11.02.
17:31h
Ne znam u kojem mjesecu 2023. godine je formirana koalicija "Hrabro se broji".
Znam da je na listi bio Momooo, po struci, kako pisaše mu pored imena na listi - magistar pravnoekonomskih nauka (šta god to značilo i gdje god se za to uči), a šesti, B. Bogdanović, koji je, jelte, dipl. pravnik, kako mu i pristaje. Da bude.
Naravno, na jedanaestom mjestu bio je Filip Adžić, turizmolog. Pa je i njemu s toga pristajalo da bude šef policije i vojske, jer struka mu ga daje.
I bi koalicija.
Formirana nakon višemjesečnog pomijetanja Demokrata u sred zime po ulicama širom Crne Gore, kojom prigodom su do te mjere pljuvali po Dritanu, da im zbog toga možda i nije bilo hladno.
Uostalom, ako to eliminiše hladnoću, a s obzirom na njihov narativ, njima nikad nije zima.
Poslije njihove šetnje, znate šta se dogodilo.
Danas se ponovo dohvatiše i ne sluti mi na dobro. A izbori će još malo.
Opet će Aleksa i Dritan.
Vidjeli ste danas kako komšija odmah dozna da snimak Medenice možda nije lažan. Kao što su Demokrate odmah saznale - da jeste.
Iako je ostavio 50% da jeste.
On sve zna.
Tako je znao onomad da je sudija Ivanović Radomir, nakon što nije odredio pritvor Budu Krstoviću i njegovoj ćerki - sudija mafije.
Toliko je na presu bio bučan i ubjedljiv, toliko glasan prema Ivanoviću, mom bratu od ujaka, da je cijela porodica mislila toga dana, da će on u pritvor umjesto njih.
Deset minuta je ponavljao da je Radomir sudija mafije. Kao što sam ja advokat mafije. To nam je nasledno. Ima nas više u porodici. I onda SDT izjavi žalbu na Ivanovićevu odluku, Dritan čeka ishod po žalbi.
Da ne bi pomislili i za njih da su mafijaši, sudije vanraspravnog vijeća Višeg suda odrede pritvor Krstovićima.
Zvuči poznato, a?
Ostalo znate. A možda i ne znate.
Da je komšo, poslije pravnosnažno oslobađajuće odluke, mrtav hladan izjavio, da, da, da ne trepne : kada sam ja pomenuo Krstoviće?
Slutim iste rečenice i za neke druge u budućnosti.
P.S: Kada si na vlasti možeš sprovoditi politiku, ali ne razmišljaš dovoljno i pravilno. U opoziciji imaš svo vrijeme svijeta, ali se od toga ništa praktično ne može realizovati. Tako nas zapade. Imamo vladajuću politiku sa mnogo vremena i bez mnogo znanja i Dritanovu pamet u opoziciji, bez upotrebe. Bez svrhe.
S tim što se to kod njega ne mijenja ni kad je vlast.
Bio.

Zoran Piperović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Hrabro se broji

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/gradonacelnik-zabljaka-je-u-zabludi">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
Predśednik opštine Žabljak, za kojega da se nije poigrao sa zastavama, niko ne bi znao, žestoko se sapleo o istinu kad je kazao da je trobojka koju je istakao pored džavne na zgradi opštine Žabljak - stara crnogorska zastava.&nbsp;
Zastava koju je g. Žugić stavio na direk nastala je 1997. godine i bila je zastava SNP-a. Poslije ju je Amfilohije prekrstio u "staru crnogorsku trobojku", a isto je uradio i g. Šahta, bivši komunista i bivši gradonačelnik Cetinja u jednoj svojoj papazjaniji o crnogorskim zastavama, štampanoj pred referendum 2006. Ta je zastava zapravo bila simbol tzv. litija.
Prava stara crnogorska trobojka koja je nakratko bila u upotrebi nalazi se sačuvana na ulazu u muzej kralja Nikole na Cetinju. Kad se uporede "stara crnogorska trobojka" sa žabljačke opštine i stara crnogorska trobojka iz muzeja kralja Nikole vidi se da se radi o dvije posve različite zastave. Tako da, pozivamo g. Žugića da prvom prilikom dođe u muzej i sam se uvjeri da su mu podmetnuli "staru crnogorsku trobojku". Isto važi i za svu gospodu koja drži da je ta zastava istorijska.

Portal ETV

1250x600

1084x550

Predśednik opštine Žabljak je u zabludi

Javno isticanje simbola pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica uređeno je Zakonom o izboru, upotrebi i javnom isticanju tih simbola. Ove simbole utvrđuju savjeti manjinskih naroda, a saglasnost na tu odluku daje Vlada Crne Gore. Prema članu 7 ovoga Zakona određeno je da se zastava nacionalne zajednice može isticati: na zgradama i u prostorijama u kojima su smješteni savjeti, udruženja i političke partije, prilikom političkih, naučnih, kulturno-umjetničkih i sportskih skupova u organizaciji savjeta, udruženja, političkih partija ili fizičkih lica i prilikom porodičnih proslava u organizaciji fizičkih lica. Prema članu 11 jedinice lokalne samouprave u kojima pripadnici manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice čine većinsko stanovništvo, prema rezultatima posljednjeg popisa, na zgradama organa lokalne samouprave i javnih ustanova čiji je osnivač opština, odnosno država, stalno se vije i zastava tog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice. Članom 12 je propisano da se u jedinicama lokalne samouprave u kojima pripadnici manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice čine više od 5% stanovništva, prema rezultatima posljednjeg popisa, na dan nacionalnog praznika tog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice, na zgradama organa lokalne samouprave, ističe zastava tog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice. U članu 19 je navedeno da kad se nacionalni simboli upotrebljavaju, odnosno ističu uz državne simbole, državni simbol zauzima počasno mjesto. Prema članu 15 zastava se ne smije upotrebljavati kao znak političke stranke, privrednog društva, ustanove i drugog pravnog lica ili organizacije. Članom 10 je zabranjena upotreba nacionalnih simbola: na zgradama i u prostorijama Skupštine Crne Gore osim prostorija poslaničkih klubova, Predsjednika Crne Gore, Vlade Crne Gore, ministarstava i drugih organa uprave, Ustavnog suda Crne Gore, sudova, Državnog tužilaštva, Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Vojske Crne Gore, Univerziteta Crne Gore, Centralne banke Crne Gore i Državne revizorske institucije i prilikom međunarodnih susreta, političkih, naučnih, kulturno-umjetničkih, sportskih i drugih skupova u organizaciji državnih organa, kao i drugim skupovima na kojima se predstavlja Crna Gora.
Srpski nacionalni savjet u Crnoj Gori nikada nije utvrdio etalon zastave srpskog naroda u Crnoj Gori niti je za tu zastavu dobijena saglasnost Vlade, tako da je isticanje tzv. srpske trobojke na javnim ustanovama u Crnoj Gori protivzakonito. Ta trobojka je, u stvari, narodna zastava Republike Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Sve srpske trobojke koje su predstavnici srpskih partija kao javni funkcioneri istakli, od zgrada lokalnih samouprava do ministarstava i kabineta predsjednika Skupštine, su protivzakonito istaknute i podliježu kažnjavanju. Tako je članom 21 Zakona predviđeno da će se novčanom kaznom od 500 do 20.000 eura kazniti pravno lice ako, između ostalog, upotrijebi nacionalne simbole u prostorijama Skupštine Crne Gore, osim u prostorijama poslaničkih klubova. Za ovaj prekršaj je predviđena kazna od 30 do 2.000 eura za odgovorno lice u pravnom licu. Na osnovu ovoga je jasno da je bjelaško-četnički vojvoda Andrija Mandić protivzakonito istakao srpsku trobojku u kabinetu predsjednika Skupštine Crne Gore. Čak i da je srpska trobojka u skladu sa zakonom utvrđena kao zastava srpskog naroda u Crnoj Gori, Mandić ne bi imao pravo da je ističe u kabinetu predsjednika Skupštine Crne Gore, već samo u prostorijama poslaničkog kluba. Mandić dodatno krši zakon, jer je zabranjeno da se prilikom međunarodnih susreta predsjednika Skupštine ističe druga zastava, osim državne, a on strane delegacije prima u kabinetu uz istaknutu srpsku trobojku. Da je trobojka zakonito utvrđena kao nacionalni simbol Srba u Crnoj Gori, Mandićeva Stara bjelaško-četnička dikatatura (NSD) ne bi smjela da je koristi kao partijski simbol. Srpske trobojke su protivzakonito istaknute i na zgradama organa i javnih ustanova lokalnih samouprava u Beranama, Andrijevici, Pljevljima, Žabljaku i Zeti. Posljednji primjer tog nasilja je pravno ništavna odluka SO Žabljak da se istakne trobojka na zagradi lokalne samouprave. Čak i da su trobojke zakonito istaknute, ne bi mogle da se viju u ravni sa državnom zastavom jer, prema Zakonu, državna zastava mora da se vije na počasnome mjestu.
Srpske političke partije i Srpski nacionalni savjet nijesu htjeli da u skladu sa Zakonom trobojku izaberu za srpski nacionalni simbol u Crnoj Gori jer bi time priznali da su Srbi manjinski narod. Njihov cilj je da posrbljavanjem Crne Gore Srbi postanu dominantan narod i da srpsku trobojku nametnu za državnu zastavu. No, i pored ogromnih nasrtaja i negiranja crnogorskog identiteta, Crnogorci su većinski narod, Crna Gora je građanska država, a državna zastava je zaštićena Ustavom i za njenu promjenu je potrebno dvije trećine poslaničkih glasova u Skupštini i tri petine ukupnog broja birača na referendumu. S obzirom da Mandićeve đurišlije i ostali mrzitelji građanske Crne Gore i Crnogoraca trobojku ne žele da zakonito proglase za zastavu srpskog naroda u Crnoj Gori, što bi bilo legitimno, a ne mogu da je u skladu sa Ustavom proglase za državnu, onda su se odlučili za nasilje, što je u skladu s tiranskim karakterom njihove bjelaško-četničke ideologije. To je manji dio problema, jer oni ovo rade zato što im nadležna državna inspekcija to dozvoljava. Problem će se riješiti kada inspekcija kazni pravna i odgovorna lica u lokalnim samoupravama i državnim ogranima za nezakonito isticanje srpske trobojke i spriječi ponavljanje ovih prekršaja, a državno tužilaštvo počne da procesuira one koje nasrću na nezavisnost, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Crne Gore. Sve do tada će Mandić i družina protivzakonito i nekažnjeno isticati narodnu zastavu Republike Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i pri tome ideološkom propagandom krivotvoriti istoriju da je to bila državna zastava Crne Gore.

Srpska trobojka na ustanovama Crne Gore je protivzakonita

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/opasne-besmislice-pes-a-demokrata-i-nsd-a-o-trobojci">Antenu M</a> piše: Stefan Todorović
Odbornici PES-a, Demokrata i NSD-a izglasali su u lokalnom parlamentu inicijativu za isticanje trobojke na zgradi lokalne samouprave i svih preduzeća koje je osnivač Skupština Opštine Žabljak. Uz izglasavanje inicijative, u medijima se pojavilo i saopštenje povodom opravdavanja takve odluke koje potpisuje Koalicija za budućnost Žabljaka. U saopštenju ističu da su ovim činom poslali poruku i vlastima na državnom nivou da nađu zajednički jezik oko identitetskih pitanja kao što je to uradila vlast na Žabljaku, iako vlast na Žabljaku nema takve ingerencije, iako je njihova odluka ništavna, iako nemaju pravo za tako nešto.
Da tako funkcioniše demokratija i vlast kako zamišljaju male đokice sa Žabljaka, onda bi svako ko ima "vlast" na određenom nivou i na određenoj teritoriji, bez obzira na ingerencije te vlasti, bez obzira na zakone i Ustav mogao da izglasa što god oće i da to proglasi važećim. Pa su tako na primjer lokalni odbornici sa Žabljaka mogli da izglasaju da se uz trobojku manjeg entiteta BiH (Republike Srpske, koju su juče izglasali), vijori na primjer i trobojka s četiri ocila, i trobojka s državnim grbom države Srbije, i ruska trobojka, i francuska trobojka, i hrvatska trobojka, i slovenačka trobojka, i slovačka trobojka i tako dalje i tome slično. Iliti, na primjer, da se na svakoj zgradi lokalne samouprave oslika mural Ratka Mladića, Slobodana Miloševića, Željka Ražnatovića Arkana, Baja Stanišića, Pavla Đurišića... I za navedene odluke, što ćemo viđeti u nastavku, mogli su navesti slične argumente koje su naveli i za izglasavanje trobojke manjeg entiteta iz BiH.
U saopštenju navode: "Po poslednjem popisu Srbi su većina u Žabljaku i imaju zagarantovano pravo da se njihov simbol trobojka vijori na svim institucijama", dalje navodeći - "Danas se u javnom prostoru Crne Gore nameće površna teza, a to je da je trobojka isključivo simbol jednog naroda ili čak se ide dotle da je ona "uvezeni" simbol. Takva interpretacija nije samo istorijski netačna, već je i nepravedna prema samoj crnogorskoj državi. Trobojka nije samo srpski simbol već je ona, prije svega, vjekovni simbol Crne Gore kao države". E sad, i sami priznaju da trobojka nije samo simbol srpskog naroda, ali nam, isto tako, poručuju da oni trobojku uvode kao simbol srpskog naroda i time jasno brišu svaku drugu simboliku trobojke, jer je ne uvode kao simbol nečega drugog, nego prvenstveno kao simbol jednoga naroda. To joj je funkcija, ona druge funkcije nema. Svaka druga simbolika te trobojke je nevažna i ona ne simbolizuje ono što je simbolizovala kroz istoriju. Pa su tako argumenti pozivanja na trobojke iz ranijih perioda, od kojih su neke bile i simbol crnogorske države, crnogorskoga naroda iliti jugoslovenske države i jugoslovenskoga naroda - ništavni, ne stoje. A još, kažu, da je uvode zato što su većina i pozivaju državni nivo da uradi istu stvar, samo nijesu razmišljali da Srbi nijesu većina u Crnoj Gori, tako da im i taj argument ne stoji. Naravno, i sami argument da su Srbi većina na Žabljaku ne daje im pravo da mijenjaju simbole iliti dopunjuju simbole države. Jedino, u slučaju da su Srbi manjinski narod u Crnoj Gori, pa da traže prava kao i svi drugi manjinski narodi u Crnoj Gori.
Nastavljajući opravdanje "uvođenja" trobojke s pozivanjem na crnogorsku državu i istoriju zaključuju: "Ona (trobojka) je kroz istoriju pokazala nevjerovatnu sposobnost da bude "odgovarajuća" svima. Braneći trobojku, mi ne branimo nečije tuđe interese. Mi branimo pravo Crne Gore na sopstvenu istoriju. Mi branimo sjećanje na Crnu Goru koja je bila dovoljno velika i snažna da u svoje boje utka i tradiciju i progres. Trobojka je dio crnogorskog genetskog koda. Ona nije prepreka modernoj državi, već njen najstariji svjedok. Vrijeme je da prestanemo da je se odričemo zbog dnevnopolitičkih prepucavanja i da je vratimo tamo gd‌je joj je mjesto, u sam vrh crnogorskog istorijskog i državnog ponosa."
Od zastave srpskoga naroda trobojka se pretvorila u crnogorski genetski kod i u ostala romantičarska naklapanja o istorijskoj Crnoj Gori i budućnosti Crne Gore. I poruka je jasna: trobojka kao simbol srpskog naroda, treba da postane simbol Crne Gore. Ne kao simbol državnog trajanja Crne Gore, kako to pokušavaju navesti u saopštenju, jer je prvenstveno uvode kao simbol jednog naroda - srpskoga naroda. I, kako onda, Crna Gora može da bude građanska država, ako uz postojeću zastavu koja je simbol svih njenih građana treba da uvede i zastavu koja je simbol jednog naroda. Zašto i drugi narodi ne bi imali pravo da uvedu svoje simbole da im stoje uz državnu zastavu i na državnom nivou. Time bi se onda polako pretvorili u državu naroda što je i cilj velikosrpske politike u Crnoj Gori.
Zašto Srbima u Crnoj Gori, ako se već pozivaju na istorijsko trajanje crnogorske države, smeta zvanična zastava Crne Gore. Trenutna heraldika crnogorske države je duži i veći simbol crnogorskoga trajanja od simbolike i trajanja trobojke. Ako im je već tradicija crnogorske države i njeno trajanje na pameti, onda su opet posegnuli za pogrešnim argumentom, odnosno simbolom iz istorije. Trenutna crnogorska zastava starija je i ima veću tradiciju u Crnoj Gori od trobojke. I njena simbolika prati simboliku nezavisne crnogorske države kroz istoriju i simboliku naroda koji je stvarao tu državu, zvali ga oni srpskim ili crnogorskim. Ako ga smatraju srpskim, onda je današnja crnogorska zastava - zastava i srpskog naroda u Crnoj Gori, kako kroz istoriju tako i danas. Te je onda suvišno uvoditi još jednu zastavu srpskoga naroda.
Crna Gora je po Ustavu građanska država, i zastava uvedena tim Ustavom simbol je takve države, dok bi, uvođenjem trobojke, koja simboliše jedan narod - zbog čega je njeni zagovaratelji i uvode - Crna Gora morala da izmijeni i svoje ustavno uređenje - da postane država naroda, što je u suprotnosti s modernom državom svih njenih građana. Tako da ni taj argument odbornika sa Žabljaka ne stoji.
Imajući u vidu navedeno, i za bilo kakvu drugu odluku, odbornici PES-a, Demokrata i NSD-a sa Žabljaka mogli posegnuti za argumentima za kojima su posegnuli u slučaju uvođenja trobojke. Jer njihovi argumenti ne stoje ni kad je u pitanju crnogorska prošlost ni kad je u pitanju moderna i evropska budućnost Crne Gore. Oni su besmislica.
Međutim, ono što nije besmislica, već opasnost, jeste ovaj potez odbornika sa Žabljaka koji se nadovezuje na djelovanje DNP-a oko Botuna i njihovih identitetskih zahtjeva. U pitanju je hibridni rat protiv evropskog puta Crne Gore i njenog suvereniteta. Vidimo da kontrolu nad lokalnim Pesovcima sa Žabljaka nema nominalni i navodno evropski PES sa državnog nivoa. Ovaj potez direktno podriva njihov famozni Barometar i moratorijum na identitetske teme. A možda je i sva priča o evropskom PES-u iluzija te i oni zajedno s NSD-om i Demokratama igraju igru gradeći prema evropskim saveznicima Potemkinova sela dok iznutra zajedno rade na razaranju crnogorskog građanskog bića, na bosnizaciji, etnofederalizaciji i federalizaciji Crne Gore. Svakako, slijedi odlučujući period za Crnu Goru - da li će imati snage za još jednu istorijsku pobjedu u rangu obnove nezavisnosti ili će ulazak u Evropsku uniju biti ispuštena šansa koja će neminovno voditi gubitku države.

Opasne besmislice PES-a, Demokrata i NSD-a o trobojci

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/ne-pozivajte-se-na-ljuba-dok-koalirate-s-cetnicima">Antenu M </a>piše: Nevena Kovačević
U crnogorskoj političkoj praksi, sve su prisutnije takozvane politički podvojene ličnosti. Malo bi na jednu, malo na drugu stranu, zavisno od procjene đe ima više materijala za političko profiterstvo. Zbog toga su u žargonu označeni kao - preletači.
Daleko od toga da je riječ o novouspostavljenom obrascu, već o partijskim vojnicima, koji decenijama opstaju na političkoj sceni, koristeći upravo opisanu matricu.
Ipak, postoji jedna razlika, koju bi bilo opasno zanemariti.
Naime, nijesu to više politički marginalci, kakav je ranije najčešće bio slučaj. Sada su to donosioci odluka, koji pokrivaju i najvažnije pozicije moći. I to jeste svojevrstan fenomen, još jedan od pogodnih za politikološku studiju slučaja. A mora se priznati da je PES rekorder u broju oglednih primjera, koji će jednoga dana zasigurno biti predmet ozbiljnih politikoloških analiza.&nbsp;
U tom se kontekstu, prethodnih dana, istakao gradonačelnik Podgorice, Saša Mujović. Doduše, nije mu prvi put, ali aktuelno skakanje s jedne na drugu televiziju, vrlo je politički neumjesno. Pa čak i degutantno, do nivoa da suviše liči na beogradskog vožda, kojega je, u žaru borbe za opstanak na funkciji prozvao, što bi se reklo, za sve pare. I zaista – ima tu nečeg pohvalnog – Mujović je rekao istinu. Samo je pitanje - kako te spoljne i destruktivne elemente nije ranije uočio? Ili jeste, ali je preovladala procjena da je politički pametnije zaćutati, dok, žargonski rečeno, voda nije došla do poda, a sudbina Mujovićevog gradonačelnikovanja dovedena u pitanje. Sklonija sam da vjerujem u drugu tezu.
Na polemiku s članovima DNP-a ne bih trošila dragocjene redove. Samo – možda bi valjalo pitati gradonačelnika, ako je izveo zaključke koje je ranije prespavao – da iznutra i spolja postoje antidržavni elementi, zašto ih ne eliminiše iz sopstvenog dvorišta. Za to bi makar trebalo da ima ovlašćenja, umjesto čekanja da se oni dobrovoljno odreknu ili Milana Kneževića, ili direktorskih fotelja. Makar svi mi koji smo tvrdili da je Mandićev i Kneževićev sukob predstava za javnost, strateški osmišljena u istoj kuhinji, za potrebe pridobijanja različitih grupacija biračkog tijela, uvjereni smo da su Mujovićeva očekivanja iluzorna.
Nego, skrenula bih gradonačelniku, dobronamjerno, pažnju na apsurdnost jedne teze koja je trebalo da zvuči slobodarski, pretpostavljam, ali je efekat potpuno suprotan. Ljubo Čupić, jednostavno, ne pripada jednačini koju čine četnici i desni populisti. Jer je Ljubo, da Vas podsjetim, univerzitetski profesore, netrepnuvši, s osmijehom čija je slika obišla svijet, dao život za slobodu. Jer je Ljubo živio antifašizam. Razlazom s Kneževićem i Dajkovićem, Vaša koalicija s četnicima nije okončana. Naprotiv. Podsjetiću da je Nova srpska demokratija predvodnik u veličanju Ljubovih dželata. Jer je Marko, ponosni nosilac šubare, Kovačević uriniranje po Ljubovom spomeniku proglašavao prirodnom ljudskom potrebom. A Vama, gradonačelniče, do juče nije smetala Dajkovićeva odbrana odbjeglog Đurišićevog spomenika u Gornjem Zaostru, niti njegovi skaredni nastupi na Vučićevim televizijama! No je tek Botun prelio čašu? Vi, kojima je Milivoje Brković Brdža, vozač B kategorije i danas prihvatljiv, nemate pravo da izigravate moralnu vertikalu, ponajmanje, dovodeći Ljuba Čupića u vezu s pročetničkom vlašću. Manite se toga posla, gradonačelniče. Ljubovi civilizacijski ideali za političke i crkvene marionete su misaona imenica. A kad se već toliko upinjete da nam pojasnite, ono što je opšte poznato – ko radi protiv državnih interesa, ne zaboravite da ste vjernost tim destruktivnim faktorima dokazivali potapajući se za popovski krst i braneći dvadesetogodišnju "tradiciju" Crkve Srbije. Ljubo Čupić zavrijedio je status narodnog heroja jer se borio i protiv okupatora i protiv domaćih kolaboracionista. A gradonačelnik Mujović danas glumi branitelja Podgorice i Crne Gore, u pokušaju da spasi PES i sebe lično od političkog potonuća, koje im je neočetnička skupina već priredila. Neće mu to pomoći da spere odgovornost za kolaboraciju sa onima koji slave ideologiju ubica Ljuba Čupića. Istražite istoriju, profesore, pa pronađite ilustrativnije likove za komparacije u svojim budućim TV performansima.
Ljubovo ime i prezime nije nekakva metafora za politikantske govore. Ljubo Čupić je, prerano, ali herojski i časno ostavio najslavniji istorijski trag, ispisan zlatnim slovima. Na tim slavnim stranicama, gradonačelniče, imena koalicione četničko-populističke bulumente, s kojom Ljuba sramotno povezujete, neće se naći. Za vašu ekipu rezervisane su neke druge stranice, ali, otom, potom.

Ne pozivajte se na Ljuba dok koalirate s četnicima

U Srbiji su i ove godine desničari obeležili dan kada je Milan Nedić učio da leti. Predsednik kolaboracionističke vlade Srbije pod nemačkom okupacijom izvršio je samoubistvo 4. februara 1946. godine, skokom kroz prozor istražnog zatvora u Beogradu, gde je od početka te godine čekao suđenje.
I ove godine su pred desničare stali srbijanski antifašisti. Između njih je stala policija. Većina građana Beograda, međutim, kao i većina stanovnika Srbije, i dalje se nalazi u dugotrajnom zimskom snu koji im pomaže da prespavaju – ili se tek reda radi malo oglase na društvenim mrežama – sve ono ružno šta im se dešava, verujući da o tome može da „misli sutra“, baš kao Skarlet O’Hara u „Prohujalo s vihorom“.
Doduše, s obzirom da sve ružno šta se dešava Srbiji, ljudima koji u njoj žive, ali i državama u kojima Srbija ima jak uticaj, traje već 38 godina, to „sutra“ kada je trebalo misliti je odavno došlo i prošlo. Trenutne političke prilike u Srbiji i u vezi s njom sada više liče na „prohujalo s vihorom“.
Odavno osakaćena za osnovno moralno razlikovanje dobra i zla, glasna nacionalistička, desničarska i ironijom sudbine i teškog neznanja – rusofilska – grupacija, ne prestaje sa slavljenjem čoveka o čijem su „radu“ tokom okupacije najbolje dokaze ostavili njegovi šefovi, pedantni Nemci. Skoro patološka potreba za glorifikacijom kolaboranta čija je krivica belodana, nije ustuknula ni pred činjenicama da je bio simpatizer Trećeg rajha i Hitlera, da ga je kraljevska vlada optužila da je odgovoran za raspad fronta u Aprilskom ratu, da je kroz logore u Srbiji prošlo mnogo više Srba nego Jevreja i Roma – a od ovih potonjih je Srbija bila temeljno očišćena već sredinom 1942. i većinom su poslati ili odmah u smrt ili u logore po Nemačkoj. Čak i „zasluga“ kojom ga kite – da je spasavao Srbe iz NDH – nije tačna: iseljavanje su organizovali Nemci, jer su zbog monstruoznih ustaških zločina Srbi masovno odlazili u partizane.
Uglavnom, osim uličnih desničara i neonacista, kao i grupica srbijanskih „istoričara“, koji toliko slobodno fabrikuju istoriju Srbije, da naspram njihovih - Tolkinova dela izgledaju naivno, Nedića glorifikuju i neki intelektualci desne orijentacije. Među njima čak i oni koji nezvanično figuriraju kao visokorangirani na budućoj studentskoj izbornoj listi (koju bi činile nestranačke ličnosti i stručnjaci u različitim oblastima), iako još nema ni izbora ni studentske liste.
Sve češće se stiče utisak da je jedini državni organ u Srbiji koji besprekorno radi – BIA. UDBA, Služba državne bezbednosti, ili jednostavno Služba, kako vam volja. Ali, ne radi ono šta bi čovek pomislio, po zakonskom opisu njenoga posla. Nema tu mnogo zaštite od spoljnih uticaja, sprečavanja delovanja stranih agentura (Beograd je danas kao Kazablanka nekada), saznavanja tajni koje bi pomogle boljem političkom ili bezbedonosnom postavljanju Srbije. Ne. Glavni posao je smišljanje psina, spletki i afera, prisluškivanje političkih protivnika, te proizvodnja kvaziistorijskih i para-verskih sadržaja, sve zgodno za držati narod u zabludama i lako njime menipulisati.
Teško je, naravno, bez dokaza (a tu je dokaze najteže naći) reći da se Služba umešala i u aktuelni studentski protest. Ali, i to je jedna od mogućnosti, sudeći po transformaciji protesta, što je vidljivo i prostim upoređivanjem zamaha, zanosa, energije i optimizma s početka 2025. i s početka ove godine. Pa i broja ljudi.
Dok je, u vreme prvih protesta, dominiralo građansko, čak levičarsko raspoloženje, sada primat odnosi nacionalno i desničarsko. Dok se u prvoj polovini 2025. slušalo „Vostani, Serbie“ i vila zastava po Sretenjskom ustavu, kao simbol nikad dosanjane buržoaske Srbije iz 1835, sada se najčešće slušaju zakukavanja o Kosovu, ističu religijski simboli i zastave Nedićeve Srbije, a skupovi se održavaju na verske praznike.
Najzad, kao svojevrsna „elita postvučićevske Srbije“, po sistemu spremljenog ražnja dok je zec još u šumi, promovišu se ljudi čiji se mnogi stavovi ne razlikuju bitnije od stavova Vučićeve organizacije, dok neki ulaze i u najgori istorijski revizionizam. Ako se setimo glavne motivacije u vreme smenjivanja Miloševića – da su za to potrebni svi, pa čak i oni koji su protiv Balkanskog kasapina samo zato što nije bio uspešan u svom genocidnom naumu - onda je sasvim jasno što građanska Srbija danas zazire od rešenja u kome su desničari, nacionalisti, rusofili i religiozni fanatici viđeni za nove vođe Srbije, a ljudi građanske i proevropske orijentacije za ukras.
Nekako se u toj skupini, kao „prvi među jednakima“, našao profesor Filološkog fakulteta Milo Lompar. Izbio je u prvi plan posle govora na vidovdanskom protestu, koji su studenti organizovali na beogradskoj Slaviji 28. juna. I kao da baš od tog skupa nije počelo vidljivo opadanje energije i entuzijazma, kao da se mnogi proevropski građani nisu distancirali upravo posle Lomparevog govora, čak i oni malobrojni mediji koji nisu pod Vučićevom kontrolom počeli su da daju značajan prostor čoveku koji je otvoreno za Nedića tvrdio da „nije bio kvisling“, da je želeo „spas srpskog naroda“, bio „samo kolaboracionista“, „tragična ličnost“, i „bez ideološke bliskosti s okupatorom“.
Lompar, inače, zastupa ideju „odbrane prava srpskog naroda“ u svim okolnim zemljama, kroz „srpski integralizam“. Učestvovao je i na promociji zbirke pesama osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića (tom prilikom mu je i upućena čestitka za 80. rođendan, sa Lomparevim potpisom između ostalih), a bio je vatreni zagovornik rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića. Osnovao je i udruženje „Srpski glas“, nazvano po udruženju Dragiše Vasića, ideologa četničkog pokreta.
Teško je reći da li su Lompar, nacionalisti, i desnica uopšte, konačno prevagnuli unutar prilično heterogenog studentskog pokreta. Ono šta je činjenica je da su levičarske organizacije, koje su defakto započele protest, vrlo brzo marginalizovane, njihovi članovi zatvarani i sudski gonjeni, a i sad se vodi proces protiv 12 ljudi od kojih se polovina već skoro godinu dana nalazi van zemlje. Nasuprot tome, danas se organizatori skupa slavljenja uspomene na Nedića – hvale da su podržavaoci studenata.
Svakako je interesantno to Lomparevo pozicioniranje, iako nikad nije primećen neki njegov angažman unutar studentskog pokreta. Nije stajao pred batinašima, nije se suprotstavljao kordonima, nije privođen, protiv njega nema krivičnih ili prekršajnih prijava. Za razliku od, recimo, profesora Radivoja Jovovića (verovatno politički pritvorenik sa najdužim stažom od obnove nezavisne Srbije 2006.), takođe zatvarane profesorke Marije Vasić, bivšeg dekana FDU Miloša Pavlovića, ili rektora BU Vladana Đokića – koji su, uprkos očiglednom ličnom žrtvovanju, te vrlo otvorenoj borbi za utvrđivanje istine povodom pada nadstrešnice, za oslobađanje uhapšenih studenata, za sprečavanje narušavanja autonomije Univerziteta... ostali u senci salonskog mislioca iz duboke, nacionalističke, pozadine.
Ima tu, sasvim jasno, i krivice druge strane, koja je olako pretpostavila da je nužan širok front svih građana u borbi poput ozbiljno korumpiranog i teško kriminalizovanog režima, a da će razdvajanje nužno doći posle izborne pobede. Ispostavilo se – reći ćemo: kao i obično – da desničari i nacionalisti uopšte ne gaje taj sentiment nužnog primirja zarad višeg cilja. A i zašto bi, najzad, kad i desnici i nacionalistima upravo odgovara društvo kakvo su stvorili novoradikali Aleksandra Vučića. Ne odgovara im što on nije dovoljno desno i odgovarajuće učinkovit.
Celu tu situaciju savršeno je opisao pisac i aktivista Dejan Atanacković:
„Verovatno će se, jednom, kao najveća greška građanske, sekularne i evropske Srbije, ispostaviti upravo to uporno gajenje iluzije da su nacionalisti mogući saveznici u borbi protiv nacionalizma. Verovatno će se, jednom, kao najveća zabluda građanske, sekularne i evropske Srbije izdvojiti baš ta zabluda da je suočavanje sa nacionalizmom i ratnom prošlošću devedesetih suočavanje s nečim što predstavlja prošlost, a ne najopipljiviju sadašnjost srpskog društva. Verovatno će, jednom, kao najveća samoobmana građanske, sekularne i evropske Srbije isplivati ona da je tolerisanjem nacionalizma, uopšte bilo moguće izboriti se za bilo kakvu promenu, pa i za sopstveno preživljavanje.
Verovatno je i da će se jednom, kao najveća strateška greška i naivno lukavstvo građanske, sekularne i evropske Srbije ispostaviti i ona pretpostavka da se nacionalizam, jednom pušten u redove borbe za drugačije društvo, može naknadno odbaciti, možda čak i obrlatiti, preveslati, izmanipulisati, tako da sutra ostane tek jedna marginalna pojava. Konačno, verovatno je da će se, ako se iko ovakvim ili sličnim iskazima uopšte bude bavio, jednom doći do zaključka da je građanska, sekularna i evropska Srbija naprosto oduvek imala ozbiljnih problema sa pamćenjem“.

Nebojša Vučinić

Nedić i ostali Lompari

&nbsp;Kada su vremena mučna, teška i puna izazova, obično se upotrebljava ona ironična, kažu kineska, kletva: ,,Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima". &nbsp; E, da se u Crnoj Gori žive baš ta zanimljiva vremena, pokazalo se prošle sedmice. &nbsp; KOMŠIJSKA SOBA I ZAKON Prvo je direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, pokazao, i to uživo u televizijskoj emisiji, besprizornost čovjeka koji je spreman, zarad fotelje u koju je zasio, ne samo da se javno glupira banalnim, bukvalističkim tumačenjem zakona, već i da zaprijeti svakome ko javno ukaže na policijsku odgovornost zbog bjekstva Miloša Medenice. &nbsp; A o pravnoj potkovanosti Šćepanović je sam svjedočio tezom da policija, koja je bila zadužena da nadzire Medenicu, ne bi mogla da interveniše – čak i u slučaju da ovaj odluči pobjegne?! &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260209190220_2dfc5db4b1c1438a384dd3d4f9c438509a4beb845e8fffaa819b1e5a34f581d1.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260209190220_2dfc5db4b1c1438a384dd3d4f9c438509a4beb845e8fffaa819b1e5a34f581d1" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="SIMBOL URUŠENOG BEZBJEDNOSNOG SISTEMA: Miloš Medenica, original ili AI"> <figcaption>SIMBOL URUŠENOG BEZBJEDNOSNOG SISTEMA: Miloš Medenica, original ili AI(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Čemu onda služi nadzor, nije objasnio. Ali, kada je vidio podsmjeh sagovornika, Šćepanović je krenuo da udari sa ključnim adutom. ,,A što bi bilo, podvriskivao je Šćepanović u emisiji ,,Načisto”, ,,da je Medinica bio u komšijskoj sobi? Onda bi policija bila potpuno nemoćna – konstatovao je slavodobitno direktor Uprave policije. &nbsp; ,,Bože dragi”, tiho je promrmljao sudija Višeg suda Zoran Radović, očito šokiran Šćepanovićevim ,,što bi bilo kad bi bilo” pravnim razlozima. &nbsp; CRNOGORSKI INSPEKTOR KLUZO Stvarno, zamislite da je Medenica uskočio u komšijsku sobu – policija bi onda, kaže Šćepanović, bila bespomoćna?! &nbsp; Ovoga se ni famozni filmski inspektor Kluzo ne bi dosjetio. I džabe sudiji Radoviću pozivanje Boga u pomoć. Direktor policije ne želi da vidi svoju odgovornost, i zato - nakon 1. januara na Cetinju, kada je policija zatajila u drugom masovnom zločinu - nije osjetio ni zrno odgovorsnosti. Nije mu se obraz zacrvenio i nakon serije mafijaških ubistava u Podgorici, na Cetinju... &nbsp; I vidi se da je izabran na tu poziciju kao kadar Demokrata. I oni su imuni na osjećaj odgovornosti, koliko god ljudi da strada. To je ta primijenjena amoralnost postavgustovske većine: Aleksa Bečić, Boris Bogdanović i ostale Demokrate su onu devizu nacionalističkih srpskih stranaka - ,,Sve za srpstvo, srpstvo ni za što“, utilitarno promijenili. Pa sad važi deviza: ,,Sve za fotelju, fotelju ni za što“. &nbsp; OPERATIVCI BEZ OPERATIVNIH SPOSOBNOSTI I bilo je sasvim očekivano ukazanije i jednog drugog, važnog kadra Demokrata, ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića. Koji je prije samo dva dana, došao je do senzacionalnog otkrića. &nbsp; Koje je, valjda danas, ako se sreo sa Milojkom Spajićem uživo – i zvanično objelodanio. ,,Policija raspolaže podacima o tome ko je pomogao Milošu Medenici da pobjegne”, &nbsp;obavijestio je javnost ministar unutrašnjih poslova. &nbsp; Dakle, punih deset dana od bjekstva Medenice, ministar Šaranović otkriva da su njegovi operativci saznali ko su bili jataci. Ali, javnost nikako da sazna: zašto tu osobu – ili više njih – &nbsp;policija onda nije uhapsila? Ili je, ipak, besmisleno to pitati funkcionera Demokrata? Šaranović je pravo otjelotvorenje one čuvene misli čuvenog Duška Radovića: sposobnost nesposobnih je u tome da - onesposobe sposobne. &nbsp; Pa onda, naravno, ni Šaranoviću, kao i Šćepanoviću, ne pada na pamet da preuzmu makar dio odgovornosti, ni da se uštinu za obraze. &nbsp; Ko zna, možda oni misle da je veliki uspjeh što sada imamo - samo dva bjegunca, pa bi još valjalo da ih premijer Spajić nagradi! &nbsp; SPECIJALNI PROGON SPECIJALNE TUŽITELJKE I moguće da je premijera Spajića u pokušaju nagrađivanja čelnika policije &nbsp;spriječila - bjekstvom, a potom i otvorenim pismom - bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260209190228_5841436843b2338d861bb17d630fcf1641c81f724dda42f6aa47eb70b21e5a60.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260209190228_5841436843b2338d861bb17d630fcf1641c81f724dda42f6aa47eb70b21e5a60" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="KAD POLITIKA ZAVLADA PRAVOSUĐEM: Apelacioni sud Crne Gore "> <figcaption>KAD POLITIKA ZAVLADA PRAVOSUĐEM: Apelacioni sud Crne Gore(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Koja ne želi, kako kaže, nevina u zatvor i ne želi da bude zatvorska žrtva osvetničkog progona glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića. &nbsp;&nbsp; U pismu javnosti Mitrović tvrdi da - nakon što je Vladimir Novović koji je prema njoj dva puta donosio obavezujuće uputstvo, da ne smije da tužilački goni ministraku Oliveru Injac zbog kršenja Ustava i zloupotrebe položaja, glavni specijalni tužilac je svojim vjernim tužiocima, naredio tužilački progon Lidije Mitrović - zato što nije obavezno gonila neke privrednike koji su, nakon tužilačkog naloga, ipak uplatili porez državi. &nbsp; &nbsp;Dvostruki aršini govore o ličnom i političkom angažmanu Vladimira Novovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260209190232_d4ce7df3624c3005e7ea9d0ae2b724d768831c713e5ff02393a26ca5eff18453.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260209190232_d4ce7df3624c3005e7ea9d0ae2b724d768831c713e5ff02393a26ca5eff18453" data-rendition-name="original" width="900" height="600" loading="lazy" alt="TEMELJNI PROGON: Vladimir Novović, glavni specijalni tužilac"> <figcaption>TEMELJNI PROGON: Vladimir Novović, glavni specijalni tužilac(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  &nbsp;A onda je krenuo, tvrdi Mitrović, njen progon. U pismu tvrdi da je taj progon glavni tužilac Novović – preko veza sa sudijama – ozvaniio sudskom presudom, Jedno vijeće Apelacionog suda ukinuo presudu Višeg suda o sedam mjeseci zatvora, da bi promijenjeno Vijeće Apelacionog suda - u istom slučaju bez novih pravnih momenata - drugačije presudilo i učinilo kaznu zatvora pravosnažnom?! &nbsp; RASPAD SISTEMA VRIJEDNOSTI Pismo Lidije Mitrović je bilo i - ništa! Osim hitrog demantija samog Novovića, elita na vlasti u Crnoj Gori pognula je glavu i uporno ćuti na otvorene optužbe bivše specijalne tužiteljke. Nema ni najave neke istrage, da potvrdi ili opovrgne navode bivše specijalne tužiteljke... Naravno, teško je opravdati &nbsp;bjekstvo Lidije Mitrović. Nakon 25 godina rada u crnogorskom pravosuđu, morala je da se suoči i bori protiv pravosudne nepravde. &nbsp;&nbsp; Ali, jezivo ćutanje i mučno okretanje glave, odbijanje da se uoči mučna stvarnost i poražavajuća slika crnogoskog pravosuđa - ali i razrušenog sistema vrijednosti – pokazuje da se u društvu u kojem caruje partjski, grupni ili lični interes, do pravde se dolazi samo incidentno, samo slučajno. &nbsp; I ko zna, kao onoj kleveti s početka ove priče, ovo jesu zanimljiva vremena, ali ih je baš mučno živjeti. Ili, što bi se reklo: ko nas je kleo - nije dangubio. &nbsp;

Draško Đuranović

Život u zanimljivim vremenima

09.02.
&nbsp;14:34h﻿
Kršenje mjera nadzora treba da na adekvatan način da bude prepoznato u zakonskom okviru, zaključiše predstavnici Ministarstva pravde i policije.&nbsp;
Važi!
Što je nejasno u ovom ZKP po tom pitanju?&nbsp;
Ništa!
Prekrši se mjera zabrane napuštanja stana, uhapsi se to lice, dovede pred sudiju, sudija mu odredi pritvor zbog opasnosti od bjekstva. I sve završeno. Ukoliko taj sudija donese osuđujuću odluku protiv tog lica i odredi mu pritvor nakon izricanja presude, izmijeniće rješenje koje je donio zbog nepoštovanja mjere nadzora.&nbsp;
Sad zakon treba novom odredbom to da definiše. Navodno, sve to nije definisano ovim procesnim zakonom. Iako jeste. Ne mora da se naglasi ono što se podrazumijeva u poštovanju krivično-procesnog zakona.&nbsp;
P.S: Nema veće štete ako od učinjenog posla nema nikakve koristi - jer takva korist već postoji.

Važi!

Gorštački stameno isklesan, nalik reljefu Crne Gore, od rodne mu Luke podno Durmitora, pa do vječne luke na podgoričkom Novom groblju, Marijan – Mašo Miljić, istoriograf, pisac, književni kritičar, publicista, crnogorski dostojnik, zatvorio je plemeniti životni krug koji će ostati da vječno zbori imenom etike pravednika i patrote za ime, čast i ugled Crne Gore.
Antičkom mudrošću, renesansnom duhovnošću, crnogorskom hrabrošću i civilizacijskim prosvjetiteljstvom, dao je svojoj državi sve što se moglo dati. Nije tražio od svoje države Mašo ništa, svjestan da su njeni vjekovi trajanja ontološki utkani u njega, te da se od toga čovjeku više ne može dati.
Pisao je, zborio, vičan polemosu i književnom estetosu, ni pred kim ne posustajući i nikad ne odustajući. Neobična bijaše Mašo pojavnost, danas među rijetkima i usmen i pismen. Imao je Mašo izuzetan pripovjedački dar, gotovo egzemplar izrazitog osjećaja za poimanje i vrijednost riječi, njihovu duhovnu suštinu ali i govornu melodiju. 
Riječ za njega bijaše suština biti čovjekovog postojanja, te kao takva napisana, izgovorena i u etici tumačena, preselila se u novi život sjećanja. Sveukupno, riječ je o velikom i blistavom sjećanju na Mašova životna uvjerenja i usmjerenja – vrijednosna, etička i principijelna na kojima vrijedi i učiti i ponosno kroz život hoditi.
Konačno, kao takav sa svojim putujućim nezaboravnim riječima od prošlosti ka budućnosti i u najtežim vremenima i izazovima savremene crnogorske epohe, nalazio je svojim riječima i mislima put do smisla koji bijaše državotvorno i jasan i glasan.
Nema dileme, plemenitost i djelo zaslužnika svoga vremena Maša Miljića u godinama koje dolaze sve više i bolje ćemo u novom obliku upoznavati. A tako to bude, neke praznine velike i duboke, ljudske i stvaralačke teško se nadomještaju…
Duhovit i filozofski razborit. Markantan i nenametljivo šarmantan. Mašo - čovjek logosa i uma. Vrsni retor čiji je glas sabirao najbolje i najuzvišenije u istoriji Crne Gore, kojoj se je divio i duhom djela plemenio. U jeziku, u duhu, u biću, u baštini, u njenom grbu i zastavi, njenim ranama, grobovima i žrtvama, njenom iseljeništvu, njenoj herojskoj slavi i uzvišenoj slobodi.
Kao takav ovjenčan je lučom crnogorskog bastadura čiji je slobodarski etos bio način života i postojanja. Svoje postojanje, ljudsko i intelektualno, uspostavio je i živio na neprolaznim vrijednostima slobode, antifašizma, crnogorskog imena, časti, duha, jezika. 
Sve što je mogao najbolje za najuzvišenije ciljeve svoje nezavisne suverene države, dao je bez ostatka ne pitajući za cijenu. Sve što je činio, činio je sa svojom autonomnom školom mišljenja koju je znalački u stihu, u nauci, u kritici i esejistici najšireg raspona strpljivo i dosljedno gradio. I izgradio. 
Mašo i mišljenje i djelanje. Na ponos države Crne Gore. Na ponos onih koji bi trebali da pamte i uče. No, ovdašnja (ne)kultura sjećanja malo li je puta pokazala svoje ružno lice. Pa se onda mnogo čemu čudimo, a čuditi se nije kad najbolje među nama prepuštamo zaboravu, koji će već koliko sjutra prekriti sve nas koji zaboravljamo. A mi smo samo oni kojih se neko drugi sjeća..
Nije Mašo nikad za sebe tražio zak(l)on nikakvog autoriteta – ni institucionalnog, ni političkog, ni esnafskog, ni plemenskog, niti nekog po bilo čemu samoproklamovanog moćnog.
Njegova moć – ljudska, moralna i duhovna, bila je i proistekla je iz dubine agona njegovog bića koje je nesebično sa drugim ljudima dijelilo svoje vrijednosti, ideje, emocije i vrijeme. Za opšte a ne lične interese. Tako je Mašo živio i radio.
Konačno, mnogo je razloga koji upućuju da se Marijan – Mašo Miljić studiozno, analitički sagleda u svom vremenu, podneblju i po mogućnosti predoči u što više nijansi njegovog intelektualno stvaralačkog, vrijednosnog i ljudskog karaktera. Riječ je uostalom o našoj zajedničkoj svekolikoj crnogorskoj baštini, čiji Mašo bijaše iskreni posvećenik i njen odani dostojnik.
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/marijan-maso-miljic-1951-2026-crnogorski-bastadur">Tekst izvorno objavljen na Portalu Analitika</a>

Marijan Mašo Miljić (1951-2026): Crnogorski bastadur

„Direktor policije drži čas dok sudija crnogorske mame Justicije ćuti, jer mu je svaki slučaj dobro poznat“, zavapio je u ekstazi notorni Boris Bogdanović, prvi među jednakima u najbesprizornijoj partiji koju crnogorska politika pamti. Jeste, koliko god se činilo nemogućim, Ura je izgubila prijesto beščašća. Nastavio je vidno uzbuđeni Bogdanović da likuje nad nastupom svog privatnog direktora policije, pa nam tako saopštava: „Ne tražimo osvetu. Tražimo odgovornost. Ne tražimo spektakl.
Tražimo istinu i posljedice“. I sve ovo bismo mogli pripisati euforiji i gluposti, kad ne bi bio u pitanju Boris Bogdanović i njegova marioneta koja se javnosti ukazuje u liku direktora policije Lazara Šćepanovića. Ipak, budući da nam je poznat govornik, dužni smo odstraniti i euforiju i glupost. Osim, ako prizovemo dobrog starog Sigmunda koji nam otkriva da je „prvi znak ljudske gluposti potpuno odsustvo stida“. Vaistinu, i Bogdanović i vascijela kamarila klonova u tijesnim i jednoličnim odijelima lišena je i zrna stida. I da, sve što traže je spektakl. Sve što traže je osveta. Revanšizam. Frojd je izrekao istinu o stidu. Da nije tako, ovaj trbuhozborac, koji likuje nad govorom vlastite marionete, bar bi ćutao.
To je najmanje što može učiniti nakon svega. Nakon cetinjskih tragedija, recimo. Nakon dva masakra koja se, čini se, ne tiču bilo koga, osim porodica zavijenih u crno. A koliko je odsustvo stida u slučaju Borisa Bogdanovića svjedoči patetičan i jeftin politički monolog koji smo već citirali. No, nije li sve u vezi s njim i njegovom partijom jeftino, i lažno? Porodice ubijenih u dvjema tragedijama su porodice koje su sve ovo vrijeme govorile da ne traže osvetu.
Tražili su odgovornost. Tražili su istinu i posljedice. Ali, nijesu dobili ništa od toga. I zato je vrhunac beskrupuloznosti kad jedan režimski kerber na sebe navuče kožu ljudi koji su izgubili svoje najmilije, kožu žrtve, i kad taj režimski kerber bez i zrna stida izgovara ono što su zauvijek unesrećene porodice govorile godinama unazad. I na protestima, dok su tražili pravdu i odgovornost. Odgovornost koja pripada upravo Borisu Bogdanoviću, Aleksi Bečiću, Danilu Šaranoviću i njihovom privatnom direktoru policije Lazaru Šćepanoviću. Zato, zaista morate biti Demokrata, pa ne potonuti u zemlju od sramote. Nakon svega što se dogodilo, i nakon svega što ste mogli, a nijeste spriječili. Nakon ogavnog ćutanja na okolnosti koje javnosti nikad nijesu predočene. Nakon ravnodušnosti nad tragedijama kakve ne pamti Crna Gora.
Nakon sramnog pokušaja kriminalizacije čak i protesta organizovanih u znak podrške porodicama stradalih. Ali, to su, znate, Demokrate. I od takvih se ništa drugačije ne može očekivati. Ni od Bogdanovića, ni od njegovog direktora policije, kojim je Bogdanović ne tako davno plašio novinare, i sve one koji nijesu po volji režimu. Obećavao je da će njegov direktor mnogima ukrasti sunce. Tradiciju nastavlja, ali se u proces proizvodnje straha aktivno uključuje i sâm Šćepanović. Ovaj karijerni policajac, koji je svoju policijsku biografiju ispisivao od 2005, sa sve napredovanjem u službi u vrijeme diktature, i sa sve tihovanjem o navodnom kriminalu o kojem danas hrabro i javno mantra, opijen moći koju pruža partija, usred emisije zaprijetio je novinaru. A odbjeglom osuđeniku zaprijetio je gnjevom koji će sručiti na njegovu majku?!
Nećemo roniti suze nad novinarem i medijem koji su Demokrate doveli na vlast, ali ne možemo da se ne zapitamo što treba da se dogodi pa da neko, bilo ko, spozna značenje odgovornosti. Je li Crna Gora u indukovanoj komi, u potpunoj anesteziji, pa čak i marioneta beogradske marionete svoju bahatost demonstrira javno, bez zazora od bilo čega. Još je samo nedostajao pendrek, pa da režimski novinar Komnenić dobije po prstima od režimskog direktora Šćepanovića, kad god postavi neko uhu neugodno pitanje.
Ali, novinar Komnenić je nedavno (braneći svoju i ulogu medija za koji radi u ustoličavanju šovinizma na vlast) kazao da su se oni morali boriti protiv DPS-a, pa makar i s crnim đavolom. Čini se da je đavo došao po svoje.
Ima li kraja besprizornosti Demokrata? Besprizornosti Borisa Bogdanovića koji govori o grobovima, o porodicama bez odgovora, o đeci koja odrastaju bez roditelja. Pritom, u svemu izgovorenom nema žrtava cetinjskih tragedija. Ne govori o njima. Ne govori o roditeljima koji su izgubili svoju đecu. Ne govori o svirepo ubijenoj đeci, koja nikad neće odrasti.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/trbuhozborac-bogdanovic-i-njegova-marioneta">Stav izvorno objavljen na Portalu Antena M</a>

Trbuhozborac Bogdanović i njegova marioneta

Internacionalna policijska organizacija Crne Gore danas je u Baru organizovala okrugli sto pod nazivom „Zajedno protiv nasilja“, u okviru projekta „Osnažene žene - temelj sigurne zajednice“, koji se realizuje u partnerstvu sa Opštinom Bar. Događaj je okupio predstavnike institucija, nevladinog sektora i stručne javnosti s ciljem jačanja saradnje i unapređenja mehanizama zaštite žrtava nasilja, posebno rodno zasnovanog.
Ovaj skup je otvorio predsjednik IPO Crne Gore Nedeljko Đurović, izvršni direktor Momčilo Šćekić i generalni sekretar Boris Janković, naglašavajući da borba protiv nasilja zahtijeva koordinisano djelovanje svih društvenih aktera. Poručeno je da su povezivanje institucija i nevladinih organizacija, kao i brza i efikasna reakcija sistema, ključni za stvarnu zaštitu žrtava.
U radu okruglog stola učestvovali su predstavnici brojnih organizacija i ustanova, među kojima su Ivana Šćekić iz IPO Crne Gore i direktorica modne agencije „Top 3 Models“, psihološkinja Anđela Jukić iz skloništa „Lea“ Bar, socijalna radnica Milena Petrović, odbornica i prosvjetna radnica Vesna Drašković, predsjednik Organizacije slijepih za Bar i Ulcinj Veselin Joketić, koordinatorka IPO za južnu regiju Marjana Slavković, kao i predstavnice više nevladinih organizacija i centara za socijalni rad.
Tokom diskusije istaknuto je da je i dalje prisutan zabrinjavajući broj slučajeva nasilja, te da mnoge žene osjećaju strah i nepovjerenje kada je riječ o prijavljivanju. Učesnici su upozorili da su predrasude i stigmatizacija žrtava i dalje snažno prisutne, kao i otpor prema traženju stručne psihološke pomoći. Zbog toga je naglašena potreba dugoročne edukacije i promjene društvene svijesti.
Poseban akcenat stavljen je na potrebu većeg uključivanja muškaraca u razgovore i aktivnosti na ovu temu, kao i na razbijanje transgeneracijskih stereotipa. Ukazano je i na određene nedostatke u zakonskim rješenjima i rokovima postupanja, uz predloge za jačanje nadležnosti socijalnih službi i veće uključivanje psihologa u procese podrške porodici.
Kao jedna od konkretnih inicijativa predloženo je formiranje savjetovališta za porodice, uz poruku da porodica mora biti temelj zdravog razvoja i sistema vrijednosti.
Predstavnici IPO Montenegro podsjetili su da se projekat „Osnažene žene - temelj sigurne zajednice“ od juna realizuje kroz niz radionica i javnih događaja, sa ciljem osnaživanja žena i unapređenja međusektorske saradnje. Opština Bar je istaknuta kao primjer dobre prakse u podršci civilnom sektoru i partnerstvu sa nevladinim organizacijama.
Zaključak skupa je da će nadležnim ministarstvima biti upućeni konkretni predlozi za unapređenje sistema zaštite i podrške žrtvama, kako bi se smanjili institucionalni propusti i spriječila dodatna traumatizacija tokom postupaka.
- Nećemo stati na riječima - naša obaveza je da reagujemo, povezujemo i mijenjamo sistem tamo gdje ne funkcioniše, jer žrtva mora biti zaštićena, a nasilje jasno i odlučno sankcionisano - poručio je izvršni direktor IPO Montenegro Momčilo Šćekić.
Samo zajedničkim djelovanjem institucija, nevladinog sektora i građana moguće je, kako je zaključeno na skupu, izgraditi sigurniju i odgovorniju zajednicu za sve.

IPO Crne Gore i Opština Bar pokrenuli inicijativu za zaštitu žena i jačanje sistema podrške

Vaterpolisti Jadran M:Tela poraženi su u Trebinju &nbsp;večeras od ekipe Novog Beograda 15:12 (4:2, 5:1, 4:2, 2:7). i zaustavljeni na putu ka četvrtfinalu Lige Šampiona. Takmičenje će nastaviti u Eurokupu.
Imali su Novljani sve u svojim rukama i šansu da pobjedom izbore plasman u četvrtfinale Lige šampiona.
Poveli su na startu meča golom Danila Stupara 1:0 i to je bilo sve što su uradili u ovom meču.
Vicešampion Evrope i Srbije je preuzeo kontrolu dešavanja u bazenu.
Prednost je konstantno rasla, pa je na kraju treće četvrtine bilo 13:5.
U posljednjih osam minuta, Novljani su uspjeli da ublaže poraz.
Novi Beograd ide u četvrtfinale LIge šampiona, a Jadran M:Tel se seli u Evrokup.
Vasilije Martinović (četiri) i Nikola Lukić (tri) su bili najbolji kod gostiju.
Strahinja Gojković je za Novljane dao četiri, a Danil Merkulov tri pogotka.

Novljani zaustavljeni: Novi Beograd savladao Jadran M:Tel

Jovica Rečević i naredne četiri godine biće na čelu Džudo saveza, odlučeno je na izbornoj Skupštini te asocijacije.
Rečević je bio jedini kandidat, a dobio je jednoglasnu podršku delegata Skupštine.
Na mjestu predsjendika je od početka aprila 2022. godine.
- Ozbiljan rad saveza se ogleda i u činjenici da su prisutni bili delegati svih džudo klubova iz Crne Gore, njih 43 koliko ukupno broji Skupština i svi su za predsjednika jednoglasno podržali Rečevića &nbsp;koji je i do sada pokrivao tu poziciju - saopšteno je iz Džudo saveza.
Jednoglasnu podršku dobio je i Upravni odbor, u liji sastav su, na predlog Rečevića, ušli Marinko Jovović (potpredsjednik saveza i član UO), Željko Dragojević, Luka Jokić i Jovana Peković.
Delegati su usvojili Izvještaj o radu za 2025. godinu, kao i finansijske izvještaje za prethodnu godinu.
Usvojene su izmjene i dopune Takmičarskog pravilnika u skladu sa normativima Evropske i Svjetske džudo federacije, kao i plan rada i predlog budžeta za 2026. godinu.

Rečeviću novi mandat na čelu Džudo saveza

Usred sve većih tenzija zbog mogućeg američkog vojnog udara na Iran, satelitski snimci pokazuju da su ulazi u nuklearna postrojenja Irana, poput kompleksa u Isfahanu, navodno zatrpani tonama zemlje. Satelitski snimak od 10. februara prikazuje ono što izgleda kao gomila zemlje koja ispunjava ulaze u tunelski kompleks u Centru za nuklearna istraživanja Isfahan, centralno područje Irana. Snimak iste lokacije iz 2024. godine prikazuje ulaze u tunele onako kako bi obično trebali izgledati.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026021121028_6e55ecb6304b579a7924809c6ea46659693c429e86c38b762a6bc6b2760bff81.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2026021121028_6e55ecb6304b579a7924809c6ea46659693c429e86c38b762a6bc6b2760bff81" data-rendition-name="original" width="676" height="443" loading="lazy" alt="iran"></figure>  Posmatrači navode da je Iran donio odluku da zatrpa ulaze zemljom kao jednostavan način da oteža mogući upad specijalnih snaga u nuklearni kompleks. Nedavni satelitski snimci pokazuju i značajno gomilanje vojne opreme na bazama savezničkih snaga SAD‐a na Bliskom istoku, dok se vode pregovori o zaustavljanju iranskog nuklearnog programa.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026021121028_cb6326f2b499aefff9e54aab74398bf40c6315b3a983c245d347510b548ba567.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2026021121028_cb6326f2b499aefff9e54aab74398bf40c6315b3a983c245d347510b548ba567" data-rendition-name="original" width="670" height="648" loading="lazy" alt="Iran"></figure>  Satelitski snimci pokazuju povećanje broja aviona u vazduhoplovnoj bazi Al-Udeid u Kataru 17. januara (lijevo) i 1. februara. Iranski predsjednik Masud Pezeškijan je 11. februara na obilježavanju 47. godišnjice Islamske revolucije rekao da Iran "ne teži posjedovanju nuklearnog oružja" i da je spreman na provjeru svojih tvrdnji. Teheran je odbio da dozvoli inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju tokom mjeseci pojačanih tenzija sa Sjedinjenim Državama oko iranskog nuklearnog programa.