Prošle nedjelje u dvorani istorijskog Hotela Villard, u neposrednoj blizini Bijele kuće, održan je prijem povodom jubileja 120 godina uspostavljannja diplomatskih odnosa Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država. Bez sumnje, tim na čelu sa ambasadorom Crne Gore u SAD, dr Jovom Mirkovićem, uspio je da okupi brojne ugledne zvaničnike i prijatelje Crne Gore.
Prisustvo predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, kao i poruke koje su se čule od američkih gostiju – prije svega kongresmena Majka Tarnera (Michael Turner), republikanca iz Ohaja – ponovo su otvorile ključnu temu za artikulaciju crnogorskih interesa u Vašingtonu: obnovu crnogorskog kokusa u američkom Kongresu, koji je od 2020. godine potpuno zamro.
Na skupu su se mogle čuti i ohrabrujuće poruke podrške evropskim integracijama Crne Gore, kako sa nivoa Stejt departmenta, tako i od predstavnika američkog Kongresa. Ovo dolazi u trenutku kada Kongres treba da glasa o zakonu koji ima podršku obje strane a podnosi ga senatorka Jeanne Shaheen, “Western Balkans Democracy and Prosperity Act”, čiji je cilj jačanje američkog angažmana na Zapadnom Balkanu, unapređenje demokratskih procesa, ekonomski razvoj i institucionalna stabilnost država regiona. Riječju, daje širi opseg mehanizama koje administracija može da koristi u ostvarivanju pomenutih ciljeva.
Ovaj jubilej bio je i prilika da se, u istorijskoj ravni, sagledaju okolnosti koje su prethodile uspostavljanju odnosa između Crne Gore i SAD. Disproporcije i geografska udaljenost dvije države nije spriječilo Crnu Goru da upravo 1905. godine postane prva istočnoevropska država koja je uspostavila formalne diplomatske odnose sa SAD. Podatak koji dovoljno govori o položaju i ugledu tadašnje Knjaževine.
Tome se dodaje niz istorijskih kurioziteta. Iako su odnosi zamrli i prekinuti u doba tri Jugoslavije, ostali su prožeti posebnostima kakve je teško pronaći u drugim bilateralnim odnosima Sjedinjenih Država.
Posebno mjesto zauzima dolazak Američkog Crvenog krsta 1918. godine, kada je, nakon katastrofalnih ratnih razaranja i sloma državnosti, ova organizacija stigla u razorenu i poniženu Crnu Goru kako bi donijela bar tračak nade narodu koji je preživio okupaciju i pustošenje.
Sljedeća epizoda zajedničke istorije dolazi tokom devedesetih godina: podrška koju su SAD, predvođene administracijom predsjednika Bila Klintona, pružile Crnoj Gori i predsjedniku Milu Đukanoviću, postala je katalizator procesa demokratizacije i emancipacije tadašnjeg društva, zarobljenog pod pritiskom Miloševićevog režima. Na koncu, proces obnove nezavisnosti 2006. i uspješne integracije u NATO, korijene ima u tim političkim procesima.
Kako je govorio najveći američki Crnogorca svoga doba, Nikola Petanović Naid, prije jednog vijeka lucidno uočivši da Crna Gora nema zaštitnike u Evropi i da je zato prirodno da se „okreće Americi, onoj Vašingtonovoj i Linkolnovoj, hrabroj, slobodnoj i velikodušnoj Americi, koja treba da pomogne Crnogorcima koji tada teže ka slobodi svoje zemlje“.
Njegove riječi, izgovorene u sasvim drugom istorijskom periodu, danas zvuče gotovo proročki i podsjećaju na dubinu istorijskog povjerenja koje i dalje nije zamrlo.
No, koliko god važan bio jubilej, on ne smije da zamagli tmurnu realnost savremenih političkih odnosa. A ta realnost se najjasnije vidi u politici Vašingtona prema regionu. Logika kratkoročnih operativnih potreba često nadjačava strateško promišljanje, što se najbolje vidi u slučaju Milorada Dodika, bivšeg predsjednika manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini, koji je, uz pomoć lobiranja kroz tzv. delisting-proces, uspio da politički preživi i bude djelimično oslobođen sankcija.
Čak je i u Stejt departmentu sve više prisutna ideja da je Dodik “prihvatljiv” dok god učestvuje u strukturama vlasti, bez obzira na to što aktivno radi protiv stabilnosti Bosne i Hercegovine.
Sličan obrazac prisutan je i u odnosu prema Srbiji. Predsjednik Aleksandar Vučić sve se više oslanja na široku mrežu lobista – od veoma razvijenih do manje vidljivih – kako bi odlagao pritiske i usporavao uvođenje sankcija prema naftom sektoru u Srbiji koje je u većinski ruskom vlasništvu.
Sankcije koje su više puta bile najavljene, a potom i odlagane, svjedoče da manjak strateškog promišljanja i odsustvo jasne opredijeljenosti nerijetko popunjavaju obskurni lobisti, prljavi i sumnjivi kapital, koji uspijeva da pronađe put do najviših nivoa američke administracije.
Nerijetko se takav pristup reflektuje i kroz poruke koje američka politika šalje svojim istinskim partnerima u regionu. Primjer premijera Kosova, Albina Kurtija, koji je u više navrata ostavljen bez konkretne podrške uprkos tome što vodi dosljednu prozapadnu politiku, pokazuje koliko trenutne američke operativne kalkulacije mogu odstupiti od dugoročnih strateških ciljeva – i time narušiti kredibilitet američkog prisustva.
U tom kontekstu treba posmatrati i činjenicu da su danas, paradoksalno, jedan ili dva građevinska projekta postali ključni određujući faktor američke politike prema Zapadnom Balkanu - što najjasnije otkriva odsustvo dugoročne vizije.
Kako god se završio rat u Ukrajini, biće neizbježno da Sjedinjene Države redefinišu svoj strateški odnos prema Evropi. Ključni dio tog procesa biće i politika prema Balkanu. Ona se mora vratiti na dva stuba - moć odvraćanja i moć atrakcije - jer danas ne funkcioniše nijedan od njih, što je i razlog vidljivog pada proameričkog sentimenta u regionu.
Greške koje se naprave na Balkanu, makar djelovale lokalno, na kraju u punom kapacitetu plaćaju američki poreski obveznici, kroz štetu koju treće strane - politički akteri i sile koje nijesu privržene stabilnosti Zapadnog Balkana - nanose sigurnosti i stabilnosti čitave Evrope.
Zato bi usvajanje „Western Balkans Democracy and Prosperity Act“ moglo predstavljati početnu tačku u formulisanju nove, dosljednije i strateški postavljene američke politike prema Zapadnom Balkanu. U suprotnom ćemo opet gledati saniranje posljedica koje su se lako mogle prevenirati.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Crna Gora i SAD – 120 godina kasnije

Vlast uporno hoda utabanim stazama, pa ekonomija Crne Gore nastavlja da se održava na dva stuba, koja su uspostavljena evo već pet godina.&nbsp;
Jedan stub je vještački podstaknuta inflacija a drugi stub je prekomjerno zaduživanje. I naravno, uz pomoć ogromnog broja medija i naručenih analitičara, aktuelni vlastodršci ubjeđuju nas da živimo nikad bolje, da su svi pokazatelji sjajni i što je najgore, veliki dio građana vjeruje u tu priču, jer naočigled, sve funkcioniše, primaju se i plate i penzije i socijala, dok se ogroman broj radnika zaposlio i radi u državnim institucijama i državnim preduzećima.
Skoro pa idilično, samo kad ne bi bilo upitno, odakle sve to, kad nema novih investicija, kad nema novih realnih zaposlenja, kad nema rasta produktivnosti, te nema novostvorene vrijednosti. Kako to da se uvećavaju prihodi, kad turizam, saobraćaj, poljoprivreda i energetika imaju pad ekonomskih aktivnosti, a mala i srednja preduzeća se ubrzano gase?
<h2>POPULISTIČKI MANIR</h2>
Plasiranje neistina od strane odgovornih je postao manir, niko se zbog toga više i ne uzbuđuje. Premijer je izrekao na desetine obećanja ( da ne upotrijebim težu riječ), i naravno, ništa od toga nije ispunjeno. Svakodnevno slušamo neistine i kontradiktorne izjave koje se kose sa ekonomskom logikom a i sa zdravim razumom, ali zbog toga se niko ne stidi, nema odgovornosti, niko nije kažnjen, makar simbolično , niko se nije izvinio, samo se nastavlja u najboljem populističkom maniru.
Do juče smo se borili da dokažemo da inflacija uopšte i postoji. Grčevito su se branili da to nije tačno i da to što je eto malo prisutna, krivi su drugi: rat u okruženju, uvoznici, trgovci, stranci a džava tu ništa ne može jer smo otvorena ekonomija. U stvari, vlast nam je nečinjenjem, poručila da je najbolje da država ništa ne uradi po tom pitanju, jer, saznali smo neki dan “inflacija je dobra za državu”.
Populizam je, ipak, izgleda, došao do svog vrhunca, i sve su prilike, da počinje otrežnjenje. Predloženi budžet za narednu godinu je manji u odnosu na prethodni, što se prvi put dešava, predloženi kapitalni budžet je duplo manji od onog iz 2019. godine, penzijski fond bilježi sve veći deficit a budžet za zdravstvo je nedostatan. Smanjena su sredstva za vanredne situacije. Kad se sjetimo ljetošnjeg požara u Piperima i onih neopremljenih vatrogasaca i obećanja da će se uložiti u zaštitu, iznos novca u budžetu za ove namjene već nam stvara jezu.
Inflacija nezaustavljivo jede ekonomsku stabilnost a čak su i "eksperti" vlasti priznali da ona postoji i da je to problem.
<h2>NEZAKONITO DA DRŽAVA PODSTIČE INFLACIJU</h2>
Ovih dana smo čuli i nevjerovatnu izjavu potpredsjednice Skupštine da je “inflacija dobra za državu, a da je loša za građane”. Dakle, vrlo opasna izjava, brine lakoća i bezbrižnost potpredsjednice, skoro da smo prepoznali prijekor građanima, što se uopšte bune zbog visokih cijena, valjda bi trebalo da se dobrovoljno žrtvuju za dobrobit države.
Dobili smo nesvakidašnje priznanje da državi treba inflacija, da se bez nje ne mogu isplatiti svi rashodi koje je vlast populistički osmislila. Ono sto se zanemaruje i što treba pojasniti je da je podsticanje inflacije od strane države nezakonito, da je to inflacioni porez, koji se naplaćuje prevarno, bez znanja i pristanka građana, odnosno, riječ je o krađi.&nbsp;
Naime, porezi i razni drugi nameti koje propisuje država su zakonima utemeljene obaveze privrede i građana a te zakone je usvojila Skupština, pa je to regularno . U propisima jasno stoji koliki su nameti, koliko se neka usluga ili roba može oporezovati , dakle, to je propisana obaveza koja se mora poštovati , tako funkcioniše vladavina prava.
A što se dešava kad imamo vještački podsticanu inflaciju? Podizanjem cijena stopa dažbine koju naplaćuje država formalno ostaje ista , kako je to zakon predvidio, međutim, suštinski, država naplaćuje iznos dažbine po znatno većoj stopi . I to se zove skriveni inflacioni porez. Npr. čokolada kosta 5 eura, regularni PDV je 21%, odnosno 1 euro. Ako se cijena, vještački, za nekoliko dana, podigne na 8 eura , iznos koji uzima država će biti 1,70. To znači da država na ovu čokoladu ne naplaćuje PDV 21% već više od 33% . Zašto je ovo neregularno ? To je ono što nije propisano, tj. nije po zakonu , ili možemo slobodno reći: to je krađa!
Ima li država pravo da krade svoje građane? Naravno da ne, naprotiv, država je dužna da štiti i građane i privredu od krađe.
Nedopustivo je i nezakonito zavlačiti ruke u džepove građana i potkradati ih. A pri tom ih još dodatno varati da im vlast u stvari povećava plate i penzije i da brine o njihovom standardu.
Da je riječ o filozofiji “inflacija je dobra za državu" jasno je iz činjenice da vlast nikada nije sprovela kompleksne mjere za suzbijanje inflacije po ugledu na evropske države. Nekoliko kratkoročnih programa tipa "stop inflaciji" su samo zamazivanje očiju građanima. Ne da ne utiču na smanjenje, već ove mjere dodatno podstiču tako željeni rast cijena. Pa zar nije zamajavanje, ako se zamrznu cijene petnaestak proizvoda? Pa, više nego jasno je da će trgovci, tu izgubljenu dobit zbog ograničenih cijena nekih proizvoda ostvariti zaobilazno, tako što će stotinama drugih artikala povećati cijene i na taj način nadoknaditi štetu koju imaju od akcije “stop inflaciji”.
<h2>OPASNO ORUŽJE</h2>
Pa da li je inflacija štetna za građane? E tu se slažemo sa potpredsjednicom, veoma je štetna i kontinuirano vodi ka osiromašenju građana, pogotovo najsiromašnijih slojeva stanovništva. No, koga je briga za građane? Za njih imamo lijepu populističku priču o boljem životu.
A da li je inflacija dobra za državu? Naravno da nije, jer to je opasno oružje, pogotovo ako je u rukama neznavenih i štetnih populista. Postoje iskustva država da su inflacijom uspjeli da procentualno smanje ucešće duga u BDP-u . Naravno da je to nepošten i nezakonit način i to je uvijek krađa građana. Ono što je još gore od toga, ako se brzo, alhemičari ne zaustave, kreće inflaciona spirala koja urušava standard i koja se teško zaustavlja i mora se hraniti zaduživanjem.
Kao u našem slučaju, naši vlastodršci nam se hvale da su smanjili učešće duga u BDP-u,ali su istovremeno podigli sve troškove, svu potrošnju, koju drzava ima, pa bez inflacije i dodatnog zaduživanja nema opstanka. Samo je pitanje dokle tako?
<h2>DESTRUKTIVNA SPIRALA</h2>
Drugi stub na kome počiva naš ekonomski sistem je zaduživanje. Kako je naša inflacija razvila svoju destruktivnu spiralu , bez zaduživanja nije moguće da država servisira svoje obaveze. Tako nas, opet varaju, kažu moraju da se zaduže da bi vraćali dospjele dugove prethodnika. Ali ono što nam ne kažu je da se dugovi u stvari ne vraćaju, oni se samo servisiraju.
Dakle, da bi se vratio stari kredit kod banke 1 uzima se novi kredit kod banke 2. Dug je isti samo smo sada dužni drugoj banci. Odnosno, dug se povećava za iznos kamata koje su sada neuporedivo veće. Sad gotovo svi razumijemo da su zaduženja neophodna jer tekuća ekonomska aktivnost u državi ne stvara mogućnost vraćanja kredita i smanjenje duga.
Takođe, iako nam konstantno ispiraju mozak da se zadužuju za razvoj i kapitalne projekte i golim okom se vidi da su kapitalna ulaganja sve manja i da se gotovo nista ne radi. Krediti se uzimaju za potrošnju , odnosno za servisiranje tekućih potreba. Iznosi za plate, penzije i socijalu su sve veći i bez zaduženja se ne mogu isplaćivati.
<h2>CRNA RUPA NAŠE EKONOMIJE</h2>
Deficit Fonda PIO postaje crna rupa naše ekonomije. Iznos koji je potreban za zdravstvo je sve veći i nije rezultat većeg broja i boljeg kvaliteta usluga, već rezultat rasta cijena ljekova i zdravstvenih usluga. Prograni Evropa sad 1 i 2 dolaze na naplatu.
Ova zabrinjavajuća kombinacija podsticane inflacije i zaduživanja uskoro dovodi do povećanja duga Crne Gore. Odnosno, učešće duga u BDP- u raste i biće iznad propisanih kriterijuma iz Mastrihta.
Sve su ovo uočili naši partneri iz MMF- a , i napisali u izvještaju da našu ekonomsku strategiju treba rekalibrirati.

Dva stuba razvoja ekonomije

Poslije objavljivanja ovogodišnjeg izvještaja Evropske komisije o napretku država-kandidata početkom novembra, u kojem je Crna Gora opet označena kao država koja je u procesu proširenja najdalje dogurala, u Crnoj Gori je zavladalo gotovo opšte uvjerenje da je skori ulazak zemlje u EU praktično gotova stvar. Čak i značajan dio kritičkih intelektualaca i biračkog tijela koje nije pozitivno nastrojeno prema današnjoj vladajućoj koaliciji pretpostavlja da Brisel iz svojih vlastitih razloga jednostavno „gura“ Crnu Goru u EU bez obzira na neriješena pitanja identitetskog karaktera, duboke unutrašnje probleme i podjele.
U vezi s procesom proširenja EU prema Balkanu, podržavaoci skorog ulaska država ovog regiona u EU mogu se podijeliti na dvije grupe. U prvu grupu spadaju oni koji žele da zemlje regiona uđu kad budu potpuno spremne da bi dalje ojačale projekat evropske integracije. Drugu grupu sačinjavaju političke struje i pojedinci koji su spremni da države regiona „uđu u Evropu“ što prije čak i sa značajnim deficitom demokratije. Dok je prvima cilj da EU bude funkcionalna, postoje i ne baš rijetki zagovornici ulaska balkanskih država u EU koji žele da nespremne i nestabilne države regiona uzdrmaju EU iznutra. Dakle, da se u EU dovedu „trojanski konji“ koji će je onesposobiti i na kraju uništiti. Ovu poziciju je najbolje sažeo bivši češki predsjednik, notorni euroskeptičar Vaclav Klaus već prije gotovo jedne decenije. Tokom posjete tadašnjeg crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića Pragu na proljeće 2016., Klaus je crnogorskom predjsedniku rekao da želi da Crna Gora uđe u EU što prije, da bi se EU što prije raspala.
U svoje vrijeme, Klausova izjava tumačila se kao navodna šala. S obzirom na dugogodišnje antibriselske stavove ovog veterana češke politike, koji danas otvoreno podržava radikalne ultradesničarske pokrete poput njemačke partije AFD, svi su izgledi da je njegov bonmot bio prilično iskren i ozbiljan. Naravno, ne može se jednostavno tvrditi da danas postoji organizovana struja koja stvarno želi da se Crna Gora ubrzano primi u EU samo zato da bi se EU raspala. Radi se prije o tome da bi ulazak Crne Gore i nekih drugih država regiona u očima jednog dijela euroskeptičnih, konzervativnih i nacionalističkih političara mogao pojačati šansu da proguraju svoje političke agende na evropskom nivou. Ovi lideri priželjkuju da se u EU nađu, poput današnje Orbanove Mađarske i Ficove Slovačke, novi &nbsp;saveznici. Ne treba sumnjati da bi ubrzani ulazak „trojanskih konja“ istovremeno odgovarao i Putinovoj Rusiji.
Zadnji put se EU proširila 2013, kada je ušla Hrvatska. Od tad je prošlo preko dvanaest dugih godina. Nije dakle nikakvo čudo da se briselska birokratija poželjela i nekih pozitivnih vijesti. Drugim riječima, minijaturna i „neproblematična“ Crna Gora brendirana je kao idealna zemlja koja će EU omogućiti da ne izgubi obraz. Izabrana je kao dobar primjer i podsticaj ostalim kandidatskim zemljama čije stanovništvo osjeća zamor od mnogogodišnje priče o proširenju i sve manje vjeruje da je ulazak u EU realna opcija. Ulazak Crne Gore će druge kandidate, nadaju se u Briselu, smiriti i ohrabriti da i u sljedećoj deceniji dalje strpljivo čekaju. &nbsp;&nbsp;
Iako zadnjih mjeseci svjedočimo da je očito došlo do jedne sinergije u pitanju ulaska Crne Gore u EU, bilo bi pogrešno da se učlanjenje Crne Gore smatra za gotovu stvar. Naprotiv, upravo u ovom trenutku postaju sve očitiji brojni izazovi s kojima mora da se izbori crnogorska inostrana politika i diplomatija. Naime, pozitivno jednoglasje u vezi ulaska Crne Gore u EU tamo negdje krajem tekuće decenije koje u zadnje vrijeme čujemo od brojnih briselskih zvaničnika ne mora nužno značiti da će Crna Gora u EU u dogledno vrijeme stvarno ući. Veliki problem će prije svega predstavljati dobijanje saglasnosti za pristupanje Crne Gore od strane pojedinih vlada i parlamenata svih 27 država članica. O ulasku Crne Gore u EU ne odlučuje se samo u Briselu, nego i na nacionalnom nivou od Portugalije do Estonije, od Grčke do Švedske. Bez obzira na trenutni pozitivan stav Brisela, san o ulasku Crne Gore u EU može na kraju završiti u zastoju i ćorsokaku.
Ovdje se potencijalno krije jedan od najvećih problema koji mogu brzo učlanjenje Crne Gore sprječiti čak i u slučaju da Podgorica ubraznim tempom zatvori sva poglavlja, ispuni sve zahtjeve i uspješno završi pregovore. Na nacionalnom nivou, u parlamentima pojedinih država-članica, ideja proširenja EU prema jugoistoku nije uvijek popularna. U ovom trenutku, ne možemo nagađati kakav će biti sastav svih evropskih vlada i parlamenata krajem ove decenije, kada bi trebalo da počne naporan i mukotrpan proces glasanja o pristupanju Crne Gore u pojedinim zemljama članicama. Ipak, znamo da su u Evropi u cijelini gledano u zadnje vrijeme ojačali različiti ultradesni, antiimigracioni, antiislamski i populistički pokreti. To je posebno zabrinjavajuće u upoređenju s prilično optimističnom situacijom koja je vladala prije dvije decenije kada je došlo do prvog i najvećeg talasa proširenja na istok i učlanjenja nekoliko postkomunističkih država u jednom bloku.
U nekoliko članica EU, Crna Gora ni gotovo dvije decenije nakon sticanja nezavisnosti nema vlastita diplomatska predstavništva. Zvanično, te zemlje su navodno „pokrivene“ iz glavnih gradova nekih susjednih zemalja, ali realno gledano, Crna Gora je u mnogim članicama EU praktično neprisutna i bez uticaja. To nažalost važi na primjer za neke baltičke države, koje imaju mnogo razloga da apsolultno ne žele bilo kakvo povećavanje proruskog uticaja unutar EU. Teško je zamisliti da će baltičke države blagonaklono gledati na balkansku državu gdje jedan važan segment vlasti čine otvoreno proruski nacionalistički pučisti i šovinisti kao što je slučaj u današnjoj Crnoj Gori. Pored lošeg imidža slabe države koja je prožeta ruskim uticajem, odnosno previše bliska Vučićevoj Srbiji, zemlji koja je u većem dijelu srednje i istočne Evrope stekla negativan renome kao glavni balkanski satelit Moskve, crnogorski san o ulasku u EU može takođe prekinuti jaka islamofobija koja je u raznim oblicima prisutna u mnogim evropskim državama.
Jedna od njih je Češka, koju Crna Gora – isto kao i susjednu Slovačku – formalno diplomatski pokriva iz Beča. Crna Gora je jedina zemlja nasljednica bivše Jugoslavije (uključujući i Kosovo) koja u Pragu nema vlastito diplomatsko predstavništvo i vlastiti glas u praškom diplomatskom koru, kao da još uvijek nije potpuno samostalna država. Na zadnjim parlamentarnim izborima u oktobru 2025, pobjedu su u Češkoj odnijele ultradesničarske partije koje prema Briselu gledaju sa velikim skepticizmom i njihova pozicija prema daljem proširenju EU je vrlo upitna.
Crna Gora, pored nekih drugih balkanskih zemalja, u desničarskom milijeu u Češkoj i drugim zemljama srednje Evrope izaziva sumnju zbog znatnog broja građana islamske vjeroispovjesti. Novoizabrani predsjednik češke skupštine, ultradesni populista Tomio Okamura, već godinama zagovara izlazak Češke iz EU i NATO („Czexit“), iako se u novom koalicionom ugovoru obevazao da ova pitanja neće sljedećih godina aktivno pokretati. Pored toga, Okamurova partija je jedna od najradikalnijih političkih formacija u Evropi naspram islama i muslimana. Naime, Okamura godinama zagovara totalnu zabranu islama u Češkoj (islam prema njegovim sljedbenicima nije vjera nego jedna vrsta totalitarne, fašističke ideologije…) i zabranu boravka muslimana na teritoriji Češke. Teško je zamisliti da će, s obzirom na ovakve ekstremističke stavove, njegova partija sa simpatijama &nbsp;gledati na zemlju poput Crne Gore gdje muslimani sačinjavaju praktično 20% stanovništva.
Nova češka vlada je još u fazi formiranja, ali sadašnji kandidat za ministra inostranih poslova, Filip Turek, je takođe otvoreni antievropski ultradesničar, miljenik svog političkog mentora Vaclava Klausa koji duboko mrzi Brisel, obožava Donalda Trampa i zagovara veću samostalnost nacionalnih država umjesto integracije. Radi se o čovjeku koji je više puta snimljen kako pozdravlja klasičnim fašističkim pozdravom – podignutom desnicom, na socijalnim mrežama je godinama koketirao s nacizmom i blakonaklono se izražavao o Adolfu Hitleru, otvoreno se radovao kad je prilikom jednog rasističkog napada teško ranjena četvorogodišnja romska djevojčica, izazvao diplomatski skandal kada je smrću prijetio diplomatskom predstavniku Saudijske Arabije i tako dalje.
O stavovima Tureka prema Balkanu ne znamo ništa, osim činjenice da je u prošloj deceniji navijao za grčku ultradesničarsku partiju Zlatna zora, čiji je logo jedno vrijeme javno nosio na automobilističkoj kacigi. Kao i u slučaju Okamure, teško je zamisliti da će ovaj čovjek kao ministar inostranih poslova i njegovi partijski drugovi biti spremni da daju zeleno svijetlo za učlanjenje Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i drugih država Balkana u EU. Sljedeći parlamentarni izbori u Češkoj su predviđeni za jesen 2029. Onda će još nekoliko mjeseci vjerovatno trajati formiranje nove vlade, koja će na početku sigurno imati druge prioritete nego glasanje o nekakvoj Crnoj Gori. S obzirom na ideološku opredjelenost i lični sastav novog češkog vladajućeg establišmenta, stav Češke prema proširenju će za razliku od prethodnog razdoblja do kraja ove decenije biti vrlo uzdržan, vjerovatno čak otvoreno negativan.
Češka je samo jedna od 27 država članica EU. Ne možemo isključiti da će još nekoliko država do tada zadesiti ultradesni zaokret sličan onome kojemu svjedočimo u srednoj Evropi. U svakom sljučaju, crnogorska diplomatija mora aktivno graditi pozitivan imidž Crne Gore u svim državama članicama, da bi izbjegla sve realniju mogućnost da će njen ulazak za nekoliko godina blokirati neki od nacionalnih parlamenata. Nažalost, nije sigurno da li je Crna Gora uopšte svjesna svih izazova koje su još na putu, niti da li je njena vlada i diplomatija realno spremna da sljedećih nekoliko godina uporno, smišljeno i sistematski radi na poboljšanju imidža i reputacije zemlje, koja je trenutno zbog nedovoljno razvijene diplomatske mreže u mnogim evropskim državama gotovo neprimjetna i neprisutna. &nbsp;&nbsp;&nbsp;

1250x600

1084x550

Umjesto u EU, Crna Gora može završiti u ćorsokaku

U zgradi RTCG juče, skoro običan radni dan, a trebalo je bit s fanfarama. Jutro nagovještavalo opšte grljenje i ljubljavu. Pa uđoh odjeven po etičkom kodeksu, okupan i spreman, ništa doručkovao i žedan. Jadac. Osim francuskinja Zorka niko me, skoro pa, milo pogledao nije. Kroz TV uobičajeno bijaše tiho a Radio bez talasa radosti hodnicima. Nije bilo ni Slaviše da ponudi jabuku. Bozu makar.
Dok su u dimenziji s oznakom sala 501 dijeljeni ključevi. Ne gedore. Niti violinski. No oni zbog kojih se u životu žestoko slavi, trebalo bi. Mnogi to ne dočekaju. Međutim, ni utvare s bocom kroz te hodnike. Da časti. Bez očekivanih talambasa, kikota, ili, daleko bilo, kakvog posluženja za sve. Muk. Ka' da je neko nešto ukrao. Nijedan političar nije primijećen. Da se nakašlje makar. Utopistički očekivah, mada bi, fakat, bilo iznenađenje poslije prošlogodišnjeg odbijanja predsjednika Jakova Milatovića da prisustvuje obilježavanju 80 godina postojanja medija. Nije davao legitimitet nezakonitom Borisu Raoniću. Utopija sad moguća radi ministra Radunovića ili predsjednika Parlamenta Mandića. Oni su rekli, prenešeno, da ga kao takvog vole.
<h2>Legitimisanje presudom</h2>
Slika sa portala oko podne ukazala je zatim zbivanja za probrane. Suvi menadžment u prvom planu (među njima glavni dobitnik) i 40-tak zapošljenih. Ostali odsutni zbog tjeskobe ili se stidjeli, đavo bi ga znao. Falilo je makar pola srećnika. Umjesto masovnog slavlja. Da sam se pitao, veselje bi bilo na velikoj terasi dolje, ili u parku ispred. Đe je sad trave gotovo nema, nekoliko klupica se nekako drže a oko njih gužva druge vrste, štrajkuju skulpture „Živka Nikolića“. Zbog muzike iz razglasa ili što nemaju đe bolje ne piše. Srećom bezbjedan ambijent je ostao. Mirne su pri tom, i ne puše.
Tako ostade da se svečanim besjedama na petom spratu jedino iskažu rukovodioci, čak posprdno prema institucijama. Veselin Drljević, predsjednik Savjeta RTCG, istače kako njegov saziv i menadžment „sa ponosom mogu da se legitimišu na svakom mjestu i u svakoj prilici“. Jesu li ga kontrolisali neđe kad nije imao ličnu pa ga micoši prepoznali, ili potencira kako su ponosni i na nedavnu presudu zbog zloupotrebe funkcije. Kako li će tek eruptirati gordost kad pravosnažna stigne? Može li naknadno uticati i na ovu raspodjelu?
Nečuveni doktor i docent Veselin opisa ovim kratkim povodom kako popravljaju raspoloženje „korisnika programa koji emituju“. Što otkriva da imaju i dodatni. Koji se ne emituje? Ima li nade za sve, dakle i za neraspoložene, da se nešto načini? To je tajna znanja? Nemanog ili neželjenog.
Za stanove je konkurisao 191 radnik. Ko zna koliko je odustalo, čitajući diskriminišući pravilnik, pa mrka kapa za većinsku sreću i u samoj kući. Da zamaže Drljević je poželio kako bi najviše volio da su mogli izgraditi onoliko stanova koliko ima zaposlenih u RTCG-u i da to bude po njihovom projektu i željama. A zašto nije moglo? Para su imali. Da su svih godina koliko vladaju samo milion izdvojili godišnje preteklo bi stambenog prostora. Umjesto toga stukli su silne novce na krečenje, eloksiranje, trgovanje „pedestalne“ i ostale nepotrebne tehnike, putovanja i ko zna što sve ne. Jedino Šofru za slušalice nijesu imali. Papire uglavnom kriju o detaljima a i kad zatražiš i preko suda sakriju. Finansijske planove ne poštuju.
<h2>Što piše u katastru?</h2>
Ovim stanovima ključevi su kod ljudi ali sudbina u palati pravde. Inicijativu prethodnog direktora Božidara Šundića sadašnji nelegalni naslednik Boris Raonić juče je samo „na priču“ okončao. Raonićeve slične inicijative nema pa se ovom diči. K'o da ne bi neko drugi znao privesti kraju. Bi, smatraju znalci i to brže i bolje. Čak dvije godine po preuzimanju potpisao je ugovor sa graditeljem. Na što je čekao? Kolega mi reče: „da porasporedi svoje favorite“. Posljednje glasine su da „ima još do murava“ te da izvođaču ništa još plaćeno nije. Ako su lagali mene i ja lažem vas. Sluti nastavku priče. Ili presuda. Kako god bilo:
Svim dugogodišnjim radnicima srećan stan. I da stanuju u njemu.

Svečanost bez slavlja u RTCG: Ključevi tjeskobe

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić uspio je čak i da solidno odglumi nelagodu nakon završetka glasanje o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Previše utakmica ima u nogama lider ZBCG, uključujući i prvu koju je dobio i nakon koje ga je baš krenulo, onu 30. avgusta, (i to sa posljednjeg mjesta na izbornoj listi), da bi zadovoljstvo zbog majstorski odrađenog posla učinio transparentnim. A možete biti sigurni da mu se brk nevidljivo smijao, s razlogom – od troje kandidata za US, samo je njegov prošao.
Pustimo sad reference kandidata, to odavno nikoga ne interesuje. Taman da je za Ustavni sud predložen nekakav opštinski referent za sporove u vezi kazni za parking, Brisel bi se njegovom izboru obradovao kao da je reinkarnirani Valtazar Bogišić dobio 49 glasova. U ovom osvrtu bavimo se samo brzopoteznom simultankom koju je Andrija Mandić odigrao protiv svojih koalicionih partnera i ponekoga iz opozicije.
Skupština to sam ja – tako je, u slobodnom prevodu, glavni za srpsku stvar u Crnoj Gori odgovorio Borisu Mugoši na potpuno utemeljenu primjedbu o feleričnom redoslijedu po kojem su se poslanici, potom, izjasnili o troje kandidata.
A baš u redoslijedu bila je kvaka. I zato je, umjesto šefa Kluba poslanika ES/SD, proceduralno trebalo da interveniše Jevrosima Pejović. Ili šef Kluba poslanika Evrope sad, Vasilije Čarapić. Zapravo oboje. Ne da intervenišu, nego da uklizaju, zatraže prekid, bace dimnu bombu, iščupaju mikrofone, bace rariteni primjerak Ustava CG na pod... počnu štrajk glađu!
Zašto? Pa zato što se, na kraju, pokazalo da su poslanice tzv. nezavisnog kluba Jevrosima i Radinka Ćinćur dodale presudne glasove za izbor Mandićevog kandidata (ne formalno, nego stvarno), a njihova (Jakovljeva) kandidatkinja je glasana treća i ostala kratkih rukava. Baš kao i kandidatkinja Evrope sad, o kojoj se glasalo nakon Mandićevog abrakadabra sa Jovanom Jovanovićem (koji nije Zmaj).
Kad se, ni nakon predugog kolektivnog buljenja u ekran, 47 nije prometnulo u barem 49, dio poslanika PES, razočaran propašću njihove kandidatkinje, ostao uzdržan prilikom glasanja za karijernu advokaticu u kojoj je Predsjednik CG vidio pravnicu dostojnu Ustavnog suda. Popriličan fijasko dvoneđeljnog agitovanja, trgovanja, obećavanja i netraženog, apelovanja na evropsku svijest i državničku odgovornost... e da bi se imalo ščim stati pred Evropsku komisiju.
Da je na čelu Kluba poslanika PES neko politički avizan, a ne beznadežni pacer Vasilije Čarapić, ne bi se moglo desiti da „najbrojnija &nbsp;većina ikad“, spadne na 47, u trenutku kad treba da izglasa njihovu kandidatkinju Radović. Pola minuta nakon što je Mandić završio posao za svoga, i to sa jednim glasom više nego što mu treba. Da ne budemo surovi sudije pa da Vasiliju nabijamo na nos i odgovornost što je samo šest „njegovih“ poslanika glasalo „za“ kandidatkinju Vučinić, pokazujući kako ih mnogo bole patka za širom otvorene, rezultata gladne oči Brisela i očekivanje da barem dvije stolice u Ustavnom sudu budu popunjene, ako ne mogu tri. Vasilije, dakle, nije uspio da spriječi ni tu dimenziju debakla PES... ako mu je, uopšte, i pala na pamet. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;
Autokratske države su, fakat, često efikasnije od demokratija. Andrija Mandić pokazuje da isto važi za parlamente. Sam promijeni logo, sam naredi da (možda koalicioni partneri) ponesu istorijsku državnu zastavu sa referenduma u neki budžak zgrade Skupštine... sam odredi kojim će redom da se glasa o kandidatima za US i to saopšti kao stav većine.
Dok PES ćuti, trpi, kopni – Andrija završava posao. Ustavni sud je u njegovim rukama. Što je dobro za svaku eventualnost koja ne bi bila po Mandićevoj volji. Recimo, za slučaj da se na sljedećim izborima nešto otme kontroli, pa država izmigolji iz šaka koje su joj već počele da stežu vrat.

Ako je Skupština majka svih vlasti, onda im je Andrija tata

25.11. 
13:05h﻿
Pokušao sam, slušajući Borisa B. o ulovu nekih ljudi (zamislite - ulovu) uz pomoć policijskih čizmama(sic!), o tome da su oni tek predjelo (zamislite da su ljudi predjelo), da razumijem poslanike koji mirno slušaju ove nesojske bedastoće gdje se ljudi nazivaju lovinama, koji su smješteni na nekoj trpezi.
I niko da se pobuni.
Da reaguje.
Niko da se zastidi, a sjedi u istoj sali sa takvim primjerkom.
Niko da ga upozori.
Niko da shvati težinu poganštine koju taj lik izgovara.
Niko da se sjeti da majke, supruge, djeca tih ljudih slušaju kako su im očevi predjela i lovine na tanjiru ove neponovljive osobe.
Dakle, gori su od njega.
Makar da se nekome povraćalo.
Svi mirni.
Nema mu slike do Šekspirove Katarine, ćerke Batiste, bogatog viteza iz Padove.
Koja je imala takvu narav i tako pogan jezik koji su Šekspira natjerali da kaže kako se činilo sasvim nevjerovatno, ustvari nemoguće da nju neko oženi.
Ko će ovoga da uzme, vidjećemo.
Vidjećemo, vrlo brzo, kako će proći ovi što ih ne pritvara sud na predlog tužilaštva, već, kao kod Pinočea, love policijske čizme.
Osamdeset poslanika Skupštine Crne Gore, minus njih dvoje-troje, jednako su krivi za verbalno iživljavanje nad ljudima lišenim slobode.
Ministar pravde nije čuo ništa, a predsjedavajući nije odavde.
Skandalozno.
Sramotno.
Svi vi u Skupštini Crne Gore zaslužujete Borisa Bogdanovića.

Zoran Piperović

Boris i Pinoče

Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja. Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje. A za jadac zna i onaj - koji zna.
24.11.
19:40h
Ne znam ko će u Apelacionom sudu zadužiti predmet u kojem se traži da se pritvor koji je produžen Vladanu Ivanoviću za još dva mjeseca - isključivo zbog uticaja na svjedoke, produži i zbog tačke 4. Koja se u prevodu zove - nikad u dom.
Znam jedno. Da te sudije treba da pogledaju dispozitiv naredbe o istrazi koja je Vladana poslala "tamo" i dispozitiv nove naredbe u kojoj on nije sam (ima ih još), a koji je spojen sa naredbom gdje Ivanović samuje. U toj prvoj pare uzima njegov blagajnik, u drugoj pare uzima Ubović, a Vlado prikriva stanove sa svojom firmom.
Svjedoci su isti.
Za sve okrivljene i pravna lica.
Koji treba svjedočkim iskazom, kako napisa sud, u rješenju o određivanju pritvora da pomognu finansijskom vještaku.
Tapetari.
Koju će dokumentaciju da vještače vještaci - vile znaju. Nje nema. Ona ne postoji. Postoji jedna skaj poruka trećeg lica.
A zašto sudije treba da pogledaju?
Da vide, pod jedan, zašto je pritvor uopšte određen, pod dva, kako se po prvi put u istoriji spajaju dvije različite radnje istog okrivljenog.
I pod tri, da se upitaju, što bi rekli mladi, "može li ovo".
Ima i pod 4 - vidjeće da se pritvor hoće pojačati jer je samo njegova dužina bitna. Ostalo nije.
Koliko me intelekt služi - opasna su vremena.
Kada se ovo traži i može.
Ili ja pojma nemam.
Što je vrlo moguće.
P.S: Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja.
Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje.
A za jadac zna i onaj - koji zna.

Vile znaju

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

Nebojša Vučinić

More i noćne more

Je li javje od sna smućenije? 
Ime česno zasluži li na njoj, 
on je ima rašta polaziti; 
a bez njega – u što tada spada?
Na zgradi Filozofskog i Filološkog fakulteta nekada je stajao citat koji je najviše ličio na „Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu“ – Gandijeva misao koju je neko pripisao Sokratu. Kako god, poruka je univerzalna, građanska, okrenuta prema pojedincu i budućnosti. Neposredno pred „Njegoševe dane“, pak, pojavio se mural s Njegoševim likom – u poznatoj neinspirisanoj varijanti – navodno urađen „u okviru Festivala urbane kulture“. Promjena poruke na zidu zgrade koja udomljava humanističke nauke, djeluje naglom. Odjednom smo se od univerzalne etičke ideje okrenuli istorijsko-nacionalnom simbolu. Ovo je izazvalo uznemirujuće pitanje: Da li se radi o gestu simboličke borbe za prostor?
Vrijeme izrade murala odaje da se radi o političkom i identitetskom činu. Oslikati ovaj mural baš pred „Njegoševe dane“ ne znači spontani kulturni doprinos. Ukoliko ovome dodamo nedavna dešavanja – opterećena retorikom o „Turcima“, „izdajnicima“, „čišćenju“, strah koji je preživjela turska zajednica u zemlji, uvođenje viza za građane Turske, pogotovu u društvu koje je već duboko identitetski podijeljeno – istaknuti lik koji je već simbol jedne interpretacije nacionalnog identiteta (i često korišćen u političkoj retorici) ne može biti neutralan čin. To je poruka, šćeli mi to priznati ili ne. Ali kakva? Da li se radi o odavanju počasti ili demonstraciji moći?
Istina je, citat ispod lika sam po sebi može biti univerzalan, ali niko ne bira citate bez znanja o istorijskom i aktuelnom okruženju u kojem će oni odjeknuti.
Mjesto na kojem je mural postavljen nije bilo kakva zgrada. Ona bi, da je sreće, trebalo da bude mjesto intelektualnog pluralizma, kritičke rasprave i dijaloga. No, javnih beśeda povodom oslikavanja fasade nije bilo, dijalog se nije ostvario, pluralizam mišljena je apstrahovan – svi mislimo isto. Može li to biti moguće? Ne, jer na takvoj zgradi mural ne može biti dekoracija. Mural je simbol. Simbol je postavljen bez prethodnog razgovora, prema tome akademski prostor je tiho zauzet. Ili preuzet? Od koga je preuzet? Od potencijalnih budućih Gandija koji se očigledno u toj zgradi neće stvarati. Ko ga je preuzeo? Onaj koji ima moć da oduzima prostore i odlučuje o simbolima u akademskom prostoru? Tj. onaj koji ima moć da apstrahuje sva ostala mišljenja – kao i stilove. Kao što Štulić reče, ako stil određuje karakter, a karakter sudbinu, onda nas tiha i tužna sudbina čeka.
Svedimo ovaj argument. Nijesmo mi u nedoumici da je Njegoš u Crnoj Gori i šire figura snažnog istorijskog i nacionalnog identiteta. Ali, njegovo pojavljivanje u javnom prostoru –posebno na licu obrazovne institucije – nosi implicitnu poruku: „Ovo je važan dio našeg kulturnog i istorijskog sjećanja!” Takođe, vremenski okvir oslikavanja murala učvršćuje osjetljivi nacionalni (nacionalistički) okvir. Dakle, problem se pojavio kada rečena simbolika nije debatovana. Ponavljamo, murali nijesu neutralni, oni artikulišu vrijednosti, pripadnost i politički stav. Koja je to politika? Vrlo ekskluzivna i vrlo nametnuta – u društvu koje već odavno samo maše parolama inkluzije i pomirenja.
Kratka crtica o strukturaloj ironiji: Dok se mural oslikava tišina je vrlo glasna. Zgrada fakulteta je pod skelama. Miris svježeg cementa miješa se sa kišom. Radnici u fluorescentnim prslucima pojavljuju se na kratkim pauzama. Ne razumiju jezik oko sebe i gotovo ništa ne znaju o lokalnoj politici, podjelama, mitovima. Škripi metal na skelama ispod gigantskog lica.
Umjetnički i u/s/rbani aspekt murala posebna je priča. Njegova tehnička prozaičnost automatski ga čini kontroverznim i šalje poruku da humanističke nauke u toj zgradi nijesu sposobne da realizuju osnovno umjetničko istraživanje. Mural je, prema tome, čin označavanja prostora. Isto kao što su i đêdove cerade i poruke koje pod njima stoje (ođe na prvom mjestu imamo u vidu šovinističku ceradu na zgradi koja stoji preko puta fakulteta – a koju ni jedan član ove akademske zajednice ni jednom javno nije doveo u pitanje – kao da je potpuno normalno učiti đecu da treba da se pridruže vojsci koja se vraća na Kosovo – humor koji izaziva asocijacija na epsku pjesmu takođe nećemo razvijati da bismo izbjegli sarkazam). U konfliktnom društvu, zapravo, ne govorimo o estetici i možda niko nije imao namjeru da nekoga povrijedi, ali efekat je ponižavajući i ovaj mural je detonator.
Dakle, pošto smo učeni da u umjetnosti stil i tehnika nose jednako značenje kao motiv i sadržaj, zaključujemo da je ođe „jednostavnost“ pragmatična i politička – poruka mora biti čitljiva i neupitna.
No, zar nikome iz oblasti humanističkih nauka (koje su u srećnim zemljama već akademski preispitale savremene &nbsp;diskurse fluidnosti, otvorenosti, pluralizma, procesualnosti identiteta) simbolika muške glave, monumentalne i dominante u kombinaciji sa jednostavnošću slike ne djeluje kao agresivno obilježavanje teritorije (ili kulturna refleksija dolazi iz nekog davnog patrijarhalnog ratničkog društva). Pojasnimo, na ovoj slici muška (Njegoševa) glava je fiksirana, nepokretna, stabilna, vertikalna, autoritativna, hijerarhijska, vezana za ideju heroja, vođe, istorijske moći, kontrole i neupitnog autoriteta, konačnog, nepromjenjivog oblika. Na fasadi fakulteta humanističkih nauka ona je simbolički kontrapunkt trenutnom duhu vremena i samome Njegošu i njegovome djelu.
Reprezentativna naučna institucija ne smije prihvatiti odsustvo pluralizma i simboličku ekskluziju. Ona mora da predstavi višeglasje savremenosti. Njegoš je veliki ali zašto samo on, a ne i neka žena autorka, savremeni autor, multimedijalni rad, rad studenata? Dakle, umjesto dijaloga imamo nametnutu hijerarhiju vrijednosti – jedina kultura koja vrijedi da bude monumentalizovana jeste ovaj mural.
Ali, fakultet nije mjesto za propagandu. Zid fakulteta nije platforma za političko predstavljanje identiteta. Da li ovaj mural, stoga, šalje poruku da je fakultet izgubio autonomiju i pretvorio se u dekor za tuđe ciljeve. Zar to nije napad na samu ideju univerziteta? Antikritički čin u samom srcu kritičkog mišljenja!
mural što viče klanjaj se smjerno
na fakultetu đe mišljenje bijaše moderno
Dakle, kada humanistika globalno danas – u uspostavljenoj temporalnosti ostatka Evrope (svjesni smo da postoji i kosovska temporalnost) – dekonstruiše patrijarhalne, nacionalne, etnocentrične i ostale autoritarne narative, insistira na pluralitetu glasova i reprezentaciji marginalizovanih identiteta, neko je izabrao da ponovo uspostavi upravo takvu simboličku strukturu – u vidu lica (jednog) muškarca/heroja (oca, đêda) koji dominira prostorom.
Kolegama, stoga, postavljamo sljedeća pitanja: Šta znači biti čovjek? Šta znači biti nacija? Šta znači biti pripadnik društva koje se raspada oko identiteta? A šta znači pripadati bez dominacije? Kad se uputimo prema zgradi koja će nam dati odgovore na ova pitanja – u kojoj profesori drže predavanja o kritičkom mišljenju, u kojoj se na katedrama govori o identitetu, etici, pluralizmu, studenti uče o empatiji i humanizmu – pojavljuje se zid koji umjesto njih automatski odgovara: „Ja sam taj lik. Ja sve znam. Ja sam autoritet. Evo vam fiksirani identitet.“ &nbsp;
Da li ponovo govorimo o psihologiji utočišta?
Pošto smo uklonili citat o individualnoj odgovornosti u građenju boljeg društva, našem istorijskom, filozofskom i književnom velikanu – Njegošu – odrekli smo veličinu na još jedan način – tako što smo ga postavili u prostor koji stvara disonancu, čineći od njegovog lika i djela poruku o identitetskoj rigidnosti, dok smo, istovremeno, nešto što je vrlo privatno pretvorili u prostor javnih rasprava. Da li je to namjerna poruka univerziteta? Kritički promišljena poruka kojom se afirmiše kolektivni identitet? Promišljena poruka koja treba da produbi polarizaciju? Deklarativna afirmacija podijeljenosti i ekskluzivnosti? Proklamacija o simboličkoj moći? U prostoru znanja!?
Zbog čega nema poruke od akademske i intelektualne zajednice? Zato što je ćutanje politički stav. Kada je mural proglasio nacionalnog heroja bez šire rasprave, prostor fakulteta je prestao da bude neutralan i postao je politički označen (zapišan) instrumentalizacijom murala (umjetnosti?). Da li zbog toga akademska zajednica ne traži javnu diskusiju (ili čak dekonstrukciju značenja murala)? Da ne uprlja svoja delikatna elitistička čula? Razmatranjem nepotrebnog „nacionalističkog“ gesta u prostoru obrazovanja? Murala koji „nenamjerno“ postaje „ikona rasprave“ o identitetu, politici i umjetnosti u javnom prostoru.
Koja je, uopšte, bila inicijalna ideja autora? Da li to neko može da nam kaže? Da stvori još goru napetost između univerzalnih vrijednosti i nacionalnog identiteta? Da poruči da je prostor dva fakulteta postao mjesto simboličke borbe za interpretaciju kulture i istorije? Ili možda baš da raskrinka „latentne“ konflikte u društvu i pruži nam priliku za javnu refleksiju i dijalog!? Pomirenje?
Naša zapitanost doseže vrhunac uz još jedan interesantni sloj transnacionalne simbolike – činjenice da je mural oslikala izvjesna čačanska firma. Dakle, ovdje se ne radi samo o lokalnoj inicijativi ili umjetničkoj intervenciji, nego o naručenom djelu koje dolazi izvan lokalnog kulturnog konteksta. Ne pojačava se time kod nas ośećaj da nam je nešto nametnutno – ma kakvi! Mi se pitamo imade li iđe ikog u gradu pod Trebjesom, Gospodinu gradu, da umjetnički dočara savremeno iskustvo Njegoša u Crnoj Gori, bez ovog dodatnog „uvoza kulturno-umjetničkog autoriteta“.
Vratimo se sada sitnicama. Jedna od njih je nedostatak proceduralne legitimnosti – u akademskom prostoru to je zaista sitnica – jer tamo se zna i ko zna i ko imenuje. U izvankosovkoj temporalnosti netransparentno donošenje odluka podriva povjerenje u instituciju. U ovom slučaju nije organizovana javna savjetodavna rasprava, nije sproveden javni umjetnički konkurs, akademska zajednica nije bila konsultovana (ili jeste?), studenti nijesu učestvovali (ili jesu, a da ne znamo). Sve ovo stvara ośećaj zagušljive privatizacije javnog prostora.
Nasuprot tome, etika javnog prostora podrazumijeva da javni prostor pripada svima. Stoga je postavljanje murala bez refleksije o mogućoj traumi, podjelama ili ranama neetično, društveno neodgovorno, kulturno nasilno, jer umjetnost (?) koja zanemaruje kontekst u (post)konfliktnom društvu jeste agresija.
Ponovimo, tehnička skromnost murala nije slučajna. Svi znamo da što je ikona jednostavnija, poruka je direktnija. Zatvorena za interpretacije. Nema umjetničke ambivalencije, kritičkog tumačenja, estetske refleksije. Njegoš je postao slogan. SLOGAN NIJE DIJALOG.
<h3>Instrumentalizovali smo kulturnu baštinu i Njegoša kao književnika i filozofa koji zaslužuje kompleksno kritičko čitanje lišili značenja, sveli na propagandnu i ideološki marker. Izbacili smo Njegoša iz područja mišljenja.</h3>
Na kraju, u filozofski nabijenom tekstu koji je ispisan ispod murala – „Što je čovjek, a mora bit čovjek! Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja.“ – Njegoš istražuje paradoks ljudske egzistencije. Čovjek je prisiljen da bude ono što jeste, ali ga svijet varljivo okružuje; zemlja ga ne podržava, a ipak mora da opstane i djeluje. Da li autori murala šalju poruku o nemoći individue u odnosu na društvo ili sistem? Kakvo je to onda društvo? Totalitarno.
U kojem je „javje od sna smućenije“? Ili baš nije tako, nego je nekome sasvim jasno i neko je sasvim smišljeno proizveo dodatne sumnje, nesigurnosti, pa i egzistencijalne dileme. Jer neko je nekog isključio iz ovog „obrednog“ čina, učino ga neprepoznatim, nepostojećim. Uključujući samog Njegoša.
Za domaći zadatak zaokružite najmanje tri od navedenih filozofskih, političkih i „estetskih“ tvrdnji koje su vam najbliže. Kad to uradite, odgovorite na pitanje ispod teksta.
<ul>
 <li>Neko je donio odluku iza zatvorenih vrata.</li>
 <li>Preko umjetnosti se sprovodi politika.</li>
 <li>Zid fakulteta pretvoren je u poligon za identitetsko nadmetanje.</li>
 <li>Privatno je pretvoreno u teren obilježavanja.</li>
 <li>Dostojanstvo intelektualnog prostora je odrečeno.</li>
 <li>Znanje i institucija instrumentalizovani su u funkciji identitetske</li>
 <li>Prostor za teorijsku fluidnost zamijenjen je ikonografijom stabilnosti i jednosmjernog identiteta.</li>
 <li>Misija humanističkih nauka jeste oživljavanje predmodernih mitova.</li>
 <li>Umjetnost je mogla biti most, a postala je instrument podjele.</li>
 <li>Umjetnost ne podstiče razgovor o čovjeku nego o naciji.</li>
 <li>Umjetnost ne postavlja pitanje nego pečat.</li>
 <li>Njegoš je mit.</li>
 <li>Niko nije odgovoran za produbljivanje sumnje i straha.</li>
 <li>Vizuelni gest koji prati državni praznik i njegovog protagonistu savim je slučaja</li>
 <li>Mural je urađen „u okviru Festivala urbane kulture“.</li>
 <li>Milan Milosavljević, beogradski muralista („Darkos“), je odabran putem međunarodnog ili nacionalnog konkursa otvorenog tipa i na osnovu umjetničkih</li>
 <li>Ovo nije</li>
 <li>Ovo jeste mural.</li>
 <li>Njegoševo djelo luča je crnogorska.</li>
</ul>
„a bez njega – u što tada spada?“

Jesmo li izbacili Njegoša iz područja kritičkog mišljenja?

Ukratko, meritokratija je „oblik vladavine ili uprave u kojoj se vođe i drugi biraju i napreduju na položaju na temelju svojih zasluga ili sposobnosti”. Ukratko, meritokratija je u Crnoj Gori mit. Ukratko, meritokratija je laž na čijim su plećima 2020. na vlast došli najgori od najgorih. Ukratko, meritokratija ni do 2020. nije prebivala u Crnoj Gori. Ipak, nećemo otkriti Ameriku ako to kažemo, ali, možda ćemo ogoliti sve one laži koje je aktuelni režim prevalio preko usana dok je bio opozicija. Dok nije bio režim. Valjda se i semantika mijenja na putu od ulice do parlamenta, vlade i drugih sigurnih kuća režima. Meritokratija je sinonim za partitokratiju. Jeste, trebala bi biti njen antipod, ali kad god čujete „meritokratija“, znajte da je nema ni u tragovima. Znajte da onaj koji o njoj govori laže. Laže kao Urini pali borci i wannabe satiričari kad govore o zaslugama Dritana Abazovića. I sve to dok iz očaja podvriskuju kao Damjanov Zelenko, jer je njihov sponzor Abazović davna i ružna prošlost. Jedina zasluga ovog trgovca crnogorskim hramovima je zasluga koju slave njegovi beogradski patroni, jer je političkom prostitucijom na vlast doveo goli klerofašizam.
I zaista, ako je neko zaslužio spomenik za života, koji će inicirati Srpska crkva, a magijom svojih pregalačkih ruku, izraditi, recimo, Trinaestojulac Veljo Stanišić, u maniru kultnog i tajanstvenog nikšićkog Љ, onda je to Dritan Abazović. Sve te bajke o meritokratiji, koje su nam pred spavanje kazivali i Ura, i Demokrate, i DF, i svi ostali prvoborci i njihovi NVO saveznici, pali u bici za slobodu, nikad u stvari nijesu bile valjane bajke. Pisali su ih oni koji ne poznaju vještinu pisanja. Govorili su ih oni koji ne poznaju moć govora. Ali, po bajkopisce je srećna okolnost što su ih slušali oni koji niti o jednom, niti o drugom ne znaju ništa. Zato su u njih i vjerovali. No, nakon gotovo šest godina laži, takvih je sve manje. Iako o pisanju i govoru ne znaju ništa, ipak, sve više vjeruju vlastitim očima negoli lažima režima. A Ginisovi rekorderi u laganju, uprkos ostalim majstorima laži, ipak su Demokrate. Ovi hrabri borci protiv mafije, koji su s hrabrim Abazovićem kopljima ubijali aždahe, a onda opet jedni druge polivali kantama fekalija, najplastičniji su primjer patoloških lažova. Kako je moj dragi profesor Kilibarda često govorio: „Ko o čemu, noćna dama o poštenju“. Jeste, profesor Novak Kilibarda kojem fašisti nikad neće oprostiti što je okrenuo leđa zlu velikosrpskog nacionalizma, i isti ogolio do kosti.
Ali, vratimo se lažima i njihovim očevima. Takvi danas u tv emisijama više i ne skrivaju da je njihova meritokratija partitokratija. Da je partijska knjižica uvjerenje o sposobnosti i zaslugama. Valjda je i njima dojadilo da lažu. Da s teškom mukom uče napamet ono što im piše partijski guru Boris Bogdanović. I koliko god mantrali o DPS-u, svoje ništavilo ne mogu skriti. Porodični rodoslovi funkcionera Demokratske Crne Gore svaku laž o borbi protiv partijskog zapošljavanja raspršiće kao glavu maslačka. I uzalud silni napori da se prošlošću opravda sadašnjost. Jer, o toj prošlosti znamo sve. O štakorima bivšeg režima, koji su, iako im matematika nije bila poziv, pisali plus, ili minus, pored imena i prezimena. Znamo sve o štakorima u mjesnim zajednicama, u institucijama, koji su opominjali na svetu dužnost glasanja, a na protestima, kao dežurni učenik u razredu, bilježili ko je prisutan, a ko odsutan. Ali, zar priča o mizernom životu nekog partijskog aktiviste može poricati istinu o partijama koje danas vladaju? Zar se epska borba protiv bivšeg režima nije dogodila jer se Crna Gora davila u blatu partijskog univerzuma? Naravno da nije.
Naravno da je sve to bila samo još jedna laž. Niko se nije borio protiv nečega. Svi oni su se borili za nešto. I izborili. Osim korupcije, kriminala, partitokratije, nepotizma, čije su ljestvice podigli do nebesa, naši vladari, negdašnji revolucionari, uspostavili su diktaturu. U kojoj je zabranjena sloboda govora. U kojoj je sasvim u redu uhapsiti novinara koji nije po volji režimu. U kojoj je sasvim u redu satanizovati medije koje režim ne kontroliše. U kojoj nezakoniti direktor Javnog servisa, po diktatu režima, progoni one koje je sâm nekoliko godina unazad unaprijedio. To što danas progoni one koji su ćutali na progon Tanje Šuković, ne znači da treba ćutati na ovo što se njima događa. Njima ostavljamo ogledala, a nezakonitom direktoru stvarnost u kojoj će se jednog jutra probuditi. Bez političke moći koja poništava svaku odluku suda.
Uspostavio je aktuelni režim diktaturu u kojoj tužilaštva, sudovi i policija rade po nalogu vlasti. Po nalogu Demokratske Crne Gore i njihovih saveznika. To je, čini se, bajka u koju su vjerovali oni koji nijesu znali da mnoge bajke ipak nemaju srećan kraj. &nbsp;

Meritokratija po mjeri Demokrata

Vlada Crne Gore je na današnjoj sjednici utvrdila Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju, a predloženim izmjenama i dopunama se ''ostvaruju brojni pozitivni efekti na cjelokupan sistem osiguranja u Crnoj Gori, čime se jača institucionalni okvir, unapređuje korporativno upravljanje i podiže nivo zaštite osiguranika i investitora.''
- Uvođenjem dvodomnog sistema upravljanja u društvima za osiguranje stvaraju se uslovi za veću odgovornost i efikasniju kontrolu rada izvršnih organa, što doprinosi kvalitetnijem odlučivanju i transparentnijem poslovanju- pojašnjava se u saopštenju.
Takva struktura, kako je navedeno, osigurava bolju zaštitu interesa osiguranika i akcionara, ali i povećava povjerenje u tržište osiguranja u cjelini.&nbsp;
- Na tržištu osiguranja, ove izmjene će doprinijeti većoj stabilnosti i otpornosti finansijskog sistema kroz potpunu usklađenost sa relevantnim direktivama Evropske unije, među kojima se posebna izdvajaju Direktiva Solventnost II i Direktiva o distribuciji osiguranja. Time se Crna Gora dodatno približava evropskim standardima poslovanja i nadzora nad osiguravajućim društvima, što jača povjerenje investitora i potrošača, a istovremeno doprinosi razvoju konkurentnog i održivog tržišta- poručeno je iz Vlade,
U konačnom, u saopštenju se ističe da predložene izmjene zakona afirmišu razvoj stabilnog, transparentnog i konkurentnog tržišta osiguranja u Crnoi Gori, u potpunosti usklađenog sa evropskim standardima čime se osigurava veći nivo zaštite svih učesnika i doprinosi ukupnom jačanju finansijskog sistema zemlje.

Vlada utvrdila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju

U Budilniku na Televiziji E analiziramo zbog čega kontinuirano nedostaje sistemska podrška ženama s ruralnih područja i na koji način bi se mogao unaprijediti njihov položaj. 
Govorićemo i o izložbi "Stvarateljke iz sijenke‘‘ u Bijelom Polju koja je dio obiilježavanja Međunarodne kampanje "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama‘‘. 
U fokusu emisije biće i to što studenti sve češće zloupotrebljavaju AI alate i pitamo šta to govori o etici. 
Govorimo i o razlozima zbog kojih djeca sve češće odustaju od izbornog predmeta medijska pismenost.

U "Budilniku" govorimo o izostanku podrške ženama sa sela, zloupotrebi AI među studentima i padu interesovanja za medijsku pismenost

Vlada je na današnjoj sjednici donijela Rješenje o određivanju Sabine Muratović za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za socijalno staranje i brigu o porodici u Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije.
Kako je navedeno u saopštenju, na &nbsp;105. sjednici je donijeto Rješenje o imenovanju Snežane Vuković za zamjenicu Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore – Kancelarija u Podgorici.
Vlada je donijela i Rješenje o imenovanju Pavla Garčevića za savjetnika potpredsjednika Vlade za infrastrukturu i regionalni razvoj, Rješenje o prestanku vršenja dužnosti v. d. sekretara Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Damira Davidovića, Rješenje o prestanku vršenja dužnosti v. d. generalnog direktora Direktorata za inspekcijski nadzor, licence i drugostepeni postupak u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mr Dušana Savićevića, Rješenje o određivanju Dalibora Đerića za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za inspekcijski nadzor u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore Željka Leovca, Rješenje o imenovanju Milorada Radojičića za člana Upravnog odbora Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore, Rješenje o prestanku vršenja dužnosti v. d. generalnog direktora Direktorata za elektroenergetiku u ranijem Ministarstvu energetike Zvjezdana Vujovića.
Osim navedenog, Vlada je donijela Rješenje o određivanju Zvjezdana Vujovića za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za elektroenergetiku u Ministarstvu energetike i rudarstva.
Donijeto je Rješenje o prestanku vršenja dužnosti v. d. generalne direktorice Direktorata za pomorsku privredu, pomorce i usklađivanje propisa u Ministarstvu pomorstva mr Marijane Perić, Rješenje o određivanju mr Marijane Sekulović za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za pomorsku privredu u Ministarstvu pomorstva, Rješenje o imenovanju Operativnog tima Partnerstva za otvorenu upravu na čijem čelu je mr Marash Dukaj, ministar javne uprave.
Dejana Uskoković je, kako je saopšteno, određena za punomoćnicu – predstavnicu državnog kapitala, na IX vanrednoj Skupštini akcionara „Novi prvoborac“ AD Herceg Novi.
Vlada je donijela Rješenje o prestanku vršenja dužnosti v. d. generalne direktorice Direktorata za socijalno staranje u Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije mr Sabine Muratović.
Donijeto je Rješenje o određivanju Vesne Bigović za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za inspekcijski nadzor u Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera kao i Rješenje o određivanju Vlada Šćepanovića za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za šumarstvo, lovstvo i drvnu industriju u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede

Muratović imenovana za v.d. generalne direktorice Direktorata za socijalno staranje

Broj žrtava u požaru u kompleksu višespratnica u Hongkongu porastao je na 75.
Ranije je saopšteno da je u požaru u stambenom kompleksu u području Tai Po poginulo najmanje 65, a povrijeđeno najmanje 70 osoba.
Vatrogasci pokušavaju da kontrolišu požar od juče popodne, kada je izbio na bambusovim skelama i građevinskoj mreži, a zatim se proširio na sedam od osam zgrada kompleksa.
Oko 900 ljudi je tokom noći iseljeno u privremena skloništa. Lider Hong Konga Džon Li rekao je da je danas da je izgubljen kontakt sa 279 osoba. Međutim vlasti na konferenciji za medije nisu dale nove informacije o nestalima niti o tome koliko ih se i dalje nalazi u uništenim zgradama.
- Spasioci se suočavaju sa "izuzetno visokim temperaturama i pažljivo napreduju sprat po sprat, temeljno pretražujući i pokušavajući da što brže spasu ljude. Ne isključujemo mogućnost da pronađemo još povrijeđenih- rekao je zamjenik direktora vatrogasne službe Vong Ka-ving.
Više od 70 osoba je povrijeđeno, među njima i 11 vatrogasaca, saopštila je vatrogasna služba.

Najmanje 75 osoba poginulo u požaru u Hongkongu, za skoro 300 ljudi se traga

Sudija Višeg suda u Podgorici Nenad Vujanović donio je 18. novembra rješenje kojim se biznismenu Aleksandru Mijajloviću ukidaju mjere nadzora – obaveza javljanja od svakog mjeseca Odjeljenju bezbjednosti Podgorica i vraća mu se pasoš oduzet aprila prošle godine, nakon što ga je Specijalno tužilaštvo teretilo za stvaraje kriminalne organizacije koja je švercovala cigarete. &nbsp; Možda ova odluka Višeg suda o ukidanju mjera nadzora ne bi izazvala pozornost da, samo deset dana prije ove odluke Višeg suda, biznismenu Mijaloviću 7. novembra nije za 60 dana produžen pritvor u drugom predmetu. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201148_f68a9e831b61e95d957dfc79eb3f2b5e6378dafbc93fc4431c70fb68f5360d5f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251126201148_f68a9e831b61e95d957dfc79eb3f2b5e6378dafbc93fc4431c70fb68f5360d5f" data-rendition-name="original" width="1072" height="891" loading="lazy" alt="PASOŠ DA, SLOBODA NE: Rješenje Višeg suda "> <figcaption>PASOŠ DA, SLOBODA NE: Rješenje Višeg suda (Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  IMA PRITVOR – NEMA PRITVOR Dakle: Mijajloviću, kojem je u jednom predmetu ukinut pritvor, ukinuta je obaveza javljanja policiji i vraćen pasoš jer nema opasnosti za bjekstvo, a u drugom predmetu se određuje pritvor, između ostalog i zbog opasnosti od bjekstva?! &nbsp; I da sve bude čudnije: Specijalno tužilaštvo, koje je u oba predmeta tražilo pritvor, zahtijevalo je da se Mijajloviću zadrži obaveza javljanja Odjeljenju bezbjednosti u Podgorici, iako je biznismen u pritvoru u Spužu, i ne može fizički da se javlja svakog mjeseca policiji u Podgorici. &nbsp;&nbsp; Sudija Nenad Vujanović je, uz logično objašnjenje, odbacio nelogičan zahtjev SDT-a. - Ako okrivljenom Aleksandru Mijajloviću u tom predmetu bude ukinut pritvor, tada će se odlučiti da li je i koja od navedenih mjera potrebna, pa se navodi istaknuti u mišljenju Specijalnog državnog tužilaštva da je navedena mjera nadzora, zajedno sa određenim jemstvom, podobna da na kvalitetan način suspenduju opasnost od bjekstva – pokazuju nesonovanim – piše Vujanović u obrazloženju Rješenja. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201128_eb113260b89b9dd7935c6e84817e42b73f16012b57f9f2075ef55d505a461313.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251126201128_eb113260b89b9dd7935c6e84817e42b73f16012b57f9f2075ef55d505a461313" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="POD OPTUŽBAMA DA SU SERVIS VLASTI: Specijalno državno tužilaštvo "> <figcaption>POD OPTUŽBAMA DA SU SERVIS VLASTI: Specijalno državno tužilaštvo(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  TUŽILAČKI ,,POVRATAK U BUDUĆNOST” Detalji iz tužilačke Naredbe o sprovođenju istrage od 5. oktobra ove godine ukazuju na zloupotrebu institucionalne moći Specijalnog državnog tužilaštva. &nbsp; Tada je, samo na osnovu poruka iz Mijajlovićevog telefona, troje specijalnih tužitelja – Miroslav Turković, Ivana Petrušić Vukašević i Jovan Vukotić – osumnjičilo, osim podgoričkog biznismena, još pet osoba za stvaranje kriminalne organizacije. &nbsp; Koja je, po navodima SDT-a, između ostalog, imala za cilj da preko mreže medija, citiramo - ,,utiču na političku vlast, sredstva javnog informisanja, izvršnu vlast i na druge važne ekonomske i društvene činioce”. Specijalno tužilaštvo je de fakto – bez ijednog valjanog dokaza ili indicije – ubacilo u kriminalnu orgnaizaciju i medije koji su učestvovali u narušavanju ustavnog poretka i bezbjednosti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201132_788b7d858adcc7a0aa34c43529f515f2f0dd7dcdc9aac3236e7118091d02ec43.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20251126201132_788b7d858adcc7a0aa34c43529f515f2f0dd7dcdc9aac3236e7118091d02ec43" data-rendition-name="original" width="3000" height="2352" loading="lazy" alt="TROJE TUŽILACA SASLUŠALO TRI SVJEDOKA ZA 50 DANA: Potpisi na Naredbi za sprovođenje istrage"> <figcaption>TROJE TUŽILACA SASLUŠALO TRI SVJEDOKA ZA 50 DANA: Potpisi na Naredbi za sprovođenje istrage(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  I to kako: ,,... okrivljeni A.Mijajlović preko ,,Mportala”, Portala ETV”, ,,CDM”, ,,Standarda”, &nbsp;,,Portala Analitike”, ,,Pobjede”, ,,Antene M” koristi radi sticanja nezakonite dobiti i moći za sebe i kriminalnu organizaciju, kreirajući javno mnjenje i stvarajući medijsku sliku isključivo u cilju suzbijanja konkurencije, lične i profesionalne diskreditacije svih lica, vjerskih, političkih i privrednih organizacija...” &nbsp; &nbsp;Koliko su osnovane tužilačke sumnje zapisane u Naredbi, pokazuje jedan frapantan podatak: Mijajlović se tereti za stvaranje kriminalne organizacije i mrežu uticaja preko medija u periodu od januara 2018. do februara 2024. godine, a Portal ETV, koji se nalazi na spisku, osnovan je 5. septembra 2024. godine?! &nbsp; &nbsp;Kako je Mijajlović mogao preko Portala ETV da ostvaruje nezakoniti uticaj - prije nego što je portal počeo da radi? Na to jednostavno pitanje – kako je moguć ,,povratak u budućnost” - &nbsp;niko od troje specijalnih tužilaca nije dao odgovor. &nbsp; &nbsp;PRITVOR BEZ KRAJA &nbsp;I to je još jedan pokaztelj da je Aleksandar Mijajlović bio unaprijed zacrtana meta progona. Ali ne i jedini: postupanje specijalnih tužitelja pokazuje da su od početka planirali Mijajlovića strpati u poduži pritvor. &nbsp; U zahtjevu za određivanje pritvora Mijajloviću, troje specijalnih tužitelja navelo je - mogućnost uticaja na svjedoke. Međutim, za pedeset dana od kako je određen pritvor Aleksandru Mijajloviću, Specijalno državno tužilaštvo, osim trojice policijskih službenika, nije saslušalo ni jednog svjedoka koji se izričito pominju u Naredbi za sprovođenje istrage. Iako istragu vode čak troje tužilaca! &nbsp; Očito da je neaktivnost SDT bila umišljajna - da se Mijaloviću, nakon 30 dana, produži pritvor za još dva mjeseca. Što je Viši sud i učinio 7. novembra. Time su prekršeni standardi Evropskog suda za ljudska prava, a mjera pritvora se pretvara u kaznu zatvora bez presude. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201132_6fc47fd35d37bf6585626b84fa88030711b3688f9fdb655d2d541c14c2391c00.png" data-media-id="editor_3" data-image-id="20251126201132_6fc47fd35d37bf6585626b84fa88030711b3688f9fdb655d2d541c14c2391c00" data-rendition-name="original" width="647" height="600" loading="lazy" alt="MEĐUNARODNI STANDARDI: Presuda Evropskog suda za ljudska prava "> <figcaption>MEĐUNARODNI STANDARDI: Presuda Evropskog suda za ljudska prava(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  KRŠENJE MEĐUNARODNIH STANDARDA O tome svjedoči i slučaj Kontrada protiv Italije (Contrado vs Italy). &nbsp; -Nadležni sud mora utvrditi da li su nadležni državni organi vlasti pokazali naročitu revnost u vođenju postupka. To se precizira presudom od 24.08.1998. godine u predmetu Contrada protiv Italije, kao i presudom od 23. septembra 1998. godine, u predmetu I. A. protiv Francuske – ističe se u zapisniku sa suđenja.. &nbsp; Izostanak tužilačke akcije saslušanja svjedoka u slučaju istrage protiv Mijajlovića i još pet osoba znači i kršenje standarda koje su svojevremeno ustanovili i crnogorski sudovi. Do skora su domaći sudovi znali da odrede pravne posljedice &nbsp;neaktivnosti tužilaca u pritvorskim predmetima. &nbsp; To se najbolje primjećuje u jednom Rješenju Vrhovnog suda Crne Gore iz sada daleke 2019. godine. Vijeće suda u sastavu Radule Kojović, Svetlana Vujanović i Miraš Radović odbacilo je zahtjev Osnovnog državnog tužilaštva o produženju pritvora okrivljenom za krijumčarenje ljudi. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201132_b7c7d22cd8a0dd9ce93512921c1c0176b3d0934ee2e3f18edb9b668d9e9f5d5f.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20251126201132_b7c7d22cd8a0dd9ce93512921c1c0176b3d0934ee2e3f18edb9b668d9e9f5d5f" data-rendition-name="original" width="986" height="723" loading="lazy" alt="ZABORAVLJENI CRNOGORSKI STANDARDI: Odluka Vrhovnog suda o odbijanju produženja pritvora"> <figcaption>ZABORAVLJENI CRNOGORSKI STANDARDI: Odluka Vrhovnog suda o odbijanju produženja pritvora(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  - Državni tužilac ne samo da nije postupao sa posebnom hitnošću, nego je zapaženo potpuno odsustvo bilo kakve aktivnosti u pravcu obezbjeđenja blagovremene izrade nalaza i mišljenja vještaka, kojim po očekivanju državnog tužioca bilo moguće otkriti identitet saučesnika u predmetnom krivičnom djelu – piše, između ostalog, u obrazloženju presude Vrhovnog suda. &nbsp;&nbsp; STANDARDI ,,AVGUSTOVSKE VEĆINE” Nije ovo jedina odluka Vrhovnog suda kojom se odbija tužilački zahtjev za pritvor, ima više sličnih rješenja, Višeg i Vrhovnog suda. &nbsp; Ali, sve je to bilo prije avgusta 2020. godine. Od tada crnogorske sudije nijesu odbacile jednu optužnicu, a vrlo rijetko se odbija zahtjev za produženje pritvora. &nbsp; Da li su prijetnje vetingom u pravosuđu, koja se čuju gotovo svakodnevno iz redova parlamentarne većine, uticale da aktuelne sudije odstupe od standarada koje propisuje Evropski sud za ljudska prava? Je li zlokobna retorika Borisa Bogdanovića, nalik onoj iz vremena južnoameričkiih diktatura - pominjanjem u parlamentu lova na ljude i pretvaranja političkih protivnika u predjela, jela i dezerte – raspirila u pravosuđu atmosferu straha i brigu za vlastitu bezbjednost? &nbsp; Mnogo je pitanja bez odgovora. Slučaj produženja pritvora biznismenu Aleksandru Mijajloviću, uz skidanje oznake tajnosti privatnih podataka iz naredbe o sprovođenju sitrage, pokazuje da se iza maske tužilačke akcije krije politički progon dijela izvršne vlasti. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Aleksandru Mijajloviću vratili pasoš dok je u pritvoru u Spužu?!

Poslanik Socijaldemokrata (SD) Branislav Nenezić je, na današnjoj sjednici posvećenoj premijerskom satu, saopštio da u okolini i u kotorskom selu Dragalj postoji stotine parcela sa stotinama nelegalnih objekata koja se vode na fizička i pravna lica, a koja, prema njegovom utisku, dominantno podsjećaju na one u susjednim zemljama koji služe za kampove, regrutovanje i obuku vojnika.
Nenezić je, postavljajući pitanje premijeru Milojku Spajiću o nelegalnoj izgradnji u Crnoj Gori, u tom kontekstu pokazao fotografiju crkve u izgradnji koja je u vlasništvu Mitropolije crnogorsko-primorske.
- Takođe, na glavnom magistralnom putu imamo još jednu parcelu u vlasništvu MCP na kojoj se nalazi ugostiteljski objekat koji ima teret poreskog duga na ime ruskog državljanina koji je suvlasnik i parcele i svih objekata na njoj, između ostalog i ugostiteljskog objekta. Pitanje je kako su se ovi nelegalni objekti priključili na energetski sistem, ko je uradio uličnu rasvjetu i ko živi u ovim objektima i za šta služe - pitao je Nenezić.
Ukazao je i da je danas objavljena informacija da je Danko Savić iz Danilovgrada uhapšen zbog sumnje da je učestvovao u oružanim formacijama Rusije.
- Evo danas se možemo pohvaliti novom akcijom policije i istaći da imamo i državljane Crne Gore koji su se borili na ratištima Evrope. Da li ćete kao prvi čovjek izvršne vlasti preduzeti određene mjere, što bojim se da nije situacija samo u selu Dragalj, već da ovakvih izolovanih zajednica imamo i u drugim djelovima države - istakao je Nenezić.
Spajić je ovo pitanje delegirao ministru urbanizma, prostornog planiranja i državne imovine Slavenu Radunoviću.
<h2>RIZIČNA FIRMA DARINKE HRNJEZ</h2>
Nenezić je nakon toga iznio više detalja, istučući da je jedno pravno lice posebno interesantno koje je vlasnik parcela na kojima se nalaze objekti u vlasništvu DOO „Sveti Benedikt“.
- To ime povezuje se dosta sa kupovinom, prodajom lokacija i parcela u ovom lokalitetu. Firma je označena kao veoma rizična, nema račun u banci, nema platnog prometa. Sve što ima je osnivački ulog od pet hiljada eura osnivača za isplatu zarade izvršnom direktoru koji je i osnivač u iznosu od 414,92 eura. Pitam: kako firma može da kupi zemljište od 1.000 kvadrata, napravi objekat od cca 200 metara kvadratnih, pratećim objektima, putem, a da nema novca na računu? - naveo je Nenezić.
Sve ovo bi, kako je rekao, bilo manje interesantno da osnivač i izvršni direktor nije strani državljanin, nekadašnja kandidatkinja za poslanicu parlamenta Austrije, izvjesna Darinka Hrnjez.
- Rođena je u Beču, studirala i radila u Austriji i Kanadi, stručnjak je za telekomunikaciji. Sad ja pitam premijera, neko ko je rođen u Beču, živio i radio u Kanadi i Austriji dođe da se kući u Godrnjim Krivošijama gdje nema vode - naglasio je Nenezić, navodeći da je ovo samo jedan od primjera sporne gradnje u tom mjestu.
<h2>NADLEŽNI ĆE PROVJERITI NAVODE</h2>
Ako je ovo ozbiljna država, Nenezić kaže da će koliko je danas sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost.
- Ovo je pitanje za ministra unutrašnjih poslova, potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost, šefa ANB-a. Znamo li ko su ljudi koji žive u golom kršu sela Dragalj gdje ne mogu da žive i privređuju? Da li ćete preduzeti radnje i mjere u Vašoj nadležnosti i od nadležnih institucija dati odgovor građanima ko živi u 300 nelegalnih objekata dominantno u šumama Gornjih Krivšija? - pitao je Nenezić.
Spajić je odgovorio da će relevantne institucije provjeriti ove navode i dati odgovor u najkraćem mogućem periodu.
Nenezić je rekao da iz odgovora premijera zaključuje da on, kao i potpredsjednik Vlade ne znaju ništa o ovome.
Potpredsjednik Vlade zadužen za bezbednosni sektor Aleksa Bečić kazao je da nema tog imena u Crnoj Gori, bio crnogorski ili strani državljanin, koji može biti zaštićen ili privilegovan.
- Prema svakom se primjenjuje Zakon, tako da mislim da će nadležni i Vaše navodi uzeti u obzir. Nadam se da ćemo u ovom domu unaprijediti i Zakon o strancima kako detektovani problemi, a tiču se velike fleksibilnosti koja je postojala u dosadašnjem rješenju i kada govorimo o osnivanju firmi i vrijednosti nekretnina koje su korišćene kao osnova za dobijanje privremenog boravka, uredili na način koji će u narednom periodu onemogućili bilo kakvu vrstu zloupotreba - kazao je Bečić.

Nenezić: U selu Dragalj ima na stotine nelegalnih objekata koji podsjećaju na one za regrutovanje i obuku vojnika

Neprimjereno je da neko od poslanika najavljuje hapšenja i to najviše šteti integritetu bezbjednosnih službi, ali i tužilaštvu koje bi trebalo da reaguje, jer ako političari i poslanici imaju neke informacije u smislu najave o akcijama hapšenja bilo koga, nevezano za to da li postoje dokazi ili ne, to jako narušava ugled samog tužilaštva i šalje poruku javnosti da je tužilaštvo pod određenom političkom kontrolom i da su političari ti, a ne tužioci, koji odlučuju kada će se i protiv koga pokrenuti postupak - ocijenio je za Televiziju E advokat Veselin Radulović.
Poslanik Demokrata Boris Bogdanović kazao je juče u Skupštini Crne Gore da je ono što je do sada ulovljeno samo predjelo, a da država prema dezert, te da "nijedno ime neće biti preskočeno".
Na koga se sprema lov i otkud to zna poslanik pitanje je koje niko iz izvršne vlasti ne postavlja. Još važnije - da li poslanici najavljuju akcije policije i tužilaštva i ko, zaista, odlučuje šta će biti na njihovoj agendi.
Radulović upozorava da je ćutanje prećutna saglasnost i da ozbiljno narušava ugled države pred međunarodnim partnerima.
- To jeste jedan vid zastrašivanja, koji me ne iznenđauje, nije prvi put. Uglavnom dolazi sa istih adresa - naveo je Radulović.&nbsp;
Da retorika i odnos Demokrata izazivaju pažnju međunarodne zajednice pokazalo je pismo upozorenja koje su Ujedinjene nacije poslale Vladi.&nbsp;
Naveli su da su napadi Demokrata na advokata Veselina Radulovića i direktoricu Akcije za ljudska prava Teu Gorjanc Prelević ozbiljan slučaj zastrašivanja.&nbsp;
Tri specijalne izvjestiteljke UN-a za nezavisnost sudija, slobodu izražavanja i branioce ljudskih prava ocijenile su da takvi napadi imaju „zastrašujući efekat“ i da ne postoje informacije da je vlast preduzela bilo kakvu istragu.&nbsp;
Vlada je ćutala duže od propisanih 60 dana. Kada je pismo iz UN-a objavljeno bez njihove reakcije, ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović udostojio se da odgovori.
Radulović ćutanje Vlade tumači kao jednu prećutnu saglasnost sa svime što se radi u bezbjednosnom sektoru, odnosno šta radi partija koja ga kontroliše.&nbsp;
- Nije me to iznenadilo, ali je zaslužilo reakciju i Vlade i državnog tužilaštva. Tu su osim uvreda i kleveta bili navodi koji se mogu tumačiti kao ozbiljne prijetnje - istakao je Radulović.&nbsp;
Nije ga iznenadilo što je Vlada odćutala to u roku koji im je ostavljen, a danas je objavljeno pismo koje je izvršna vlast poslala naknadno specijalnim izvjestiteljkama.&nbsp;
- Podsjetilo me na onu izreku da ne kune majka sina što se kocka, nego što se vadi. Tako izgleda dopis Ibrahimovića đe citira odredbe zakona i navodi da Vlada prati razvoj događaja i ne želi da se miješa, iako to nije predmet zahtjeva specijalnih izvjestiteljki. One traže da se Vlada izjasni šta su uradili povodom napada koji je rukovodstvo bezbjednosnog sektora uputilo na račun Gorjanc Prelević i moj račun. Vlada nije uradila ništa i ružno je za imidž države kada se na jedan takav način odgovori na dopis jedne tako važne adrese - ocijenio je Radulović.
Upravo zato, prema njegovim riječima, to više nije samo politički problem, već pitanje međunarodne reputacije države.&nbsp;
Da situacija nikad nije bila tako ozbiljna, dodaje, pokazuju i brojke - UN i Evropska unija oglasili su se tri puta. Crnogorska Vlada nijednom.&nbsp;
U zemlji koja se i dalje predstavlja kao najozbiljniji kandidat za Evropsku uniju političke prijetnje, institucionalno ćutanje i ignorisanje upozorenja najviših međunarodnih adresa se normalizuju, a poruke o "lovu" i "dezertima" ostaju bez ikakvog odgovora
Da su parlamentarne klupe postale poligon za politička suđenja bez procesa ocijenio je i poslanik Demokratske partije socijalista Oskar Huter.
On je juče u Skupštini Crne Gore kazao da se u Zakonodavnom domu krši pretpostavka nevinosti, a trebalo bi tu najglasnije da se govori o članu Ustava koji govori o tome.
- I to imamo priliku da čujemo svaki dan. Ne govori se o optuženima ili osumnjičenima nego se automatskio presudi ljudima za cijeli život i njima i njihovim porodicama - naveo je Huter.
Prilog novinarke TV E Amre Tahirović.

Radulović: Neprimjereno da neko od poslanika najavljuje hapšenja, to najviše šteti integritetu bezbjednosnih službi

Legendarni košarkaški trener Željko Obradović podnio je danas ostavku na mjesto trenera beogradskog Partizana, piše Mozzartsport.
Kako je objavio ovaj pouzdani srbijanski portal, Obradović smatra da je vrijeme za promjenu na klupi Crno-bijelih i podnio je ostavku na mjesto šefa stručnog štaba.
Iako je jasno da će navijači stati iza Obradovića, ostaje da se vidi kakvu će odluku da donese Upravni odbor KK Partizan, koji je sada na potezu.
Partizan u posljednje vrijeme izgleda loše na parketu, a sinoć je u Atini doživio težak poraz od Panathinaikosa od 91:69. Ranije je savladao Studentski centar, ali i prije toga je ekipa vezala dva poraza od Asvela i Fenerbahčea.