Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/maticna-drzava">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
Želio bih nešto pitati lidere Bošnjačke stranke, prijateljski i bez imalo ironije - ako je matična država crnogorskih Bošnjaka - Bosna i Hercegovina, neka pitaju Bošnjake iz BiH što misle o tome kad Hrvati i Srbi iz BiH kažu da im Bosna nije matična država? Što misle o Dodiku i Čoviću koji tvrde da BiH nije njihova matična država?
Ili ovako da probamo - za koju su se matičnu državu borili Srbi i Hrvati koji su poginuli kao pripadnici slavne Armije Republike Bosne i Hercegovine? Oćete da kažete da im BiH nije matična država? Možete li to reći njihovim porodicama? Da li su zlatni ljiljani Srbi i zlatni ljiljani Hrvati odlikovani od nematične države?
Zaisto nešto ne štima u toj vašoj logici, a upravo je takva kad kažete da Crna Gora nije vaša matična država.
Eto, neću dalje ići od ovoga.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Matična država

Politički trenutak u Srbiji i Crnoj Gori više se ne može opisivati tehničkim jezikom “pregovaračkih poglavlja” i “reformskih dinamika”. Obe države formalno teže članstvu u Evropskoj uniji, jedna mu je naoko “na korak”, druga svetlosnim godinama daleko, ali se suštinski obe nalaze u procesu duboke političke regresije – samo sa različitim spoljnopolitičkim dekorom.
Srbija danas funkcioniše kao hibridni režim sa stabilnim autoritarnim jezgrom i već je na korak od diktature beloruskog tipa. Vlast Aleksandra Vučića i dalje održava iluziju evropskog kursa, dok paralelno “čuva” političku, bezbednosnu i energetsku zavisnost od Rusije. I te činjenice je, čini se – najzad, sada svestan i Brisel.
Naravno, teško da će, posebno posle najnovijih iskustava, nekoga u evropskoj administraciji zavarati ponude Aleksandra Vučića poput one da Srbija uđe u EU bez prava veta. Nije to ozbiljna priča za Evropu, samim tim što otvara mnogo više problema, nego što ih rešava. To je samo (još jedan) pokušaj srbijanskog predsednika da nekog koga patološki mrzi (nezavisna Crna Gora) spreči da postigne nekakav uspeh (ulazak u EU) pre Srbije, čak i kad se Srbija sama ne trudi previše da takav uspeh postigne. Sem, naravno, da zadrži više nego izdašne evropske predpristupne fondove.
Odbijanje da se uvedu sankcije Moskvi, kontinuirano opravdavanje ruske politike, kao i činjenica da se ruski ambasador u Beogradu gotovo svakodnevno oglašava o unutrašnjim pitanjima Srbije – od bezbednosti do energetike – jasno pokazuju da Moskva u Srbiji nije samo spoljni partner, već faktor unutrašnjeg odlučivanja. Javno mnenje značajno modelira proruski kadar pravilno raspoređen i po potrebi aktiviran u
svim oblastima, lojalni domaći, kao i ruski “mediji” koji su u ostatku Evrope zabranjeni. U tu jednačinu treba dodati i faktor Crkve Srbije: ona je u svakodnevnim, da kažemo – taktičkim, stvarima pod “komandom” Andrićevog venca, s kojim je vežu isti interesi i ciljevi, ali je u onom strateškom smislu ispostava, poslušnik i predradnik Crkve Rusije. Koja je, opet, u simbiozi s Kremljom, tako da ta činjenica zatvara taj perverzni političko-religijski krug.
Ispred ove koalicije zla stoje dve slabašne političke barijere. Prva je - nejaka, razjedinjena, godinama demonizovana i fizički ugrožavana srbijanska opozicija. Druga su studenti i neformalni građanski zborovi. Posle prvog šoka i nesnalaženja pred silnim narodnim protestom, srbijanski režim je uspeo da te dve grupacije međusobno konfrontira.
Studentima je nametnuo svoj sopstveni narativ (desničarenje, rusofiliju, “nedavaštvo” Kosova i druge teme iz asortimana), dok samu opoziciju odavno drži pacifikovanom i marginalizovanom zahvaljujući kreiranju “poželjne opozicije” i medijskom i banditskom spremnošću da uništi život svakom ko digne glas. To je opoziciju dugo godina navodilo na pogrešan kolosek, da igra potpuno istu igru kao vlast, iako je u tome ne može pobediti; tek nedavno je jedan deo opozicije konačno i hrabro stao iza proevropske nedvosmislene agende, ali, čini se, i dalje nedovoljno energično.
STABILNOST KAO ALIBI
S druge strane, Evropska unija na sve to reaguje kalkulantski, iako je vokabular prema srbijanskim vlastima u poslednje vreme znatno pooštren. Teško, ipak, odustaje od dugovremene politike opraštanja Srbiji zbog njene geopolitičke težine i Kosova. Usvajanje spornih tužilačkih zakona, degradacija izbornog procesa, otvorene uvrede evropskim zvaničnicima, manipulacije oko energetskih aranžmana (NIS), medijske neslobode – sve to, i još koje-šta, i dalje za srbijanski režim ne proizvodi ozbiljne političke posledice, koje bi ga ili oborile, ili definitivno gurnule “preko crte” u suprotnom smeru.
Brisel bira stabilnost i kontrolu, čak i kada to podrazumeva tolerisanje sistemskog urušavanja vladavine prava i svih evropskih vrednosti. Takva politika kratkoročno održava privid održivosti i uravnoteženosti, ali dugoročno podriva kredibilitet evropskog projekta. Jer ako se evropske vrednosti relativizuju zarad stabilnosti, onda se stabilnost pretvara u alibi za stagnaciju.
U Crnoj Gori je situacija formalno drugačija, ali suštinski jednako problematična. Ta država je najdalje odmakla u pregovorima sa EU, ali reformski proces je danas spor, selektivan i često podređen partijskim interesima.
Utisak da EU “gura” Crnu Goru ka članstvu po svaku cenu proizlazi iz strateške potrebe da politika proširenja ne doživi potpuni krah. Za održavanje slike poželjnosti ujedinjene Evrope, posebno u geopolitičkom momentu izazvanom agresijom Rusije na Ukrajinu i zaokretom u politici SAD, potrebna je makar jedna “uspešna priča”, a ona je najlakše izvodiva sa “zemljicom” veličine jednog prosečnog evropskog grada. Pritom, strateški korisnom. U tom kontekstu se često zanemaruju duboke institucionalne slabosti, politička trgovina i nedovršeni obračun sa organizovanim kriminalom. Ipak, nije ni taj stav Brisela bez jakih unutrašnjih otpora, niti je strpljenje bezgranično. Štaviše, nedavno su se čule prve gorke opomene Crnoj Gori kroz stav o “papirnim reformama”.
No, crnogorski problem ima i dodatnu dimenziju – snažan i otvoren politički uticaj Srbije i u njoj vladajuće velikosrpske i rusko-vazalne poltike. Taj uticaj se u Crnoj Gori realizuje preko političkog i medijskog bloka koji negira posebnost crnogorskog identiteta, jezika i crkve, i koji državnost Crne Gore tretira kao privremeni istorijski incident, tumačeći Crnu Goru kao “srpsku državu”. Istovremeno konstantno zakukavanje o nekakvoj “ugroženosti Srba” – što je narativ koji je obeležio i klanicu tokom raspada SFR Jugoslavije, i koji se čuje već skoro 40 godina u kontinuitetu, a bez ikakvog osnova – treba, valjda, da stvori utisak opravdanosti tih stavova i logike po kojoj su Srbi izuzeti od moralne, prekršajne i krivične odgovornosti.
Krhki međunacionalni sklad, koji je Crna Gora uspela da stvori i očuva posle početnog lutanja i strašnih grešaka tokom prvog dela rastakanja SFRJ, sada je ugrožen na dnevnom nivou, kroz uporno nametanje stavova, logike, ikonografike i dogmatske religioznosti. S pruženom rukom toj neformalnoj, ali upornoj prekograničnoj agresiji koju predvode preobučeni srbijanski radikali – dakle, isti onaj politički blok koji nosi na rukama većinsku odgovornost za raspad Jugoslavije i svu prolivenu krv – u Crnoj Gori stoje domaći kolaboracionisti (“velikosrpska iredenta”) i hipnotisana, bezidejna i nehrabra vlast, smeša onih koji ne znaju šta i kako i onih čiji kompleksi i neizlečene frustracije iz mladosti sprečavaju bilo kakvu smislenu i razumnu reakciju.
APATIJA I UDVORIŠTVO
Da ne preti katastrofom, bilo bi smešno do koje su mere crnogorski politički rukovodioci na svim nivoima ponizni pred Beogradom. Ako smemo da dodamo: i iskompleksirani Beogradom. Možda i nečime ucenjeni ili dodatno “motivisani”; najzad, za primer, još je politički aktivan – uprkos šteti koju je napravio – političar, čiji je brat u isto vreme dok je ovaj prvi bio premijer, držao privatnu kliniku u Beogradu s partnerkom tadašnje srbijanske premijerke.
U svemu tome, indikativna je uloga Srpske pravoslavne crkve, pouzdanog saveznika srbijanske vlasti i u držanju Srbije pokornom, i u ugrožavanju suvereniteta i nezavisnosti Crne Gore. Ova verska organizacija dogmatski ne priznaje postojanje većinskog naroda na tlu države u kojoj deluje kroz dve cele i delove još dve eparhije, i onima koji se izjašnjavaju kao pravoslavni Crnogorci direktno uskraćuje osnovna verska prava.
SPC je u Crnoj Gori, zahvaljujući tipu ljudi koji je bio jednako zaluđen i agresivan “komunista” kao danas “vernik”, poslednjih godina preuzela ulogu ključnog političkog aktera, neskriveno prelazeći granicu između duhovne misije i direktnog oblikovanja vlasti. Taj proces, opet, nije bio spontan, već je sistemski organizovan i podržavan iz Beograda, koji političku snagu manifestuje i uticajem na većinu crkvenih velikodostojnika.
Studentski bunt ogolio je dubinu društvene krize u Srbiji. Protesti koji su počeli kao reakcija na korupciju, nasilje i urušavanje institucija, međutim, vremenom su ideološki pomereni udesno. Umesto jasne građanske platforme, deo pokreta preuzeo je narative nacionalne ugroženosti i suverenističkog otpora Zapadu. To nije slučajno – to je rezultat dugogodišnjeg medijskog i obrazovnog oblikovanja javnosti u pravcu anti-liberalne paradigme. Što će reći – problem u Srbiji je kudikamo dublji i kompleksniji od nezadovoljstva izborom političkog pravca ili čak činjenice da zemljom vlada organizacija koja otvoreno kopira principe rada i delovanja organizovane kriminalne grupe.
U Crnoj Gori, iako je zabeležen jedan pokušaj, nema snažnog studentskog, shodno tome ni opštegrađanskog pokreta. Razlozi su višeslojni: demografsko pražnjenje, masovno iseljavanje mladih, ali i činjenica da su identitetske podele već apsorbovale društvenu energiju. Ljudi su ili politički instrumentalizovani kroz postojeće blokove i uporno potencirane nacionalne granice, ili potpuno depolitizovani. Umesto protesta, dominira apatija. Umesto principa – udvorištvo. Umesto jasnog opredeljenja ka boljitku, sposobnijoj državi i jačanju ljudskih prava – dominira politička travestitija i cirkuska galama. To je, takođe, pokazatelj duboke društvene krize, samo drugačije usmerene i ponekad zamaskirane.
Pa, da zaključimo. Srbija (i) danas formalno balansira između Brisela i Moskve, ali politički komfor pronalazi u autoritarnim obrascima, čime faktički manifestuje da je mnogo bliža ruskom modelu nego evropskom. Crna Gora balansira između evropske perspektive i unutrašnje borbe za očuvanje sopstvene državne i identitetske posebnosti. U obe države institucije su slabije od političkih, verskih i bezbednosnih centara moći.
Ključno pitanje više nije ko je formalno bliži EU, već ko je spremniji da raskine sa praksama koje Evropu svode na deklaraciju. Bez jasnog razdvajanja države i Crkve, bez odricanja od iredentističkih projekcija i bez doslednog evropskog pritiska na autoritarne devijacije – i Srbija i Crna Gora ostaće u međuprostoru, suštinski zarobljene između sopstvenih mitova i tuđih geopolitičkih interesa, čak i ako bar jedna od te dve države formalno postane deo evropske zajednice.

Nebojša Vučinić

1250x600

1084x550

Između zaklinjanja i podaništva

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/il-po-mami-il-po-tati">Antenu M </a>piše: Jadranka Selhanović
Što je ovo? Ovoga bivalo nije. Nikad i niđe. Evo, ispade, da državom Crnom Gorom upravljaju samo oni kojima Crna Gora nije matična država. A to, nekako, dođe da im Crna Gora nije ni keva, ni mater, ni nene. Pogotovo nije im majka. To ne smiješ ni pomenut. Kakva majka! Ko im to reče, taj je asimilator. Koji hoće sve da otme.
Pa, sad raščivijaj, junače. Njihov odnos prema državi. Utvrdi, objasni, u kojem su srodstvu. Jesu li ikakva svojta ili nijesu? Ili, makar dalji rođaci? Dolaze li što po “ tatinoj liniji“? “ Po maminoj“, evo tvrde, nijesu ništa.

Il’ po mami, il’ po tati...

24.02.&nbsp;
18:03h&nbsp;
Zove me profesor Univerziteta Crne Gore i pita me da li sam gledao danas na skupštinskom zasjedanju i slušao šta priča Vasilije Čarapić (dodaje i epitet koji nije za ovu prigodu) i kaže da se krstio jer je ovaj pominjao Moldavku.
 
A onda ja njemu kažem.
Dva problema imaju dvorske lude.
 
Prvi, odsustvo stida, jer ga, naravno, nemaju, i odsustvo straha koji ga čini dalekim od čovjeka.
Kod Kralja Lira imamo dvije lude.
Prva je zaista luda bila, druga luda je Edgar koji se pravi lud pred ludim kraljem.
 
Znate dijalog između kralja Lira, lude i Kenta, kada ovaj naveden u sredini, na pitanja odgovara stihoklepačkim pjesmama.
 
Kralj Spajke koji nije Lir, ima svoju ludu. Nije dvorska. Iz Skupštine je. Ima inicijale V.Č. dakle, nije S.Č.
 
Ali mu se kao ludom Moldavka S.Č. učinjela bitnom jer jedino ona može spasiti brod kojem se svi smiju. Pa, veli, daj makar i nju da malo relaksiramo svakodnevnu sprdnju.
 
Luda nema stida, jer da ga ima pitala bi kolegu mu Lakovića šta on zna i misli o S.Č.
I da nije poslanička luda, ostalo bi mu da je raznosač bureka u Bemaxu, a ponekad i madraca u gepeku od službenog auta.
 
P.S: U skupštinskoj sali, sa 80 poslanika i jednom poslaničkom ludom, ambijent neće određivati njih 80, već ona jedna luda.
On će određivati i na plenumu gdje je 80 mudraca, a samo on lud.
P.S.2: 2003. godina je godina uzleta S.Č.
Godina egzaltacije mojih CG Srba, njoj u čast.
V.Č. je tada imao 55 godina.
 
Kako se kod lude godine pameti sabiraju unazad, to je ovaj sada kada je napunio 20 manje nahranjenog mozga razabrao šta je sve valjalo u tom slučaju i kako može spasiti PES, koaliciju i vlast.
 
Za 10 godina, kada napuni 15, kakva će to tek luda da bude. Od pameti.
 
P.S. 3: Nesrećnom čovjeku, posebno ako nije čovjek, malo znače razlozi njegove nesreće.

Zoran Piperović

V.Č. i S.Č.

Za<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/nematicna-drzava"> Portal Analitika </a>piše Adnan Čirgić
Naivnima je 2020. godine izgledalo nevjerovatno da jedan musliman i Albanac može biti politički velikosrbin. Ne velim da je Dritan Abazović to (bio) po ubjeđenju, no po učinku. A sve što je učinio sa skupinom svojih ljudi jasno ukazuje da je riječ o izvršitelju zadataka srpske službe.
Ne velim ni da je Kenana politički velikosrbin po ubjeđenju. Ali je ona, i cipcijela partija kojoj pripada, po svemu što čini izvršitelj zadataka srpske službe kojoj je cilj, od Garašanina naovamo, pripajanje Crne Gore Srbiji.
Istina, nijesu ni Kenana ni Bošnjačka stranka izjavili da Crnu Goru treba pripojiti Srbiji. Ali jesu dio vladajuće koalicije četničkoga vojvode Mandića. I jesu dio iste političke strukture koja brutalno ruši ustavno definisano građansko ustrojstvo crnogorske države, dio strukture koja sve više uvodi u javni diskurs nekakvu državu narodâ potiskujući instituciju građanina. Najnovije otkriće bošnjačkih piona srpske politike u Crnoj Gori jeste bestidno priznanje da ovo nije matična država Bošnjaka u Crnoj Gori.
Sva je Crna Gora gotovo ćutke prije 20-ak godina prihvatila kampanju po kojoj su crnogorski muslimani neviđenom brzinom postali Bošnjaci, čak i onđe đe ih nikad nije bilo i đe se nikad nijesu tako zvali. Taj je proces prihvaćen najprije zbog toga što je tadašnja bošnjačka politička elita na svakome koraku demonstrirala privrženost Crnoj Gori.
Prihvatajući velikosrpski koncept po kojem je religijska pripadnost odlučujući faktor nacionalne pripadnosti, koncept koji je razbio bosansku državu, prešlo se na razbijanje crnogorske države. To razbijanje može donijeti nesumnjive (premda kratkoročne) beneficije bošnjačkoj političkoj eliti koja se toga sramotnoga posla prihvatila, ali nikakvo dobro neće donijeti onima koje ta "elita" navodno predstavlja - Bošnjacima u Crnoj Gori. A ni Bošnjacima u Bosni.
Insistiranje na tome da je jezik crnogorskih Bošnjaka bosanski nema utemeljenja u realnosti jer svi znamo razlikovati po jeziku stanovnika Bosne (po kojoj je taj jezik dobio ime) od stanovnika Crne Gore, ali na osnovu toga jezika ne možemo znati nacionalnu pripadnost stanovnika Crne Gore ni Bosne. Ne možemo jer svi bosanski štokavci govore bosanskim jezikom kao što svi crnogorski štokavci govore crnogorskim jezikom.
Stoga kad bošnjačka kulturna elita u Crnoj Gori insistira na RTV emisijama na bosanskome jeziku ona ne čini ništa drugo do ono što Dodik čini u Bosni - razbija sopstvenu državu ispunjavajući ciljeve beogradske agende.
Kad Kenana kaže da je matična država crnogorskih Bošnjaka Bosna i Hercegovina, ona čini isto što i razna velikosrpska kulturna udruženja koja sluđuju crnogorske Srbe kako im je Srbija matična država, a Aleksandar Vučić predśednik svih Srba. Ona time implicitno poručuje da ima nečega lošega i neprihvatljivoga u tome ako neki musliman smatra Crnu Goru svojom državom ili ako nedajbože vjeruje u sopstveno crnogorsko porijeklo.
Nesuvisla naručena ispomoć što je Kenani stigla iz Bosne kojom se tolkuje da je cio crnogorski śever sve do 1912. godine bio zapravo država Bosna razotkriva stvarne namjere Bošnjačke stranke i onima što ne žele vjerovati u njih.
Tvrdnja da je śever Crne Gore do 1912. bio dio bosanske države odista je prava senzacija. Jer po tome tumačenju Crna Gora krajem XIX i početkom XX vijeka nije vodila oslobodilačke ratove s osmanskom no s bosanskom vojskom, nije potpisivala ugovore s Portom no s nekakvom vladom u Sarajevu za koje se dosad vjerovalo da je u to doba i samo bilo pod upravom Beča. Mora da su tada stanovnici donjih krajeva kad krenu na śever, do Kolašina ili Bijeloga Polja recimo, govorili: Odoh malo do u Bosnu.
Ako će, kao i svaki put dosad, i ovaj tekst biti povod za orkestriranu propagandnu paljbu botova Vučićeve posluge u Bošnjačkoj stranci, ako će biti i izvrnut naglavačke, predstavljen kao nacionalistički, asimilatorski ili naručen, opet se nije mogla prećutati ogavna propaganda čiji je cilj sluđivanje i otuđivanje crnogorskih građana.
Jer što bismo praštali Kenani i Ervinu ono što ne praštamo vojvodi Andriji. Oni su kolege na istome zadatku, u istoj vlasti, s istim ciljem da budemo nacionalno (kad već ne možemo i teritorijalno) obilježeni kao ovce u planini da se kojim slučajem ne bismo pomiješali.

Nematična država

Ako ovog ljeta, neđe na Crnogorskom primorju ili možda u crnogorskim planinama, vidite dvojicu Rusa, čije ste slike gledali tokom sudskog procesa za pokušaj terorizma oktobra 2016. godine, nemojte da streknete, nemojte da se plašite: oni su, utvrdilo je crnogorsko sudstvo, samo - mirni ruski turisti. &nbsp; OPASNI TURISTI &nbsp; Istini za volju, Eduard Šišmakov i Vladimir Popov imaju pasoše iz istog serije kao što su imali agenti GRU-a koji stu trovali odmetnutog ruspog špijuna Sergeja Skripalja i njegovu kćerku u Solsberiju. Imaju i istoriju podmetanja ekplozija u Bugarskoj, Gruziji i pokušaj prevrata Moldaviji...  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026022320020_3cdc0c1e5ecbf67deaf346246748e1e62670ec5796e1c7f23fe9fad1ac423778.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2026022320020_3cdc0c1e5ecbf67deaf346246748e1e62670ec5796e1c7f23fe9fad1ac423778" data-rendition-name="original" width="750" height="563" loading="lazy" alt="I TURISTI I AGENTI GRU: Edvard Šišmakov i Vladimir Popov"> <figcaption>I TURISTI I AGENTI GRU: Edvard Šišmakov i Vladimir Popov(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ali, Šišmakov i Popov nijesu, kazao je Viši sud a potvrdio Apelacioni – opasni &nbsp;agenti GRU-a! &nbsp; Djeluje li vam ovo karikaturalno? Možda, ali to je crnogorska realnost: presudom Višeg suda i odlukom Apelacionog suda - svi optuženi i prvostepeno osuđeni sada su - slobodni ljudi. &nbsp; I to uprkos dokazima koje je Crna Gora svojevremeno dobila - od Vučićeve Srbije, od Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, ali i od službi Bugarske i Moldavije, gdje je delovao agent GRU-a Popov, kao i od Poljske đe je, kao vojni ataše potkupljivao poljske oficire drugi agent GRU-a, Šišmakov. &nbsp;&nbsp; Nije to, izgleda, bilo bitno. &nbsp; FINGIRANA DRAMA Dakle: Krivično Vijeće Višeg suda u Podgorici, na čijem je čelu sudija Zoran Radović – u julu prošle godine oslobodilo je sve optužene: i agente GRU-a koji su prvobitno bili osuđeni na 15 i 12 godina zatvora; i Bratislava Dikića, osuđenog na osam godina... kao i lidere nekadašnjeg Demokratskog frona Andriju Mandića i Milana Kneževića, prvostepeno osuđene na po pet godina zatvora...  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026022320024_e82dc54505b331a3bc2771d0deb219c83f6b1feec3a6b9ecbfa2a23b4894f0bd.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2026022320024_e82dc54505b331a3bc2771d0deb219c83f6b1feec3a6b9ecbfa2a23b4894f0bd" data-rendition-name="original" width="900" height="600" loading="lazy" alt="OD OPTUŽENIKA DO ELITE NA VLASTI: Andrja Mandić i Milan Knežević, lideri nekadašnjeg "> <figcaption>OD OPTUŽENIKA DO ELITE NA VLASTI: Andrja Mandić i Milan Knežević, lideri nekadašnjeg(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  A potom je tu oslobađajuću presudu pravosnažnom učinilo tročlano Vijeće Apelacionog suda na čijem je čelu bila sudija Vesna Moštrokol, Zorica Milanović kao izvjestilac i sudija Predrag Tabaš, kao član. &nbsp;&nbsp; I sada se pokazuje da je sva ona priča, prvo oko podnošenja ostavke sudije Moštrokol, potom sedmicama dugo iščekivanje odluke Apelacionog suda, bila obična - fingirana i prizemna drama. Jer, znalo se od početka da politički obojene sudije koje je birala postavgustovska vlast, kao i sudije isprepadane najavama vetinga u pravosuđu neće imati skoposti da presuđuju na osnovu dokaza i u skladu sa zakonom. &nbsp; MUČAN MOZAIK &nbsp; To je dio mozaika koji pravi sliku današnjeg zarobljenog pravosuđa. I mučna je to slika. Jer, svi ti likovi iz vrha crnogorskog pravosuđa više liče na pokorne sluge politike, nego na ljude koji grade pravnu države. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260223200216_d1121d1b38d45294692e6638c674dab67dff4dbdceedd3cd73143a2eb1d70295.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260223200216_d1121d1b38d45294692e6638c674dab67dff4dbdceedd3cd73143a2eb1d70295" data-rendition-name="original" width="768" height="576" loading="lazy" alt="PO POLITIČKOJ KOMANDI: Ulaz u zgradu gdje su smješteni Viši i Apelacioni sud"> <figcaption>PO POLITIČKOJ KOMANDI: Ulaz u zgradu gdje su smješteni Viši i Apelacioni sud(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  A oslobađajuća presuda otkriva još jednu poražavajuće karikaturalnu pravnu posljedicu: oslobođeno je krivice i devet srpskih državljana koji su 2019. godine već priznali krivicu. &nbsp;Proglašeni su nevinim svi koji, nakon sporazuma o priznanju krivice, odležali po pet mjeseci u Spužu! Što znači da su Viši i Apelacioni sud oslobađajućom presudom u stvari presudili da je devet srpskih državljana – lagalo da su krivi?! &nbsp; I to je dio mozaika crnogorskog pravosuđa. Nekog izvrnutog mozaika. &nbsp;&nbsp; Kao što je svojevrsne uvrnuti cinizam izjava Andrije Mandića na konferenciji za medije istog dana kada je objavljena oslobađajuća presuda za njega i sve ostale. &nbsp; -Kao hrišćanin, kao pravoslavac, opraštam sve. Ne želim da se bilo ko njima sveti, Crna Gora je mala i moramo da čuvamo jedni druge – kazao je Mandić dok mu je titrao osmjeh. &nbsp; Možda je nekome djelovalo da se Andrija Mandić baš uživio u ulogu nekog miroljubivog budiste, nekog Dalaj Mande. &nbsp; Ali, i to je predstava za javnost. Jer Mandić sada seiri nad sudbinama njegovih, kako reče, progonitelja, koji su kažnjeni i bez sudske presude: bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je dvije godine, a suspendovani specijalni tužilac Saša Čađenović godinu i po u pritvoru u Spužu. &nbsp; OPTUŽUJ - DA NE PROĐE OPTUŽNICA Pritvor kao kazna – kada politika naredi! I to je svjedočanstvo o današnjem crnogorskom pravosuđu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026022320028_12c076761da990f820aec01f51c5dfb3ee7d1307691fe175ff7ba124d4b00800.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2026022320028_12c076761da990f820aec01f51c5dfb3ee7d1307691fe175ff7ba124d4b00800" data-rendition-name="original" width="899" height="599" loading="lazy" alt="PROVIDNA IGRA SDT-A: Privođenje bivše ministarke četiri resora Vesne Bratić"> <figcaption>PROVIDNA IGRA SDT-A: Privođenje bivše ministarke četiri resora Vesne Bratić(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Baš kao i odluka Specijalnog državnog tužilaštva da goni bivšu četvorominstarkiu Vesnu Bratić, ne zbog duplog negativnog mišljenja DRI i pronevjere 8 miliona eura zbog čega je SDT bio obavezan na reakciju, već zbog toga što nije nastavila nezakonito da smjenjuje direktore škola?! Što je, suštinski, mehanizam da Bratić - kroz postupak odbijanja optužnice - bude oslobođena budućeg tužilačkog progona. &nbsp; Kao što je svojevrsna pravo-politička šarada saopštenje vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića. Koji je utvrdio da je bilo potpuno zakonito obavezujuće uputstvo Vladimira Novovića da tužiteljka Mitrović ne smije da goni Oliveru Injac; i da je bio sasvim opravdan upad u njenu kancelariju i fizičko oduzimanje optužnice i svih spisa. &nbsp; Koliko je Marković postupao sa dužnom pažnjom pokazuje podatak: vrhovni državni tužilac je februara 2026. godine, tek nakon priloga Televizije E, ,,vanredno provjeravao“ postupanje Novovića iz novembra 2022. godine. &nbsp; IGRARIJE POD KONTROLOM &nbsp; Je li to Marković ,,prespavao” četiri godine ili je do kraja štitio svog druga Novovića? Ili, možda zakoni ne važe jednako za tužioce kao za obične građane? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260223200212_d1d0f368662679984fff50bdcbc716c06b15d5339c6d09b805c975c5b187655c.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260223200212_d1d0f368662679984fff50bdcbc716c06b15d5339c6d09b805c975c5b187655c" data-rendition-name="original" width="900" height="506" loading="lazy" alt="DOBRI DRUGARI: Milorad Marković i Vladimir Novović"> <figcaption>DOBRI DRUGARI: Milorad Marković i Vladimir Novović(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ili će, ipak, biti i to dio političkih igrarija koje sprovode čelnici tužilaštva i sudstva, koji su pod potpunom kontrolom političara i to baš onih koji zastupaju ruske i srpske interese u Crnoj Gori. &nbsp; Zato i ne treba da čudi farsa sa oslobađajućom presudom za pokušaj terorizma uprkos dokazima; odustajanje od gonjenja bivše ministrake Bratić za ono zbog čega treba da bude gonjenja, ili tragikomično objašnjenje vrhovnog državnog tužioca. Prosto: to što gledamo je: hronika najavljenog raspada sistema u pravosuđu. Najavljenog onda kada su bivši litijaši postali sadašnji glavaši u Crnoj Gori. Ali, zato se i glasalo avgusta 2020. godine, zar ne? I sada neka ide kao u onom starom televizijskom serijalu: gledajte, jer ste vi to tražili? &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

Hronika najavljenog raspada pravosuđa

Pravednici će kamenovati svakog ko nije stvoren po njihovom obliku. I prvi će baciti kamen, i oglušiće se o jevanđelje, jer samo onaj bez grijeha prvi nek baci kamen. Pravednici će arogancijom propalih političara kao partijski pamflet dijeliti lekcije o uzornom ponašanju. Na socijalnim platformama držaće predavanja o etici, mada im je, ispostaviće se, etika strana koliko je strana i autoru „Kritike globalne etike“. Jeste, ima nečeg istovjetnog u njima i njihovom arhineprijatelju Dritanu Abazoviću. Ima nečeg bizarnog, u njima, u njemu. Licemjerje. Laž. Buka i bijes.
Ne Foknerova, njihova, i Dritanova. Pravednici će odapeti svoje otrovne strijele prema profesorima, novinarima, piscima, građanskim aktivistima, ali ne i prema svojim partijskim i političkim mentorima. Njima se, tradicionalno, ništa ne zamjera. Čak i kad izgovore ili napišu isto što i mete naših strijelaca. Govor partijskih lidera interpretira se sasvim drugačije od govora profesora, novinara, pisaca, građanskih aktivista. Nijesu u pitanju dvostruki aršini. Aršina je beskonačno mnogo. Čak i kad je tekst skoro pa identičan. U slučaju političara čuvari naše savjesti njihovom tekstu pristupaju kao Kortasarovoj prozi, i čitaju je u ključu koji će poništiti sve moguće nedostatnosti.&nbsp;
U slučaju ovih drugih tekst čitaju kao oglas o povoljnom klanju pilića, ili svinja. A nakon čitanja isti proglašavaju jeretičkim. Jer, sve što je izvan uma čopora, jeres je. Sve na čemu nema pečata partije, jeres je. I nije da je neko zatečen tolikom količinom licemjerja. Morem licemjerja, čije su vode, zbog srdžbe božije, narasle do neba, pa ih, bojim se, ni Mojsije ne bi mogao razdvojiti. U ovoj nesretnoj zemlji svakog dana otkrivamo vulkane licemjerja, iz kojih kulja magma, i prijeti da proguta sve pred sobom.&nbsp;
Da, takvi su najglasniji. I ima ih svuda oko nas. Oni seire nad okovima, ali ne vide dalje od okova. Od stabla ne vide šumu, a od okova ne vide logore. Sve više ličimo na divlje pleme koje uživa u seoskom spektaklu. U cirkuskim tačkama za siromašne. Sve izvan čopora biće dočekano na nož. Na isti nož protiv kojeg se kobajagi borimo. Upiremo prst u govor mržnje, a mržnja nam se preko usana preliva.
Naši licemjeri pamte taman onoliko koliko im je potrebno. Ni tren duže. Klevetaju, optužuju, konfabuliraju. I sve to čine ljudima koji su se u realnom vremenu suprotstavljali zlu. O njemu govorili, pisali, onako kako su znali i umjeli. O ljudima koji ne govore i ne pišu retroaktivno. Kao, recimo, licemjeri, junaci ovog teksta. Iako nijesu poštanski službenici, iako ne poznaju ulice i bulevare, naselja, zgrade i stanare, bilo bi dobro da najglasniji i najpravedniji ne promaše baš svaki put adresu za svoje u celofan upakovane frustracije.&nbsp;
Ako nijesu vješti u čitanju napisanog, onda treba da uče. Kako čitati. U redu je ne poznavati pismo. No, nije u redu tvrditi da je neko nekog branio, i da neko nekog drugog nije branio. To je, prosto, laž.&nbsp;
Svi koji su osumnjičeni i optuženi da su branili taze hapšenu bivšu ministarku, branili su one kojima su Dritanovi replikanti posvetili možda nekoliko postova na društvenim mrežama. Optuženi su pisali tekstove. Govorili u tv i radio emisijama. I nijesu to činili zbog ordenja, ili aplauza. Već zato što vjeruju da je to njihova obaveza. Bila i jeste. Od velikih očekivanja davno su odustali. Zato danas ne mogu razočarati glasovi koji kude, jer razočara samo onaj od kojeg nešto očekuješ. Ipak, čudi buka koja se proizvodi. Čudi galama koja zaglušuje. Kolektivna hajka. Psihologija rulje.&nbsp;
Ne čudi licemjerje Borisa Bogdanovića, koji vapi nad zlom sudbom žena u vlasti, a ćuti na besprizoran linč žena bez vlasti. Ćuti na ogavne prijetnje silovanjem. Prijetnje koje izviru na istom izvoru s kojeg se napajaju Bogdanovićevi glasači. Ne čudi odsustvo etike autora „Kritike globalne etike“. Ipak, malčice čudi cunami licemjerja onih koji će svaki grijeh partije proglasiti vrlinom, i položiti život braneći neodbranjivo, ali će s istom strašću hitnuti kamen na ljude čije su biografije bez i mrlje od mastila. Na ljude koji ne doniraju pozamašne novce tuđoj crkvi, i na ljude koji taze uhapšenoj ministarki nijesu dali zvanje, imanje, i državljanstvo. To je, znate, učinio neko drugi.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/licemjeri">Preuzeto sa Portala Antena M.</a>

Licemjeri

„Svako svoju istinu može da dokazuje bez lisica“, poručio je predsjednik Skupštine Andrija Mandić komentarišućući odluku Višeg suda da bivšoj ministarki prosvjete, nauke i sporta Vesni Bratić bude ukinut pritvor.
Mandićeva konstatacija je tačna, jer uvijek postoje alternativne mjere - zabrana napuštanja mjesta prebivališta, kućni pritvor ili oduzimanje putnih isprava. Da je sreće, kad je optužnica podignuta ili dok traje istraga jemstvo ne bi postojalo samo na papiru.
Ali, da li Mandić i slično misli kada su u pitanju ostali građani Crne Gore koje privodi Specijalno tužilaštvo... Da li je tako mislio kada su hapsili bivšu direktoricu Agencije za sprječavanje korupcije Jelenu Perović, službenice Uprave za imovinu Dijanu Krivokapić i Rosandu Dujović , penzionisanog glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, bivšeg specijalnog tužioca Sašu Čađenovića, tužiteljku Andrijanu Nastić, nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića, biznismene Ranka Ubovića, Veselina Kovačevića, Vladana Ivanovića, Aleksandra Mijajlovića... Naravno, da nije. Od ovih ljudi neki su u pritvoru skoro dvije godine, neki su nakon nekoliko mjeseci napuštili Istražni zatvor u Spužu da bi se branili sa slobode, ali i ta činjenica nije pomogla da se „drvlje i kamenje“ ne svali na sudije koji su ih, silom zakona i činjenica, puštili iz pritvora.&nbsp;
Dalaj Manda pomiritelj, mudro je ćutao kao zaliven kada su oni privođeni. Ćutao je i kada je mnogo manje mudri potpredsjednik Vlade za bezbjednost Aleksa Bečić objavio da je uhapšena Jelena Perović i prije nego što su joj stavljene lisice. Nije komentarisao ni kada je policija sa dugim cijevima uhapsila na poslu i tužiteljku Nastić... Tada nije poručivao da se istina može dokazivati bez lisica i dugih cijevi.
Očigledno, Mandić misli da oni koji su bliski njegovim političkim uvjerenjima i ideologiji u „oslobođenoj“ Crnoj Gori moraju ostati nedodirljivi. Kao on. Ostali su lovina. Pogotovo ako imaju bilo kakvu vezu sa prethodnim vlastima.&nbsp;
Uostalom, davno je poručio da će doći vrijeme osvete onima koji su ga optužili za pokušaj terorizma u izbornoj noći 2016. godine, odnosno planiranje državnog udara. Zaprijetio je Katniću da će platiti „kad tad“.&nbsp;
A osveta je brutalna. Katnić je utamničen skoro dvije godine, dok je Čađenović u Istražnom zatvoru u Spužu proveo duže od godinu i po.
Privedeni su, naravno, „okovani“, u pratnji dugih cijevi i maskiranih policajaca. Uprkos pisanom pravilu da se lisice na ruke stavljaju samo u slučaju neposredne opasnosti da u trenutku privođenja optuženi pokuša bjekstvo.
I Katnić i Čađenović, ali i većina ostalih koji su se našli na meti Specijalnog tužilaštva znali su da će biti uhapšeni. Njihove „glave“ dio su agende proruskih i prosrpskih vlasti koje su u Crnoj Gori pobijedile na izborima u avgustu 2020. Političke elite ni jednog trenutka nijesu se libile da i javno ispostave svom glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću spisak nepoželjnih, onih koji moraju biti žrtvovani.&nbsp;
Ali, u rijetkim situacijama kada se Novović odlučio da, vjerovatno kako bi u javnosti stvorio sliku da hapsi i predstavnike političkih elita na vlasti, novovaskrsli evropejac nije ćutao.
Razgoropadio se kada je uhapšen njegov patijski saborac, predsjednik bivši Opštine Budva Milo Božović, u aprilu 2023. godine.&nbsp;
A Božović je u Specijalno policijsko odjeljenje ušetao ležerno. Bez lisica.
Kao i sam Mandić koju godinu ranije. Kada je bio među optuženima, zajedno sa još jednim liderom tadašnjeg Demokratskog fronta Milanom Kneževićem, za jedno od najtežih krivičnih djela protiv države.&nbsp;
I nijesu tada utamničeni ni jedan, ni drugi. Tokom istrage i sudskog procesa branili su se sa slobode. Osuđeni su prvostepeno, ali presuda je oborena, naravno, kada su oni preuzeli vlast u zemlji. A prije nekoliko dana su i pravosnažno oslobođeni. U „oslobođenoj“ Crnoj Gori. Državi po njihovoj mjeri. U kojoj se hapsi po njihovom spisku i presuđuje po njihovoj volji.&nbsp;
Zato su poruke lisice u liku Andrije Mandića da pravdu svako može dokazati bez lisica više od licemjerja. Degutantne su.&nbsp;

Marija Žižić

Lisica o lisicama

Opstanak i budućnost jednog naroda i nacije snažno su povezani sa očuvanjem nacionalnog identiteta. Krupnu ulogu u tom procesu igraju obrazovanje, nauka, arhivska građa i mediji koji kroz svoje sadržaje i institucionalno pamćenje omogućavaju validaciju prošlosti i preuzimanje odgovornosti za sve ono što tu prošlost karakteriše. Princip izmišljanja i falsifikovanja tradicije srijeće se još u radovima Erika Hobsboma, koji kao vrstu apela konstatuje da „istorija prestaje da bude od koristi baš u trenutku kada nam je najpotrebnija“. Ukoliko spoznaja prošlosti ne bi bila racionalna i objektivna, onda bi se istoriografska rekonstrukcija prošlosti pretvorila u djelatnost u kojoj se gube razlike između fakta i fikcije. Napuštanje „prosvjetiteljskog projekta racionalnosti“, prema Hobsbomu, dovelo bi pretvaranju istorije u materijal za stvaranje i održavanje lažnih identitetskih i političkih mitova. Naučno prosvjećena svijest teško ide zajedno sa teocentričnim i metafizičkim slikama tumačenja prošlosti i sadašnjosti. Još 1894. godine knjaz Nikola je tražio od Valtazara Bogišića, tadašnjeg ministra pravde, da donese zakon o smještaju, čuvanju, zaštiti i sređivanju arhivske dokumentacije, dok je dvorski bibliotekar, prof. Filip Kovačević, po nalogu knjaza Nikole, izradio Uputstvo za uređenje državne arhive. Veliki dio arhivske dokumentacije je stradao u požaru iz 1906. godine, koji je zahvatio Biljardu, zatim u Prvom svjetskom ratu, dok su značajni fondovi bili zakopani oktobra 1918. godine, a otkopani tek aprila 1923. godine, što je imalo za posljedicu da je veliki dio dokumentacije istrunuo. Konačno, u XIX stoljeću je Vuk Vrčević, pored navodnog sređivanja arhiva, učestvovao je i u otuđivanju arhivskih dokumenata iz Crne Gore. U tome su mu pomagali pop Vuk Popović iz Risna i Vuk Karadžić.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260221200216_abe3ecbbf45d5a3537dcacff8a03ef62addaf9de89ff1c6c6725d73351c853a5.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260221200216_abe3ecbbf45d5a3537dcacff8a03ef62addaf9de89ff1c6c6725d73351c853a5" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="Cetinjski manastir"><figcaption>Cetinjski manastir(Photo: Portal ETV)</figcaption></figure>  <h2>ISTORIJAT ARHIVA</h2> Arhivska služba u Crnoj Gori je organizovana tek 1926. godine pri Muzeju, u okviru kojeg je organizovano i arhivsko odjeljenje. Današnji Državni arhiv Crne Gore je osnovan 1951. godine, kada su u njemu sabrani dokumenti ministrastava vanjskih, unutrašnjih djela, prosvjete, Skupštine, sudska dokumentacija i dokumenta i crkve, vojske i dr. Najstariji tragovi arhivske građe datiraju još iz srednjeg vijeka. U primorskom dijelu Crne Gore, u Kotoru, Budvi, Baru i Ulcinju nastali su najstariji arhivi na području današnje Crne Gore, sa bogatom građom iz perioda Duklje, mletačkog perioda, austrijskog perioda i kasnije. U doba Zetske države u vrijeme Balšića, kasnije Crnojevića, prepisivačka i iluminatorska aktivnost doživjela je procvat. Ova aktivnost se odvijala u manastirima i crkvama koji su se nalazili u basenu Skadarskog jezera (Starčevo, Moračnik, Beška, Vranjina, Goričani...), đe je bilo više skriptorijuma. Kad je u pitanju arhiva Crnogorske crkve, značajno je pomenuti da je episkop Ruvim 1593. godine popisao knjige koje je zatekao u Cetinjskom manastiru (42 komada). Razaranjem manastira 1692. godine uništen je i značajan dio arhivskog fonda koji je ranije bio prenešen iz dvora. Prvi vladika iz porodice Petrovića, Danilo I (1697-1735), prikupio je dio dokumenata koji su spašeni i pohranio ih u obnovljenom manastiru. Može se reći da su od kraja XV vijeka, pa do gašenja Crnogorske crkve 1918. godine, svi crnogorski mitropoliti sakupljali i čuvali dragocjenosti, stare dokumente, rukopisne i štampane knjige, što je dragocjeno istorijsko nasljeđe države Crne Gore, obzirom na teokratski karakter države Crne Gore u jednom periodu njene istorije.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260221200216_48618702f8f05fb96f7f38897637e5a5e50357ddb900a2be013187e5d4de9f69.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260221200216_48618702f8f05fb96f7f38897637e5a5e50357ddb900a2be013187e5d4de9f69" data-rendition-name="original" width="670" height="515" loading="lazy" alt="Amfilohije Radović"><figcaption>Amfilohije Radović učinio nedostupnom arhivsku građu Cetinjskog manastira(Photo: Antena M)</figcaption></figure>  <h2>NEDOSTUPNA ARHIVSKA GRAĐA</h2> Religija u javnom životu Crne Gore od tzv. AB revolucije sve više dobija na značaju i u političkom životu, posebno kad je u pitanju svetosavlje, sve više na sebe preuzima ulogu „zajednice interpretacije“. Interpretirajući prošlost i sadašnjost u skladu sa svojom ideološkom matricom i političkim programom koji je, ne slučajno, definisan i Zakonom o crkvama i vjerskim zajednicama Srbije u članu 11, satav 2, đe piše „Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda“ („Sl. glasnik RS“, br. 36/2006), utiču na javno mnjenje, pa i na javno obrazovanje. O sve većem uticaju svetosavske ideološke svijesti svjedoči to što u Crkvi Srbije i u okviru nje sve više jačaju ortodoksne i konzervativne grupe, kao i politička instrumentalizacija njihovih potencijala za promociju radikalizma i nasilja. Zanimljivo je da je nekadašnji mitropilit Cetinjsko – primorske eparhije Crkve Srbije Danilo Dajković svojevremeno tražio od Državnog arhiva da preuzme dokumenta iz arhiva Cetinjskog manastira da bi ih sačuvao od propadanja od vlage. Tu dokumentaciju je Amfilohije Radović 1997. godine vratio u manastirske arhive i od tada nije dostupna istraživačima koji nijesu po volji Crkve Srbije, iako se ta dokumentacija mora smatrati opštim dobrom i istorijskim nasljeđem države Crne Gore. O tadašnjem profesionalizmu Državnog arhiva govori to da Crkva Srbije nije imala nijednu primjedbu na vraćenu dokumentaciju u smislu njene kompletnosti.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260221200216_b34c42c11d88955aee15bee446f8df6bf7c0a99bd09bab7860dfa1c0f3b71c46.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260221200216_b34c42c11d88955aee15bee446f8df6bf7c0a99bd09bab7860dfa1c0f3b71c46" data-rendition-name="original" width="876" height="600" loading="lazy" alt="Slavko Perović"><figcaption>Slavko Perović obnovio Državni arhiv (Photo: Fejsbuk)</figcaption></figure>  <h2>OBNOVA DRŽAVNOG ARHIVA</h2> O važnosti Državnog arhiva izlišno je govoriti. Uostalom o tome govori da se u okvirima Državnog arhiva formirala svijest o sopstvenom identitetu i istorijskom utemeljenju Crne Gore i Crnogoraca u vrijeme najgore velikosrpske histerije krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća i imperijalnih ambicija Beograda, uz asistenciju tadašnjeg zvaničnog Titograda. Krajem osamdesetih, nakon što je izbačen iz SKJ zbog toga što je „Književna opština Cetinje“, čiji je bio direktor, objavila studiju Sava Brkovića „Etnogenezofobija – prilog kritici veloksrpstva“, Slavko Perović dolazi na mjesto direktora Državnog arhiva. Zgrada Državnog arhiva je stradala u zemljotresu 1979. godine, pa je arhiva smještena u neuslovnim prostorijama potkrovlja Biblioteke „Đurđe Crnojević“. Kako tadašnju državu arhiv uopšte nije zanimao, niti su bili svjesni njegovog značaja, Slavko Perović, sa izuzetnim saradnicima, koji su tada činili kolektiv Državnog arhiva, uspjeli su da obnove zgradu Državnog arhiva, opreme je odgovarajućim policama i opremom za mikrofilmovanje, očuvanje i drugom potrebnom opremom. Sigurno je Državni arhiv i artefakti koje je sadržao i koji su rasvjetljavali istoriju Crne Gore na bazi naučnih činjenica, doprinio ideji formiranja Liberalnog saveza Crne Gore, njegovom omasovljenju i širenju svijesti kod mladih ljudi o svom identitetu i svemu onome o čemu je školski sistem u Crnoj Gori ili ćutao ili prenosio srpsku verziju kroz upotrebu beogradskih udžbenika i programa. Kada je Slavko Perović za zasluge za obnovu Državnog arhiva dobio od Vlade otkaz, cio kolektiv Državnog arhiva stao je imenom i prezimenom uz njega. Bez kalkulacija. To su bili trenuci odlučnosti da za ideju slobodne, nezavisne Crne Gore nema cijene koju ne treba platiti. Neću se dalje baviti Liberalnim savezom, on je nezaobilazan dio istorije Crne Gore koji je osvjetlao obraz Crne Gore tih godina i zametnuo klicu za obnovu njene nezavisnosti.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260221200216_7588f3f053a0010f9e2524ba1f0075093537cf0aec222804b69ec2248f81b4c4.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260221200216_7588f3f053a0010f9e2524ba1f0075093537cf0aec222804b69ec2248f81b4c4" data-rendition-name="original" width="960" height="600" loading="lazy" alt="Danilo Mrvaljević"><figcaption>Zle namjere Danila Mrvaljevića (Photo: Demokratska Crna Gora)</figcaption></figure>  <h2> UPODOBLJAVNJE DOKUMENATA </h2> Promjenom vlasti 2020. godine dobili smo podkapacitiranu vlast, limitiranih intelektualnih i stručnih sposobnosti, političko čišćenje kadrova „bivše vlasti“, koji su dugo obavljali poslove na kojima su radili, zakonom su sniženi kriterijumi za zapošljavanje, u skladu sa profilom kadrova nove vlasti, jednom riječju dobili smo vladavinu kakistokratije. Naravno, ni Državni arhiv nije ostao pošteđen. Smijenjena je dugogodišnja pomoćnica direktora Jadranka Selhanović, pomoćnica direktora u Sektoru za arhivsku građu stvaralaca od značaja za jedinice lokalne samouprave Mirjana Kapisoda, koje su odbile ponuđena radna mjesta od strane novopostavljenog v.d. direktora Danila Mrvaljevića, kadra Demokrata, čiji jedini dodir sa Državnim arhivom je što je više puta prolazio pored njega. Ponuđena mjesta one su svojim iskustvom i kompetencijama već odavno prevazišle. Dakle, namjera je bila da svoje potpuno nepoznavanje posla na koji je postavljen, nadomjesti pomoću izuzetno stručnih ljudi, a da ih istovremeno degradira kao kadrove „bivše vlasti“, iako se radi o vrlo stručnim osobama čiji je jedini „grijeh“ što im je na srcu građanska, evropska i suverena Crna Gora. Da đavo ima zle namjere pokazao je kadar Demokrata na mjestu direktora Državnog arhiva, uvodeći u obliku volontera sveštenike Crkve Srbije u Državni arhiv, za što, po tvrdnjama zaposlenih, nema nikakve potrebe. Objašnjenje o njihovoj obuci je smiješno, jer eprahija Crkve Srbije ima arhive koje je uzurpirala kao svoje, pa su se mogli tamo obučavati. Stvarne namjere pokazale su se time što je jedan od sveštenika Crkve Srbije priznati arhivista u okvirima Crkve Srbije, što govori da je ideja uključenja tobožnjih volontera Crkve Srbije namjera da se arhivska građa pripodobi aktuelnim političkim tendencijama u Crnoj Gori o Crnoj Gori kao „drugoj srpskoj državi“. Kolektiv Državnog arhiva je kolektivno reagovao na uvođenje sveštenika volontera, izbjegavši da se svi identifikuju javno svojim ličnim potpisom saopštenja. U doba navodne autoritativne, nedemokratske vlasti prije 2020. godine bez trunke zazora potpisivali su se profesori univerziteta, srednjih i osnovnih škola, ljekari, zapošljeni u državnoj administraciji, dio pravosuđa i mnoge druge struke, protiv Zakona o slobodi vjeroispovjesti i zbog podrške litijama, dok nakon avgustovskog „oslobođenja“ smo dobili „demokratiju“ kao teror većine i strah onih kojima je to „oslobođenje“ donijelo neizvjesnost za egzistenciju, pa i za slobodu, sa policijom i pravosuđem kao oružjem za anesteziranje kritičke javnosti represijom. Dok se ne vrati duh Državnog arhiva iz vremena početka devedesetih prošlog stoljeća i dok se ne rodi energija i entuzijazam koji je odatle začet, kada se nije kalkulisalo ličnim razlozima u odnosu na opšti interes, teško da će Crna Gora vratiti samoj sebi i oteti se onima koji su joj i tih devedesetih namjenili laganu smrt. <h2>PODILAŽENJE VELIKOSRPSKOJ BURŽOAZIJI</h2> Iako je teško složiti i istorijat i današnje urušavanje Državnog arhiva u jednu kolumnu, a da se ne prećera sa dužinom teksta, ne mogu a da ne citiram uvod uredništva podgoričke „Zete“ iz marta 1939. godine, koji me umnogome podśeća na današnje „ideologe“ iz redova vlastodržaca: „Zeta, Podgorica, mart 1939. - Crnogorci koji su prepoznali svoje interese u sprezi sa velikosrpskom buržoazijom, u težnji da joj se 'približe' - otpisivali su veliki dio crnogorske istorije i govorili, kao i velikosrpski ideolozi, o 'petovjekovnom ropstvu'. Pošto su izgubili dostojanstvo, uzaludno im je bilo povremeno pozivanje na vječitu borbu Crnogoraca protivu osvajača: srpska čaršija je bila već izmislila metode omalovažavanja te borbe, svodeći strašnu istoriju crnogorskog naroda za svaki slobodan dan na hvalisavost i laž. Tako su ih srpski buržuji i bezlična čaršija prisilili da se odriču sopstvene istorije, onog bitnog perioda do okupacije Duklje (Crne Gore) od Nemanjića - u korist srpske istorije (otkuda bi oni mogli pred srpskom buržoazijom, kod koje traže utočišta, da govore o crnogorskom kraljevstvu prije srpskog za čitavo stoljeće i po). Tako je došlo do apsurda, da su Crnogorci (jer su prema toj koncepciji podešeni i školski programi) zaboravili dio svoje istorije, od arhonta Petra (X v.) do pada pod Nemanjiće (kraj XII v.), u kojemu su njihovi preci izvojevali samostalnost od Carigrada i priznanje suvereniteta od Rima. Isto tako, crnogorska buržoazija je pristala na 'popunjavanje' srpske istorije crnogorskom, perioda od pada Smedereva do prvog srpskog ustanka (1459-1804). Ti Crnogorci prihvatili su i srpske kultove, pa su slavili i pogibiju kneza Lazara, a zaboravili da je crnogorski vladar Balša II poginuo isto u boju protivu Turaka koje je predvodio Hajrudin paša, na Saurskom polju kod Berata, i to četiri godine prije Lazara - 1385, itd. Oni nijesu uviđali spomenutu žalosnu protivurječnost: istovremeno su se hvalisali vječitom borbom Crnogoraca i govorili o 'petovjekovnom ropstvu'“.

Slobodan Jovanović

Ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost

Za Portal Analitika piše: Bojan Đuranović
Ima taj jedan snimak koji se ovih dana „vrti” društvenim mrežama, a na kojem se žena-četnik pretvara u ženu-fašistu, ako tu ima bilo šta u bilo čega da se i pretvara. Viče Vesna Bratić, na tom snimku, u kameru izlivajući najgori oblik mržnje, šovinizma i fašizma prema pripadnicima Muslimana, Bošnjaka i Albanaca u Crnoj Gori. Viče, i u tom delirijumu nošena onim što zbilja osjeća, zaboravlja da je žena, profesorica Univerziteta, ministarka... Zaboravlja jer mržnja nema ni pol, ni zanimanje, ni funkciju. Mržnja je mržnja i kao takva je ogavna i banalna, kako je o njoj govorila velika Hannah Arendt, i sasvim je nebitno ko je čini i izgovora.
„Ne rađa se žena — ženom se postaje“ - Simone de Beauvoir
No, na tom snimku koji je trebao svima da jasno pokaže đe smo zagazili 2020. su, osim Bratić, bila i dva lika pod maskama. Maske su tu bile zbog korone, da ne pomislite da su i oni neki kriminalci.&nbsp;
Maskirana gospoda su Milojko Spajić i Jakov Milatović, tadašnji nešto, a sadašnji premijer i predsjednik države. Tu su da daju podršku svojoj istomišljenici u njihovom zajedničkom cilju dehumanizacije svih nepravoslavaca u Crnoj Gori. Kažem zajedničkom jer kako tada, tako ni dan danas, nijedan od njih dvojice se nisu ogradili, kritikovali ili na ma koji način pokazali da su im one riječi Vesne Bratić zasmetale. Jer, što bi rekao Ustav Crne Gore: Predsjednik države je predsjednik svih građana Crne Gore, osim ako ne odluči i osjeća drugačije.
A očigledno da osjeća, jer da nije tako ne bi se javno založio da gore pomenutu kao predsjednik države amnestira. Ono šta je zaboravio, a niko mu nije ni rekao, jeste da se ne može amnestirati osoba koja još uvijek nije osuđena. Ili to možda predsjednik Milatović zna nešto što mi ostali ne znamo, možda on ima informaciju da će biti osuđena pa, veli, da ja to pomilujem na vrijeme jer ko zna kakva vremena dolaze, a onih pet godina mandata proleće kao dlanom o dlan.
Osim ukoliko Milatović ne smatra da je trebao abolirati od svake odgovornosti jer je žena? A taj narativ nije samo njegov, postao je to zajednički PR tekst koji bjesomučno ponavljaju svi, od njega, preko predsjednika Skupštine, političkih lidera pozicije, anti-novinarskih medija, pa sve do onih, svih, sedmoro iz njene Ujedinjene Crne Gore, koji su došli da se presmiju ispred Tužilaštva i tako daju bezgraničku podršku svojoj, osmoj, članici partije.&nbsp;
Ono što je svima zametalo i šta su svi zajednički kritikovali, svi osim Spajića koji je u Dubaiju pa nije još stigao, jeste baš taj momenat kako se neko usudio da hapsi ženu i profesorku, kao i to da je u određivanju pritvora odlučivala sutkinja Suzana Mugoša. Ono što velikim zaštitnicima ženskih prava i sloboda, i vaskolikim borcima za pravdu, nije zametalo jeste kada su se na isti način hapsile druge žene, no te druge žene su bile samo žene, ne i žene-četnici. A, Suzana Mugoša, nije bila nimalo sporna kada je odlučivala o pritvorima Vesni Medenici, Ranku Uboviću, Aleksandru Mijajloviću... tada je bila ok, sada odjednom nije. Dosljedno, nema šta?
Ako je žena Vesna Bratić, po svojoj volji i želji, i žena-četnik Vesna Bratić, zašto ona ista ne bi, po volji i želji tužilaštva mogla biti i Vesna Bratić žena-kriminalac. Ili, da iz svega ovoga izbacimo ovo žena, jer ne igra ama baš nikakvu ulogu u tome da li je počinila ili ne krivično djelo.
Od svih ovih glasnogovornika koji žele da joj se stave u zaštitu, za sada samo glasnogovorništvom, niko nije objasnio zbog čega bi je njen pol ili, često pominjana, akademska titula abolirali od bilo čega. Ili, prosto znaju šta je i kako radila pa im je to jedina stvar za koju mogu da se zakače.
Članovi Ujedinjene Crne Gore došli ispred SDT-a da izraze podršku Vesni Bratić
Članovi Ujedinjene Crne Gore došli ispred SDT-a da izraze…
Srpski nacionalni savjet: Da li je Bratić zaslužila ovakav tretman jasnim i neskrivenim izjašnjavanjem o pripadnosti srpskoj nacionalnoj zajednici.
Srpski nacionalni savjet: Da li je Bratić zaslužila ovakav…
Presumpcija ili pretpostavka nevinosti je u ovom, kao i svim ostalim slučajevima zanemarena. Jedni su je već abolirali, dok su je drugi odavno osudili. I, kažem, nije prvi put, javnost prosto tako voli. Problem je u tome što u ovome prednjače politički lideri i vršioci najviših državnih funkcija u Crnoj Gori, čime smo još jednom potvrdili da ovo odavno nije ni nalik funkcionalnoj državi u kojoj se ni ne pokušava poštovati Ustav i zakoni.
I dok čekamo konkretnu informaciju zbog čega jer Bratić iza rešetaka, i zbog čega to očigledno nije nehumano, nezakonito i staljinističko otpuštanje stotina direktora osnovnih i srednjih škola, već nešto veće, sjetimo se one njene priče kako je svo znanje pokupila od svoje bake koja joj je na svako pitanje davala slične odgovore: „Sve je to zbog Kosova i korote za njim“.
A, ovo su sve samo bapske priče u državi đe su svi aperisani od odgovornosti.&nbsp;
Eh, da. Ne zaboravimo da su prekjuče trajeketu „30. avgust“ otkazala sva četiri motora. Da sam religiozan tačno bih pomislio da nam ovo nebesa daju neki znak ili se samo malo sprdaju sa nama.&nbsp;
Dogodine u ZIKS-u!!!

Bako, bako, zbog čega crnogorske žene nose lisice na rukama?

Kancelarija visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini (BiH) saopštila je večeras da naziv „Srpska kuća“, koji je dat objektu u Brčko distriktu, a koji je navodno kupio Ugostiteljski servis Vlade Republike Srpske (RS), nije u skladu sa multietničkom strukturom Brčko distrikta i Bosne i Hercegovine.
- U posljednje vrijeme svjedočimo stalnom širenju neprovjerenih tvrdnji da kupovina napuštenog objekta kockarnice u Brčko distriktu od strane Ugostiteljskog servisa RS tokom 2025. godine predstavlja prijetnju punom i dosljednom sprovođenju Konačne arbitražne odluke za Brčko ili potencijalno kršenje Ustava BiH ili Statuta i zakona Brčko distrikta - navodi se u objavi OHR-a na društvenoj mreži Iks.
Ističe se da je supervizor za Brčko distrikt Luis Krišok već nekoliko mjeseci u kontaktu sa Vladom RS i rukovodstvom Brčko distrikta u vezi sa ovim pitanjem.
OHR navodi da će pravovremeno uklanjanje ovog natpisa obezbijediti pozitivno okruženje za dijalog o drugim pitanjima vezanim za ovaj objekat.
- Kao što je rečeno u korespondenciji između supervizora i generalnog sekretara Vlade RS iz septembra 2025. godine, koja je dostavljena čelnicima Brčko distrikta, nijedan entitet ne može provoditi izvršnu vlast u Brčko distriktu, osim u slučajevima kada je to izričito definisano Statutom distrikta - naglašeno je u objavi.
Supervizor Krišok je dodao da ima puno povjerenje u sposobnost čelnika Brčko distrikta da riješe ovo pitanje u interesu svih zainteresovanih strana i u skladu sa Statutom distrikta.

Kancelarija visokog predstavnika u BiH traži skidanje naziva „Srpska kuća“ s objekta u Brčko distriktu

Četiri osobe su ubijene u napadu nožem koji je u utorak izvršio muškarac u državi Vašington, saopštile su lokalne vlasti i potvrdile da je napadač smrtno upucan.
Kancelarija šerifa okruga Pirs saopštila je da su zamjenici šerifa u 08.40 časova po lokalnom vremenu odgovorili na prvu prijavu da 32-godišnji muškarac krši nalog o zabrani kontakta u kući na poluostrvu Ki, sjeverozapadno od Takome, prenose agencije.
Dok su bili na putu prema mjestu napada oko 9.30 časova, dobili su dodatni izvještaji da muškarac nožem ubada ljude ispred kuće, saopštila je kancelarija šerifa.
- Prvi zamjenik šerifa stigao je na lice mjesta u roku od oko tri minuta i pucao u osumnjičenog, koji je zatim proglašen mrtvim -izjavila je policajka Šelbi Bojd, portparolka Istražnog tima okruga Pirs, u državi Vašington.
Tri žrtve napada nožem su ostale mrtve na licu mjesta, a jedna je preminula tokom transporta u bolnicu. Sudska evidencija okruga Pirs pokazuje da je žena koja je živjela na toj adresi prošlog maja zatražila i dobila jednogodišnju zabranu pristupa za svog 32-godišnjeg sina.
Ona je u zahtjevu napisala da njen sin ima problema sa mentalnim zdravljem i zloupotrebom nedozvoljenih supstanci i navela da je već fizički nasrtao na nju, a nedavno joj je i otvoreno prijetio govoreći da je njen "grob već iskopan".

Četiri osobe ubijene u napadu nožem u Vašingtonu

Nakon urušavanja dijela saobraćajnice u Radovićima, Opština Tivat je angažovala firmu za geološka istraživanja i projektovanje Geo Standard iz Nikšića kako bi se utvrdili uzroci nastale situacije, saopštili su iz Direkcije za investicije.
Poslije obilaska lokacije i uvida u stanje na terenu, preliminarno stručno mišljenje ukazuje da je do urušavanja došlo usljed prirodnih geoloških procesa u podlozi, koji su dodatno aktivirani izuzetno obilnim i dugotrajnim padavinama, prenosi Radio Tivat.
Područje Luštice izgrađeno je od izrazito karstifikovanih krečnjaka. Za ovaj tip terena karakteristični su brojni karstni fenomeni, poput podzemnih pukotina, kaverni, kanala i šupljina, koje često nijesu vidljive na površini, a mogu se nalaziti i na većim dubinama objasnili su iz kompanije za geološka istraživanja.
Velike količine padavina dovele su do pojačanog podzemnog oticanja i intenzivne infiltracije vode, što je izazvalo ispiranje sitnih čestica nasipa i površinskog sloja prema dubljim zonama podloge. Time je destabilizovan površinski sloj iznad postojeće karstne anomalije, a nakon gubitka oslonca došlo je do lokalnog urušavanja kolovozne konstrukcije.
Preliminarni nalazi ukazuju da se kritična zona nalazi na dubini većoj od izvedenog iskopa (oko tri-četiri metra), dok postoje indicije o mogućoj šupljini na dubini većoj od sedam metara. Ovakve geološke anomalije u karstnim terenima mogu postojati bez vidljivih površinskih znakova i ne mogu se pouzdano detektovati bez primjene posebnih inženjerskogeoloških istražnih metoda.
Ističu da ovakve pojave predstavljaju prirodan rizik u područjima sa razvijenim podzemnim karstnim sistemima, naročito tokom ekstremnih hidroloških događaja.
Narednih dana biće sprovedena detaljna geofizička i geotehnička istraživanja kako bi se precizno utvrdila geometrija i prostorni obuhvat eventualnih podzemnih šupljina, te definisalo trajno rješenje sanacije. Po završetku istraživanja biće izrađen konačan stručni elaborat i sprovedene mjere koje će obezbijediti dugoročnu stabilnost i bezbjednost saobraćajnice.

Tivat: Geološki procesi uzrok urušavanja puta u Radovićima

Četvorica muškaraca na gliseru registrovanom u SAD-u ubijena su u kubanskim vodama, saopštilo je kubansko Ministarstvo unutrašnjih poslova. U izjavi ministarstva navodi se da su putnici glisera otvorili vatru na plovilo obalske straže koje im se približavalo. U incidentu, koji se dogodio u blizini ostrva na sjevernoj obali Kube, ranjeno je još šest osoba, piše BBC.
<h2>Ministarstvo: Otvorili su vatru na našu patrolu</h2>
U saopštenju objavljenom putem kubanske ambasade u SAD-u, ministarstvo je preciziralo da je plovilo registrovano na Floridi – s registracijskom oznakom FL7726SH – uočeno u srijedu ujutro u blizini Cayo Falconesa, u centralnoj provinciji Villa Clara. Identitet osoba na gliseru, kao ni razlog njihovog boravka u tom području, za sada nije poznat, a kubanska vlada poručuje da je pokrenuta istraga kako bi se događaj “razjasnio”.
Kada se kubansko plovilo s pet pripadnika granične straže približilo gliseru radi identifikacije, “posada glisera koji je bio u prekršaju otvorila je vatru” i pritom ranila kubanskog zapovjednika, stoji u saopštenju.&nbsp;
- U sukobu koji je uslijedio, prema dosadašnjim informacijama, ubijena su četiri napadača na stranom plovilu, a šestorica su ranjena - dodaje se.
Ranjene osobe su evakuisane i pružena im je medicinska pomoć.
<h2>Incident u vrijeme pojačanih tenzija</h2>
Ovaj se incident događa u vrijeme pojačanih napetosti između SAD-a i Kube, koja se suočava s produbljenom krizom goriva. Kriza je pogoršana američkom blokadom isporuka nafte iz Venezuele, dugogodišnje kubanske saveznice u regionu. Kubansko saopštenje aludiralo je na te tenzije, navodeći da “suočena s trenutnim izazovima, Kuba ponovo potvrđuje svoju odlučnost da zaštiti svoje teritorijalne vode” i očuva svoj suverenitet.
Incident se takođe poklapa s dolaskom američkog državnog sekretara Marka Rubija u Sveti Kristofor i Nevis na sastanak s karipskim liderima. Posjeta se odvija u sklopu nastojanja Trampove administracije da pojača pritisak na kubansku vladu, ali i zbog drugih regionalnih pitanja.
BBC je kontaktirao američki State department i Bijelu kuću za komentar.