Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/ne-pozivajte-se-na-ljuba-dok-koalirate-s-cetnicima">Antenu M </a>piše: Nevena Kovačević
U crnogorskoj političkoj praksi, sve su prisutnije takozvane politički podvojene ličnosti. Malo bi na jednu, malo na drugu stranu, zavisno od procjene đe ima više materijala za političko profiterstvo. Zbog toga su u žargonu označeni kao - preletači.
Daleko od toga da je riječ o novouspostavljenom obrascu, već o partijskim vojnicima, koji decenijama opstaju na političkoj sceni, koristeći upravo opisanu matricu.
Ipak, postoji jedna razlika, koju bi bilo opasno zanemariti.
Naime, nijesu to više politički marginalci, kakav je ranije najčešće bio slučaj. Sada su to donosioci odluka, koji pokrivaju i najvažnije pozicije moći. I to jeste svojevrstan fenomen, još jedan od pogodnih za politikološku studiju slučaja. A mora se priznati da je PES rekorder u broju oglednih primjera, koji će jednoga dana zasigurno biti predmet ozbiljnih politikoloških analiza.&nbsp;
U tom se kontekstu, prethodnih dana, istakao gradonačelnik Podgorice, Saša Mujović. Doduše, nije mu prvi put, ali aktuelno skakanje s jedne na drugu televiziju, vrlo je politički neumjesno. Pa čak i degutantno, do nivoa da suviše liči na beogradskog vožda, kojega je, u žaru borbe za opstanak na funkciji prozvao, što bi se reklo, za sve pare. I zaista – ima tu nečeg pohvalnog – Mujović je rekao istinu. Samo je pitanje - kako te spoljne i destruktivne elemente nije ranije uočio? Ili jeste, ali je preovladala procjena da je politički pametnije zaćutati, dok, žargonski rečeno, voda nije došla do poda, a sudbina Mujovićevog gradonačelnikovanja dovedena u pitanje. Sklonija sam da vjerujem u drugu tezu.
Na polemiku s članovima DNP-a ne bih trošila dragocjene redove. Samo – možda bi valjalo pitati gradonačelnika, ako je izveo zaključke koje je ranije prespavao – da iznutra i spolja postoje antidržavni elementi, zašto ih ne eliminiše iz sopstvenog dvorišta. Za to bi makar trebalo da ima ovlašćenja, umjesto čekanja da se oni dobrovoljno odreknu ili Milana Kneževića, ili direktorskih fotelja. Makar svi mi koji smo tvrdili da je Mandićev i Kneževićev sukob predstava za javnost, strateški osmišljena u istoj kuhinji, za potrebe pridobijanja različitih grupacija biračkog tijela, uvjereni smo da su Mujovićeva očekivanja iluzorna.
Nego, skrenula bih gradonačelniku, dobronamjerno, pažnju na apsurdnost jedne teze koja je trebalo da zvuči slobodarski, pretpostavljam, ali je efekat potpuno suprotan. Ljubo Čupić, jednostavno, ne pripada jednačini koju čine četnici i desni populisti. Jer je Ljubo, da Vas podsjetim, univerzitetski profesore, netrepnuvši, s osmijehom čija je slika obišla svijet, dao život za slobodu. Jer je Ljubo živio antifašizam. Razlazom s Kneževićem i Dajkovićem, Vaša koalicija s četnicima nije okončana. Naprotiv. Podsjetiću da je Nova srpska demokratija predvodnik u veličanju Ljubovih dželata. Jer je Marko, ponosni nosilac šubare, Kovačević uriniranje po Ljubovom spomeniku proglašavao prirodnom ljudskom potrebom. A Vama, gradonačelniče, do juče nije smetala Dajkovićeva odbrana odbjeglog Đurišićevog spomenika u Gornjem Zaostru, niti njegovi skaredni nastupi na Vučićevim televizijama! No je tek Botun prelio čašu? Vi, kojima je Milivoje Brković Brdža, vozač B kategorije i danas prihvatljiv, nemate pravo da izigravate moralnu vertikalu, ponajmanje, dovodeći Ljuba Čupića u vezu s pročetničkom vlašću. Manite se toga posla, gradonačelniče. Ljubovi civilizacijski ideali za političke i crkvene marionete su misaona imenica. A kad se već toliko upinjete da nam pojasnite, ono što je opšte poznato – ko radi protiv državnih interesa, ne zaboravite da ste vjernost tim destruktivnim faktorima dokazivali potapajući se za popovski krst i braneći dvadesetogodišnju "tradiciju" Crkve Srbije. Ljubo Čupić zavrijedio je status narodnog heroja jer se borio i protiv okupatora i protiv domaćih kolaboracionista. A gradonačelnik Mujović danas glumi branitelja Podgorice i Crne Gore, u pokušaju da spasi PES i sebe lično od političkog potonuća, koje im je neočetnička skupina već priredila. Neće mu to pomoći da spere odgovornost za kolaboraciju sa onima koji slave ideologiju ubica Ljuba Čupića. Istražite istoriju, profesore, pa pronađite ilustrativnije likove za komparacije u svojim budućim TV performansima.
Ljubovo ime i prezime nije nekakva metafora za politikantske govore. Ljubo Čupić je, prerano, ali herojski i časno ostavio najslavniji istorijski trag, ispisan zlatnim slovima. Na tim slavnim stranicama, gradonačelniče, imena koalicione četničko-populističke bulumente, s kojom Ljuba sramotno povezujete, neće se naći. Za vašu ekipu rezervisane su neke druge stranice, ali, otom, potom.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Ne pozivajte se na Ljuba dok koalirate s četnicima

U Srbiji su i ove godine desničari obeležili dan kada je Milan Nedić učio da leti. Predsednik kolaboracionističke vlade Srbije pod nemačkom okupacijom izvršio je samoubistvo 4. februara 1946. godine, skokom kroz prozor istražnog zatvora u Beogradu, gde je od početka te godine čekao suđenje.
I ove godine su pred desničare stali srbijanski antifašisti. Između njih je stala policija. Većina građana Beograda, međutim, kao i većina stanovnika Srbije, i dalje se nalazi u dugotrajnom zimskom snu koji im pomaže da prespavaju – ili se tek reda radi malo oglase na društvenim mrežama – sve ono ružno šta im se dešava, verujući da o tome može da „misli sutra“, baš kao Skarlet O’Hara u „Prohujalo s vihorom“.
Doduše, s obzirom da sve ružno šta se dešava Srbiji, ljudima koji u njoj žive, ali i državama u kojima Srbija ima jak uticaj, traje već 38 godina, to „sutra“ kada je trebalo misliti je odavno došlo i prošlo. Trenutne političke prilike u Srbiji i u vezi s njom sada više liče na „prohujalo s vihorom“.
Odavno osakaćena za osnovno moralno razlikovanje dobra i zla, glasna nacionalistička, desničarska i ironijom sudbine i teškog neznanja – rusofilska – grupacija, ne prestaje sa slavljenjem čoveka o čijem su „radu“ tokom okupacije najbolje dokaze ostavili njegovi šefovi, pedantni Nemci. Skoro patološka potreba za glorifikacijom kolaboranta čija je krivica belodana, nije ustuknula ni pred činjenicama da je bio simpatizer Trećeg rajha i Hitlera, da ga je kraljevska vlada optužila da je odgovoran za raspad fronta u Aprilskom ratu, da je kroz logore u Srbiji prošlo mnogo više Srba nego Jevreja i Roma – a od ovih potonjih je Srbija bila temeljno očišćena već sredinom 1942. i većinom su poslati ili odmah u smrt ili u logore po Nemačkoj. Čak i „zasluga“ kojom ga kite – da je spasavao Srbe iz NDH – nije tačna: iseljavanje su organizovali Nemci, jer su zbog monstruoznih ustaških zločina Srbi masovno odlazili u partizane.
Uglavnom, osim uličnih desničara i neonacista, kao i grupica srbijanskih „istoričara“, koji toliko slobodno fabrikuju istoriju Srbije, da naspram njihovih - Tolkinova dela izgledaju naivno, Nedića glorifikuju i neki intelektualci desne orijentacije. Među njima čak i oni koji nezvanično figuriraju kao visokorangirani na budućoj studentskoj izbornoj listi (koju bi činile nestranačke ličnosti i stručnjaci u različitim oblastima), iako još nema ni izbora ni studentske liste.
Sve češće se stiče utisak da je jedini državni organ u Srbiji koji besprekorno radi – BIA. UDBA, Služba državne bezbednosti, ili jednostavno Služba, kako vam volja. Ali, ne radi ono šta bi čovek pomislio, po zakonskom opisu njenoga posla. Nema tu mnogo zaštite od spoljnih uticaja, sprečavanja delovanja stranih agentura (Beograd je danas kao Kazablanka nekada), saznavanja tajni koje bi pomogle boljem političkom ili bezbedonosnom postavljanju Srbije. Ne. Glavni posao je smišljanje psina, spletki i afera, prisluškivanje političkih protivnika, te proizvodnja kvaziistorijskih i para-verskih sadržaja, sve zgodno za držati narod u zabludama i lako njime menipulisati.
Teško je, naravno, bez dokaza (a tu je dokaze najteže naći) reći da se Služba umešala i u aktuelni studentski protest. Ali, i to je jedna od mogućnosti, sudeći po transformaciji protesta, što je vidljivo i prostim upoređivanjem zamaha, zanosa, energije i optimizma s početka 2025. i s početka ove godine. Pa i broja ljudi.
Dok je, u vreme prvih protesta, dominiralo građansko, čak levičarsko raspoloženje, sada primat odnosi nacionalno i desničarsko. Dok se u prvoj polovini 2025. slušalo „Vostani, Serbie“ i vila zastava po Sretenjskom ustavu, kao simbol nikad dosanjane buržoaske Srbije iz 1835, sada se najčešće slušaju zakukavanja o Kosovu, ističu religijski simboli i zastave Nedićeve Srbije, a skupovi se održavaju na verske praznike.
Najzad, kao svojevrsna „elita postvučićevske Srbije“, po sistemu spremljenog ražnja dok je zec još u šumi, promovišu se ljudi čiji se mnogi stavovi ne razlikuju bitnije od stavova Vučićeve organizacije, dok neki ulaze i u najgori istorijski revizionizam. Ako se setimo glavne motivacije u vreme smenjivanja Miloševića – da su za to potrebni svi, pa čak i oni koji su protiv Balkanskog kasapina samo zato što nije bio uspešan u svom genocidnom naumu - onda je sasvim jasno što građanska Srbija danas zazire od rešenja u kome su desničari, nacionalisti, rusofili i religiozni fanatici viđeni za nove vođe Srbije, a ljudi građanske i proevropske orijentacije za ukras.
Nekako se u toj skupini, kao „prvi među jednakima“, našao profesor Filološkog fakulteta Milo Lompar. Izbio je u prvi plan posle govora na vidovdanskom protestu, koji su studenti organizovali na beogradskoj Slaviji 28. juna. I kao da baš od tog skupa nije počelo vidljivo opadanje energije i entuzijazma, kao da se mnogi proevropski građani nisu distancirali upravo posle Lomparevog govora, čak i oni malobrojni mediji koji nisu pod Vučićevom kontrolom počeli su da daju značajan prostor čoveku koji je otvoreno za Nedića tvrdio da „nije bio kvisling“, da je želeo „spas srpskog naroda“, bio „samo kolaboracionista“, „tragična ličnost“, i „bez ideološke bliskosti s okupatorom“.
Lompar, inače, zastupa ideju „odbrane prava srpskog naroda“ u svim okolnim zemljama, kroz „srpski integralizam“. Učestvovao je i na promociji zbirke pesama osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića (tom prilikom mu je i upućena čestitka za 80. rođendan, sa Lomparevim potpisom između ostalih), a bio je vatreni zagovornik rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića. Osnovao je i udruženje „Srpski glas“, nazvano po udruženju Dragiše Vasića, ideologa četničkog pokreta.
Teško je reći da li su Lompar, nacionalisti, i desnica uopšte, konačno prevagnuli unutar prilično heterogenog studentskog pokreta. Ono šta je činjenica je da su levičarske organizacije, koje su defakto započele protest, vrlo brzo marginalizovane, njihovi članovi zatvarani i sudski gonjeni, a i sad se vodi proces protiv 12 ljudi od kojih se polovina već skoro godinu dana nalazi van zemlje. Nasuprot tome, danas se organizatori skupa slavljenja uspomene na Nedića – hvale da su podržavaoci studenata.
Svakako je interesantno to Lomparevo pozicioniranje, iako nikad nije primećen neki njegov angažman unutar studentskog pokreta. Nije stajao pred batinašima, nije se suprotstavljao kordonima, nije privođen, protiv njega nema krivičnih ili prekršajnih prijava. Za razliku od, recimo, profesora Radivoja Jovovića (verovatno politički pritvorenik sa najdužim stažom od obnove nezavisne Srbije 2006.), takođe zatvarane profesorke Marije Vasić, bivšeg dekana FDU Miloša Pavlovića, ili rektora BU Vladana Đokića – koji su, uprkos očiglednom ličnom žrtvovanju, te vrlo otvorenoj borbi za utvrđivanje istine povodom pada nadstrešnice, za oslobađanje uhapšenih studenata, za sprečavanje narušavanja autonomije Univerziteta... ostali u senci salonskog mislioca iz duboke, nacionalističke, pozadine.
Ima tu, sasvim jasno, i krivice druge strane, koja je olako pretpostavila da je nužan širok front svih građana u borbi poput ozbiljno korumpiranog i teško kriminalizovanog režima, a da će razdvajanje nužno doći posle izborne pobede. Ispostavilo se – reći ćemo: kao i obično – da desničari i nacionalisti uopšte ne gaje taj sentiment nužnog primirja zarad višeg cilja. A i zašto bi, najzad, kad i desnici i nacionalistima upravo odgovara društvo kakvo su stvorili novoradikali Aleksandra Vučića. Ne odgovara im što on nije dovoljno desno i odgovarajuće učinkovit.
Celu tu situaciju savršeno je opisao pisac i aktivista Dejan Atanacković:
„Verovatno će se, jednom, kao najveća greška građanske, sekularne i evropske Srbije, ispostaviti upravo to uporno gajenje iluzije da su nacionalisti mogući saveznici u borbi protiv nacionalizma. Verovatno će se, jednom, kao najveća zabluda građanske, sekularne i evropske Srbije izdvojiti baš ta zabluda da je suočavanje sa nacionalizmom i ratnom prošlošću devedesetih suočavanje s nečim što predstavlja prošlost, a ne najopipljiviju sadašnjost srpskog društva. Verovatno će, jednom, kao najveća samoobmana građanske, sekularne i evropske Srbije isplivati ona da je tolerisanjem nacionalizma, uopšte bilo moguće izboriti se za bilo kakvu promenu, pa i za sopstveno preživljavanje.
Verovatno je i da će se jednom, kao najveća strateška greška i naivno lukavstvo građanske, sekularne i evropske Srbije ispostaviti i ona pretpostavka da se nacionalizam, jednom pušten u redove borbe za drugačije društvo, može naknadno odbaciti, možda čak i obrlatiti, preveslati, izmanipulisati, tako da sutra ostane tek jedna marginalna pojava. Konačno, verovatno je da će se, ako se iko ovakvim ili sličnim iskazima uopšte bude bavio, jednom doći do zaključka da je građanska, sekularna i evropska Srbija naprosto oduvek imala ozbiljnih problema sa pamćenjem“.

Nebojša Vučinić

Nedić i ostali Lompari

&nbsp;Kada su vremena mučna, teška i puna izazova, obično se upotrebljava ona ironična, kažu kineska, kletva: ,,Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima". &nbsp; E, da se u Crnoj Gori žive baš ta zanimljiva vremena, pokazalo se prošle sedmice. &nbsp; KOMŠIJSKA SOBA I ZAKON Prvo je direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, pokazao, i to uživo u televizijskoj emisiji, besprizornost čovjeka koji je spreman, zarad fotelje u koju je zasio, ne samo da se javno glupira banalnim, bukvalističkim tumačenjem zakona, već i da zaprijeti svakome ko javno ukaže na policijsku odgovornost zbog bjekstva Miloša Medenice. &nbsp; A o pravnoj potkovanosti Šćepanović je sam svjedočio tezom da policija, koja je bila zadužena da nadzire Medenicu, ne bi mogla da interveniše – čak i u slučaju da ovaj odluči pobjegne?! &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260209190220_2dfc5db4b1c1438a384dd3d4f9c438509a4beb845e8fffaa819b1e5a34f581d1.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260209190220_2dfc5db4b1c1438a384dd3d4f9c438509a4beb845e8fffaa819b1e5a34f581d1" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="SIMBOL URUŠENOG BEZBJEDNOSNOG SISTEMA: Miloš Medenica, original ili AI"> <figcaption>SIMBOL URUŠENOG BEZBJEDNOSNOG SISTEMA: Miloš Medenica, original ili AI(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Čemu onda služi nadzor, nije objasnio. Ali, kada je vidio podsmjeh sagovornika, Šćepanović je krenuo da udari sa ključnim adutom. ,,A što bi bilo, podvriskivao je Šćepanović u emisiji ,,Načisto”, ,,da je Medinica bio u komšijskoj sobi? Onda bi policija bila potpuno nemoćna – konstatovao je slavodobitno direktor Uprave policije. &nbsp; ,,Bože dragi”, tiho je promrmljao sudija Višeg suda Zoran Radović, očito šokiran Šćepanovićevim ,,što bi bilo kad bi bilo” pravnim razlozima. &nbsp; CRNOGORSKI INSPEKTOR KLUZO Stvarno, zamislite da je Medenica uskočio u komšijsku sobu – policija bi onda, kaže Šćepanović, bila bespomoćna?! &nbsp; Ovoga se ni famozni filmski inspektor Kluzo ne bi dosjetio. I džabe sudiji Radoviću pozivanje Boga u pomoć. Direktor policije ne želi da vidi svoju odgovornost, i zato - nakon 1. januara na Cetinju, kada je policija zatajila u drugom masovnom zločinu - nije osjetio ni zrno odgovorsnosti. Nije mu se obraz zacrvenio i nakon serije mafijaških ubistava u Podgorici, na Cetinju... &nbsp; I vidi se da je izabran na tu poziciju kao kadar Demokrata. I oni su imuni na osjećaj odgovornosti, koliko god ljudi da strada. To je ta primijenjena amoralnost postavgustovske većine: Aleksa Bečić, Boris Bogdanović i ostale Demokrate su onu devizu nacionalističkih srpskih stranaka - ,,Sve za srpstvo, srpstvo ni za što“, utilitarno promijenili. Pa sad važi deviza: ,,Sve za fotelju, fotelju ni za što“. &nbsp; OPERATIVCI BEZ OPERATIVNIH SPOSOBNOSTI I bilo je sasvim očekivano ukazanije i jednog drugog, važnog kadra Demokrata, ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića. Koji je prije samo dva dana, došao je do senzacionalnog otkrića. &nbsp; Koje je, valjda danas, ako se sreo sa Milojkom Spajićem uživo – i zvanično objelodanio. ,,Policija raspolaže podacima o tome ko je pomogao Milošu Medenici da pobjegne”, &nbsp;obavijestio je javnost ministar unutrašnjih poslova. &nbsp; Dakle, punih deset dana od bjekstva Medenice, ministar Šaranović otkriva da su njegovi operativci saznali ko su bili jataci. Ali, javnost nikako da sazna: zašto tu osobu – ili više njih – &nbsp;policija onda nije uhapsila? Ili je, ipak, besmisleno to pitati funkcionera Demokrata? Šaranović je pravo otjelotvorenje one čuvene misli čuvenog Duška Radovića: sposobnost nesposobnih je u tome da - onesposobe sposobne. &nbsp; Pa onda, naravno, ni Šaranoviću, kao i Šćepanoviću, ne pada na pamet da preuzmu makar dio odgovornosti, ni da se uštinu za obraze. &nbsp; Ko zna, možda oni misle da je veliki uspjeh što sada imamo - samo dva bjegunca, pa bi još valjalo da ih premijer Spajić nagradi! &nbsp; SPECIJALNI PROGON SPECIJALNE TUŽITELJKE I moguće da je premijera Spajića u pokušaju nagrađivanja čelnika policije &nbsp;spriječila - bjekstvom, a potom i otvorenim pismom - bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260209190228_5841436843b2338d861bb17d630fcf1641c81f724dda42f6aa47eb70b21e5a60.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260209190228_5841436843b2338d861bb17d630fcf1641c81f724dda42f6aa47eb70b21e5a60" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="KAD POLITIKA ZAVLADA PRAVOSUĐEM: Apelacioni sud Crne Gore "> <figcaption>KAD POLITIKA ZAVLADA PRAVOSUĐEM: Apelacioni sud Crne Gore(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Koja ne želi, kako kaže, nevina u zatvor i ne želi da bude zatvorska žrtva osvetničkog progona glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića. &nbsp;&nbsp; U pismu javnosti Mitrović tvrdi da - nakon što je Vladimir Novović koji je prema njoj dva puta donosio obavezujuće uputstvo, da ne smije da tužilački goni ministraku Oliveru Injac zbog kršenja Ustava i zloupotrebe položaja, glavni specijalni tužilac je svojim vjernim tužiocima, naredio tužilački progon Lidije Mitrović - zato što nije obavezno gonila neke privrednike koji su, nakon tužilačkog naloga, ipak uplatili porez državi. &nbsp; &nbsp;Dvostruki aršini govore o ličnom i političkom angažmanu Vladimira Novovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260209190232_d4ce7df3624c3005e7ea9d0ae2b724d768831c713e5ff02393a26ca5eff18453.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260209190232_d4ce7df3624c3005e7ea9d0ae2b724d768831c713e5ff02393a26ca5eff18453" data-rendition-name="original" width="900" height="600" loading="lazy" alt="TEMELJNI PROGON: Vladimir Novović, glavni specijalni tužilac"> <figcaption>TEMELJNI PROGON: Vladimir Novović, glavni specijalni tužilac(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  &nbsp;A onda je krenuo, tvrdi Mitrović, njen progon. U pismu tvrdi da je taj progon glavni tužilac Novović – preko veza sa sudijama – ozvaniio sudskom presudom, Jedno vijeće Apelacionog suda ukinuo presudu Višeg suda o sedam mjeseci zatvora, da bi promijenjeno Vijeće Apelacionog suda - u istom slučaju bez novih pravnih momenata - drugačije presudilo i učinilo kaznu zatvora pravosnažnom?! &nbsp; RASPAD SISTEMA VRIJEDNOSTI Pismo Lidije Mitrović je bilo i - ništa! Osim hitrog demantija samog Novovića, elita na vlasti u Crnoj Gori pognula je glavu i uporno ćuti na otvorene optužbe bivše specijalne tužiteljke. Nema ni najave neke istrage, da potvrdi ili opovrgne navode bivše specijalne tužiteljke... Naravno, teško je opravdati &nbsp;bjekstvo Lidije Mitrović. Nakon 25 godina rada u crnogorskom pravosuđu, morala je da se suoči i bori protiv pravosudne nepravde. &nbsp;&nbsp; Ali, jezivo ćutanje i mučno okretanje glave, odbijanje da se uoči mučna stvarnost i poražavajuća slika crnogoskog pravosuđa - ali i razrušenog sistema vrijednosti – pokazuje da se u društvu u kojem caruje partjski, grupni ili lični interes, do pravde se dolazi samo incidentno, samo slučajno. &nbsp; I ko zna, kao onoj kleveti s početka ove priče, ovo jesu zanimljiva vremena, ali ih je baš mučno živjeti. Ili, što bi se reklo: ko nas je kleo - nije dangubio. &nbsp;

Draško Đuranović

Život u zanimljivim vremenima

09.02.
&nbsp;14:34h﻿
Kršenje mjera nadzora treba da na adekvatan način da bude prepoznato u zakonskom okviru, zaključiše predstavnici Ministarstva pravde i policije.&nbsp;
Važi!
Što je nejasno u ovom ZKP po tom pitanju?&nbsp;
Ništa!
Prekrši se mjera zabrane napuštanja stana, uhapsi se to lice, dovede pred sudiju, sudija mu odredi pritvor zbog opasnosti od bjekstva. I sve završeno. Ukoliko taj sudija donese osuđujuću odluku protiv tog lica i odredi mu pritvor nakon izricanja presude, izmijeniće rješenje koje je donio zbog nepoštovanja mjere nadzora.&nbsp;
Sad zakon treba novom odredbom to da definiše. Navodno, sve to nije definisano ovim procesnim zakonom. Iako jeste. Ne mora da se naglasi ono što se podrazumijeva u poštovanju krivično-procesnog zakona.&nbsp;
P.S: Nema veće štete ako od učinjenog posla nema nikakve koristi - jer takva korist već postoji.

Zoran Piperović

Važi!

Gorštački stameno isklesan, nalik reljefu Crne Gore, od rodne mu Luke podno Durmitora, pa do vječne luke na podgoričkom Novom groblju, Marijan – Mašo Miljić, istoriograf, pisac, književni kritičar, publicista, crnogorski dostojnik, zatvorio je plemeniti životni krug koji će ostati da vječno zbori imenom etike pravednika i patrote za ime, čast i ugled Crne Gore.
Antičkom mudrošću, renesansnom duhovnošću, crnogorskom hrabrošću i civilizacijskim prosvjetiteljstvom, dao je svojoj državi sve što se moglo dati. Nije tražio od svoje države Mašo ništa, svjestan da su njeni vjekovi trajanja ontološki utkani u njega, te da se od toga čovjeku više ne može dati.
Pisao je, zborio, vičan polemosu i književnom estetosu, ni pred kim ne posustajući i nikad ne odustajući. Neobična bijaše Mašo pojavnost, danas među rijetkima i usmen i pismen. Imao je Mašo izuzetan pripovjedački dar, gotovo egzemplar izrazitog osjećaja za poimanje i vrijednost riječi, njihovu duhovnu suštinu ali i govornu melodiju. 
Riječ za njega bijaše suština biti čovjekovog postojanja, te kao takva napisana, izgovorena i u etici tumačena, preselila se u novi život sjećanja. Sveukupno, riječ je o velikom i blistavom sjećanju na Mašova životna uvjerenja i usmjerenja – vrijednosna, etička i principijelna na kojima vrijedi i učiti i ponosno kroz život hoditi.
Konačno, kao takav sa svojim putujućim nezaboravnim riječima od prošlosti ka budućnosti i u najtežim vremenima i izazovima savremene crnogorske epohe, nalazio je svojim riječima i mislima put do smisla koji bijaše državotvorno i jasan i glasan.
Nema dileme, plemenitost i djelo zaslužnika svoga vremena Maša Miljića u godinama koje dolaze sve više i bolje ćemo u novom obliku upoznavati. A tako to bude, neke praznine velike i duboke, ljudske i stvaralačke teško se nadomještaju…
Duhovit i filozofski razborit. Markantan i nenametljivo šarmantan. Mašo - čovjek logosa i uma. Vrsni retor čiji je glas sabirao najbolje i najuzvišenije u istoriji Crne Gore, kojoj se je divio i duhom djela plemenio. U jeziku, u duhu, u biću, u baštini, u njenom grbu i zastavi, njenim ranama, grobovima i žrtvama, njenom iseljeništvu, njenoj herojskoj slavi i uzvišenoj slobodi.
Kao takav ovjenčan je lučom crnogorskog bastadura čiji je slobodarski etos bio način života i postojanja. Svoje postojanje, ljudsko i intelektualno, uspostavio je i živio na neprolaznim vrijednostima slobode, antifašizma, crnogorskog imena, časti, duha, jezika. 
Sve što je mogao najbolje za najuzvišenije ciljeve svoje nezavisne suverene države, dao je bez ostatka ne pitajući za cijenu. Sve što je činio, činio je sa svojom autonomnom školom mišljenja koju je znalački u stihu, u nauci, u kritici i esejistici najšireg raspona strpljivo i dosljedno gradio. I izgradio. 
Mašo i mišljenje i djelanje. Na ponos države Crne Gore. Na ponos onih koji bi trebali da pamte i uče. No, ovdašnja (ne)kultura sjećanja malo li je puta pokazala svoje ružno lice. Pa se onda mnogo čemu čudimo, a čuditi se nije kad najbolje među nama prepuštamo zaboravu, koji će već koliko sjutra prekriti sve nas koji zaboravljamo. A mi smo samo oni kojih se neko drugi sjeća..
Nije Mašo nikad za sebe tražio zak(l)on nikakvog autoriteta – ni institucionalnog, ni političkog, ni esnafskog, ni plemenskog, niti nekog po bilo čemu samoproklamovanog moćnog.
Njegova moć – ljudska, moralna i duhovna, bila je i proistekla je iz dubine agona njegovog bića koje je nesebično sa drugim ljudima dijelilo svoje vrijednosti, ideje, emocije i vrijeme. Za opšte a ne lične interese. Tako je Mašo živio i radio.
Konačno, mnogo je razloga koji upućuju da se Marijan – Mašo Miljić studiozno, analitički sagleda u svom vremenu, podneblju i po mogućnosti predoči u što više nijansi njegovog intelektualno stvaralačkog, vrijednosnog i ljudskog karaktera. Riječ je uostalom o našoj zajedničkoj svekolikoj crnogorskoj baštini, čiji Mašo bijaše iskreni posvećenik i njen odani dostojnik.
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/marijan-maso-miljic-1951-2026-crnogorski-bastadur">Tekst izvorno objavljen na Portalu Analitika</a>

Marijan Mašo Miljić (1951-2026): Crnogorski bastadur

„Direktor policije drži čas dok sudija crnogorske mame Justicije ćuti, jer mu je svaki slučaj dobro poznat“, zavapio je u ekstazi notorni Boris Bogdanović, prvi među jednakima u najbesprizornijoj partiji koju crnogorska politika pamti. Jeste, koliko god se činilo nemogućim, Ura je izgubila prijesto beščašća. Nastavio je vidno uzbuđeni Bogdanović da likuje nad nastupom svog privatnog direktora policije, pa nam tako saopštava: „Ne tražimo osvetu. Tražimo odgovornost. Ne tražimo spektakl.
Tražimo istinu i posljedice“. I sve ovo bismo mogli pripisati euforiji i gluposti, kad ne bi bio u pitanju Boris Bogdanović i njegova marioneta koja se javnosti ukazuje u liku direktora policije Lazara Šćepanovića. Ipak, budući da nam je poznat govornik, dužni smo odstraniti i euforiju i glupost. Osim, ako prizovemo dobrog starog Sigmunda koji nam otkriva da je „prvi znak ljudske gluposti potpuno odsustvo stida“. Vaistinu, i Bogdanović i vascijela kamarila klonova u tijesnim i jednoličnim odijelima lišena je i zrna stida. I da, sve što traže je spektakl. Sve što traže je osveta. Revanšizam. Frojd je izrekao istinu o stidu. Da nije tako, ovaj trbuhozborac, koji likuje nad govorom vlastite marionete, bar bi ćutao.
To je najmanje što može učiniti nakon svega. Nakon cetinjskih tragedija, recimo. Nakon dva masakra koja se, čini se, ne tiču bilo koga, osim porodica zavijenih u crno. A koliko je odsustvo stida u slučaju Borisa Bogdanovića svjedoči patetičan i jeftin politički monolog koji smo već citirali. No, nije li sve u vezi s njim i njegovom partijom jeftino, i lažno? Porodice ubijenih u dvjema tragedijama su porodice koje su sve ovo vrijeme govorile da ne traže osvetu.
Tražili su odgovornost. Tražili su istinu i posljedice. Ali, nijesu dobili ništa od toga. I zato je vrhunac beskrupuloznosti kad jedan režimski kerber na sebe navuče kožu ljudi koji su izgubili svoje najmilije, kožu žrtve, i kad taj režimski kerber bez i zrna stida izgovara ono što su zauvijek unesrećene porodice govorile godinama unazad. I na protestima, dok su tražili pravdu i odgovornost. Odgovornost koja pripada upravo Borisu Bogdanoviću, Aleksi Bečiću, Danilu Šaranoviću i njihovom privatnom direktoru policije Lazaru Šćepanoviću. Zato, zaista morate biti Demokrata, pa ne potonuti u zemlju od sramote. Nakon svega što se dogodilo, i nakon svega što ste mogli, a nijeste spriječili. Nakon ogavnog ćutanja na okolnosti koje javnosti nikad nijesu predočene. Nakon ravnodušnosti nad tragedijama kakve ne pamti Crna Gora.
Nakon sramnog pokušaja kriminalizacije čak i protesta organizovanih u znak podrške porodicama stradalih. Ali, to su, znate, Demokrate. I od takvih se ništa drugačije ne može očekivati. Ni od Bogdanovića, ni od njegovog direktora policije, kojim je Bogdanović ne tako davno plašio novinare, i sve one koji nijesu po volji režimu. Obećavao je da će njegov direktor mnogima ukrasti sunce. Tradiciju nastavlja, ali se u proces proizvodnje straha aktivno uključuje i sâm Šćepanović. Ovaj karijerni policajac, koji je svoju policijsku biografiju ispisivao od 2005, sa sve napredovanjem u službi u vrijeme diktature, i sa sve tihovanjem o navodnom kriminalu o kojem danas hrabro i javno mantra, opijen moći koju pruža partija, usred emisije zaprijetio je novinaru. A odbjeglom osuđeniku zaprijetio je gnjevom koji će sručiti na njegovu majku?!
Nećemo roniti suze nad novinarem i medijem koji su Demokrate doveli na vlast, ali ne možemo da se ne zapitamo što treba da se dogodi pa da neko, bilo ko, spozna značenje odgovornosti. Je li Crna Gora u indukovanoj komi, u potpunoj anesteziji, pa čak i marioneta beogradske marionete svoju bahatost demonstrira javno, bez zazora od bilo čega. Još je samo nedostajao pendrek, pa da režimski novinar Komnenić dobije po prstima od režimskog direktora Šćepanovića, kad god postavi neko uhu neugodno pitanje.
Ali, novinar Komnenić je nedavno (braneći svoju i ulogu medija za koji radi u ustoličavanju šovinizma na vlast) kazao da su se oni morali boriti protiv DPS-a, pa makar i s crnim đavolom. Čini se da je đavo došao po svoje.
Ima li kraja besprizornosti Demokrata? Besprizornosti Borisa Bogdanovića koji govori o grobovima, o porodicama bez odgovora, o đeci koja odrastaju bez roditelja. Pritom, u svemu izgovorenom nema žrtava cetinjskih tragedija. Ne govori o njima. Ne govori o roditeljima koji su izgubili svoju đecu. Ne govori o svirepo ubijenoj đeci, koja nikad neće odrasti.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/trbuhozborac-bogdanovic-i-njegova-marioneta">Stav izvorno objavljen na Portalu Antena M</a>

Trbuhozborac Bogdanović i njegova marioneta

Erih From u knjizi „Zdravo društvo“ piše da u slučaju da neka osoba ne ostvari slobodu, spontanost (prirodnost) i istinsko izražavanje svoje individualnosti može se smatrati da ima ozbiljan poremećaj. A ako većina članova društva ne postigne taj cilj, u pitanju je pojava društveno strukturiranog poremećaja. U tom slučaju pojedinac, kad dijeli poremećenost društva sa ostalima, nije svjestan sopstvenog poremećaja. Čak je moguće da je taj poremećaj aktuelna politička, medijska i druga kultura uzdigla do vrline i na taj način stvorila utisak da se radi o društvenom uspjehu. Ili, da budem konkretniji, Crna Gora je danas poremećeno društvo, dok se politički, medijski i nazovikulturom stvara utisak da građani Crne Gore trenutno žive „zlatno doba“ i „oslobođenje“. Globalne okolnosti kao da idu na ruku degradaciji demokratskih principa, naročito u zemljama poput Crne Gore, sa nedorečenim identitetom, unutrašnjim identitetskim suprotstavljenostima, neizgrađenim institucijama, politički infantilnoj, bez naučnih i građanskih autoriteta, sa upitnim suverenitetom i ogromnim uticajem spolja putem medija, političkih i vjerskih organizacija. <h2>MRAK EKSTREMNE DESNICE</h2> Nagli rast desnog ekstremizma u svijetu, prouzokovanog nepoštovanjem međunarodnog prava, ratnim sukobima, ekonomskim problemima, migracijama, sve izraženijim populizmom i odsustvom etike u politici, ima za posljedicu rast pristalica „lakih obećanja“ i „lakih rješenja“ i doveli su u opasnost ne samo međunarodni poredak, ustanovljena međunarodna pravila, već i same demokratske principe na kojima je bio zasnovan zapadni društveni sistem. Spušteno na naš nivo, ta „laka obećanja“ i „laka rješenja“ prijete da Crnu Goru dovedu do ekonomskog bankrota i gubitka suvereniteta i državnog identiteta, sve uz blagoslov građana Crne Gore.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260207170236_8ef74614e04407b2e270be564919f8cf057b15ebaf3c2d8350a54c7ba21e74e2.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260207170236_8ef74614e04407b2e270be564919f8cf057b15ebaf3c2d8350a54c7ba21e74e2" data-rendition-name="original" width="768" height="512" loading="lazy" alt="Zgrada sudova"><figcaption>VLAST ZLOUPOTREBLJAVA PRAVOSUĐE: Zgrada sudova u Njegoševoj ulici u Podgorici</figcaption></figure>  U okolnostima kada se samo umnožava broj zemalja EU sa ekstremnom desnicom na vlasti, čak i sa fašističkim bekgraundom, kada zemlja koja se često, opravdano ili ne, smatrala zaštitnicom svjetske demokratije, izabere vlast koja urušava i demokratiju unutar sopstvene zemlje i međunarodni poredak, čiji su bili stub, ne treba da čudi što je svjetska zajednica nesposobna da prepozna u Crnoj Gori retrogradno od evropejskog, ako uopšte možemo taj pojam koristiti za današnje evropske vrijednosti u izvornom smislu. Ako evropsku demokratiju najkraće definišemo kao skup neupitnih pravila, među kojima su bespogovorno poštovanje demokratskih zakona, koji važe za sve pod istim uslovima, striktnu podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, slobodno, kritičko javno mnjenje i demokratska politička kultura, onda se teško Crna Gora može ubrojati među demokratske zemlje. To što je Crna Gora prvi kandidat za prijem u EU više govori o današnjoj EU nego o Crnoj Gori. Teško se može govoriti o Crnoj Gori kao društvu pravde, pravde koja bi trebalo da onemogući da se dostojanstvo pojedinačnih građana može žrtvovati zarad političkog revanšizma, ili zarad formalnog ispunjenja uslova EU o borbi protiv korupcije, ili bilo čega trećeg. Mahanje brojem od 40 uhapšenih bivših funkcionera predavgustovske vlasti Maide Gorčević, ministarke evropskih poslova, bez da se navede broj izvršnih pravosudnih presuda za navedena lica, više je nego licemjerno. Posebno što se radi u mnogim slučajevima o zloupotrebi pravosuđa od strane izvršne vlasti i što većina sudskih procesa o kojima je riječ više liče na sudske farse nego na ozbiljne sudske procese. Ne treba biti veliki poznavalac prava da bi se konstatovalo da vlast u Crnoj Gori svjesno vrši deprofesionalizaciju pravosuđa, svjesno stvara uslove da pravosuđe ne bude funkcionalno, što zbog nedostatka kadra, što zbog postavljanja na ključna mjesta ljudi nedostojnih tih funkcija, partijski, nacionalno i vjerski obojenih. <h2>UNIŠTAVANJE VRIJEDNOSTI </h2> Velikosrpska ideologija, revizionizam, populizam, povampirenje hegemonističke politike zloupotrebom vjere, nacionalnih simbola, jezika, namjerom da se biračko tijelo uveća iz inostranstva, autoritarna politička kultura, represija, zloupotreba tužilaštva i pravosuđa, politički i sudski pritisak na kritičke medije i civilno društvo, izigravanje demokratije i demokratskih pravila, iracionalizam i mitološka svijest, ne pružaju nadu da će se crnogorsko društvo reformisati u društvo zapadnoevropskih, demokratskih vrijednosti i da će se crnogorsko društvo transformisati u istinsko građansko društvo sa sopstvenim identitetom, kao prepoznatrljivo u zajednici naroda, što EU jeste.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260207170236_32ee49200c81e7a4f36a3d7efcca5cab69ea6e5613d1cc2a4a82280bb9b84732.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260207170236_32ee49200c81e7a4f36a3d7efcca5cab69ea6e5613d1cc2a4a82280bb9b84732" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Opozicija u Skupštini"><figcaption>NE TREBA DAVATI RUKU SPASA ANTICRNOGORSKOJ POLITICI: Opozicija u Skupštini(Photo: Skupština Crne Gore)</figcaption></figure>  Stvaralaštvo i destruktivnost, ljubav i mržnja, ne postoje nezavisni jedno od drugog. Volja za uništavanjem je logična kada ne postoji želja za stvaranjem. Čovjek ima razum i imaginaciju koja treba da ga vodi ka potrebi za ośećanjem sopstvenog identiteta i ka potrebi da se intelektualno orijentiše u svijetu kojem želi navodno da pripada, a ne da se vraća u XIX stoljeće i političke projekte jednog drugog vremena. Bez obzira da li je volja za destrukcijom inicirana spolja, ili je autentična, očito ona nije bez podrške u narodu, što dovodi do dilema da li je trenutno na pomolu raskol unutar jedne ideološke velikonacionalne politike, ili se radi o preraspodjeli i borbi oko nacionalnog liderstva, ili se radi o još jednom marifetluku, sa ciljem da se zakomplikuje politička situacija u Crnoj Gori. Vjerovatno inicirana spolja. Vrijeme će pokazati što je na probi. Očigledno da se ta zakomplikovana politička situacija može razriješiti na više načina. Ne sviđa mi se ideja što je opozicija dio jedne od tih strategija za izlazak iz trenutne krize, jer bi to bilo ruka spasa pogubnoj anticrnogorskoj politici. Poslužiću se riječima Lazara Šćepanovića, direktora Uprave policije, izrečene u jednom političkom talk showu, ne samo sa „Bemaks“ zgrade, nego sa svih zgrada u Crnoj Gori slaviće Crnogorci kada nam se skinu sa grbače oni čiji je on politički neformalni član. U prevodu to bi značilo da bi sadašnja vlast trebalo da sama jede kašu koju je zakuvala. Rečenu ruku spasa ne smiju dobiti, bez obzira što se nekome može činiti da je najveći interes Crne Gore da postane član EU. Posebno ne oni koji su uništili bezbjednosni sektor i napravili od njega objekat sprdnje. <h2>DEMOKRATE NAJPREVARNIJE</h2> Valjda je svima vidljivo da je opozicija u parlamentu, za razliku od situacije koja je bila u predavgustovkom periodu, bila veoma kooperativnma kada su bile u pitanju EU integracije. Nemam namjeru da prigovaram tom političkom opredjeljenju, ali ne mogu da ne konstatujem da su za tu kooperativnost Crnogorci platili veliku cijenu. Čak se može govoriti o otvorenoj nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj diskriminaciji Crnogoraca. Dok je opozicija bila kooperativna u EU integracijama, dio vlasti je pristupne pregovore koristio kao crvenu maramu iza koje su stajali njihovi velikosrpski ideološki zahtjevi i povampirenje mračne prošlosti, čiji su politički promoteri. Možda je došlo vrijeme da svi izađu iz mraka, na svijetlo, da se vidi ko je ko. Posebno „demokrate“, kao najprevarnija, najautoritarnija, najnesposobnija i najnedemokratskija politička sekta u Crnoj Gori. Oni su pravi prototip poremećaja sa početka teksta, dok oni politički, medijski i zloupotrebom državnog aparata taj poremećaj, da budemo eufemistični, pretvaraju u utisak da se radi o njihovom epohalnom uspjehu.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260207170236_b5a85f068796f964b8ee4041a0601d7573b30ab0f666e7bb74b0154b777acd26.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260207170236_b5a85f068796f964b8ee4041a0601d7573b30ab0f666e7bb74b0154b777acd26" data-rendition-name="original" width="1024" height="563" loading="lazy" alt="Poslanici PES-a u Skupštini"><figcaption>NI FBI FORENZIČARI NE BI MOGLI UTVRDITI IDEOLOŠKI PROFIL: Poslanici PES-a u Skupštini</figcaption></figure>  Uopšte me ne zanima da li je Knežević bacio rukavicu vojvodi Mandiću izlaskom iz Vlade, da li će zbog toga Mandić, da bi sačuvao biračko tijelo i titulu lidera Srba, oboriti Vladu, ili će ostati zalijepljen za stolicu predśednika parlamenta, rizikujući rejting, i da li će spasiti Bečićevu sektu koalirajući sa Demokratama, ili nešto treće. Ono što sam siguran je da sadašnja vlast ne oličava volju naroda, ma kakvo ja mišljenje imao o njegovoj političkoj pismenosti, znanju o temeljnim pojmovima u politici, o političkim stavovima i političkim vrijednostima, posebno što ni FBI forenzičari ne bi mogli utvrditi ideološki profil članova PES-a i sljedbenika predśednika Milatovića. A i vrijeme je da se politička scena u Crnoj Gori raščisti i profiliše po ideološkim linijama. Ovaj politički bućkuriš ne može dati bilo kakav rezultat, sem katastrofalan po Crnu Goru. Proizvođenje trenutne (potencijalne) političke krize samo je dokaz da iza njihovog djelovanja stoji destrukcija, jer je jasno da će vjerovatna cijena biti prolongiranje EU integracija Crne Gore. <h2>UNIKAT SVJETSKIH RAZMJERA</h2> Konačno, vrijeme je i da građani Crne Gore prestanu da se ponašaju kao beogradska provincija, posebno nakon nedavnih skupova profašističkih sljedbenika Milana Nedića, predśednika kvinsliške vlade Srbije od avgusta 1941. godine, s jedne strane, i onih koji su se predstavljali kao „antifašisti“, iako su mnogi od njih podržavaoci agresije Rusije na Ukrajinu. Uz sav rizik da nije zahvalno praviti slične paralele, radi se o različitim vremenima i okolnostima, teško mi je prihvatiti da podržavaoci Putina i zločina nad ukrajinskim narodom imaju pravo sebe nazivati antifašistima. Plašim se, znajući taj provincijski mentalitet u Crnoj Gori, koji se napaja medijskim smećem i događajima iz suśedstva, da se takvi „fašisti“ ne okite na Sastavcima Milanom Nedićem na sljedećem januarskom kupanju, zajedno sa „antifašistima“ sa tetoviranim Putinom na grudima. Ipak smo mi unikat svjetskih razmjera.

Slobodan Jovanović

Demokrate prototip bolesnog društva

Nije svaki zločin krvav. Ne sadrže svi oni fizičku bol, mučenje i smrt. Nisu svakom zločincu ruke krvave. Ne, ali su proklete. Baš oni koji svoje zločine čine u rukavicama, bijelim košuljama i frakovima su mnogo gori od ovih drugih, jer njihov zločin nije prema pojedincu ili grupi, već prema generaciji i generacijama koje dolaze – to je zločin protiv kulture.
Naiđoh prije neki dan na istinski nadahnuto recitovanje Novaka Adžića, pjesme koja u sebi osim neopisive boli sadrži i poduke koje bi svi trebali učiti i ponavljati. Uči nas o zločincima, o izdajnicima, ali i o onima kojima je dato da brane ovu slobodu koja nam je poklonjena. 
„... Zar ćeš moći slušati mirno 
Nepobjedni lave stari, 
Kad te budu robom zvali 
Jučer turski izmećari? 
Il te tvoja prošlost slavna 
Tako brzo ostavila? 
Il je hrabrost opjevana 
 Izmišljena priča bila...
... Neka oko sokolovo 
Smrt raznosi tankom puškom. 
Nek krv onu staru svjetlost 
Dade našoj novoj zori 
Da se ovaj poklič ori 
U slobodnoj Crnoj Gori” – Sekula Drljević
Ali ođe danas se ne radi o stvarnom roblju. Ovo su robovi mentaliteta, robovi kulture, znanja, duše. I uvijek robovi ličnosti i istine. Oni su u svojim perifernim životima zarobljeni u cjeloživotnim ulogama nekog drugog, stranog, ne svog i ne sebe. Robovi tuđina u svijetu globalnih interesa koji često nesvjesno, zaneseni i zatrčani za onom šargarepom na štapu, zakorače bespovratno u tuđe, u svijet koji nije njihov i koji ih ne voli, i u svijet đe ih oni nekada njihovi preziru – u svijet izdajnika.
Danas, na sreću, nema više živih lomača na kojima je, poput familije Petra Zvicera, zapaljena cijela jedna porodica jer im otac i đed nije htio spuštiti glavu, pokloniti se okupatoru i pljunuti na svoju davno datu zakletvu. Nema, ali se moramo pitati ima li onih kojima je ta žrtva ostavljena na nauk i nezaborav.
Ovih dana smo imali mogućnost da gledamo kako se neki kvazi istoričari na srpskom javnom servisu utrkuju ko će jače i lažljivije pljunuti na nas. Nije prvi put. Neće, bojim se, biti ni potonji, ali ovoga puta se desilo nešto posve novo... Nego, krenimo prvo od toga šta za nas, braću svoju, srpsku Spartu, kolijevku Nemanjinu, 23. izbornu jedinicu, južnu srpsku pokrajinu i tako dalje, i tako dalje, kažu...&nbsp;
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FKonteZanovic%2Fstatus%2F2019334369731834062%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E2019334369731834062%7Ctwgr%5E93356f5fed182f3bb75bb619ecab274bb854839d%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Gospoda su ustvrdila, pozivajući se na neke nepostojeće tekstove i ličnosti i izvrnute fragmente poslanica crnogorskih vladika, sljedeće: Crnogorci nisu imali osjećaj pravde i pravičnosti. Njihove tri osnovne odlike koje ih karakterišu, odnosno tri idola kojima se klanjaju su: preljubništvo, srebroljublje i otimačina. Dalje, simpatični gospodini kažu, dok se ekranom vrte AI generisani rukopisi, kako među Crnogorcima nema mjesta za poštenog i dobrog čovjeka.
Dakle, ukratko da ne citiram sve jer nije baš da papir može sve da istrpi, gospoda tvrde da su Crnogorci, i to baš oni stari koji im priskočiše na Mojkovac i Bregalnicu, preljubnička ološ, plaćenici, silovatelji i propalice. 
Ne pomenuše nijednom da li su im dedovima kojima je obezbijeđena odstupnica za Albaniju i kasnije Grčku na Mojkovcu, čime se sačuvala srpska, a uništila crnogorska vojska, tražene kakve pare? Da li su im ti nevaspitani srebroljupci tog studenog januara 1916. zaiskali kakvu paru za prolazak, ti nepošteni otimači i silovatelji? Jesu li im šta pričali dedovi o tome?
Ovako lijepo ni Gebels nije zborio o Jevrejima. Nije, jer iako je bio iskonski zločinac, imao je makar zrno njemačke kulture u sebi.
Vi biste sada očekivali da na ovo reaguje naša diplomatija. Pa realno, kada će ako ne sada jer ovo nije bilo na nekom Informeru, Happy-ju ili Trećem oku, već na državnom javnom servisu u prime time-u. I reagovali su. Ne Ervin Ibrahimović, otkako je DNP izašao iz Vlade, ne može da se odbrani od rođaka koji zovu za posao. Ne ni Maida Gorčević jer ni ona nije imala vremena ili je, kao i premijer, u inozemstvu. Reagovao je treći nam ministar zadužen za diplomatske odnose Crne Gore, Filip Ivanović. I to tako što je bio integralni dio te emisije.&nbsp;
Tako je, ministar Ivanović je dao nemjerljiv doprinos toj divnoj emisiji iz kulture tako što je između ovih izliva mržnje, fašizma i bljuvotina prema njegovoj državi, on pomalo „pljuckao” dajući političkim idiotima legitimitet za ono šta rade. Pa umjesto da diplomatskim sredstvima reaguje na ovaj gnusni sadržaj, on je odlučio da mu da puni doprinos tako što će i on ponešto „lijepo” reći o sebi i svojima.&nbsp;
Iskreno se nadam da su ga platili za ovaj uradak i time dokazali, makar u tom jednom/jadnom primjeru, da smo srebroljupci. Za supruge i đevojke ne brinite, tu zaista ne bi trebalo da bude problema.
Dok nam Crnu Goru, njenu kulturu i istoriju, brane ovakvi poput ministra Ivanovića, u zemlji nam kulturno blago, arhivsku građu, artefakte i ostavštinu predaka kradu i prekrajaju agenti u crkvenim mantijama. I sve ovo pod pokroviteljstvom prijestonog nam grada, čiji čelnici bi da budu velji Crnogorci na državnom (na kojem se nizašta ne pitaju) i korisne posrbice na lokalnom nivou đe im mandat čuvaju URA i Demokrate.
I sve ovo u mjesecu u kojem bi, da ima đe Crnogoraca, obilježili 534 godine od kako smo, dok smo, kako kažu, odmarali od fukarluka, krađe tuđih žena i otimačine, štampali prvu knjigu kod Južnih Slovena.
Opkoljeni sa tri carstva, egzistencijalno ugroženi i u nemaštini, Crnogorci su štampali knjige. Četiristo godina kasnije, 1893, opet uprkos ratovima i neposrednoj opasnosti, Crna Gora i njen suveren slave taj datum jer znaju da je on bitniji od ma čega drugoga. Znaju da je kultura iznad svega i da samo ona može sačuvati i uzdići jedan narod. Slaveći tih 400 godina, knjaz Nikola je na Cetinje pozvao tadašnju diplomatsku, novinarsku i kulturnu elitu Evrope. Čitajte i dobro zapamtite šta su tada pisali o nama. Zapamtite i dobro uporedite sa ovim ponorom u kojem se danas nalazimo.&nbsp;
Čitaj i ti, ministre Ivanoviću, možda ti bude što valjalo kada sljedeći put budeš pozvan da gostuješ u nekoj emisiji radnog naslova: „Pljuni na Crnogorce”!
"Delegati iz Londona, Pariza, Beča, Rima i Petrograda doputovali su brodovima u Kotor. Odatle su, baš onim cik-cak putem, na konjima i u kočijama kretali uz planinu. Za mnoge profesore sa Oxforda ili Sorbone, to je bio prvi put da vide takav krš, a s vrha Lovćena su gledali Jadran kao na dlanu. U dvorani Zetskog doma bila su izložena prva izdanja Oktoiha iz 1494. godine. Naučnici su satima sa lupama pregledali kvalitet štampe, ne vjerujući da je to nastalo u planinskom manastiru dok je ostatak Balkana padao pod Osmanlije. 
Predstavnici najstarijih evropskih univerziteta držali su govore na latinskom, nazivajući Crnu Goru „bastionom hrišćanske kulture“.
Kralj (tada knjaz) Nikola je priredio banket za stotine zvanica. Kažu da je tadašnji izaslanik sa Oxforda rekao da je došao da vidi „divlja plemena", a da je našao „najstariju gospodu Evrope“.&nbsp;
Londonski The Times (Britanija) 
„Postoji nešto gotovo nadrealno u činjenici da jedna mala planinska kneževina, koja je provela vjekove u neprekidnom ratu za opstanak, slavi četiri vijeka pismenosti. Dok su veće i bogatije nacije u 15. vijeku još uvijek oklijevale pred Gutenbergovim izumom, Crnogorci su u svojim nepristupačnim gudurama već štampali knjige. To je narod koji je topovsku đulad topio da bi izlio slova“.&nbsp;
Le Figaro (Francuska) 
„Cetinje je ovih dana prijestonica svjetske inteligencije. Nevjerovatan je prizor vidjeti profesore sa Sorbone kako koračaju pored CRNOGORSKIH GORŠTAKA koji nose jatagane o pojasu, a u džepu primjerak 'Gorskog vijenca'. Ova proslava je dokazala da Crna Gora nije samo 'Sparta Balkana', već i njegova Atina“.&nbsp;
Neue Freie Presse (Austrougarska) 
„Možemo osporavati njihove političke težnje, ali ne možemo osporiti njihovu kulturnu baštinu. Izložba inkunabula na Cetinju pokazuje da su CRNOGORCI POSJEDOVALI NIVO CIVILIZACIJE KOJI JE BIO DALEKO ISPRED NJIHOVIH SUSJEDA, pa čak i nekih zapadnih naroda u to mračno doba 1494. godine".&nbsp;
Golos (Rusija) 
„Crna Gora je upalila svjetlo prosvjete na istoku Evrope u trenutku kada se činilo da će sve prekriti otomanska tmina. Njihova štamparija nije bila samo tehnički pogon, već duhovna tvrđava koja je ostala neosvojena“.
Mnogi američki listovi su prenijeli vijest sa naglaskom na paradoks: 
„Najmanja država u Evropi drži lekciju iz istorije cijelom svijetu. Proslava na Cetinju podsjeća nas da sloboda i kultura idu ruku pod ruku. Narod koji je znao da štampa knjige dok se borio za goli život, zaslužuje vječno divljenje civilizovanog svijeta.“ (Preuzeto sa stanice Vuci gorski)

Pljuvanje uvis

Potreba usaglašavanja odredbi ranijeg Zakona o privrednim društvima iz 2020. godine sa direktivama EU, posebno sa Direktivom 2009/102EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 16. septembra 2009. godine u oblasti privrednog prava o društvima sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom (jednočlano d.o.o.) trebao je dovede do pojednostavljivanja funkcionisanja ovog oblika privrednog društva. 
Donošenjem novog Zakona o privrednim društvima, u avgustu 2025. godine, uglavnom su implementirane odredbe navedene Direktive, uz izvjesne „nespretnosti“ zakonodavca u normiranju pojedinih odredbi, tako da je novo zakonsko rješenje, u cjelini, dobilo „zeleno svijetlo“ EK. Međutim ...
<h2>Država u problemu</h2>
Zakon o privrednim društvima (skr. ZoPD) koji je ustav realnog sektora i koji se u drugim sistemima naziva i zakon o trgovačkim društvima odnosi se na sva privredna društva bez obzira na vrstu vlasničkog kapitala, tako da se primjenjuje i na privredna društva čiji je osnivač/vlasnik država ili jedinice lokalne samouprave, koja su dužna da svoje statute i ogranizaciju usaglase sa novim Zakonom do 31. marta tekuće godine.
Privredna društva u realnom sektoru su, manje više, već od dana usvajanja Zakona (6. avgusta 2025) godine započela aktivnosti i relativno spremna dočekala stupanje na snagu ovog Zakona 01. 01. 2026. godine. 
Dakle, bez obzira na određeni stepen mogućih „nejasnoća“ u ovom Zakonu, realni sektor će iskorisiti priliku da kroz izmjene postojećih statuta dodatno uredi svoju normativnu unutrašnju uređenost i organizaciju saglasno i nekim drugim zakonima kao što su to Zakon o klasifikaciji djelatnosti, Zakon o računovodstvu ili Zakon o reviziji.
Međutim... privredna društva, u prvom redu jednočlana društva sa ograničenom odgovornošću čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave, kod kojih, saglasno čl. 405 stav 3 ZoPD, „jedan član d.o.o. ima ovlašćenja skupštine društva“, što u prevodu znači – skupština opštine, već sada očito ne mogu ispuniti obavezu iz čl. 630, koji nalaže da su „dužni da usklade organizaciju i poslovanje sa ovim Zakonom i izvrše registraciju u CRPS, u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona“ – dakle do 31. marta.
Upozorenja dijela stručne i akademske zajednice, te samih zaposlenih u ovim društvima, kao i dijela gradonačelnika, nažalost, do sada nije rezultirao „intervencijom“ predlagača (Vlade) i zakonodonosioca (Skupštine).
<h2>Društva „bez“ skupštine </h2>
U prvom redu, uočljivo je da se nedovoljno razumije „priroda“ privrednih društava u „državnom vlasništvu“, posebno onih čiji je osnivač opština u dijelu rada/nadležnosti skupštine. Za razliku od realnog sektora koji nema problem „političkog odlučivanja“, ova jednočlana društva nemaju „svoje“ skupštine kao društva u realnom sektoru gdje je to jedan član - vlasnik društva. Kod njih skupštinu društva „obnaša“ jedan član vlasnik – opština, a u ime ovog vlasnika skupština opštine.
Da se laičkoj javnosti bliže objasni - sve nadležnosti skupštine društva obavlja skupština opštine. I tu nastaje problem. Zapravo, ne bi smio da nastane problem i problem nije u Zakonu o privrednim društvima već u ograničenjima koja postavljaju drugi zakoni u pravnom sistemu.
U konačnom i sve da ova privredna društva, na današnji dan, imaju „završene“ statute (izrađene saglasno ZoPD) potrebne su (minimum) dvije sjednice skupština opština da se prvo usvoji statut, a zatim, nakon njegovog stupanja na snagu, opet na skupštini opštine, izaberu organi društva, saglasno članu 38 Zakona o lokalnoj samoupravi. 
Nažalost, ovdje se mora napomenuti da insistiranje Udruženja pravnika Crne Gore, u saradnji sa Privrednom komorom, da se donese poseban Zakon o upravljanju privrednim društvima u većinskom vlasništvu države (opština), saopšteno još februara 2025. godine na „Danima privrednog prava u PK“, te da se isti istovremeno donese sa Zakonom o privrednim društvima i Zakonom o CRPS, očito nije imalo dovoljno efekta, tako da se ovo zakonsko rješenje još uvijek samo „priprema“.
<h2>Odgovor na problem</h2>
Država na „zakonodavni problem“ u primjeni već donijetih zakona do sada je uvijek odgovarala – odlaganjem primjene. 
Tipičan primjer je Zakon o računovodstvu u javnom sektoru, zakonu koji je donijet još 2019. godine i na koji se više puta intervenisalo amandmanski na način da je odlagana njegova primjena, pa se tako „intervenisalo 2021. i 2013. da bi, prema sada važećoj odredbi, njegova primjena trebala da počne od 01. 01. 2027. godine.
I pored činjenjenice da je straučna i akademska zajednica upozoravala da, između ostalog „nije ni proradio softver za vođenje jedinstvene evidencije državne imovine“ ovaj zakon „egzistira“ na „standby“, sa procjenom ovog autora da se može očekivati novo „amandmasnko djelovanje“ u pravcu daljeg odlaganja njegove primjene. Za one kojima je bliža materija budžeta i budžetskog prava samo napomena da danom početka primjene ovog zakona prestaju da važe odredbe čl. 62 do 70 Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti koje se odnose na računovodstvo i završni račun budžeta.
Dakle, ovo je samo jedan od primjera na koji način država reaguje kada se “zaleti” u zakonodavnoj aktivnosti i “ukoči” u primjeni istih. 
Bez obzira što bi se sa pravom mogao tražiti krivac za probleme u primjeni ZoPD, sada je najvažnije vrlo brzo i ozbiljno shvatiti obim problema koji imaju privredna društva čiji su osnivači opštine i koja “moraju” biti usklađena do 31. marta, što je sada, za većinu njih skoro nemoguće. 
Treba li napomenuti da su to privredna društva koja pružaju usluge snabdijevanja vodom, deponovanja otpada, održavanja gradske čistoće, upravljanja gradskim saobraćajem, javnom rasvjetom, parking usluga, tržnice i pijace itd – dakle društva od posebnog interesa za građane i funkcionisanje lokalnih zajednica!
Pritom treba naglasiti da nije problem do njih, niti do onih koji nastoje da im pomognu da izvrše zakonsku obavezu, već u “olako obećanoj brzini”.
Dodatan problem čini i činjenica da EK ni najmanje blagonaklono neće gledati na to da je država “omanula” i to kod subjekata čiji je ona vlasnik, pa zato ni Vlada ni Skupština ne reaguju. 
Međutim… “što se grbo rodi vrijeme ne ispravi”, kako kaže Bogišić, pa stoga predlagač i zakonopisac moraju povući hitno dva poteza. 
<h2>Dva poteza</h2>
Prvo, mora se intervenisati na čl. 630 ZoPD i za ova društva produžiti rok do roka u kome se uobičajeno održavaju redovne skupštine društava u realnom sektoru (30.06).
Drugi korak, sagledati cjelinu pravnog sistema, jer na privredna društva u 100% ili većinskom vlasništvu države pored bazičnog Zakona o privrednim društvima, primjenjuju se i odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o komunalnoj djelatnosti, odredba člana 24 stav 4 Zakona o radu… itd.
Naravno da je ovo prilika da se ponovo citira Bogišić sa čuvenom zakonjačkom (pravničkom) izrekom iz Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru iz 1888. godine: “Ko samo riječi zakonske znade, taj još zakona ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao”. 
Nažalost, predlagač i zakonopisac “mrtvijem snom spavaju”, uvijek spremni da slave (privremeno) zatvaranje pregovaračkih poglavlja, a kada zakon stupi na snagu da odgovornost prenesu na one koji “moraju” da ga primjene. 
U konačnom, biće vrlo neprijatno objašnjavati EK zašto se odlaže primjena dijela zakona, ali kada se to već uradilo u oktobru 2025. godine (za potrebe interesa “pojedinca”) kada je amandmanski mijenjan u avgustu iste godine usvojeni ZoPD, zašto sada, kada “nužda” nalaže se isto ne bi ponovilo? 
Stoga, ostaje samo da vidimo ko će prvi da “proguta žabu”.

Zakon

Dosadan sam?
Naprotiv, svako malo treba da se oglasim.
Baš.
Makar da se obratim kolegama. Jer ovo postaje opasno i nepodnošljivo. Ovo ne ide na dobro.
Držim u ruci rješenje Apelacionog suda KV SŽ.BR 32/20 od 04.02.2026 god. kojim se uvažava žalba SDT-a i ukida rješenje Višeg suda KVS. Br. 108/25 od 16.12.2025 god.
Tim rješenjem (ukidnim) Viši sud je odbacio zahtjev SDT-a za novo određivanje pritvora Ubović Ranku i Ivanović Vladu, jer je pritvorski osnov iz člana 175. stav 1, tačka 2 ZKP, otpao saslušanjem svjedoka i tada su se ta lica još onomad pustila na slobodu.
Šta sad radi Apelacioni sud?
Ukida to rješenje, vraća ga Višem sudu, da taj sud ponovo razmotri da li ima mjesta određivanju pritvora po tačkama 1, 2 i 4 člana 175 ili da detaljno obrazloži zašto nema.
Pitam se otkud sada iznova tačka 2 koja je otpala u decembru.
Pa, upravo, da bi ovu nebesko pravnu budalaštinu "održalo u životu".
Jer, da nju nisu iznova ubacili, morali bi i oni žalbu da odbace kao nedozvoljenu.
Kukala Ranku majka da je i dalje tačka 2 bila aktuelna, a on u pritvoru. Tako bi mu zveknuli i 1 i 4 člana 175, da bi kraj života dočekao u Spužu.
Time Apelacioni sud, kod ovakve odluke vijeća, postaje apsolutna opasnost.
Samo pravnici znaju, a valjda vide i ostale sudije, o čemu ja pričam i o čemu se ovdje radi.
Tačka 2 otpala u decembru.
Ljudi izašli iz pritvora.
Ovi u februaru, tu istu tačku 2, u istom predmetu, pominju kao aktuelnu.
Ovo nije blizu kraja.
Ovo je kraj.
Da bi nam obrazložili sve ovo u vezi Ubovića poštapaju se određivanjem pritvora Kovačević Veselinu i razmatrenjem predloga SDT-a u odnosu na njega - u Vrhovnom sudu.
Kovačeviću je određen pritvor po tački 1 člana 175, u pritvoru je, a Vrhovni sud obrazlaže zašto mu je prihvatljiv prijedlog SDT-a da on po tom osnovu i dalje bude tamo, a zašto je neprihvatljivo da mu se odredi po tački 4.
Kovačević je u ZIKS-u, pa je Vrhovni sud, ako je već prihvatio prijedlog SDT-a dužan da ga za tu tačku i obrazloži.
I usput, umjesto da ne tretira tačku 4 koja je predložena, Vrhovni sud je prihvatajući takav predlog kao validan dao obrazloženje zašto to ne prihvata.
Ali to nije isto.
Potpuno je kod Ubovića različito.
A lovina je ovdje Ubović.
I s toga u obrazloženju rješenja reći da Viši sud iznova treba da razmotri i to u februaru tačku 1, 2 i 4 ruganje je pravu.
Ali ruganje.
Kako je Apelacioni sud zamislio da Viši sud tačku 2 koja je otpala prije "100 godina" vrati u pravni poredak u istom predmetu, ostaje misterija za svakog iole obrazovanog pravnika.
I ne pišem ovo da bi nešto sugerisao izvršnoj vlasti.
Njih ne zanima ništa što se tiče pravosuđa i policije. Konkretno mislim na najmoćniju partiju.
Gdje je udruženje sudija, ne znam.
Da ga ponovo prozivam - neću.
Nije baš prijatno.
P.S: Između letača i onih što po zemlji puze nikada nije bilo razumjevanja.
&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Pekić, "Tamo gdje loze plaču"

Kraj krajeva

Banke su dobile preporuku da ograniče nove kupovine i smanje postojeće pozicije, javlja Bloomberg koji se poziva na anonimne upućene izvore.
Očekuje se da će kineske banke pratiti smjernice regulatora kako bi smanjile rizik i izbjegle potencijalne gubitke u slučaju velikih tržišnih oscilacija, prenosi Tanjug.
Zvaničnici naglašavaju da se radi o smanjenju tržišnog rizika, a ne o političkom potezu ili gubitku povjerenja u američku ekonomiju. Tržišta su reagovala blago, pošto su kamatne stope na američke obveznice porasle, dok je dolar oslabio u odnosu na glavne valute.
Kina trenutno drži oko 298 milijardi USD obveznica u dolarima, ali je ukupno držanje američkih obveznica palo tokom posljednje decenije – sa vrhunca od preko 1,1 bilion USD 2013. godine na 683 milijarde u novembru prošle godine.
Globalni investitori postaju sve oprezniji prema američkom dugu zbog neizvjesnosti oko fiskalne politike i ranijih izjava predsjednika Donalda Trumpa o dolaru i carinama.
Analitičari takođe ističu da je posljednjih godina došlo do diverzifikacije stranih ulaganja, pa zemlje i investitori, pored američkog dolara, traže alternativne opcije koje nude stabilan prinos uz niži rizik.

Kina savjetuje banke da izbjegavaju američke obveznice

Danas se širom svijeta obilježava Dan bezbjednog interneta (Safer Internet Day), međunarodna inicijativa posvećena promociji sigurnijeg, odgovornijeg i kvalitetnijeg korišćenja interneta, sa posebnim fokusom na djecu i mlade.
Iako digitalno okruženje nudi brojne mogućnosti za učenje, komunikaciju i razvoj, dostupni podaci ukazuju na ozbiljne rizike i izazove koji zahtijevaju sistemski odgovor kroz edukaciju i saradnju svih relevantnih društvenih aktera.
Prema istraživanjima o digitalnim navikama djece u Crnoj Gori, čak 91 odsto djece uzrasta od 9 do 17 godina koristi internet, dok ga 87 odsto koristi svakodnevno. Profil na društvenim mrežama ima 72 odsto djece, pri čemu dio njih javno dijeli lične podatke. Trećina djece navodi da ne zna kako da promijeni postavke privatnosti ili zaštiti svoje podatke na mreži, dok je 38 odsto izjavilo da je tokom prethodne godine imalo najmanje jedno neprijatno iskustvo na internetu, poput uznemiravanja, neželjenog sadržaja ili poruka. Dodatno zabrinjava podatak da se oko polovine djece ne osjeća sigurno u online okruženju.
Slični trendovi bilježe se i na globalnom nivou, gdje se mladi korisnici interneta sve češće suočavaju sa cyberbullyingom, neprimjerenim sadržajima i zloupotrebom ličnih podataka. Ovi pokazatelji jasno ukazuju na potrebu za snažnijim i koordinisanim pristupom koji uključuje obrazovni sistem, razvoj digitalne pismenosti, ali i aktivniju ulogu roditelja, nastavnika i institucija.
Statistika potvrđuje da intenzivno korišćenje interneta nije praćeno adekvatnim znanjem o digitalnoj bezbjednosti, što dodatno povećava ranjivost djece u online prostoru. Nedovoljna informisanost o rizicima i zaštitnim mehanizmima, kao i ograničena podrška odraslih, čine djecu posebno izloženom potencijalnim zloupotrebama.
Dan bezbjednog interneta predstavlja važnu priliku da se ukaže na prisutne rizike, promovišu konkretne mjere zaštite djece u digitalnom okruženju, te unaprijedi edukacija mladih, roditelja i nastavnika o odgovornom i bezbjednom korišćenju savremenih tehnologija.

Dan bezbjednog interneta: Djeca u Crnoj Gori sve prisutnija online, ali nedovoljno zaštićena

Francuski predsjednik Emanuel Makron rekao je danas da bi Evropa trebalo da se pripremi na nove napetosti u odnosima sa SAD i da nedavni spor oko Grenlanda shvati kao znak za buđenje kako bi se progurale dugo odlagane ekonomske reforme i ojačala moć Evropske unije (EU).
U intervjuima objavljenim u više evropskih novina, Makron je rekao da Evropa ne bi smjela da zatišje u odnosima sa Vašingtonom pogrešno protumači kao trajnu promjenu, uprkos prividnom okončanju sporova oko Grenlanda, trgovine i tehnologije.
- Kada postoji jasan čin agresije, mislim da ne treba da se povijamo ili pokušavamo da postignemo nagodbu. Tu strategiju smo pokušavali mesjecima. Ne funkcioniše - rekao je Makron, prenosi N1.
On je podržao je ideju o novom zajedničkom zaduživanju zemalja EU, poput euroobveznica, što bi finansiralo strateške investicije i omogućilo EU da "izazove hegemoniju dolara", prenosi Mond.
Makron je ocijenio administraciju Donalda Trampa kao "otvoreno anti-evropsku" koja teži "rasparčavanju" EU.
- SAD će nas u narednim mjesecima, u to nema sumnje, napadati zbog digitalne regulative - dodao je Makron, upozoravajući na mogućnost uvođenja američkih carina na uvoz ukoliko EU primijeni Akt o digitalnim uslugama kako bi kontrolisala tehnološke kompanije.
Lideri EU sastaće se u četvrtak u Briselu na samitu na kojem će razgovarati o mjerama za jačanje ekonomije Unije i njenoj sposobnosti da se na globalnoj sceni suprotstavi SAD i Kini.

Makron: Evropa da se pripremi na nove napetosti u odnosima sa SAD

Američki potpredsjednik Džej Di Vens izjavio je da će se pregovori o Grenlandu održati "u narednih nekoliko mjeseci", kako bi se postigao dogovor o nekoj vrsti rješenja.
On je u razgovoru sa novinarima u Jermeniji izjavio da SAD treba da "dobiju neku korist" od ulaganja u bezbjednost Arktika.
Vens je ponovo kritikovao Dansku, čija je autonomna teritorija Grenland, da "nije dovoljno investirala u bezbjednost Arktika", prenosi Guardian.
- Grenland je veoma važan za nacionalnu bezbjednost Sjedinjenih Američkih Država. Mislim da neki od naših saveznika nisu dovoljno ulagali u bezbjednost Arktik - &nbsp;naveo je američki potpresjednik.
Dodao je da ako SAD treba da se angažuju i daju novac za ulaganja u region, trebalo bi i da "imaju neku korist od toga".