Još 2009. godine, kada je donešen i sada važeći Zakonik o krivičnom postupku (ZKP), napisao sam dvije kolumne sa nazivom „ZKP se piše radi nevinih“. Ovu izreku prvi put sam čuo kao student, od sjajnog profesora, pokojnog Milorada Perovića. To nije bila moja nostalgija za studentskim danima i sjećanje na najboljeg profesora koga sam ikada slušao, već pokušaj upozorenja. Isti profesor učio je studente da je za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, poslije Ustava, ZKP najvažniji propis u pravnom poretku države. Zato ova izreka važi i za sve druge propise čija primjena utiče na ljudska prava.
U javnosti je krajem prošle godine predstavljen predlog izmjena zakona o unutrašnjim poslovima kojim se, između ostalog, predviđa da se obustavljaju svi disciplinski postupci koji se već vode zbog postojanja tzv. bezbjednosnih smetnji i da svim okrivljenim policijskim službenicima po sili zakona prestaje radni odnos. Takvo rješenje njegovi tvorci javno predstavljaju kao odlučnu borbu protiv kriminala i korupcije. Međutim, iza te populističke parole krije se duboko problematično i opasno odstupanje od osnovnih principa pravne države. Ovo jer zakoni postoje ne samo da bi se sankcionisali krivi, već prije toga da bi nevine štitili od samovolje, greške, zloupotrebe i političkog pritiska.
Predloženo zakonsko rješenje uvodi upravo ono što je zabranjeno i Ustavom i evropskim standardima – pretpostavku krivice. Policijskom službeniku ne prestaje radni odnos zato što je kriv, zato što je odgovornost dokazana i zato što su utvrđene činjenice. Njemu radni odnos prestaje zato što su protiv njega pokrenuli postupak oni koji sada zakonom hoće da ga proglase krivim. I to na osnovu neprovjerenih operativnih informacija, koje same po sebi nijesu dokaz, nijesu sudski provjerene i čak nijesu ni konkretizovane. Drugim riječima: dovoljna je sumnja, bez dokaza, da bi posljedica bila najteža moguća. Izostanak javne rasprave i mišljenja Evropske komisije potvrđuje i loše namjere predlagača.
Ako ovaj predlog bude usvojen, šta bi spriječilo njegove tvorce da u nekom narednom periodu predlože izmjene ZKP-a kojim bi se propisalo da se svi krivični postupci koji se vode za neka krivična djela obustavljaju i da se svi okrivljeni po sili zakona oglase krivim i kazne najtežom propisanom kaznom zatvora?
U javnim istupima, direktor policije energično brani predloženo zakonsko rješenje porukama da u policiji „nema mjesta onima koji sarađuju sa kriminalom“, „piju kafe sa kriminalcima“ ili „rade protiv interesa države“, uz tvrdnju da je to „standard u razvijenim državama“. Oko toga ne postoji spor jer niko razuman i dobronamjeran ne tvrdi da policajci koji su korumpirani, koji svjesno sarađuju sa kriminalnim strukturama ili zloupotrebljavaju službeni položaj, treba da ostanu u službi.
Međutim, to nije tema rasprave o predloženim izmjenama zakona. Tema te rasprave je ko, na koji način i uz koje garancije utvrđuje da je neko „korumpiran“, „saradnik kriminala“ ili „nedostojan službe“. Zato kada se u javnosti govori o „standardima razvijenih država“, mora se reći cijela istina, koju direktor policije ili ne zna, ili je svjesno prećutkuje. Ako se direktor policije poziva na „evropske standarde“, onda se mora pozivati na cijeli standard, a ne samo na njegovu represivnu polovinu. U razvijenim pravnim državama optužba nije dokaz, operativna informacija nije činjenica, sumnja nije krivica, a procedura je jednako važna kao i rezultat.
Nijedna ozbiljna država ne zasniva prestanak radnog odnosa policijskim službenicima isključivo na neprovjerenim, tajnim, operativnim podacima, bez jasne procedure, bez prava na uvid, bez mogućnosti osporavanja i odbrane i bez nezavisne kontrole.
Najopasnija obmana u ovakvim raspravama od strane zagovornika predloženog rješenja je predstavljanje procesnih garancija kao „zaštitu kriminalaca“. To nije tačno jer procesne garancije postoje da bi se razlikovali krivi od nevinih. One ne štite kriminalce — one štite sistem od greške. One štite sistem od kriminalaca koji imaju političku moć. Prava nevinih nikada nijesu bila prepreka borbi protiv kriminala.
Sve što je do sada rečeno vodi ka jednom dubljem i neugodnijem pitanju za tvorce i aplogete ovog predloga: kakvo shvatanje prava stoji iza ovakvog zakonskog rješenja i gdje su oni i od koga učili pravo? Jer predloženi model ne odaje utisak da su njegovi tvorci i najglasniji branitelji vođeni onom pravnom logikom kojoj su generacije pravnika učene — logikom po kojoj je pravo štit od samovolje, a ne njeno oruđe.
Nekada su profesori poput Milorada Perovića studentima govorili izreke, poput „ZKP se piše radi nevinih.“ To nije bila akademska dosjetka, već lekcija o suštini pravne države. Ko je razumio ovu izreku, zna da postupak ne postoji da bi potvrdio već donijetu odluku, zna da sumnja ne može zamijeniti dokaz i zna da represija bez garancija ne proizvodi pravdu, već strah. Generacije pravnika u regionu učile su krivičnopravne predmete iz knjiga profesora poput Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića. Svi oni su, svako na svoj način, upozoravali studente na isto: najveća opasnost za pravni sistem nije krivac koji izbjegne kaznu, već nevin čovjek kojeg sistem slomi. To su profesori kod kojih se učilo da sumnja nije dokaz, da operativna informacija nije činjenica i da postupak nije smetnja, već jedini legitimni put do istine.
Međutim, tvorci predloženog rješenja nijesu učili pravo od profesora poput Milorada Perovića, Zorana Stojanovića, Milana Škulića, Đorđa Ignjatovića i sličnih. Oni su bili studenti profesora sa sumnjivim diplomama i doktoratima, koji su ih naučili da je dovoljno „znati“ ko je kriv, da je postupak prepreka, da su garancije luksuz, a ljudska prava potencijalna smetnja. Takvo shvatanje nije evropski standard.
Ako se zaboravi da se zakon piše radi nevinih, onda se on neminovno piše protiv nekoga. Danas ga Demokrate pišu protiv „sumnjivih policajaca“, sjutra protiv nekih drugih, a preksjutra protiv svakoga ko se nađe na pogrešnoj strani njihove operativne procjene, odnosno ko ne pripada toj partiji koja kontroliše policiju. Pravni sistem koji ne polazi od zaštite nevinih ne jača državu — on je slabi, jer država nije jaka kada može brzo da kazni, već kada može pouzdano da razlikuje krivicu od sumnje.
Borba protiv kriminala i korupcije je neophodna, ali ona mora biti vođena zakonom, a ne na račun ljudskih prava. Jer država koja unaprijed kažnjava, prije nego što dokaže, na kraju ostaje bez onoga što bi trebalo da joj bude temelj – ostaje bez pravde. Ko god je ozbiljno učio pravo, zna da zakon koji nije pisan radi nevinih, prije ili kasnije postaje oružje protiv njih. A tada više niko nije bezbjedan, ni policajac, ni sudija, ni tužilac, ni bilo koji građanin.
Zakone koji zadiru u osnovna ljudska prava i slobode ne smiju pisati oni koji nijesu naučili čemu pravo služi. Društvo koje dozvoli da loši studenti loših profesora kreiraju i brane norme o odgovornosti, krivici i sankciji, ne rizikuje samo da ima loše zakone, već rizikuje gubitak pravne države. Jer pravo ipak ne postoji radi moći, već radi zaštite — naročito onda kada je najteže razlikovati krivicu od sumnje.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Kad sumnja postane zakon

Da bi se jednom zauvijek srušio mit o „istorijskom jedinstvu“ Crnogoraca i Srba, dovoljno je pročitati nekoliko desetina stranica autentičnog osmanskog arhivskog materijala. Arhivi ne poznaju ideologiju ni propagandu &nbsp;oni bilježe činjenice.
Osmanski defteri, fermani i administrativni zapisi jasno razdvajaju Crnu Goru od srpskih zemalja &nbsp;administrativno, politički i vojno. Dok su srpske oblasti bile duboko integrisane u osmanski poreski i feudalni sistem, Crna Gora je postojala izvan njega: kao poseban, autonoman i trajno nepokoren prostor. Ta razlika nije nijansa, već suština.
Osmanska imperija nikada nije pokušala da poništi crnogorsku nezavisnost, niti da ukine Crnogorsku crkvu. Crnogorska crkva nije nastala po nalogu sultana ili bilo koje strane vlasti, već je bila autentična institucija, neraskidivo vezana za državu i narod.
Sultani, veliki veziri i paše poštovali su Crnu Goru i njene vladare. Najjasniji primjer je knjaz, a potom kralj Nikola Petrović, jedini balkanski vladar koji je dva puta zvanično posjetio sultana Abdulhamida u Carigradu, uz najveće osmanske počasti. Sultan je lično priredio večeru u njegovu čast, u prisustvu najviših paša i velikih vezira, držeći mu čak i čas istorije o Crnoj Gori.
Osim večere, Knjazu Nikoli su darovani dvije jahte, uniforme za Perjanike, poseban konac za dvorske uniforme, i dvorac na Bosforu. Sve to jasno pokazuje poštovanje prema državnosti i vojnoj tradiciji Crne Gore. Posebnu ulogu u ovom priznanju imao je Abdulhamidov zet, Šemsi Paša Biševac, koji je doprinio tome da Knjaz Nikola i Crna Gora budu uvršteni među najpriviligovanije i nezavisne države Evrope &nbsp;položaj koji nijedna druga balkanska država tada nije imala.
Za istraživače istorije, fascinantna je činjenica da su 110–115 miliona perfektno sređenih arhivskih stranica Osmanskog carstva deponovane u Vojni osmanski arhiv u Istanbulu, uključujući podatke o Crnoj Gori i njenom jedinstvenom statusu. Ovi izvori jasno potvrđuju autonomiju, međunarodni ugled i poštovanje koje je država i njen narod uživao.
Uprkos ovim dokazima, kasniji narativi pokušali su da Crnu Goru i Crnogorce svode na „ogranke srpstva“. Kada nema arhiva &nbsp;stvaraju se legende. Kada nema dokaza &nbsp;&nbsp;proizvode se parole. Istorija se ne piše po potrebi, već po izvorima.
Ko god je spreman da čita, moraće da prihvati ono što arhivi pišu: Crna Gora nije bila Srbija, Crnogorci nijesu bili Srbi i nikada im to nije nametnuto. Sve ostalo je politika - ne istorija.

Arhivi koji ruše mitove: Crna Gora, Osmansko carstvo i istina koja se prećutkuje

Politički filozof Džon Rols u svom radu „Teorija pravde“ društvo posmatra kao socijalni pakt svih građana, koji počiva na principima poštovanja pravila i djelotvornog uređenja javnog shvatanja pravde. Pravde koja štiti dostojanstvo svih građana i koja ne smije biti žrtvovana zarad bilo kog pojedinačnog, grupnog, pa ni opšteg interesa. Slobodno, kritičko javno mnjenje i demokratska politička kultura stubovi su na kojima se temelji svaki demokratski poredak. Nažalost, protekla godina je pokazala da je crnogorsko društvo, bez obzira na formalno približavanje EU, daleko od navedenih demokratskih principa i principa pravde. Može se reći da su ga karakterisali, primitivizam, populizam i laži u javnim nastupima, kakistokratija i nekompetentnost u načinu vladanja, odsustvo volje i smisla za kompromis, netolerancija, socijalna bijeda, kriminalizacija političkih protivnika, agresivnost, poslušnost, neodgovornost... Eksplozija bestijalnosti prema državnom interesu, državnom identitetu, državnim resursima, razgrađuju crnogorsko društvo. Vlast ne podnosi kritičke glasove, difamiraju se i kriminalizuju nezavisni mediji i ugledni novinari i javne ličnosti, hapse se i proganjaju privrednici koji finansiraju nezavisnu i kritičku javnu riječ, pravosuđe sprovodi osvetničku „pravdu“ i predstavlja oružje u političkom revanšizmu, selektivno se procesuiraju politički protivnici postavgustovskog režima, dok se za istu vrstu djela, sa mnogo ozbiljnijom štetom po društvo, amnestiraju pripadnici postavgustovske vlasti. Kompetentni se diskretituju članstvom ili vezama sa „bivšim režimom“, dok najgori iz „bivšeg režima“ čine dobar dio vladajućih strukltura. Tzv. preletači. <h2>CRKVA SRBIJE NEDODIRLJIVA</h2> Ljudskom zdravom razumu neshvatljiv je uticaj Crkve Srbije na crnogorsko društvo, iako je predstavljaju ljudi preskromne inteligencije i obrazovanja, što stalno drži Crnu Goru u razarajućem nihilizmu, negiranju postojanja univerzalnih vrijednosti, mržnji prema demokratiji i zapadnim vrijednostima, razaranju multikulturalizma, banalizaciji duhovnosti, intelektualnoj degradaciji, ratnohuškačkom jeziku, zloupotrebi prošlosti, banalizaciji i brutalizaciji javnog života. Taj uticaj se preliva na političku sferu, jer je politički isplativ. Otuda je Crkva Srbije, za sve što čini, oslobođena bilo koje odgovornosti, uključujući i krivičnu. Dok se mnogi ljudi hapse za pomenuto ime u sky komunikacijama, Crkva Srbije je eskulpirana od veza sa organizovanim kriminalom, pominjanja nabavke sto „kalaša“, naoružanih BIL u Cetinjskom manastiru 5. septembra 2021, prilikom inaguracije Jovana Mićovića za mitropolita Cetinjske mitropolije, policijske i bezbjednosne komedije sa spomenikom ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, bez posljedica i za bjesomučne napadače na prisutne novinare, etc.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251211071248_c8f8bc4f5399ec754a0d9bf57b6450be8dc1fe5f70c09d78aa5d69a9533e902f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251211071248_c8f8bc4f5399ec754a0d9bf57b6450be8dc1fe5f70c09d78aa5d69a9533e902f" data-rendition-name="original" width="1024" height="640" loading="lazy" alt="jianikije"><figcaption>OGROMAN UTICAJ CRKVE SRBIJE NA PROCESE U CRNOJ GORI: Janikije MićovićSkupština CG</figcaption></figure>  Svi događaji sa teškim kriminalnim posljedicama, koji su vezani za Crkvu Srbije ili pojedince iz njenih redova, kao što su veze sa masovnim ubicama na Cetinju, Vukom Borilovićem i Acom Martinovićem, za koje se na Cetinju zna da su imali bliske veze sa popovima Crve Srbije, stavljaju se ne „pod tepih“, već se zakopavaju duboko pod zemlju. Na Cetinju je 12. avgusta obilježena treća godišnjica od masovnog ubistva, kada je Vuk Borilović ubio deset osoba, od kojih dvoje đece, šest osoba ranio, da bi dvije i po godine kasnije, 1. januara 2025. Aleksandar Martinović ubio 13 osoba, među kojima dvoje đece, a da javnost nema nijednu informaciju o pozadini ni tog ubistava. Ni najednostavniju informaciju sa kim je Aco Martinović razgovarao telefonom nakon napuštanja kafane i ko mu je dao u tako kratkom periodu oružje? A to smrdi do nebesa! Umjesto da poštuje porodice žrtava, Crkva Srbije i dalje truje usijane glave pričama kako se zao duh na Cetinju neće smiriti dok se ne postavi na Jezerski vrh lovćenski kapela Karađorđevića, kao simbol okupacije Crne Gore od strane Srbije. Izgleda da nije bitna cijena crnogorske krvi da se ostvari namjera posrbljavanja Crne Gore od strane Crkve Srbije i njenih zatočenika! Svi se śećamo 5. septembra 2021. godine, kada se Cetinje gušilo u hemijskim sredstvima, kada je policija brutalno „bolje da mi njih prvi“ napala mirne demonstrante, zasula ih suzavcem, gumenim mecima, šok bombama... Da li je SDT otvorio slučaj prekomjerne sile policije i odgovornosti za to? Naravno da ne! Ali varaju se svi da će Belveder biti zaboravljen!  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260103230144_fd0eb9b241dcfbab59c5234f0a9dbc89296920cff4a16188c95aef00363ea4b4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260103230144_fd0eb9b241dcfbab59c5234f0a9dbc89296920cff4a16188c95aef00363ea4b4" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Spomenik Pavlu Đurišiću"><figcaption>VELIČANJE RATNIH ZLOČINACA: Pavle Đurišić(Photo: Pobjeda/Stevo Vasiljević)</figcaption></figure>  <h2>SUŠTINA PROPADANJA</h2> Ne čusmo da je neko rekao za Botun „pa što ako pogine 10 Zećana“?! Iako se radi o dvije potpuno vrijednosno različite stvari, jedna je inaguracija na Cetinju nepoželjnog popa, druga je civilizacijska, ekološka, ljudska, u skladu sa zahtjevima EU o rješavanju otpadnih voda, reakcija policije na Cetinju je bila brutalna, dok se u Botunu ponašala kao policija u Njemačkoj kada sam dalekih sedamdesetih učestvovao u protestu protiv nuklearke ležeći na šinama, a njemački policajci nas kulturno odnosili dalje od tog mjesta. Naravno, ne želim da pogine bilo ko od protestanata na Botunu, niti da bude prebijan, prskan suzavcem, gađan gumenim mecima i šok bombama, ali iritira količina poltronisanja protestantima većine političara iz vlasti, uključujući i predśednika Milatovića, čije javne intervencije variraju do udvaranja EU, do golog populizma i dodvoravanja najgorem i najneevropskijem dijelu društva, uključujući i Crkvu Srbije. Čak je, taj prononsirani Evropejac, iskoristio kolektor u Botunu, projekat koji finansijski i politički podržava EU, da formira partiju na podršci demonstrantima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260103230144_cbc12b4a2d384f2f5a9c090fc5b64a12e5e9e63f21a857ca3b0986aaed7de236.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260103230144_cbc12b4a2d384f2f5a9c090fc5b64a12e5e9e63f21a857ca3b0986aaed7de236" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Policija u Botunu"><figcaption>RAZLIČITI PRISTUPI POLICIJE: U Botunu blaga policijska reakcija(Photo: Portal ETV/Ana Šofranac )</figcaption></figure>  Suština crnogorskog propadanja, loših političkih izbora, neprepoznavanja prevaranata, hohšptaplera, lažljivaca, je u niskom nivou svijesti građana Crne Gore, lošem nivou obrazovanja, nerazvijanju kritičke misli, nedostatku naučne misli i kompetentnih obrazovnih i naučnih institucija, političkoj nepismenosti, neznanju o temeljnim pojmovima o politici, demokratiji, podjeli vlasti na tri nezavisne grane, neizgrađenim političkim stavovima i političkim vrijednostima, neznanju o vlastima, značaju opozicije, izborima, vlastitoj ulozi u političkom životu. Samo duboko politički i ekonomski nepismenom narodu se mogao prodati Evropa sad 1 i Evropa sad 2. Kad se bave tim dvijema prevarama, iritira čak i dio onih koji se smatraju ekonomski stručnjaci kad insistiraju samo na održivosti budžeta, kao jedino važno u ekonomiji Crne Gore. Iz aviona se vidi da Crna Gora ima komparativne prednosti isključivo u oblasti turizma, energije i malih gazdinstvava za proizvodnju hrane. Kao što se vidi da je najveći problem crnogorske ekonomije ogroman platnobilansni deficit u odnosima sa inostranstvom. Tom platnom deficitu u ogromnoj mjeri su doprinijeli pomenuti programi. Umjesto da turizam bude najveći podsticaj za razvoj malih gazdinstava za proizvodnju zdrave grane, čime bi se servisirala potrošnja u turizmu i razvio śever, stalno se ponavlja ista priča u budžetu kad su u pitanju izdvajanja za poljoprivredu. Sama činjenica da se električar postavlja za ministra poljoprivrede rječito govori sve. Stalno se sanjaju fabrike, za koje u Crnoj Gori ne postoji konjuktura, a ni izvozne mogućnosti, razvojne banke u koje bi se zaposlili partijski kadrovi, a novac pretvorio u alajbegovu slamu partijskih privrednika, partijskih investitora u stanove i sl. Umjesto da se kreditiranjem bave poslovne banke, čiji je to posao, a država da subvencioniše kamate ako ima interes za tu vrstu djelatnosti, ponovo se otvara priča o razvojnoj banci u državi koja je paradigma partitokratije i korupcije. A vajni profesori sa Ekonomskog fakulteta „mudro“ ćute da se ne bi javno viđela njihova tankovina. Crna Gora mora zabraniti gradnju stanova na primoprju, jer to uništava crnogorski turizam! Svaki dogovor sa Alabarom u tom smislu bio bi kriminalni akt prema Crnoj Gori! Kao što bi bio zločin prema najljepšem dijelu Budve, Slovenskoj plaži, da se pretvara u ruglo, viđeno u prikazanim perspektivama. Slovenska plaža se mora renovirati, obnoviti u luksuznijem izdanju, samo tako će predstavljati biser čitavog Jadrana, ne samo Crne Gore. U pamet se građani Budve i Crne Gore, ne dozvolite da prljavi kapital upravlja vašim životima. To važi i za Podgoričane, jer vam betoniraše čitav grad. Grad koji ionako ima visoke temperature ljeti i koji vapi za što više zelenila, a ne betona i sterilnih zgrada, koje ionako naružuju grad. Da ne pominjemo Velje brdo i otvaranje vrata da se śever Crne Gore još više isprazni i da se svi śevernjaci „nabiju“ u Podgoricu. Čime će se baviti ti ljudi? Pa naravno, postaće partijski kadrovi i ubaciti se u javna preduzeća, sve dok ne crkne crnogorska ekonomija, a sa njom i Crna Gora!

Slobodan Jovanović

Godina za zaborav

Ako hoda kao Demokrata, govori kao Demokrata, izgleda kao Demokrata, onda je Demokrata. Ili, ako računa da su građani Crne Gore lišeni i zrna zdravog razuma, čula sluha i očinjeg vida, onda je bez sumnje Demokrata. Baš to je naša ministarka kulture. Mada sam o Demokratama napisao gomilu tekstova, a prije toga pročitao gomilu tekstova koje su pisale Demokrate, ovaj fenomen, ili, ova patologija od partije, i dalje mi nije u potpunosti jasna. Koliko god da ih gledate, slušate, čitate, opet ste na početku. Opet ste u čudu. Već je minula decenija otkad je nastala partija porođena u porodilištu SNP-a, u skromnoj baraci na obali Morače, a ipak, kao da su rođeni juče. Ni milimetar nijesu odmakli od izvora. Od temelja zidanog na zaostavštini Slobodana Miloševića. Ni nakon deset godina Demokrate nijesu naučile da govore. I danas neumorno, do u beskonačno ponavljaju prve izgovorene riječi. I danas se igraju istim zvečkama i lutkama kojima su se igrali nakon rođenja. Protokom vremena obično evoluira svako. Ali ne i Demokrate. Isti registar, isti narativ, i ista meta. Isti jezik mržnje i laži. Ista sklonost imanentna lošim đacima koji na konkretno pitanje nastavnika sriču jednu jedinu lekciju koju su naučili. Ma što ih pitali, oni će izgovoriti ili napisati samo ono što su učili u centrali. Ono što su učili na partijskim seminarima na kojima je predavač Boris Bogdanović, guru sekte i vrač ovog veselog sela.
Vjerujem da svi pamte gostovanje Alekse Bečića na RTS-u i konkretno pitanje novinarke kojim jezikom govori? Nakon nekoliko minuta očitog mučenja i novinarke i gledalaca, Bečić ipak nije odgovorio na pitanje. Govorio je jedino što zna i jedino o čemu ima dozvolu da govori. Pitanje identiteta je tabu tema, čir na dupetu, koji ne bi trebalo ni pominjati. Znanje stečeno u SNP baraci poput cunamija zapljusnulo nas je s televizijskog ekrana.
Jeftini izliv manipulacija postao je kanon svakog javnog nastupa Demokrata. Da je tako uvjerava nas i naša ministarka kulture. Upitana o Bećiru Vukoviću i Borisu Raoniću, osvjedočenim kršiteljima zakona, naša ministarka, u maniru svojih partijskih šefova, zapravo nije rekla ništa. U stvari jeste, rekla je. Kazala je da RTCG izgleda mnogo modernije, i da ima raznovrsniji programski sadržaj u odnosu na neko prošlo vrijeme. Pretpostavljam da je imala na umu vrijeme diktature i tirjanstva. A onda je ministarka naglasila da to treba podržati i da RTCG nije samo jedan čovjek.
Zaista, nije RTCG samo jedan čovjek. RTCG danas su svi oni koji su svojim nezakonitim radnjama omogućili da nezakoniti direktor Raonić progoni novinare koji su gradili RTCG. Da prima masnu platu, iako je nazakonit. Da revnosno služi režimu, jer, to valjda i jeste svrha jednog nezakonitog direktora. A da je RTCG modernija, jeste. Samo će zlonamjerni reći da direktan prenos sahrane Amfilohija Radovića, usred pandemije kovida, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. I samo će zluradi reći da direktan prenos crkvenog vjenčanja Moma Koprivice, ministarkinog partijskog druga, nije u skladu s trendovima i da nije moderno. Vaistinu jeste, moderno i raznoliko, kako nam otkriva ministarka.
O Vukoviću je kazala isto. Takoreći opet ništa. Zapravo jeste, rekla je. Navela je broj katalogizacijskih zapisa u Nacionalnoj biblioteci. Istoj onoj biblioteci koja je ministarki predočila da je Vukovićeva knjiga maštarija, falsifikat. No dobro, to, kaže ministarka, nije u njenoj nadležnosti. Ali u njenoj nadležnosti jeste da nas upozna s "plodnim piscem" Vukovićem i njegovim "ponosom" prilikom dodjele priznanja. Baš tako ministarka dokazuje Vukovićev patriotizam i demantuje zlobnike koji su Vukovićev odnos prema Crnoj Gori, crnogorskome jeziku, crkvi, naciji, ilustrovali samim Bećirom Vukovićem. Njegovim plodnim govorom mržnje. Ali, zašto bi se ministarka bavila takvim banalnostima? Vuković je ponosno primio najviše državno priznanje i pozamašan novčani iznos. Ko ne bi bio ponosan, draga ministarko, ako bi ga nagradili za nešto čega nema? Za laž. A laž je sve u vezi s Vukovićevom knjigom.
Ako već odluka žirija nije u nadležnosti ministarke Vujović, jesu li, možda, u njenoj nadležnosti tv stanice i portali mržnje? Šovinističke pećine iz kojih kulja mrak. Mrak proizveden u beogradskim fabrikama propagande.
Zar nije ministarstvo kulture i medija u obavezi da zauzda vulkan mržnje koji emituju režimski mediji? Ili je i to grijeh onih koji su šest godina opozicija. Je li i to nasljeđe, zasluga svrgnutog tirjanina? Je li javna prijetnja ministarkinog šefa Bogdanovića da će posredstvom svoga direktora policije utamničiti novinare koji mu nijesu po volji u nadležnosti ministarstva kulture i medija?
Mi to onako, ministarko, za sebe, i sebi u bradu. Vaš odgovor već znamo.

Demokrate i nepodnošljiva lakoća laganja

Imali smo san o državi u kojoj će nosilac suvereniteta biti građanin čije etničko porijeklo, jezički identitet ili nacionalno i vjersko samoodređenje neće biti iznad principa jednakih prava za sve koji poštuju njezin Ustav i zakone, njezin građanski i multikulturni karakter. Imali smo san o državi u kojoj ćemo doseći iskustva zapadnih liberalno-demokratskih društava, državi vladavine prava i socijalne pravde, državi snažnih institucija koje će baštiniti tripartitnu podjelu vlasti, državi u kojoj će preporuka za posao biti stručnost a ne partijska, nacionalna ili vjerska pripadnost.
Velim, imali smo san koji je prvi politički artikulisao Liberalni savez Crne Gore prije tri i po decenije. Na jesen 1991. godine imali smo prvu veliku priliku da taj san ispunimo. Jugoslavija se faktički raspala, jedina njezina preživjela ustanova, Jugoslovenska narodna armija, postala je razorni mehanizam u rukama beogradskoga autokrate Miloševića, za disciplinovanje neposlušnih, prvo Slovenije, potom i Hrvatske, krčkalo se uveliko i u Bosni i Hercegovini.&nbsp;
Na Konferenciji u Hagu 18. 10. 1991. godine, uz prethodno pribavljenu saglasnost Skupštine Crne Gore, crnogorski predśednik Momir Bulatović prihvatio je prijedlog lorda Pitera Karingtona za mirnu disoluciju Jugoslavije. Taj su prijedlog prihvatila petorica predśednika republika bivše Jugoslavije. Protiv njega je glasao samo Slobodan Milošević.&nbsp;
Braneći odluku o prihvatanju Karingtonova plana Bulatović je u Skupštini Crne Gore izgovorio profetske riječi: „Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda, onda ovom narodu ne treba vlast.“ Ni dvije neđelje kasnije Bulatović je povukao svoj potpis, odnosno zatražio amandmane koje mu je izdiktirao Milošević (kako to tvrdi tadašnji bliski Miloševićev saradnik Borislav Jović) i time poništio posljednji napor da se izbjegne krvavi rat. Podgorički trijumvirat – Momir, Milo &amp; Sveto – čelnici jedinstvenoga DPS-a, tako su postali (ne)voljni saveznici Miloševićevog paklenog projekta koji će bivšu Jugoslaviju odvesti u katastrofu, uzrokujući oko 150000 mrtvih i oko 4 miliona raseljenih, razaranje gradova, etnička čišćenja i genocid.&nbsp;
Crne Gora je time navukla na sebe težak teret saučesnika u zločinu, suočivši se istovremeno s gubitkom suvereniteta, ekonomskom propašću, izolacijom od svijeta, bujanjem kriminala, eskalacijom nacionalšovinizma i posvemašnjom društvenom degradacijom. Umjesto ekonomskih reformi i ubrzanog puta prema Evropskoj ekonomskoj zajednici koje je tih dana crnogorskome premijeru Đukanoviću nudio talijanski ministar vanjskih poslova Đovani de Mikelis, podgorički trijumvirat izabrao je budžak balkanske mržnje i primitivizma.
Kad je 1997. godine dio tadašnjega DPS-a djelimično prigrlio program LSCG-a, otrgao se iz kandži Miloševićeva projekta i okrenuo Crnu Goru prema vrijednostima Zapada, učinilo se za trenutak da bi onaj san o državi mogao biti ostvaren. Ono što tadašnja politička elita nije razumjela bilo je da za ostvarenje toga sna nije bilo dovoljno izboriti mirnu obnovu nezavisnosti 2006. godine, otvaranje pregovora s EU i ulazak u NATO.&nbsp;
Sve su to, zapravo, morali biti preduslovi, nulte tačke iz kojih se moralo krenuti u stvaranje države po mjeri Ustava iz 2007. godine, snaženje ustanova, suštinsku, a ne paradnu podjelu vlasti i vladavinu prava, suzbijanje svih oblika antidržavnoga djelovanja, uspostavljanje društvene kohezije i inkluzije na vrijednostima proklamovanim Ustavom, utemeljenje pluralnoga društva, (re)izgradnju nacije ne kao zajednice etnički ili vjerski predisponiranih, već kao skupine državljana koji prihvataju zajedničke vrijednosti i sl.&nbsp;
Umjesto toga, ondašnja politička elita usvajajući prozapadnu spoljnopolitičku orijentaciju, na unutrašnjem planu bila je zauzeta nerijetko sumnjivim privatizacionim aranžmanima, stvaranjem „ekonomske elite“ iz kruga srodnika i politički lojalnih, „ekonomskim razvojem“ koje kao da je diktirao Sir Oliver („Cijena? Prava sitnica!“), koketiranjem s ključnim nosiocem antidržavnoga djelovanja – Beogradskom patrijaršijom, pothranjivanjem i finansiranjem njihovih po društvo razornih ambicija i sl., bez vizije razvoja institucija i snaženja države.
Da ništa nijesu naučili ni nakon pada vlasti, potvrđuju i najnovija dešavanja u Budvi, đe su odbornici DPS-a, uz stupidna pravdanja da nijesu anticrkvena organizacija, poklonili 1.000.000 € ustanovi čija je jedina stvarna misija ne širenje evanđeoske misli no desuverenizacija Crne Gore i razgradnja građanskoga društva.&nbsp;
Treba zaista biti lišen elementarne pameti i skrupula pa vjerovati da je mjera stvari u Crnoj Gori njihova kakva bilo participacija u vlasti, a da su tu vlast 2020. izgubili zbog sukoba s Beogradskom patrijaršijom, a ne zbog činjenice da su u njedrima države decenijama njivili antidržavnu Organizovanu (pseudo)klerikalnu grupu (OKG). Ništa bolje ne stoje stvari ni s Evropskim savezom koji jeste glasao protiv ovoga štetnog aranžmana, ali bez preispitivanja svoje pozicije u budvanskoj vlasti.
Paradoksalno, ali je upravo sitno kalkulantstvo DPS-a i djelova današnjeg Evropskog saveza, a ne neka istorijska vizija, omogućilo Crnoj Gori na proljeće 2022. godine još jednu priliku da iskorači iz balkanskoga brloga i ubrzano se uputi ka društvu najrazvijenih država Evrope. Premda sam pripadao grupi od svega nekoliko suverenista kritičara formiranja Dritanove vlade, i tih dana, nakon Putinove agresije na Ukrajinu, bilo je kristalno jasno da su geopolitičke prilike servirale Crnoj Gori novu šansu.&nbsp;
Imao je Dritan svu podršku SAD-a i probuđene Evropske unije, imali smo jasne najave ubrzanog ulaska u EU od strane Brisela, imali smo Ministarstvo odbrane, ANB, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo za evropske integracije u rukama ljudi koji su svoj profesionalni angažman posvetili evropeizaciji Crne Gore, ali smo imali i premijera koji je radio po direktivama istog onog centra koji je krajem oktobra 1991. godine izvršio pritisak na Momira Bulatovića da odustane od evropskoga puta.&nbsp;
Da je Dritan Abazović 2022. godine napravio minimalni napor, Crna Gora bi, u ovakvoj geopolitičkoj konstelaciji, već 2026. mogla postati nova članica Evropske unije. Ali to nije mogao uraditi neko ko je delegiran da postupa po instrukcijama Vučićevih službi bezbjednosti, kojima ni danas nije otkazao poslušnost, lažno se batrgajući u opozicionim klupama ne bi li zavrijedio novu priliku poslodavaca da ga vrate na pozicije moći.
Danas je pred nama treća šansa. Da nas je ko kleo, ne bi nam u ovome istorijskom trenutku poželio ovakve čelnike izvršne, sudske i zakonodavne vlasti. Uprkos njima, ipak, šansa postoji, no da bismo dosegli novu nultu tačku, ulaskom u EU, potrebno je makar malo vizije i mnogo posla.&nbsp;
I za viziju i za posao potrebno je detektovati koje nam to tačke vlasti svakog dana nude teme-svađalice, koji to agenti stranih uticaja manipulišu građanima Zete organizujući pobune i prijeteći krvoprolićem ili najavljuju secesiju Pljevalja, ko nam to nameće izmjene Ustava i proglašenje srpskoga jezika službenim (iako je on i sada, istom formulacijom kao i u Ustavu Srbije, „jezik u službenoj upotrebi“, sa svim pravima koje imaju i drugi Ustavom obuhvaćeni jezici) kao perfidnim pokušajem razgradnje građanske države, ko nam najavljuje skrnavljenje spomenika kulture na Lovćenu i izgradnju objekta koji simbolizuje nestanak Crne Gore, ko manipuliše srpskim nacionalnim interesima jer nesumnjivi je interes nacionalnih Srba u Crnoj Gori da žive u državi koja je članica EU i koja će im garantovati sva individualna i kolektivna prava a ne u kolonijalnom provizoriju u kojem će im centar moći izvan Crne Gore usađivati mržnju prema vlastitoj državi i paranoidnu svijest o vječitoj ugroženosti od Drugog, ko rehabilituje i slavi ratne zločince, ko pravi partijsku vojsku i policiju, ko predśednici Ustavnoga suda diktira da ne postupa po zakonu no po partijskim interesima i sl.
Ako aktuelni premijer zaista ima ambiciju da, takav kakvim ga je Savaot načinio, nezasluženo uđe u istoriju i uvede Crnu Goru u EU, one koji podstiču toksične narative i zagovaraju razorne, antievropske politike mora isključiti iz procesa odlučivanja, politički ih izolovati i time spriječiti sabotažu EU puta u njegovoj finalnoj fazi. Za tako što može imati dovoljno podrške i u Parlamentu i u javnome mnjenju.&nbsp;
Isto tako, morao bi razumjeti da u EU ne ulazi njegov kabinet, nego kompletno društvo, pa je njegova obaveza konsultovati i uključiti što širi krug aktera koji su spremni pomoći ostvarenju generacijskoga cilja ulaska u EU, ne samo iz politike već i iz redova akademske zajednice i civilnoga sektora. Prepusti li ovaj proces stihiji kojom će rukovoditi njegovi koalicioni partneri zagledani u Moskvu i Beograd, završiće potrošen i odbačen poput Momira i Dritana, a mi ćemo izgubiti još jednu istorijsku šansu da pripremimo temelje za izgradnju boljega i pravednijeg društva. Moguće i posljednju.

Imali smo san

Da klerikalizacija države Crne Gore metastazira i prijeti njenom uništenju kao sekularne i građanske države potvrđuje i najnovija odluka Vlade Crne Gore od 29.12. 2025. godine da nastavi da finansira rad vjerskih škola Medrese „Mehmed Fatih“ i vjerske škole Gimnazija „Sveti Sava”. Za 2025. godinu Vlada svakoj od ovih škola iz budžeta dodjeljuje po 800 hiljada eura.
Za svoju odluku Vlada se pozvala na član 139 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju i član 56, stav 2, Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
Oba Zakona predviđaju da licencirane vjerske škole koje izvode javno važeće obrazovne programe imaju pravo da se finansiraju iz budžeta Crne Gore. Imaju pravo!
Ovdje se logično nameće pitanje da ako licencirane vjerske škole koje izvode javno važeće obrazovne programe imaju pravo da se finansiraju iz budžeta Crne Gore, da li privatne licencirane laičke škole koje izvode javno važeće obrazovne programe imaju isto pravo? Da napomenem da je Ustavom Crne Gore zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu (član 8 Ustava).
Ustavni sud bi morao da razmotri ustavnost članova ovih Zakona koji predviđaju finasiranje rada vjerskih škola u odnosu na član Ustava 14 o odvojenosti vjerskih zajednica od države. Dobro bi bilo da razmotre po ovom pitanju rješenja sudova u Sjedinjenim Američkim Dražavama, Francuskoj i Sloveniji.
Pošto pomenuti zakoni predviđaju da vjerske škole imaju pravo na finansiranje iz budžeta, postavlja se pitanje ko je odlučio da se ovim školama dodijeli novac, da ostvare to pravo? Odgovor je: Vlada, ali na osnovu čega? Na osnovu ispunjenja neustavnih zakonskih rješenja? Ne treba zaboraviti da je Vlada finansirala za osnivanje školu "Sveti Sava" i u godini kada nijesu imali učenika i nastave.
Očigledno je da Vlada oboljela od Crkva Srbije, da je klerikalizacija države u fazi metastastke bolesti. Crkvi Srbije se poklanja zemlja diljem Crne Gore, dodjeljuju joj se sredstva iz budžeta i evo gradi vjerska škola.
Ministar pravde koji će potpisati rješenje o transferu novca školama trebalo bi da odgovori na sljedeća pitanja: sa kim Vlada sklapa sporazum o finansiranju škole, sa vjerskom zajednicom ili sa školom? Opštim zakonom o obrazovanju je propisano da se taj ugovor potpisuje sa školom. Potpisuje li se sa Medresom? Da li je Medresa dobila licencu da bi imala pravo na finansiranje? Da li se zna, kada je u pitanju licenca, koliki broj učenika može da godišnje upiše vjerska gimnazija "Sveti Sava"? Ne zna, jer toga u licenci nema, ali to ne smeta ni Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija.
Kako su Vlada i ministar pravde donijeli odluku da se "Medresi" i vjerskoj gimnaziji za godinu dodijeli isti iznos sredstava? Postoji li neki pravilnik za dodjelu sredstava za finansiranje rada škola, da li Ministar pravde zna da ove škole imaju različite uslove za rad, da imaju različit broj učenika i angažovanih nastavnika? Da li je Ministru poznato da Zakon o slobodi vjeroispovijeti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica propisuje da se vjerske škole finansiraju srazmjerno broju učenika?
Ministarstvo finansija se pridružuje ovom bezakonju i daje pozitivno mišljenje za podršku vjerskim obrazovnim ustanovama, iako u budžetu za 2025. nijesu bila predviđena sredstva za to.
I na kraju, nešto neočekivano i neviđeno do sada. "U konačnom, ministar pravde mr Bojan Božović zaključiće sa vjerskim školama Ugovore o finansiranju tih obrazovnih ustanova u narednom petogodišnjem periodu."
Ko je došao na ideju i zašto da se uradi ovako nešto i može li to da se uradi i bude zakonito? Mandat ova Vlade prestaje 2027. godine, a Vlada potpisuje ugovor o finansiranju škola do 2030? Jedan od odgovora može biti ono što sam već napisao da je ova Vlada oboljela od Crkve Srbije i da se oni ne liječe od te bolesti.

Ima li kraja bezakonju?

Kraj 2025. i ulazak u „obećanu“ 2026. Crna Gora dočekuje prilično šizofreno.
S jedne strane je opšta euforija eurointegracijskim liderstvom, praćena često nerealnim obećanjima, bombastičnim izjavama i otimanjem zasluga. S druge, tu je realnost koja se ogleda u podeljenom narodu, nerešavanju akutnih problema, svakodnevnim poskupljenjima, maltretiranjem novinara i medija, neznanju i rasipništvu u državnim firmama, jasno vidljivim dvostrukim aršinima prema – s jedne strane - pripadnicima prošlog i prema – s druge - jurišnicima sadašnjeg režima, apsolutnom krahu bezbednosnog sektora, nerešenim masovnim ubistvima, selektivnom pravosuđu, bezobraznom i nekažnjenom uplitanju stranih država i strane crkve direktno i preko lokalnih „čauša“...
I to je utisak koji se stekne „iz daljine“, samo na osnovu nekoliko godišnjih poseta Crnoj Gori, revnosnog praćenja lokalnih medija i čestih razgovora sa stanovnicima najlepše zemlje na Planeti. Na „licu mesta“ verujem da izgleda još gore, tim pre što se tad vide i osećaju tuga, depresija i nezadovoljstvo srodnika, komšija, prijatelja.
Možemo da (pokušamo da) se lažemo, usred ove novogodišnje (lažno) vesele atmosfere, ali meni laži i skrivanje iza fantazija nikako ne idu od ruke. Kada biste samo znali kolikima sam se zamerio zbog spremnosti i brzine da istinu saspem u oči, i genetske nesposobnosti da uvijam u oblande i govorim samo ono šta drugi žele da čuju...
Najzad, dragi čitaoče, da li bi mi verovao kada bih napisao da je u Crnoj Gori danas sve bajno i sjajno, i da kamenje u točkove opšteg prosperiteta ubacuju samo retki preostali pripadnici bivšeg režima, nezadovoljni što više ne mogu da kradu? Bogami, da igramo suprotne uloge, ja bih se na takvu priču uvredio, misleći da od mene praviš budalu. A to nikako ne volim.
Držim da građani Crne Gore – kako god se uže definisali, oni su po samom tom svojstvu Crnogorci - nisu glupi. Iako često ume tako da izgleda. Više su problem neke karakterne osobine, inadžijstvo, ljubomora, pizma, „brojanja“ i „pamćenja“. Fatalizam i sindrom žrtve. I nešto što meni laički izgleda kao opšta emicionalna nezrelost i neostvarenost.
Sve to odlično ilustruje ona istorijska: zameri li ti se vladar (danas i: ministar, direktor, šef...), ne uvaži li tvoje mišljenje ili ti samo ne dadne po tvom skromnom uverenju zasluženu poziciju koju ti najbolje možeš da „pokriješ“ – ti ne doživljavaš samo njega za neprijatelja, već celu Crnu Goru. I spreman si da je prodaš ne za šaku dinara, već za šaku osvete onom ko tvoje umišljeno savršenstvo nije priznao i ispoštovao.
Nemam medicinsku kvalifikaciju za takve ocene - po školi sam pravnik, a po zanimanju novinar sa samo nešto više od 40 godina iskustva - ali meni to ovako, narodski, ne izgleda baš najnormalnije. Spremnost da se odbaci sopstvena država, „dabogda sve izgorilo“, ako nešto tvoje nije prošlo. Kao ono kad klinci igraju „na male goliće“, pa se onaj čija je lopta naljuti što ga nisu prvog izabrali, uzme loptu i ode kući. Samo što ti mali fudbaleri imaju 6-7-8-9 godina, a u slučaju države govorimo o odavno punoletnim i potpuno formiranim ljudima.
„Znaš, ne živiš ovđe, pa ne možeš sve da vidiš i ośetiš, kako se narod prozlio, kako se laže, kako se otima“ – rekao mi je relativno skoro veliki prijatelj, dok smo pili njegovo sjajno vino, a ja kmečao kako mi nedostaje ovaj krš i pogled ka jezeru i moru. Znam ja da mi dijasporci romantizujemo sve i da nostalgija zna da zamagli realan pogled. I da je moj prijatelj, a kao mlađi brat mi je – ljudina jedna prepuna ljubavi, u pravu; najzad i on sam se nekako sklonio u sopstveni mikro-kosmos, razočaran. Kao mnogi.
I potpuno ga razumem. Ne samo što se sve ono loše, zbog čega sve češće pomišljam da evakuišem svoju porodicu, iz Srbije nekako istorijski logično preliva u Crnu Goru. Već i zato što mi Crnogorci – i oni koji se tako osećaju, i oni drugi – imamo svoje brojne autohtone mane. A one se u praksi danas manifestuju u veoma širokom dijapazonu – od vršnjačkog nasilja u školama, preko prečestog javašluka u zdravstvenom sistemu ili rodno motivisanog nasilja u čijem je korenu shvatanje posedovanja drugog čoveka („Podsjeti me da te poslije dobro izdevetam, nijesam odavno“, „Čovjek si mi pa kako hoćeš“ – samo je scena iz filma maestralnog hroničara i karikaturiste crnogorskog mentaliteta, Živka Nikolića), do borbi za političke pozicije što, u stvari, predstavlja samo borbu za jesti hleba bez motike.
Kako stojimo sa lažnim diplomama? Znamo li koliko ih ima? Ko danas u Crnoj Gori realno sme da se uhvati u koštac s vlasnicima papira pribavljenog po povoljnoj ceni, samo da ne bude da ja nemam, a komšija ima diplomu? I s onime šta takve „kvalifikacije“ čine državi i privredi?
Da li da pomenem silna „dugovanja krvi“? Znamo li koliko se taj užasni srednjevekovni običaj još mota po crnogorskim glavama, istim onima koje sanjaju divotu Evropske unije, demokratske i na zakonima i državnoj pravdi zasnovane zajednice?
Ili, recimo, sve ovo šta se dešava sa ili oko crkve. Svestan sam ja šta SPC čini i regionu i samoj Srbiji, ali je pravo pitanje kako se na to reaguje. Vrlo brzo bi crkva kao takva bila postavljena na svoje mesto, da s jedne strane s njom nema koketiranja političara u jednom neformalnom interesnom paktu, a sa druge... Sa druge strane, bar u Crnoj Gori, je fenomen u „nasleđivanju“ idola: Tito, iza njega Sloba, onda Milo ili Momo, pa slavska ikona. Ovako ilustrovana sklonost ka idolopoklonstvu možda deluje i komično, posebno kad se zamisli smenjivanje fotografija na istom mestu u kući. Ali, taj stav je od samog početka ključna kočnica napretka crnogorskog društva. Ne bi crkva uzletela i dala sebi pravo da se meša u sve, a ponajviše stvari koje nemaju i ne smeju da imaju veze sa crkvom i religijom, da nema sklonosti ka pomodnom, bliskosti vladajućem, pripadanja stadu. Kritičan stav svakog građanina, nosioca suvereniteta, zauzdao bi i političare i popove.
Tako gledam i sve ovo šta prati opštu euro-euforiju. Svi misle da je „CG u EU“ već gotova stvar – ja sam već matori, a odavno cinik, i oprostite mi što ne delim vaš optimizam, znajući šta sve Moskva, pod Moskvom ležeći Beograd, i džentlmenski plaćeni (ležeći) službenici takvog Beograda u Crnoj Gori, mogu da urade. Ali, tek kao primer, već sama svađica oko toga ko ima veće zasluge za otvaranje pet poglavlja, a da se zaboravljaju oni koji su uopšte započeli taj proces, pokazuje sve naše mane kao naroda, celu dubinu ličnih frustracija i fragilnost bilo koje politike pred kompleksima.
Sad na to da dodamo sitnicu zbog koje će me, možda, okarakterisati kao jeretika ili plaćenika (najzad, ovo i pišem za „Bemaksov“ portal, zar ne?), ali – rekoh već – ja volim istinu u lice: koliko bi samo notifikovanje jednostavne činjenice o nekoj zasluzi „bivših“ olakšalo (da ne kažem – relaksiralo) političku zategnutost u državi? Pa onda zamislite kako bi to izgledalo kada bi svi bili spremni samo da priznaju činjenice i zasluge onih drugih i makar privremeno obustave pizme i napade?
Uz samo jedan jedini neprikosnoveni zajednički imenitelj: nezavisna Crna Gora i njen interes. Dobro, znam da u Crnoj Gori postoje ljudi kod kojih ono „nezavisna“ izaziva alergijsku reakciju, ali to je već za lečenje, a ne za novinski tekst, dočim sam ubeđen da ogromna većina ljudi ovde može da pojmi svu snagu, efikasnost i najzad ličnu korist od male nezavisne države na Jadranu, članice EU i NATO.
No, to je već domen visoke politike – a ona bi vremenom morala da postane i manje vidljiva i manje poželjna, posebno ne da ikome bude prvo i jedino zanimanje. Kako stoje stvari sa svakodnevnim životom običnog čoveka? Onom koji od plate ili penzije mora da plati stan, namiri komunalije, ode u prodavnicu, opremi dete za školu, kupi nešto od garderobe? Najzad, i da s porodicom otputuje na produženi vikend u tu istu Evropu, zadovoljstva radi, ili da obnovi nameštaj i belu tehniku. To je, po mom dubokom uverenju, osnovna i prelomna tačka svake vlasti.
Dobra stvar u Crnoj Gori je što se sve zna, i što se svako zna. Loša stvar u Crnoj Gori je što se sve zna, i što se svako zna. Sad ovo uvaženom čitaocu deluje kao da sam i ja zapao u šizofreniju, ili bar dejstvo onog sjajnog vina već pomenutog u tekstu. Ali, nije. Prva rečenica odnosi se na stvarno poznavanje, svest o realnom učinku, znanju i sposobnostima svakog pojedinca. Druga rečenica – na ono šta crnogorska čaršija, ili popularno - narod, izmisli, sazna iz „pouzdanih izvora“, zaključi na osnovu poznavanja (ili klevetanja) porodice, ili iskonstruiše motivisan nekom mržnjom ili zavišću.
I tako, dok polako cure poslednji sati jedne, užasnom tragedijom započete, a brojnim pojedinačnim mukama i polupraznim džepovima nastavljene, teške godine, možda i jeste pravo vreme da se razmisli o greškama i manama. Da bi bar neke od njih – realista sam, znam da ne mogu sve, to ide teško i sporo, ali bar neke – mogle da posle takvog suočavanja ostanu u staroj godini. Tek onda Nova godina ima svoj smisao, van uobičajenog neumerenog jela i pića „kao da je poslednje“ i rutinskih SMS i vajber čestitki.

Nebojša Vučinić

Crnogorska šizofrenija

29.12.
18:39h
Da je morao da nam se dogodi B. Boris, ne bi bila nesreća.
Nesreća je bila što nije morao.
A ipak nam se dogodio.
Da li se sunce i vitamin D stide što se &nbsp;njima poštapa ovaj trkopiš, ne znam.
Znam da Spajke zna za onu iz literature: Ko đavola za rep drži, mora mu i p*dež podnijeti.

Zoran Piperović

Ko đavola za rep drži...

Jeste li gledali ,,Mućke“; sjećate li se Del Boja i onog čuvenog: ,,Iduće godine u ovo doba, bićemo milioneri“? E, ima i domaća verzija. Jednako vesela, jednako optimistična. &nbsp; &nbsp;,,Mi ćemo 2026. godine u isto vrijeme graditi više od deset dionica autoputeva, ljudi. Zamislite kakvo će gradilište da bude Crna Gora biti 2026. godine!” &nbsp; ŠTO SANJAMO, A ŠTO SE DEŠAVA Ovako je crnogorski premijer Milojko Spajić prorokovao na Adria televiziji 14. decembra 2024. Tada se, sav ushićen, hvalisao kako će neki stranac - koji 2026. godine bude letio avionom iznad Crne Gore - biti šokiran kad vidi zemlju koja se, preko noći, pretvorila u veliko gradilište... Za sada nema opasnosti da ćemo šokirati nekog stranca. Ono jeste, niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore, ali dolje, na zemlji, baš i nije baš neko gradilište. A prvi ašov za drugu dionicu auto-puta, koji je crnogorski premijer najavio još za septembar 2024 – da, dobro ste pročitali: Spajić je najavio da gradnja počinje septembra 2024. godine - &nbsp;biće konačno zaboden u zemlju, valjda do sredine 2026. godine?! &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122919124_38524a67cc02945c5112b76431fd3b6b3229446933f626ff0d13e8832e2a67ae.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025122919124_38524a67cc02945c5112b76431fd3b6b3229446933f626ff0d13e8832e2a67ae" data-rendition-name="original" width="1200" height="800" loading="lazy" alt="SPAJIĆ NAJAVLJUJE AD ĆE SAMO OVO GLEDATIS TRANCI TOKOM 2026. GODINE: Auto-put"> <figcaption>SPAJIĆ NAJAVLJUJE AD ĆE SAMO OVO GLEDATIS TRANCI TOKOM 2026. GODINE: Auto-put(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  POPULIZAM, SAD! Spajićeva priča, ta olako data obećanja lidera PES-a o kulama i gradovima, o čardacima i na nebu i na zemlji, o boljem životu koji nas čeka, tu odmah iza prve krivine – sve su to djelići mozaika populističke politike koja treba da opsjeni lakovjerne građane. &nbsp; Istovremeno, iza kulisa brige o građanima, stranke parlamentarne većine komadaju kolač vlasti, uživaju u privilegijama, partijski zapošljavaju u državnoj administraciji po dubini, širini i visini. &nbsp; I baš ih briga za građane. &nbsp; Pokazalo se to prije neki dan u crnogorskom parlamentu. Poslanici Spajićevog PES-a, Bečićevih Demokrata, kao i poslanici Mandićeve i Kneževićeve koalicije Zajedno za budućnost Crne Gore, unisono su odbacili ideju da obezbjede bolju budućnost crnogorske đece. &nbsp; Da, poslanici ključnih činilaca parlamentarne većine nijesu dali saglasnost da se prijedlog o povećanju dječjih dodataka uopšte i nađe na dnevnom redu u Skupštini Crne Gore. Nije to bila neka greška, već dio nove politike avgustovske vlasti. Poslanici vlasti, koji su obećavali građanima preporod, sada po pravuilu najviše brinu - o sebi i sopstvenom džepu. Baš zato su prije pet dana, predstavnici Vlade Crne Gore i parlamentarne većine, glatko odbili amandmane opozicije, čiji je cilj bio da se dio budžetskih sredstava za funkcionerska službena putovanja i reprezentacije - preusmjeri na pomoć najsiromašnijim socijalnim grupama. A i prije mjesec i po, početkom novembra, poslanici parlamentarne većine obacili su, bez ikakve dileme, prijedlog Ure da se finansijski obeštete zaposleni državnih firmi koje su pošle u stečaj. &nbsp; BORBA ZA LIČNE I GRUPNE PRIVILEGIJE Partije koalicije vlasti, koji se javno i tajno svađaju oko namještenja u državnoj upravi, jedinstvene su i složne u namjeri da čuvaju privilegije vlasti, sve do posljednje, od vlastitih naknada za brojna putovanja, raspolaganje državnom reprezentaciji, do partijskih namještenja... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122919124_042555839ebb6f6928556e4db31c2beb28acfd9193f94ce0f0a0c4145694a901.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025122919124_042555839ebb6f6928556e4db31c2beb28acfd9193f94ce0f0a0c4145694a901" data-rendition-name="original" width="263" height="192" loading="lazy" alt='LOGIKA PARLAMENTARNE VEĆINE: Superhik, negativac iz stripa ,,Alan Ford"'> <figcaption>LOGIKA PARLAMENTARNE VEĆINE: Superhik, negativac iz stripa ,,Alan Ford(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ta količina sebičnosti, nezajažljivosti djeluje nadrealno. Kao da rade po maksimi iz legendarnog satiričnog stripa ,,Alan Ford“ – ono kad ključni negativac, famozni Superhik, sprovodi u djelo vlastitu devizu: ,,Otimaj od siromašnih da bi davao bogatima“. &nbsp; To u stripu djeluje apsurdno i komično. &nbsp; Samo što ovo u Crnoj Gori nije strip i nije komično. Ovo je realnost, crnogorski teatar apsurda. Crna Gora - u kojoj vlast želi da ima i sačuva privilegije, a dio vlasti, Bečićeve Demokrate prije svega, žele da utamniče političke protivnike, dok Specijalno državno tužilaštvo vodi akciju progona i pogroma kritičkih medija - da je baš takva Crna Gora zatvorila pet pregovaračkih poglavlja u jednoj godini i da je na pragu ulaska u Evropsku uniju. &nbsp; I da, u toj Crnoj Gori, koja je najbliža Evropi od svih balkanskih država, veliki uticaj na vlast i na brojne državne institucije ima vjerska organizacija čije je sjedište van Crne Gore – Crkva Srbije. Srpska pravoslavna crkva, koja negira postojanje crnogorske nacije i koja, revizijom prošlosti, propagira veličanje ratnih zločinaca - u ovoj državi je jedan od ključnih političkih faktora. &nbsp; EVROPA, ZAPADNI BALKAN I CRNA GORA Kako je moguće da sve to mnogo ne smeta briselskoj administraciji? &nbsp; Naravno, naši evropski partnerti vrlo su svjesni brojnih zloupotreba koje čine ljudi na vlasti, i svakako su precizno informisani o manipulacijama državnih institucija, uključujući i ignorisanje svih evropskih direktiva, od Ustavnog suda pa na dalje... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122919128_4d5ed1153e40504544cd5b141a1228d4dd1db2e2f12d9f597b94b55d4d8cb542.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025122919128_4d5ed1153e40504544cd5b141a1228d4dd1db2e2f12d9f597b94b55d4d8cb542" data-rendition-name="original" width="900" height="506" loading="lazy" alt="DRUGAČIJA DIOPTRIJA: Zgarda EU u Briselu"> <figcaption>DRUGAČIJA DIOPTRIJA: Zgarda EU u Briselu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ali, ćute i spuštaju glavu. I to je politička relnost: Evropskoj uniji, koja je u grču zbog Ukrajine, nepredvidivosti Trampove politike i predvidivosti Putinove ratne megalomanije, potrebna je – i to pod hitno - jedna dobra vijest. Zato se ulazak Crne Gore forsira po svaku cijenu. Prosto: i ovakva Crna Gora je potrebna Evropskoj uniji, zato je dioptrija Brisela drugačija a i slika Crne Gore u njihovim očima je drugačija. Ali, lako je Evropljanima, oni ne žive u Crnoj Gori. Za budućnost ove države, mnogo je važnije da se sazna odgovor - da li unutar Crne Gore ima političke i društvene snage, akcije građana spremnih da se suprotstavi obezdržavljenju, obezličenju Crne Gore koje sprovodi prosrpska i proruska ekipa na vlasti i sveštenici Srpske pravosalvne Crkve. &nbsp;&nbsp; Ili možda mi iz kritičkih medija suviše kritikujemo, zekeramo i bavimo se, što bi rekao premijer, seoskim temama. Koga briga za identitet, kada ćemo imati autoputeve, kad nam stiže blagostanje. &nbsp; SREĆNA NOVA Fino je sve to obećao premijer Spajić još prije dvanaest mjeseci, baš pred Novu godinu. &nbsp; &nbsp;,,Ja se sav naježim samo razmišljajući o tom da neko pređe avionom preko Crne Gore i gleda iznad jedno veliko gradilište gdje se na sve strane radi, gdje se napreduje sa svih strana gdje vidite autoputeve koji će čitavu Crnu Goru da premreže istok i zapad, sjever i jug...” Eto, već ove godine bićemo milioneri. Pa, neka je srećna Nova 2026. godina, svima koji vjeruju. Mislim, svima koji vjeruju Milojku Spajiću.

Draško Đuranović

Sjajna vijest: iduće godine u ovo doba bićemo milioneri!

Nadam se i pretpostavljam da bi za bilo kog građanina Crne Gore samo saznanje da u našoj maloj zemlji živi 38 supermena i da će ih biti još bila prelijepa vijest, preciznije vijest koja budi nadu i donosi radost. Dobro, možda ne supermena kakve pamtimo iz filmova, ali svakako 38 superljudi koji imaju svoje supermoći. Dok supermen kakvog mi pamtimo leti, naši superljudi ne rade ništa.&nbsp;
Takođe, za razliku od supermena koji potpuno volonterski spašava planetu zemlju, naši superljudi su za svoje supermoći - da ništa ne rade, baš dobro plaćeni. Naši superljudi imaju i posebno ime, zovu se akademici. Njihova supermoć - ne raditi ništa, prema riječima predsjednika Stankovića, leži u obavezi da pruže "naučno utemeljeno mišljenje kada ga zatraže najviši državni organi - Skupština, Vlada ili Predsjednik države", a kako najveći državni organi nisu spremni da se suoče sa njihovim autoritetom i iz tog razloga im se ne obraćaju za naučno mišljenje, što u nastavku svog govora tvrdi predsjednik, naši superljudi ne osjećaju obavezu ili bar ljudsku potrebu da se obrate povodom važnih društvenih pojava. Tačnije, ne osjećaju potrebu da bilo što rade izuzev na primjer organizacije izložbi i koncerata kojima "oblikuju društvo bez ulaženja u blato svakodnevnice". Tako su u 2025. godini organizovali četiti izložbe i šest koncerata.&nbsp;
Sa druge strane, mi koji živimo u blatu svakodnevnice i te kako imamo obaveze prema našim superljudima. Samo u 2026. godini naše obaveze prema njima iznose 3 miliona i 100 hiljada eura. Naše obaveze prema superljudima i njihovoj supermoći da ne rade ništa u interesu države Crne Gore su i ranije bile ogromne i mi smo ih redovno ispunjavali. Sagradili smo im zgradu vrijednu 10 miliona eura. Dalje, više od pola vijeka, kako sami kažu, redovno im plaćamo samo pripadanje organizaciji koja nema obavezu da bilo šta radi ukoliko im se ne obrate najviše državne institucije! Iz ovog kratkog opisa odnosa "superljudi-ljudi iz blata" možemo zaključiti da ne postoji i ne može postojati očiglednijeg primjera sistemske korupcije od primjera odnosa Država Crna Gora - Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.&nbsp;
Dakle, članovi CANU iskažu svoje godišnje potrebe Vladi Crne Gore, Vlada Crne Gore te potrebe za novcem članova CANU prikaže kroz prijedlog budžeta, Skupština Crne Gore glasovima delegata usvoji prijedlog budžeta. U budžetskoj godini za koju je dat novac članovima CANU, Vlada i Skupština ih ne pitaju ništa, ovi baš iz tog razloga i ne rade ništa, a građani iz blata svakodnevnice sve to plaćaju. I nažalost ne plaćaju malo. U budžetu CANU za 2026. godinu samo za mjesečne zarade 38 akademika-superljudi plaćamo milion i 700 hiljada eura, što iznosi 3.700 eura mjesečno po superčovjeku.&nbsp;
Superljudi osim ovih naravno imaju i svoja druga primanja - plate, penzije, prihode sa univerziteta i drugih budžetskih jedinica. Ono što je interesantno - izborili su se da nemaju obavezu prijavljivanja prihoda i imovine Agenciji za sprečavanje korupcije. Iako je u cijeloj ovoj priči novac moguće i najmanji problem, zahtijevam od predsjednika i sekretara CANU koji su se obratili javnosti,da daju dobar primjer ostalim članovima i javno objave svoje godišnje prihode. Za crnogorsko društvo mnogo veći problem, od novca koji dobijaju, ustvari je činjenica da za njih, kako sami kažu, događaji kao što su do sada neviđena tragedija u slučaju dva masovna ubistva na Cetinju, događanja 5. septembra 2021. godine takođe na Cetinju, smjena 200 direktora škola u Crnoj Gori, Temeljni ugovor kojim je oteta kulturna baština, ogromna imovina i ugrožen ustavni poredak države Crne Gore, pomjeranje planina snagom vjere, veličanje četničkog pokreta, revizija crnogorske istorije sa početka 20. vijeka, najave izmjena Ustava Crne Gore, ekonomsko podrivanje države, nisu teme koje "zadiru u dugoročnu sudbinu države, kulture i nauke" i samim tim nisu razlog za bilo kakvu reakciju.&nbsp;
Još gore od toga, naši superljudi priznaju da ne mogu postići konsenzus oko ovih pitanja, dakle priznaju da se čak ni između sebe, iza zatvorenih vrata, u tajnosti odaja koje smo im mi građani sagradili, ne mogu dogovoriti da li su po ovim pitanjima "ugroženi temelji naučne istine, istorijskih činjenica i kulturnog identiteta", kako sami kažu. Upravo ovakvo priznanje o nemogućnosti postizanja konsenzusa oko ovih pitanja naše superljude pretvara u supermanipulatore.&nbsp;
I da vas naučim nešto gospodo. U demokratskim zemljama akademici nemaju apanaže. Članstvo u akademiji je čast, ne pozicija koja se plaća. Vi koji ne radite ništa višestruko ste bolje plaćeni od, neću reći kardiohirurga, hajde da kažem premijera. Pokažite bar malo dostojanstva, odreknite se sinekura, uvedite projektno finansiranje, prenesite novac mladim istraživačima i naučnicima, prestanite sami sebe da plaćate po više osnova. I prijavite te prihode.
(Autor je kardiohirurg, direktor Centra za kardiohirurgiju i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti)

Supermeni

Premijerka Danske Mete Frederiksen je rekla predsjedniku SAD Donaldu Trampu da “prestane da prijeti” u vezi sa preuzimanjem Grenlanda.
“Apsolutno nema smisla govoriti o potrebi da Sjedinjene Američke Države preuzmu Grenland”, rekla je, dodajući: “SAD nemaju pravo da anektiraju nijednu od tri nacije u Danskoj kraljevini.”
Njene izjave dolaze nakon što je Keti Miler – supruga jednog od Trampovih saradnika, Stivena Milera – objavila mapu Grenlanda u bojama američke zastave uz riječ “USKORO”.
Tramp je više puta iznosio mogućnost da Grenland postane anektirani dio SAD, ističući njegov strateški položaj i bogatstvo mineralima.
U izjavi, objavljenoj na sajtu danske vlade, Frederiksen je rekla da se obraća SAD “veoma direktno”.
Ona je navela da je Danska – “a samim tim i Grenland” – član NATO-a i da je pokrivena sigurnosnim garancijama saveza. Danska već ima odbrambeni sporazum sa SAD koji joj daje pristup Grenlandu, rekla je, i da je Danska povećala ulaganja u sigurnost u arktičkom regionu.
“Stoga bih snažno pozvala Sjedinjene Američke Države da prestanu sa prijetnjama prema istorijski bliskom savezniku i prema drugoj zemlji i drugom narodu koji su vrlo jasno rekli da nisu na prodaju”, poručila je ona.
Ranije je danski ambasador u SAD reagovao na objavu Miler – desničarske podkasterke i bivše Trampove saradnice u njegovom prvom mandatu – “prijateljskim podsjećanjem” da su dvije zemlje saveznici, uz napomenu da Danska očekuje poštovanje svog teritorijalnog integriteta.
Ova razmjena izjava dolazi nakon što su SAD u subotu izvele veliku vojnu operaciju u Venecueli, uhvativši njenog predsjednika Nikolas Madura i njegovu suprugu i prebacivši ih u Njujork.
Tramp je kasnije rekao da će SAD “voditi” Venecuelu, a američke naftne kompanije će “početi zarađivati za zemlju”.
Predsjednik SAD je ranije odbio da isključi upotrebu sile kako bi osigurao kontrolu nad Grenlandom, ogromnim ostrvom u Arktiku.
Tramp je tvrdio da bi uključivanje Grenlanda u SAD služilo američkim sigurnosnim interesima zbog njegovog strateškog položaja i bogatstva mineralima koji su ključni za visoku tehnologiju.
Nedavna odluka Trampove administracije da imenuje specijalnog izaslanika za Grenland izazvala je bijes u Danskoj.
Grenland, sa populacijom od 57.000 ljudi, ima široku autonomiju još od 1979, iako odbrana i spoljnopolitička pitanja ostaju u rukama Danske.
Dok većina Grenlanđana podržava eventualnu nezavisnost od Danske, ankete pokazuju ogromno protivljenje da postanu dio SAD.

Danska premijerka poručila Trampu da prestane da prijeti preuzimanjem Grenlanda

Kotor je do treće pobjede zaredom došao na svom parketu protiv Danilovgrada (95:85), a meč je na svoju stranu usmjerio u drugoj četvrtini koju je dobio 28:17 i potom u nastavku gotovo cijelo vrijeme održavao dvocifrenu razliku. Lider Kotorana ove sezone, Aron Džonson-Keš ponovo je bio najefikasniji sa 27 poena, a ispratili su ga Maksim Vukčević sa 20 i Jeng Mansur sa 18 poena i 10 skokova. U ekipi Danilovgrada Marko Mugoša je bio najbolji sa 21 poenom.
U subotu Teodo je izgubio kod kuće od SC Derbija 101:96. U pobjedi mladog sastava trenera Bojana Bakića petorica su meč završila sa dvocifrenim učinkom, a prednjačili su Todorović sa 19 i Nikezić sa 18 poena, uz odlične procente šuta. Kod Tivćana izdvojili su se stranci – Tarik Kul sa 23 i Džejden tarner sa 22 poena.
U subotu je odigrana i ranije odložena utakmica 12. kola, u kojoj je Lovćen prekinuo seriju od 5 poraza, trijumfom u Baru nad ekipom Mornara 79:77, u neizvjesnoj završnici. Cetinjani su nakon dvocifrene prednosti na startu posljednje četvrtine, u finišu morali da odbijaju nalet Mornara koji je prišao i na poen zaostatka, ali nije mogao do potpunog preokreta. Kod Lovćena je najbolji bio Kingsli Perkins sa 27 poena i 15 skokova, a svoju najbolju utakmicu sezone odigrao je mladi Mašan Jovanović sa 19 poena i 6 asistencija. U ekipi Mornara 24 poena Alstona Mejsona, a 19 Viktora Vujisića.
U ponedjeljak se igraju preostale tri utakmice 13. kola, Podgorica – Mornar (17h), Ulcinj – Jedinstvo (17h) i Sutjeska – Lovćen (18h).

Primorje godinu otvorilo pobjedom, Jedinstvo u ponedjeljak gostuje Ulcinju

Budžet Crne Gore za 2026. godinu izazvao je brojne kritike građana i stručne javnosti, a generalni sekretar Demokratske partije socijalista Nikola Milović ocijenio je da je riječ o potrošačkom dokumentu, nedovoljno investiciono orijentisanom i planiranom sa većim rashodima nego prihodima.
U intervjuu za Televiziju E, Milović je upozorio da će, ukoliko se ovakav budžetski okvir zadrži, ekonomski rast u narednoj godini biti poništen stopom inflacije. Kada je riječ o političkim aktivnostima DPS-a, najavio je da će fokus u 2026. biti na pripremama za izbore 2027. godine, uz predstavljanje novog ekonomskog programa građanima.
– Ovo je budžet kontinuiteta – treći koji predlaže aktuelna Vlada, a šesti koji predlažu oslobodioci od 2020. godine. Zajednička karakteristika svih budžeta u prethodnih šest godina, a posebno posljednja tri zbog eksperimentalnog programa Evropa sad 1 i 2, jeste izraženo potrošačko-populistički razvojni model ekonomije. Glavne karakteristike i ovog budžeta su da je potrošački, da nije dovoljno investiciono orijentisan i da je baziran na tome da su rashodi veći od prihoda, što znači da ćemo imati deficit budžeta. Jedini način da se ti rashodi, koji su veći od prihoda, regulišu jeste novo zaduživanje – kazao je Milović.
On ističe da pojedine budžetske stavke dostižu, kako navodi, istorijski maksimum.
– Konkretno mislim na ogromna izdvajanja za plate. U 2026. godini biće izdvojeno 726 miliona eura za zarade. Poređenja radi, 2019. godine taj iznos je bio 453 miliona. Preko 20.000 ljudi je zaposleno u javnom sektoru koji kontroliše država, dok ekonomija u tom periodu nije rasla, već se kretala veoma sporo. To je druga karakteristika ovog budžeta – predviđeni rast je zanemarljiv. Ako se uzme u obzir da imamo stopu inflacije koja je duplo veća nego u zemljama Evropske unije, jasno je da će ekonomski rast u narednoj godini biti poništen inflacijom – naglašava Milović.
Dodaje da su socijalna davanja dostigla maksimum i da iznose milijardu i 150 miliona eura.
– Takve procente imaju države koje vode izrazito populističku politiku – ističe on.
Milović podsjeća da zbirna stopa inflacije od 2020. godine iznosi 32 odsto.
– Za Fond PIO moraće da se izdvoji 850 miliona eura, a prvi put u istoriji Crne Gore desiće se da deficit budžeta iznosi 500 miliona eura, što je izuzetno opasno. S druge strane, država prihod planira da obezbijedi kroz porez na dodatu vrijednost, koji takođe dostiže maksimum i gotovo je duplo veći nego 2019. godine, a bazira se na potrošnji, novim nametima, akcizama i činjenici da se kompletna potrošnja finansira dijelom kroz inflaciju. Onda se vlast hvali rastom bruto domaćeg proizvoda, a pitanje je da li građani danas žive bolje nego 2019. godine – naveo je Milović.
Govoreći o kapitalnom budžetu, Milović je podsjetio da je on 2019. godine iznosio 272 miliona eura.
– Kada se na taj iznos doda stopa inflacije od 32 odsto, to bi značilo da kapitalni budžet u 2026. godini, da bi bio na istom nivou, mora iznositi 356 miliona eura. Umjesto toga, Vlada predlaže 305 miliona. Ovo je poraz crnogorske politike kada je riječ o kapitalnom budžetu i imaće zanemarljiv uticaj na investicionu aktivnost – poručio je Milović.
Govoreći o novom zaduženju, Milović je podsjetio da se država već zadužila 450 miliona eura, uz obrazloženje da je riječ o budžetskoj rezervi.
– Koji se to danas domaćin prvo zadužuje da bi štedio? Valjda prvo treba nešto da se stvori da bismo mogli da štedimo. Crna Gora mora svake godine da obezbijedi između 750 i 800 miliona eura rashoda u budžetu. Ako ih nema, mora da ih pozajmi – kaže Milović.
Osvrćući se na aktivnosti DPS-a, Milović je podsjetio na unutrašnje reformske procese u partiji.
– Prije dva mjeseca izabran sam za političkog sekretara, što je izuzetno izazovna pozicija u vrlo izazovnom periodu. Tu odgovornost sam prihvatio kao neko ko želi da iskoristi sva ekonomska znanja vezana za dostignuća koja je DPS baštinio u prethodnom periodu – od procesa ekonomske samostalnosti, uvođenja marke i eura, osnivanja CBCG, do stvaranja investicionog ambijenta i ulaska u NATO, kojim je Crna Gora dobila sigurnosni okvir i povjerenje investitora – ističe Milović.
Dodaje da će DPS u ovoj godini biti snažno okrenut pripremama za izbore 2027. godine.
– Formirali smo sedam komisija koje će početi sa radom početkom godine i kroz koje ćemo građanima ponuditi potpuno novi ekonomski program, koji će se odnositi na sve segmente funkcionisanja crnogorskog društva. Okrećemo se aktivnoj politici i direktnoj komunikaciji sa građanima, kako bi znali šta ih očekuje 2027. godine, kada DPS ponovo bude činilac vlasti – kazao je Milović.
Komentarišući aktuelnu parlamentarnu većinu, Milović je ocijenio da je teško očekivati njen dugoročni opstanak.
– Brutalnost političkog lijepka fotelja ih još drži na okupu, ali očekujem dodatne izazove i ne bih bio siguran da će opstati do 2027. godine. Već se naziru pukotine, a proces evropskih integracija zahtijeva iskrenost koju za sada ne vidim. Smatram da ova parlamentarna većina ne može završiti evropski put Crne Gore bez DPS-a – naglasio je Milović.
Zaključuje da DPS očekuje značajne političke promjene, uz fokus na predstojeće lokalne izbore zakazane za jun 2027. godine, ali i parlamentarne izbore.
– Sa tradicionalnim partnerima, sa kojima smo ostvarili nezavisnost, radimo na ekonomskoj platformi oporavka Crne Gore i pripreme za period nakon pristupanja Evropskoj uniji. To je šansa da Crnu Goru vratimo na pravi evropski put – zaključio je Milović.

Milović: Aktuelna većina neće završiti put ka EU, DPS se vraća sa novom ekonomskom platformom za oporavak

Ove zle figure će učiniti sve da izbjegnu odgovornost za štetu koju su nanijeli, ali na kraju moraju snositi posljedice, piše u analizi za Guardian kolumnista i voditelj emisije Politics Weekly America Džonatan Fridlend.
Ovo nije baš novogodišnja odluka, i sigurno nije predviđanje. Razmišljajte o tome prije kao o nadi, ili čak molbi, za narednih 12 mjeseci. Neka naredna godina bude vrijeme kada će lideri koji su nanijeli toliko štete svojim zemljama, i daleko šire, konačno biti pozvani na odgovornost. Neka 2026. bude godina obračuna.
Počnite od čovjeka čiji je domet najveći
Po moći koju drži. Takva je priroda američkog izbornog sistema da će Donald Tramp, koji se vratio na vlast prije manje od godinu , u narednih 10 mjeseci biti suočen sa sudom birača. Njegovo ime neće biti na glasačkom listiću, ali, ne zavaravajte se, izbori za Kongres 3. novembra će dati presudu o drugom mandatu Trampove administracije.
Red poraza njegove partije u Kongresu bi bio sam po sebi zadovoljavajući, povrijedivši njegov ogroman ego, ali imao bi i praktično značenje. Malo ko predviđa da će Republikanci izgubiti kontrolu nad Senatom, gdje bi Demokrati morali osvojiti barem četiri mjesta da preuzmu vlast – gotovo nemoguće s obzirom na geografski raspored 35 mjesta koja su u igri u novembru. Ali, u normalnim okolnostima, trebalo bi biti najsigurnija politička prognoza da Predstavnički dom neće više biti u rukama republikanaca za godinu dana.
Takav obrt bi razbio aureolu nepobjedivosti koja je okruživala Trampa otkako je pobijedio Kamalu Haris, dopuštajući mu da zastrašuje i ucjenjuje mnoge američke institucije, uključujući većinu medija, da mu preda mnogo više moći nego što mu pripada. To bi ga učinilo “slabom patkom”, nesposobnim da kroz neprijateljski Dom donese nove zakone.
Prije svega, to bi značilo da se Tramp konačno suočava sa tijelom koje je i voljno i sposobno da ga drži odgovornim: demokratski Predstavnički dom bi imao apetit i snagu za ozbiljnu kontrolu. Opremljen pravom da poziva svjedoke, mogao bi istražiti sve, od troškova Trampovih tarifa za američke poreske obveznike, do nevjerovatno drskog obrasca korupcije i privatnog bogaćenja koji je karakterisao ovu administraciju. I stalno u rukavu imao bi prijetnju trećeg procesa opoziva.
Tako da novembar zaista može donijeti obračun za Trampa, zbog čega on neće stati ni pred čim da spriječi takav ishod. Otuda riječi upozorenja: “u normalnim okolnostima”. Tramp će učiniti okolnosti nenormalnim, ako to bude potrebno da zadrži Dom. Taj napor je već u toku, bilo kroz manipulaciju izbornih mapa u Teksasu, ili kroz poteze da se oteža glasanje u demokratskim područjima širom zemlje.
Postoje ohrabrujući znakovi da institucije počinju da se odupiru – svjedočimo prošlonedjeljnoj odluci Vrhovnog suda koja ograničava Trampovu upotrebu američkih trupa na ulicama gradova pod demokratskom vlasti – ali ovo će biti jedna od borbi 2026, dok predsjednik koristi svaku priliku da izbjegne odgovornost koju bi mu donio poraz u jesen.
Njegov “soul brother” u regiji: Benjamin Netanijahu
U čovjeku kojeg je ugostio u Mar-a-Lagu ove sedmice, na njihovom šestom i posljednjem sastanku 2025: Benjamin Netanijahu. Osim toga, izborni rizik koji prijeti Netanijahuu, čiji je prvi mandat premijera Izraela počeo 1996, je mnogo neposredniji: u nekom trenutku između sada i oktobra, Izraelci će izaći na izbore u trci koja bi ga mogla potpuno ukloniti s vlasti.
Ključna je odgovornost Netanijahua. Mnogi širom svijeta žele da to bude za ubistvo desetina hiljada Palestinaca u Gazi, za neumorne zračne napade koji su ostavili pojas u ruševinama i za uskraćivanje humanitarne pomoći. Ali unutar Izraela, najviše se traži odgovornost za smrtonosne propuste 7. oktobra 2023, za nepažnju i strateške greške koje su ostavile niz južnih zajednica, i stotine ljudi na muzičkom festivalu, izloženih smrtonosnom napadu Hamasa.
Izraelski zvaničnici na svim nivoima, civilni i vojni, platili su tu katastrofu svojim poslovima – osim jednog. Samo Netanijahu nikada nije priznao najmanju odgovornost, niti se izvinio za činjenicu da je najkrvaviji dan u istoriji zemlje bio za vrijeme njegove vlasti. Odbio je da uspostavi istražnu komisiju poput onih koje su brzo uslijedile nakon prethodnih katastrofa, radije postavljajući lažnu istragu sa lojalistima – ekvivalent, kako je rekao otac jednog ubijenog talca, kao da pitate ledeni breg ko je potopio Titanik. Dakle, jedina šansa Izraelaca da drže odgovornim čovjeka koji ih je vodio 18 od posljednjih 30 godina biće na glasačkom listiću.
Uloge nikada nisu bile veće. Mnogi izraelski aktivisti se plaše da bi ovi izbori mogli biti posljednja šansa da se spasu ključne demokratske institucije koje su dugo pod stalnim napadom Netanijahua. Poput Trampa u SAD ili Viktora Orbana u Mađarskoj, koji takođe izlazi pred birače ove godine, Netanijahu je u eskalirajućem ratu sa sudstvom i nezavisnim medijima, pritiskajući ih sve jače, nadajući se da će “zagušiti”. I, poput svog prijatelja u Vašingtonu, Netanijahu neće stati ni pred čim da spriječi pobjedu svojih protivnika: suočen sa optužbama za korupciju, mora ostati na vlasti da bi izbjegao zatvor. Odgovornost, politička i pravna, ga užasava.
Region u napetosti: Iran
I on nije jedini lider u regionu koji se boji bijesa svog naroda. Iranci su više puta pokušavali da iskažu bijes prema režimu koji vlada njihovom zemljom 47 godina, ali su često brutalno suzbijani. Protesti su ponovo izbili u posljednjim danima, a vlasti su koristile smrtonosnu silu brže nego ranije – iako postoje ohrabrujući znakovi da neki u sigurnosnim snagama nisu voljni da učestvuju u uobičajenom suzbijanju. Godinama su mnogi u Iranu gubili nadu u režim posvećen da postane regionalna sila podržavajući teror i haos na Bliskom istoku i šire, dok obični Iranci plaćaju cijenu kroz sankcije i ekonomske teškoće. Obračun za to je odgađan više puta. Ali zahtjev za promjenom je glasan i, kako kaže iranski stručnjak Ali Ansari, “Prije ili kasnije nešto će morati da popusti.”
Na ulicama ili na glasačkom listiću, odgovornost bi mogla doći 2026. U Britaniji, laburistička vlada ima dobar razlog da se boji, pripremajući se za velike gubitke u svim pravcima, bilo prema Plaid Cymru u Velsu, Škotskoj nacionalnoj partiji u Škotskoj, Zelenima naročito u Londonu, ili Reform UK gotovo svuda. U pravednom svijetu, Najdžel Faraž bi se bojao birača, zabrinut da bi ga držali odgovornim ne samo za njegovu prljavu prošlost, već i kao čovjeka koji je služio kao glavni propovjednik za najkatastrofalniju nacionalnu odluku nakon Minhena, naime referendum o Brexitu, koji slavi 10. godišnjicu u junu.
Priznajem, malo je vjerovatno da će 2026. Faraž platiti za svoju vodeću ulogu u tom kontinuiranom kolektivnom samopovređivanju. Ali na kraju, Tramp, Netanijahu, Orban i drugi moraju se suočiti sa obračunom za bol koji su prouzrokovali i štetu koju su nanijeli. Neka ovo bude ta godina.

Od Trampa do Netanijahua – neka 2026. bude godina obračuna

Britanski kralj Čarls odao je počast Evi Šlos, preživjeloj iz logora Aušvic i polusestri Ane Frank koja je umrla u 97. godini.
Šlos je bila suosnivač i počasna predsjednica Fondacije Ane Frank čiji je pokrovitelj kraljica Kamila, prenosi danas BBC.
Šlos i njena porodica su 1940-ih protjerani iz svog doma u Austriji. Živjeli su kao izbjeglice u Holandiji prije nego što su ih zarobili i poslali u ozloglašeni logor Aušvic.
U objavi preko društvenih mreža kralj Čarls je napisao "moja supruga i ja smo jako rastuženi viješću o smrti Eve Šlos".
"Nemoguće je shvatiti užase koje je preživjela kao mlada žena, a ipak je ona posvetila ostatak svog života prevazilaženju mržnje i predrasuda, promovisanju ljubaznosti, hrabrosti, razumijevanja i otpornosti svojim neumornim radom za Fondaciju An Frank Velika Britanija i učeći o holokaustu širom svijeta", napisao je on.
"Oboje smo privilegovani i ponosni što smo je poznavali i duboko je cijenimo", napisao je kralj.
Kada je Šlos i njenu porodicu oslobodila sovjetska armija u januaru 1945. ona i njena majka Elfride Frank bile su jedva žive. Njen brat i otac su umrli u logoru.
Elfride, poznata kao Frici, koja se vratila u Amsterdam, udala se za Ota Franka, oca Ane Frank koji je takođe uspio da preživi nacističke logore.
Posljednjih 40 godina Šlos je posvetila svoj život naporima da spriječi ponavljanje istorije.
Kao suosnivač Fondacije Ana Frank Velika Britanija, čuvala je sjećanje na Anu Frank i učila ljude o holokaustu.
Dnevnik Ane Frank, priča o životu Jevreja pod nacističkom okupacijom iz prve ruke, prodat je u više od 30 miliona primjeraka i preveden je na 70 jezika, i obavezno je štivo u školama širom svijeta.
Šlos je često putovala u Evropu, govorila mladima i posebno širila poruku da ne treba gajiti mržnju.
"Radila sam jako, jako predano da promijenim stavove ljudi", rekla je Šlos za BBC u junu 2021. godine.
"Svaka osoba koju ubijediš da ne bude rasista je pozitivna stvar", rekla je ona.
Šlos se 1951. preselila u London da studira fotografiju. Tamo je upoznala svog supruga Zvija Šlosa, njemačkog Jevrejina koji je pobjegao u Palestinu za vrijeme rata kada je njegov otac zatvoren u logoru Dahau.
Par se nastanio u Londonu i postali su britanski državljani.
Njen suprug je umro u Londonu 2016. godine. Za sobom su ostavili ćerke, zeta i unuke, saopštila je Fondacija.

Umrla Eva Šlos - preživjela iz logora Aušvic, i polusestra Ane Frank

Gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanjin izjavio je da su uništena još četiri drona koja su letjela ka Moskvi, čime su oborene ukupno 32 bespilotne letjelice koje su letjele ka ruskoj prijestonici.
- Sistemi protivvazdušne odbrane Ministarstva odbrane oborili su četiri bespilotne letjelice koje su letjele ka Moskvi. Službe za vanredne situacije rade na mjestu pada - napisao je Sobjanjin na svom Max kanalu, prenosi Interfaks.
Gradonačelnik Moskve je ranije rekao da su snage protivvazdušne odbrane Ministarstva odbrane uništile 28 bespilotnih letjelica koje su letjele ka ruskoj prijestonici.