Žan Pol Sartr reče: „Postoje samo dvije vrste ljudi sa kojima ne mogu da izađem na kraj: to su oni koji sve znaju i oni koji ne znaju ništa“. Postoji i treća, Pole, oni koji ne znaju ništa, a misle da znaju sve! Takve mi imamo u Crnoj Gori i, što je najgore, odlučuju o sudbini države. Hoće li i svijet to shvatiti zavisi od toga da li će svjetska politika postati suštinska umješnost ili će ostati na nivou forme i površnosti kao danas. Zohran Mamdani, 35-godišnji musliman, rođen u Ugandi, socijalista, pobijedio je na izborima u Njujorku sa osvojenih 50,3% osvojenih glasova. Nažalost, svijet je tako ustrojen da politička situacija u Americi u velikoj mjeri utiče globalno na onaj dio svijeta koji, s pravom ili ne, nazivamo demokratskim i civilizovanim svijetom. O tome kakve vibracije šalje svijetu današnja Amerika govori i to da je predśednik Amerike Donald Tramp prijetio Njujorčanima da će im uskratiti federalna sredstva, koja zakonski pripadaju Njujorku, ukoliko izglasaju Mamdanija. I nije samo Njujork slika da se Amerika polako budi iz bunila trampizma i politike koja teži autokratiji, samoljublju, samovolji i prizemnom populizmu. Demokrate su osvojili izbore i u Virdžiniji i u Nju Džersiju. Volio bih da vjerujem da se radi o trendu koji će imati odraza na čitavu zapadnu hemisferu. <h2>IZVJEŠTAJ EK</h2> To je veoma važno i za Evropu, u kojoj je počeo da raste broj autokratskih režima zasnovanih na golom populizmu, lažima, uzurpaciji medija i ugroženosti njihovih sloboda, konzervatizmu i antievropskim tendencijama. Takvoj Evropi je trebalo dugo vremena da shvati na primjeru Srbije da politički interesi koji ne uvažavaju demokratske i vrijednosne standarde na kojima je formirana EU vodi samo usložnjavanju i komplikovanju političke situacije i priču o ujedinjenoj Evropi čini najobičnijom farsom. Pokazalo se da su bivše socijalističke zemlje izvor najkonzervativnijih političkih ideologija, da su sklonije izigravanju demokratskih principa i povratku autokratskim vođama, zaboravljajući čak i rusku čizmu koja ih je dovela u prošlosti do najrepresivnijih i najbijednijih država i u širem prostoru od Evrope. Ta vrsta evropske površnosti i formalizma u bavljenju zemljama koje pretenduju članstvu u EU u najboljoj mjeri se oličava u najnovijem izvještaju Evropske komisije o „napretku Crne Gore“ u EU integracijama. Niti je taj izvještaj iskren, niti je iskrena namjera Crne Gore da pripodobi politčki sistem evropskim standardima i vrijednostima. Ne znam da li je u pitanju nerazumjevanje crnogorskog jezika da bi se shvatila suština režima u Crnoj Gori, pa se samo slušaju neiskrene izjave na engleskom jeziku crnogorskih zvaničnika, kojima su usta puna EU integracija, dok je sve što rade goli simulakrum.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251108221144_6d8334f436cd0b6e3b52104ddf9a240b0bd7b0dda62ecc076dee746033d2ca13.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251108221144_6d8334f436cd0b6e3b52104ddf9a240b0bd7b0dda62ecc076dee746033d2ca13" data-rendition-name="original" width="987" height="650" loading="lazy" alt="Johan Satler i Milojko Spajić"><figcaption>NITI JE IZVJEŠTAJ EK ISKREN, NITI JE ISKRENA NAMJERA VLASTI CRNE GORE: Satler i Spajić(Photo: Vlada Crne Gore )</figcaption></figure>  Da riba smrdi od glave pokazuje politički autsajder na čelu vlade, koji niti zna što su mu nadležnosti, niti kako funkcioniše sistem. Tako se bruka da izvršna vlast ne može da se miješa u sprovođenje sudskih presuda, obmanjujući evropske partnere da su tri sudske odluke o nelegalnosti izbora direktora Javnog servisa unutrašnja stvar samog Javnog servisa Crne Gore? Znači li to da sve sudske odluke mogu biti neizvršne ukoliko osuđeni neće da ih prihvati? Je li to pokušava da nam objasni vajni premijer? Njegova potpuna neizanteresovanost za partijsku samovolju u kulturi, bezbjednosnom sektoru i drugim resorima rječito govori da se radi o klasičnom politikantu, nedoraslom za funkciju koju obavlja. Premijer treba da zna da je oduvijеk pоstојаlо suštinsko pitаnjе kаkо unutаr držаvе оgrаničiti njеnu prеvеliku vlаst s јеdnе strаnе, а s drugе, kаkо urеditi оdnоsе izmеđu glаvnih оblikа držаvnе vlаsti. U tome se ogleda da li je neka zemlja demokratska ili ne. Postoje samo dvа оdgоvоrа: јеdinstvо vlаsti i pоdjеlа vlаsti. Pоstојаnjе sistеmа pоdjеlе vlаsti smаtrа sе gеnеrаtоrоm pоlitičkе slоbоdе, јеr uprаvо u tоmе је sаdržаnа prоširеnа idеја о pоlitičkој slоbоdi оgrаničаvаnjеm držаvnе vlаsti iznutrа. Ukoliko, s obzirom da to radite i namjeravate da nastavite da radite, hoćete da izvršna vlast kontroliše sve tri grane vlasti, vaša proevropska retorika je lažljiva, neiskrena i prevarna. <h2>NAJGORA VLADA</h2> U najvećoj mjeri na takvu politiku utiče to što se radi o jednoj od najgorih vlada u istoriji Crne Gore, čega su svjesni svi konstituenti Vlade, pa se međusobno štite tako što se ta, jedna od nabrojnijih vlada u svijetu, održava na međusobnim ucjenama i instiktom za golim održanjem po svaku cijenu. Što je najgore, oni sebe ubjeđuju da su uspješni u poslu koji obavljaju. Za članove crnogorske vlade najbolju definiciju je dao Napoleon Bonaparta riječima da budala ima veliku prednost nad pametnim čovekom: uvijek je zadovoljan samim sobom. Samo pogledajte sektor bezbjednosti; nikad gori, a nikad hvaljeniji od amatera koji ga vode. Zamislite tu hvalisavost time što nacisti, koji su pozivali na smrt jedne nacije, turske, nijesu isprovocirani od strane policije da čine veće nerede, već su im obezbijedili policijsku pratnju dok su vršili krivično djelo izazivanje nacionalne mržnje, sa posljedicama po imovinu žrtava mržnje? Više je nego jasno da je u pitanju biračko tijelo konstituenata vlasti, inače da se radilo o Crnogorcima, a śetimo se Glovo inaguracije nedosatojnog Joanikija 5. septembra 2021. godine, druge bi vaspitne palice pjevale, udružene sa suzavcem i gumenim mecima. Naravno, Crnogorcima nije svojstvena mržnja prema drugim narodima, te takve izlive mržnje prema Turcima ne bi ni bile moguće. Poput kameleona, šovinizam dobija boju prema svom kontekstu, odnosno prema preovlađujućem sistemu vrijednosti koje diktiraju političke „elite“ na vlasti. Nezrelo i budalasto uvođenje viza turskim državljanima govori o jadnom podilaženju vlasti najgorem primitivizmu i šovinizmu, svjesni da se radi istom političkom soju, a nesvjesni štete koju čine državi Crnoj Gori. Da ne pominjemo amaterizam i bruku oko hvatanja napadnutih Azerbejdžanaca i jednog Turčina. Scenario za komediju. <h2>ZLOUPOTREBA MANTIJE</h2> Uostalom, aktuelna vlast podiže spomenik čovjeku koji je blagoslovio navodni pokolj crnogorskih muslimana, fikciju iz Njegoševog „Gorskog vijenca“. „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom“, poentirao je lik sa spomenika. Nije daleko od slične retorike ni aktuelni Glovo mitropolit Crkve Srbije Joanikije, koji je primio orden predśednika Milatovića namijenjen spomeniku, sa izjavom da su Crnogorci bili „lakomi na śečenje turskih glava“ i da je „to negdje i danas prisutno u nama“. Crnogorci su uvijek poštovali svoje protivnike. Da, mi smo śekli turske glave kad se branila Crna Gora i stavili tačku na ta vremena. Mi nemamo kompleks rajetine, niti potrebu da se svetimo za neka prošla vremena. A nemamo problem ni sa nezavisnošću Kosova i njihovim oružanim snagama. Sveštenicima Crkve Srbije mantija i titula koju nose obezbjeđuje autoritet koji ne zaslužuju i koji zloupotrebljavaju. Oni se, nažalost, obraćaju i mladim ljudima i ljudima ograničenog obrazovanja i sposobnosti da razumiju suštinu vjere, nacije, društva, savremenog svijeta... Njihovo pogrešno tumačenje hrišćanstva ima razoran efekat na njihove sljedbenike, dok uče mržnji, šovinizmu, antievropeizmu, opskurantizmu, veličanju masovnih ubica i ratnih zločinaca, veličanju izdaje, kolaboracije sa fašizmom. Otuda ne čudi da oni koje je takva crkva dovela na vlast strogo vode računa da ne povrijede ośećanja onih koji podižu spomenike zločincima, kriju ih po crkvama i koji su svoje fašisoidne porive izlili na prostor ispred Skupštine Crne Gore. „Sabrao“ ih rahmetli Amfilohije, što bi rekao nedozreli predśednik Crne Gore, koji mjestimično izigrava evropejca dok se redovno dodvorava najprimitivnijoj populaciji u Crnoj Gori, čija su jedina veza sa Evropom njihova prevozna sredstva i garderoba.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251108221148_e573f38dbc24d79a8a100f19fbef4e4a3b956de7c946f3204e5c565f36c3b928.webp" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251108221148_e573f38dbc24d79a8a100f19fbef4e4a3b956de7c946f3204e5c565f36c3b928" data-rendition-name="original" width="1600" height="1068" loading="lazy" alt="Milatović i Joanikije Mičović"><figcaption>CRKVA IZNAD DRŽAVE: Mićović i Milatović(Photo: Predsjednik Crne Gore )</figcaption></figure>  <h2>ŠARENA LAŽA</h2> Kada evropski politikanti sačine političku strategiju ne odstupaju od nje iako ih stvarnost svakodnevno demantuje. Ne smeta meni što su čvrsto riješili da iz političkog oprtunizma prime malobrojnu Crnu Goru u članstvo u EU, bez prava da odlučuje i na probni period. Meni smeta što je primaju u stanju bezakonja, kršenja Ustava i zakona, pretvaranja sudske, tužilačke i bezbjednosne vlasti u partijsku prćiju. Što se ispunjava formalni zahtjev o kompletiranju Ustavnog suda, dok se on formira po direktivama najgorih u vlasti, što se pišu falsifikovane optužnice, što se proganjaju ljudi na osnovu izmišljenih optužbi... Što se strah za slobodu širi, što se daje podstrek mržnji, što se parališe otpor prema nasilju, jer svako može postati žrtva bezakonja i zloupotrebe pravosudne vlasti. Odsustvo prava odlučivanja i

Slobodan Jovanović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Budala je uvijek zadovoljna sobom

07.11.
22:00h
Najvjerovatnije je da su glasači Demokrata kao ona publika koja gledajući in vivo ili na TV mađioničara vjeruje da on zbilja može da uradi ono što im izgleda da radi.
Kako drugačije objasniti onako opuštene i lagodne nastupe Bogdanovića u kojima prijeti pesnicama države, jurišom države, kako će mjaukanje odlijegati planinama kad neki krenu na neke.
Zar im članstvo ne misli da je Koprivica zbilja naplatio 28 miliona poreza.
Zamislite da ti ljudi mrze crnogorska drva za ogrijev i da im misle isto što i Bemaxu, koji CG budžetu najviše daje.
Niko se od Crnogoraca ogrijao ne bi.
Naša je sreća što je njima ishod svega onoga što rade i čime prijete - nepoznat.
A nepoznat im je nezavisno od sile kojom prijete, spinovanja, neznanja, brutalnog targetiranja i svega drugog na čemu im počiva trud.
Mržnja je najveći beskraj. Koja ne trpi razloge.
Na negativnoj emociji niko nije uspjeh sazidao i takav primjer kroz istoriju ne poznajete.
P.S: Plašim se života koga bih bio prinuđen da se stidim. Ili dođem u situaciju da se samoubistvom sačuvam.
P.S. 1: Od nepismenosti se vremenom može i neka pristojna vrlina napraviti.
Od polupismenosti se niko još nije spasio.
Posebno ako je stečena diplomom, recimo, u okolini Mrčajevaca.

Zoran Piperović

Nepoznat ishod

Još jedna državna bruka, još jedna sramotna državna predstava. I pitanja na koja za sada nema jasnih, nedvosmislenih odgovora: da li je Goran Jokić i dalje čelnik regionalnog policijskog sektora ,,Centar“; smije li iko od zvaničnika bezbjednosnog sektora da zvanično izađe u javnost i saopšti istinu? &nbsp;&nbsp; Ministar Danilo Šaranović? Ćuti. Čelnik uprave policije Lazar Šćepanović? I on, zvanilno, ćuti. &nbsp; Ali nezvanično, konspirativno i u pola glasa, Šćepanović je noć ranije javio telefonom Vesni Pejović, majci ubijene Nataše Martinović i babi dječaka Marka i Mašana, da famozni Jokić nije više načelnik. &nbsp; ,,KORISNE NEJASNOĆE” Da li je Jokić smijenjen, da li je, možda, neraspoređen jer je predao zahtjev za penziju - e to lukavi čelnik Uprave policije nije želio da saopšti. Neće se oglašavati, kazao je ladno Šćepanović, bez ikakvog skrupula prema ljudima koji već deset mjeseci svakog dana, po suncu, kiši ili snijegu, borave na Kruševom ždrijelu, uporno tražeći istinu o tome – ko je odgovoran za to što je policija zakazala da reaguje u dva velika masakra u kojima su stradale 23 osobe, među njima četvoro đece. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251107181140_54ceefb64cc79e0eaa895b59b6e30ec6b874313dd70ac15f8714695f0cbb2224.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251107181140_54ceefb64cc79e0eaa895b59b6e30ec6b874313dd70ac15f8714695f0cbb2224" data-rendition-name="original" width="862" height="738" loading="lazy" alt="SRAMNO DRŽAVNO ĆUTANJE: Lazar Šćepanović, Danilo Šaranović i Goran Jokić"> <figcaption>SRAMNO DRŽAVNO ĆUTANJE: Lazar Šćepanović, Danilo Šaranović i Goran Jokić(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Zašto se neće zvanično oglasiti, čelnik Uprave policije - nije saopštio. Ali, jasan je motiv: između časnog poteza da kaže istinu o Jokiću, koja bi mogla da mu poremeti podršku većine konačno dobijanje četvorogodišnjeg mandata direktora policije, i sramotne šutnje o čelniku policijske jedinice ,,Centar”, koja šutnja &nbsp;mu, bez sumnje, obezbjeđuje direktorsku fotelju – Šćepanović je izabrao - fotelju. &nbsp;&nbsp;&nbsp; I očito zaboravio onu policijsku zakletvu, ono kada je kao policijski pitomac glasno izgovarao, prije bacanja šapke u vis: ,,zaklinjem se da ću sve svoje snage posvetiti bezbjednosti građana, da ću predano štititi ljudska prava i slobode...“ &nbsp; Davno je bila ta zakletva, sada je fotelja vlasti samo u mislima. &nbsp; SPAJIĆEVA OBEĆANJA... A zašto ćuti premijer Milojko Spajić, koji je Vesni Pejović i ostalim porodicama obećao da će biti glasan? I to je za mnoge ostala nepoznanica. &nbsp; Ali, da je iznenađenje – nije. Lider pokreta Evropa sad i predsjednik Vlade Crne Gore navikao nas je da daje obećanja koja nikada ne ispuni. Što bi se reklo: ne opterećuje se vlastitom datom riječju. &nbsp; Tako je bilo i ovog puta. Spajić je još 17. septembra, nakon što je u kabinetu u Karađorđevoj 2 razgovarao sa građankama i građanima koji demonstriraju na Kruševom ždrijelu; pošto se dobro isplakao jer, eto, tobože nije znao za masakre na Cetinju – svečano je obećao: za 15 dana biće neki zahtjevi ispunjeni. &nbsp; Obećao je da će insistirati da se Markov i Mašanov zakon o oružju odmah uvrsti u skupštinsku proceduru, da se konačno okonča istraga i foreznika telefona ubica, i Aca Martinovića i onog Vuka Borilovića... &nbsp; Ali i da će - i to je bilo ključno obećanje - premijer Spajić sigurno učiniti jednu stvar – preko čelnika Ministarstva unutrašnjih poslova i Uprave policije, dakle Šaranovića i Šćepanovića, izdejstvovati smjenu Gorana Jokića, čelnika regionalnog centra, čovjeka koji je u slučaju Medovina dramatično loše komandovao Interventnom jedinicom koja je u Prijestonicu stigla – poslije novinarskih ekipa. I koja nije uopšte učestvovala u neutralisanju Borilovića?! &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251107181144_9e22041e7fb6bb0da6e8425a87e7f7d0b5fd299859fdb87d075837c104403a22.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251107181144_9e22041e7fb6bb0da6e8425a87e7f7d0b5fd299859fdb87d075837c104403a22" data-rendition-name="original" width="1920" height="1440" loading="lazy" alt="KAD DRŽAVNI ČELNICI NEMAJU SRAMA: Vesna Pejović ispred zgrade Vlade Crne Gore"> <figcaption>KAD DRŽAVNI ČELNICI NEMAJU SRAMA: Vesna Pejović ispred zgrade Vlade Crne Gore(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Djelovalo je logično da makar to jedno obećanje – smjenu čelnika regionalnog sektora Centar - ispuni premijer. Tim prije što je navodno sam Spajić bio šokiran kada je od Vesne Pejović, Mita Markovića i ostalih čuo za sve policijske propuste... &nbsp; Ali, od tog 17. septembra prošlo je tri puta po 15 dana, istekao je septembar, prošao je čitavi oktobar, počeo je novembar i tek juče, tek juče su ljudi na Kruševom ždrijelu dobili telefonski poziv. &nbsp; Ne, nije zvao Milojko Spajić, on je izgleda baš bio zauzet. Zato je zvala osoba iz njegovog najbližeg okruženja, iz kabineta. Koja je, kao i Šćepanović, kazala da neće biti zvaničnog saopštenja, ali da u povjerenju može reći da Goran Jokić više nije načelnik regionalnog policijskog centra - ,,Centar“, samo što premijer moli da se glasniku ove informacije ne odaje identitet. &nbsp; Zašto, ostalo je tajna: kao da je uvedena neka vrsta zaštićenog svjedoka informatora, što li?! PONAVLJANJE NAGORE ISTORIJE &nbsp; Ili će ipak biti da je prevladao strah kod Spajića i njegovih od Gorana Jokića, čovjeka koji mnogo zna o ,,avgustovskim oslobodiocima“ jer su baš policijski funkcioneri kao Jokić, uz Crkvu Srbije, i doveli Krivokapića, Spajića i družinu na vlast poslije 30. avgusta... &nbsp;&nbsp; A bio je Jokić vjerni egzekutor, kada je trebalo vlasti, pa i tadašnjem ministru ekonomije Milojku Spajiću. Recimo: 5. septembra 2021. godine, kada je upravo Jokić po naredbi iz kabineta Zdravka Krivokapića besramno naređivao policiji da napadne građane na Kruševom ždrijelu, kako tada reče u policijski mikrofon - ,,bolje mi njih nego oni nas“. &nbsp; E, sad su izgleda Spajić i ekipa na vlasti odlučili – po sistemu ,,bolje on nego mi“- da se oslobode usluga Jokića, ali tako da porodice sa Cetinja, ali i crnogorska javnost, pomisle da su njihovi zahtjevi ispunjeni. Dogovoreno je, očito, da Goran Jokić ne bude zvanično smijenjen, već da ode u penziju, a da ispadne da je ispunjen makar jedan zahtjev ljudi sa Kruševog ždrijela. &nbsp; Kakva je to bizarna i bestidna igra sa ljudskim životima: koloplet laži, kako bi se stvorio utisak da suVlada i premijer Spajić konačno održali makar jedno obećanje, da je poštovala suze nesrećnih porodica. &nbsp; U stvari: to je najprljavije izigravanje nada onih kojima su najmiliji izgubili živote. Bijeg od prave istrage i zakopavanje istine: za dva masakra na Cetinju – niko neće odgovarati. Niko iz državnih službi nije osjetio moralnu odgovornost da makar – ponudi ostavku. &nbsp; Ne, umjesto otkrivanja istine, država se zabavila o jadu da se mračna prošlost &nbsp;prekreči svijetlim bojama. Ne shvatajući onu istorijsku istinu: ko zaboravlja prošlost, osuđen je da je ponavlja. Zato se, nakon Medovine i ćutanja države, zakonomjerno desio krvavi januar 2025. godine. Samo zato što je neko vlasan, na položaju, nije htio da traga za istinom jer je bio vezan za vlastitu fotelju vlasti. &nbsp; Zato se moramo zabrinuti. I zapitati: do kada će građani Crne Gore da gledaju ponavljanje naše najgore istorije? &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

Bestidne igre vlasti sa porodicama poginulih u masakrima na Cetinju

Crna Gora je danas egzistencijalno ugrožena. Nad njom se sprovodi gotovo školski primjer hibridnog rata. Sve to prolazi bez značajnije reakcije međunarodne zajednice, ali i - što je važnije - bez aktivnijeg otpora opozicione javnosti. Pasivnost opozicije postala je uobičajena još od promjene vlasti 2020. godine. Najbolje se to objašnjava fenomenom koji se može nazvati vladajuća opozicija.
Taj pojam označava opozicionu partiju koja, zbog dugogodišnjeg vršenja vlasti, nastavlja da se ponaša kao njen dio - zadržavajući obrasce moći, retoriku i političku logiku vlasti, čak i nakon što je izgubila kontrolu nad sistemom. Drugim riječima, i dalje funkcioniše u mentalnim i organizacionim okvirima vlasti.
Razumijevajući mastadonsku ulogu DPS-a u izgradnji Crne Gore i njenih institucija, jasno je odakle taj sindrom potiče. Da ta stranka nije „vladajuća opozicija“, ne bi organizovala skupove pod okriljem noći i duboko u šumi - paradoksalno, jer su takvi skupovi tipični za partije na vlasti.
Nastupi u parlamentu, posebno kada je riječ o mogućem izvršenju krivičnih djela, često poprimaju oblik zagonetki. Ako nešto znaju - a aludiraju da je riječ o krivičnim djelima - njihova je dužnost da to prijave nadležnim institucijama, a ne da govore u šiframa i prijete porukama tipa: „Ako nastavite da nas napadate, reći ćemo sve što znamo“. Takav način komuniciranja nije manir opozicije, nego - zna se već koga.
Ako niste „vladajuća opozicija“, nego prava, odgovorna opozicija, obavezni ste da sve kažete otvoreno. U politički civilizovanom svijetu, čak i kada je riječ o djelimično privatnim stvarima, ako one utiču na političko odlučivanje - nemate pravo da to krijete. Jednako tako, neke teme ne smiju da se preskaču: poput fašističkog orgijanja na crnogorskim ulicama, jasne kritike premijera Spajića ili sumnjive diplome ministra finansija Novice Vukovića.
Širenje lažnog optimizma, karakteristično za partije koje su i dalje povezane sa sistemom, ima poguban efekat. Taj optimizam često se zasniva na iluziji o „prevođenju“ nekoga s druge strane političkog spektra. Taktički, to ima smisla samo dok ostaje u okvirima neformalnog političkog djelovanja i komuniciranja.
Kada se takve poruke plasiraju biračima, one dodatno pasivizuju opoziciono tijelo i usporavaju svaku političku aktivnost. Legitimno je pregovarati i ubjeđivati, ali dok se to ne pretoči u konkretnu akciju, opozicija će ponavljati razočaranja poput onog u pregovorima s predsjednikom Jakovom Milatovićem.
Ovaj sindrom „vladajuće opozicije“ proizlazi iz vrste institucionalne svijesti koja drži i DPS i ostatak opozicije u istom obrascu djelovanja. Zanimljivo, sličan problem imaju i američke Demokrate, koje često nesvjesno pomažu održavanju postojeće administracije. Sistemska, državotvorna stranka koja ne umije da se bori protiv autoritarizma.
Kada DPS odluči da prestane da bude „vladajuća opozicija“, moraće da demokratizuje unutrašnji proces - najprije kroz promjenu načina izbora poslanika, koje je, paradoksalno, već jednom sproveo prilikom izbora Savjeta mladih prije petnaest godina.
Jednako važno, ta stranka treba da prestane da antagonizuje potencijalne saveznike i umjesto toga okuplja formalne i neformalne grupe građana iz građanskog bloka.
Uprkos svim ograničenjima, rješenje nije u razbijanju opozicije, nego u njenom jačanju i objedinjavanju. Razumije se, i stvaranje novih partija teško da može pomoći crnogorskoj opoziciji u ovom momentu. Svaki drugačiji potez danas bi bio kontraproduktivan.

Portal ETV

Vladajuća opozicija

Sada je sve jasno: ministarka kulture i medija Tamara Vujović ne usuđuje se da javno uputi kritiku Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i Eparhiji budimljansko-nikšićkoj Srpske pravoslavne crkve zbog brojnih nelegalnih radova koji su sprovedeni bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Umjesto kritike i jasnog stava da je nedopustivo degradirati i devastirati naše sakralno nasljeđe, ministarka i specijalista fizikalne medicine ponovo je iz Skupštine crnogorskoj javnosti ponudila oblogu od blata kako bi izliječila terminalnu fazu institucionalnog odnosa prema baštini.
Blatom (čitaj: neistinama) ministarka je pokušala da zamaskira suštinu: Mitropolija i Eparhija ruše, razgrađuju, grade i zidaju već decenijama bez ikakve saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, ali i bez bilo kakvog započinjanja zakonske procedure kod nadležnih organa. To bi značilo da je ministarkina „blatna obloga“ koju je nazvala „ćutanjem administracije“ apsolutno neodrživa u vezi sa brojnim slučajevima nelegalne gradnje u posljednjih pet godina, a neodrživa je takođe i za brojne primjere u minulih nekoliko decenija.
<h3>IMPROVIZACIJE</h3>
Iako je ministarka pored sebe imala direktoricu Uprave za zaštitu kulturnih dobara Petru Zdravković, koja joj je, po svemu sudeći, pripremila odgovore na poslanička pitanja, ministarka je sebi dozvoljavala nedopustive improvizacije samo kako bi pokazala i da ona tu nešto zna i razaznaje, pita se i odlučuje. No, kad god bi podigla glavu sa papira, prestala da čita sterilno upakovan administrativni tekst, Vujović bi otišla u improvizacije koje bi je odmah odvele u neistine. Braneći se od komentara poslanice Aleksandre Vuković-Kuč, koja je potencirala skandalozan odnos države i vjerskih zajednica prema sakralnom nasljeđu, Vujović je ustvrdila da su se Mitropolija i Eparhija, sirote, obraćale Upravi za zaštitu kulturnih dobara kako bi im ovaj organ izdao konzervatorske uslove, na osnovu kojih bi izradili konzervatorski projekat i započeli legalne radove. No, kako tvrdi ministarka, Uprava bi ćutala i ne bi odgovorila na njihove zahtjeve, a ova dva vjerska subjekta su samoinicijativno započinjali radove jer, kako reče Vujović, život mora da se odvija. Ovo je, naravno, daleko od istine, jer samo u posljednjih pet godina novinar Pobjede je otkrio, prijavio nadležnim organima i potom napisao brojne istraživačke članke o nelegalnim radovima na manastirima Ćelija piperska, Duga, Moračnik, Župa, Vranjina, Samograd i Kosijerevo. Samograd je, čak, proglašen i za novo kulturno dobro zbog pravovremenog, temeljnog, kritičkog i kontinuiranog pisanja Pobjede i spremnosti Uprave da započete nelegalne radove iskoristi za donošenje Rješenja o prethodnoj zaštiti i da u roku od godinu valorizuje dobro i donese Rješenje o zaštiti, dok se i ono ne pokaže, kao mnogo puta do sada, samo kao „mrtvo slovo na administrativnom papiru“.
Mitropolija i Eparhija su, dakle, rušile stare zidove, pregrađivale, proširivale ili u cjelosti zidale glomazne konake, zidale moderne garaže, oslikavali freske i dodavale brojne neprimjerene elemente poput laminata, mermera, radijatora, utičnica ili klima uređaja po zidovima vjerskih objekata koji su decenijama pod zaštitom države. Za sve ove radove, u Upravi za zaštitu kulturnih dobara nije registrovan nijedan zahtjev za izdavanje konzervatorskih uslova, niti ima saglasnosti na bilo koji konzervatorski projekat, što je Pobjeda objavila i dokazala u više navrata objavljujući detalje zvanične dokumentacije koju je novinar dobio preko Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Ili, kada bi ova vjerska zajednica dobila konzervatorske uslove, a potom ne bi dobila saglasnost na konzervatorski projekat koji nije poštovao uslove, Mitropolija i Eparhija bi, bez zadrške i ne mijenjajući projekat, nelegalno zidale onako kako su u startu i zacrtali (primjer: konak u Manastiru Duga).
Istina je, naravno, da su u pojedinim slučajevima postojali periodi administrativnog ćutanja – spora reagovanja nekadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture i današnje Uprave, preklapanja nadležnosti i formalnih zastoja. Ali to ćutanje nikada nije bilo razlog zbog kojeg su započinjani najveći i najproblematičniji radovi. Sjetimo se samo devastacije (u pravom smislu riječi) Manastira Beška, o kojem je Pobjeda prije koju godinu objavila serijal istraživačkih tekstova i dokazala skandalozno i nelegalno postupanje Mitropolije prema tom našem izuzetno vrijednom nasljeđu, zatim objavila i sva ključna postupanja Zavoda za zaštitu spomenika kulture, ali i ukazala na odsustvo bilo kakve reakcije političkog vrha koji je tada predvodila Demokratska partija socijalista, zajedno sa premijerom, predsjednikom i svim ministrima.
Dakle, Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka vrlo dobro znaju šta im Uprava za zaštitu kulturnih dobara može, a šta ne može odobriti. I upravo zato, kada unaprijed znaju da njihovi megalomanski planovi ne bi prošli stručnu i zakonsku proceduru, radove jednostavno započinju samoinicijativno - bez ijednog zahtjeva, bez ijedne saglasnosti. Uvjereni da ih građevinska inspekcija nikada neće zaustaviti, a da s državnog vrha neće doći nikakav znak političke volje da se zakon sprovede, oni rade ono što hoće, dok institucije poslušno glume nemoć.
<h3>DISHARMONIJA</h3>
Dok ministarka govori o „ćutanju administracije“, stvarnost, dakle, pokazuje nešto drugo. Uprava za zaštitu kulturnih dobara i građevinska inspekcija nijesu nijeme - one su u potpunoj institucionalnoj disharmoniji. U praksi to znači da država istovremeno donosi rješenja o obustavi radova i vraćanju u prvobitno stanje i dozvoljava (preko građevinske inspekcije) da se isti ti radovi završe, dok inspekcija za kulturna dobra ne podnosi krivične prijave već sve „završava“ preko prekršajnih naloga. Najbolji primjer toga je slučaj izgradnje konaka u Manastiru Kosijerevo, o čemu je Pobjeda u više navrata pisala posljednjih mjeseci i godina. I dok se u Skupštini govori o „temeljima identiteta“, po Crnoj Gori se ruše temelji onoga što je taj identitet stvaralo. Kosijerevo je dokaz da su zakoni izgubili snagu, a institucije smisao.
Da stvar bude apsurdnija, ministarka je u izlaganju konstatovala da je „komunikacija sa vjerskim zajednicama u velikoj mjeri unaprijeđena“ i da danas „nema mnogo inspekcijskih prijava“. To bi, po logici zdravog razuma, moglo značiti samo jedno: da Ministarstvo i Uprava nijesu prisutni na terenu i da degradacija i devastacija prolaze neprimijećeno - ne zato što ih nema, već zato što ih niko ne želi vidjeti. Nema prijava, jer nema nadzora. Nema nadzora, jer nema političke volje. A nema volje, jer su institucije koje bi morale da reaguju pretvorene u servise političke poslušnosti i straha od reakcije Srpske pravoslavne crkve. Kako u vrijeme Demokratske partije socijalista, tako i danas kada vedre i oblače – tzv. oslobodioci. Da nije tako, ne bi novinar Pobjede, umjesto nadležnih organa, sam razotkrivao brojne slučajeve degradacije i devastacije našeg sakralnog nasljeđa, slučajno ili namjerno obilazeći naša kulturna dobra posljednjih godina.
Zato su danas sakralni spomenici pretvoreni u poligon građevinskog i estetskog nasilja, gdje se pod izgovorom obnove ruši autentičnost, mijenja vizura i briše slojevitost istorije. I to ne čine anonimni preduzimači, već organizovana crkvena struktura koja već decenijama djeluje mimo zakona, dok Ministarstvo kulture – po ustaljenom obrascu – ćuti, uz administrativne floskule o „komunikaciji i procedurama“.
<h3>PARALIZA</h3>
Da rezimiramo, istina je da u Crnoj Gori nije na snazi „ćutanje administracije“, kako tvrdi ministarka, već paraliza institucija – uzrokovana strahom da se zaštita kulturne baštine ne protumači kao „napad na crkvu“. I dok se manastiri pretvaraju u građevinske hibridne komplekse, Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvo kulture i medija pretvaraju se u posmatrače sopstvene nemoći.
Zato, gospođo Vujović, problem nije u „blatu“ kojim pokušavate da umirite javnost, već u činjenici da institucije koje vodite tonu u to isto blato - između kompromisa i ignorisanja zakona. A kad država ne brani sopstveno nasljeđe, onda ono više i ne pripada državi.
Stoga, umjesto Vaše „blatne obloge“, ovoj državi je potrebna hirurška intervencija odgovornosti - jer sistem zaštite kulturnog nasljeđa više nije bolestan, nego mrtav! 
&nbsp;

„Ćutanje administracije“ još jedna obloga od blata ministarke Vujović

Nije bilo dileme da će vladajuća klika, nakon objavljenog izvještaja Evropske komisije, različitim mahinacijama pokušati da zamaskira sopstvene neuspjehe. Premijer je tu da sasluša optimistična ohrabrenja, a onda, trčećim korakom, pravo na posao. Jer kako reče – pustimo ga da radi. Za očekivati je, stoga, da gomilom posla pretrpan radoholičar, nije imao kad da se bavi analizom izvještaja. Zapravo, znamo još od čuvenog ekspozea da ga čitanje zamara. Istom manevru, primjenom paf paf logike smanjenja štete, pribjegli su i pojedini članovi Vlade.
Dekomponovanje bronzanoga Pavla ipak nije jedina zanimljiva jezička doskočica koju čusmo prethodnih dana. Konkurencija je, rekla bih, poprilično žestoka.
Odgovarajući na pitanje o targetiranju medija i NVO sektora od strane zvaničnika iz bezbjednosnog sektora – dakle, Demokrata – Ministar Danilo Šaranović, kao na pokretnoj traci reče – slobodan prevod. Zatim je, što bi omladina rekla prvo iznevjerovao. Potom je, gotovo panično počeo da čita englesku verziju, tražeći novinarsku omašku.
Budući da je nije našao, nervozno kaza – svako odgovara za ono što radi. Šta god to značilo. Uslijedio je patetični nastup. Ako smo dobro razumjeli, dok kriminal cvjeta, neko iz kriminalnog miljea, izgubiće logistiku ako Šaranović ostane na funkciji. Identitet je tajan, ali podatak nije. Nakon ovoga, mislim da smo svi iznevjerovali, a ministar je briljirao. No, dao nam je dobru ideju – svaku politički osmišljenu dosjetku interpretirajmo slobodnim prevodom, da nam se pretraživači ne bi bespotrebno usijavali.
Ministarka evropskih poslova, saopšti nam i ne trepnu – niti u jednom poglavlju nije primijećeno nazadovanje. Nerado ću informisati, očito neobaviještenu ministarku, da se neuralgične tačke konstatuju na koji god segment izvještaja da se osvrnemo. Ali da budem sasvim konkretna – čak i da EK, u jednom od dva ključna poglavlja za vladavinu prava – 24 nije upotrijebila preciznu formulaciju nazadovanje, lošija ocjena u odnosu na prethodnu godinu podrazumijeva upravo to. Usporavanje u poglavljima 23 i 24 samo je blaža teza.
Srž problema je u tome što se zakoni usvajaju reformskog reda radi, netransparentno, bez konsultacija i što je najporaznije, ne primjenjuju u praksi. Čuveni IBAR zakoni samo su jedan od primjera. A godinu i &nbsp;po kasnije, dovedena je u pitanje održivost baš tim poklonom privremeno zatvorenog poglavlja 10.
Uzroci – Savjet AMU na čekanju, usljed traganja za podobnima, neprimjenjivanje medijskih zakona, prijetnje medijskim radnicima, nezakonito šepurenje Borisa Raonića po Javnom servisu...
Pohvaljeni napredak rezultat je ispunjenja određenih administrativnih i tehničkih kriterijuma i onoga što papagajski ponavljamo, geopolitičkih okolnosti. Kritike na račun izborne reforme govore nam da se ipak ne treba radovati užurbanim procesima. EK je, iako nekad djeluje drugačije, dobro obaviještena o dešavanjima u Crnoj Gori. Zanimljivo je, recimo, da im se ne dopada donošenje odluka lajkovima na Vladi, za koje je premijer mislio da iritira samo kritički orijentisanu javnost – vječite neprijatelje vlasti i zlonamjerne tumače njihovih dobrih djela.
Nadalje, politička imenovanja u oblasti pravosuđa, izostanak izbora nedostajućih članova Sudskog i Tužilačkog savjeta, potencijalna blokada Ustavnog suda, nepoštovanje preporuka VK, politički pritisci na institucije obijaju nam se o glavu. I to je samo kratak presjek, koji baš i ne daje razloge za optimizam, iako je izvještaj najoptimističniji i mogao bi biti podsticajan, ali za odgovornu vlast.
Još je zanimljivije što je Andrija Mandić jedini koji je, oprezno obećao nastavak marljivog rada i inkluzivnih zakonodavnih procesa, iako je upravo manjak inkluzivnosti evidentiran. Da nije, slučajno, bez slobodnog, već stvarnim prevodom razumio poruku komesarke Marte Kos - da ruskim trojanskim &nbsp;konjima nije mjesto u EU. A možda su mu i ptičice dojavile da je EK notirala, da je baš sa čelne skupštinske pozicije, iz ličnih razloga, neprimjereno kritikovan rad tužilaštva, prvenstveno VDT-a.
Ima li Spajić petlje da zarad EU puta žrtvuje vojvodu i saborce mu. Cijenim da je mogućnost da se formalni premijer odrekne zagrljaja neformalnog ravna osmom svjetskom čudu. Zato se uz Filipa Ivanovića hitro usprotivio mehanizmu probnog, umjesto punopravnog članstva, koji, prijemom zemlje s desničarskom i ekstremističkom vlašću sobom nosi ogromne rizike. Politikant koji umjesto osude ksenofobije odluke pravda bezbjednosnom situacijom, nema kapacitet za državničke poteze. Upozorenja po pitanju poglavlja 31 i 27, koja dominantno koči ruska agentura, kao da ga se ne tiču.
Nema više kripto igrarija. Kocka je bačena, a lopta, zaludno, u Spajićevom dvorištu. Za Evropu godina izazova, a za nasnovih turbulencija.
Za ulazak u EU, nije bitan sastav, već posvećenost vlasti. Ali ekstremisti ne postaju zapadnjaci. Zato je Crnoj Gori, makar čekali i do 2030, shodno prognozama komesarke Kalas, neophodna nova konstelacija političkih snaga, antigabaritna i antifašistička. Jer članstvo ne podrazumijeva ciljeve, već vrijednosnu pripremljenost. A vrijednosno i anticivilizacijskim postupcima okrnjena zemlja, upitnog suvereniteta i plodno tle za maligne uticaje, daleko je od demokratskog sazrijevanja. Brutalno nasilje, fašizam i prekrajanje istorije, zasigurno nijesu evropske vrijednosti.
Samo građanska država, bez reformi na papiru već u praksi, može biti pozitivan integracioni primjer. Potrebna nam je vrijednosna alternativa, dok šansa nije izgubljena. Sve drugo, puki je diletantizam.

Slobodan prevod i spinovi vlasti

Za sunovrat koji se dešava u Crnoj Gori od 30. avgusta 2020. nije kriv ni velikosrpski nacionalizam, ni ruski uticaj, ni srpska crkva, ni sva srpska agentura, ni Vučić.
Isključivo su krivi pripadnici crnogorske nacije koji pristaju na kolaboraciju, koji glasaju PES, Uru i Demokrate, koji se laktaju za fotelju, za ambasadorsko mjesto, za direktorat, za članstvo u CANU, za projekat kod rektora Božovića...
Rezultati nekoliko posljednjih izbora i javnoga mnjenja pokazuju da je crnogorska nacija politički najgluplja nacija u Crnoj Gori. Od svih naroda koji žive u našoj državi, Crnogorci u ubjedljivo najvećem procentu ne glasaju partije koje su procrnogorske. I tu leži sva filozofija izbornih kombinatorika.
Kad bi Crnogorci glasali nedvosmisleno procrnogrske partije, balon gadosti od PES-a, Ure i Demokrata bi izdušio kao premijer kad pođe u teretanu poslije premijerskog sata. Kad bi Crnogorci bili pametniji, vojvoda Mandić nikad ne bi bio predśednik Parlamenta i srce ove vlasti.
Dakle, ponavljam, Crnogorci su krivi za sve.

Crnogorci su krivi. I glupi

U efikasnost crnogorske policije vjeruju još samo – Demokrate. Realno gledano bilo bi i glupo da nije tako, jer su partijski vojnici Alekse Bečića i Borisa Bogdanovića zaduženi za kontrolu policije. Pa da ne vjeruju u policiju, ispalo bi da ne znaju da je kontrolišu. Mada i Šaranović i Šćepanović, kao čelnici, dobro znaju koliko su efikasni, samo se prave da ne vide probleme u svom dvorištu.
Mada, ako ćemo iskreno – uprkos tiradama malog Berije Bogdanovića i zaklinjanjima njegovog predsjednika Alekse Bečića - u efikasnost policije iskreno vjeruje još jedino nesrećni Momčilo Leković, koji se prije neki dan oglasio “svojim” saopštenjem kojim je samo prepričao saopštenje Uprave policije koje je, opet, bilo neuspjelo opravdanje vlastitih pogrešaka.
Tako je Momo, od milošte zvani Barski neđeljnik, svojim neđeljnim saopštenjem samo srozao jedno, samo po sebi, nebulozno štivo. Za razliku od Lekovića, neke druge Demokrate, promoteri Šaranovićevih šarenih dostignuća, negdje u najdubljoj intimi, dobro znaju da policijski šefovi baš ne znaju šta rade. Ali lični, odnosno politički interesi obraza nemaju: zato su pokušali i da opravdaju ono što je nemoguće opravdati - hapšenje pogrešnih ljudi zbog tuče na Zabjelu i izazivanja haosa antiturske histerije i fašističkih divljanja i uništavanja lokala koje drže turski državljani.
Elem, samo ovlaš napravljena analiza poteza sektora kojim rukovode Šaranović i Šćepanović govori da je rasulo blaga riječ za situaciju u kojoj se nalazi crnogorska bezbjednost.
Recimo: nakon brutalnog napada na srpsku državljanku u Beranama, toj „efikasnoj“ Šaranović-Šćepanović policiji trebalo je, pazite sad, punih osam dana da identifikuje i privede počinioca. I to nakon što je žrtva u dva navrata, kako je sama ispričala, locirala i prijavila napadača. I koji je dolazio na njena vrata. I to nakon što je snimak napada poslao viralan. Pa je tek onda reagovala Šaranovićeva policija, pardon, beranski oficirski kadar ali poslije intervencije Sigurne ženske kuće.
Da se preduprijedi potencijalna politička šteta, zli jezici kažu da se Zdenka Petrol uključila kvalifikujući sa skupštinske govornice događaj kao pokušaj ubistva jer tada još nije znala da je počinilac „brat Srbin“. No, da ne ulazimo u sferu licemjerja - dakle, policija je za osam dana riješila slučaj u kome je sve jasno bilo u nekih osam minuta od kada se desio.
Ajmo dalje. Zabjelo. O tome je ono zborio mučenik Momčilo, ono kad su efikasnom akcijom efikasno uhapšeni - pogrešni ljudi. I to vele: na osnovu prepoznavanja i na osnovu svjedočenja policijskog sina kome, kako reče direktor policije Šćepanović, treba vjerovati.
Toliko je policija vjerovala - da nijesu ni htjeli da gledaju snimke koji ukazuju da dvojica uhapšenih nijesu ni izlazili iz kolektivnog smještaja. I toliko su bili ubijeđeni u istinitost prepoznavanja policijskog sina koji je učestvovao u tuči da su Šaranovićevi policajci djelo kvalifikovali - kao pokušaj ubistva. Teško da policijska doktrina poznaje slično postupanje.
I, šta se ispostavilo? Prije nego što je vuk pojeo magarca, što-šta što je trebalo nije se desilo. Recimo – nijesu identifikovani svi akteri tuče ispred Komanke, što je policija bila dužna da uradi. Nijesu analizirani video zapisi, pa je čim su postali dostupni, sve palo u vodu.
Nijesu saslušani ljekari koji su zbrinuli povrijeđenog Podgoričanina i prema pravilima službe odmah prijavili povrede nastale u tuči. I da se reagovalo tada, efikasno i brzo, sve bi bilo drugačije. Da ne govorimo da je od pet ili šest paljevina imovine turskih državljana riješena samo jedna.
Dakle, po Šaranoviću, bolje moglo nije. Po nama, teško da je policija mogla gore: uzbunila je strasti i dovela pogrešnim potezima Crnu Goru na korak od vanrednog stanja. Ili, što bi rekao Šaranović – bolje nije moglo?!
Nažalost, nije to sve od naše policije. Sjećate se spektakularnog pronalaska plantaže marihuane u Trnovu krajem ljeta? U zvaničnom saopštenju policije kaže se da je pronalazak konoplje, kanabis-stative, kako je pogrešno imenuje direktor policije Šćepanović, rezultat združene akcije kriminalističke, granične i ine policije.
Nezvanična ali potvrđena informacija govori da je plantaža pronađena slučajno, dok su vatrogasci dronovima posmatrali teren u potrazi za novim žarištima požara koji su bješnjeli tih dana. Epilog – dva uhapšena zalivača marihuane i prije neki dan, stidljivo sapoštenje da je uhapšena još jedna osoba povezana sa tim. Od organizovane i „još malo pa sad će“ razotkrivene i pohapšene međunarodne kriminalne grupe, ni traga ni glasa. Efikasno, nema priče.
Mada, vrhunac policijske – što bi rekao Bečić – efikasnosti je famozno hvatanje odbjeglog spomenika četničkog koljača Pavla Đurišića. Tačnije: efikasna akcija izbjegavanja hapšenja bronzanog kipa. Istovremeno su efikasno i dostojanstveno beranski policajci istrpjeli salve uvreda popa Trpčevskog dok su opservirali manastir u koji je četnički idolopoklonik, mitropolit Metodije, sakrio svoga idola Đurišića. I da se razumijemo, nije sramota na njima, običnim, poštenim policajcima koji teško zarađuju svoje mizerne plate.
Bruka je na njihovim starješinama koji, protivno zakonu, nijesu izdali naređenje da bjelosvjetskom nevaspitaniku u mantiji ne dozvole vrijeđanje časne uniforme i države Crne Gore. A to su isti starješine čije su jedinice iz Zaostra u gluvo doba vraćali popovi i koje je u vršenju službene dužnosti uspio da spriječi neki tamo Dajković.
Treba li komentarisati? Ili je najbolji komentar, nehotice, juče dala ministarka kulture i medija Tamara Vujović kada je konstatovala da je spomenik koljaču Đurišiću - dekomponovan i da njega nema u kulturnom dobru. Da li gospođa ministarka zaista zna iz prve ruke da kip Pavla Đurišića nije u Manastiru Đurđevi stupovi ili možda Vujović ne doživljava Manastir kulturnim dobrom, ostala je misterija.
Nije jedina. Najveća i najgora je ona policijska misterija dva masakra na Cetinju. To da do danas ne znamo ni jedan odgovor koji bi bar djelimično osvijetlio dešavanja u prijestonici prvog januara. Kuda se kretao ubica, odakle mu oružje, sa kim je kontaktirao prije i za vrijeme krvavog pira?
Na sve to je policija trebalo da da odgovore. Jesmo li dobili ijedan? Ne, zvaničnog odgovora nema. Kao što nema ni preuzimanja odgovornosti, one objektivne, one duboko ljudske. Mnogo je pitanja na koje Demokrate, posebno ekipa koja vodi bezbjednosni sektor, nijesu dale odgovore. Niti će ih ikada dati. Jer njihov modus operandi je jasan - pritiješnjeni činjenicama ćute, a kada govore - lažu.

Siniša Adamović

„Efikasne“ greške policije

Dvije neđelje teku od početka „istrage migranata“. Država nema ni odgovor ni strategiju na pojavu neofašizma na ulicama crnogorskih gradova. Strani migranti žive u strahu za sebe, svoju imovinu i svoju djecu. Njihovi biznisi bivaju demolirani, spaljeni ili zatvoreni. Iako su nove teme stigle na naslovnice medija, niko ne može poreći da je islamofobija u Crnoj Gori sjela na tron i da neće nestati sama od sebe.
Za sada, država se „umiješala“ u ovaj gorući nacionalni problem, udvarajući se novokomponovanoj ultraškoj desnici – ukinula je bezvizni režim sa Turskom! Osim toga, „snaga države“ pokazala se i u sceni koja ledi krv u žilama: desetine stranih državljana u ponižavajućoj pozi, s rukama naslonjenim na zid! Kakav je to samo mizerni stereotip militantnih totalitarnih režima.
Sa druge strane, familije stranih državljana ostavljene su da se same bore sa hororom. Nema nacionalnih programa za psihološka savjetovanja, rada sa ugroženim građanima, ni finansijskih strategija za podršku oporavka uništenih biznisa! Ništa! Ostaje samo da levitira bljutava izvansituaška politika vlasti, koja ne želi da se zamjeri nikome, ako je moguće! Ni neonacistima, ni liberalnim demokratama!
E pa, neće moći!&nbsp;
Jedina adresa u državi koja je pokazala empatiju i humanost prema stranim državljanima je STEGA! Stici ruku u suznim učima, čvrsti i dugi zagrljaji, dječji osmijesi i dirljivi crteži koje su nam darivali, dali su nam novi horizont motivacije! Toga dana ispred Dvorca Petrovića na Kruševcu, stvoren je jedan PAKT! Pakt normalnosti.
O ovome se mora razgovarati! Ova tema nas mora proganjati! Protiv ovoga se moramo boriti! Ne trebaju nam briselski izvještaji da bismo sami sebi postavili dijagnoze. Pogotovo ne one koje smo već sebi postavljali! I zato mi, jer neće niko drugi, moramo glasno reći tabuiziranu istinu – ovaj novokomponovani fašizam je inercija istog onog koji je sprovodio klanja u Bosni. Isti onaj kome je Islam lažna vjera! Istog onog koji je sprovodio etnička čišćenja! Jer, šta je ovo, ako nije začetak etničkog čišćenja?
Ova antiislamska, antiemigrantska histerija, inspirisana je istim onim zlom koje se sastoji u Mladićevoj rečenici: „Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima na ovim prostorima!“ Ulične horde sa palicama su upravo Mladićevi riteri, njegov bataljon sljedbenika sa kojim dijele svaku moguću vrijednost!
Najgora i najopasnija od svih mogućih je pozicija neopredjeljenja! Ćutati ili flertovati sa naci trendom svrstava ovu vlast, bez dileme, u zonu saučesništva! A od te i takve odgovornosti niko i nikad nije pobjegao! Neće ni ovi providni, bezbojni pseudocentristi i nacoši u celofanu!
Oni normalni među nama, kao i do sad, stajaće na strani slabijeg, na strani obespravljenog, na strani onoga u nuždi. Jer da civilizacija i kultura u svom pritisku na naše društvo nije zaustavila ni ovaj trend devedestih, gledali bismo kolone traktora crnogorskih Muslimana.
Civilizacija će opet obaviti isti posao! Baš zbog toga, fašisti nisu primarno u ratu sa stranim državljanima islamske vjere – već sa nama! Ovog puta im poručujem - sljedeći put kad pod okriljem noći navučete Kju-kluks-klan maske i uzmete palice ne tražite Turke! Mi smo vam mnogo, mnogo veći „problem“!&nbsp;

Islamofobija

Moral je čudna kategorija: rastegljiv je po željama, različito se tumači u zavisnosti s koje ste strane (ne)moralne činidbe, i vrlo prilagodljiv individualnim potrebama.&nbsp;
Teško ćete naići na nekog ko će za sebe reći da je nemoralan. Najveći kriminalci i ubice nose najveće verske simbole i tetovirani su njima, jer moral izjednačavaju sa religijskim zakonima. Prijateljice noći sebe smatraju moralnima, jer ne lažu i ne varaju: kod njih je koliko para, toliko „muzike“. Idealni vernik sebe doživljava visokomoralnim jer redovno odlazi u crkvu i ljubi popu ruku, iako tuče ženu, zanemaruje roditelje, podvaljuje „duhovnom ocu“ – kumu, a možda i odlazi u krevet sa kumom. I tako redom.
Moral je, po školskoj definiciji, „skup pravila ponašanja, principa i vrednosti koji su prihvaćeni u određenoj društvenoj grupi ili od strane pojedinca“. Aristotel kaže: „Onaj ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno, jer je sam sebi dovoljan, nije deo države te je ili zver ili bog“. Ti su časovi, međutim, bar na prostorima Zapadnog Balkana, ili preskočeni ili su ostali na teorijskom delu.
Uoči godišnjice novosadske tragedije, predsednik Srbije se skrušeno izvinio u još jednom od nebrojenih TV-obraćanja. Neuobičajeno – proglašen je i Dan žalosti, godinu dana posle tragedije. To, na primer, nije učinjeno za godišnjicu tragedija u „Ribnikaru“, Duboni i Orašju, iako je u tim zločinima bilo više žrtava. Cinici će reći da su naprednjaci sa svime ostalim u Srbiji, uspeli da unište, obesmisle i opogane i institut dana žalosti.
No, ako je u izvinjenju Aleksandra Vučića uopšte bilo iskrenosti, ako to nije bio samo pokušaj podizanja rejtinga, već neki tračak ljudskosti iz crne radikalske duše, trajalo je taman koliko i čitanje sa telepromptera. Jer, njegovu ličnu monstruoznost saopštenu uoči skupa povodom godišnjice tragedije, rečima „šta je to u subotu (1. novembra, prim. aut.) u Novom Sadu, je l’ neka utakmica“ odmah posle „izvinjenja“ smenila je monstruoznost njegovih pristalica na dugme.
Očajna majka mladića koji je stradao pod betonom novosadske nadstrešnice, neznajući ni posle godinu dana ko je odgovoran za smrt njenog deteta i još 15 drugih ljudi, odlučila se za štrajk glađu pred Skupštinom Srbije. Ali, avaj: pred Dijanom Hrkom i njenim suzama isprečilo se najveće nehigijensko naselje u Evropi dopunjeno poslušnim članovima srbijanske vladajuće partije. I pojačano jakim ozvučenjem.
Ima stara ruska poslovica: „Ko nema stida, ne brine ga sramota“. Baš tako su bestidnici iz političke organizacije koju sve češće i domaća javnost i svetski uglednici izjednačavaju sa mafijaškom, beskrupulozne interesdžije neopterećene sramotom, na suze i bol jedne očajne majke odgovorili glasnom muzikom, veseljem i igrom.&nbsp;
Činjenica da je svirala i četnička „Morem plovi jedna mala barka“ (još jedna u nizu revizionističkih halucinacija), sa stihom „pošla majka da potraži sina“, posebno je zabolela ne samo Dijanu Hrka, već svakog s imalo empatije. Dijani su, uz te stihove, iz „Ćacilenda“ pokazivali i srednji prst. A to je, setićemo se, bio „simbol“ kojim su naprdnjaci odgovorili na crvenu šaku s početka protesta.
&nbsp;ČISTO ZLO
&nbsp;Za deo horde iz nehigijenskog šatorskog naselja možda postoji objašnjenje: najzad, među stanovnicima „Ćacilenda“ su zahvaljujući društvenim mrežama detektovane desetine ozbiljnih kriminalaca, pa i oni s više od 15 godina robije zbog ubistava. Od tog izopačenog psihičkog sklopa, od dvonožaca bez ikakvih moralnih uzusa, ništa drugačije se ne može ni očekivati. Možda samo nešto još gore.
Ono šta, međutim, pokazuje grupisanje režima u nužnosti da se sačuvaju mafijaške i korupcionaške privilegije su – zaposleni iz lokalne uprave i javnih preduzeća, koji su došli kao pojačanje „Ćacilendu“. Neke naoko neprimetne majke, neke mile kuvarice iz osnovnih škola, neke ljubazne službenice, opštinski radnici... transformisani u zveri. Urlaju „pošla majka da potraži sina“ ženi koja je skupila hrabrost da ispriča i kako je izgledao njen susret s uništenim, smrvljenim telom svog deteta, prilikom identifikacije. Nešto stravično za pročitati i čuti, nezamislivo kako je za videti i doživeti.
To nije politika. Nije zaštita stranke i privilegija. To nije ni nemoral. To je čisto, nepatvoreno zlo. To su jednostavno zli, izopačeni ljudi.&nbsp;
Uostalom, već u prvom narednom TV nastupu, kod Milomira Marića (sada na TV Prva, jer TV „Hepi“ odnedavno nije dovoljno lojalna), Vučić je za protest i štrajk Dijane Hrka optužio ambasadu SAD. To je već omiljeni radikalski manevar, u momentima kada se podrška nezaustavivo krnji i među lojalistima.
I nije to prvi put poslednjih godina da deo stanovnika Srbije pokazuje da izopačenost nema donju granicu.
Nije bilo tako davno kada su proglasili za pijanicu pilota helikoptera s bebom, koji se srušio zbog potrebe frustriranih političara da se slikaju i promovišu, i svi iz helikoptera poginuli. Čudila se Srbija kako to kolege stradalog radnika „Krušika“ pljuju i vređaju njegovu porodicu koja je samo tražila da se utvrdi odgovornost za pogibiju, a u toj je fabrici svako malo neka nesreća i skoro svaki zaposleni s glavom u torbi.
Ili, da se zapitamo, otkud onoliki muškarci koji podržavaju seksualnog predatora Jutku, koji im je pipao, štipao i na mnogo gore načine spopadao žene, sestre i ćerke, a protiv jedine žene koja je digla glas zbog toga? Najzad, u moru sličnih primera, da završimo pitanjem kakvi su to ljudi koji se automobilom zalete u kolonu mladih koji protestuju, a predsednik države, „najbolji student prava ikad“, smatra da je to u redu jer vozači imaju pravo da voze ulicom.
I kada se to tako pobrojano sagleda, postaje jasno da je Srbiji kudikamo manji problem što su joj uništeni pravosudni sistem i policija, koji poodavno služe samo održavanju režima, od toga što je uništen moral. Što više nema razlikovanja dobrog i lošeg. Što je skoro opštepihvaćeno uverenje da je sve dopušteno, ako je u ličnu korist.
&nbsp;UNIŠTENI LJUDI
&nbsp;Kako se srpsko društvo više polarizuje i kako postaje jasno da režim još nije bivši, a njegovi prvoborci već u bukagijama samo zato što je pobunjeni narod i dalje bezglav i nedovoljno artikulisan – otimačina ono malo neotetog se intenzivira. Najnovija je vest da su se čak i suvlasnici opskurnog i malotiražnog tabloida „Srpski telegraf“ Milan Lađević i Saša Milovanović „ogrebali“ za atraktivnu građevinsku parcelu u Rakovici, plativši je 1.300.000 eura. Pare za taj „biznis poduhvat“ sigurno nisu zaradili od prodaje novina, a nije poznato da su se bavili bilo kojim drugim poslom.
Od ove je važnija vest da Vlada Srbije ignoriše čak i sudske postupke povedene zbog zloupotreba oko srušene zgrade Generalštaba, i prostora kojim Vučić namerava da preko Džareda Kušnera „kupi“ Donalda Trampa. Kako bi se sve ubrzalo, i bez javne rasprave, Leks specijalis se našao pred poslanicima Skupštine u kojoj SNS sa saveznicima ima većinu – u nedelju.
Baš uoči saopštavanja odluke Vlade Švedske da obustavi deo finansijske pomoći državnim institucijama Srbije i sredstva preusmeri na jačanje civilnog društva, jer je „razvoj u Srbiji išao u pogrešnom pravcu – od rastuće korupcije do nepoštovanja principa vladavine prava“.
Već je opšte mesto činjenica da će Srbiji biti potrebne bar tri generacije da se oporavi od produžene vlasti udruženog zločinačkog poduhvata, od 1988. do danas. Problem je dublji od uništene države, privrede, institucija... Uništeni su ljudi. Fantazijama, izmišljenom istorijom, izgubljenim moralnim vrednostima i hegemonizmom zatrovane su i te generacije od kojih se sada očekuje da popravljaju Srbiju.&nbsp;
Najzad, uoči 1. novembra, uboden je i glogov kolac u srce poslednje kulturne manifestacije u Srbiji koja je koliko-toliko preživljavala naprednjačku potrebu da sve opogane i unište. Posle FEST-a, BEMUS-a, Narodnog pozorišta, BITEF-a, Nišvila, Gitarijade u Zaječaru... uništen je Sajam knjiga. Kultnu manifestaciju u regionu su zbog odbijanja da se termin održavanja pomeri da ne zahvata 1. novembar bojkotovali mnogi izdavači, a ostali su uprkos pretnjama odlučili da zatvore štandove na taj dan.
Dobro, ne svi. Bio je otvoren štand koji je izlagao haškog osuđenika Vojislava Šešelja i njegova (ne)dela. Neki vele da je propast Sajma upravo počela kada se na njemu pojavio Šešelj, kome su onda masovno pritrčavala deca da se fotografišu. Tešio se i pisac ovih redova da deca trče i da se slikaju sa majmunima u zoološkom vrtu... dok ta ista deca nisu počela da troprstare, zakukavaju o Kosovu i ispredaju bajke Milića od Mačve o prapotopskom poreklu nebeskog naroda. To bi, svakako, mogao da bude prilog tvrdnji da su i buduće generacije, koje bi trebalo da leče Srbiju, moralno upropašćene.
Do „vojvode“ s pečatom državne bezbednosti ove godine dopuzali su i lideri velikosrpske iredente iz Crne Gore. Neki su to šaljivo prokomentarisali rečima da su do amorfne mase prišli ljigavci, pa se očekuje hemijska reakcija. Snishodljivo poklonjenje Kneževića, Dajkovića i još nekih pokazalo je da nemoral i izopačenost nisu vezani za današnju Srbiju, već za hegemonističku fantaziju „Srpski svet“, koja još živi samo u mašti ortodoksnih šovinista i prilici da se predsednik Srbije još koji put džabe napije na istoimenoj vinskoj manifestaciji.

Nebojša Vučinić

Od izvinjenja do uništenja

U Crnoj Gori danas će biti umjereno do potpuno oblačno, ali će veći dio dana proteći bez padavina.
U kasnim popodnevnim satima i tokom noći očekuje se povremena kiša, dok će u južnim oblastima postojati uslovi za lokalne pljuskove i grmljavinu.
Vjetar će biti slabog intenziteta i promjenljivog smjera.
Jutarnje temperature kretaće se između tri i 14 stepeni, dok će najviša dnevna iznositi od devet do 21 stepen.

Danas umjereno do poptpuno oblačno, krajem dana jača kiša

Nakon što je ostvario pobjedu i postao novi gradonačelnik Njujorka, 34-godišnji Zohren Mamdani odmah je uperio prst prema predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trampu, najavljujući novu političku borbu.
U pobjedničkom govoru u utorak, Mamdani je direktno izazvao Trampa: „Dakle, Donalde Trampe, znam da ovo gledaš, imam četiri riječi za tebe: pojačaj zvuk“, rekao je. Samo nekoliko minuta kasnije, Tramp je putem svoje društvene mreže Truth Social odgovorio: „…I POČINJE!“
Tramp je Mamdanija ranije opisao kao „komunističku budućnost Demokratske partije“ i otvoreno podržao bivšeg guvernera Endrua Kuoma, koji se kandidovao kao nezavisni kandidat. Takođe je upozorio Njujorčane da bi izbor Mamdanija mogao dovesti do smanjenja saveznih sredstava za grad i da bi ljudi mogli napustiti Njujork.
Iako Tramp, rođeni Njujorčanin, već godinama pokušava da utiče na politiku grada – od pojačanih racija imigracionih službi do pokušaja ukidanja finansiranja za određene projekte – Mamdani ostaje smiren.
- Ako iko može pokazati naciji koju je izdao Donald Tramp kako ga pobijediti, to je grad iz kojeg on potiče - rekao je Mamdani tokom govora.
Politički stručnjaci ističu da će novi gradonačelnik morati značajan dio energije posvetiti zaštiti interesa Njujorka od Trampovih poteza. Tramp je u proteklom periodu koristio savezne resurse kako bi vršio pritisak na gradove pod demokratskom vlašću, uključujući raspoređivanje Nacionalne garde i smanjenje saveznih fondova.
Mamdani, koji sebe opisuje kao demokratskog socijalistu, u kampanji je zagovarao besplatne i brže autobuse, zamrzavanje stanarina za regulisane stanove, univerzalnu brigu o djeci te gradske prodavnice prehrambenih proizvoda. No, realizacija ovih ciljeva mogla bi biti otežana ukoliko Tramp nastavi da smanjuje federalna sredstva, koja su prošle godine činila oko sedam odsto gradskog budžeta.
Novi gradonačelnik, koji je iz Ugande stigao u Sjedinjene Države sa sedam godina, obećao je da će Njujork ostati grad imigranata – „grad izgrađen, pokretan i sada vođen od imigranata“.
Mamdani planira i pravne mjere kako bi se suprotstavio mogućim potezima Trampove administracije, uključujući potencijalno raspoređivanje Nacionalne garde i pojačane imigracione racije. Njegova administracija namjerava zaposliti dodatnih 200 advokata u gradskom pravnom odjelu kako bi odgovorila na „prekomjernu predsjedničku vlast“.
Politički analitičari smatraju da će Mamdani pažljivo birati svoje bitke sa Trampom kako bi izgradio podršku među Njujorčanima protiv bivšeg predsjednika, istovremeno ostvarujući svoju ambicioznu političku agendu.

Tramp u "ratu" s rodnim gradom: Može li srušiti ambiciozne planove Zohrana Mamdanija

Više desetina kuća uništeno je u saveznoj državi Parana, a Vlada je na tom području proglasila vanredno stanje, kao i tri dana žalosti, saopštili su danas tamošnji zvaničnici, navodi <a href="https://edition.cnn.com/2025/11/08/americas/brazil-tornado-weather-parana-intl" target="_blank">CNN.</a>
Tornado je dostigao brzinu od 250 kilometara na čas, a zvaničnici su saopštili da se najmanje jedna osoba vodi kao nestala.
Vlada je saopštila da je više od 750 ljudi, uključujući djecu i trudnice, dobilo medicinsku pomoć.
Predsjednik Brazila Luiz Inasio Lula da Silva izrazio je solidarnost sa žrtvama, a članovi njegovog kabineta su najavili slanje hitne pomoći u pogođeno područje.

Tornado opustošio jug Brazila: Poginulo šestoro, povrijeđene stotine, uvedeno vanredno stanje

Sutkinja Osnovnog suda u Beranama Dubravka Popović juče je ponovo odbila da preinači odluku o odbijanju zahtjeva tamošnjeg Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) da se iz Manastira Đurđevi stupovi privremeno oduzme spomenik ratnom zločincu i četničkom komandantu Pavlu Đurišiću.
To je Portalu ETV potvrđeno iz beranskog suda.
Sada bi Vanraspravno vijeće suda trebalo preinači ili potvrdi njenu odluku, a prema našim informacijama, postoji i zakonska mogućnost da joj ovaj predmet bude oduzet.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fsutkinja-ponovo-odbila-zahtjev-odt-a-da-se-spomenik-durisicu-privremeno-oduzme-iz-manastira-durdevi-stupovi&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Tužilaštvo je, kada je u Gornjem Zaostru postavljen spomenik četničkom komandantu, naložilo njegovo privremeno oduzimanje cijeneći da može biti dokaz u krivičnom postupku protiv Vujadina Dobrašinovića za nedozvoljeno podizanje spomen-obilježja u saizvršilaštvu. Sutkinja Popović je odbila, kako prvi - tako i svaki naredni zahtjev, a Vanraspravno vijeće ukinulo je njenu odluku i predmet joj vratio na ponovno odlučivanje.
Ona je, tako, ostala pri istom stavu, pa je Vanraspravno vijeće i 1. oktobra donijelo odluku da se žalba tužilaštva uvaži, odnosno da se spomenik iz konaka privremeno oduzme od starješine Manastira. Ta akcija bila je neuspješna pošto spomenik nije pronađen u Manastiru Đurđevi stupovi, a Tužilaštvo je onda 8. oktobra od suda zatražilo da se odobri oduzimanje spomenika iz konaka.
Akcija za ljudska prava (HRA) je, inače, 4. novembra Komisiji za Etički kodeks sudija podnijela inicijativu u odnosu na sutkinju Popović zbog sumnje da je ponovljenim odbijanjem prijedloga ODT Berane za privremeno oduzimanje spomenika, uprkos odlukama vijeća koja su ukidala njene odluke, postupala protivno načelima stručnosti, savjesnosti i nepristrasnosti, propisanim Etičkim kodeksom sudija.
Da je spomenik Pavlu Đurišiću iz crkve u Gornjem Zaostru prenijet u manastir u Beranama objavila je Radio-televizija Srbije u TV magazinu „Oko“ u avgustu.
Novinar je tada u reportaži naveo da je „ono što je poznato jeste da neće biti ovih dana vraćen u Zaostro, selo koje je u Crnoj Gori za Đurišića predstavljalo isto što i Ravna Gora za Dragoljuba Mihailovića u Srbiji - komandni štab“.
RTS je emitovao i kadrove iz manastira Đurđevi Stupovi u Beranama koji pripada Eparhiji budmiljansko-nikšićkoj kojom komanduje novoproizvedeni mitropolit Crkve Srbije Metodije Ostojić.
U reportaži nije otkriven tačan datum prenošenja spomenika iz crkve Svete Mati Paraskeve u Gornjem Zaostru gdje je Metodije sklonio totem Pavla Đurišića 8. avgusta kada je poručio crnogorskim vlastima „pa neka dođu da ruše crkvu“.
- Ne bojimo se mi sile njihove, koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede - izjavio je on tada.
Činjenica da je ovaj transfer dvometarskog bronzanog totema, dug preko sedam kilometara, ponovo prošao ispod radara crnogorskih državnih institucija, prije svega bezbjednosnog sektora, dovoljno govori o tome da je Crkva Srbije još jednom pokazala da je jača od države.
Dok su se institucije u javnosti preganjale je li takozvani Temeljni ugovor iznad Zakona o krivičnom postupku, a tužilaštva i policija prebacivali odgovornost jedni na druge zbog čega spomenik zlikovcu i četničkom koljaču Đurišiću nije izuzet kao sredstvo izvršenja krivičnog djela, „institucija“ koja očigledno ima kontrolu nad dijelom teritorije Crne Gore organizovala je njegov transport na „sigurnije“ mjesto - u manastir u kojem stoluje iguman Danilo Romanov koji je prošle godine Berance nazvao „kriminalcima, kockarima i drogašima“, ali i koji se nedvosmileno pozicionirao kao još jedan glasnogovornik četničke ideologije pod plaštom crkvenog autoriteta.
Osim toga, fotoreporteri Pobjede i Vijesti Stevo Vasiljević i Boris Pejović fizički su napadnuti ispred crkve u Gornjem Zaostru - u trenutku kada je spomenik Pavlu Đurišiću uklanjan i premještan u crkvu.
Tokom napada razularene mase, Vasiljeviću je uništen fotoaparat i oštećen značajan dio opreme. Nakon što su Vasiljeviću oduzeli, pa potom polomili dio opreme, nasilno su ga uveli u šator i više ljudi je počelo da ga udara i da mu prijeti.
Zahvaljujući prisebnoj reakciji par mještana izbjegnuto je ozbiljnije nasilje, pa čak i mogući linč. Vasiljević i Pejović kao i novinar Balša Rudović, koji nije fizički napadnut, su, vidno potreseni, hitno evakuisani iz Gornjeg Zaostra. Fotoreporteru Vijesti Borisu Pejoviću je prijećeno da, ukoliko bilo što „izađe na Vijesti“ da će ga ubiti golim rukama.
Ovaj skup su „obezbjeđivala“ svega dva policajca u civilu, a cijeli incident se dogodio pred njihovim očima.

Popović ponovo odbila zahtjev tužilaštva za izuzimanje spomenika Pavlu Đurišiću

Smrt vojnika Dejana Božovića u avgustu, tokom velikih požara koji su pogodili Crnu Goru, nije i nikad neće biti zaboravljena. Snažna reakcija društva bila je lijek na ranu koja i dalje boli. Braća Šahović pokrenula su akciju prikupljanja pomoći, organizovan je i humanitarni marš, a Dejan je odlikovan ordenom za hrabrost.
Crnogorska porodica iz Berlina obezbijedila je stipendiju za školovanje njegove djece. Njegova prodica danas zahvaljuje svima koji su odlučili da pruže pomoć i utjehu.
Skoro su tri mjeseca od dana kada je Crna Gora izgubila jednog od svojih najboljih sinova.
Neko koga je krasila ogromna hrabrost.
Mlađi vodnik Vojske Crne Gore, Dejan Božović, poginuo je u avgustu, bio je čovjek lavljeg srca.&nbsp;
Danas, prvi put, njegova porodica govori o svemu, o Dejanu , o gubitku, i o snazi koja ih drži.
Vladica Božović, supruga preminulog Dejana Božovića kaže da tog dana kad je otišao na zadatak i da je znao da ide u smrt on bi otišao ipak.
Cistijerna kojom je išao na interevenciju sletjela je u provaliju u teško pristupačnom i tih dana dimom obavijenom rejonu Kuča. Dejan je na mjestu stradao. 
 
- Sat vremena prije nego što se sve to izdešavalo čuli smo se, razmijenili te informacije, šta ko radi od nas, gdje su djeca. To je nažalost bio posljednji put da smo se čuli. To je bio taj razgovor, i naše uobičajeno volim te - kazala je Vladica.&nbsp;
Tišinu će zamijeniti neizmjerna tuga i bol, pomiješani potom sa osjećanjem ponosa na supruga, oca, brata i sina koji je dao život pokušavajući da zaštiti drugog. Uslijedili su prilozi građana, humanitarni marš, orden za hrabrost - sve to postalo je simbol zahvalnosti Dejanu i njegovoj žrtvi. 
 
Boro Božović, otac preminulog Dejana Božovića kaže da mu ublažava bol što je Dejan bio takav.&nbsp;
- Ja imam još dva sina a sa njim sam bio kao drug. On se stalno šalio. Narod ga je pohvalio. Kad me sretnu ljudi govore evo oca onog vojnika. Šta ću, takva je sudbina, pošao je na zadatak - rekao je on. 
 
Dejanova smrt potresla je cijelu zemlju.
Građani, dijaspora, kolege, svi su se ujedinili da pomognu njegovoj porodici.
Za Vladicu i njenu djecu, život bez Dejana nikada neće biti isti.
Ali sjećanje na njega i zahvalnost naroda ostaće kao dokaz da heroji ne umiru.

Supruga Dejana Božovića: Da je znao da toga dana ide u smrt ipak bi otišao

Porodice stradalih u dva masovna zločina na Cetinju i građani koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu poručili su da pozdravljaju informaciju o podnošenju inicijative za smjenu načelnika Regionalnog centra bezbjednosti Gorana Jokića, ali i da to nije dovoljno - te da čekaju jasnu, javnu i zvaničnu potvrdu.
- Kao i stvarnu, a ne formalnu mjeru - decidni su oni.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6667%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fgoran-jokic-nije-vise-nacelnik-rcb-centar&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Oni su naglasili da pozicija koju je Jokić obavljao podrazumijeva direktnu odgovornost za koordinaciju, nadzor i reakciju sistema bezbjednosti u situacijama koje su se duboko i tragično odrazile na našu zajednicu.
- Prema informacijama i sumnjama koje iznosimo mjesecima, on snosi dio direktne ili indirektne odgovornosti za propuste bezbjednosnog sektora - posebno u vezi sa masakrom u Medovini 12. avgusta 2022. godine. Niko nije preuzeo odgovornost iako su ministar Filip Adžić i Zoran Brđanin i moralno i profesionalno odgovorni za očigledno nepostupanje 12. avgusta 2022. - ukazali su Cetinjani.
Zbog toga je, podvlače oni, Jokićeva, Adžićeva i Brđaninova odgovornost institucionalna i moralna, a njegov eventualni odlazak ne smije, decidni su, biti shvaćen samo kao smjena jednog čovjeka - već kao priznanje da je sistem zakazao.
- Isto se ponovilo 1. januara ove godine s tim što je ubijeno trinaest osoba. Sistem je zakazao. Niko se nije osjećao odgovornim, ni moralno, ni profesionalno ni politički - dodale su porodice stradalih i građani koji protestuju na Kruševom ždrijelu.
<h2>GRAĐANI PRIMORANI DA BUDU KOREKTIV SISTEMA</h2>
Oni su pitaju zašto je trebalo deset mjeseci neprekidnih blokada magistrale na Kruševom Ždrijelu da bi do ovoga uopšte došlo.
- To jasno govori: Da nije postojala politička volja da se odgovornost preuzme na vrijeme, da su postojale ili i dalje postoje mreže zaštite - političke, institucionalne ili lične - koje su omogućavale nedodirljivost pojedinaca u vrhu bezbjednosnih struktura. Da su građani bili primorani da sami budu korektiv sistema, umjesto da institucije obavljaju svoju dužnost - naglasili su u reagovanju.
Bez upornog pritiska građana, cijene oni, sve bi ostalo isto.
<h2>POČETAK ODGOVORNOSTI</h2>
Ovo, kako su podvukli, nije kraj - nego početak odgovornosti.
- Ako se sve završi penzionisanjem ili premještajem, a bez utvrđivanja propusta i posljedica, onda se tragedije mogu ponoviti. Zašto? Jer je Jokić obavljao funkciju u regionu koji je pretrpio najdublje tragedije - u Medovini 2022. i 1. januara 2025. na Cetinju: ubistva 23 nevina čovjeka - među kojima četvoro đece, traume, strah i trajno narušeno povjerenje u institucije. Ako neko na toj poziciji nije odgovarao, reagovao ili spriječio ono što se moglo spriječiti - tada je cijeli sistem kontrole i nadzora zakazao - navele su porodice i građani koji protestuju na Kruševom ždrijelu.
Zato, jasni su, traže javnu analizu propusta, a ne tišinu i zatvorene izvještaje.
Od Vlade, MUP-a i Uprave policije traže zvaničnu potvrdu smjene, premještanja ili penzionisanja Gorana Jokića i jasno obrazloženje razloga, objavljivanje analize propusta u slučajevima masakra u Medovini 2022, masakra 1. januara 2025. godine, sprovođenje konkretne reforme bezbjednosnog sistema uključujući: jačanje unutrašnje kontrole policije, veću transparentnost, bržu reakciju i bolju komunikaciju sa građanima.
Traže i odgovor na pitanje - zašto je pravda morala da se traži na putu, a ne u institucijama.
- Naš stav ostaje jasan. Građani koji su deset mjeseci protestovali učinili su ono što je posao države - zahtijevali zaštitu, odgovornost i bezbjednost. Ako sve ostane samo na najavi, bez konkretnih mjera - blokade neće biti prekinute - poručili su oni.
Očekuju da ovo bude početak stvarne promjene, a ne simboličan potez.
- Naše blokade nijesu čin inata, nego borba da živimo u društvu u kojem nas štite institucije koje finansiramo, a ne društvu u kojem moramo blokirati puteve da bismo tražili pravdu. Hvala svima koji ostaju dostojanstveni, hrabri i istrajni. U ime svih onih koji traže: pravdu, odgovornost i bezbjednost - za nas i našu djecu - zaključili su u reagovanju.

Budala je uvijek zadovoljna sobom

Nepoznat ishod

Bestidne igre vlasti sa porodicama poginulih u masakrima na Cetinju

Vladajuća opozicija

„Ćutanje administracije“ još jedna obloga od blata ministarke Vujović

Slobodan prevod i spinovi vlasti

Crnogorci su krivi. I glupi

„Efikasne“ greške policije

Islamofobija

Od izvinjenja do uništenja

Danas umjereno do poptpuno oblačno, krajem dana jača kiša

Budala je uvijek zadovoljna sobom

Tramp u "ratu" s rodnim gradom: Može li srušiti ambiciozne planove Zohrana Mamdanija

Tornado opustošio jug Brazila: Poginulo šestoro, povrijeđene stotine, uvedeno vanredno stanje

PRATITE TVe UŽIVO