije adresa ni ovaj sektor za slučaj Medenica, iako je ovaj sektor i ovaj Biro za operativnu komunikaciju pravovremeno prepoznao izazove – kazao je Bečić na vanrednoj konferenciji za medije u prošli petak. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_0cf6c7af0b4cf7077f9bb26bb87fabf9cb72a8337e9b0f04e48a2e72123c867a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260216190232_0cf6c7af0b4cf7077f9bb26bb87fabf9cb72a8337e9b0f04e48a2e72123c867a" data-rendition-name="original" width="747" height="498" loading="lazy" alt="BIJEG OD ODGOVORNOSTI: Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost "> <figcaption>BIJEG OD ODGOVORNOSTI: Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Dakle: bezbjednosni sektor nije adresa, a policija nije krivac što im je – ispred nosa - pobjegao osuđeni šef kriminalne grupe?! Ovakvo ,,pranje ruku” i bježanje od odgovornosti djeluje zaista karikaturalno. &nbsp; Vjerovatno je vanrednom konferencijom za medije Bečić je pokušao da nekako skrene pažnju sa skarednog nastupa ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića u televizijskoj emisiji ,,Načisto“. Baš kao što je policija hapšenjem Veselina Barovića nastojala da minstru Šaranoviću pripremi teren da u emisiji uživo ne priča o o bjekstvu Medenice. &nbsp; ,,TRIVIJALNOSTI” I, valjda je zato, ministar unutrašnjih poslova bjekstvo Medenice, ali i bivše specijalne tužiteljke Lidije Mitrović, nazivao ,,trivijalnostima“. &nbsp; Djeluje tragikomično, ali ta prizemna objašnjenja nijesu za podsmijeh. Naprotiv: ona su svjedočanstvo, dokazi, da se, u namjeri da se izbjegne odgovornost, brutalno produkuju državne obmane, pa i direktne laži. &nbsp; I nije čudo da ogromna većina tih propagandnih neistina dolaze od funkcionera Demokrata, partije koja u potpunosti kontroliše bezbjednosni sektor, iz čijih su redova i ministar i unutrašnjih poslova i ministar odbrane. Zakonomjerno je to: diplomci sa tragikomičnog ,,Megatrenda“, pravni stručnjaci koji su ovjeravali fakultet punih 14 godina, dokazani plagijatori magistarskih radova – nijesu kadri - da profesionalno obnašaju funkcije koje su prigrabili u partijskoj raspodjeli koalicije na vlasti. &nbsp; Zato laž postaje dominantna – ona caruje u državnim saopštenjima, u izjavama državnih funkcionera... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_23d795026fa49063957ecb9eb04afcc9ecd87ceee3f4c730c283ba817e57eeda.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260216190232_23d795026fa49063957ecb9eb04afcc9ecd87ceee3f4c730c283ba817e57eeda" data-rendition-name="original" width="1200" height="800" loading="lazy" alt="MEDENICA JE UHAPŠEN, SAMO ŠTO - NIJE: Lazar Šćepanović, direktor Uprave policije "> <figcaption>MEDENICA JE UHAPŠEN, SAMO ŠTO - NIJE: Lazar Šćepanović, direktor Uprave policije(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  ŠĆEPANOVIĆEVE ,,AKTIVNOSTI U DOBROM PRAVCU” Pa je tako, nekoliko sati nakon prvog pojavljivanja videa sa likom Miloša Medenice, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, bez trunke srama, saopštio neistinu da su policijski stručnjaci utvrdili da je sve to oko ,,Medenog“ – djelo vještačke inteligencije. &nbsp; A petnaestak dana kasnije, da bi se zaboravila obmana, čelnik Uprave policije &nbsp;izašao je sa optimističkom izjavom da Miloš Medenica – samo što nije uhapšen! &nbsp; &nbsp;-Aktivnosti idu u dobrom pravcu, ali zbog samog otkrivanja bilo kojih aktivnosti ugrozio bi sami postupak hapšenja ovog lica – kazao je Šćepanović. Strahovita je, ali i strahovito društveno opasna, ta bahatost prevare i obmane državnih funkcionera postavgustovske vlasti. &nbsp; ŠKALJARCI, PATIKE I SNIJEG &nbsp; I nije riječ samo o policiji. Državno spinovanje se moglo prošle sedmice viđeti iz - Minstarstva odbrane. &nbsp; Ono kada je, usred priče o Medenici, na društvenim mrežama plasirana slika pripadnika ,,škaljarskog klana“, izvjesnog Marka Nikolića, kako pozira ispred vojnog helikoptera, usred snijega na Žabljaku. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190232_30b8b7a3cd6ad4c0c8b3eda720f02631f90e36a2ae79fe30a65ed560ae5a4d0c.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260216190232_30b8b7a3cd6ad4c0c8b3eda720f02631f90e36a2ae79fe30a65ed560ae5a4d0c" data-rendition-name="original" width="1080" height="975" loading="lazy" alt="ŠTO ZNA ŠKALJARAC ŠTO JE SNIJEG: Slika koja je uzbunila Vojsku Crne Gore i Ministasrtvo odbrane "> <figcaption>ŠTO ZNA ŠKALJARAC ŠTO JE SNIJEG: Slika koja je uzbunila Vojsku Crne Gore i Ministasrtvo odbrane(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ubrzo se oglasila vojska. I to lično - načelnik Generalštaba Miodrag Vuksanović, koji je ustvrdio da Vojska Crne Gore nije prevozila Nikolića. &nbsp; Ne, kazao je Vuksanović, građani redovno iskazuju interesovanje za vojne vazduhoplove i vole da se, citiram, ,,fotografišu pored njih kada su letilice ugašene i kada ne postoji bezbjednosni rizik“. Tako se, tvrdi Vuksanović, taj škaljarac prosto obreo na durmitorskom vrhu Štuoc, pa se onda slavodobitno sa prijateljima uslikao ispred helikoptera. &nbsp; Baš je divno to objašnjenje, ali je nedostajalo da načelnik Generalštab pojasni neke detalje. Recimo: kako je to navodni škaljarac došao do helikoptera, gacajući po snijegu od 30 santimetara, na nadmorskoj visini od 2104 metra, a da uopšte nije ni pokvasio – patike? &nbsp; Da je načelnik Vuksanović znao za onu staru mudrost, ćutao bi, da se ne bi kasnije 100 puta kajao. &nbsp;&nbsp; NEMA OSTAVKE, NEMA ODGOVORNOSTI... Samo, crnogorski, politički i društveni, problem se ogleda baš u – odsustvu bilo kakvog kajanja. &nbsp; I da ne targetiramo samo Demokrate. Istu bahatost svakodnevno pokazuju i čelnici ostalih partija koje tvore parlamentarnu većinu. &nbsp; Zamislite kvazi-odgovoronst premijera Milojka Spajića? Koji prvog dana od bjekstva Medenice traži hitan sastanak sa ministrom Šaranovićem i čelnikom Uprave policije Šćepanovićem. Da bi, nakon punih 13 dana te takozvane hitnosti, i nakon famoznog sastanka, sve bilo završeno konstatacijom ministra pravde Bojana Božovića – da ostavke ne bi ništa razriješile. &nbsp; Nema ostavki, ni po koju cijenu – to je današnja Crnu Gora. &nbsp; I to je baš mučna današnjica. Jer, nikada se prije, u istoriji Crne Gore, nijesu dogodila dva tako užasna, zastrašujuća, masovna zločina, kao onaj u Medovini avgusta 2022, i januara 2025. u centru Cetinja. U dva dana, u dva navrata, ubijene su 23 osobe, među njima četvoro đece. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190236_69ccf9f31a1fa417e9f5cdedc057d296a6dc4153e00cd43519533a184b1722d1.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260216190236_69ccf9f31a1fa417e9f5cdedc057d296a6dc4153e00cd43519533a184b1722d1" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="ZA POLITIČARE ŽRTVE SU NEVIDLJIVE: Plakat koji opominje, mjesecima je okačen na Kruševom ždrijelu"> <figcaption>ZA POLITIČARE ŽRTVE SU NEVIDLJIVE: Plakat koji opominje, mjesecima je okačen na Kruševom ždrijelu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I niko, baš niko, nije podnio ostavku. Niko, baš niko, nije ni tražio odgovornost. Pa ni premijer Milojko Spajić. Čak se na vanrednoj konferenciji za medije 3. januara pokušao i posprdati sa pitanjem ostavke ministra Šaranovića. &nbsp; Pritsinut pitanjima novinarke Televizije E, a željan da nikako en pruži odgovor zbog čega ne traži ostavke čelnika bezbjednosnog sektora jer je policija zakazala 1. januara na Cetinju, premijer je zavapio: ,,Evo, predložite Vi neku ostavku..." &nbsp;Novinarka da preuzme ulogu premijera, koji nije kapac ni da takne, ni prozove koalicione partnere? &nbsp; Nije duhovito, čak ni u tragovima. Ali, eto - to je Crna Gora na koju se, kako to poručiše avgustovski osvetnici, moramo navići! &nbsp; Crna Gora u kojoj čelnici vlasti nemaju zrno odgovornosti, komad čovječnosti da – podnesu ostavke kao moralan čin, kao dokaz postojanja savjesti i političke časti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260216190236_f2e72436d63734cfd9c2705157d3a489a16a2d89af17dabfa6a854d7d9f35961.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260216190236_f2e72436d63734cfd9c2705157d3a489a16a2d89af17dabfa6a854d7d9f35961" data-rendition-name="original" width="837" height="422" loading="lazy" alt="ZAŠTO ŠUTNJA: Poslanici opozicije u crnogorskom parlamentu"> <figcaption>ZAŠTO ŠUTNJA: Poslanici opozicije u crnogorskom parlamentu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  MUČNA ŠUTNJA GRAĐANSKE CRNE GORE Samo, još je mučnija šutnja opozicije koja sebe naziva građanskom, a mirno gleda kako nestaju čak i obrisi građanskog društva. Opozicije koja prsistaje da da gleda kako je logo Skupštine postala zgrada Zetske banovine, kada je Crna Gora, izdajom poništena, politikom ponižena i nije postojalo njeo ime, čak ni kao pojma zajednice. I svima njima je nekako prirodno – valjda zato u opoziciji i ćute - kada predsjednik Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić, čestita Srbiji Dan državnosti, a uporno preskače da 21. maja čestita Dan nezavisnosti, kada su crnogorski građani većinski glasali za suverenu Crnu Goru. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Zašto ta opoziciona šutnja? &nbsp; Ko zna, možda i opozicija ima neka svoja seoska posla pa ne reaguje, kao premijer Spajić... Ili, možda, strpljivo čekaju zvaničnu pozivnicu da postanu dio vlasti, nakon famozne Spajićeve rekonstrukcije Vlade – koje nema? &nbsp;&nbsp; Samo da posle glavni krivac ne bude – pošta, koja nije isporučila pozivno pismo. &nbsp;&nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

1250x600

1084x550

Hronika državnih obmana i laži

Za<a href="https://www.antenam.net/clanak/demokrate-i-ostavke"> Antenu M </a>piše: Đorđe Šćepović
Kad god se želi uniziti i zlim proglasiti doba jugoslovenskog socijalizma, zapravo, doba rođeno iz antifašizma i borbe za slobodu, uvijek se, tradicionalno, laže o svemu tome. Vrijeme i poredak u kojem su nastajale najbolje knjige južnoslovenske književnosti, kad su snimani najbolji filmovi jugoslovenske kinematografije, i sve ostalo veliko što se događalo u kulturi, danas se nastoje obilježiti kao vrijeme bez slobode, dekadencije i decenije zarobljenog uma. I ko to čini? Uglavnom, svi oni koji su tad bili fanatični vjernici Komunističke partije i revnosni glodari, koji nekad bijahu za trpezom socijalizma, a onda za svim postavljenim soframa. Dekadencija će doći kasnije, zarobljeni um dobiće svoj zlatni kavez nakon pada socijalizma. Članovi partije postaće članovi partija, i njihova partijska geneza još uvijek nije završila.
Njihova ideologija preobraziće se poput Gregora Samse. I zato valja ponoviti kultni grafit koji je prije nekoliko godina osvanuo na fasadi jedne zgrade: „Lagali ste Tita da ste komunisti, sad lažete Boga da ste vjernici“. Jer, kako drugačije objasniti sve one članove i visoke funkcionere KPJ, koji su '89. spoznali Boga, a odrekli se Tita. I ne, nijesu se tu zaustavili. 90-ih su opet izgubili svoju vjeru, jer vjera je krhka, i prigrlili nove idole. S istom strašću voljeli su Tita, Boga, Miloševića, Bulatovića ili Đukanovića. Njihova ljubav ciklično je kružila vremenom i prostorom. Umirala je i rađala se. Tako danas listamo partijske knjižice Titovih pionira, omladinaca, direktora, ili predśednika opštine, koji su svoju „beskrajnu glad i ruke večno prazne“ zadovoljavali ne osvrćući se za sobom.
Bivše sebe su zaboravili. No, toliko je bivših njih da ih mi, prosto, ne možemo zaboraviti. Koliko god se puta preobrazili. Potonje preobraženje dogodilo se 2020. Tad je na tzv. litijama partijska ikonografija zamijenjena crkvenom, a u rukama se umjesto članske karte partije obrelo Sveto pismo. I opet se stado odreklo jednog pastira, i zagrlilo drugog. O našem licemjerju i prirodi kameleona znamo sve. Jesu li u našim domovima zabranjena ogledala? A ako nijesu, što u njima vidimo.
Što u njima vide oni koji bijahu za trpezama, ali i ispod njih, čekajući ostatke? Oni koji su, recimo, posvećenošću mrtve straže branili bivšu vlast, a onda se obećali novoj, koje će se odreći kad i ona bude bivša. Što u ogledalu vide bivši ljudi? I oni koji ribare takve duše.
Što, recimo, u jednom ogledalu vidi Boris Bogdanović, kad završi svoj gebelsovski iscrpljujući dan? Je li predio ružan, ili je naše oko rđavo. Je li odraz u zrcalu ružan, ili je do očinjeg vida? Što još treba da se desi pa da Bogdanović i njegova partija priznaju odgovornost? Koliko još ljudi treba da umre, pa da ova politička sekta prestane da poriče stvarnost? Sekta koja će sve minule sisteme nazvati vremenom mraka. Glasnici dekadencije koji drže slovo o dekadenciji. Ključari zatvora koji pjevaju o slobodi. Ne treba ići dalje od same partije. U kojoj je sloboda mišljenja apstraktna kategorija.
Partija i svi njeni članovi misle glavom Borisa Bogdanovića. A u javnom prostoru izgovaraju napisan tekst, čiji je autor Bogdanović. Zato je i tragično i urnebesno kad Demokrata govori o slobodi. Kad partija koja je crnogorske institucije preplavila zaslužnim kadrom govori o partitokratiji. Kad oni za koje su kriminalci kupovali glasove papagajski cvrkuću o borbi protiv kriminala. Kad Bogdanović govori o bilo čemu. Bez i zrna odgovornosti za sve što se događa u sistemu koji kontrolišu Demokrate. Sto puta na dan izgovoreni „DPS“ ne može biti alibi za nepočinstva Demokratske Crne Gore. Koliko god se upinjao Boris Bogdanović vlastite biografije ne peru se tuđim grehovima. Naročito ne lažima i spinovima. Imbecilnim mantranjima i partijskim saopštenjima, u kojima se osim interpunkcije, od osnovanja Demokratske Crne Gore, ništa nije promijenilo. O ostavkama niko i ne razmišlja. Pitanje odgovornosti zabranjeno je partijskim dekretima.
U mraku socijalizma političari su podnosili ostavke. U još gušćem mraku bivšeg režima političari su podnosili ostavke. Na svjetlosti slobode i demokratije svjedočimo potpunom odsustvu stida. Kako je to moguće?

Demokrate i ostavke

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/da-oprostite-crnogorski">Antenu M </a>piše Adnan Čirgić
Vijest da je Petru Glendži neki crnogorski izdavač štampao studiju na crnogorskome jeziku uz uredničku napomenu u kojoj maltene piše "autor je, da oprostite, svojevoljno pisao tekst crnogorski" nije mogla iznenaditi nikoga. Za iznenađenje je, međutim, da imamo eto i takvih autora koji se ne daju disciplinovati u skladu s pameću crnogorskih postiđenika. A što je drugo do stid od sama sebe kad crnogorski izdavač ima potrebu da se ogradi od autora zato što umjesto gdje piše đe, zato što umjesto sjutra piše śutra i sl. Ako su prije nepune dvije decenije razni pseudolingvistički mudroseri kitili javni prostor porukama da će standardizacija takvih oblika dovesti do komunikacijskih prepreka širom našega jednojezičnoga prostora (podrazumijeva se - srpskoga), ovđe nije riječ o tekstu koji je plasiran mimo granica Crne Gore, dakle nije riječ o tekstu namijenjenu publici koja ne razumije što znači "đed", "śećanje" ili "đe".
Decenijama kroz redovni školski sistem podučavani da je mjera jezički nepravilnoga ono kako se u Crnoj Gori govori, ovđe su odgojene generacije ljudi koji se stide jednoga od najbitnijih, bazičnih vidova identiteta - jezičkoga. Samo se tako moglo desiti da polovina stanovništva Crne Gore danas svoj jezik ne naziva svojim no tuđim imenom, a da više od polovine smatra da je jedino ispravno pisati onako kako drugi govore, odnosno onako kako se u Crnoj Gori ne govori.
Teško da će ko pronaći u Crnoj Gori napomenu u kojoj se urednik ili izdavač izvinjava čitaocu što je tekst objavljen na srpskome jeziku (na ekavici) ili na hrvatskome ili bosanskome jeziku. Naravno, takva bi napomena bila gotovo jednako smislena kao i ona ispod Glendžina teksta. Međutim, napomena Crvenoga krsta mogla bi se uporediti s nezamislivom situacijom u kojoj bi se Crveni krst Srbije izvinio čitaocima što je autor teksta u njihovu izdanju odabrao ekavicu.
Dok se beogradska posluga na vlasti u Crnoj Gori povazdan predstavlja kao čuvar njegoševske tradicije, oni zapravo zatiru sva obilježja te tradicije koja je do nas dotekla. Da je tako, vidi se i po pitanju jezika koji se ne oslanja ni na tu tradiciju ni na savremenu praksu no na jezičku ideologiju skovanu u srpskim centrima prije gotovo dva vijeka.
Stoga neka Petru Glendži ide na čast što mu je tekst objavljen "s oproštenjem" jer bi isti izdavač morao publikovati napomenu "da oprostite" da je kojim slučajem objavio kakav tekst bilo kojega od četiri crnogorska književna klasika: Petra I, Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše ili Marka Miljanova. Nijedan od njih nije se pridržavao načela velikosrpske jezičke pravilnosti koja je i danas na cijeni u Crnoj Gori čiji je službeni jezik crnogorski. Takva je situacija danas ne samo rezultat djelovanja srpske političke elite (i aktuelne i one iz minulih vremena) no i rezultat nesvijesti postreferendumske elite koja je hranila trojanske konje u crnogorskoj lingvistici i crnogorskoj kulturi.
Budući da aktuelna elita crče za reaktuelizacijom Njegoša, uz ovaj slučaj ništa bolje ne paše od njegova stiha: "Viđi vraga su sedam binjišah".
Najbolji odgovor na sve učestalije negacije crnogorskoga jezika od strane vlasti jeste insistiranje na pisanju na sopstvenome jeziku, bez zazora i stida, jer je to jezik na kome su ostvarena djela koja pripadaju južnoslovenskome književnom vrhu. Pa neka urednici domeću sve češće "crnogorski, da oprostite".

Da oprostite, crnogorski

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/evropska-unija-se-ne-plasi-prosirenja-plasi-se-uvoza-nestabilnosti">Antenu M </a>piše: Admiral Dragan Samardžić
Izjava Fridriha Merca na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji da Evropska unija „ne želi da izgubi Zapadni Balkan“, uz upozorenje da je „slon u sobi“ način odlučivanja konsenzusom, mnogo je više od diplomatske poruke. Ona otkriva rastuću stratešku zabrinutost unutar Evrope - dublji strukturni pomak ka fazi strateške konsolidacije. Unija je državama regiona obećala članstvo, ali istovremeno postaje svjesna da bez ozbiljnih institucionalnih reformi rizikuje sopstvenu funkcionalnost i sposobnost strateškog djelovanja.
Zato se sve ozbiljnije nameće dilema: da li je moguće proširenje prije reforme načina odlučivanja - ili će upravo proširenje natjerati EU da se reformiše?
Realnost vjerovatno leži između.
Sve je izvjesnije da klasičnog proširenja neće biti. Umjesto toga, Evropa će tražiti model koji istovremeno čuva funkcionalnost Unije i otvara vrata novim članicama - bilo kroz fazno članstvo, ograničeno pravo veta ili širu primjenu odlučivanja kvalifikovanom većinom. Ono što je posebno važno jeste promjena paradigme: proširenje više nije samo birokratski proces - ono postaje pitanje evropske bezbjednosti i geopolitičkog kredibiliteta u sve neizvjesnijem međunarodnom okruženju.
Dok EU preispituje sopstvenu sposobnost da prima nove članice bez ugrožavanja unutrašnje kohezije, države kandidati suočavaju se sa jednako zahtjevnim testom - testom stvarne institucionalne zrelosti. U tom kontekstu, normativni napredak i formalno zatvaranje pregovaračkih poglavlja nesumnjivo imaju svoju vrijednost. Iskustvo evropskih integracija jasno pokazuje: zakoni se mogu usvojiti brzo, ali institucije se grade sporo. Zato sve izraženiji nesklad između normativnog okvira i njegove dosljedne primjene postaje jedan od ključnih izazova kredibiliteta svake države kandidata.
Posebnu zabrinutost u crnogorskom kontekstu izazivaju učestali propusti unutar bezbjednosnog sektora, kao i percepcija nedovoljne usklađenosti između njegovog djelovanja i postupanja pravosudnih institucija. Bez čvrste sinergije policije, tužilaštva, sudstva i obavještajno-bezbjednosnog sektora nema ni efikasne borbe protiv organizovanog kriminala, ni održivog jačanja vladavine prava - a bez toga nema ni suštinske integracije u evropski pravni i bezbjednosni prostor. Upravo zato će Poglavlja 23 i 24 predstavljati najpouzdaniji lakmus test stvarne spremnosti za članstvo. Ta poglavlja ne mjere brzinu reformi - već njihovu dubinu, održivost i nepovratnost. U završnoj fazi evropskih integracija, države se ne procjenjuju po zakonima koje usvajaju, već po sistemima koji moraju funkcionisati i kada su pod pritiskom.
Istovremeno, dodatni rizik za strateški tempo integracija predstavlja učestalo vraćanje identitetskih i polarizujućih tema u središte političkog života. Takvi obrasci gotovo po pravilu rasipaju institucionalnu energiju, produbljuju društvene podjele i skreću fokus sa reformi koje zahtijevaju kontinuitet, političku disciplinu i širok društveni konsenzus.
Za Crnu Goru, koja se sve češće prepoznaje kao najizgledniji kandidat za članstvo, ovo može biti geopolitički prozor prilike koji se ne otvara često. Upravo takve geopolitičke okolnosti najjasnije razdvajaju formalni napredak od stvarne spremnosti države da funkcioniše unutar složene evropske bezbjednosne i institucionalne arhitekture.
Možda je zato danas važnije nego ikada izbjeći samozadovoljstvo. Jer tempo evropskog puta ne određuje broj usvojenih zakona - već snaga institucija koje te zakone dosljedno primjenjuju. U vremenu rastućih bezbjednosnih izazova, Evropa će države primate na osnovu dokazane institucionalne pouzdanosti – ne na osnovu obećanja. Države koje to razumiju prepoznaju priliku. Države koje je propuste dugo čekaju novu.
Na kraju evropskog puta ne ulaze države koje najbrže zatvaraju poglavlja - već one koje najpouzdanije funkcionišu.

Evropska unija se ne plaši proširenja — plaši se uvoza nestabilnosti

Holandska brzoklizačica Antoaneta Rajpma de Jong osvojila je zlato u trci na 1.500 metara na Zimskim olimpijskim igrama Milano–Kortina 2026, sa vremenom 1:54,09 minuta.
Srebro je pripalo Norvežanki Ragne Viklund (1:54,15), koja je tako kompletirala kolekciju medalja na ovim Igrama, nakon srebra na 3.000 i bronze na 5.000 metara.
Bronzu je osvojila Kanađanka Valeri Maltez rezultatom 1:54,40, čime je stigla do drugog odličja u Milanu i Kortini, poslije bronze na 3.000 metara.
Bez postolja su ostale favorizovane Femke Kok, Britani Bou i Miho Takagi, koje su zauzele plasman od četvrtog do šestog mjesta.
Dvostruka olimpijska šampionka Frančeska Lolobriđida trku je završila na 13. poziciji, ali ova disciplina ne spada među njene najjače, pa takav ishod ne predstavlja iznenađenje.

Holanđanka De Jong osvojila zlato na 1.500 metara

Ministar trgovine Kanade Domink Le Blank rekao je danas da je odluka Vrhovnog suda SAD o ukidanju carina koje je američki predsjednik Donald Tramp uveo Kanadi i drugim zemljama, samo učvrstila stav njegove zemlje da su te carine bile "nepravedne", prenosi Bi-Bi-Si (BBC).
Međutim, Le Blank je dodao da ostaje da se radi na sektorskim carinama u sektoru kanadske automobilske industrije, i sektorskim carinama na čelik i alumunijum.
Prema njegovim riječima, te industrije trpe od ovih carina.
Vrhovni sud SAD ocijenio je danas da je Tramp uvođenjem carina na osnovu propisa o vanrednim situacijama iz 1977. godine prekoračio svoja ovlašćenja, jer carinska ovlašćenja potpadaju pod nadležnost američkog Kongresa.
Odlukom Vrhovnog suda SAD poništen je veći dio Trampovih carina, ali ne i sve koje je on uveo drugim zemljama.
Carine su jedno od ključnih oruđa Trampove ekonomske politike u njegovom drugom predsjedničkom mandatu.

Kanada: Vrhovni sud SAD potvrdio da su Trampove carine bile nepravedne

Svečanim otvaranjem biblioteke, Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava obogatio je institucionalnu i kulturnu mapu Crne Gore prostorom koji objedinjuje znanje, dijalog i kulturu sjećanja. Biblioteka sa oko 2.000 pažljivo odabranih naslova predstavlja vrijedan fond znanja, istorije, jezika i tradicije manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica.
Građa je sistemski obrađena i postavljena u skladu sa nacionalnim i savremenim bibliotekarskim standardima, organizovana po principima koji omogućavaju preglednost, laku dostupnost i kvalitetan istraživački rad. Na ovaj način stvoren je prostor koji će služiti kako stručnoj javnosti, tako i učenicima, studentima i svim zainteresovanim građanima.
- Ovaj događaj šalje snažnu poruku posvećenosti očuvanju, afirmaciji i poštovanju prava manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Znamo da je Crna Gora kroz svoju istoriju gradila identitet na multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Otvaranjem ove biblioteke, Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava čini važan korak u daljem jačanju institucionalne brige o kulturi sjećanja, boljem međusobnom poznavanju i uvažavanju- kazao je mnistar za ljudska i manjinska prava Fatmir Đeka.
Direktor Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Dženis Nurković nije krio zadovoljstvo,
- Danas ne otvaramo samo biblioteku – otvaramo prostor dijaloga, učenja i međusobnog uvažavanja. U vremenu kada je očuvanje identiteta jednako važno kao i njegovo povezivanje sa savremenim tokovima, ova biblioteka postaje most između tradicije i budućnosti- istakao je.
Savjetnica za monitoring i evaluaciju projekata i PR Fonda, Emina Skrenderović, istakla je značaj otvaranja biblioteke.
- Istovremeno, želim da istaknem da smo u prethodnom periodu bili intenzivno posvećeni realizaciji preporuka Državne revizorske institucije, koja je nedavno sprovela četvrtu kontrolnu reviziju u Fondu. Veliki broj preporuka je već realizovan, posebno u dijelu unapredenja internih procedura, preciziranja kontrolnih mehanizama i jačanja sistema finansiskog upravijanja i izvještavanja. Preostale aktivnosti su u završnoj fazi, a naš cilj je da u potpunosti uskladimo rad Fonda sa najvišim standardima zakonitosti, odgovornosti i transparentnosti. Upravo zato ovaranje biblioteke ne vidimo samo kao simbolican cin, već kao dio šireg procesa institucionalnog jačanja i dodatnog ovaranja Fonda prema javnosti- poručila je.
Savjetnica za monitoring i evaluaciju projekata, Željka Raščanin je poručila: „Izdavaštvo je jedna od projektnih aktivnosti kojima mi finansiramo fizička i pravna lica. Vremenom se tu nakupilo više od 2.000 naslova i više hiljada primjeraka raznoraznih knjiga. Tako da je novo rukovodstvo došlo na ideju da se ovaj prostor sredi. Te knjige smo razvrstali, uradili kategorizaciju, sistematizaciju, digitalnu obradu i elektronsku bazu podataka. Osim što lijepo izgleda, mislim da je još važnije to što je danas dostupna i građanima.“
- Samim tim se trudimo da rad Fonda predstavimo jasno i dostupno na načine koji se danas i očekuju od nas. Pored zvaničnog sajta, mi smo aktivni i na Vajber kanalu, kao i na društvenim mrežama Facebook i Instagram. Tu možete pratiti zvanične podatke kao što su konkursi, rezultati konkursa, uslovi konkursa i zvanične odluke, ali i razne najave manifestacija, seminara, radionica i ostalih aktivnosti koje Fond podržava- istakla je savjetnica za monitoring i evaluaciju projekata, Edita Burdžović.
Poseban akcenat stavljen je i na digitalizaciju. Fond je razvio novi softver koji funkcioniše kao digitalna biblioteka, omogućavajući elektronsku obradu, pretragu i pristup bibliotečkoj građi i van fizičkog prostora biblioteke. Digitalna biblioteka biće uskoro predstavljena javnosti i dostupna svim zainteresovanim korisnicima, čime Fond čini važan korak ka modernizaciji i digitalizaciji svog rada.
Direktor Fonda zahvalio se ministru na prisustvu i podršci, kao i svima koji su svojim radom, znanjem i posvećenošću doprinijeli realizaciji ovog značajnog projekta.
Svečanom otvaranju biblioteke prisustvovali su i predstavnici državnih institucija i rukovodstva Fonda.

Otvorena biblioteka Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava: Most između tradicije i budućnosti

Premijer Sjeverne Makedonije Hristijan Mickoski izjavio je da postoji scenario da njegova zemlja uđe u Evropsku uniju (EU) 2027. bez prava glasa, u okviru scenarija vezanog za mirovni plan za Ukrajinu, prenosi Beta.
- Postoji ideja koja se sve glasnije čuje u i oko Brisela, a ona uključuje mirovni plan za Ukrajinu, u kojem bi u praksi integracija Ukrajine, a sa ciljem buduće rekonstrukcije, unutar EU, bila na bržoj putanji. To bi bilo neprincipijelno prema Zapadnom Balkanu i postoje dva scenarija. Dobro je što smo u oba scenarija- rekao je Mickoski, a prenijeli lokalni mediji.
Premijer Sjeverne Makedonije je dodao da postoje dva obavezna uslova – zajednička spoljna i bezbjednosna politika i vladavina prava.
Na pitanje da li uslovi uključuju ustavne izmjene radi uvođenje Bugara u Ustav, Mickoski je rekao je da “pretpostavlja da će tako biti, jer je to usvojila prethodna vlada”.
- Ova integracija će se dogoditi 2027. godine. Drugi uslov je da se tome pridruže i druge zemlje u regionu, Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo i Moldavija. Ovo se čuje u Briselu, ovo se čuje u Minhenu, ali zavisi od mnogih parametara, od mirovnog plana za Ukrajinu, od konsenzusa o mogućem mirovnom sporazumu i tako dalje. Svijet se dinamično mijenja i nastaviće da se mijenja, moramo biti pametni, predvidjeti te promjene i prilagoditi se- rekao je Mickoski.
Skoplje je u julu 2022. formalno počelo “prvu fazu” pregovora sa EU, ali da bi prešlo u “drugu fazu” i počelo da otvara poglavlja mora da uvede Bugare u Ustav, što stranka Mickoskog VMRO DPMNE od tada blokira, tražeći garancije da će to biti posljednji bilateralni zahtjev Sofije.
Vlade Bugarske odbijaju da pregovaraju sa Sjevernom Makedonijom o ublažavanju uslova pod kojima Skoplje može da počne pristupne pregovore sa Evropskom unijom.

Mickoski: Postoji opcija da Sjeverna Makedonija uđe u EU do 2027. bez prava glasa

Hronika

KNEŽEVIĆ: Šuković posjećivao Delića kući, Budvanin mu bio logistika za postavljanje prisluškivača za Kana

Društvo

Milioni uloženi u fabriku koja nije ispalila nijednu raketu

Budva: Pacijenti iscrpljeni putovanjima, direktor koji nije ljekar tvrdi da je sve u njihovom interesu

Politika

Rakočević: Predviđa se formiranje fantomskog tijela sa većim nadležnostima od Vlade; Janović: Ugovor podstiče političku nezavisnost i nacionalnu bezbjednost