22.12.
17:08h
Nijesam znao da će mi zvono na vratima kada mu baš i vrijeme nije, poremetiti redosljed prioriteta ovog dosadno obojenog popodneva.
Poštar, ne onaj Bukovskog, već Ranko, bio je na vratima.
Otvaram kovertu u kojoj je rješenje oznake KVS 108/25 od 16.12.2025 godine.
Jedna napisana rečenica, zapravo dvije, željene i ljekovite, vrlo neobične, preokupiraše mi pažnju, pa lagano otklonih sa stola Kunderin "Identitet", sa kojim se danima mučim.
U obrazloženju tog rješenja, neobična rečenica koja anulira sve stereotipne i predosadne rečenice, koje kada su odluke o pritvoru u pitanju sudovi donose na isti način od 1945. godine.
Tamo stoji, a povodom predloga da se Uboviću produži pritvor po tačkama 1 i 4, člana 175 ZKP-a.
"...razmatranje identičnih okolnosti - IZNOVA I IZNOVA ( sic!) vodi nepotrebnom iscrpljivanje suda...".
Alal vjera.
Prvo, za način i stil kojim se obrazložila iscrpljujuća upornost nekih za pravno elementarnu nemogućnost.
Ovo niko nikada u Višem sudu nije napisao.
I neće. Skoro.
Jer je prpa rođena prije junaštva.
Gramatičko - stilsko - jezičko objašnjenje u sudskoj odluci je novina, raritet. Koji dobrano pokazuje nečiji dignitet. Siguran sam da predsjednik toga vijeća nije čitao obrazloženje, jer isto on ne piše, a da ga je pročitao, ovaj akt iz suda ne bi izlazio.
Drugo, jednako ljekovito i tačno.
Tamo na kraju obrazloženja piše "...sve bi to dovelo do narušavanja pravne sigurnosti i obesmišljavanja pravosnažnih sudskih odluka...".
Sve sam ovo govorio na dodavanje pritvorskih osnova od strane Apelacionog suda. Koje je podržao i Vrhovni sud.
Lazović je tako već preko godinu i po dana u pritvoru.
Tako i Mijajlović, Spičanović.
A nekima smiješno i seire.
Neka nekima, i Ustavnom sudu je to smiješno.
Još jedno. I da su nove okolnosti u pitanju, ne može Apelacioni sud da ih doda jer bi onda on odredio pritvor po tom osnovu.
Novu tačku dodaje samo sud koji je odredio pritvor, jer se samo njemu navode nove činjenice i to nesumnjive, kojima se utvđuje i nova okolnost.
Prijedlog za produženje pritvora samo treba da sadrži predlog da se isti produži.
U svakom slučaju, nove se okolnosti ne mogu isticati, sa predlogom za produženje pritvora jer bi se uvela u pravni saobraćaj mogućnost da sud kojem je u opisu samo produženje, da isti i odredi.
Uostalom, kako se u svim predmetima kod Višeg suda, a koji su pritvorski, baš u vrijeme kada Apelacioni sud treba da odredi produženje nadju nove okolnosti kojih nema?
Baš tada.
Nema novih okolnosti prije i poslije toga.
One se rode samo kada je predmet odredjeni period kod jednog vijeća Apelacionog suda.
Naravno, niko nije naivan, ne bi se to ni za mene moglo reći.I sve je kristalno jasno.
P.S. Taj sudija, iz ovog rješenja, očito zna da je izgubljen samo onaj ko je izgubio sebe.

Zoran Piperović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Iznova i iznova

Parlamentarni izbori 2027. u Crnoj Gori odredit će sudbinu države ne za razdoblje od četiri godine poslije izbora, nego za buduća desetljeća. Posljednji su to izbori na kojima se može zaustaviti sinergijski i multiplikativni učinak mnoštva negativnih procesa koji godinama razaraju Crnu Goru iznutra. Ti negativni procesi sadržajem i uzrocima nipošto nisu vezani samo za razdoblje posljednjih pet godina, no u tom razdoblju jesu intenzivirani.
Crna Gora na svojem sada već mitskom europskom putu na papiru stoji bolje no ikad, no prava dinamika zbiva se unutar države, država pati iznutra. Ona ne vrši svoje temeljne dužnosti, vlast se boji ranjenog autokrata iz susjedstva, policija se boji nasilnika, podižu se spomenici ratnim zločincima, partijsko zapošljavanje je na vrhuncu, lokalni šerifi/kriminalci ponašaju se kao da su u drugoj državi, a sve to prati propagandno prepariranje umova kako Crnogoraca, tako i crnogorskih Srba.
Pokret Evropa sad! (PES) sve je svoje karte odigrao na europsku priču, no shvaćenu birokratski, recitatorski, karijeristički, a ne istinski. Ta struktura nezainteresirana je za pitanja države, kulture, inovacije, tržišnog gospodarstva, nacionalne sigurnosti, pogubnosti paralelnih središta moći, (para)obavještajnog bušenja Crne Gore itd. Sama struktura iznutra je izrazito heterogena, sačinjena od ljudi koji su prebjezi iz niza drugih stranaka ili su ovdje u kratkom vremenu maksimalno okusiti benefite vlasti i nestati. Ako crnogorski europski put doživi i najmanje usporavanje do 2027. ili ekonomska kriza udari bilo izvana bilo iznutra – najveći udar pretrpjet će upravo Pokret Evropa sad!. Većina sadašnjih i budućih poslanika te strukture, kada moraju birati, osobno je i interesno bliža Andriji Mandiću i njegovim snagama no opozicijskim akterima crnogorske političke scene.
Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, sluga Vučić-Brnabić režima, četnički vojvoda i politički kameleon, koristeći primarno tuđi strah i tuđe slabosti, a onda i svoje iskustvo i strpljenje te propagandu i znanje izvana – nagomilao je najveću moć u Crnoj Gori. Zadnja faza njegova uspona otpočela je komunikacijskim taktikama u vremenima Krivokapićeve i Abazovićeve vlade kada je svoje javno nezadovoljstvo zbog tobožnje (formalne) neprisutnosti u izvršnoj vlasti ispod površine obilno namirivao najjačim sinekurama po dubini sustava. Žalio se prema van, a uživao u plijenu iznutra, snažio svoju strukturu i čekao svoj trenutak. U međuvremenu je otvoreno stupio na pozornicu i u potpunosti ovladao Radiotelevizijom Crne Gore, kulturnom politikom i najsnažnijim državnim poduzećima iz kojih se izvlači novac za političke operacije. Mandić nameće teme i tempo cijeloj političkoj sceni. Ima ozbiljne šanse sredinom 2027. biti daleko najjačim akterom politike u Crnoj Gori. Pitanje je hoće li, u tom slučaju, mjesto mandatara tražiti za sebe, za nekog svojeg pijuna ili će tobože „velikodušno“ to mjesto ponuditi nekom koalicijskom partneru, a onda iz pozadine još efektivnije sve kontrolirati.
Diplomatske operacije vlastite međunarodne legalizacije Mandić kombinira s ideološkim operacijama u zemlji – gura Crnu Goru k entitetu RS u BiH, kroz svoje poltrone plasira lažne (mikro)regionalističke podjele, suptilno radi odmak od Petrovića Njegoša i pomak ka Karađorđevićima, a crnogorske Srbe što suptilno što nasilno inificira kasnokomunističko-neočetničkim, a u biti neoudbaškim ideološkim hibridom – tzv. SNS srpstvom. Služi svojem gospodaru, Aleksandru Vučiću, no u posljednje vrijeme intenzivno razmišlja i o načinima preživljavanja u slučaju da se Vučić jednog dana naglo ukrca na avion i pobjegne u neku od arapskih petromonarhija.
Demokrate (Demokratska Crna Gora), stranka mladih i gladnih prognanika nekoć snažne Socijalističke narodne partije (SNP) su već sada sigurni partner Mandićevih snaga u poslijeizbornim pripetavanjima 2027. Njihova dugogodišnja paradna priča o okončanju podjela i pomirenju se istopila do kraja te je ta stranka sada svedena na priljepak Mandićevih snaga. Demokrate će se 2027. naći na svom povijesnom minimumu (trenutno su na 5-6%), a jedino jamstvo za očuvanje natprosječnog broja privilegija koje su priskrbili partijsko-parazitskim pristupom jest većina koju bi predvodio Mandić, koji odavno računa na njih.
Parlamentarni izbori 2027. donijet će i prijeko potrebno pročišćenje crnogorske političke scene. Crna Gora će se izgledno riješiti štetočinskog Dritana Abazovića te svakih daljnjih ambicija bolno potkapacitiranog Jakova Milatovića.
Crnogorska opozicija, rastrgana između iluzije da je pad s vlasti bio tek eksces i naivnih pokušaja da se na vlast vrati troma i ista nekom deus ex machina prečicom – prosula je dragocjenih pet godina, ne napravivši ništa. Nije profilirala nijedno karizmatično lice koje može osvajati veći broj glasova, u permanentnom je grču i kašnjenju, svakodnevno pada na trikove suprotnih strana, tješi se postocima koji su blijeda sjena negdašnjih, a u političkom radu osudila se na pretpotopne alate.
Je li uzrok trenutnog, novog vala pasivnosti crnogorske opozicije njezina nesposobnost ili naivno ufanje da će ona 2027. nekim potezom diplomatskog čarobnog štapića izvana biti ubačena u vlast, a Mandić iz iste izbačen – pitanje je.
Ako se radi o potonjem, ako su neki diplomatski krugovi to i obećali, a crnogorska opozicija sada misli živjeti od nade u to – izgledno se radi o receptu za poslijeizbornu katastrofu 2027. iz nekoliko razloga.
Prvo – jedino, ali jedino jamstvo za vlast je vlastiti rad i vlastito jačanje.
Drugo – strani element će izmijeniti n svojih predstavnika i sentimenata do sredine 2027. Temeljiti svoju strategiju na možebitnom tuđem trenutnom obećanju smiješno je.
Treće – Mandić će do sredine 2027. možda do kraja oprati svoj imidž kod zapadnih aktera.
I četvrto, najbitnije – što je proces kreiranja parlamentarne većine u najužem tehničkom smislu? Ako zamislimo poslijeizbornu situaciju u kojoj nije bilo ozbiljnijeg rasta opozicije ili pojave novih igrača – poslanici koji su jezičac na vagi, primjerice poslanici PES-a kao vlasnici mandata, moraju svaki za sebe odlučiti o ovom ili onom smjeru, odlučiti o vlasti. Kada na nacionalnoj razini nastupe reprize dvaju tzv. Bitaka za Nikšić, odnosno kada lokalni popovi počnu ucjenjivati i pritiskati obitelji poslanika, kada se počne pojavljivati ogromni novac u pozadini kojim se kupuju i birači i poslanici, kada mafijaši počnu stupati u kontakt sa slabima i kolebljivima, kada se uključi propagandna mašina režima kojeg je Mandić slugom, a sve ovo imajući na umu iskustvo uglazbljenih sinekura trenutnog sastava vlasti u četiri godine mandata prije toga – zar netko zaista misli da bi čak i strano nutkanje bilo nekakvo jamstvo neke zdravije parlamentarne većine?
Unutarnje silnice su kudikamo bitnije u ovoj borbi za moć, a smokvin list europskog može samo uljuljkati. Tko se u njega pouzda – pada.
Ako je takvo razmišljanje na snazi, matematička vjerojatnost kaže da se prije radi o samolikvidaciji opozicije godinu i pol dana prije izbora nego o plauzibilnoj strategiji za pobjedu.
Bilo kako bilo, ono što je već sada kristalno jasno – ako se s postojeće opozicijske strane u 2026. godini, godini prije one izborne, ne napravi inovacija svih inovacija, ako se ne dopre do ljudi do kojih se dosad nije dopiralo ili se ne pojave novi igrači sposobni objediniti državno odgovorno, neslugansko, istinski reformsko, antikorupcijsko, društveno pomirbeno i zdravorazumski (neuliznički) europsko, a bez sektaštva, amaterizama i utega prošlosti – vlast će nakon izbora 2027. izgledati slično, ali gore.
U ovom trenutku opozicijskog prostora i prilika je mnogo, najviše, ali je ljudi, znanja i energije malo. A još je manje vremena.
Varaju se oni koji misle da će crnogorsko pristupanje Europskoj uniji razriješiti dubinske probleme Crne Gore. Neće ih razriješiti, čak ih, paradoksalno, može i konačno legitimirati kao trajno i održivo stanje s geopolitičkim blagoslovom izvana – zapečatiti ih.
Varaju se i oni koji misle da će slabljenje Vučić-Brnabić režima i njegov eventualni pad do crnogorskih izbora kritično utjecati na rezultate izbora. Vučić trenutno pokušava iscrpiti srpske studente, a prvi ozbiljniji izbori na koje njegov režim zakonski mora izaći tek su oni predsjednički u proljeće 2027. Ti su izbori bitni simbolički, ne nužno i operativno. Naime, politike, financije, procesi, propaganda i korita uspostavljena sa svrhom okivanja Crne Gore neće se ni moći ni stići raskinuti do tada. Premalo i prekasno.
Obnavljanje i modifikacija trenutne parlamentarne većine u Crnoj Gori (sa zamijenjenim postocima i ulogama) označit će konačnu akceleraciju bujanja paralelnih društava, rulet-ekonomije, četnizacije Crne Gore i metastaza odvratnog, za Crnu Goru neprirodnog sluganstva. Kadrovski spoj onih zlonamjernih, a inteligentnih, onih ucijenjenih/očajnih i onih nezainteresiranih/prolaznih koktel je za urušavanje države i društva.
13. 6. 2027. Crna Gora u perspektivi može izgubiti puno, puno više od svoje neovisnosti. Neovisnost može biti istinska vrijednost, a može biti i puka riječ do konačnog (službenog) ukidanja. Neovisnost se može izgubiti, a može se i ponovno izboriti.
No, duša i sadržaj neke države i neke kulture gube se samo jednom. Zauvijek.

Portal ETV

Posljednji let za Lovćen? Crna Gora ususret generacijskim izborima 2027.

Da je grupa građana Cetinja rasvijetlila namjere kolaboracije Državnoga arhiva Crne Gore s organizovanom svetosavskom grupom iz Cetinjskoga manastira, potvrdio je u svome demantiju krpom i bradom direktor Državnoga arhiva Crne Gore Danilo Mrvaljević.
Premda smo u obraćanju, povodom saopštenja grupe građana Cetinja, na kraju ostavili nadu da bi direktor Arhiva ipak mogao svome partijskom identitetu nadrediti onaj nacionalni i profesionalni, on je jučerašnjim demantijem pokazao da je beznadežan slučaj.
Šepureći se nekakvim dostignućima taj je slučaj optužio FCJK da za njegova mandata nijesu ponudili nikakav zajednički projekat instituciji koju on predvodi. Naravno da nijesmo jer izvan protokolarnih obaveza FCJK ne sarađuje niti će sarađivati s velikosrpskim kolaborantima.
Mrvaljević veli kako nije potpisao nikakav ugovor sa SPC nego je riječ o otvaranju vrata za volontiranje nekakvih arhivista iz SPC. Dakle, otvorio je vrata Državnoga arhiva Crne Gore onima što ovih dana skrivaju kip Pavla Đurišića kao što su prije 90-ih godina gostili i skrivali razne četničke zlikovce od Arkana do Radovana Karadžića. S takvima mi ne možemo imati zajedničkih projekata.
Doživljavajući DACG po modelu "Arhiv - to sam ja", Danilo Mrvaljević je svoju viziju ustanove projektovao i na nas koji se nijesmo obratili javnosti u ime FCJK no kao slobodni građani, u sopstveno ime.
Zaludu se Mrvaljević muči da naš tekst prikaže kao optužbe na račun zapošljenih u Arhivu. Zna se ko je, po nesreći crnogorske arhivistike, glava krovne arhivske institucije u Crnoj Gori. Ni crna joj krpa ne može pokrit sramotu.
Kad ga mi napadamo, veli Mrvaljević, onda je siguran da je na dobrome putu. Put onih s kojima Mrvaljević polemiše osvijetljen je lučom crnogorskoga slobodarstva. Na putu gdina Mrvaljevića svijetlo ćoruša Jovana Markuša.

1084x550

Kanavaca kao sudbina

„Mi iz iskustva znamo da tlačitelj nikada slobodnom voljom ne daje slobodu, dakle ona mora biti zahtjev potlačenih“ – Mahatma Gandi. Zvanični Beograd je ispoljio ogromnu nervozu i anticrnogorsku pizmu na naklonost Brisela da iz oportunih razloga podrži pristupanje Crne Gore članstvu u EU iako, i sam priznajem, postoji više argumenata protiv prijema, nego za. Kao neko ko sebe smatra posvećenim pristalicom evropskih vrijednosti, na kojima je formirena ideja ujedinjene Evrope od strane ljevičarske ideologije iz vremena dominacije liberalnih ideja, apsolutno ne vidim ništa zajedničko, ni na političkom, ni na ideološkom, ni na kulturnom planu, sa bilo kim iz vladajuće većine. Što je najgore, u suštinskom smislu ne postoji nikakva razlika u načinu formiranja institucija i načinu vladanja u Srbiji i Crnoj Gori. Jedina razlika je što je način formiranja institucija i načina njihovog funkcionisanja u Srbiji posljedica autoritativne, sada već i sa elementima diktature jednog čovjeka, predśednika Srbije Aleksandra Vučića, dok je u Crnoj Gori njihovo formiranje proizvod ogoljenog nasilja parlamentarne većine. O društvenom konsenzusu u bilo kojoj sferi društva, što jeste odlika demokratskih država, nema ni govora. <h2>PROGONI KAO KONSTANTA</h2> Hana Arent je davno konstatovala da „obezdržavljenost u masovnim razmjerama praktično je stavila svijet pred neizbježno i krajnje zbunjujuće pitanje da li uopšte postoje neotuđiva ljudska prava, dakle prava koja su nezavisna od bilo kog posebnog političkog statusa i proističu isključivo iz puke pripadnosti ljudskom rodu“. Kada je u pitanju Crna Gora, pored političkog statusa, neophodno je istaći nacionalni i religiozni status, mada se oni često poklapaju sa političkim. Sva individualna i grupna ljudska prava zavise od pripadnosti ili simpatija prema partijama političke većine, po pravilu su etnocentristička i religiozno unilateralna. Odnosno, od političke opredijeljenosti, pripadnosti poželjnom nacionalnom i vjerskom korpusu zavisi položaj u društvu i nivo poštovanja vaših ljudskih prava. Medijska okupacija i pretvaranje mnogih elektronskih medija u puke kopije beogradskih žutila, zloupotreba pravosudnog sistema u obračunu sa procrnogorskim, nezavisnim, kritičkim medijima, ogoljena diskriminacija crnogorske kulture, tradicije i crnogorskog jezika, favorizovanje srpstva i nametanje lažne istorije i tradicije u kojoj se Crnoj Gori oduzima svaka autentičnost i boji srpskim bojama, imaju cilj da se Crnoj Gori oduzmu temlji na kojima je opstajala čitav milenijum i koji je u savremenom svijetu čine potencijalno evropskom i građanskom državom. Najnovija žrtva anticrnogorske, velikosrpske patološke mržnje prema svemu časnom i crnogorskom je smjena direktorke Nacionalne biblioteke Dragice Lompar, zato što je pošteno i profesionalno radila svoj posao i razotkrila prevaru o dodjeli „Trinaestojulske nagrade“ jednom infamantu za neobjavljenu zbirku pjesama. Slično je i sa progonom od strane politizovanog tužilaštva nezavisnih medija i njihovih finansijera, čime se želi ugušiti svaka kritička misao i ugasiti nezavisni, procrnogorski mediji. I sve se to zamotava u farsičnu oblandu obračuna sa propagandno kriminalizovanim „bivšim režimom“, sa kojim povezuju svaki medij koji je kritičan prema sadašnjoj vlasti. Uz sramno ćutanje predstavnika EU u Podgorici i briselske administracije. <h2>VOJVODA RAJO OD KRNJE JELE</h2> Nikada do kraja dekonstruisane, ideološke matrice koje su devedesetih godina prošlog stoljeća uspostavile i potom održavale totalitarni poredak režima Slobodana Miloševića i njegovih satrapa u Crnoj Gori i u dvijehiljaditim su, posebno od početka vladavine Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, održale kontinuitet u još gorem i lukavijem obliku. Umjesto sile oružja prešlo se na promjenu svijesti, sa istim konačnim ciljem - širenja nacionalnog prostora i, uz pomoć Crkve Srbije, poistovjetiti ga sa prostorom na kojem Crva Srbije ima uticaj. Najbolji primjer za to je prostor Crne Gore. Upravo zato su se vladajuća većina i Crkva Srbije uprli da se autokefalna Crnogorska crkva istorijski predstavi kao dio Crkve Srbije, iako većinu vremena postojanja CPC - Srpska crkva nije ni postojala.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251220231212_8ad381e675e838c14277082cff2dd3918baac8b8889e0b62907add62686c71e7.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251220231212_8ad381e675e838c14277082cff2dd3918baac8b8889e0b62907add62686c71e7" data-rendition-name="original" width="446" height="319" loading="lazy" alt="vojvoda "> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251220231212_cb2fcf1f68fd5b290e528a359ae29cd0a51564e4fefb8f4557f27315846c5c35.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251220231212_cb2fcf1f68fd5b290e528a359ae29cd0a51564e4fefb8f4557f27315846c5c35" data-rendition-name="original" width="452" height="557" loading="lazy" alt="vojvoda"> </figure>  Na prijemu, u organizaciji predśednika crnogorskog parlamenta, vojvode Raja od Krnje Jele, obilježena je 120-godišnjica donošenja prvog crnogorskog Ustava 1905. godine, uz zvanice koje taj datum, kao i datum proglašenja Crne Gore kraljevinom, doživljavaju kao formalno razbijanje srpskog nacionalnog prostora. Vojvoda Rajo od Krnje Jele je održao govor u prigodnom velikosrpskom maniru, citirajući odredbe Ustava, namjerno preskačući član 40, kojim je definisano da „Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve ....“. Pošto član 39. tog Ustava o narodnim bojama velikosrbi pokušavaju pretvoriti u boje crnogorske zastave, poklanjam vojvodi Raju od Krnje Jele zvaničnu razglednicu Crne Gore na dan proglašenja kraljevine 28. avgusta 1910. godine, sa crvenom zastavom na balkonu dvorca na Cetinju, kao i sliku dvorca na Kruševcu, takođe sa crvenom zastavom na krovu, odakle su zvanice odvođene na Cetinje. Mora da se kralj Nikola zbunio kad nije stavio po vojvodinoj želji trobojku?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122023128_32fca63c09acb62e09dc3c343accb5d200cfb4c1827cd1c22f9ac37c4781d913.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025122023128_32fca63c09acb62e09dc3c343accb5d200cfb4c1827cd1c22f9ac37c4781d913" data-rendition-name="original" width="415" height="399" loading="lazy" alt="ustav cpc "> </figure>  Siguran sam da vojvoda Rajo od Krnje Jele, tog rasadnika urbane, građanske Crne Gore, izuzetno poštuje Valtazara Bogišića, jedno vrijeme ministra pravde Crne Gore i tvorca čuvenog Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru iz 1872. godine, posebno njegovu izjavu „što se grbo rodi vrijeme ne ispreavi“, ili, što bi savremeni pravnici rekli, „iz neprava ne može nastati pravo“. Pa da malo podučimo vojvodu, kako ne bi ubuduće tendenciozno zaobilazio ono što mu kvari sliku o „srpskoj Crnoj Gor“. <h2>PRIZNANJE IZDAJE</h2> U Ustavu Crnogorske pravoslavne crkve iz 1904. godine, u tački 22 izričito piše: „Odluke Sv. Sinoda o spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakoga obavezne potrebito im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“. Sastav Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve objavljen je u Državnom kalendaru Knjaževine Crne Gore za 1910. godinu: „Predśednik Mitropolit Mitrofan, članovi: episkop Kiril Mitrović, arhimandrit Mihailo Dožić, iguman Prokopije Vračar, protođakon Filip Radičević, protojereji Aksentije Bojović i Pavle Petrović. Sekretar đakon Ivo Kaluđerović“. Iz navedenog sastava se vidi da sekretar Sv. Sinoda nije bio njegov član, da nije imao pravo glasa, tj. odlučivanja, već da se bavio administrativnim poslovima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122023128_c76fde3a23e246c94622a8f3c36a27559a4206fd6d6fe9dc64a0a87053c2582d.png" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025122023128_c76fde3a23e246c94622a8f3c36a27559a4206fd6d6fe9dc64a0a87053c2582d" data-rendition-name="original" width="423" height="210" loading="lazy" alt="sveti sinod "> </figure>  Crnogorska pravoslavna crkva je prisajedinjena Ujedinjenoj srpskoj crkvi Zapisnikom sa „izvanredne śednice Svetoga Sinoda Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori“ od 16. 12. 1918. g, koji su potpisali Mitropolit autokefalne Crnogorske crkve Mitrofan Ban, mitropolit pećki dr Gavrilo Dožić i episkop nikšićki Kiril Mitrović. Zapisnik je potpisao i sinodski zapisničar Ivo Kaluđerović, za kojeg smo već napisali da po Ustavu CPC nije imao pravo odlučivanja. Ako uporedimo sastav Sinoda sa potpisnicima Zapisnika, viđećemo da Gavrilo Dožić nije bio član Sinoda. Što će reći da su samo dva potpisa validna. Pored toga, crkveni kanoni izričito propisuju da o statusu crkve može odlučivati isključivo crkveni sabor, nikako sinod, posebno ne sa dva člana od sedam.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122023128_832905ebef745d984e97ab2d246f7314b8e93fbdba8cd5a565eccf6e5d37db27.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025122023128_832905ebef745d984e97ab2d246f7314b8e93fbdba8cd5a565eccf6e5d37db27" data-rendition-name="original" width="446" height="341" loading="lazy" alt="Zapisi o tzv.ujedinjenju"> </figure>  Što se tiče načina donošenja odluka Sv. Sinoda, oni su Ustavom CPC iz 1904. g. bili precizno regulisani. U čl. 25 piše: „Sv. Sinod može donositi punovažne odluke, kad su prisutni u śednici: predśednik (čl. 12) i bar još tri člana od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru“, tj. najmanje četiri člana od ukupno sedam, i to tri koji su po položaju (mitropolit Crne Gore, episkop zahumsko-rasijski i arhimandrit cetinjski (čl.11) i jedan po izboru (jedan od tri protroprezbitera (čl.11). Da ne pominjemo već navedeni član 22. da odluke Sinoda ne mogu biti izvršne bez „Knjaževskog odobrenja“. Da je Crna Gora pravna država, kao što nije, odavno je odluku iz Zapisnika od 16. 12. 1918. g. trebalo staviti van pravne snage, jer iz neprava ne može nastati pravo! Ako je odluka tzv. Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji), takav je onda i bilo koji drugi akt ili odluka koje slijede iz njega. To se odnosi kako na „odluku“ dva člana Sv. Sinoda o „samoukinuću“ sopstvene autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i „ujedinjenju“ u Ujedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu, tako i na dekret regenta Aleksandra iz 1920. godine o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve. U knjizi „Srpski zločini u Crnoj Gori“, izdatoj od strane Kraljevske Crnogorske štamparije u Rimu 1921. g. piše: „Mitropolit crnogorski (Mitrofan Ban) umro je koncem mjeseca septembra 1920. u 76. godini na Cetinju. Na samrtnom času izjavio je, da je u decembru 1918. pod prijetnjom smrti od strane Srba priznao aneksiju Crne Gore Srbiji i da je ovu izjavu učinio grofu Salisu, izaslaniku Vel. Britanije za anketu u Crnoj Gori. Potonje riječi mitropolitove su bile dirljivi apel na Kralja i narod crnogorski, tražeći da mu oproste ono što je i sam smatrao izdajstvom svoje otadžbine“. <h2>SIMBOLI SRPSKE OKUPACIJE</h2> Vojvoda Rajo je na obelježavanju 120-godišnjice objave Ustava iz 1905. g. prigodu začinio i osobom u crnogorskom ruhu, ali sa pogrešnom kapom. Trebalo je Rajo da priupita onog srpskog istoričara Aleksandra Stamatovića, od kad je 4S silom nametnuto na kapi u Crnoj Gori. Znao bi da u vrijeme donošenja Ustava na crnogorskim kapama niđe nije bilo 4S, te da je to još jedan od bezočnih falsifikata koje svako malo izbacuje. Kao što nema većeg bezobrazluka i poganštine od nazivanja kapele koju je podigao Aleksandrar Karađorđević na Jezerskom vrhu Njegoševom kapelom. Vojvoda se predstavlja kao veliki antikomunista, iako su u vrijeme socijalizma više poštovane „svetinje“ nego što ih on poštuje. U vrijeme socijalizma, kad je građena brana na Pivi i seljen Pivski manastir, svaki kamen je obilježen brojem i prenešen na novo mjesto manastira. I to je rađeno 13 godina. Kamen po kamen. Pa onda restaurirano tako da je sačuvan originalan izgled. Njegoševa kapela je 1924/5 samo oburdana niz Koprivinu stranu. Komunisti je ne bi rušili, već bi svaki kamen bio vraćen na svoje mjesto i bila bi sačuvana originalna Njegoševa kapela. Da je Srbima bila svetinja i oni bi to uradili. Ali nijesu. Njima je trebala kapela kao svetinja koju je sagradio okupator, kao dokaz da je podjarmio Crnu Goru! I sad jedan ponavljač nikšićke gimnazije „Stojan Cerović“, nedostojan da pominje Njegoševo ime, hoće po drugi put da oburda Njegoševu kapelu i vrati simbol srpske okupacije Crne Gore na Lovćen. E pa teško preko nas živih!

Slobodan Jovanović

Obezdržavljenost

Svaki izborni proces, bilo da je neposredan ili se sprovodi u parlamentu, počiva na pravilima izborne matematike. Volja građana iskazuje se kroz poslaničke mandate, dok poslanici dalje biraju nosioce drugih državnih funkcija, većinama koje zavise od prirode i značaja tih funkcija.
To je uobičajena i nesporna praksa - sve dok se ne uoče nelogičnosti koje proizvode različite većine za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta iz reda uglednih pravnika. Jer tu prestaje da važi Radbruhova misao o povezanosti prava i matematike putem logike, ali i osnovna pravnička maksima da je temelj pravičnosti jednako postupanje u jednakim situacijama.
Naime, za izbor uglednih pravnika u Sudski savjet potrebna je kvalifikovana većina: dvotrećinska (54 poslanika) u prvom krugu i tropetinska (49), kao deblokirajući mehanizam, u drugom. Nasuprot tome, članovi Tužilačkog savjeta biraju se prostom većinom prisutnih poslanika koji obezbjeđuju kvorum. To znači da je minimalni broj glasova potreban za izbor članova ova dva tijela u odnosu 49, za Sudski savjet, prema 21, za Tužilački savjet.
U tom odnosu, logika i pravičnost gube svoje značenje. Potvrdu daje i nedavni izbor člana Tužilačkog savjeta sa svega 30 glasova. Takav izbor jeste legalan, ali nije legitiman, osim ako se ne prihvati stav da je „tužilačka vlada“ manje važna od „sudske vlade“.
Pored toga, ovakva razlika ne može se opravdati ni pretpostavkom da je izbor sudija složeniji i (ili) odgovorniji od izbora tužilaca, pa da, samim tim, izbor onih koji biraju tužioce treba da bude manje zahtjevan.
Takva nekonzistentnost nema uporište ni u nadležnostima ova dva tijela. I Tužilački i Sudski savjet biraju i razrješavaju tužioce/sudije, predlažu Vladi iznos sredstava za rad tužilaštava/sudova, odlučuju o disciplinskoj odgovornosti tužilaca/sudija, razmatraju pritužbe, daju mišljenja o nespojivosti obavljanja određenih poslova, kao i o nacrtima propisa koji se odnose na sudstvo, odnosno tužilaštvo. Priroda, obim i sadržaj njihovih nadležnosti su, dakle, suštinski slični.
Opravdanje za različit pristup ne može biti ni to što se u Ustavu utvrđuje da je sudstvo nezavisno, a da je tužilaštvo jedinstven i samostalan državni organ. Tijela Savjeta Evrope, kao ključni standard u izgradnji sistema zasnovanog na vladavini prava, insistiraju na visokom stepenu nezavisnosti tužilaštva. Konsultativno vijeće evropskih tužilaca u Mišljenju br. 16 (2021) jasno naglašava da nezavisnost tužilaštva treba da bude garantovana na najvišem mogućem nivou i „slična onoj koja postoji kod sudija“.
U našem sistemu to nije slučaj. Autonomija tužilaštva počinje već od načina na koji se biraju članovi Tužilačkog savjeta, odnosno od načina na koji se biraju oni koji tužioce biraju. Minimalna većina za njihov izbor nije adekvatan normativni odgovor na ove evropske standarde, niti na preporuke Venecijanske komisije da se sastav i način izbora Tužilačkog savjeta urede Ustavom.
Odsustvo takvog rješenja u praksi nije samo pravno pitanje, već i pokazatelj političke volje. Vlast ovo pitanje nikada nije problematizovala, dok je opozicija kontinuirano ukazivala na nedosljednost postojećeg modela. Rasprava je dodatno zaoštrena tokom parlamentarnog razmatranja godišnjeg izvještaja o radu tužilaštva, gdje su se mogle prepoznati ambicije za politički uticaj na tužilačku organizaciju, umjesto suštinskog nadzora nad radom.
Sve navedeno vodi preporuci: članove Tužilačkog savjeta treba birati istom kvalifikovanom većinom kao i članove Sudskog savjeta, i to kroz ustavnu normu. Time bi se spriječilo da bilo koja buduća većina zakonodavnim putem ponovo uvede rješenje “obične većine”.
Takav pristup imao bi najmanje dva pozitivna efekta: otvorio bi prostor za širi politički dijalog vlasti i opozicije i podstakao veću konkurentnost, odnosno veći broj kandidata prilikom izbora članova Tužilačkog savjeta.
U postupku ustavnih promjena, koje su u našoj političkoj zbilji, nažalost, često svedene na identitetska pitanja, neophodno je usvojiti i amandmane koji se tiču pravosuđa. Prvi bi podrazumijevao brisanje odredbe o članstvu ministra pravde u Sudskom savjetu, oko čega postoji široka saglasnost. Drugi bi uveo kvalifikovanu većinu za izbor uglednih pravnika u Tužilački savjet, oko čega tek treba izgrađivati saglasje. Uostalom, međunarodni standardi upravo tome i služe – da uspostave pravila koja uređuju sistem tako da svaki njegov segment ima puni legitimitet.

Sudski i Tužilački savjet – ista moć, različita pravila izbora

Razgradnja i razur crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog bića, prema svim pokazateljima aktuelne društveno političke scene se nalazi u završnoj fazi. Sve je počelo sramnim prepisivanjem crnogorskog sakralnog blaga, odnosno pamćenja, &nbsp;i teritorije instituciji &nbsp;suśedne države, čime se zaslugom Dritana Abazdovića, država Crna Gora stavila u podređen položaj &nbsp;u odnosu na Crkvu Srbije, učinila od nje organizaciju koja se nalazi iznad Ustava i izvan zakona!
Ova ustanova je poznata i po svojim reviziolnističkim, ratnohuškačkim, genocidnim, pedofilskim i kriminalnim aktivnostima. Sinhronizovano su uslijedila hapšenja, prije svega Milivoja Katnića i Saše Čađenovića, glavnih aktera u spriječavanju planiranog krvavog državnog udara!
Počela je „śeča direktora“(koja evo nije okončana), a institucije od značaja za državu su kadrovski „pokrivane“ poslušnicima i privrženicima beogradskog režima. Taj kadrovski „masakar“ predstavlja &nbsp;ustvari dugoročnu politiku, „da se Vlasi ne dosete“, pa tako &nbsp;ovih dana prisustvujemo kulturocidnom „zamahu“ u pravcu Državnog Arhiva Crne Gore i Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“! U prvom slučaju u Državni arhiv bi trebao da &nbsp;uđe „popovski podmladak“ Crkve Srbije, kako bi „volonterski“ osakatili ono malo preostale građe, koja (uz veliki i uzaludni otpor intelektualne elite), svojevremeno nije predata Amfilohiju Radoviću, a odnosi se na trajanje autokefalne Crnogorske pravolavne crkve. I ne samo! Drugi pravac &nbsp;djelovanja je naravno Nacionalna biblioteka na čije čelo se dovodi &nbsp;„šegač“ &nbsp;jarbola sa crnogorskom državnom zastavom!
Valja se priśetiti nacističkog spaljivanja knjiga 1933, SSSR i Kineske kulturne revolucije („čišćenje“ biblioteka od nepodobnih knjiga), Afganistana (zabrane obrazovanja za žene i ataka na biblioteke koje ne odgovaraju krutom talibanskom viđenju religije), i zašto ne pomenuti opsadu Sarajeva 1992. godine kada je &nbsp;gorjela Vijećnica i Nacionalna univerzitetska biblioteka BiH! Ovom svojevrsnom kulturocidu, kao i aktuelnom u Crnoj Gori, značajan „doprinos“ dala je Crkva Srbije, što je svojevremeno i potvrdio sud u Parizu! Ovaj kulturocidni „safari“ koštao je BiH oko 2 miliona knjiga i rukopisa!
Partitokratija i njena kadrovska rješenja predstvaljaju glavnu opsanost po arhivsko-bibliotečke fondove, i može se kazati da ona nijesu falinka sistema; ona su sam sistem! Zato se može sa pravom kazati da je stavljanje ovakvih, krovnih insitucija jedne nacije, pod upravu nekompetentnih i bezidejnih ljudi „šegača“ ljudskog duha, ustvari planska „lobotomija“ institucije! To je strategija, mnogo opasnija (o čemu govori Ciceron) od tzv. &nbsp;vetinga ili tzv. borbe protiv organizovanoga kriminala, đe se po „pravilu“ hapse oni koji su spriječili kriminalce u njihvom krvavom naumu. Kako sličan atak, za sada nije uspio u odnosu na FCJK (Fakultet za crnogorski jezik i književnost) diverzije i sabotaže se sprovode u odnosu na ove dvije ustanove, putem „legalnih“ procedura; sve je tu: konkurs, pečat, potpis! A &nbsp;može i bez Konkursa! A može i bez objavljene knjige! Radi se, dakle o tihoj temeljitoj „eutanaziji“, bez svjedoka, koje ove dvije institucije kulture, za buduća pokoljenja predstavljaju! Za to se dobrano pobrinula i fizijatrica degenerativnih oboljenja sa rukovodećeg mjesta u Manstirstvu (ne)kulture i medalja!
Marko Tuliie Ciceron bi još oko 50. godina p.n.e. kazao:
„Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne. Ali ne može preživjeti izdaju iznutra. Neprijatelj &nbsp;pred kapijom grada manje je zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
Izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi put do najviših vladarskih odaja. Jer, izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik-on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice, njihove argumente, on se obraća slabosti, koja leži &nbsp;duboko u srcu svakoga čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelja grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubice! Izdajnik je kuga!“
Crna Gora, za našu nesreću, „usavršila“ Ciceronov „obrazac“! Mi imamo sve ovo po principu aktuelnih novogodišnjih rasprodaja u supermarketima, s tim što se ovđe radi o drugačijoj veleizdajničkoj rasprodaji državnih resursa svih kategorija: Mi, dakle, imamo sve ovo 3 u 1: Budale, preambiciozne i izdajnike!

„Gospođa Ministarka“ i degenerativne tegobe

<a href="https://etv.me/drustvo/grupa-gradana-cetinja-planira-se-da-popovi-spc-i-njihovi-ucenici-pod-izgovorom-volonterskog-rada-dobiju-pristup-najvaznijim-drzavnim-dokumentima">Saopštenje grupe građana Cetinja</a> o namjeri Demokrata da pod maskom volontera u Državni arhiv uvede popove Beogradske patrijaršije kojima će tako na raspolaganje biti stavljena crnogorska arhivska baština alarm je za sve kojima je iole stalo do ove države.
Filijalama Beogradske patrijaršije i njihovim političkim predstavnicima koji se kriju iza imena Demokrate malo je što su uzurpurali sadašnjost, pa bi sad da toj sadašnjosti upodobe i prošlost kako bi velikosrpstvu obezbijedili svijetlu budućnost. Djelatnošću beogradskih crkvenih filijala u Crnoj Gori i njihove političke posluge naglavačke je izvrnuta crnogorska tradicija - izmišljene su litije koje prizivaju političko-ideološki prevrat, izmišljeno je plivanje za krst u januarskim lednim i nabujalim rijekama, izmišljen je tobožnji Njegošev amanet da bude ukopan u crkvi na Lovćenu iako toga nema u njegovu regularnome testamentu, devastirane su crkve do neprepoznatljivosti kako bi se kulturološki smjestile u ambijent kojemu nikad nijesu pripadale, stvorena je zla krv među pripadnicima različitih vjera i nacija itd.&nbsp;
Držeći u rukama tužilački i bezbjednosni sistem te strukture već dvije godine stoje iza političkih hapšenja, progona kritičara i neistomišljenika, iza procesuiranja i represije nad mirnim građanima, iza huligana koji u hordama javno prijete turskim državljnima, iza progona pisaca a osobito novinara, poput jučerašnjega beskrupuloznog saslušavanja Tinke Đuranović i nezakonitoga najavljivanja saslušanja Draška Đuranovića.&nbsp;
Dok Demokrate hapse, procesuiraju, prijete i dehumaniziraju crnogorsku intelektualnu, građansku i političku elitu, beogradski popovi dočekuju Mandićeve stidne goste s proslave 120-godišnjice crnogorskoga Ustava, onoga Ustava koji je svjedok da oni u Cetinjskome manastiru nezakonito borave jer je po njemu Crnogorska crkva autokefalna, a ne autofekalna kako je to zborio njihov dojučerašnji predvodnik.
Proučavajući "Vasojevički zakon od 12 točaka", dr Ilija M. Jelić još je 1929. godine (u Beogradu, u izdanju Srpske kraljevske akademije) ustvrdio da se po tradicijskim vasojevićkim vjerovanjima u dubokom ambisu pod zemljom nalazi Pakao kojim upravlja sâm Satana, a da je tamo pored ostalih najviše popova i kaluđera.
Nije "bogoborački", "brozomorni" komunistički period crnogorske prošlosti oblikovao taj Zakon koji je i objavljen prije toga vremena. Oni kojima je narodna svijest namjenjivala vječitu paklenu tamnicu danas bi, uz sasluženje svojih članova što djeluju u civilu, u okviru državnih ustanova, da podjarme i pod Srpski svet podvedu kompletnu crnogorsku državu, pa i Cetinje kao rak ranu svih crnogorskih okupatora.
Njihov učinak na polju nematerijalne kulture ogleda se u tobožnjoj retradicionalizaciji tradicije koja nikad nije bila imanentna ovome prostoru.&nbsp;
Njihov učinak na polju materijalne baštine ogleda se u nebrojenim devastiranim crkvama, prekrečenim freskama, prekopanim grobovima, a posebno u trajnom uništenju predistorijskoga tumula i kulta koji je naknadno vezan za Sv. Vladimira, kojemu su čak i ime promijenili u Sv. Jovan Vladimir.
Puštiti takve da pod vidom volonterstva uđu u riznicu crnogorske državne arhivske građe gore je od njezina uništenja. Jer zna se čemu će ta građa poslužiti - manupilacijama s crnogorskom istorijom, dekontekstualizaciji činjenica i uništenju onoga što ne može poslužiti velikosrpskim ciljevima.
Stoga se pridružujemo apelu grupe građana Cetinja i pozivamo gdina Mrvaljevića, direktora Državnoga arhiva Crne Gore, da svoju pripadnost Cetinju i Crnoj Gori ne podredi pripadnosti partiji kojoj po nesreći pripada, a koja za cilj ima ono što je još polovinom XIX vijeka Ilija Garašanin definisao - podvođenje Crne Gore Beogradu.

Državni arhiv Crne Gore i popovi volonteri - alarm za građanski otpor

Beogradski službenici u Crnoj Gori, i oni u mantijama i oni u civilu, mora da su procijenili da više nema potrebe da se doma ukrivaju da im je cilj revitalizacija fašističkih i kvislinških pokreta iz sredine XX vijeka.
Dok Andrija Mandić na inostranim susretima još uvijek divani o evropskome putu Crne Gore, uz domaći aneks "ali dostojanstveno" i "uspravne kičme", očita je procjena da je biračko tijelo toliko sluđeno i neznaveno da ne samo da neće reagovati na ponižavanje antifašističkih tekovina no ni na ponižavanje slobodarske tradicije a i slobode uopšte.
Kako drugačije shvatiti procesuiranje ljudi s mirnih građanskih protesta te kriminalizaciju slobode javno izgovorene riječi i šikaniranje urednika nezavisnih medija, poput jučerašnjega saslušavanja Tinke Đuranović i telefonskoga poziva na tužilačko saslušanje Draška Đuranovića.
Dok je slučaj Milivoja Katnića još poodavno razotkrio da je crnogorsko tužilaštvo postalo servis vlasti koja se sadistički sveti čovjeku koji je prije nekoliko godina razotkrio zavjereničku i veleizdajničku ulogu onoga u čijim je rukama cjelokupna državna vlast, jučerašnji poziv Policije, po nalogu Tužilaštva, Predragu Boljeviću i Veselinu Raduloviću na saslušanje povodom govora mržnje iskazanoga kroz transparent "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali" potvrda je metastaze velikosrpstva i fašizma u Crnoj Gori.
Ko išta zna nije mu nepoznato da su ta dva zločinačka kvislinška pokreta, iza kojih stoje klanja, masovna ubijanja, etnička čišćenja i zvjerski ratni zločini, djelovala kao nacističko-fašistička posluga na teritoriji bivše Jugoslavije ubijajući ne samo oslobodilačku partizansku vojsku no i nejač i civile.
Ko išta zna o Drugome svjetskome ratu nije mu nepoznato da se ta zločinačka banda kukavički povukla krajem rata tražeći spas kod "saveznika", a zapravo povlačeći se kao prirepak nacističke vojske, te da je u toj bježaniji bilo i paktiranja i saradnje. (Na stranu to što je u njihovim kolonama bilo i onih koji nijesu krvavili ruke i koji su bježali zbog lokalnih neprilika, a kroz čije primjere relativizatori istorije žele prikazati četnike kao nevine žrtve partizana i komunista. Ovđe je riječ o četničkome i o ustaškome pokretu.)
Dakle, u transparentu koji su gospoda Boljević i Radulović okačili povodom jučerašnjega protesta na Gorici nema ništa sporno. U njemu je lapidarno iskazana konačna istina o okupatorskim slugama iz Drugoga svjetskoga rata.
Umjesto da se Tužilaštvo i Policija bave porukama mržnje koje svakodnevno serviraju beogradski službenici u civilu i u mantijama, umjesto da se bavi povampirenjem četništva koje je sinonim za zločin na crnogorskome prostoru, umjesto da potraži kip Pavla Đurišića i prizove pravdi sve one koji ga promovišu kao heroja, oni slijede agendu Srpske crkve u Crnoj Gori, čiju je predvodnik u toku Drugoga svjetskoga rata klicao dučeu i fireru, a čiji je aktuelni predvodnik po ugledu na njega takvoga odabrao svoje duhovno ime, oni siju strah saslušanjima, privođenjima, biber sprejom i dimnim bombama onima koji Crnu Gore žele viđeti kao slobodno, prosperitetno, antifašističko, evropsko, građansko i pluralno društvo.
Da, ustaše i četnici, zajedno ste bježali. Da, sudeći po kipu Pavla Đurišića koji i danas bježi, bježanija je imanentna četnicima kad im se pokažu zubi.
Pozivamo stoga crnogorske građane da preplave društvene mreže porukom naših navijača: "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali". A onda neka nas pozovu na saslušanja i neka se uvjere da imamo što da im kažemo.

Imaju li Tužilaštvo i Policija dokaz da kvislinzi nijesu bježali nakon '44?

Prethodni vikend obilježio je diplomatski salto mortale Francuske u odnosu na pristupanje Crne Gore. Iz, za sada do kraja nepoznatih razloga, nastupila je privremena blokada zatvaranja dva od pet predviđenih poglavlja. Sve to je pratila neviđena diplomatska šarada i sumnja u bilateralne aranžmane o kojima vlada tajno pregovara.
Na koncu, Crna Gora je uspjela da zatvori svih pet predviđenih pregovaračkih poglavlja i time nastavila, sad već de facto, tzv. fast-track režim učlanjivanja. Teško je u praksi pronaći sličan nalet optimizma kada je riječ o samom proširenju. Međutim, bez obzira na to da li će Crna Gora ući u Evropsku uniju u željenoj 2028. godini, kako to pompezno najavljuju briselske birokrate ili nekoliko godina kasnije, logika međunarodnih odnosa i realpolitike ostaje neumoljiva.
Onog trenutka kada Crna Gora postane članica Unije, sva pažnja i fokus koji, uzgred budi rečeno, ni sada nisu na zavidnom nivou – pašće u drugi plan. U postintegracionom periodu Crna Gora će biti dominantno prepuštena tehnokratama trećeg ešalona koji će se baviti sinhronizacijom članstva i detaljima koji su daleko od nivoa visoke politike. Konsekventno, ključna i krupna politička pitanja biće stavljena ad acta i smatraće se zatvorenim.
U takvom razvoju događaja sva identitetska pitanja koja opterećuju crnogorsku političku zajednicu neće imati prostora da budu artikulisana ili da zavređuju pažnju.
To dalje znači da bi, nakon pristupanja, čak i na nivou hipoteze, moglo lako doći do dodatnog derogiranja svih nerazriješenih nacionalnih i entitetskih pitanja, naročito ukoliko ne dođe do suštinskih promjena u regionu. Primjer za to je Estonija, koja u prvim godinama članstva u Uniji nije mogla da aktuelizuje pitanja zaštite svog nacionalnog i državnog identiteta u odnosu na Rusiju i rusku manjinu. Tek će sa usložnjavanjem geopolitičke situacije na istoku Ukrajine ta pitanja ponovo postati relevantna.
Na sličan način mogla bi proći i Crna Gora, u kojoj sadašnja vlast nominalno ne pokazuje razumijevanje – ili, preciznije, nema ni namjeru da ga pokaže – za ono što su ključne odrednice državnog i nacionalnog pitanja. Naprotiv, njihova misija je suštinski destruktivna u odnosu na ta pitanja, što je teza koju ne treba dodatno dokazivati.
Zbog toga je ključno da crnogorska opozicija, ne samo parlamentarna već i u širem društvenom smislu, zajedno s nevladinim sektorom, intelektualnom i akademskom zajednicom, kao i aktivistima, iskoristi preostalo vrijeme kako bi u očima međunarodne zajednice aktuelizovala crnogorsko pitanje. Prije svega, to se odnosi na pitanje zaštite nacionalnog identiteta Crnogoraca u odnosu na velikosrpski nacionalizam – pitanje koje nesporno pripada korpusu ljudskih prava.
Ovo je vjerovatno posljednja prilika da se o tim temama govori jasno, argumentovano i dosljedno. U suprotnom, Crna Gora bi mogla ponoviti iskustva nekih drugih država i ostati prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti koja joj trenutno ne ide u prilog. Istorijsko iskustvo pokazuje da smo, kad god smo se našli pred sličnim izazovima, najčešće popuštali.
Nesporno je da će 2026. godina biti period u kojem će eksponenti velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori, kroz izvršnu vlast, pokušati da postignu sve što su izgubili kako 1997, tako i 2006. Među tim pitanjima je i jezičko pitanje, ne samo u kontekstu Crne Gore, već i kao potencijalno pitanje službenog jezika Evropske unije. Uz to idu i drugi, folklorni i manje folklorni elementi identiteta, kao i nezaobilazni istorijski revizionizam.
Crnogorsko pitanje mora počivati na jasno definisanom nacionalnom ključu, ali istovremeno i na državnom pitanju. Emancipacija nacionalne svijesti Crnogoraca mora pratiti konstituciju državne svijesti – svijesti koje su međusobno komplementarne, ali ne nužno i identične. U tom drugom segmentu saveznike treba tražiti među političkim predstavnicima manje brojnih naroda u Crnoj Gori koji nisu pod kontrolom Beograda.
Sve drugo bi Crnu Goru u Evropskoj uniji pretvorilo u državu u kojoj se o ovim pitanjima više ne govori i koja bi bila trajno prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti. Opozicija, paralelno finalizaciji pristupnih pregovora, elementarno treba da počne da razmišlja o ovom pitanju, a potom da ostatku opozicione javnosti ponudi mapu puta.
Iskustvo učlanjenja u NATO ponudilo je tadašnjoj vladajućoj eliti svojevrsno utočište i otupilo refleks na ono što su žilave konstante velikodržavne politike. Takav scenario se sada mora izbjeći, jer nove prilike za popravni neće biti.

Crnogorsko pitanje i EU

Sad, kada su se ujedinili Marko Milačić i Andrija Mandić, više nema dileme - Crna Gora je sigurna buduća članica Evropske unije. Ako znamo da će baš Milačić, “zakleti evropejac i veliki promoter NATO saveza”, biti Mandićev stranački savjetnik za Evropsku uniju i međunarodne odnose, kao i na čelu Kancelarije Nove srpske demokratije za „EU i međunarodne odnose“, zime nema. 
 
Šalu na stranu, ovo političko poglavlje je zaista prepuno ironije. 
 
Teško je reći šta je delikatnije: evropski put Nove srpske demokratije ili Milačićev dosadašnji, sadašnji i budući doprinos tom putu. 
 
Podsjetimo, Milačić je bio lider Pokreta za neutralnost i svojevremeno je spaljivao NATO zastavu. Ipak, ujedinjenjem Prave Crne Gore i Nove srpske demokratije, očigledno se otvara novo poglavlje političkog djelovanja – bar na papiru. 
 
Možemo pretpostaviti da će Milačić biti novi Mandićev glasnogovornik u susret EU za teme poput „srpskog jezika kao službenog“, prekrajanja himne i zastave, te izbora drugih državnih simbola – sve redom ključna integraciona pitanja od presudnog značaja za ulazak Crne Gore u EU. 
 
Vjerujemo i da će Milačić značajno doprinijeti daljem unapređenju odnosa Crne Gore sa Hrvatskom, Kosovom, Albanijom i drugim susjedima. 
 
Jedno je sigurno: “najevropskiji savez je već stvoren”. 
 
E viva!

Miraš Dušević

Zime nema: Milačić i Mandić vode Crnu Goru u EU

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici će saslušati i članove žirija, kao i zaposlene u Ministarstvu kulture i medija koji su bili odgovorni za dodjelu Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću - kazao je za Televiziju E jedan od članova žirija Danilo Marunović.
On je u izjavi za našu televiziju rekao da je tek danas saznao da je tužilaštvo konačno otvorilo predmet povodom sporne dodjele nagrade Bećiroviću za djelo koje tada nije postojalo. Marunović očekuje da nadležni donesu ispravnu i zakonitu odluku.
- Konačno je pokrenut predmet povodom kontroverzne dodjele najvećeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade. Prvi sam koji je saslušan u tužilaštvu na ovu temu. Prema mojim saznanjima biće saslušani svi članovi žirija i ljudi iz ministarstva koji su direktno uključeni u proceduru dodjele najvećeg državnog priznanja - kaže Marunović.
On ukazuje na, kako opisuje, apsurdnost čitave situacije.
- Djelo za koje je dodijeljeno najveće državno priznanje nije postojalo kada je za njega glasano. Knjiga "Kuća beskućnika" Bećira Vukovića nije postojala u trenutku kada je dobila nagradu i to je neupitna istina i vjerujem da će ovo tužilaštvo, a kasnije i sud, savjesno reagovati u odnosu na tu istinu – poručuje Marunović.
Na očiglednu zloupotrebu službenog položaja i kršenja zakona prilikom dodjele Trinaestojulske nagrade ukazao je i reditelj Andro Martinović. 
- Rekao bih da nije samo ono što je dio resora kulture u pitanju, odnosno u ovoj Vladi imate jednu bizarnost, pored te da sam ubijeđen da premijer Milojko Spajić nije u stanju da nabroji sve svoje ministre, nego imate jednog nad ministra kulture koji je inače ocijenjen nulom. Njegova aktivnost nije uopšte registrovana osim možda u nekim ovakvim stvarima, pored toga što samo naplaćuje dolaske i odlaske na posao. No, naravno, treba jednog dana ozbiljno preispitati i one ljudi koji su na nižim pozicijama ministarstva kulture, kao što su direktori direktorata, razni savjetnici i drugi, jer sam i sam bio svjedok da su više puta učestvovali u zataškavanju nekih sličnih skandala - kazao je Martinović gostujući u 24 sata Televizije E. 
Uprava policije procesuirala je 35 građana koji su 8. jula protestovali ispred Vile Gorica zbog dodjele Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću za tada nepostojeće djelo "Kuća beskućnika". 
Istovremeno, građani su izrazili i nezadovoljstvo zbog Vukovićevih javno izrečenih anticrnogorskih stavova. Iz Uprave policije su saopštili da je bilo riječ o neprijavljenom skupu, koji je organizovala organizacija STEGA, tokom kojeg je, kako navode, došlo do narušavanja javnog reda i mira, kao i do fizičkog napada na policajce. 
Među procesuiranima su, pored reditelja Danila Marunovića, i poslanik Demokratske partije socijalista Oskar Huter, kao i članica Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aida Petrović. Iz STEGA-e su, povodom procesuiranja učesnika protesta, poručili da je postupanjem policije i državnog tužilaštva narušeno ustavno pravo na mirno okupljanje i slobodu izražavanja, ističući da se, prema njihovom stavu, mirni građanski protest neopravdano tretira kao prekršaj.

Marunović: Neupitna istina da nije postojala Vukovićeva knjiga kada je dobila nagradu, vjerujem da će tužilaštvo i sud savjesno reagovati

Kvalitet vazduha u Glavnom gradu mjeri više stanica, saopšteno je u Jutarnjem programu RTV Podgorica, a nadležni poručuju da nije bio više zagađen od vazduha u Pljevljima. Podaci o kvalitetu vazduha u Podgorici, kako je naglašeno, prikupljaju se sa više mjernih stanica, kada je riječ o PM česticama, one u Bloku 5 su najizraženije.
- Blizu nam je i naselje u kojem se koristi drvo za grijanje, blizu je i saobraćajnica, blizu su urbane cjeline. Tako da je ta stanica pokazatelj kvaliteta vazduha na prostoru Podgorice i naša aplikacija, koja će uskoro biti aktivna, je upravo vezana za tu stanicu - navela je Gordana Đukanović iz Agencije za zaštitu životne sredine.
Kvalitet vazduha, dodaje, može značajno da varira iz sata u sat, posebno tokom zime, kada su dominantni izvori zagađenja individualna ložišta, saobraćaj i nelegalno spaljivanje otpada. Smatra da nijesu tačni navodi da je vazduh u Podgorici bio zagađeniji od onog u Pljevljima.
- Ne mogu se složiti da je Podgorica zagađeniji grad od Pljevalja. Trenutno je u Pljevljima niža koncetracija niža PM 10 i PM 2.5 čestica, ali kumulativno u Pljevljima imamo sagorijevanje uglja, koncetraciju sumpor dioksida, koje su konstatno visoke u zimskom periodu, tu je Termoelektrana… - zaključuje Đukanović.
Iz Agencije apeluju na građane, posebno mlade i roditelje sa djecom, da u danima sa povećanom koncentracijom zagađujućih materija smanje boravak i fizičke aktivnosti na otvorenom i redovno se informišu na zvaničnim kanalima. Poručuju da su svi podaci dostupni i da unaprijeđuju trenutnu aplikaciju, sa potpunim i preciznim informacijama.

Đukanović: Netačno da je vazduh u Podgorici zagađeniji nego u Pljevljima

U emisiji Srećan dan donosimo priče koje povezuju muziku, društvenu stvarnost i digitalno doba.&nbsp;
Povod za razgovor sa DOLCE HEROM je njena nova pjesma, ali i sve brojniji projekti koji je pozicioniraju kao autentičan glas savremene muzičke scene. Govorimo o njenom stvaralaštvu, planovima i značajnom priznanju – podršci Fondacije Miloš Karadaglić.&nbsp;
U fokusu emisije je i važna društvena tema: digitalni prostor kao ogledalo podjela i netrpeljivosti u Crnoj Gori. Koliko internet razotkriva, a koliko produbljuje postojeće razlike? Kako se danas čuva multikulturalizam u online okruženju i koji su mehanizmi zaštite od govora mržnje? O ovim pitanjima govorimo sa Miljanom Rakočević, saradnicom na Fakultetu pravnih nauka Univerziteta Donja Gorica.&nbsp;
Za kraj – Srećni AI donosi osvrt na čudne navike ljudi u digitalnom svijetu, uz dozu humora i prepoznavanja svakodnevice.&nbsp;
Gledajte Srećan dan, od devet do 11 sati na Televiziji E.

U "Srećnom danu" o muzici, društvenoj stvarnosti i digitalnom dobu

Nema krivičnog djela u sadržaju transparenta "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali" - kazali su Televiziji E iz Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici.&nbsp;
Iz ovog tužilaštva su našoj televiziji kazali da se dežurni državni tužilac Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici, nakon razmatranja, izjasnio da u konkretnom slučaju nema elemenata krivičnog djela za koje bi bilo nadležno ovo tužilaštvo.
- Predrag Boljević i Veselin Bato Radulović nijesu pozivani niti saslušani povodom ovog događaja - navodi se u odgovoru Televiziji E.
U Višem državnom tužilaštvu, kako su kazali TV E, nije ni formiran predmet povodom te poruke istaknute 19. decembra na okupljanju u podnožju Gorice.
- Nije formiran predmet kod ovog tužilaštva, imajući u vidu da je ocijenjeno da u radnjama navedenih osoba nije bilo elemenata krivičnog djela za koja se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti - navodi se u odgovoru Televiziji E.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fzbog-transparenta-na-gorici-policija-trazila-podatke-boljevic-porucuje-ovo-je-dno-dna-ne-bojimo-ih-se&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;
Podsjećamo, tokom protesta zbog procesuiranja 35 građana koji su se protivili dodjeli Trinaestojulske nagrade Bećiru Vukoviću, policajac u civilu je sudskom vještaku Predragu Boljeviću i arhitekti Batu Raduloviću tražio podatke, saopštavajući da tužilac smatra da na transparentu ima elemenata govora mržnje.&nbsp;
Nakon odgovora Osnovnog i Višeg tužilaštva ostalo je nejasno ko je naložio policajcu u civilu da Boljeviću i Raduloviću uzima lične podatke i da nagovještava poziv na saslušanje u policiji.

Nema krivičnog djela u sadržaju transparenta "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali"

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, bez ijednog pogleda ili riječi, nonšalantno je prošao pored majke Slobodanke Krgović, koja štrajkuje glađu ispred zgrade parlamenta, boreći se, kako kaže, za dostojanstvo svih majki sa troje i više djece čija su primanja zamrznuta još od 2016. godine.&nbsp; Mandić se uputio ka službenom automobilu, potpuno ignorišući ženu koja stoji sa transparentom i apeluje na državni vrh. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DoTE8wNc6vVQ&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Krgović jističe da je na ovaj vid protesta primorana, jer majke godinama bezuspješno pokušavaju da dobiju makar minimum institucionalne pažnje. – Ja sam počela štrajk glađu da bih apelovala na predstavnike vlasti da nam povećaju primanja koja su zamrznuta od 2016. godine, a u jednom periodu ih nijesmo ni primale. Donijet je zakon 2021. i od 2022. dobijamo ta fiksna obeštećenja. Tražimo da se odmrznu primanja i da se usklađuju jednom ili dvaput godišnje, kao sva ostala, u odnosu na troškove života – kazala je Krgović. Podsjeća da su majke već protestovale ispred Skupštine, ali da nije bilo reakcije institucija. Peticiju koju je potpisalo 7.500 majki parlament još nije razmotrio, iako je budžet na dnevnom redu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025122211124_e723e5ab81ffbd4b5c777b30ccd9b44b8f7dc7c6d69d4973c422bcbae48aafdb.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025122211124_e723e5ab81ffbd4b5c777b30ccd9b44b8f7dc7c6d69d4973c422bcbae48aafdb" data-rendition-name="original" width="677" height="388" loading="lazy" alt="krgović"> </figure>  – Zato smo zabrinute. Ako se usvoji budžet bez razmatranja naših zahtjeva, pitanje je šta dalje. Zato sam i ponijela transparent sa iznosima primanja: 192 eura za majke sa biroa i 336 za majke iz radnog odnosa – navela je ona. Krgović poručuje da očekuje hitnu reakciju Skupštine prije izglasavanja budžeta, jer u suprotnom – protest bi mogao da se radikalizuje. – Moj štrajk glađu trajaće do petka. Ako ne bude reakcije, majke iz cijele Crne Gore će doći ovdje i radikalizovaćemo štrajk: blokade saobraćaja i druge mjere. Ali vjerujem da do toga neće doći. Očekujem da me neće pustiti da kolabiram ovdje, već da ćemo dobiti poziv. Predali smo zahtjeve Skupštini i Vladi – kazala je ona. Majke, dodaje, traže tri konkretne stvari: - &nbsp;korekciju i usklađivanje primanja, - &nbsp;isplate preko banaka i uplatu doprinosa za PIO, - sastanak sa predstavnicima vlasti – koji do sada nije zakazan. Uprkos njenom prisustvu pred samim ulazom, predsjednik Skupštine prošao je pored nje bez reakcije, sa potpunim &nbsp;odsustvom empatije prema ženi koja zbog egzistencijalne borbe rizikuje zdravlje. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutu.be%2FKY4h1YSluAc&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

VIDEO: Mandić nonšalantno prošao pored majke koja štrajkuje glađu; Krgović: Ne tražim ništa lično već pravdu za 7.500 majki

Administracija predsjednika SAD Donalda Trampa smjenjuje gotovo 30 karijernih diplomata sa ambasadorskih i drugih mjesta u ambasadama. Prema pisanju američkih medija, među njima je i američka ambasadorka u Crnoj Gori – Džudi Rajzing Rajnke.
To se događa u okviru napora za preoblikovanje američkih diplomatskih predstavništava i postavljenje osoblja za koje se smatra da potpuno podržava Trampove prioritete, oličene u poruci "Amerika na prvom mjestu", piše <a href="https://apnews.com/article/diplomacy-ambassadors-state-department-1a10058998c86e799ce4e5132a99da18" target="_blank">Associated Press</a>.
Šefovi misija u najmanje 29 zemalja obaviješteni su prošle nedjelje da se njihova postavljenja završavaju u januaru, rekla su dva zvaničnika Stejt departmenta koji nijesu željeli da im se navede ime. Oni koji su pogođeni promjenama ne gube svoj posao u spoljnoj službi i vraćaju se u Vašington na druge dužnosti ako žele da ih preuzmu, rekli su ti zvaničnici.
Svi povučeni ambasadori preuzeli su dužnost za vrijeme administrcije predsjednika Džozefa Bajdena, ali su ostali na tim mjestima poslije prvobitne čistke na početku Trampovog drugog mandata u januaru, kada su ciljani uglavnom politički postavljeni namještenici. To se promijenilo u srijedu kada su počeli da dobijaju obavještenja iz Vašingtona da treba da odu, piše Associated Press.
Stejt department nije komentrisao konkretan broj osoblja ili ambasadora kojih se to tiče, ali je saopšteno da se radi o standardnom procesu u svakoj adminsitraciji. Kako je saopšteno, ambasador je "lični predstavnik predsjednika i predsjednikovo je pravo da osigura da ima pojedince u ovim zemljama koji unapređuju njegovu agendu 'Amerika na prvom mjestu'".
Najviše pogođena smjenama je Afrika, gdje su povučeni ambasadori iz 13 zemalja - Burundi, Kamerun, Zelenortska ostrva, Gabon, Obala Slonovače, Madagaskar, Mauricijus, Niger, Nigerija, Ruanda, Senegal, Somalija i Uganda.
Na drugom mjestu je Azija sa promjenama ambasadora u šest zemalja - Fidži, Laos, Maršalska ostrva, Papua Nova Gvineja, Filipini i Vijetnam.
U Evropi smjene su se dogodile u Jermeniji, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Slovačkoj.
Na Bliskom istoku u dvije države - Alžiru i Egiptu, koliko i u Južnoj i Centralnoj Aziji - u Nepalu i Šri Lanki) i na Zapadnoj hemisferi - u Gvatemali i Surinamu.

Tramp smijenio Rajzing Rajnke

Pljevlja su među najzagađenijim mjestima u Evropi. Tokom zimskih mjeseci koncentracije sumpor-dioksida, PM čestica i drugih otrovnih gasova višestruko premašuju dozvoljene granice. Djeca završavaju na kiseoniku. Stariji se guše u sopstvenim domovima. Broj oboljelih od respiratornih i malignih bolesti iz godine u godinu raste - poručio je građanski aktivista Pavle Čolović u otvorenom pismu svjetskim liderima, predsjednicima država, premijerima, ministrima zdravlja i životne sredine, predstavnicima Ujedinjenih nacija (UN), Evropske unije (EU) i međunarodnih ekoloških organizacija.
Naglasio je da se obraćam iz Pljevalja - malog ali, kako je rekao, najljepšeg grada na sjeveru Crne Gore - koji već decenijama polako umire - ne od rata i gladi - već od vazduha koji udišu.
- Posebno zabrinjava činjenica da je Termoelektrana Pljevlja zvanično prošla takozvanu „ekološku rekonstrukciju“, u koju je uloženo skoro 100.000.000 eura. Javnosti je obećano smanjenje zagađenja, usklađivanje sa evropskim standardima i zaštita zdravlja građana - naveo je on.
Danas, nakon tog enormnog ulaganja, stanje je, podvlači Čolović, nikada gore.
- Zagađenje je veće, zdravstvene posljedice su teže, a povjerenje građana potpuno urušeno. Postrojenja za odsumporavanje i denitrifikaciju ne funkcionišu kontinuirano, mjerni sistemi se gase upravo kada je zagađenje najizraženije, a odgovornost se prebacuje sa institucije na instituciju - naglasio je on.
Čolović je podvukao da ovo pismo nije politički pamflet – nego vapaj jednog grada.
- Ovo je optužnica savjesti. Ovo je pitanje: kako je moguće da se uloži 100 miliona eura, a da građani danas udišu otrovniji vazduh nego ranije? – naveo je Čolović.
Oni, kako je rekao, traže hitnu međunarodnu pažnju i nezavisni monitoring kvaliteta vazduha u Pljevljima, međunarodnu reviziju efekata ekološke rekonstrukcije Termoelektrane Pljevlja, pritisak na nadležne institucije da poštuju ekološke i zdravstvene standarde, zaštitu osnovnog ljudskog prava - prava na život i zdrav vazduh.
- Zagađenje ne poznaje granice, nacije ni ideologije. Ako danas ćutimo nad Pljevljima, sjutra će neko drugi pisati isto pismo iz nekog drugog grada. Ne tražimo privilegije. Tražimo istinu, odgovornost i pravo da naša djeca imaju isto pravo na zdrav život kao djeca u Parizu, Berlinu ili Oslu - zaključio je Čolović dodajući da se nada da će čuti glas jednog malog grada prije nego potpuno utihne.