Za<a href="https://www.antenam.net/clanak/demokrate-i-ostavke"> Antenu M </a>piše: Đorđe Šćepović
Kad god se želi uniziti i zlim proglasiti doba jugoslovenskog socijalizma, zapravo, doba rođeno iz antifašizma i borbe za slobodu, uvijek se, tradicionalno, laže o svemu tome. Vrijeme i poredak u kojem su nastajale najbolje knjige južnoslovenske književnosti, kad su snimani najbolji filmovi jugoslovenske kinematografije, i sve ostalo veliko što se događalo u kulturi, danas se nastoje obilježiti kao vrijeme bez slobode, dekadencije i decenije zarobljenog uma. I ko to čini? Uglavnom, svi oni koji su tad bili fanatični vjernici Komunističke partije i revnosni glodari, koji nekad bijahu za trpezom socijalizma, a onda za svim postavljenim soframa. Dekadencija će doći kasnije, zarobljeni um dobiće svoj zlatni kavez nakon pada socijalizma. Članovi partije postaće članovi partija, i njihova partijska geneza još uvijek nije završila.
Njihova ideologija preobraziće se poput Gregora Samse. I zato valja ponoviti kultni grafit koji je prije nekoliko godina osvanuo na fasadi jedne zgrade: „Lagali ste Tita da ste komunisti, sad lažete Boga da ste vjernici“. Jer, kako drugačije objasniti sve one članove i visoke funkcionere KPJ, koji su '89. spoznali Boga, a odrekli se Tita. I ne, nijesu se tu zaustavili. 90-ih su opet izgubili svoju vjeru, jer vjera je krhka, i prigrlili nove idole. S istom strašću voljeli su Tita, Boga, Miloševića, Bulatovića ili Đukanovića. Njihova ljubav ciklično je kružila vremenom i prostorom. Umirala je i rađala se. Tako danas listamo partijske knjižice Titovih pionira, omladinaca, direktora, ili predśednika opštine, koji su svoju „beskrajnu glad i ruke večno prazne“ zadovoljavali ne osvrćući se za sobom.
Bivše sebe su zaboravili. No, toliko je bivših njih da ih mi, prosto, ne možemo zaboraviti. Koliko god se puta preobrazili. Potonje preobraženje dogodilo se 2020. Tad je na tzv. litijama partijska ikonografija zamijenjena crkvenom, a u rukama se umjesto članske karte partije obrelo Sveto pismo. I opet se stado odreklo jednog pastira, i zagrlilo drugog. O našem licemjerju i prirodi kameleona znamo sve. Jesu li u našim domovima zabranjena ogledala? A ako nijesu, što u njima vidimo.
Što u njima vide oni koji bijahu za trpezama, ali i ispod njih, čekajući ostatke? Oni koji su, recimo, posvećenošću mrtve straže branili bivšu vlast, a onda se obećali novoj, koje će se odreći kad i ona bude bivša. Što u ogledalu vide bivši ljudi? I oni koji ribare takve duše.
Što, recimo, u jednom ogledalu vidi Boris Bogdanović, kad završi svoj gebelsovski iscrpljujući dan? Je li predio ružan, ili je naše oko rđavo. Je li odraz u zrcalu ružan, ili je do očinjeg vida? Što još treba da se desi pa da Bogdanović i njegova partija priznaju odgovornost? Koliko još ljudi treba da umre, pa da ova politička sekta prestane da poriče stvarnost? Sekta koja će sve minule sisteme nazvati vremenom mraka. Glasnici dekadencije koji drže slovo o dekadenciji. Ključari zatvora koji pjevaju o slobodi. Ne treba ići dalje od same partije. U kojoj je sloboda mišljenja apstraktna kategorija.
Partija i svi njeni članovi misle glavom Borisa Bogdanovića. A u javnom prostoru izgovaraju napisan tekst, čiji je autor Bogdanović. Zato je i tragično i urnebesno kad Demokrata govori o slobodi. Kad partija koja je crnogorske institucije preplavila zaslužnim kadrom govori o partitokratiji. Kad oni za koje su kriminalci kupovali glasove papagajski cvrkuću o borbi protiv kriminala. Kad Bogdanović govori o bilo čemu. Bez i zrna odgovornosti za sve što se događa u sistemu koji kontrolišu Demokrate. Sto puta na dan izgovoreni „DPS“ ne može biti alibi za nepočinstva Demokratske Crne Gore. Koliko god se upinjao Boris Bogdanović vlastite biografije ne peru se tuđim grehovima. Naročito ne lažima i spinovima. Imbecilnim mantranjima i partijskim saopštenjima, u kojima se osim interpunkcije, od osnovanja Demokratske Crne Gore, ništa nije promijenilo. O ostavkama niko i ne razmišlja. Pitanje odgovornosti zabranjeno je partijskim dekretima.
U mraku socijalizma političari su podnosili ostavke. U još gušćem mraku bivšeg režima političari su podnosili ostavke. Na svjetlosti slobode i demokratije svjedočimo potpunom odsustvu stida. Kako je to moguće?

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Demokrate i ostavke

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/da-oprostite-crnogorski">Antenu M </a>piše Adnan Čirgić
Vijest da je Petru Glendži neki crnogorski izdavač štampao studiju na crnogorskome jeziku uz uredničku napomenu u kojoj maltene piše "autor je, da oprostite, svojevoljno pisao tekst crnogorski" nije mogla iznenaditi nikoga. Za iznenađenje je, međutim, da imamo eto i takvih autora koji se ne daju disciplinovati u skladu s pameću crnogorskih postiđenika. A što je drugo do stid od sama sebe kad crnogorski izdavač ima potrebu da se ogradi od autora zato što umjesto gdje piše đe, zato što umjesto sjutra piše śutra i sl. Ako su prije nepune dvije decenije razni pseudolingvistički mudroseri kitili javni prostor porukama da će standardizacija takvih oblika dovesti do komunikacijskih prepreka širom našega jednojezičnoga prostora (podrazumijeva se - srpskoga), ovđe nije riječ o tekstu koji je plasiran mimo granica Crne Gore, dakle nije riječ o tekstu namijenjenu publici koja ne razumije što znači "đed", "śećanje" ili "đe".
Decenijama kroz redovni školski sistem podučavani da je mjera jezički nepravilnoga ono kako se u Crnoj Gori govori, ovđe su odgojene generacije ljudi koji se stide jednoga od najbitnijih, bazičnih vidova identiteta - jezičkoga. Samo se tako moglo desiti da polovina stanovništva Crne Gore danas svoj jezik ne naziva svojim no tuđim imenom, a da više od polovine smatra da je jedino ispravno pisati onako kako drugi govore, odnosno onako kako se u Crnoj Gori ne govori.
Teško da će ko pronaći u Crnoj Gori napomenu u kojoj se urednik ili izdavač izvinjava čitaocu što je tekst objavljen na srpskome jeziku (na ekavici) ili na hrvatskome ili bosanskome jeziku. Naravno, takva bi napomena bila gotovo jednako smislena kao i ona ispod Glendžina teksta. Međutim, napomena Crvenoga krsta mogla bi se uporediti s nezamislivom situacijom u kojoj bi se Crveni krst Srbije izvinio čitaocima što je autor teksta u njihovu izdanju odabrao ekavicu.
Dok se beogradska posluga na vlasti u Crnoj Gori povazdan predstavlja kao čuvar njegoševske tradicije, oni zapravo zatiru sva obilježja te tradicije koja je do nas dotekla. Da je tako, vidi se i po pitanju jezika koji se ne oslanja ni na tu tradiciju ni na savremenu praksu no na jezičku ideologiju skovanu u srpskim centrima prije gotovo dva vijeka.
Stoga neka Petru Glendži ide na čast što mu je tekst objavljen "s oproštenjem" jer bi isti izdavač morao publikovati napomenu "da oprostite" da je kojim slučajem objavio kakav tekst bilo kojega od četiri crnogorska književna klasika: Petra I, Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše ili Marka Miljanova. Nijedan od njih nije se pridržavao načela velikosrpske jezičke pravilnosti koja je i danas na cijeni u Crnoj Gori čiji je službeni jezik crnogorski. Takva je situacija danas ne samo rezultat djelovanja srpske političke elite (i aktuelne i one iz minulih vremena) no i rezultat nesvijesti postreferendumske elite koja je hranila trojanske konje u crnogorskoj lingvistici i crnogorskoj kulturi.
Budući da aktuelna elita crče za reaktuelizacijom Njegoša, uz ovaj slučaj ništa bolje ne paše od njegova stiha: "Viđi vraga su sedam binjišah".
Najbolji odgovor na sve učestalije negacije crnogorskoga jezika od strane vlasti jeste insistiranje na pisanju na sopstvenome jeziku, bez zazora i stida, jer je to jezik na kome su ostvarena djela koja pripadaju južnoslovenskome književnom vrhu. Pa neka urednici domeću sve češće "crnogorski, da oprostite".

Da oprostite, crnogorski

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/evropska-unija-se-ne-plasi-prosirenja-plasi-se-uvoza-nestabilnosti">Antenu M </a>piše: Admiral Dragan Samardžić
Izjava Fridriha Merca na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji da Evropska unija „ne želi da izgubi Zapadni Balkan“, uz upozorenje da je „slon u sobi“ način odlučivanja konsenzusom, mnogo je više od diplomatske poruke. Ona otkriva rastuću stratešku zabrinutost unutar Evrope - dublji strukturni pomak ka fazi strateške konsolidacije. Unija je državama regiona obećala članstvo, ali istovremeno postaje svjesna da bez ozbiljnih institucionalnih reformi rizikuje sopstvenu funkcionalnost i sposobnost strateškog djelovanja.
Zato se sve ozbiljnije nameće dilema: da li je moguće proširenje prije reforme načina odlučivanja - ili će upravo proširenje natjerati EU da se reformiše?
Realnost vjerovatno leži između.
Sve je izvjesnije da klasičnog proširenja neće biti. Umjesto toga, Evropa će tražiti model koji istovremeno čuva funkcionalnost Unije i otvara vrata novim članicama - bilo kroz fazno članstvo, ograničeno pravo veta ili širu primjenu odlučivanja kvalifikovanom većinom. Ono što je posebno važno jeste promjena paradigme: proširenje više nije samo birokratski proces - ono postaje pitanje evropske bezbjednosti i geopolitičkog kredibiliteta u sve neizvjesnijem međunarodnom okruženju.
Dok EU preispituje sopstvenu sposobnost da prima nove članice bez ugrožavanja unutrašnje kohezije, države kandidati suočavaju se sa jednako zahtjevnim testom - testom stvarne institucionalne zrelosti. U tom kontekstu, normativni napredak i formalno zatvaranje pregovaračkih poglavlja nesumnjivo imaju svoju vrijednost. Iskustvo evropskih integracija jasno pokazuje: zakoni se mogu usvojiti brzo, ali institucije se grade sporo. Zato sve izraženiji nesklad između normativnog okvira i njegove dosljedne primjene postaje jedan od ključnih izazova kredibiliteta svake države kandidata.
Posebnu zabrinutost u crnogorskom kontekstu izazivaju učestali propusti unutar bezbjednosnog sektora, kao i percepcija nedovoljne usklađenosti između njegovog djelovanja i postupanja pravosudnih institucija. Bez čvrste sinergije policije, tužilaštva, sudstva i obavještajno-bezbjednosnog sektora nema ni efikasne borbe protiv organizovanog kriminala, ni održivog jačanja vladavine prava - a bez toga nema ni suštinske integracije u evropski pravni i bezbjednosni prostor. Upravo zato će Poglavlja 23 i 24 predstavljati najpouzdaniji lakmus test stvarne spremnosti za članstvo. Ta poglavlja ne mjere brzinu reformi - već njihovu dubinu, održivost i nepovratnost. U završnoj fazi evropskih integracija, države se ne procjenjuju po zakonima koje usvajaju, već po sistemima koji moraju funkcionisati i kada su pod pritiskom.
Istovremeno, dodatni rizik za strateški tempo integracija predstavlja učestalo vraćanje identitetskih i polarizujućih tema u središte političkog života. Takvi obrasci gotovo po pravilu rasipaju institucionalnu energiju, produbljuju društvene podjele i skreću fokus sa reformi koje zahtijevaju kontinuitet, političku disciplinu i širok društveni konsenzus.
Za Crnu Goru, koja se sve češće prepoznaje kao najizgledniji kandidat za članstvo, ovo može biti geopolitički prozor prilike koji se ne otvara često. Upravo takve geopolitičke okolnosti najjasnije razdvajaju formalni napredak od stvarne spremnosti države da funkcioniše unutar složene evropske bezbjednosne i institucionalne arhitekture.
Možda je zato danas važnije nego ikada izbjeći samozadovoljstvo. Jer tempo evropskog puta ne određuje broj usvojenih zakona - već snaga institucija koje te zakone dosljedno primjenjuju. U vremenu rastućih bezbjednosnih izazova, Evropa će države primate na osnovu dokazane institucionalne pouzdanosti – ne na osnovu obećanja. Države koje to razumiju prepoznaju priliku. Države koje je propuste dugo čekaju novu.
Na kraju evropskog puta ne ulaze države koje najbrže zatvaraju poglavlja - već one koje najpouzdanije funkcionišu.

1250x600

1084x550

Evropska unija se ne plaši proširenja — plaši se uvoza nestabilnosti

U Kraljevini Jugoslaviji, nakon ukidanja vjekovima autokefalne Crnogorske crkve (što se bespravno zbilo 1920. godine) objavljivani su važni istorijski spisi, izvori, monografije, udžbenici..., iz oblasti teoloških nauka, kanonistike, istoriografije i jurisprudencije, pravoslavnog crkvenog prava, istorije pomjesnih crkava itd, i to od strane referentnih naučnih ličnosti, pedagoga, prosvjetara.
Publikovana su djela, koja jasno govore o istorijskoj autokefalnosti (nezavisnosti i samostalnosti) Crnogorske crkve, odnosno, Crnogorske mitropolije, čije je vjekovno sjedište bilo na Cetinju.
U tom smislu, ovom prigodom, citiramo jednu važnu knjigu, koja je bila udžbenik u okviru zvaničnog prosvjetnog sistema ondašnje države,iz 1940. godine, a štampana je u Beogradu, te koja o tome uvjerljivo i agrumentovano svjedoči.
Naime, Jevrem Igumanović, profesor Ženske gimnazije "Kraljice Marije" u Beogradu i Dušan Petrović, profesor Devete muške gimnazije u Beogradu, koji je bio i doktor nauka, su 1940. godine u Beogradu, objavili udžbenik pod naslovom „Istorija Srpske pravoslavne crkve za više razrede srednjih i stručnih škola".
Na naslovnoj strani navedene knjige piše i sljedeće: "Po odobrenju Svetog arh. sinoda Br. 2182/3ap. 624 od 11. marta 1904 g. i preporuci Glavnog prosvetnog saveta Sbr 1473/39 od 22. juna 1940 g. gospodin Ministar prosvete, odlukom svojom IV Br. 6054 od 23. jula 1940 g. odobrio je ovaj udžbenik za više razrede srednjih i stručnih škola".
U toj knjizi navedeni autori jasno navode autokefalnost Crnogorske crkve (Crnogorske mitropolije) precizirajući, na strani 118 navedenog djela, da je, kako konstatuju... „samostalnost Cetinjske mitropolije priznao kasnije (za Petra I Petrovića), ruski Sinod, a uskoro poslije toga i Carigradska patrijaršija".

Adžić: Srpski profesori 1940. u Beogradu pisali o autokefalnosti Crnogorske crkve

13.02.
15:01h
Ih, kakva bi bila objava Demokrate M. Lekovića kojom, uz fotku na kojoj smo Mijajlović, Barović i ja, da je iza "ih" stavio zarez, pa nastavio…
Ovako, učiteljica bi, nakon što uskličnikom počinje rečenicu ne stavivši elementarnu interpunkciju, rekla "Ajde u dvorište, zanimaj se basketom, pogledaj usput da nisu na igralištu Mijajlović i Barović. I advokat".
 
Ih, ne stiže MVP (Barović), a bio naručen sinoć od Šaranovića baš u momentu kada je Medenica in vivo htio da ga pozdravi. 

Ih, kakva bi mafija bila ETV da se M. M. tako javio u lajvu i pozdravio dotičnog. 

Sve specijalne snage bile bi jutros oko te medijske kuće. 

Master kvartu se prići ne bi moglo od snaga bezbjednosti. 

Mijajlovića bi jutros iznova uhapsili i vezanog spustili sprat niže. U Spužu. 

Ih, kako je poslanik pogodio da će Barović biti uhapšen. 

Ih, njegovoga jada danas. 

Eh, badava je kopao po arhivi tražeći fotku koju je objavio. 

Ih, kako su mi Demokrate pale na pamet kada je Barović sa tompusom u ustima pošao put kuće.

Eh, kako me politika Demokrata podsjeća na odlomak iz Šekspirovog “Kralja Lira”.
 
I to onda kada kao pomahnitali bolesnik, koji ubija svog ljekara, Kralj zbog srčanosti grofa od Kenta, ovoga osudi na progonstvo.

Grof u progonstvo, Barović doma, neće ni Mijajlović dugo tamo gdje je. 

Ko će igrati basket jednoga dana, znate gdje, ne zna se. 

Mada, mogu da budu i oni koji nemaju baš visine za tu igru. 

P.S: Dugo studiranje dobro je za kondiciju, a loše po narav.

Zoran Piperović

Ih i eh

Svaki novi medijski nastup direktora policije i ministra unutrašnjih poslova danas djeluje kao najbolja ilustracija kako je i zašto Miloš Medenica uspio da pobjegne. U tim nastupima nema ni odgovornosti, ni pravne dosljednosti, ni institucionalne ozbiljnosti. Ti nastupi pokazuju samo improvizacije, neprimjerena samohvalisanja, neznanje, prebacivanje krivice i zabrinjavajuću konfuziju na vrhu sistema bezbjednosti.
Tako je direktor policije Lazar Šćepanović najprije na pres konfereciji saopštio da policija radi na identifikaciji profila koji objavljuje snimke na kojima je navodno Miloš Medenica. Međutim, nije nam rekao o kom se krivičnom djelu radi. Samo par sati kasnije ministar Šaranović u emisiji “Načisto” je rekao da objavljivanje ovih snimka nije krivično djelo, da je najmanje važno da li je na snimcima Medenica i da su druge komponente slučaja mnogo bitnije. Zato se postavlja pitanje šta je onda predmet policijskog rada koji je direktor policije predstavio na presu? Da li možda policija utvrđuje ko uznemirava komfor vrha bezbjednosnog sektora?
Dakle, u jednom danu smo imali upečatljiviji paradoks u kojem ministar tvrdi da objavljivanje snimaka nije krivično djelo i da je najmanje važno u ovom slučaju, dok direktor policije govori da policija radi na identifikaciji onih koji objavljuju te snimke. Ako djela nema i ako je to najmanje važno, koga i zbog čega identifikujete? U tom raskoraku između političke improvizacije i pravne realnosti nestaje povjerenje javnosti, a iz njega postaje očigledno da su oni koji kontrolišu i upravljaju bezbjednosnim sektorom pravo ili učili na nekakvim megatrenovima, ili su ih podučavali oni koji ni sami nijesu znali šta je razlika između procesne nadležnosti i televizijskog, politikantskog nastupa.
Dodatno, javnost je od direktora policije opet dobila prozivanje nevladinih organizacija i „nekih advokata“ koji se usuđuju da pitaju ima li odgovornosti u policiji. Da, to je isti onaj direktor koji se hvali da je završio Pravni fakultet i koji pred kamerama svima drži lekcije o tome kako se tumače zakoni. Tako je direktor policije profesionalnu kritiku predstavio kao neprijateljsko djelovanje i “uzbunjivanje javnosti”, a svako pitanje i pozivanje na odgovornost kao napad na državu.
U istoj emisiji „Načisto“ ministar Šaranović je govorio i o trivijalnosti javno-političke scene i hibridnom djelovanju organizovanog kriminala, da su snimci sa likom Medenice vještački generisani i da su dio hibridnog rata. Međutim, nakon što se u pauzi za reklame na video poziv javila osoba za koju su svi u studiju – osim ministra – naveli da je Miloš Medenica, ministar „nije isključio mogućnost“ da je to zaista on. Tako je ministar samo u jednom emisijim prešao put od nesporno utvrđene vještačke inteligencije do moguće autentičnosti. U demonstraciji zapanjujuće kombinacije nesposobnosti i elementarnog neznanja konzistentnost je, očigledno, kolateralna šteta.
Vrhunac ironije dolazi u ponavljanju da policija, čak i da je vidjela Medenicu kako napušta stan, nije mogla da reaguje jer navodno nije imala nalog suda. Isti taj sistem, međutim, bez problema šalje inspektore da po završetku emisije sačekaju novinara ispred redakcije i pozovu ga da da izjavu. Dakle, za bjegunca pod mjerama nadzora nema nadležnosti bez posebnog naloga suda, ali za novinara koji emituje sadržaj od javnog interesa ne treba nalog ni suda, ni tužilaštva.
Konačno, najopasnija poruka nije u kontradiktornostima, već u demonstraciji selektivne moći. Kada se tvrdi da se bjegunac nije mogao spriječiti bez sudskog naloga, ali se novinar može promptno pozvati na informativni razgovor nakon emisije, tada javnost s pravom postavlja pitanje: da li je problem u nedostatku nadležnosti ili u nedostatku volje i znanja?
Jer država koja pred kamerama djeluje zbunjeno, kontradiktorno i defanzivno, a istovremeno pokazuje efikasnost prema onima koji postavljaju pitanja, ne uliva strah organizovanom kriminalu. Ona pokušava uliti strah onima koji o njemu govore. Takva država san je svakog ozbiljnog kriminalca jer mu poručuje da sistem nema ni jedinstven stav, ni jasnu strategiju, ni dosljednost u postupanju. U ime takve države i takvih čelnika bezbjednosnog sektora, organizovani kriminal zaista ima razloga da svakog dana „ispaljuje vatromet“. Ne zato što je jači od institucija, već zato što institucijama rukovode ovakvi kadrovi.
Na kraju, snimci sa likom Medenice, bili oni vještački generisani ili potpuno autentični, predstavljaju javno ruganje službama bezbjednosti, a za takav nivo urušavanja autoriteta najviše mogu da „zahvale“ upravo onima koji tim službama rukovode. Bezbjednosni sektor je od slučaja kopanja tunela ispod zgrade Višeg suda u Podgorici prošao put od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag, jasno pokazujući da ni improvizacija ni neznanje nisu slučajni, već da su postali „standard“ rukovođenja.

Od bezbjednosne blamaže do bezbjednosne smetnje – i natrag

<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/umorna-drzava">Jesu li se Crnogorci umorili od sopstvene države?</a> Kako drugačije objasniti kolektivnu ravnodušnost pred njenim očiglednim raspadanjem? Čini se da više nismo ni "kuvana žaba" - ona podrazumijeva sporost, izvjesnu neprimjetnost i lagodnost.
Ovdje se raspad odvija pred očima, agresivno, gotovo demonstrativno. I opet – ništa. Danas, međutim, ne svjedočimo samo truleži sistema, već zamoru društva. Trulež je postala stanje, a zamor izgovor.
Prethodne afere, prije svega bezbjednosne, ogolile su ne samo zavjere, već i zapanjujući stepen diletantizma i amaterizma. Spoj površnosti, improvizacije i ideološke zaslijepljenosti postao je obrazac upravljanja nakon 2020. godine.
Odgovornost je nestala kao politička kategorija. Čak i onda kada i najzagriženiji podržavaoci litijaške kontrarevolucije jasno prepoznaju obrazac ponašanja – improvizaciju, trgovinu identitetskim pitanjima, odsustvo strategije – sistem nastavlja da funkcioniše u paralelnoj stvarnosti. Nemoguće je ne vidjeti istinu. Još je teže istu relativizovati, osim ako niste funkcioner Demokrata.
Crna Gora danas gotovo isključivo funkcionise kao formalna država. Proces srbizacije, najvidljiviji u manjim sredinama kroz insistiranje na kvazi obilježjima i simboličko potiskivanje crnogorskog identiteta, razgrađuje i ono malo institucionalne kohezije što je ostalo. Više se ne radi samo o bjeguncima koji, umjesto u zatvor, odlaze u provod. Ne radi se ni izolovanim incidentima ucjena i trgovina informacijama. Riječ je o sistemskom potkopavanju državotvorne supstance.
Arhitekte „srpskog sveta“ mogu zadovoljno konstatovati da projekat napreduje - bez većih poteškoća. Od Crne Gore bi uskoro mogla ostati samo ljuštura – međunarodno priznata forma bez državnog sadržaja.
Zato nije bezazleno što se kao „goruća pitanja“ ponovo kandiduju državljanstvo, jezik i zastava. To nisu teme za dnevnopolitičku raspravu, već poluge dubinske transformacije identiteta.
Pitanje je da li će upravo taj talas biti okidač za prijeko potrebnu mobilizaciju. Zadatak, prije svega, kakve-takve intelektualne elite jeste da aktuelizuju i podstaknu ozbiljnu, javnu debatu o svemu ovome. Ključno je shvatiti da je dosta tekstova koji precizno dijagnostikuju kako se Crna Gora raspada, kako truli pred našim očima. Dijagnoza je postavljena. Ono što nedostaje jeste terapija – svjesna, organizovana, artikulisana akcija.
Paradoksalno, Crna Gora se danas nalazi u istorijskom procjepu: formalno savremena država, suštinski društvo koje se vraća modelima političke konstitucije iz 19. vijeka. Možda je upravo zato potrebno primijeniti taj model – izgradnju državne i nacionalne svijesti od intelektualne elite ka društvu. Jer političke partije moraju konačno odustati od slijepog i konformističkog uvjerenja da će ih neko uzeti za poželjne partnere. Neće.
Ovdje se odavno više ne vodi bitka za demokratsko upravljanje tzv. vlasti. Ovdje se vodi bitka za opstanak države.
I zato je posljednji trenutak za akciju. Za mobilizaciju znanja, integriteta i javne odgovornosti. Ne smiju se čekati izbori kao mitski datum spasa. Suprotno – pitanje je da li će nakon izbora išta ostati da se spašava.
Izbori se ne dobijaju onog dana kada se raspišu, već sada. U atmosferi nereformisanog izbornog zakonodavstva, urušenih institucija i sistemske asimetrije moći, pasivno čekanje znači pristajanje na poraz. Ko danas kalkuliše, sjutra bi mogao shvatiti da više nema čime da upravlja.
Jer dilema više ne glasi ko će vladati. Već – hoće li biti države.

Umorni od države?

Za Portal Analitiku piše Jelena Šušanj
Bila jednom jedna trobojka... Tradicionalan početak jedne moderne bajke. Tipičan narativ koji nam politički lideri srpskoga nacionalnoga korpusa pokušavaju evo kroz čitav dosadašnji tok 21. vijeka predstaviti kao puku istinu. I za to nam, naravno, nude tone budalaština u formi naučno dokazanih metafora.
U posljednjem bajkovitom naletu žabljački NSD u stilu slijepoga narodnoga pjesnika-pjevača pokazuje nam zašto trobojka treba visiti svuđe đe je i državna zastava.
A opravdanja su im takva da bi im moja prababa rekla: zla vezilja dug konac ispreda. Pa su se tako i oni nemalo zapetljali u svoje duge niti – u jednome trenu Srbi su većinski narod, pa imaju pravo da im se zastava vije, pa su nakon 20 godina „vratili trobojku tamo gdje oduvijek pripada“ (što ima logike samo onima što im je „oduvijek“ mlađe no Google), da bi na kraju objasnili da ta zastava „nije bila vezana za jednu ideologiju ili etničku grupu“.
No, kao što i priliči političkim liderima velikosrpskoga projekta – ono što možda nekad nije bilo vezano za jednu ideologiju ili etničku grupu oni su na samome početku svojega obrazloženja čvrsto i neraskidivo vezali upravo za to. Oružje: aproprijacija. Cilj: okupacija.
Ruho koje oblače da prikriju golotinju svoje ideologije klasičan je primjer političke i diskurzivne manipulacije: uzmeš politički izbor (jer pitanje zastave jeste pitanje izbora), pa ga predstaviš kao prirodnu činjenicu („dio crnogorskoga genetskog koda“) i naravno zaključiš da je nametanje „istorijske“ zastave za čiju upotrebu u Crnoj Gori nema pouzdanih istorijskih izvora svim (zasad samo lokalnim) institucijama neminovnost, neizbježnost.
A biologija je jasna – sve suprotno prirodnome poretku predstavlja protivprirodni akt, ponekad i protivprirodni blud. Time ujedno impliciraš i da onaj ko se ne poistovjećuje s „genetskim kodom“ ima genetsku grešku. A tu biologizaciju politike dobro smo ośetili krajem prošloga vijeka. Danas se to čišćenje genetskih grešaka na nivou institucija zove veting, a sprovode ga upravo oni koji su dali vjetar u leđa ovoj lokalnoj odluci, koja ozbiljno narušava temelje građanske države i samoga Ustava, koji je kreiran s ciljem da ih štiti.
Sa Žabljaka su, vele u saopštenju, „često kretale dobre, inicijalne odluke koje su kasnije bile prihvaćene i na državnome nivou“, a meni eto prvo pada na pamet tzv. Žabljački ustav, onaj ustav što ga je 1992. godine donijelo krnje Savezno vijeće Skupštine SFRJ, države koja već nije postojala.
Bio je s pravnoga aspekta to logičan potez taman koliko je i danas s biološkoga aspekta logično predstavljanje trobojke kao „dijela crnogorskoga genetskoga koda“. Zanimljivi su ti mikroskopi u velikome srpskome svijetu, što u krvnim zrncima nalaze trobojku. Pa kad povežemo teritoriju (lokalnu i državnu) kao osnovnu političku kategoriju sa krvnim zrncima obojenom zastavom, jasno je da je kompletno obrazloženje ovakvih poteza – i ovo žabljačko i ono skupštinsko Mandićevo i ono kontinuirano Kneževićevo – manifest ideologije krvi i tla.
Ali ako već, opasnim metaforama, zadiru u polje genetike, evo jedne zaista naučne činjenice: s bonobo majmunima ljudi dijele više od 98% genetskoga koda, pa možda u budućnosti sa Žabljaka krene inicijativa da se iznad svakoga ulaza u lokalnu instituciju metne banana. Gladne je lako zavaravati.

Genetski kod trobojke

Za<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/treci-put-stranputica-koja-se-uvijek-zavrsi-isto"> Portal Analitiku</a> piše Danilo Marunović
„Treći put“ u crnogorskoj politici zvuči zavodljivo. Umjereno. Razumno. Pomirljivo. U teoriji – progresivan koncept koji obećava izlazak iz rovova, prevazilaženje podjela i novu političku kulturu. Ideja koja se, ciklično, vraća na naše političko nebo kad god se javnost umori od sukoba i poželi „nešto drugačije“.
Ali u crnogorskom iskustvu, taj „treći put“ gotovo po pravilu završava kao – stranputica. Prečesto je bio politički most koji je vodio samo u jednom smjeru. Prečesto je služio kao mehanizam relativizacije temeljnih državnih pitanja. I prečesto je, pod plaštom modernosti i pragmatizma, završavao kao kompromis na račun crnogorske državnosti.
Sjetimo se redom.
Pokret za promjene – inicijalno zamišljen kao reformska, građanska alternativa – završio je na periferiji Demokratskog fronta. Potom iz njega isključen i politički iščezao. Pozitivna Crna Gora – projekat nade i „novog lica“ politike – nestala je tiho, bez političkog traga. URA je, nakon što je odigrala presudnu ulogu u "padu" Crne Gore i „odslužila“ svoje pod plaštom crnih mantija, ostala politički istrošena i danas gleda u liniju cenzusa odozdo.
A PES? Danas se nalazi u raljama političke realnosti u kojoj im partner, a ujedno i politički dželat, precizno i strpljivo „kljuca“ procente. Andrija Mandić im je istovremeno i oslonac i prijetnja – saveznik koji zna da politička matematika nikad nije neutralna.
Obrazac je jasan. „Treći put“ u crnogorskoj praksi nikada nije ostao neutralan prostor između dvije Crne Gore. Jer u Crnoj Gori – istorijski, identitetski i državno – nikada nijesu postojale dvije simetrične strane. Postoji samo jedna legitimna strana: ona koja bez ostatka i bez kalkulacije stoji uz crnogorsku državnost, suverenitet i emancipaciju drustva.
Sve ostalo je pokušaj balansiranja na ivici. A balansiranje na ivici, u politici, najčešće završi padom.
Danas gledamo i najveću opozicionu partiju kako opasno korača tim rubom. U susret izborima, partije često podlegnu iskušenju da mogu „čupnuti“ po koji procenat s obje strane. Da mogu biti i tvrdi i meki, i jasni i dvosmisleni, i principijelni i pragmatični – sve u isto vrijeme.
Ali takva matematika rijetko funkcioniše u društvima gdje su temeljna pitanja još otvorena.
Crna Gora nije uređena, samopouzdana i do kraja emancipovana država. Ona je i dalje prostor borbe oko identiteta, istorije, crkve, jezika i geopolitičkog pravca. U takvom ambijentu „treći put“ ne postaje most – već razvodnjava jasnu liniju odbrane.
Zato je danas, više nego ikad, potrebno reći jasno: za Crnogorce nema trećeg puta.
Postoji samo jedan – PRAVI PUT.
„Treći put“ u crnogorskoj praksi nikada nije ostao neutralan prostor između dvije Crne Gore
Tim putem su išle sve velike tekovine crnogorske moderne istorije. Reformske snage koje su raskidale sa starim obrascima. Antiratni pokret koji je čuvao obraz u najmračnijim godinama. Energija Liberala koja je artikulisala ideju suverene Crne Gore. I istorijska eksplozija referenduma – kada je većina, bez kalkulacija i bez „između“, rekla jasno: hoćemo svoju državu!
Pravi put je put crnogorske emancipacije. Put na kojem se ne trguje temeljnim vrijednostima zarad kratkoročnog rejtinga. Put na kojem nema koketiranja sa onima koji državu vide kao prolaznu stanicu ili privremeni projekat.
Svaki put kada smo ulazili u egzibicionizam „trećih puteva“, emancipacija je zastajala. Svaki put kada smo pokušali biti i ovo i ono, završili smo kao – ni jedno ni drugo. I zato smo danas društvo koje još uvijek vodi iste bitke, koje još nije do kraja institucionalno, kulturno i identitetski zaokruženo.
Vrijeme je da budemo iskreni prema sebi. Ne postoji „između“ kada je u pitanju lojalnost državi. Ne postoji „i-ovamo-i-onamo“ kada su u pitanju temeljne vrijednosti.
Postoji samo jedan ispravan put. Pravi put!

Treći put – stranputica koja se uvijek završi isto

11.02.
17:31h
Ne znam u kojem mjesecu 2023. godine je formirana koalicija "Hrabro se broji".
Znam da je na listi bio Momooo, po struci, kako pisaše mu pored imena na listi - magistar pravnoekonomskih nauka (šta god to značilo i gdje god se za to uči), a šesti, B. Bogdanović, koji je, jelte, dipl. pravnik, kako mu i pristaje. Da bude.
Naravno, na jedanaestom mjestu bio je Filip Adžić, turizmolog. Pa je i njemu s toga pristajalo da bude šef policije i vojske, jer struka mu ga daje.
I bi koalicija.
Formirana nakon višemjesečnog pomijetanja Demokrata u sred zime po ulicama širom Crne Gore, kojom prigodom su do te mjere pljuvali po Dritanu, da im zbog toga možda i nije bilo hladno.
Uostalom, ako to eliminiše hladnoću, a s obzirom na njihov narativ, njima nikad nije zima.
Poslije njihove šetnje, znate šta se dogodilo.
Danas se ponovo dohvatiše i ne sluti mi na dobro. A izbori će još malo.
Opet će Aleksa i Dritan.
Vidjeli ste danas kako komšija odmah dozna da snimak Medenice možda nije lažan. Kao što su Demokrate odmah saznale - da jeste.
Iako je ostavio 50% da jeste.
On sve zna.
Tako je znao onomad da je sudija Ivanović Radomir, nakon što nije odredio pritvor Budu Krstoviću i njegovoj ćerki - sudija mafije.
Toliko je na presu bio bučan i ubjedljiv, toliko glasan prema Ivanoviću, mom bratu od ujaka, da je cijela porodica mislila toga dana, da će on u pritvor umjesto njih.
Deset minuta je ponavljao da je Radomir sudija mafije. Kao što sam ja advokat mafije. To nam je nasledno. Ima nas više u porodici. I onda SDT izjavi žalbu na Ivanovićevu odluku, Dritan čeka ishod po žalbi.
Da ne bi pomislili i za njih da su mafijaši, sudije vanraspravnog vijeća Višeg suda odrede pritvor Krstovićima.
Zvuči poznato, a?
Ostalo znate. A možda i ne znate.
Da je komšo, poslije pravnosnažno oslobađajuće odluke, mrtav hladan izjavio, da, da, da ne trepne : kada sam ja pomenuo Krstoviće?
Slutim iste rečenice i za neke druge u budućnosti.
P.S: Kada si na vlasti možeš sprovoditi politiku, ali ne razmišljaš dovoljno i pravilno. U opoziciji imaš svo vrijeme svijeta, ali se od toga ništa praktično ne može realizovati. Tako nas zapade. Imamo vladajuću politiku sa mnogo vremena i bez mnogo znanja i Dritanovu pamet u opoziciji, bez upotrebe. Bez svrhe.
S tim što se to kod njega ne mijenja ni kad je vlast.
Bio.

Hrabro se broji

Mornarica je zaplijenila 2,4 tone kokaina na brodu u Francuskoj Polineziji, francuskoj prekomorskoj teritoriji, u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama, saopštile su vlasti.
Kako se navodi, zaplenjeni kokain, koji je distribuiran iz Latinske Amerike, nije bio namijenjen za Francusku Polineziju, već za Novi Zeland i Australiju.
Ističe se da je zapljena izvršena u četvrtak na otvorenom moru uz podršku aviona oružanih snaga, čime je količina kokaina zaplijenjenog u polinezijskim vodama za jedan mjesec povećana na gotovo 12 tona, prenio je Figaro.

Francuska Polinezija: Mornarica zaplijenila 2,4 tone kokaina

Srbija i Azerbejdžan gradiće zajednički gasnu elektranu instalirane snage 500 megavata, saopšteno je danas tokom posjete Beogradu predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva, koji je najavio ulaganje „značajnih sredstava“ u Srbiju.
- Projekat izgradnje gasne elektrane u Srbiji biće jedna od najvećih investicija Azerbejdžana u Evropi- rekao je Alijev na zajedničkoj konferenciji za medije nakon razgovora sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.
Alijev je istakao da Azerbejdžan i Srbija imaju „veoma jasne planove“ za budućnost, posebno u oblasti energetike i saobraćaja, s ciljem unapređenja saradnje u tim sektorima.
Potpisan niz bilateralnih sporazuma
Azerbejdžan je nedavno započeo isporuke prirodnog gasa Srbiji, koja je do sada bila dominantno oslonjena na ruski gas.
- Dogovorili smo povećanje količina za izvoz, a taj gas biće pretvoren u električnu energiju. Tako ćemo imati čistu energiju za domaće tržište, a u bliskoj budućnosti i mogućnost izvoza- naveo je Alijev.
Vučić je ocijenio da bi gasna elektrana, koja bi mogla biti izgrađena u okolini Niša, mogla biti otvorena 2029. godine.
Tokom sastanaka dvije delegacije potpisan je i niz bilateralnih sporazuma o daljem unapređenju ekonomske saradnje, a najavljeno je i skoro uspostavljanje direktne avio-linije između Beograda i Bakua.

Srbija i Azerbejdžan gradiće zajedno gasnu elektranu

Predsjednik Šahovskog saveza, fide majstor, Jovan Milović i velemajstor Denis Kadrić nalaze se na čelu tabele 78. Prvenstva Crne Gore nakon sedam odigranih kola.&nbsp;
Milović i Kadrić upisali su danas po dvije pobjede i uoči derbija imaju po šest bodova.
Milović je u šestom kolu savladao internacionalnog majstora Blaža Kalezića u izuzetno zanimljivoj partiji, nakon što je serijom taktičkih udara došao do pobjede.
U popodnevnom kolu, bijelim figurama nadigrao je Olega Jaksina, još jednom demonstrirajući izvanrednu tehniku u završnicama.&nbsp;
Kadrić je u šestom kolu opravdao ulogu favorita protiv Mirsada Đokovića, da bi u sedmom iskoristio prednost početnog poteza u duelu sa internacionalnim majstorom Aleksandrom Tomićem.&nbsp;
Milović i Kadrić sastaće se sjutra u osmom kolu, a bijele figure vodiće Milović.
Pola poena iza vodećeg dvojca nalazi se desetostruki šampion Crne Gore, velemajstor Nikola Đukić koji je u današnjim duelima savladao internacionalnog majstora Bogdana Podlesnika i fide majstora Miloša Pečuricu.
Da će uzbuđenja trajati do poslednjeg kola, potvrđuje i podatak da se na diobi četvrtog mjesta nalazi čak osam igrača.
Parovi osmog kola: Milović - Kadrić, Jaksin - Đukić, Kalezić - Draganić, Nikčević - Vukčević, Skvorcov - Šuković, Tomić - Pečurica, Petrov - Podlesnik, Šćekić - Ivanović.
Osmo kolo na programu je sjutra u 16 sati.

Šah: Jovan Milović i Denis Kadrić na čelu tabele uoči derbija

Predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević istakao je kako se u Crnoj Gori vodi kampanja protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
- Vučić i Srpska pravoslavna crkva su krivci za sve u Crnoj Gori- rekao je on gostujući na Pinku.
On se izvinio građanima Srbije zbog toga što, kako je istakao, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović toj državi danas nije čestitao Dan državnosti.
- Čestitali su svi brojni svjetski zvanični...Ali Milatović nije. To je nezamislivo- kazao je on.
Dodao je kako je Milatović na poziciju predsjednika izabran velikim dijelom glasova Srba, te da njegov brat živi u Beogradu.