Velibor Džomić, kao službenik srbijanske crkve (Crkve Srbije) i bivši njen sveštenik i političko-agenturni specijalac u Crnoj Gori duže vremena, komentarišući, ubrzo demantovanu, objavu Spoljne ruske obavještajne službe, kako mediji prenose, izjavio je prije nekoliko dana: „To je bila, jeste i ostaje Srpska pravoslavna crkva sa punom kanonskom jurisdikcijom na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora“.
Neshvatljivo je da pravnik Džomić ignoriše istorijsko-pravne i kanonske činjenice. Neshvatljivo je i neprihvatljivo u moralnom i istorijsko-pravnom smislu da on gazi, obijema nogama, trupačke, po istini, koju zna dobro sam, taman kao i ja, ali je radi velikosrpskih klero-osvajačkih i okupatorskih i ličnih interesa - svjesno prećutkuje.
Nije on neuk, naprotiv, a pošto zna istinu - samo neka je pošteno kaže, a to je: Crnogorska crkva je vjekovima bila autokefalna, hiljade dokumenata nauka je publikovala o tome i pošteno i pravedno je da obnovi svoju autokefalnost, a SPC je instalirana u Crnoj Gori nasilno, na osvajačkim srpskim bajonetima i na teroru i zločinima, od kraja 1918, kada su Crnoj Gori, zavojevači, novi, oteli nam državu, pa onda i našu Crnogorsku crkvu.
I sam mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori dr Amfilohije Radović je priznao javno da je Crnogorska crkva bila autokefalna. O tome dokazi postoje. Pozno je to Amfilohije uradio, ali je to, napokon, priznao u sudaru sa istorijskim i kanonskim činjenicama - istinu, tešku za velikosrpske kleronacionaliste, kojima je bio i sam korifej.
Neka Džomić, makar jednom bude pravno-istorijski pošten i oslobodi nas političkih profiterskih manipulacija. Neka saopšti, citira istorijska dokumenta, Vaseljenske patrijaršije, Moskovske i Petrogradske mitropolije, Crkve u Knjaževini i Kraljevini Srbiji, Antiohijske i Jerusalimske patrijaršije, Karlovačke crkve (patrijaršije) itd... iz kojih se jasno vidi da je Crnogorska crkva bila do 1920. u kanonistici i odnosima među pravoslavnim crkvama - jednakopravna- autokefalna pomjesna crkva.
On zna, kao i ja, da je ovo tačno, samo neka apstrahuje profiterstvo i prizna činjenice. Još je starorimski istoričar Amijan Marcelin zapisao: „ISTORIČAR KOJI SVJESNO PREĆUTKUJE DOGAĐAJE VRŠI PREVARU, ISTO KAO ONAJ KOJI PIŠE O ONOME ŠTO SE NIJE DOGODILO“.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Neprihvatljive manipulacije i interesne obmane srbijanskog sveštenika Velibora Džomića

Dok se u Iranu, pod teretom decenija teokratije, budi građanska svijest koja hrabro raskida sa strahom, u Crnoj Gori – paradoksalno, na pragu Evropske unije – jača kleronacionalistička svijest koja strah proizvodi, njeguje i politički institucionalizuje. Tamo đe žene skidaju marame kao čin ličnog i kolektivnog oslobođenja, ovdje se podižu krstovi i kleči po podovima kao navodni odraz povratka supresiranoj istorijskoj autentičnosti.
Iran, zatvoren u sopstvenu dogmu, danas gleda ka svijetlu, a Crna Gora, formalno otvorena ka Evropi, tone u mrak! Vrijeme pored nas neumoljivo prolazi, a termin "iranizacija" Crne Gore za klerikalnu revoluciju, jednostavni više ne stoji.Ta paralela nije geografska ni kulturna – ona je moralna i politička.
U takvom ambijentu, gotovo je groteskno da se ključne društvene teme u Crnoj Gori danas ne rađaju iz sukoba onih ideja koje su kontinuitet prozapadne suverenističke inercije sa jedne i one nacionalisticke, velikodržavne sa druge strane. Ne! Danas se politička i vrijednosna scena polarizuje iz unutrašnjih trzavica vladajuće strukture.
Glavni politički narativ odvija se na relaciji PES-a i Andrije Mandića s jedne strane, i Milana Kneževića s druge. To nije sukob vizija države, već takmičenje u tome ko će glasnije, tvrđe i bezobzirnije artikulisati istu vrijednosnu matricu. Javnost je talac unutar koalicionih obračuna, dok se suštinska pitanja – građanski karakter države, evropske integracije, sekularizam i emancipacija – guraju na marginu.
Zašto je procrnogorska, emancipatorska ideja skrajnuta iz “glavnog sukoba” političkog narativa? Zašto se o njoj govori ili sa ironijom ili sa otvorenom neprijateljskom namjerom? Jedno objašnjenje leži u ciničnom pragmatizmu vlasti: lakše je upravljati društvom koje je podijeljeno identitetskim strahovima nego društvom koje traži odgovornost, institucije i pravdu.
Drugo, mračnije pitanje, tiče se mogućeg dugoročnog plana – da li je ova marginalizacija svjesno projektovana, uz logistiku i interesne veze koje sežu van granica Crne Gore? Da li su srpske bezbjednosne strukture, kroz političke satelite i crkvene kanale, uspjele da neutralizuju građansku alternativu tako što su je izgurale iz fokusa, pretvorivši političku scenu u prividni sukob unutar istog bloka?
Najnovija dešavanja u Budvi tu sumnju dodatno hrane. Glasanje za budžet kojim se milion eura donira Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije samo fiskalna odluka – to je simbolički čin. To je poruka o prioritetima vlasti, o tome kome se država klanja, a koga ignoriše.
U zemlji u kojoj škole, bolnice i kulturne institucije vape za sredstvima, politička odluka da se javni novac preusmjeri u vjersku strukturu sa jasnom političkom agendom ne može biti slučajna. To je ideološki izbor, a svaki ideološki izbor ima svoje mentore i svoje ciljeve.
Ipak, pitanje koje mora da se postavi nije samo ko je kriv, već kako izaći iz tog začaranog kruga. Kako vratiti građansku, evropsku, emancipatorsku i suverenističku ideju u glavni okvir političkog sukoba? Prije svega, ona mora ponovo da postane hrabra. Ne defanzivna, ne izvinjavajuća, ne reakcionistička, ne svedena na tehnički jezik birokratije. Ta ideja mora da govori jasno: o sekularnoj državi, o jednakosti građana, o Crnoj Gori kao političkoj zajednici slobodnih ljudi, a ne etničkih torova. Mora da ponudi narativ koji neće reagovati na kleronacionalizam, već će ga nadvisiti – vizijom, argumentima i emocijom.
Da bi ponovo postala glavni proevropski stub, ta ideja mora da okupi širi društveni front: intelektualce, umjetnike, studente, sindikate, lokalne inicijative, slobodne medije. Evropska integracija ne smije ostati fraza iz briselskih izvještaja, ona mora postati životna potreba, obećanje dostojanstva i pravde. Suverenizam ne smije biti sveden na puku odbranu simbola, već na odbranu institucija i slobode pojedinca.
I uprkos svemu, današnja situacija nije ista kao 2020. godine. Tada je, nakon epske izdaje Ure, izgledalo kao da je građanska Crna Gora ostala bez političkog doma. Danas se, međutim, nešto pomjera. Masovni društveni činioci, kao i najmoćnijimediji, počinju da napuštaju kvazi srednjaški put lažne “ravnoteže”. Vraćaju se izvornoj evropskoj, suverenističkoj i građanskoj ideji. Sve je više glasova koji jasno imenuju problem, koji odbijaju da normalizuju kleronacionalizam, koji razumiju da kompromis sa regresijom nije mudrost, već saučesništvo.
I tu, u tom tihom ali upornom buđenju, leži nada. Kao što se u Iranu hrabrost rađa iz očaja, tako se i u Crnoj Gori nova energija rađa iz umora. Umora od laži, od straha, od stalnog povratka unazad. Ta energija još nije politički artikulisana do kraja, ali se osjeća – u rečenicama koje su jasnije, u pogledima koji su uspravniji, u odbijanju da se ćuti.
Možda je vrijeme da se ponovo zaljubimo u ideju slobodne Crne Gore. Ne kao nostalgiju, već kao projekat. Da podignemo glas ne zato što smo bijesni, već zato što vjerujemo. Jer evropska, građanska Crna Gora nije samo politički program – ona je ljubavna priča između zemlje i njenih građana. A takve priče, ma koliko puta bile potiskivane, uvijek nađu način da se vrate. Jače. Toplije. Moćnije. Nezaustavljivo, prodorno, revolucionarno.
Do sad smo jasno vidjeli da su postojeći politički činioci na linijama naše borbe popuštali i došli do svog maksimuma. Ko će ponijeti barjak te borbe, u misiji koja zaista može napraviti razliku?
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 52.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.portalanalitika.me%2Fclanak%2Fzasto-je-suverenisticka-borba-izgurana-sa-glavne-pozornice&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;

500x500

Zašto je suverenistička borba izgurana sa glavne pozornice?

14.01.
17:04h
Crnogorski PEN centar u svom saopštenju danas izjavi kako je jučerašnja Bakovićeva izjava pred Višim sudom, bjelodano utvrdila da se protiv Katnića vodi kafkijanski proces.
I ovo saopštenje bjelodano je pokazalo da je PEN centar, po ko zna koji put, lako zaobišao Zorana Lazovića.
Ispade da se iskaz Bakovićev bazira na činjenju Milivoja Katnića, a ne na pretpostavljenom djelanju koje je tužilac inkriminisao - upravo Zoranu Lazoviću.
Očito im se on ( Lazović) - ne pominje. Ne znam zašto. I nije me briga.
Ali me je briga da saopštim da iskaz tog svjedoka apsolutno bjelodano govori da niko ne zna zbog čega je Lazović u pritvoru.
I ne samo da niko ne zna zbog čega je Lazović u pritvoru, nego očito ni PEN ne zna da je on tamo.
Jer kaže kako se u Spužu mrcvari Katnić.
Saopštenje nije fer. Najmanje je skrojeno po crnogorski.
Možeš bježati od Lazovića, al ne smiješ od fakata iz realnog života.
Neće Katnić manje biti u pritvoru, ako se "zaboravi" Lazović, niti će Bakovićeva izjava imati više na snazi, ako joj se oduzme lice na koga se ista odnosila.
P.S: Pisci romana, reklama, razglednica, pisci "misli" na najtajnijim mjestima u javnim toaletima imaju nešto zajedničko. Svi očekuju da budu čitani.
Kod mene važi i ono.
I pročitani.
Jer moj je posao da najbolje vidim sve, a tiče se mog klijenta.
Ono kako ja tretiram saopštenje, možda se nekome dopadne, a nekome ne.
Čovjek u nevolji i njegov advokat, nijesu skloni ljepotama riječi.

Zoran Piperović

Crnogorskom PEN-u

Legitimizacija četničkog vođe, ratnog zločinca i dokazanog kolaboracionistu Pavla Đurišića već se dogodila. On više nije samo mračna figura iz prošlosti koju, uz obilje istorijske dokumentacije, pamte još živa djeca i unuci poklanih ljudi, već postaje uzor koji se otvoreno zagovara.
To što crkveni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori jednog od najokrutnijih koljača proglašavaju herojem nije incident, već javno ispoljena ideologija koju oni dosljedno baštine. Iz rata u rat.
Crnogorska vlast, proruska i prosrpska, ma šta govorili u Briselu, ovu tiraniju nad istinom i zdravim razumom nije osudila. Naprotiv, podržala ju je ćutanjem.
<h2>Korijeni</h2>
Crna Gora je država sa hiljadugodišnjom, burnom i odbrambenom istorijom. Tokom njenog trajanja više puta je osvajana i gašena od susjedne Srbije. Posljednji put 1918. godine, kada je regent Aleksandar Karađorđević, uz saglasnost velikih sila, izbrisao ime zemlje u kojoj je rođen, a čiji je kralj bio njegov đed. Tada je ugasio i Crnogorsku crkvu, pripojio je SPC-u, a Crnogorce koji su se borili za pravo, čast i slobodu ubijao, proganjao, izgladnjivao...
Crnoj Gori ime su vratili komunisti. Izgradili su zemlju, infrastrukturno i institucionalno. Ali, zarad bratstva i jedinstva, o 1918. godini se u školama nije učilo.
Bez previše otpora i odbrane vlastitog integriteta, Crnoj Gori su se desile devedesete.
Crnogorci, ponešeni projektovanom srpskom mitomanijom, smijenili su tada crnogorsko komunističko rukovodstvo koje je jedino bilo brana uključivanju Crne Gore u pogrom koji slijedi, a koji su na jeziv način osjetile gotovo sve ex-Ju republike.
Srbija je započinjala ratove pod izgovorom odbrane Jugoslavije, a istina je bila da je srpski državni vrh realizovao ideju akademika SANU o Velikoj Srbiji.
<h2>Mladi, obrazovani, pametni...</h2>
AB revolucija iznijela je novu crnogorsku političku elitu. Mladi, pametni, obrazovani... Sa njima je stigla još jedna figura koja je narednih decenija igrala važnu političku ulogu – Amfilohije Radović.
Jedni su bili podložni beogradskom državnom vrhu. Drugi je blagosiljao kriminalce koji su „oslobađali“ Jugoslaviju pljačkajući, silujući, ubijajući i granatirajući tuđe gradove.
A i u crnogorskom dvorištu, za račun velikosrpske ideologije, dešavali su se zločini devedesetih: deportacije izbjeglica iz Bosne 1992, Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz… Država je gledala i ćutala.
<h2>Crnogorski “nacionalisti”</h2>
Dok je Crna Gora tonula u vrtlog velikosrpske ideologije i klerikalnog pritiska, DPS je prolazio svoj put preživljavanja kroz pragmatizam.
Umjesto jasnog stajanja na stranu državnog suvereniteta i građanske multietničnosti, DPS je često birao kompromis. Cijena je bila velika: antifašizam je pripreman da postane relikt, a SPC se pozicionirala kao važan faktor – država u državi.
A bilo je i svijetlih tačaka – Liberalni savez Crne Gore, istinski antiratni glas, Savez reformskih snaga, SDP, manjinske partije. Pokazivali su da postoji druga Crna Gora – čojska i junačka. I baš zato su nazivani izdajnicima, separatistima i nacionalistima. Trpjeli su pritiske, torturu i progon.
<h2>Raskol DPS i mirnodopski period</h2>
Tek je 1997. godina označila prelomni trenutak u crnogorskoj politici – raskol u DPS-u koji je duboko promijenio političku scenu. Dok je jedna frakcija, predvođena Milom Đukanovićem, odvajala Crnu Goru od savezništva sa Miloševićevim režimom, druga je ostajala čvrsto vezana za Beograd i njegovu, po sve, pogubnu politiku.
Raskol je otvorio put ka promjenama koje će uslijediti tokom narednih godina, ali i učvrstio duboke podjele u društvu.
S druge strane, potpuno autonomno od svih donoseći odluke, Amfilohije je, godinu prije obnove nezavisnosti, na Rumiji, uz direktnu pomoć vojske kojom je upravljao Beograd i policije kojom se rukovodilo iz Podgorice, podigao limenu crkvu na vrh planine, čime je uzurpirao prostor koji je vjekovima bio mjesto zajedničkog hodočašća pravoslavaca, muslimana i katolika.
Ovim činom on nije samo prekinuo tradiciju zajedničkog hodočašća i iznošenja krsta kneza Vladimira, već je stvorio simbol dominacije SPC-a i nad drugim vjerama, ali i nad državom. SPC je sa Rumije krenula da šalje poruke koje su često išle u pravcu očuvanja upravo koncepta Velike Srbije i protivljenja crnogorskoj nezavisnosti, na šta je vladajuća garnitura ćutala.
Međutim, uprkos jačanju SPC-a, Crna Gora je nastavila da se kreće ka obnovi svoje samostalnosti. Put do referenduma 2006. bio je isprepleten borbama za očuvanje identiteta, pravde i prava na samoopredjeljenje.
DPS je, pod vođstvom Đukanovića, uspio da konsoliduje podršku i iskoristi trenutak da Crna Gora povrati svoju nezavisnost, što je kulminiralo istorijskim referendumom koji je otvorio novo poglavlje za državu i narod.
<h2>Nenaučene lekcije</h2>
I bi država.
Ali, nakon obnove nezavisnosti, ništa suštinski veliko se nije desilo. DPS je promovisao ustavni patriotizam, a nastavio koketiranje sa SPC-om. Vlast je protivzakonito prepisala imovinu na SPC. Prepise su obavili ljudi iz katastra uz amin nadležnih.
Do raskola dolazi 2019. godine, kada DPS novim zakonom pokušava da vrati u državno vlasništvo crkve i manastire građene do 1918.
Amfilohije, potpomognut medijima, proruskim partijama i navodno građanskim pokretom URA, pokreće crkvenu kontrarevoluciju. Litije su u dijelu javnosti predstavljene kao emancipatorski pokret.
<h2>Devedesete opet</h2>
Avgusta 2020. slavilo se uz crne zastave sa kosturskim glavama i pjesmu „Veseli se srpski rode“.
Posljednjih pet godina SPC rukovodi svakom porom društva, diže četnike na tron heroja i prijeti da Crna Gora mora biti pripojena Srbiji ili će doći do „ukrajinizacije“.
Ljudi koji se bune, kao i članovi LSCG devedesetih, proglašavani su ekstremistima i nacionalistima i postajali su target.
Dio medija i civilnog sektora ćutao je, čineći se saučesnicima. Drugi dio je, iz lukrativnih razloga, potvrđivao da su kritičari vlasti i SPC-a – nacionalisti, iako su svi odlično znali i razumjeli kuda ide Crna Gora.
Još 2020. godine, mnogi intelektualci iz Crne Gore i regiona upozoravali su Abazovića da koalicija sa baštinicima bjelaško-četničke ideologije ne vodi progresu, već fašizmu.
Dakle, znali su svi sve odlično. Ovo nije spontani folklor, nego politički projekat normalizacije zločina i potčinjavanja države. I zato sada, kada živimo u fašisoidnom društvu, ne pitajte se.
Da, za ovo ste se borili.

Kako je normalizovan četnički narativ u Crnoj Gori

Prednovogodišnja drama u Botunu pretvorila se u neku vrstu političke komedije apsurda. Ne baš na nivou čuvenih ,,Mućki“ Rodnija i Del Boja; više je podsjetilo na jednog drugog televizijskog junaka, Crnog Gruju. &nbsp; Sjećate se, sigurno, one čuvene poruke: ,,Idemo u rat da se bijete. Neki ćete da poginete, a neki ćemo da se vratimo...“ KOLEKTORSKE MUKE PREGOLEME E, dok su Zećanke i Zećani ginuli - srećom: samo virtuelno, boreći se protiv kolektora - lider Demokratske narodne partije Milan Knežević je 30. decembra najavio ekspresni izlazak iz vlasti u Podgorici i državi zbog policijske reakcije u Botunu. &nbsp; No, danas, 12. januara DNP je i dalje u vlasti. Što bi se reklo: ,,neki ćemo da se vratimo...“ &nbsp; A Knežević se vratio ultimatumima, odmah nakon novogodišnjih i božićnih praznika. Novi ultimatum, ukratko, ovako glasi: da Vlada na prvoj narednoj sjednici usvoji inicijativu dvoje ministara DNP-a, Miluna Zogovića i Maje Vukićević - da se mijenja Ustav kako bi srpski jezik postao službeni, da trobojka bude proglašena narodnom zastavom i da postoji dvojno državljanstvo sa Srbijom... Ništa manje nego - tri uslova. &nbsp; A na samom kraju, DNP je tek ovlaš pomenuo tamo neki kolektor u Botunu, nešto kao – valjalo bi početi dijalog... A ukoliko Spajić ovo ne prihvati, ako Vlada odbije, Zogović i Vukićević odmah napuštaju Vladu, četiri poslanika DNP će uskratiti podršku u parlamentu, a odbornici te partije biće protiv gradonačelnika Mujovića. &nbsp; Hoće li tako i biti? &nbsp; ULTIMATUM ZA ULTIMATUMOM Pa, sudeći po dosadašnjem ponašanju, predsjednik Demokratske narodne parije se odavno ne opterećuje vlastitom datom riječju. &nbsp; Milan Knežević je još maja 2024. godine najavio da će uskratiti podršku Vladi Milojka Spajića, ukoliko Crna Gora podrži na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 23. maja 2024. usvojila nacrt rezolucije o Srebrenici, uz glas iz Crne Gore, kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. &nbsp; Nakon toga, DNP je ostala u vlasti. &nbsp; Početkom jula iste godine Milan Knežević je ustvrdio da DNP neće – ali baš neće - podržati rekonstrukciju Vlade, ako Spajić ne započne dijalog o normiranju srpskog kao službenog jezika. Dijaloga nije bilo, ali glasanja jeste: 23. jula poslanici Skupštine Crne Gore izglasali su rekonstrukciju Spajićevog kabineta u koji su sada ušli - i članovi Kneževićeve partije! &nbsp; I da, DNP se tako učvrstila u vlasti, prijetnjom koja je bila politički blef. Ne, nije tu bio kraj ultimatumima. I to sve u istoj, 2024. godini. &nbsp; Septembra 2024, Knežević je u ime svoje stranke uputio još jedan ultimatum. Prvo je podsjetio da je Bošnjačka stranka obećala da će da napusti koaliciju sa DPS-om u Bijelom Polju, a onda je javno upozorio da – ako stranka Ervina Ibrahimovića ostane u savezu sa DPS-om - da Spajić mora Bošnjake da izbaci iz Vlade. &nbsp; Prošao je septembar, oktobar, novembar, protekla je 2024. godina. Prošla je i čitava, sljedeća, 2025, a u Bijelom Polju su i dalje zajednički na vlasti BS i DPS. &nbsp; DNP je ostala u vlasti. I u državnoj, i u vlasti Podgorice. &nbsp; Ako nije održao riječ toliko puta, da li je onda i novi Kneževićev ultimatum samo još jedna prizemna predstava? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260112180128_b47362888eed386bb1a893c10e73a944c11dab1a8147ca60f74df8c47337ed46.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260112180128_b47362888eed386bb1a893c10e73a944c11dab1a8147ca60f74df8c47337ed46" data-rendition-name="original" width="1024" height="612" loading="lazy" alt="BEZ KOORDINACIJE: Spajić, Mandić i Knežević"> <figcaption>BEZ KOORDINACIJE: Spajić, Mandić i Knežević(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  VRIJEDNOST DATE RIJEČI &nbsp; Sasvim je moguć takav rasplet. Avgustovski oslobodioci su nas navikli da njihove date riječi sami ne poštuju, osim kada je realizacija srpskog sveta u pitanju. &nbsp; Postavljanje identitetskih pitanja ispred rješavanja problema postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda ukazuje da ovog puta Milan Knežević nije iskušavao samo premijera Milojka Spajića. &nbsp; Naprotiv. Mahanje trobojkom, busanje u junačka prsa srpskim jezikom, to naprasno ispostavljanje identitetskih zahtjeva, umjesto priče o Botunu, ukazuje da Milan Knežević politički testira svoje političke saveznike iz ,,srpskog sveta“ – Andriju Mandića, lidera Nove srpske demokratije, kao i Aleksu Bečića, čelnika Demokrata. &nbsp; I biće da je ova taktika usaglašena sa Kneževićevim ključnim političkim mentorom, srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. &nbsp; TEST ZA MANDIĆA, MUKE ZA KNEŽEVIĆA Uočljivo je tokom posljednjih nekoliko mjeseci da je – umjesto Andrije Mandića - baš Milan Knežević postao glavni ljubimac srpskog vožda. Uočljivo je i da se Mandić, kao lider parlamentarne većine, nekako drži podalje od Vučića... &nbsp; Da li je inicijativa Milana Kneževića pokušaj da Mandić izvede na čistinu, ili je &nbsp;zajedničke igre da se ostvari stari plan potčinjavanja Crne Gore Srbiji, samo sada novim sredstvima? &nbsp; Jedno je jasno: Kneževićev novi ultimatum teško da može proći, jer je Evropa rekla da Crna Gora sada ne treba da se zamara identitetskim pitanjima. Dakle, ako Spajić bude poštovao instrukcije Brisela, izvjesno je: Vlada broji 32 ministra, a broj Mandićevih, Bečićevih i Kneževih ministara, sve sa glasom Vladimira Jokovića, jedva prelazi trećinu. &nbsp; To znači Kneževićev novu ultimatum može da znači samo – novu kompromitaciju. &nbsp; Zato će biti interesantno posmatrati Kneževićev pokušaj kontrole štete. &nbsp; ...A DA PONOVO BLEFIRAMO? Ko zna, možda bi mogao da kopira komuniste Titove Jugoslavije? Ono iz vremena kada je vojska moćnog SSSR-a 1968. godine umarširala u Čehoslovačku. Titova Jugoslavija je tada žestoko osudila agresiju, ali su neki ovđe u Crnoj Gori otišli korak dalje. Lokalna partijska organizacija iz Pješivaca tada je Centralnom komitetu Crne Gore poslala prijedlog ultimatuma: da trupe SSSR-a u roku do 48 sati napušte teritoriju Čehoslovačke! &nbsp; Odmah je iz CK Crne Gore stiglo je kontra-pitanje: ,,A što ćemo ako Rusi ne izađu iz Čehoslovačke?“ &nbsp; Malo zatečen, bistri lokalni partijac smislio je odgovor: ako do sjutra ne izađu iz Češke, prekosjutra organizujemo novi sastanak! Možda i Milan Knežević da razmisli o nekom sličnom postupku. Recimo da kaže: ako do Vaskrsa Spajić ne odgovori, imaće DNP novi sastanak. Samo ovog puta bez Dragana Bojovića. &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

1250x600

1084x550

Kneževićev rat za Botun: ,,Neki ćete da poginete, a neki ćemo da se vratimo...”

11.01.
15:49h
Vidio sam oko podne da će dan biti pogodan za pisanje. Vjetrovito, hladno, a Dritanu povrijeđena čast, ugled. Dostojanstvo.
Za to je topao kutak dušu dao - ne da može da se piše, nego, mora da se piše.
Jer, veli komšija da ga je obrukao direktor policije kazavši da je švercovao cigarete i da će zbog toga u zatvor.
 
Neće, ni da jaki Bog. Ako ništa drugo, on zatvor nikome nije nikada poželio.
 
To i sami znate.
 
I tako mu je Šćepanović narušio ugled, dostojanstvo, dignitet, bez ijednog dokaza, kako reče.
 
Što ga je pogodilo. Teško. Jer nikada nije, kako navede u tužbi, bio osuđen. I borio se protiv kriminala. Nudeći za svoje tvrdnje dokaze.
 
Zar nije pet godina pružao dokaze kako Bemax kao vrh krimi piramide švercuje kokain i cigare?
 
I uopšte time nije difamirao, pljuvao, unižavao najrespektabilnije pravno lice u Crnoj Gori.
I to širom Evrope.
 
A to nije kazao direktor policije, što kod Dritana ima posebnu težinu, već lično premijer.
Zar nije kazao da su Lazović i Ubović htjeli da ga ubiju, pa su zakasnili. Nudeći za to, je li tako, dokaze. Da bih ga ja pitanjima, ništa specijalno pametnim, natjerao da pred sudom u Ulcinju laže i kaže kako to nikada nije rekao.
 
Što nije natjeralo jednu TV kuću da ga pita - zašto ste rekli da nijesu htjeli - kada ste ovdje kazali da jesu?
 
Čuvao je obraz, pretpostavku nevinosti, a posebno fakat da nijesu osuđivani (u tužbi kazao kako nije osuđivan, a Šćepanović tako za njega) čast, dostojanstvo Ubovića i Lazovića.
Za kokain i cigarete.
 
Čuvao je tako što je za njih podastirao dokaze. To već znate.
 
Sada te iste od Šćepanovića traži.
 
Zar nije kazao da je Bemax mogao da zarati sa Rusijom koliko je toga od oružja nađeno u njihovom podrumu. I za to ponudio dokaze. Uz pomoć onomadne policije sa kojom je zajedno spakovao tu bezočnu laž.
 
Zaboravlja komšija koliko daleko ide kada manipuliše. Tako je, nakon što je uhapšen Ubović da je "oprao" 400 hiljada evra (toliko mu je taman bilo keša potrebno da se materijalno obezbjedi), na RTCG kazao da je iz šeme o švercu, koju je sam sastavio i sam sebi predao u kabinetu, da je uhapšen i poslednji iz šeme o švercu duvana, bezočno manipulišući kako je i Ubović uhapšen zbog cigareta.
 
P.S: Ima jedna stara izreka koju ću napisati u originalu, ali će je ovi iz redakcija skratiti zvjezdicama, iako ništa nije van Vukovog rječnika.
Ne p*di onome, ko ima gu*icu.
 
P.S. 1: I da se ne čudi za ove tekstove drugi dan za redom.
Zaborav je za gerijatriju, nije za ljude.
Za ljude je - pamćenje.

Za ljude je pamćenje

Odluka administracije Donalda Trampa da se distancira ili povuče podršku Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove, u simboličkom, političkom i finansijsko-upravnom smislu, predstavlja nastavak dugogodišnjeg američkog skepticizma prema međunarodnim sudskim institucijama koje ograničavaju apsolutni suverenitet država. Taj skepticizam ne može se pripisati isključivo Trampovoj administraciji, jer Sjedinjene Američke Države (SAD) nijesu podržale, niti danas podržavaju, stalni Međunarodni krivični sud (MKS) od njegovog osnivanja 2002. godine.
Velike sile – Rusija i Kina – nikada nijesu prihvatile stvaranje globalnog poretka međunarodne krivične pravde. Sada im se u tom pogledu, bez ikakvih kočnica, pridružuju i SAD. U tom smislu svjedočimo svojevrsnoj „zoni sumraka“ međunarodnog krivičnog prava, u kojoj se postojeće institucije formalno još održavaju, ali im se sistematski potkopava finansijska, politička i moralna osnova.
Povlačenje administracije Donalda Trampa iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove posebno je znakovito i predstavlja konkretnu istorijsku prekretnicu. Iako su SAD imale ključnu ulogu u osnivanju i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) 1993, odnosno 1994. godine, to razdoblje podrške je iza nas. Ova Trampova uredba nije došla kao grom iz vedra neba. Obznanjena je već 4. februara 2025. godine, a njena primjena stupa na snagu 4. februara 2026. SAD time šalju poruku da daju prioritet nacionalnim interesima i unutrašnjopolitičkoj logici nad multilateralnim mehanizmima međunarodne pravde, čak i kada je riječ o instituciji poput Mehanizma, koji je pravni nasljednik sudova osnovanih uz snažnu američku podršku.
SAD su se decenijama pozicionirale kao ključni zagovornik međunarodne pravde i vladavine prava, naročito u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata te tokom osnivanja ad hoc sudova za ratne zločine nakon završetka Hladnog rata, početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Slabljenjem podrške Mehanizmu, SAD rizikuju gubitak moralnog autoriteta i kredibiliteta u budućim raspravama o ljudskim pravima, ratnim zločinima i odgovornosti političkih i vojnih elita. Istovremeno, takav potez može ohrabriti druge države da preispitaju ili smanje sopstvenu saradnju s međunarodnim sudovima, pozivajući se upravo na američki primjer, čime se dodatno urušava autoritet, prije svega Međunarodnog krivičnog suda.
SAD time šalju poruku da se međunarodne obaveze mogu relativno lako suspendovati iz unutrašnjopolitičkih razloga, bez obzira na to što to dugoročno potkopava stabilnost međunarodnog poretka i vodi njegovom urušavanju od strane velesile koja ga je i uspostavila. Jedan se poredak urušava, a nema nikakvih naznaka čime će biti zamijenjen. Ovakav razvoj događaja dodatno potvrđuje koliko je sistem međunarodne pravde i multilateralne saradnje ranjiv na političke promjene velikih sila. Za žrtve ratnih zločina i za države koje se oslanjaju na mehanizme Ujedinjenih nacija, poruka je izuzetno zabrinjavajuća: međunarodna pravda i globalna solidarnost nijesu zagarantovane, već zavise od trenutne političke volje i oportunističkih prioriteta zasnovanih na nacionalnim interesima.
Za Međunarodni rezidualni mehanizam, američko povlačenje iz finansiranja ove institucije Ujedinjenih nacija predstavlja ozbiljan finansijski i reputacioni udar. Politička podrška pojedinačnih država članica UN-a bila je i ostala ključna karika njegovog legitimiteta, finansiranja i sprovođenja mandata. Povlačenje SAD-a ipak ne znači nužno i trenutnu institucionalnu paralizu. Mehanizam nikada nije ni trebalo da bude trajna institucija u okviru UN-a i, po prirodi svog mandata, od samog početka nalazi se u fazi postepenog zatvaranja kroz smanjenje obima rada. Pitanje je, međutim, koliko će gubitak finansijske podrške jedne od najvećih donatorki, u samoj završnici, dodatno otežati izvršavanje preostalih zadataka – od nadzora nad izvršenjem kazni do zaštite arhiva i svjedoka.
<h3>Gase se svjetla: jedno po jedno</h3>
Činjenica da se čak 31 agencija sistema Ujedinjenih nacija nalazi na istoj listi pokazuje da ne govorimo o izolovanom potezu, već o potencijalnoj paralizi velikog dijela operativnog rada UN-a. UN nema mehanizam kojim bi kratkoročno mogao finansijski nadomjestiti izostanak američkih sredstava za projekte tih agencija. Posljedice su zamrzavanje programa, odlaganje isplata, rezanje terenskih operacija i smanjenje prisustva UN-a upravo u najosjetljivijim regionima svijeta. U praksi to znači da se međunarodna pravda, humanitarna pomoć, razvojni projekti i zaštita ljudskih prava direktno dovode u pitanje – ne iz pravnih, već iz finansijskih razloga, zbog odluke jedne države.
Pitanje je u kojoj mjeri ova administracija SAD-a finansijske razloge koristi kao smokvin list pred američkim građanima kako bi zapravo legitimisala urušavanje multilateralizma. Jedan od najefikasnijih, ali i politički najtiših načina da se „ugase svjetla“ u rijetkim preostalim institucijama međunarodne pravde upravo je ukidanje ili drastično smanjenje finansiranja. Bez otvorenog ukidanja mandata i bez formalnog povlačenja potpisa, institucije se dovode u stanje funkcionalne paralize.
<h3>Ko će zaključati vrata zgrade i baciti ključ?</h3>
Važno je naglasiti da se Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove već od februara 2025. godine postepeno priprema za zatvaranje, ali taj proces prate brojna ozbiljna i zasad neriješena pitanja, kao i nezavršeni projekti. Ključni projekat odnosi se na arhivsku zaostavštinu – jedan od najvažnijih, ali i najskupljih segmenata rada Mehanizma.
U kontekstu drastičnih finansijskih rezova, sve je izvjesnije da će se arhiv tretirati prvenstveno kroz prizmu minimizacije troškova, što otvara zabrinjavajuće dileme: u kojoj mjeri će se arhivska građa reducirati, selektovati ili ograničiti u pristupu, te da li će kriterijumi biti vođeni istorijskim i pravnim značajem ili isključivo finansijskom logikom.
Dodatni problem predstavlja pitanje institucionalne i tehničke održivosti pristupa arhivu. Čak i ako arhiv formalno ostane pod okriljem Ujedinjenih nacija, pristup toj građi nije moguć bez stalnih institucionalnih i uslužnih kapaciteta – od stručnog osoblja, digitalne infrastrukture i bezbjednosnih protokola do pravnih mehanizama koji regulišu korišćenje osjetljivih podataka.
Arhiv Mehanizma nije samo administrativna zaostavština, već temeljni resurs za istoričare, pravnike, novinare, istraživače i same žrtve. Njegova sudbina direktno utiče na mogućnost budućeg suočavanja s prošlošću, utvrđivanja činjenica i sprečavanja revizionizma.
U trenutku kada se istovremeno smanjuju sredstva za desetine agencija UN-a, ostaje otvoreno pitanje da li će UN uopšte biti u stanju da dugoročno obezbijedi smislen, funkcionalan i transparentan pristup arhivu Mehanizma. Bez stabilnog finansiranja postoji realna opasnost da arhiv, iako formalno očuvan, u praksi postane teško dostupan, fragmentisan ili sveden na simboličan nivo.
U tom kontekstu, sudbina arhiva i memorijalizacija zgrade postaju više od tehničkog pitanja nekretnine. To prerasta u test političke volje međunarodne zajednice da sačuva institucionalno pamćenje i normativnu vrijednost međunarodne krivične pravde.
Kraljevina Holandija, Evropska unija ili države sljednice bivše Jugoslavije, na čijim su se teritorijama vodili ratovi i koje imaju neposredan interes za očuvanje arhiva kao dijela kulturne i istorijske baštine, imaju posebnu odgovornost u tom procesu.
Sama zgrada bivšeg Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nedavno je otkupljena od dugogodišnjeg zakupodavca, osiguravajućeg društva Aegon, i sada je u vlasništvu holandske države, odnosno Ministarstva pravde i bezbjednosti Holandije. Trenutno se vode rasprave o mogućnosti da se u tu zgradu smjesti Direktorat Evropske unije za carine, čime bi objekat dobio novu administrativnu funkciju. Ukoliko do toga ne dođe, postoji realna opcija proširenja kapaciteta Europola, čije se sjedište već nalazi u neposrednoj blizini.
Istovremeno ostaje otvoreno jedno od najosjetljivijih pitanja: da li će se, i na koji način, dio zgrade prenamijeniti u spomen-obilježje i otvoriti za javnost. Upravo se o toj simboličkoj i memorijalnoj dimenziji zgrade trenutno pregovara, ali je ishod krajnje neizvjestan.
Kada je riječ o državama sljednicama bivše Jugoslavije, njihove inicijative nijesu samo poželjne, već i obavezujuće prema sopstvenim građanima. Koliko se država do sada javilo s ponudom da smjesti arhivsku građu u svoje nacionalne arhive? Da li se to uopšte dogodilo? Ispada da je svima najlakše da za sve okrive Donalda Trampa.

Zona sumraka međunarodne kaznene pravde

Joanikije Mićović, mitropolit Crkve Srbije, okarakterisao je značaj Mojkovačke bitke kao „veliku i slavnu epopeju našeg roda, koja je ponos ne samo grada Mojkovca i Crne Gore, nego i vaskolikog srpstva“. Toj zloupotrebi Mojkovačke bitke i njenom lažnom predstavljanju pridružio se Andrija Mandić, četnički vojvoda od Krnje Jele, riječima: „Odgojeni, školovani i živjeli uz kosovski zavjet, naši preci su u tu posljednju borbu išli kao i njihovi preci pet vjekova ranije. Znali su da se životi mogu izgubiti, ali čast, obraz i duša ne smiju. Upravo zato je Mojkovačka bitka upisana zlatnim slovima u istoriju - kao završno poglavlje jedne epske epohe stare Crne Gore, ali i kao zavjet budućim generacijama da sloboda nikada nije dar, već odgovornost“. Prije će biti kao zavjet da Crnogorci više nikada ne žrtvuju svoje živote za tuđe interese, za interese onih koji im rade o glavi. Mojkovačka bitka jeste herojska pobjeda crnogorske vojske protiv tri i po puta moćnije austrougarske vojske, mnogo bolje opremljene i sa mnogo moćnijom artiljerijom, ali je pozadina Mojkovačke bitke sve samo ne obmana oko nekakvog „vaskolikog srpstva“ i „kosovskog zavjeta“. Radi se o vrlo perfidnom pokušaju da se crnogorska vojska desetkuje, kako bi se ostvarili politički ciljevi Srbije i Crna Gora primorala na kapitulaciju. Ili, kako je to u dnevniku zapisao austrougarski general Stjepan Sarkotić, zapovjednik austro-ugarskih snaga na jugoistočnom frontu, nasljednik Oskara Poćoreka, da su predsjednik srpske vlade Nikola Pašić, visoki oficiri Božo Janković i Petar Pešić „planski radili na kapitulaciji Crne Gore“. „Pešić je izdao bratsku i savezničku zemlju, bratsku i savezničku vojsku koja ga je prihvatila sa povjerenjem“, zapisao je general Sarkotić. Inače, pod njegovom komandom je u Lovćenskoj operaciji poražena i okupirana Kraljevina Crna Gora, tako da ne treba sumnjati u njegovu iskrenost. <h2>PLAN ZA „OČAJAN POLOŽAJ“</h2> Za one koji ne znaju, srpski general Božo Janković i pukovnik Petar Pešić, koji ga je zamjenio, bili su na položaju načelnika Generalštaba crnogorske komande, po planu „zajedničke odbrane“ srpskog vojvode Radomira Putnika, uslovljenog od strane Rusije prijetnjom da Crna Gora neće dobiti pomoć u oružju ako ne pristane na taj plan. Po tom planu 2/3 crnogorske vojske je stacionirano u području Pljevalja, a ostatak ka hercegovačkoj granici i u odbranu Lovćena, prema Kotoru. Kada je, na početku rata, crnogorska vlada tražila pomoć francuske i engleske flote za oslobođenje Crnogorskog primorja, srpski državnici i diplomate su intervenisali kod saveznika da se obustavi ta pomoć. Premijer Srbije Pašić je insistirao: ako se „osvoji Kotor onda bi trebalo da ga okupira francuska vojska, a ne crnogorska“. Srpska Vrhovna komanda traži da crnogorske trupe budu prebačene na front prema Sarajevu. Viši francuski pomorski oficir Tomazi je kasnije rekao da bi balkansko ratište izgledalo sasvim drukčije, kao i djelovanje savezničke flote u Sredozemnom moru, da je Kotorski zaliv bio pod kontrolom Crne Gore.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_d115863b042cb5f21d89a460583132311584b4fd412cc5e359d16b3b1405e2d5.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110200128_d115863b042cb5f21d89a460583132311584b4fd412cc5e359d16b3b1405e2d5" data-rendition-name="original" width="504" height="280" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Proglas Božo Janković(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  Srpska vlada je zbog zauzimanja Skadra od strane crnogorske vojske 27. juna 1915. godine, protivno njenoj volji, kako bi što više otežala položaj crnogorske vlade u zemlji i kod saveznika, naredila generalu Jankoviću da podnese ostavku na položaj načelnika Crnogorske vrhovne komande. General Janković podnosi ostavku na dužnost načelnika štaba Vrhovne komande 26. juna 1914. godine, a na njegovo mjesto dolazi pukovnik Petar Pešić. Izvještavajući srpsku Vrhovnu komandu o reakciji diplomatskog kora na Cetinju povodom toga što je Crna Gora zauzela Skadar, pukovnik Pešić predlaže: „...Prema ovome, najbolji je trenutak (sada) da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom! ... Međutim, ako naši interesi zahtevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj, bolje je koristiti drugu priliku a ne Skadar. Naprimer kad se kralj počne mešati u vojsci. Str.Pov O.Br. 16541 19.7.1915. Načelnik štaba, pukovnik Pešić“. Crna Gora jeste dovedena u „očajan položaj“ daljim djelovanjem Petra Pešića. Mojkovačka bitka je samo jedan u nizu poteza kojima je Pešić htio dovesti Crnu Goru do sloma. Deceniju nakon kapitulacije Crne Gore u svojim tekstovima u „Ratniku“, vojnom časopisu, u broju za novembar 1924, januar - februar 1925. godine („Crna Gora u Svetskom Ratu“), pukovnik Pešić je pravdao svoju naredbu da se „položaji na Tari imaju braniti najodsudnije i do poslednjeg čoveka“ time da je žrtvovao 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. Međutim, to je oridinarna laž. <h2>UNIŠTAVANJE CRNOGORSKE VOJSKE</h2> Prema podacima srpske vojske već 4. januara 1916. godine, operacija povlačenja srpske vojske je završena i oko 80.000 srpskih vojnika se nalazi na prostoru Skadra, Drača i Tirane. Mojkovačka bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine, dakle kada se srpska vojska potpuno evakuisala! Petar Plamenac vidi u tome jasan cilj i piše u „Novoj Evropi“ iz 1926-te: „...Pašić je vidio u Skadru srbijansku vojsku svedenu na 80.000 ljudi, od kojih je onda još 20.000 pomrlo od fizičke iznemoglosti i u more bačeno. 10. decembra, na Cetinju, on je saznao od g. Pešića, svoga oruđa, da Crna Gora ima nedirnutih 53.000 vojnika, najboljih po hrabrosti u Evropi, koji bi, najedeni, obučeni i naoružani, vrijedili više od pruske garde. Pešić je tada ośetio da je ravnoteža poremećena; ali ovoga puta u korist Crne Gore, i uvidio je, da od ujedinjenja uz nestanak Crne Gore ne može biti ni govora“ ... Zato je bilo važno uništiti crnogorsku vojsku, što je i bila njegova misija, jer je teško povjerovati da je on to radio na svoju ruku.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_4970b9fc1b91de33463c746f845635fc172e1681a2c67deeaf9dcdde12521f5d.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20260110200128_4970b9fc1b91de33463c746f845635fc172e1681a2c67deeaf9dcdde12521f5d" data-rendition-name="original" width="2480" height="3508" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Raspuštanje Crnogorske vojske(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  To je najbolje objasnio sam pukovnik Pešić, u beogradskoj Pravdi 9. maja 1925, tada sa činom generala, obraćajući se svojim kritičarima, srpskim generalima, koji su ga optuživali da je svojim činjenjem uništio crnogorsku vojsku: „ .. jesu li ma kad razmišljali o tome kakva bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_8e804306dbb15abe492ae61e7250e56ae9ff8a2a249bcaaeaca204e6a0124a0f.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260110200128_8e804306dbb15abe492ae61e7250e56ae9ff8a2a249bcaaeaca204e6a0124a0f" data-rendition-name="original" width="960" height="1369" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Intervju generala Janka Vukotića „Jutarnjem listu“(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  &nbsp;Skadar, 1916. godina - izvod iz telegrama Nikole Pašića regentu Aleksandru Karađorđeviću o stanju i vojno-političkoj situaciji: „Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore“! Mojkovička bitka uopšte nije pominjana nakon Prvog svjetskog rata. Istoričar i rektor Beogradskog univerziteta dr Vladimir Ćorović je o učešću Crne Gore u Prvom svjetskom ratu napisao: „Crna Gora se za vreme ovoga sloma Srbije držala veoma bedno. Njena vojska se uopšte, za čitavo vreme ovoga rata, nije istakla nijednom sjajnom pobedom…&nbsp; Jedna ružna ljaga u njenoj novijoj istoriji biće žensko upuštanje Lovćena, koji je mada sa onako vladajućim položajem, zauzet od Austrijanaca, sa manje žrtava nego ma koje mačvansko selo“… Mojkovačka bitka je bila na neki način prokazana i prećutana u državi za koju je žrtvovana crnogorska vojska - Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1940. godine kada je obilježena u organizaciji Sokolskog saveza. Bivši crnogorski ministar spoljnih poslova, dr Pero Šoć piše u listu Vreme, od 1. septembra 1940. godine: „Tek tada Crna Gora je tad ubrala nove lovorike. Bitka na Mojkovcu sastavni je dio lanca slave koji se vjekovima kovao u Crnoj Gori. Ona je blistavi primjer najvećeg herojstva i samopožrtvovanja. Tom bitkom ispisane su zlatne i nenadmašive stranice u istoriji ratovanja, nacije i svijeta“… <h2>PEŠIĆ PREVARIO VUKOTIĆA</h2> General Janko Vukotić dao je intervju „Jutarnjem listu“ 1. aprila 1918. godine, koji prenose „Cetinjske novine“ 11. aprila: „Od 22. augusta 1914. pa sve do 17. januara 1916. godine bio sam isključivo komandant sandžačke crnogorske vojske. Načelnici štaba vrhovne komande ... bili su: srpski general Boža Janković od 22. augusta 1914, pa do zauzeća Skadra 1915. godine, a tad ga je zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik srpski generalštabni pukovnik Petar Pešić, koji je ostao načelnikom štaba sve do 17. januara 1916. ... Pukovnik Pešić napustio je Crnu Goru 17. ili 18. januara 1916, i na odlasku mi saopštio, da ga, po kraljevoj naredbi, imam zamjeniti u dužnosti ... Primiv na ovaj način dužnost načelnika štaba, a računajući, da će srpska vojska, kao što mi je rekao pukovnik Pešić, u dovoljnoj snazi zauzeti odbrambene položaje duž Bojane i oko Skadra, te meni i mojoj vojsci osigurati jedinu odstupnicu preko Skadra, ja sam odmah, po odobrenju kralja Nikole, izdao naređenje čitavoj crnogorskoj vojsci - od koje se skoro veći dio nalazio duž rijeke Tare i Lima i na hercegovačkoj granici - da odstupi pravcem na Podgoricu, odatle ćemo preko Skadra za Albaniju. Kralj Nikola je otputovao iz Podgorice 19. januara u Skadar, a 20. januara iz Skadra dalje. Iste večeri nastupile su austru-ugarske čete, ni od koga nesmetane, uz rijeku Bojanu, a śutra dan, 21. januara, ušle su u Skadar, i tako nam preśekle jedinu moguću odstupnicu prije, nego je i jedan moj vojnik od hercegovačkog odreda ili sandžačke vojske stigao u Podgoricu“. I zaista, naređenja su izdata „čitavoj vojsci“, kako kaže Vukotić. Postoje brojni primjerci u arhivama.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110200128_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20260110200128_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="Mojkovačka bitka"> <figcaption>Obraćanje Petra Pešića u beogradskoj Pravdi(Photo: SJ)</figcaption> </figure>  Ako ne vjerujete meni da je Mojkovačka bitka samo dio sramne uloge pukovnika Petra Pešića kao načelnika Generalštaba crnogorske vojske, hoćete li vjerovati generalu Janku Vukotiću da ga je Petar Pešić izigrao, prevarivši ga da će obezbjediti povlačenje crnogorske vojske držanjem dolinom Bojane? Nemate što slaviti, gospodo! Pogotovu ne mahati srpstvom i kosovskim bojem, jer se radi o klasičnoj namjeri da se uništi Crna Gora kao država, zacrtano Niškom deklaracijom 1914. i Krfskom deklaracijom avgusta 1917. godine, što je konačno i ostvareno krajem 1918. nelegalnom i revolucionarnom Podgoričkom skupštinom, dijelom beogradskih slugu u Crnoj Gori, pod rukovodećom palicom beogradskih agenata i neviđenim nasiljem i mržnjom prema Crnogorcima. A sluga nikad nije falilo u Crnoj Gori potonjih dva stoljeća. I što je najgore, ponose se time.

Slobodan Jovanović

Dosta je laži Crkve Srbije i Andrije Mandića

U proljeće 1923. godine, dok se Evropa već navikavala na fašizam, nasilne aneksije i političke progone, sudbina Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika preselila se preko Atlantika. Među njima je bio i Jovan S. Plamenac, bivši crnogorski ministar, predsjednik Crnogorske narodne skupstine i premijer Vlade Kraljevine Crne Gore u egzilu (1919-1921), ali i politički vođa crnogorske suverenističke emigracije, borac za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije izvršene krajem 1918. Protjeran iz Italije po nalogu fašističke vlade Benita Musolinija nakon dogovora sa režimom Kraljevine SHS, Plamenac je utočište potražio u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov dolazak u Ameriku, administrativne prepreke, političke kontroverze i jasne poruke o statusu Crne Gore zabilježio je jedan od najuticajnijih svjetskih listova – The New York Times. U tekstu objavljenom 28. aprila 1923. godine, ovaj prestižni list ne samo da izvještava o proceduri prijema bivšeg crnogorskog premijera na Elis Ajlendu, već svjedoči o tadašnjem međunarodnom poretku, pravnom kontinuitetu crnogorske državnosti i upornom pokušaju da se glas porobljene zemlje ne utiša. U nastavku donosimo integralni prevod tog teksta, kao dragocjeno istorijsko svjedočanstvo koje baca snažno svjetlo na političku sudbinu Crne Gore i njenu borbu za Pravo, Čast i Slobodu. "Primaju bivšeg premijera, ali uz jamčevinu; Nalog Ministarstva rada oslobađa Crnogorca sa Elisa Ajlenda. Po nalogu Ministarstva rada u Vašingtonu, Jovan S. Plamenac, samoproglašeni predsjednik vlade politički nepostojeće monarhije Crne Gore, koji je po dolasku ovamo u subotu bio upućen na Elis Ajlend, juče je primljen u ovu zemlju uz polaganje jamčevine. Kako Plamenac ne govori engleski, njegov slučaj je pred komesarom zastupala gospođica Vera Petrović, mlada kćerka dr Vladimira Petrovića, čije posjetnice ga predstavljaju kao izvanrednog i opunomoćenog ministra Crne Gore. Ona je komesaru Todu saopštila da je Plamenac dvije godine bio zarobljenik Austrijanaca i da je došao ovamo isključivo u ličnoj misiji, koja će trajati svega nekoliko mjeseci. Plamenac je putovao sa diplomatskim pasošem koji je izdala crnogorska Vlada 1920. godine, a koji je 2. aprila ove godine ovjeren u Američkom konzulatu u Rimu, uz sljedeću napomenu: „Gore navedena viza odobrava se u skladu sa uputstvima primljenim od Američke ambasade u Rimu, datiranim 2. aprila. Ambasada je ovlašćenje za izdavanje ove vize dobila od Stejt departmenta pod datumom 1. aprila.“  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260110080152_8befca2545ec9bc9422ed56d718cfd5d03a888fd41b7bc068642146c81e7f47d" data-rendition-name="original" width="672" height="645" loading="lazy" alt="NY"> </figure>  Istaknuto je da Imigraciona služba po ovlašćenjima ima prvenstvo nad konzularnom službom. Putnik može biti potvrđen od strane diplomatskog kora, a ipak biti neprihvatljiv zbog mentalnih ili fizičkih razloga, ili zbog popunjene kvote zemlje iz koje dolazi. U slučaju Plamenca, službenici na Elis Ajlendu nijesu bili sigurni kakvu proceduru treba primijeniti zbog političkih komplikacija koje proizlaze iz ujedinjenja Crne Gore sa Jugoslavijom, čija je kvota već popunjena. Komesar Tod je zato pitanje uputio Vašingtonu. Takođe su primljena uputstva da se dopusti ulazak i Mihailu Tomiću i Aleksandru Đokiću, pomoćnicima Plamenca. <h2>Teškoće tokom intervjua</h2> Grupa je otišla u hotel „Netherland“, gdje je bio zakazan intervju sa Plamencem, kome su se njegovi sunarodnici uvijek obraćali sa „Vaša ekselencijo“. Intervju je bio praćen jezičkim poteškoćama, koje su prevazilažene prenošenjem pitanja Plamencu preko engleskog, francuskog, italijanskog i, konačno, srpskog jezika. Da li je tokom tog procesa prevođenja i ponovnog prevođenja snaga Plamenčevih izjava bila oslabljena, sagovornik vjerovatno nikada neće saznati, ali mu se činilo da su mnogi dugi Plamenčevi odgovori zahtijevali svega pola tuceta engleskih riječi da bi se prenijela njihova suština. Svedena na jednu izjavu, Plamenčeva poruka američkom narodu glasila je ovako: „Povodom mog dolaska u Sjedinjene Američke Države, mnogi listovi su objavili netačne izvještaje o crnogorskom pitanju, o meni lično i o svrsi moje posjete - bez sumnje u dobroj namjeri, ali nedovoljno obaviješteni. Tako je pogrešno navedeno da sam došao da u Njujorku osnujem crnogorsku vladu; takođe da sam bio pukovnik u crnogorskoj vojsci i da sam tokom rata bio diplomatski predstavnik Crne Gore u Carigradu“. „Umjesto toga, moja karijera je bila isključivo politička i parlamentarna: bio sam poslanik u Crnoj Gori, državni savjetnik, član vlade i predsjednik vlade. Najzad, 1918. predvodio sam ustanak protiv francusko-jugoslovenskih okupacionih trupa, koje su samovoljno i nasilno proglasile aneksiju Crne Gore Jugoslaviji. Ustanak je bio zamišljen, organizovan i vođen od strane mene lično, a obustavljen po mom naređenju nakon apela predsjednika Vilsona, upućenog iz Pariza, da se poštedi prolijevanje krvi, uz obećanje crnogorskom narodu potpune obnove njegovih sloboda i njegove države, na isti način kako je to bilo priznato Belgiji i Srbiji. <h2>Nade u slobodu naroda</h2> „Na Mirovnoj konferenciji u Parizu branio sam stvar svoga naroda. Javnosti je poznato da se crnogorski narod drži u potčinjenosti od strane jugoslovenskih trupa; ipak, suverenitet Crne Gore ovom okupacijom nije pravno poništen. Za mnoge države Crna Gora i dalje postoji kao suverena država de facto i de jure. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, Crna Gora za njih uvijek postoji de jure, jer ova zemlja nikada nije potpisala nijedan međunarodni ugovor kojim bi priznala ukidanje suvereniteta Crne Gore“. Govoreći o svom pasošu, rekao je da vjeruje da su Sjedinjene Američke Države dozvolile izdavanje vize, vođene simpatijama koje Vlada gaji prema njegovom narodu. Plamenac je izjavio da je razlog njegovog dolaska ovamo sasvim privatne prirode i da će se u ovoj zemlji zadržati samo kratko vrijeme. „Da li vjerujete da će autonomija Crne Gore biti obnovljena?“ „Kao rodoljubivi Crnogorac, čvrsto vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje i da će nepravde učinjene mome narodu biti ispravljene.“ Na kraju intervjua, Plamenac je izjavio da su Sjedinjene Američke Države i Crna Gora bile jedine dvije nacije koje su ušle u Svjetski rat sa nesebičnom namjerom, bez ikakve ideje o teritorijalnom dobitku. „Kao što je Srbija, napadnuta od Austrije, pozvala Crnu Goru u pomoć, tako su Saveznici pozvali Sjedinjene Američke Države da pomognu u dobijanju rata“, dodao je, zaključuje se u tekstu Njujork tajmsa.

Kako je Njujork tajms 1923. pisao o protjeranom crnogorskom premijeru Jovanu S. Plamencu: "Vjerujem u vaskrsenje svoje zemlje"

Da vam se ne bi pridrijemalo tokom postnovogodišnjih praznika pobrinuli su se djelovi crnogorske vlasti koji neskriveno rade po nalogu autokrate Aleksandra Vučića. U svakoj pristojnoj demokratskoj državi rad za interes režima iz druge države imao bi jasnu pravnu kvalifikaciju iz Krivičnog zakonika. Kod nas je služenje stranom autokrati zapravo preporuka za državnu funkciju.
Elem, u po mnogo čemu važnu 2026. nijesmo ušli samo poplavama na koje se ne obrće premijer jer su valjda i to seoske teme. Nakon ovih meteoroloških nepogoda krenule su one političke. Predśednik Skupštine Crne Gore, naime, čestitao je ponovo protivustavni dan republike srpske, datum koji se u manjem entitetu BiH proslavlja u znak śećanja na dan kad je budući ratni zločinac Radovan Karadžić proglasio secesiju djelova Bosne i Hercegovine, što je rezultiralo kampanjom nasilja, etničkog čišćenja, opsadiranja i terorisanja gradova i njihovih žitelja i, konačno, genocidom.
Nagradno pitanje glasi – kako premijer Crne Gore gleda na to što mu ključni koalicioni partner slavi datum koji simbolizuje najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata? Tema nije baš seoska, više je genocidna.
No ima u crnogorskoj politici i ljudi koji drže do obećanja – kad je svojedobno javno pristao ući u vlast s četnicima na državnom nivou, Ibrahimović je manje javno obećao da će raskinuti brak s DPS-om na lokalnom nivou. Dugo je tutnjalo sprem'te se, sprem'te i evo konačno ovih dana dok iznaodi sve same principijelne razloge da se sa slaviteljima ratnih zločinaca nakon državnog združi i na lokalnom nivou, Ibrahimović je spreman da se još jednom žrtvuje za opšti interes nanoseći smrtonosne udare velikosrpskom fašizmu vlastitom kolaboracijom s tom genocidnom ideologijom.
Da se ne pomisli da je Dragan Krapović i ove nepogode (kao ljetošnje) proveo izležavajući se na odmoru, stigla je vijest da je upravo on postavljen na čelo crnogorske delegacije u pregovorima s Hrvatskom, po modelu – pošalji piromana da ugasi požar. Mislim, da su po konkursu birali model da Crnu Goru dodatno posvađaju s Hrvatskom i tako nam zapriječe vrata EU, ovako gabaritno ubistveno rješenje teško da su mogli izabrati.
Drugi, pak, dio ključnog Spajićevog koalicionog partnera, onaj koji iz śene vodi Peđa Bulatović, glasoviti grijač kanabea i potrčko svih beogradskih autokrata u posljednjih 40 godina, ispostavio je Spajiću uslove za opstanak u Vladi. Svaki je redom pisan kao muzička želja za Aleksandra Vučića, doktrinarnog fašiste kojeg od drmanja vlastite stolice trenutno više brine čudnovata šansa da se Crna Gora domogne EU i tako izmakne predatorskim šapama njegovoga rušilačkog projekta.
Evo što je Peđina družina isporučila kao usplove Spajiću:
1. Proglašenje srpskog jezika službenim. Ovaj zahtjev obično prati kuknjava o diskriminaciji i ugroženim pravima, standardni repertoar velikosrpske mašinerije u pripremi svih kasapnica od '91. naovamo. Da Spajića nesklonog upućenosti u materiju podśetimo na nekoliko detalja vezanih za ovaj zahtjev. Srpski jezik je u Crnoj Gori definisan Ustavom kao „jezik u službenoj upotrebi“, s istom formulacijom kao u Ustavu Republike Srbije. Srpski jezik nema ni jedno jedino pravo manje u odnosu na crnogorski kao službeni ili druge jezike koji su u službenoj upotrebi u Crnoj Gori.
Ako nema uskraćenosti prava, dakle, nema ni diskriminacije. Prijedlog za izmjenu Ustava u domenu jezika i državnih simbola po aktuelnom Ustavu mora dobiti 2/3 podrške u Skupštini, a potom 3/5 potvrdu na referendumu. Bilo koji drugi pokušaj mijenjanja Ustava, kakav pominju kroz nepostojeći institut „dopuna“, protivustavan je i povlači krivičnu odgovornost za rušenje ustavnog poretka, makar Ustavnim sudom predśedavao Peđa Bulatović preko svoje najbliže rodbine. To vam znači da u godini u kojoj morate istrčati finiš EU integracija – što zahtijeva puni angažman svih djelova društva, a ne samo izvršne i zakonodavne vlasti – neko ovakvim prijedlogom predlaže klasičnu distrakciju kako bi se EU put sabotirao.
2. Nedavno se pristupilo promjeni Zakona o strancima da bi se spriječilo da ti stranci preko Crne Gore postanu građani EU, a sad nam bivši DF kao uslov za opstanak u vlasti isporučuje izmjene Zakona o državljanstvu da bi se preko dvojnog državljanstva desetinama hiljada građana druge države to pravo dodijelilo, što bi, naravno, moglo biti okidač za zaustavljanje pregovora o ulasku u EU.
Ili u brlog novog kruga balkanske mržnje i zaostajanja ili u hrabri iskorak ka vrijednostima razvijenog svijeta. Ultima je
3. Prijedlog uvođenja trobojke kao „narodne zastave“ i izmjene himne skrojeni su s istom intencijom. Pritom se uveliko manipuliše istorijskim nasljeđem. Kao prvo, aktuelna državna zastava svoju heraldičku tradiciju vuče još od Crnojevića i danas je simbol identifikacije svih građana Crne Gore. Kao drugo, termin „narodna zastava“ u osnovi je manipulativan jer pledira da dinastičke i dvorske trobojke knjaza/kralja Nikole s početka XX vijeka, koje su kao istorijska znamenja već zaštićene aktuelnim zakonodavstvom, nametne kao opšte, niječući građanski karakter države koju nije moguće svesti na etnički atribut jednoga naroda.
S himnom stvar slično stoji jer se kao dio otrovne kampanje ogađivanja svega što ima crnogorsku državnu prepoznatljivost ponavlja mantra da je autor teksta himne fašistički kolaborant Sekula Drljević iako je lako provjerljivo da je Drljević i to prije Drugoga svjetskog rata zabilježio samo jednu verziju ove narodne pjesme, onako kako su brojni drugi zapisivači usmenog nasljeđa drugđe bilježili različite varijante pjesama, pa ju je tada i objavio pod naslovom „Crnogorsko seljačko kolo“. Koliko je otrovna lažavina o crnogorskoj himni kao autorskoj pjesmi fašističkog kolaboranta ogavna manipulacija potvrđuje činjenica da je jednu varijantu ove pjesme Drljević još u đetinjstvu morao pjevati jer je bila dio propisanog školskog programa, a još i više svjedočanstvo sestre narodnog heroja Gojka Kruške da je njen brat s tom pjesmom na usnama skončao na fašističkim vješalima 1944. godine.
Kad je riječ o melodiji himne, pozvanijega suda od riječi etnomuzikologa Slobodana Jerkova sigurno da danas nema: „Nažalost mi nijesmo svjesni šta imamo i preko čega pretrčavamo! I to bi bila moja poruka onima koji ne ustaju na himnu, ne znajući šta treba da cijene i poštuju. Da pojasnim tek u šesnaestom vijeku su nastali dur i mol, a poznati etnomuzikolog Miodrag Vasiljević nazvao je antičkim durom! Nažalost ovo ne govorim samo zbog dijela onih koji sjede i u Skupštini Crne Gore, nego ponajprije što toga nijesu svjesni, a niti o tom baš mnogo znaju čak i moje kolege, muzičari pa i teoretičari...“
4. Posljednji isporučeni uslov nazvan je dijalogom koji to nije. Kampanja kojom Vučićevi poslušnici grubo manipulišu građanima Zete ubjeđujući ih da je bolje da se kanalizacija izliva u Moraču nego da se izgradi savremeni pogon za preradu otpadnih voda udžbenički je primjer političke sabotaže, čiju skupu cijenu mogu platiti u prvom redu građani Zete, a potom i svi ostali.
Milojko je Spajić dobio spisak jasno definisanih tema preko kojih će u narednom periodu vojvoda Mandić i Peđa Bulatović pokušavati na sve načine zaustaviti EU integracije. Na njemu je još jednom da odabere društvo. Ili će s onima kojima je cilj ne samo blokiranje ulaska Crne Gore u EU no i njena desuverenizacija, fašizacija i svođenje na ulogu Vučić-Putinovog satelita ili će otvoriti vrata za najširu moguću „koaliciju“ proevropskih snaga, koja neće obuhvatiti samo političke aktere nego nasušno potrebni nevladin sektor i akademsku zajednicu.
Ili, dakle, u brlog novog kruga balkanske mržnje i zaostajanja ili u hrabri iskorak ka vrijednostima razvijenog svijeta. Ultima je.

Kako Vučićeva posluga minira EU put Crne Gore

Muška rukometna reprezentacija Crne Gore igraće danas u Oslu sa Slovenijom na startu &nbsp;Evropskog prvenstva u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj.
Početak duela zakazan je za 18 sati.
U drugom meču te grupe, dva i po sata kasnije, sastaće se Farska Ostrva i Švajcarska.

Slovenija prvi rival crnogorskih rukometaša

Najveća evropska niskotarifna avio-kompanija Rajaner (Ryanair) dodala je neke letove u svoj ljetni raspored u Njemačkoj nakon što je Vlada odlučila da smanji poreze na avionske karte.
Irska kompanija je najavila 11 novih ruta i ukupno 300 hiljada dodatnih sjedišta, uglavnom s manjih aerodroma, s planiranim dodatnim polascima i s aerodroma Keln-Bon, prenosi SEEbiz.
Međutim, veliki gradovi poput Hamburga i Berlina zabilježiće pad letova od 20 odsto, odnosnopet odsto, a Rajaner se žali da aerodromi nijesu smanjili naknade.
Zvaničnik Rajanera Edi Vilson rekao je da su dodatne usluge odgovor na Vladino smanjenje poreza na karte, koje datira iz novembra, ali broj letova u ponudi u ljeto ove godine ostaje manji nego prethodne.
&nbsp;Avio-kompanija poziva administrativu kancelara Fridriha Merca da nastavi svoj "pozitivan zamah" i ukine "štetni" porez na avio-saobraćaj, uz smanjenje naknada za kontrolu vašdušnog saobraćaja i provjeru putnika.
Ako se promjene naprave, Rajaner bi mogao udvostručiti poslovanje u Njemačkoj kako bi opslužio 34 miliona putnika godišnje.
&nbsp;Niskotarifni avio-prevoznik dosljedno je kritikovao visoke operativne troškove u Njemačkoj, čija je vazduhoplovna industrija posljednjih godina zaostajala za evropskim konkurentima.

Rajaner najavljuje 11 novih ruta u Njemačkoj

U Crnoj Gori danas &nbsp;prijepodne biće oblačno, dok se u drugom dijelu dana očekuje postepeno razvedravanje.
Kako je saopšteno iz Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, u južnim i istočnim predjelima su prijepodne ponegdje moguće i slabe padavine.
Na sjeveru po kotlinama i duž riječnih tokova, u jutarnjim satima mjestimično magla.
Vjetar će biti slab do umjeren, promjenljivog smjera.
&nbsp;Jutarnja temperatura od minus dva do 10, najviša dnevna od četiri do 16 stepeni.

Danas oblačno, poslijepodne razvedravanje

Kompletna dokumentacija o okolnostima smrti bogoslova u Crkvi Srbije Milića Blažanovića, u Manastiru Papraća kod Zvornika (BiH) u maju 1999. godine, dostavljena je na međunarodnu forenzičku analizu – kazao je Portalu ETV bivši đakon ove vjerske zajednice Bojan Jovanović koji se godinama bori da užasavajući slučajevi pedofilije u Crkvi Srbije dobiju sudski epilog. On je kategoričan da je Blažanović od 1997. godine bio žrtva silovanja i seksualnog iživljavanja tadašnjeg vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavende i da se tada devetnaestogodišnji mladić nije ubio, kako je to saopštila zvanična istraga, već da je surovo ubijen. <h2>AUTORITET - PARAVAN ZA DUGOTRAJNO ZLOSTAVLJANJE </h2> - Slučaj ubistva djeteta u manastiru SPC predstavlja paradigmatičan primjer načina na koji institucionalna zatvorenost i autoritet mogu da posluže kao paravan za dugotrajno zlostavljanje i nasilje. Prema raspoloživoj dokumentaciji, dijete je duži vremenski period bilo izloženo kontinuiranom psihičkom pritisku, izolaciji, ponižavanju i seksualnom zlostavljanju, što je stvorilo stanje potpune zavisnosti, straha i nemogućnosti da potraži pomoć – kaže Jovanović.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250517070548_80550b222afd0482b1c5dc28e4f711a09fae2fcd35a7eced05fd3b5416b8f889.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250517070548_80550b222afd0482b1c5dc28e4f711a09fae2fcd35a7eced05fd3b5416b8f889" data-rendition-name="original" width="952" height="588" loading="lazy" alt="Vasilije Kačavenda"><figcaption>BRUTALNI SILEDŽIJA: Vasilije Kačavenda</figcaption></figure>  Dokumentacija koja je proslijeđena na forenzičko vještačenje, dodaje on, obuhvata i svjedočenja, interne zapise, vremenske linije događaja, kao i materijalne tragove koji omogućavaju rekonstrukciju posljednjih dana i sati života đeteta. - Upravo takva rekonstrukcija razotkriva pokušaje prikrivanja, propuste u reagovanju odgovornih lica i moguće saučesništvo kroz ćutanje ili pasivnost. Upućivanje predmeta na nezavisno forenzičko vještačenje i uključivanje međunarodnih institucija predstavlja presudan trenutak, jer se time slučaj izmješta iz okvira lokalne kontrole i institucionalne samoodbrane. Standardi koji se primjenjuju u saradnji sa međunarodnim istražnim tijelima omogućavaju da se svaki dokaz obradi prema jasnim protokolima, čime se sprječava selektivno tumačenje ili odbacivanje nepovoljnih nalaza – ističe Jovanović. U ovakvim slučajevima, kaže on, forenzika ne razotkriva samo neposrednog izvršioca, već i širi sistem odgovornosti: ko je znao, ko je morao znati, i ko je svjesno odlučio da ne reaguje. <h2>FORENZIKA – GLAS ĐETETA KOJE VIŠE NE MOŽE DA GOVORI</h2> - Upravo ta dimenzija čini ovaj slučaj posebno teškim i društveno relevantnim. U situaciji u kojoj je žrtva ubijena, forenzički dokazi postaju njen jedini glas. Oni svjedoče o trpljenju, vremenu, mjestu i načinu nasilja, ali i o okolnostima koje su omogućile da se ono nastavi. Zbog toga forenzičko vještačenje u ovom slučaju nije samo dokazni postupak, već i moralna obaveza - prema djetetu, ali i prema potencijalno drugoj djeci koja bi mogla biti izložena istom obrascu nasilja – naglašava Jovanović. Ako se ovaj slučaj sagleda kroz Maslovljevu hijerarhiju potreba, objašnjava on, jasno je da su đetetu bile uskraćene najniže i najosnovnije potrebe: fizička sigurnost, zaštita i osjećaj da nije ugroženo.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026011607014_547dc321dc65fe572b4d4915c9dba68c0aa1bf718c9774a32ef1ab3e07767b02.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2026011607014_547dc321dc65fe572b4d4915c9dba68c0aa1bf718c9774a32ef1ab3e07767b02" data-rendition-name="original" width="4048" height="2272" loading="lazy" alt="Manastir Papraća u Bosni i Hercegovini"><figcaption>Manastir Papraća u Bosni i Hercegovini (Photo: Dokumentovano.ba)</figcaption></figure>  - Kada dijete bude ubijeno u okruženju koje bi po definiciji trebalo da garantuje sigurnost i brigu, dolazi do potpunog sloma sistema vrijednosti, ne samo pojedinačnog već i društvenog. Slučaj ubistva djeteta u manastiru SPC predstavlja test zrelosti institucija i društva u cjelini. Forenzičko vještačenje je jedini mehanizam koji može da presiječe lanac poricanja, relativizacije i institucionalne zaštite počinilaca. Istina utvrđena dokazima nije čin osvete, već preduslov pravde i minimalni uslov da se spriječi ponavljanje ovakvih zločina. Društvo koje ne dozvoli da forenzika govori u ime najranjivijih prihvata saučesništvo; društvo koje insistira na dokazima bira odgovornost, čak i kada je istina teška i razorna – zaključio je Jovanović. <h2>INTERPOL ISTRAŽUJE ZLOČIN</h2> Bivši đakon Crkve Srbije Bojan Jovanović duže od decenije pokušava da dokaže da je Blažanović brutalno ubijen. U maju prošle godine je na zahtjev Interpola, o čemu je Portal ETV pisao, dao izjavu u beogradskoj policiji, kada je iskazao nadu da će uznemirujuće informacije koje decenijama zataškavaju Crkva Srbije i pravosudni organi u Srbiji i Bosni i Hercegovini o užasavajućim slučajevima pedofilije u ovoj vjerskoj zajednici konačno biti rasvijetljene. Prema zvaničnoj verziji, kako smo pisali, tada 19-ogodišnji Blažanović ubio se u svojoj sobi u Manastiru Papraća improvizovanom bombom. Nezvanično – njegovo svirepo ubistvo organizovao je tadašnji vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda, kako bi prikrio zločin višestrukog silovanja kojem je izložio ovog bogoslova, u svome dvoru u Doboju, u periodu od 1997. do 1999. godine.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026011607014_7b36c185cd6aa7710d01bc5f2f539c3c27c6e0be4169a3b8e4dfa1d4c4f96867.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2026011607014_7b36c185cd6aa7710d01bc5f2f539c3c27c6e0be4169a3b8e4dfa1d4c4f96867" data-rendition-name="original" width="468" height="316" loading="lazy" alt="Milić Blažanović"><figcaption>Milić Blažanović(Photo: Dokumentovano.ba)</figcaption></figure>  U to vrijeme, pisali smo, Jovanović je služio upravo kod Kačavende, a nekoliko godina nakon zločina pred srpskim i BiH pravosuđem pokrenuo je više postupaka, ali uzalud. Uzaludni su ostali i pokušaji da privoli velikodostojnike ove vjerske zajednice da reaguju na pedofiliju. U izjavi koju je 12. maja prošle godine dao inspektorima beogradske policije, ispričao je da je poznavao Blažanovića koji je bio bogoslov i koji je, kako je kazao, još kao dječak došao u manastir. Svjedočio je da mu je svještenik koji je služio u manastiru ispričao kako su on i Blažanović poslije liturgije, kobnog dana, pošli u svoje sobe da odmore. Nedugo potom, kako je ispričao Jovanoviću, začuo je zvono na vratima, onda i korake, a ubrzo potom odjeknula je i eksplozija... I Jovanović i ovaj svještenik napuštili su Manastir Papraća ubrzo poslije zločina, jer su znali da zvanična verzija nije tačna i da se Blažanović nije ubio, kako je glasila službena verzija, već je ubijen. Kačavenda je penzionisan tek 2013, iako je Crkvi Srbije 2012. dostavljen video snimak na kojem se vidi kako seksualno opšti sa jednim dječakom. Tek kada su se u javnosti pojavili i drugi snimci on je penzionisan. U junu 2024. godine episkop šumadijski Jovan odlikovao je Kačavendu ordenom šumaričkih mučenika?! Jovanović je tvrdi da su Kačavendine seksualne zločine prikrivali i velikodostojnici Crkve Srbije u Crnoj Gori - pokojni poglavar ove vjerske zajednice u našoj zemlji Amfilohije Radović i aktuelni mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Mićović. Dokaze o slučajevima pedofilije i prikrivanju pedofilije u manastirima i crkvama u Crnoj Gori kojima upravlja Crkva Srbije Jovanović je dostavio i crnogorskom tužilaštvu.