U proteklih nekoliko dana dva su ,,avgustovska oslobodioca“, na dva kraja Crne Gore, imala svoje – ajde, da tako kažemo – političko-ekološke performanse: Dario Vraneš u Pljevljima i Milan Knežević u Botunu. &nbsp; Gore na sjeveru, čelnik Pljevalja i funkcioner Nove srpske demokratije, čistio je – ne baš ekološki, a još manje etički - crnogorsku istoriju od pomena Crne Gore i Crnogoraca.&nbsp; Nije mu prvi put. Čovjek koji se zgražava na pomen crnogorskog antifašizma, prvo je zamislio da slavi Svetu Petku kao dan srpskog oslobođenja Pljevalja od Turaka, iako su taj grad oslobodili Crnogorci dan poslije Svete Petke, 15. oktobra po starom, odnosno 28. oktobra po novom kalendaru.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251208181256_7e1e3b55fb568ee949446e6ab932bcf30b4ad1b7db548ce417db6ffc0f742d8e.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251208181256_7e1e3b55fb568ee949446e6ab932bcf30b4ad1b7db548ce417db6ffc0f742d8e" data-rendition-name="original" width="848" height="685" loading="lazy" alt='ULAGIVANJE VELIKOSRPSTVU: Most u Pljevljima koji je ,,krstio" Vraneš'> <figcaption>ULAGIVANJE VELIKOSRPSTVU: Most u Pljevljima koji je ,,krstio" Vraneš(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  VRANEŠEVA LAŽNA ISTORIJA A onda je, Vraneš, istoričar-naturščik proglasio 1. decembar danom kada su se Srbija i Crna Gora ujedinile, iako je to doba kada je nestalo i ime i država Crna Gora. &nbsp;&nbsp; Neki će reći da ljekaru koji je studirao duže od 14 godina knjiga baš i ne ide od ruke, pa se – eto – zapleo i zabrljao u istorijskim faktima. &nbsp;&nbsp; Ali, nije stvar u neznanju, već u svjesnom lažiranju istorije. &nbsp; Bez imalo griže savjesti, čak i sa dozom ponosa, Vraneš je dao ime jednom pljevaljskom mostu po Aleksandru Karađorđeviću, kralju za čije je vladavine Crna Gora okupirana pod srpskim bajonetima. &nbsp; Niko od crnogorskih zvaničnika nije se oglašavao na ruženje države i kršenje zakona i Ustava. Ćutao je rođeni Pljevljak, Milojko Spajić. Glasa nije puštio predsjednik Jakov Milatović. Andrija Mandić, predsjednik crnogorske Skupštine naravno, nije imao ništa protiv – negiranje Crne Gore i Crnogoraca uklapa se u njegov politički program. &nbsp;&nbsp; Ćutala je i većina nevladinih organizacija. Tek su se probudili kada je Vraneš u nastavku, primitivno kako jedino zna, napao novinarku Milku Tadić Mijović. &nbsp; I dobro je što su reagovali na Vranešovu mizoginiju. Pitanje je samo, što je značilo njihovo ćutanje na Vranešovo javno ponižavanje države i kršenje zakona – prećutkivanje ili odobravanja? A čelnik Pljevalja, onaj koji je svojevremeno zvao Turcima sugrađane Muslimane koji su dolazili da glasaju na izborima u Pljevljima, &nbsp;mirno je odjezdio u Sarajevo na skup Pljevljaka koji žive u tom gradu. &nbsp; Tamo mu, dok je poskakivao uz pjesmu, Muslimani, pardon Turci, očito nijesu smetali. &nbsp; BUNA U BOTUNU&nbsp; U isto vrijeme, par stotina kilometara južnije, u Zeti, djelovao je Milan Knežević. Za razliku od Daria Vraneša, koji izmišlja istoriju, njegov sadašnji koalicioni saveznik, saborac iz vremena litija, namjerio je - da sam piše buduću istoriju. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251208181256_ab39b5e05f70a8864e9b9bff31dec94033e00f3f3fcada47472598db970a0e40.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251208181256_ab39b5e05f70a8864e9b9bff31dec94033e00f3f3fcada47472598db970a0e40" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt='BUNTOVNI ,,ZMAJ OD ZETE": Milan Knežević u akciji'> <figcaption>BUNTOVNI ,,ZMAJ OD ZETE": Milan Knežević u akciji(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I to revolucionarnu istoriju. Lider DNP-a je krenuo je u - bunu na Botunu. Podigao je na noge Zetu, namjeran da, kako reče, po cijenu vlastitog života, ne dozvoli gradnju postrojenja za prečišćavanje vode. &nbsp; Odbacio je Knežević svaki prijedlog gradonačelnika Saše Mujovića, prozvao je premijera Milojka Spajića, najavivši da izlazi iz vlasti ako jedan Zećanin bude udaren od policije. Na kraju se i žestoko posprdao sa Jakovom Milatovićem, insinuirajući – vrlo prizemno i primitivno - da predsjednik trpi nasilje u braku i da se ne pača u Zetu... I sve bi to bilo sasvim očekivano, galama, predstava buke i bijesa, da nije nekoliko čudnih činjenica koji neminovno rađaju nezgodna pitanja. &nbsp; Prije svega, Milan Knežević je dio vlasti, one iste vlasti koja hoće da gradi kolektor u Botunu; njegova ministarka je glasala za kolektor na Vladi, kada je usvajan Prostorni plan... &nbsp; Zbog čega je tada ćutao, a sada galami? &nbsp;&nbsp; IGRE BEZ GRANICA&nbsp; Valjalo bi, takođe, da lider DNP-a partijskim saborcima ali i svojim Zećanima objasni: zašto će im biti bolje da se ne prečišćava voda koja dolazi iz Podgorice? Zeta je nizvodno i sve što iz Podgorice ide u Moraču dolazi u Botun. Zbog čega onda fekalije koje sada direktno idu u riječni tok ne treba da budu prerađivane? &nbsp;&nbsp;&nbsp; Teško je naći razuman odgovor. Osim ako današnje prijetnje destabilizacije vlasti - ne samo u Podgorici nego i u državi – Kneževiću ne služe kao paravan da se prikrije bojazan od odlučivanja po žalbi Specijalnog državnog tužilaštva u slučaju pokušaja terorizma okrtobra 2016. godine. &nbsp; Ne bi, svakako, bilo dobro da se sada, u ponovljenom postupku, sazna ko je i kako razgovarao sa onim opasnim Rusima na Zlatiboru 15. i 16. oktobra 2016. godine koji su čekali na znak agenata GRU-a Šišmakova ili Popova. &nbsp; Stvarno, ko je u vrhu tadašnjeg Demokratskog fronta jedini znao ruski? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025120819120_d578b4684e31f41047833a3384e710bd1f448c34413e5c6f4c62a29b1465c4f0.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025120819120_d578b4684e31f41047833a3384e710bd1f448c34413e5c6f4c62a29b1465c4f0" data-rendition-name="original" width="1664" height="799" loading="lazy" alt="DA LI OVĐE IMA EMPATIJE: Plakat na Kruševom ždrijelu iznad Cetinja"> <figcaption>DA LI OVĐE IMA EMPATIJE: Plakat na Kruševom ždrijelu iznad Cetinja(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  CRNOGORSKI MOZAIK BEZOBZIRNOSTI Ali, ostavimo se teorija zavjere. Stvari su već dovoljno loše. &nbsp; Opisane akcije bez reakcije Darija Vraneša i Milana Kneževića samo su dio mozaika sadašnje Crne Gore. U kojoj je, očito, Dariu Vranešu dozvoljeno da – kršeći Zakon o državnim simbolima, ali i Ustav – sprovodi velikosrpsku imperijalnu agendu, da veliča četništvo i ratne zločince. I u kojoj, očito, Milan Knežević može da prijeti kako neće dozvoliti – po cijenu nereda - da država Crna Gora sprovede ugovor koji je potpisala sa međunarodnim partnerima i u saradnji sa Evropskom bankom. &nbsp; I sve to rade bez straha da bi neko od kolega iz zajedničke državne vlasti mogao da reaguje. Očito da Vraneš i Knežević dobro znaju svoje koalicione partnere: ,,avgustovski oslobodioci“ ne odvajaju se tako lako fotelje zbog principa. &nbsp;&nbsp; Ali, što je sa ostalima, ne samo u tužilaštvu ili opoziciji, nego u svim porama društva? &nbsp; Jer, dok traju slučajevi pravde i nepravde u Pljevljima i Botunu, nekako tiho, bez reakcija vlasti, opozicije, bez glasnog glasa nevladinog sektora, uz ćutanje režimskih medija – ali i šutnju društva – prošla je jedna mučna vijest. Nakon deset mjeseci, obustavljaju se blokade saobraćaja na Kruševom ždrijelu. &nbsp; Izmučene, izmorene, bez podrške društva, &nbsp;porodice žrtava, odlučile su da neće više biti blokada. Dvije i po godine nakon masakra u Medovini, tačno godinu od novog masovnog ubistva 1. januara, niko nije pokazao spremnost da, kao moralni čin, podnese ostavku; niko od čelnika države i policije nije htio vidi one suze porodica, da čuje jecaje, da osjeti tu bezdan koji oni žive... &nbsp; Dvadeset i tri ugašena života, četvoro đece više nema. I ništa. Ćuti većinska Crna Gora. &nbsp; Ona Crna Gora na koju su nas navikli i na koju ogromna većina građana pristaje. &nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3Dzo8fDGm53gk&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> &nbsp;

Draško Đuranović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kolumne

Sve je otišlo - u performans

05.12.
19:15h
Lakše je dovesti mozak u stanje u kojem je upleten u zabludu, nego da dovedeš isti mozak, da ga napadnu poluistine, a tek neistine.
Najteže je, iako možda danas u CG najisplativije - svjesno ga filovati namjernom zluradošću i zlom namjernom, zarad profita.
Koji nije izražen u novcu.
A može drugome zlo da nanese.
Tada je mozak opasniji od bombe.
Šta hoću da kažem.
Moj komšija i dobar poznanik (hm, ne znam ima li lošeg poznanika) Milan Knežević, napada SDT, VDT, sudiju Mugošu, zbog ukidanja pritvora Ranku Uboviću.
Dakle, zna da je tamo trebao da ostane.
Iako ne zna. I zna - da ne zna.
Ali mu žao što tamo ne trune.
A to nije po zetski.
Kada je tako, ja predlažem jedno. Da se donese zakon. Ili neki podzakonski akt. Recimo, uredba.
Koja će da normira kako se osloboditi Ranka Ubovića.
I još nekih.
Da ih nema.
Kako naredi Boris B. koji nije iz Zete, već iz Grbavaca, koji su vazda bili Zeta.
Tu bi pisalo:
Da se Ranko Ubović može uloviti "bez štete" i krivolova.
U vršu.
Parangalom.
Dinamitom. Iz čamca ili obale.
Strujom - dok si u čunu.
Ošćima - ako je plitka voda.
Lovačkom puškom ( krupna sačma) ako se zatekne u šumi.
Šleperom u njega, ako je na cesti.
Ribolovci, lovci i vozači neće odgovarati krivično.
Naprotiv.
Biće gosti raznih medija, portala, primiće ih u članstvo bilo koje partija (ne znam hoće li Bošnjaci) koja vrši vlast.
I nema nervoze. Ničije duševne patnje, ni političara, novinara, analitičara.
Inih vrana.
I tićadi od vrana.
P.S: Nije po zetski pljuvati Suzanu kad hoće da te zatvori, pa pljuvati SDT koji hoće isto, a onda istu ženu i isti SDT pljuvati što nekoga drugoga, iz tebi nepoznatog razloga - pusti na slobodu.
Uostalom, kada se moj komšija obrati iz Skupštine "poštovani građani i vi u ZIKS-u", morao bi da doda "i vi u ZIKS-u, osim Ranka i ostalih".
Što bi bio dugačak uvod i oduzimao bi poslaničko vrijeme.
Milan zna da nikada nijesam reagovao kada se godinama poštapao sa S.Č.
Sad moram.
Vrši pritisak na SDT da neke hapsi. Na isti onaj SDT koji psuje zato što hoće njega da uhapsi. Nije po zetski.

Zoran Piperović

Nije po zetski

Ljudi se mogu prevariti na dva načina. Prvi je da vjeruju u ono što nije istina. Drugi je da odbijaju prihvatiti istinu. (Seren Kjerkegor) Ne znam da li ste čuli najnoviji vic? Naime, na nesreću gradonačelnik Pljevalja je izjavio da on iznosi istorijske činjenice, a da mi, koji smo po njemu „separatisti“ falsifikujemo istoriju i krivotvorimo je. Iako je notorna istorijska činjenica da, sem Srbije, nijedna zemlja nije smatrala tzv. Podgoričku skupštinu ni legalnom, niti legitimnom, Dario Vraneš, kako je ime gradonačelnika Pljevalja, izvuče američkog predsjednika Vudroa Vilsona kao nekoga ko je zvanično priznao odluke tzv. Podgoričke skupštine. Što bi rekli - đe ga nađe? Upravo je Vilson oduglovačio sa priznanjem novostvorene države KSHS zbog protivljenja na način kako je obavljeno „ujedinjenje“ Crne Gore sa Srbijom. <h2>NEČASNA I ŠPORKA RABOTA</h2> A evo malo pikanterije. Suočen sa energičnim stavom francuske vlade, kao i stavovima Engleske i Italije, kralj Nikola je odustao od namjere da otputuje u Crnu Goru, ali je izrazio želju, da dobije izvjesne garancije savezničkih vlada za sebe. Taj je zahtjev prihvaćen, pa mu je francuska vlada saopštila da će francuske trupe, kada uđu u Crnu Goru, poštovati legalne vlasti kralja Nikole, a da će vojne vlasti, koje okupiraju zemlju, upravljati u ime kraljevo. Kralj se plašio da bi Srbi i njihove pristalice mogli da koriste bijedu u zemlji i odsustvo viđenijih ljudi, koji su svi internirani, što bi bilo spriječeno njegovim prisustvom u zemlji, zato je i želio da tamo otputuje. Francuski premijer Poenkare je na kraljevo pismo već 24. novembra odgovorio: „...Prisustvo savezničkih trupa, pomoć koju će pružiti stanovnicima doprinijeće nesumnjivo da se ubrza taj trenutak koji Vaše Veličanstvo od srca želi. Čim on bude došao, vlada Republike će biti srećna, Gospodaru, da olakša Vaš povratak“. Tog istog dana, 24. oktobra 1918. godine, kada je Poenkare pisao navedene riječi, počela je da zasjeda tzv. Podgorička skupština, koja će - ne bez žmurenja Francuske na nasilje srpske vojske i nelegalne izbore - donijeti odluku o detronizaciji kralja Nikole i ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Eto toliko Dario, o pokvarenosti i nečasnosti, koju promovišete kao vrijednosni sistem uz fakinsku i prećutnu saglasnost prvog čovjeka Vlade Crne Gore, kojem ne smeta što Dario u ime naaaaaroda proglašava imena mostova imenima zlikovaca Crne Gore. Što zna seljo što su seoska posla, a što je temelj svake države? Kako to može znati čovjek koji ne zna što je ponos i da je laž nečasna i šporka rabota?! Ne znam da li je ime Daria Vraneša u mladosti prouzrokovalo određenu vrstu kompleksa i potrebe da se „opere“ da je „pravovjeran“ time što će biti „veći Papa od Pape“, ali njegovo ponašanje i izjave poodavno traže adekvatan odgovor države ili makar onih koji ga održavaju na vlasti u Pljevljima. Erik Hobsbaum konstatuje da „istorija prestaje da bude od koristi baš u trenutku kada nam je najpotrebnija“. Dario Vraneš je pravi primjer pretvaranja istorije u „proizvodnju maka za heroinske zavisnike“, što bi rekao jedan poznati sociolog. Po principu koji definiše Orvel u djelu „Kultura sjećanja“, „ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“, Dario se dao u dilovanje laži, trujući praznoglavost i neznavenost.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251206201232_7c1275014ef7ea1818f706e4057e0a92bacaa218507186b55be4ce201c2533da" data-rendition-name="original" width="671" height="387" loading="lazy" alt="Vudrou Vilson"><figcaption>Vudrou Vilson</figcaption></figure>  Osnovni instituti socijalizacije (porodica, škola, masovni mediji, državni autoriteti, sistem obrazovanja, političke partije, vjerske zajednice itd.) su ti koji prenose informacije o prošlosti i promovišu zajedništvo u budućnosti. Ukoliko ne postoje izgrađene institucije ili ukoliko ne rade valjano svoj posao, tada imamo neintegrisanu političku zajednicu, unutrašnje suprotstavljenosti i nemogućnost ostvarenja pojedinačnih i zajedničkih interesa unutar ili uz pomoć te zajednice. Za svaku kolektivnu identifikaciju su potrebni masovni mediji (štampa, televizija, film...) i sistem obrazovanja koji doprinose idealizaciji, očuvanju i širenju identiteta, homogenizaciji, ali i podstiču pojedince da kao politički subjekti učestvuju u procesima zaštite i promocije javnog interesa, što, prema Jirgenu Habermasu, pretpostavlja građanski identitet. <h2> REVIZIJA ISTORIJE</h2> Prećerano bi bilo reći da je sadašnja vlast u Crnoj Gori, kao rezultat promjene na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020, isključivo mjera lošeg rada prethodne vlasti. Da bi jedna vlast uspješno gradila društvo koje bi poistovjetilo sopstveni interes sa interesom države u kojoj stiču egzistenciju, ona bi morala imati suvereni uticaj na građane putem obrazovnog, medijskog i naučnog sistema, bez značajnijeg upliva sa strane, koji bi obesmišljavao te napore. Umjesto da suvereno vlada svojim prostorom, Crna Gora više liči na zemlju otvorenu na epidemije izvana tuđeg virusa identiteta, bez obrazovnih i naučnih kapaciteta koji bi se učinkovito suprotstavili takvoj vrsti zaraze, jer je očito da su i sami većinom žrtve te zaraze. Istina je da su „predavgustovske“ vlasti malo vodile računa o svim oblastima koje utiču na odnos građana prema državi u kojoj žive, njenoj prošlosti, baštini, jednom riječju posebnosti koja je izrodila njeno milenijumsko trajanje i u svijetu sveopšti imidž slobodarske tradicije. Posebno je začuđujuća naivnost u odnosu na značaj i uticaj crkve, obzirom na sklonost njenih pacijenata na nekritičko prihvatanje magle koju im prodaju i njenu političku, imperijalnu ulogu u sprezi sa matičnom državom, koju ne skrivaju ni oni, ni političke „elite“ zemlje iz koje dolaze. Osoba čije ime bih rado preskočio, u jednom političkom talk show reče da najmanje jedna trećina sadašnje vlasti pripada ideologiji devedesetih prošlog vijeka, koji baštine ideologiju četničke „homogene Srbije“ i „herojstva“ Ratka Mladića i Radovana Karadžića. „Malo je kume“, što bi rekao jedan od aktera kultnog filma „Lepa sela lepo gore“. Nažalost, u sadašnjim vlastima, isključujući možda Bošnjake u dijelu lažne povijesti, posebno iz vremena od prije 85 godina, većina svoj novoantikomunizam, kojim mnogi peru svoje SKJ biografije, dokazuju revizijom istorije i proglašavanjem saradnika fašista antifašistima. Za takvo nešto njima su uvijek dovoljne bapske priče, dok su im istorijski dokazi uvijek komunistički falsifikati, bez obzira što su njihovi izvori autentični arhivi okupatorskih vojski, poznatih po preciznosti vođenja dokumentacije iz svojih ratnih pohoda. Ne bih se još jednom bavio Pavlom Đurišićem, već sam dovoljno naveo italijanskih izvora o ugovorima koje je sačinjavao sa italijanskom brigadom Venecija i njenim komandantom, hapšenjem od strane Njemaca, razlozima za to, načinom kako se obreo kod Hermana Nojbahera, specijalnog Hitlerovog izaslanika za Balkan, njegovim dogovorom sa Nojbaherom da dobije od Njemaca naoružanje za 5.000 boraca, o Hitlerovom gvozdenom krstu koji je dobio za zasluge za saradnju sa fašističkim okupatorom, o saradnji sa Sekulom Drljevićem i prevarom kojom je izigrao dogovor sa ustašama iz NDH, zbog čega je platio glavom. Pisao sam o njegovim žrtvama iz 1943: Musić M. Begiji (rođena 1943), Šljivo M. Hajriji (1943), Šljuka Š. Emi (1943), Moćević J. Simbuli, (1943) Moćević M. Đuzidi (1943), Čorbo L. Latifi (1943), Musić S. Hajru (1943), Mašović A. Elmasi (1943), Kelemiš J. Rašidu (1943), Sijamić R. Zumri (1943), Mašović DŽ. Hazbiji (1943), Šatara M. Nuri (1943), Hekalo M. Muradifu (1943)... svi zaklani u kolijevkama! FRANCUSKI MEDIJI Zaista mi je smiješno da jedan električar, sa imidžom sijalice, kojeg su nakardni sistem izbora i politička nedoraslost crnogorskog naroda, doveli na mjesto ministra, bivši član SKJ, pokušava da relativizuje činjenice u vezi Pavla Đurišića. Umjesto da se radikalno obračunaju sa revizijom istorije od strane Crkve Srbije, oni slijede njihovu naopaku ideologiju, vjerujući da je glas crkve glas boga. Ako postoji crkva koja je antiteza hrišćanske doktrine, to je Crkva Srbije. Kao da treba biti teološki genije da bi se shvatilo da je svetosavlje jeretičko učenje, potpuno suprotno hrišćanskoj dogmi i jevanđeljima.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251206201232_b4843c6415e6e4c8e61d9f3b91861064797409b12f2d864e4e60bb7f7e0b2218" data-rendition-name="original" width="4410" height="2934" loading="lazy" alt="Francuzi kralju Nikoli"><figcaption>Francuzi kralju Nikoli</figcaption></figure>  Završićemo opet francuskim medijima: „Časopis Annainac des Nationalitės, broj 18,19, od 20. septembra 1918. pod naslovom La vraie Yougoslavie, donosi članak sa potpisom Un Yougoslave: Krupne izmjene je donio veliki rat svima, naročito na jugu Evrope. I Srbija i Crna Gora u svojim ratnim proklamacijama od 1914. istakle su kao glavni cilj oslobođenje svih Jugoslovena. Međutim, jula 1917. srpska vlada objavila je tzv. Krfsku deklaraciju, kojom ište ujedinjenje svega jugoslovenstva pod Karađorđevićima, dakle monarhiju, i to bez prethodnog pristanka cijelog naroda. Zbog toga je krfski pakt izazvao otpor u velikom dijelu nove demokratije jugoslovenske, kako u Evropi, tako i u Americi. Usljed toga je jugoslovenska demokratija uskratila svoj pristanak na krfski pakt, kome je glavni cilj proširenje države Srbije i izlazak na more. Jugoslovenska demokratija ima, međutim, mnogo širi vidokrug. Srbija i Crna Gora jesu tek jedna trećina cijelog Južnog Slovenstva. Usljed toga je nastao nesporazum među Jugoslovenima i, naročito, borba protiv Crne Gore, koja počinje bivati opasna po budućnost Jugoslavije. Otud se pojavila među samim Jugoslovenima. Otud se pojavila ideja federalizma kao jedina koja će moći donijeti sile“. Isti časopis, u svom 20-tom broju od 15. oktobra, u članku pod nazivom Les intrignes et La vėrite A propos du Montenegro, donosi, ukratko, cio istorijat kampanje koja se od 1903. sistematski vodi protiv crnogorske države. „Dva su sredstva upotrebljavana: štampa i teror (bombe, zavjere). Otkako se crnogorska vlada nalazi na tuđem zemljištu udarilo se u klevetanje i intrige. Po svaku cijenu valjalo je Crnu Goru predstaviti kao reakcionarnu, u unutrašnjoj, a kao antinacionalnu u spoljnoj politici. Djela crnogorske vlade dokazuju, međutim, sve obratno! Neprijatelji Crne Gore pokazali su najveći bijes baš onda kad je Kralj Nikola dao zemlji Ustav na široko demokratskoj osnovi. Vidi se da njima nije stalo do unutrašnje politike crnogorske, nego do - nečega sasvim drugog! Što se tiče spoljne politike klevetnici kleveću mada je Kralj Nikola 1912. prvi oglasio rat Turskoj, i mada je 1914. prvi oglasio rat Austriji i pritekao Srbiji u pomoć! 'Izdao je' vele 'Saveznike 1915'. Međutim crnogorska vojska spasla je srbijansku vojsku od konačne propasti, jer je osigurala odstupnicu. Crnogorci su vazda spremni sve odnosne dokaze podnijeti istražnoj međunarodnoj komisiji na uvid i presudu, jer znaju da se nemaju česa bojati od pravednog suda. Ne, ne, cijelom klevetanju je bila cilj to, da se uništi jedan konkurent koji smeta imperijalizmu izvjesnih vlasnika balkanskih. Kad bi odnosna dokumenta iznijela na javnost, to bi bila jedna crna stranica među svijetlim stranicama ovoga rata“.

Slobodan Jovanović

Istorija kao mak za heroinske zavisnike

Ovogodišnji Međunarodni diplomatski bazar, koji je već poprimio odlike tradicije, u nečemu ipak nije tradicionalan, a za to se potrudila supruga predśednika svih kleronacističkih Srba u Crnoj Gori i Ervina Ibrahimovića. &nbsp;Naime, ona je izrazila „zadovoljstvo“ zbog prisustva različitih kultura, boja i ukusa, kao njen domaćin na Beograskom sajmu vina, u stilu „ono…kako ti sve znaš…“. Teško je pisati na ovu temu a ne narušiti vlastiti osjećaj i prirodu džentlmena, no ipak ću pokušati da se zadržim u tim okvirima…
Gospođa Predśednikovica, koja je u javnom životu dobila nepostojeću titulu „prve dame“ izjavi vrlo „dvośeklo“ da je „upravo kulturna raznolikost naše najveće bogatstvo“ i tu je prisustvo, u najvećem dijelu pripadnica ljepšega pola, diplomatskih predstavništava u Crnoj Gori, poslužilo kao paravan da pokuša „prešminkati“ aparthejd zbilju Crne Gore u kojoj, na unutrašnjem planu, ne postoje kulturne različitosti; postoji samo oktroisana klerošovinistička, srednjovjekovna srpska &nbsp;monolitnost, na čijoj mračnoj energiji je i njen suprug postao, kako već napomenuh predśednik svih Srba u Crnoj Gori i Ervina Ibrahimovića!
Čitajući izlaganje „prve dame“ i ono đe spomenu „gradeći mostove razumijevanja…“ itd. nekako nijesam mogao odoljeti, a da me to asocijativno ne poveže sa nekim ovdašnjim mostovima, a valjda su i ovi metafizički na Bazaru „ovdašnji“, koji o svemu govore ali ne o razumijevanju, i ne o prijateljstvu, i ne o raznolikosti kultura , već o unisonosti sa predznakom zločina i ideologije „krvi i tla“! Pitanje od „milion rubalja“ jeste: Radi li se tu o mostu „Kralj Petar Karađorđević“, mostu „Kralj Aleksandar Karađorđević“ ili &nbsp;mostu koji će povezivati Lušticu sa Herceg Novim, kome bi prema &nbsp;aktuelnim ideolozima najviše priličilo ime Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. Kako su obojica trenutno „službeno odsutni“, može i Vojislav Šešelj! On nije zauzet, a Pipun bi to mnogo volio! Možda se ipak radi o mostovima na kojima je ta ideologija zvjerski ubijala „lažne ljude, lažne vjere“ &nbsp;i bačala ih u rijeku! Da sam &nbsp;se nekim slučajem &nbsp;probudio iz dugogodišnje kome, i da je prvo što sam čuo govor Predśednikovice, pomislio bih da sam se našao u nekom „čardaku ni na nebu ni na zemlji“ u kome redovno muzemo kanarince pa nam ne fali ni „’tičjega mlijeka“, a protiv zagađenja vazduha redovno „sijemo“ sadnice borova i ostalih četinara, kako reče šef Manastirstva poljoprivrede. Eto i većina uvaženih diplomata „širom zatvorenih očiju“ gleda ovaj sunovrat u koji nas vodi domaćin Predśednikovice i njegova ostroška družina! Kad smo već kod „raznolikosti kultura“ zna li „prva dama“ da nacionalnim Crnogorcima nije dozvoljeno afirmisati svoju književnost i kulturu uopšte, po cijenu da se na konkursima u Manistirstvu (ne)kulture i medalja mora pribjeći krađi dokumenata, kako bi se, kao nedavno, eliminisalo Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK) a time, naravno i najznačajniji, brojni poslenici crnogorske kulture. Sa druge strane, ne morate ni napisati knjigu, a za nju &nbsp;ste sigurni dobitnik najprestižnijeg nacionalnog priznanja sa velikom novčanom nadoknadom i izvjesnim takođe velikim doživotnim novčanim prihodima. I to &nbsp;nije sve! Možete, na najvulgarniji način ponižavati i pljuvati po ovoj državi i svima koji ne pripadaju srpskom nacionalnom korpusu, raspiriviati vjersku i nacionalnu mržnju, i postajete kandidat za spomen obilježja i najznačajniji državni orden!
Prosto se, ali zaista, ośećam loše što ove riječi upućujem jednoj dami, ali ne osjeća li ona koliko ovakvim izjavama licemjerno ponižava sve nas koji nemamo „Moleban spomenice“? Zato, nekako suludo vjerujem da će kao majka shvatiti da i đeca naše đece imaju neke majke, kojima zbog svega ovoga i ove hipokrizije nije dobro!
Pozdavite supruga i podśetite ga da se, i meni i još sedmorici Cetinjana već treća godina sudi zbog toga što smo iskoristili Ustavom zagarantovano pravo protesta, a u vezi sa onim „domoljubnim“ iskazom: „Što ako pogine deset Crnogoraca“, prije nego što su nas zasuli bojnim otrovima, topovskim udarima i gumenim mecima, sa zaprijećenom kaznom do 5 godina zatvora! I to nije najgore, gospođo Predśednikovice! Najgore je što je Vaš Jakov iskoristio svoj uticaj i nafigao policiote da nas utuže, jer smo ih navodno ugrozili, a on „ni luk jeo, ni luk mirisao“! Bio bih Vam neobično zahvalan, &nbsp;kada bi pokušali da, na samo par minuta, ali samo par, i iskreno, ako to možete, stvari posmatrate iz ovoga ugla! Neće vam biti dobro, kao što zaslugom politike Vašeg domaćina i ostalih kvislinga ni našim majkama nije dobro, đe gođ da su, sa ove strane ili u Vječnosti!

Portal ETV

Bazar licemjerstva

06.12.
12:56h
Kada mi je čuvena Ana Vuković pročitala dio krivične prijave MUP-a RCG, koju je potpisao onomad Dževad Kožar, a odobrio Rajko Malović, u kojoj je pisalo da sam Moldavku S.Č. kupio u Baru za 2000 maraka (malo li je) od Bajrama Orahovca, vjerujte mi na riječ, manje sam bio iznenađen od onoga što sam čuo juče.
Kada su mi dvojica specijalnih tužilaca nakon što je saslušan posljednji svjedok u krivičnom predmetu protiv Ubović Ranka i Ivanović Vladana i nakon što sam im kazao da obavijeste sudije da je otpao pritvorski osnov, kazali - citiram:
"A, ne, postoje i neki uslovni razlozi za njega".
Dakle, drage kolege, na znanje vam.
Da postoje razlozi za pritvor i van norme iz člana 175 ZKP. Čisto da ste upućeni.
Dobro, nigdje nikada zakoni svjetski to ne pominju, ali smo ih juče uveli.
Koji ti je pritvorski osnov, pita pritvorenik cimera u Spužu. Ovaj odgovara - uslovni.
Onda onome ko je postavio pitanje ne bude dobro. Iako je, recimo, po zanimanju šumar.
Priznajem.Na mah sam pomislio da su Ubović i Ivanović možda tražili da ostanu i kad osnov određen rješenjem o određivanju pritvora otpadne.
Jednostavno, dopalo im se. I sljedstveno tome, ne izlazi otud.
Meni je iskreno samo jedno žao. A to je što pristojni, obrazovani i uljudni momci koji znaju svoj posao - tako olako bez neke, gaje kod sebe nagon koji zbog funkcije koje obnašaju može da bude pretežak za ljude.
Ili to zavisi - ko su ljudi. Ko je čovjek.
Ugodi zakonu - a ne nekim ljudima. Makar bili Demokrate.
P.S: Pekić u "Kako upokojiti vampira" napisa "Najbolje ideje se često dave u odvratnom mulju lojalnog odobravanja".
I jedna digresija za P.S.2: 
Pročitao sam juče saopštenje za javnost B. Bogdanovića oko Aca Mijajlovića i protesta povodom masakra na Cetinju i iznova se sjetih Kundere: "Na Vroclavskom trgu jedan čovjek povraća. Potpuno te razumijem, dobaci mu prolaznik".

Uslovni razlog za pritvor

Danas je tačno dva mjeseca otkad je Specijalno državno tužilaštvo, preko svog sredstva, lansiralo patku o uređivačkim poduhvatima Aca Mijajlovića u grupi glasila, uključujući i Antenu M. (O drugima, možda, drugom prilikom, danas o nama.)
Na to sam, vodeći računa da budem jasan i da adresi čuvam obraz kao što ga čuva ona meni, odgovorio da - SDT laže!
Dva mjeseca u Crnoj Gori traju duže nego iđe, pa, ako je neko zaboravio, rekoh - da podsjetim. I na podvalu i na odgovor.
Jer, nama je ovo jako važno, zato nikako ne bih da ovu stvar koja stoji između Antene M i SDT popadne prašina. Ili da ispadnemo pristalice maksime - "u ćutanju je sigurnost". Takvoga sadržaja nije bilo u našem programu 31 godinu, neće ni sad. 
Istina, u prethodna dva mjeseca, na tu su pravnu paškvilu sa pozajmljenim potpisnicima, za račun SDT, podsjećali neki "novinari" i neki političari. Ali, na to kevtanje ne reagujem. Nijesam ja šef šinterske službe, nego glavni urednik Antene M. 
Elem, ni pisma, ni razglednice, iako je zvanični portparol SDT najavio poziv na saslušanje. U svojstvu svjedoka, ako dobro pamtim. Subjektivno, davno je to bilo.
Pravilno, dakle, zaključujete da nestrpljivo iščekujem susret sa kreatorima podvale o uređivačkom uticaju Aca Mijajlovića na Antenu M.
Prvo, zbog ljudske potrebe da im u lice kažem šta mislim o tužiocima koji djelove privatne telefonske komunikacije manipulativno pakuju s ciljem da uprljaju kritičare njihovoga rada. (A junački ćute dok se, na njihove oči i uši, fašizam izliva po Crnoj Gori, koje sve manje ima.) 
Drugo, da konačno mogu da tužim Miroslava Turkovića, Ivanu Petrušić Vukašević i Jovana Vukotića, tužioce koji su stavili potpis ispod Naredbe za sprovođenje istrage. Pa taj džak perja uvalili u prljave, za klevetu višestruko osuđivane ruke i naredili da se pušta niz (v)etar. 
Svezali oni svoje kerove ili im nastavili bacati koske, isto im se hvata, posljednju riječ o ovom slučaju daće sud. A sud, još uvijek, čak i u Crnoj Gori, sudi na osnovu dokaza, a ne na osnovu ukaza.

Čekajući poziv SDT

Kaže jedna poslovica: “Ne ruši mostove za sobom, možda ćeš se jednom morati vratiti”. 
Dario Vraneš izgleda nikada nije čuo za tu misao. Kao što nije ništa naučio ni iz primjera svojih prethodnika koji su tuda prolazili prije njega. Svi su oni bili dobri dok su služili — dok su imali za šta da posluže. Onog trenutka kad više nijesu bili potrebni, odbačeni su kao stare, islužene krpe.
Kažu da izdajnici žive kratko u tuđoj milosti, a dugo u sopstvenoj sramoti. I nije ono što Vraneš danas govori i radi ništa novo: već smo to slušali od desetina drugih koji su posljednjih godina izmiljeli i pokušali da lažima zamijene istinu. Novo je samo jedno — da je čovjek takvog profila predsjednik opštine iz koje se ne odlazi nego bježi.
Pljevlja su opština koju je u proteklim decenijama napustio ogroman broj ljudi. To više nije vijest — to je trend. Novost je da država prvi put ima premijera - Pljevaljaka. Čovjeka sa, kako vole reći, “japanskim mindsetom”, ali ipak Pljevljaka. Njih dvojica — premijer i predsjednik opštine — djeluju kao potpune suprotnosti. Prvoga, formiranog dugim životom u inostranstvu, „velike” teme uopšte ne zanimaju. Na ozbiljne incidente, čak i na pokušaje ubistava i linča na nacionalnoj osnovi, reaguje podsmijehom, kao da ga se ništa ne tiče. Kao da mu niko nije javio da je nadležan upravo za to.
Vraneša, s druge strane, isključivo zanimaju te “velike teme”, do te mjere da ih sam proizvodi — ofarbane nacional-šovinističkom bojom i obilato natopljene lažima, jer jedino tako može da objasni ono čemu teži. Ili, bolje rečeno, ono za šta je plaćen (ne mislim na platu iz budžeta, makar ne ovog našeg).
A ipak, imaju oni jednu zajedničku osobinu: oba su potpuno nezainteresovana za razvoj Pljevalja i život Pljevljaka. Toliko da ne pokušavaju da urade ama baš ništa. Vraneš, ljekar, nije reagovao ni kada je u pljevaljskoj bolnici nestalo osnovnih sredstava za rad i normalno funkcionisanje. Umjesto da brine o zdravlju svojih sugrađana, on u kabinet kači fotografije ratnih zločinaca, preimenuje ulice po drugim koljačima i organizuje posijela u slavu trećih. A sve u sreći i veselju što takvih “junaka” ima dovoljno za još dva mandata. Jedino je sporno — hoće li nakon ta dva mandata uopšte biti naroda da mu prisustvuje, ili će svi otići onim istim mostom sa početka priče, tražeći zdrav vazduh, pun frižider i bolnicu u kojoj se skalpeli ne prokuvavaju kao u srednjem vijeku.
<h2>Mostovi kojima daju imena — narod prelazi u jednom smjeru</h2>
Možete nazvati most kako god hoćete — narod će prelaziti svojim poslom i naumom, a on je svim isti – samo otići šta dalje. 
Ali narod ide u jednom smjeru: ka boljem životu. Ka gradovima koji nude budućnost, a ne mitove, pozajmljene zastave i izmišljenu istoriju.
Kad sljedeći put neko stane pred mikrofone da objavi novo “veliko” ime, sjetite se: naziv samo sakriva prazninu. A kada je praznina ogromna — nijedno ime joj ne pomaže. Samo što će ta sljedeća najava odzvanjati praznim ulicama, poput aveti, poput ničega.
Valjda Vraneš misli da njegovim sugrađanim fali zastava a ne radnih mjesta, misli i govori da je pripadnik ugroženog naroda, ne shvatajući da je pripadnik političke elite koja je ugrozila perspektivu mladima.
I, dok on bezuspješno traga za nekim fantomskim „istorijskim pravdama”, njegov grad tone u zaborav. Onaj koji plaši da preraste u vječan i nepovratno sjećanje.
I dok Pljevlja ostaju bez ljudi, politika im nudi samo predstave: zakletve, kamere, parole, starinske mantre o “braći” i “slavnoj prošlosti”. Ali život ima svoj tempo: rudnici se gase, preduzeća propadaju, mladi pakuju kofere, putevi sve više zaobilaze, a oni koji ostaju preživljavaju na ivici nade.
<h2>Most nad vodom koji vodi van</h2>
Možeš most nazvati Svetosavskim, Aleksandrovim, Ujediniteljskim… možeš ga oblijepiti simbolima i parastosima. Ali kada padne mrak i kada oni isti “čuvari tradicije” zasjednu u fotelje, narod se rasporedi na dvije strane, ali ne na zelenaše i bjelaše, ne ni na partizane i četnike, ne više ni na depesovce i on druge, već na: one koji ostaju iz nužde jer nemaju đe, i one koji odlaze.
I tada svaka “velika priča”, svaki nacionalni projekat i svaka parola ostaju samo to - dekor za prazne džepove i prazne duše.
A most? Most služi da se pređe. I kad je jedina prava destinacija preko njega - odlazak, onda je jasno čemu taj most služi.
U politici je lako graditi mostove od riječi, laži i simbola.
Teže je izgraditi most koji zadržava ljude.
A Pljevlja, sa ljudima koji odlaze i vlastima koje se bave svime osim Pljevljima, stoje upravo na tom raskršću.&nbsp;
I zato: ne ruše se mostovi samo iza onih koji izdaju i koji neće imati čemu da se vrate — ruše se i pred onima koji ne znaju šta znači biti odgovoran za svoj grad i svoj narod.

Ne ruši mostove - možda ćeš ih jednom morati preći

Dana 4. decembra 2025. godine, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti Rusije Dmitrij Medvedev zaprijetio je Briselu na svom Telegram kanalu da povrat ruske imovine, ako se ona obezbijedi Ukrajini, neće biti putem sudova, već kroz „stvarne reparacije u naturi“. „Ako Evropska unija, koja poludila i dalje pokuša ukrasti rusku imovinu blokiranu u Belgiji izdavanjem takozvanog kredita za reparacije, takve akcije u okviru međunarodnog prava mogu se kvalifikovati kao posebna vrsta casus belli sa svim posljedicama koje slijede za Brisel i pojedinačne zemlje EU. A onda se povrat tih sredstava možda više neće odvijati putem sudova, već kroz stvarne reparacije koje će poraženi neprijatelji Rusije platiti u naturi“, napisao je Medvedev. Naravno, takve akcije EU se ne mogu kvalifikovati kao izgovor za rat, ali Medvedev je očigledno pomiješao međunarodno pravo sa sistemom koncepata gangsterskog Sankt Peterburga iz prve polovine 90-ih godina prošlog vijeka, gdje je aktivno djelovao uz Putina.
Nakon početka potpune ruske invazije na Ukrajinu, EU je zamrznula preko 200 milijardi eura ruskih državnih i privatnih sredstava pohranjenih u Evropi. Najveći obim imovine koncentrisan je u Belgiji. EU smatra korištenje zamrznute ruske imovine jednim od ključnih mehanizama za finansiranje Ukrajine, posebno u obliku takozvanog reparacijskog kredita. Istovremeno, ovo pitanje je kontroverzno među državama članicama EU zbog pravnih rizika i potrebe za pronalaženjem ravnoteže između principa jednoglasnosti i potrebe za brzom podrškom Kijevu. Glavni protivnik davanja reparacijskog kredita Ukrajini na račun ruske imovine je Belgija. Belgija zahtijeva veće garancije od zemalja EU u vezi sa kreditom za Ukrajinu od 140 milijardi eura na račun zamrznute ruske imovine. Belgijska vlada strahuje od komplikacija ako se kredit ne realizuje ili ako Moskva preduzme mjere protiv Belgije. Zbog toga se predstavnici EU i belgijske vlade do kraja još ne mogu dogovoriti.
Pitanje zamrznute ruske imovine i njene moguće upotrebe u podršku Ukrajini jedno je od najbolnijih za Kremlj. Ova sredstva se u Moskvi doživljavaju kao vlastiti resurs i simbol suvereniteta, pa svaka zapadna inicijativa za njihovu preraspodjelu izaziva oštro negodovanje. Istovremeno, pokušaj transfera ruske imovine Ukrajini u obliku reparacijskog kredita pokazuje želju međunarodne zajednice da pronađe efikasne mehanizme za kompenzaciju gubitaka od agresije. Medvedeve prijetnje ratom su oblik psihološkog i političkog pritiska na EU. Takve izjave imaju za cilj posijati strah od eskalacije i natjerati Brisel i druge prijestolnice da oklevaju da koriste zamrznutu imovinu. Kremlj sistematski koristi retoriku casus belli kako bi stvorio atmosferu neizvjesnosti i potkopao jedinstvo zapadnih partnera. Medvedeva izjava došla je u kontekstu teških pregovora o reparacijskom kreditu za Ukrajinu, koje prate sporovi između zemalja EU. Kremlj pokušava iskoristiti nesuglasice unutar Evropske unije, povećavajući strahove od mogućih pravnih i političkih posljedica. Dakle, Moskva nastoji oslabiti podršku Kijevu i zadržati pristup kontrolisanoj imovini u budućnosti. Medvedeve prijetnje su također osmišljene da uspore formiranje dugoročne finansijske arhitekture podrške Ukrajini. Rusija shvata da ako EU može stvoriti stabilan mehanizam za korištenje imovine, to će Kijevu osigurati rezervu resursa za dugi niz godina. Stoga Moskva pokušava poremetiti ili barem odgoditi proces donošenja odluka, koristeći zastrašivanje i pravne manipulacije.
04.12.2025. web stranica NKnews objavila je članak u kojem se analiziraju pregovori između Ruske Federacije i DNRK u Moskvi, koji se održavaju kao redovna sjednica međuvladine komisije o ekonomskoj saradnji između Rusije i Sjeverne Koreje. Sastancima prisustvuju ključni ruski zvaničnici odgovorni za prirodne resurse i energiju. Strane pripremaju proširenu saradnju, otvarajući Rusiji pristup prirodnim resursima DNRK-a, a Sjevernoj Koreji pristup ruskoj tehnologiji, energetskim zalihama i logističkim rutama. Sporazumi bi mogli ojačati ne samo ekonomsku, već i stratešku međusobnu podršku između Moskve i Pjongjanga. Za Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike u Istočnoj Aziji, ovo prijeti i jačanju raketnog i nuklearnog potencijala DNRK-a i pojavi novog strateškog saveza Rusija-Sjeverna Koreja koji bi mogao djelovati kao "most između Evrope i Azije" za zaobilaženje sankcija, trgovine, oružja i utjecaja. Saradnja u oblasti resursa i energije način je za Moskvu i Pjongjang da zaobiđu međunarodna ograničenja. Ako takve sheme postanu sistemske, sankcije osmišljene da odvrate DNRK i Rusku Federaciju izgubit će svoju efikasnost, a strategija sankcija SAD-a kao sredstva odvraćanja bit će potkopana. Kroz ovu saradnju, DNRK može dobiti nove tehnologije, logističku podršku i iskustvo koje će povećati njenu sposobnost izvođenja provokacija ili agresije, kako protiv američkih saveznika u regiji, tako i potencijalno protiv samih SAD-a ako politika Pjongjanga postane agresivnija. Saradnja sa DNRK-om mogla bi omogućiti Ruskoj Federaciji da nastavi rat u Ukrajini, a također i da u budućnosti stvori azijsko-pacifički front. Sjedinjene Američke Države bi se mogle suočiti s izazovom kada budu morale istovremeno reagovati u oba regiona.
Nakon potpune invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, DNRK je postala značajan dobavljač municije, raketa i vojnog osoblja Moskvi. U periodu 2024.-2025., isporuke artiljerijske opreme i municije, posebno granata velikog kalibra iz DNRK-a, pomogle su Ruskoj Federaciji da održi visoku stopu artiljerijske vatre na frontu. Sjevernokorejske trupe bile su uključene u operacije protiv Ukrajinskim odbrambenim snagama u Kurskoj oblasti i trenutno pokrivaju područja u blizini granice i grade utvrđenja u tim područjima. Zauzvrat, Ruska Federacija obezbjeđuje DNRK gorivo, pomoć u modernizaciji energetskih i drugih civilnih objekata, te vojnu tehnologiju, uprkos međunarodnim sankcijama protiv Pjongjanga. Iako je ukupni obim službene trgovine između zemalja i dalje mali, vojna saradnja i isporuke oružja su mnogo veće. U azijsko-pacifičkoj regiji, DNRK se već smatra ključnom prijetnjom: njene rakete, raketni programi i demonstracijski testovi izazivaju zabrinutost među susjednim zemljama. Podrška Ruske Federacije uništava motivaciju Pjongjanga da pregovara sa Sjedinjenim Državama o denuklearizaciji ili stabilizaciji. To otežava Washingtonu kontrolu regionalne sigurnosti i politike prema DNRK.
03.12.2025. Asharq Al-Awsat izvještava da ruska vojna baza u Port Sudanu postaje direktna prijetnja Sjedinjenim Državama, jer učvršćuje poziciju Moskve na Crvenom moru - na strateškoj tački koja joj omogućava kontrolu pristupa Sueskom kanalu i značajnom dijelu svjetske trgovine. Stalno prisustvo ruskih brodova, posebno onih s nuklearnim oružjem, stvara uslove pod kojima Washington gubi svoju operativnu prednost i slobodu manevrisanja u strateškom koridoru između Afrike i Bliskog istoka. Takav mostobran omogućava Kremlju da utiče na morske rute, zaobiđe pritisak sankcija i koristi regiju kao polugu u bilo kojoj krizi koja direktno utiče na američke interese i ograničava sposobnost Sjedinjenih Država da oblikuju pravila igre u ovom dijelu svijeta. Raspoređivanje ruskog pomorskog kontingenta u Sudanu uklapa se u dugogodišnju strategiju Moskve da se učvrsti na jugoistočnom krilu globalnih trgovačkih ruta. Kontrola obale Crvenog mora oduvijek je bila privilegija onih država koje su u stanju osigurati sigurnost transporta energije, kontejnerskog prijevoza i vojne logistike između Mediterana i Indijskog okeana. Dodavanje ruske infrastrukture ovom strateškom čvorištu stvara priliku da utiče na kretanje brodova u području gdje obično djeluju američke i savezničke grupe za stalno prisustvo. Blizina ulaza u Sueski kanal povećava važnost ove tačke: svaka država sa stalnom vojnom platformom tamo dobija mogućnost da posmatra, bilježi i potencijalno odvraća aktivnosti flota koje osiguravaju funkcionisanje pomorskih komunikacija između Evrope i Bliskog istoka sa Azijom. Za Washington to znači pojavu igrača koji može koristiti sudansku obalu ne samo kao mjesto za popravku i dopunjavanje goriva brodova, već i kao centar sposoban da izvrši pritisak u osjetljivoj regiji gdje se američka politika oslanja na stabilnost ruta i brzinu prebacivanja snaga u slučaju krize. Prisustvo u Sudanu stvara novi kanal za Moskvu da uđe u regije gdje je konkurencija sa SAD-om tradicionalno bila ograničena na diplomatiju i ekonomiju. Prisustvo vojne infrastrukture u Crvenom moru daje joj mogućnost da taj utjecaj prevede u praktičnu ravan, posebno korištenjem obavještajnih podataka i praćenja brodova kako bi se brzo ispravio utjecaj sile u pravim trenucima. Ovaj model omogućava Kremlju da djeluje ciljano, bez pribjegavanja eskalaciji velikih razmjera. Uključenost Sudana u odbrambenu saradnju s Rusijom jača trend u kojem države s nestabilnim političkim sistemima traže podršku izvan okvira partnerstva sa Sjedinjenim Državama. To Moskvi daje priliku da ponudi uvjete koji povećavaju ovisnost lokalnih elita o ruskim isporukama i uslugama, što u budućnosti otežava američke pokušaje konsolidacije jedinstvenog pristupa sigurnosti u regiji. Postepeno pomicanje ravnoteže interesa smanjuje sposobnost Washingtona da koordinira djelovanje partnera u zoni Crvenog mora. Finansijska dimenzija sudansko-ruskog sporazuma otvara Moskvi pristup dodatnim izvorima resursa, posebno zlatu, koje pod sankcijama postaje alternativno sredstvo za obnavljanje rezervi. Konsolidacija ruske baze na sudanskoj obali predstavlja novi izazov za Sjedinjene Američke Države, vezan ne samo za vojne rizike, već i za promjenu ponašanja regionalnih igrača, koji imaju tendenciju da prilagode vlastite političke i sigurnosne orijentacije kada se u regiji pojavi sila sposobna da pruži alternativne mehanizme podrške. Kao rezultat toga, američke inicijative zahtijevaju veće političko i resursno učešće kako bi se održala prethodno uspostavljena sfera utjecaja.

Medvedev ucjenjuje Evropu

Srbijanski dan mrmota, započet rušenjem nadstrešnice novosadske železničke stanice, ušao je u 14. mesec. Od 1. novembra 2024. Srbija se budi i leže u istom. Građani zahtevaju odgovornost, kako za pad nadstrešnice, tako i za brojne nezakonite postupke posle toga; vlast odbija da se o odgovornosti uopšte i govori, praveći „kontramitinge“ i optužujući „blokadere“ za rušenje države po – to je poznati recept već 35 godina – receptu stranih (zapadnih) sila zaverenih protiv Srbije.
O sudbini 12 uhapšenih malo se zna, osim da je danas većina na slobodi. I da predsednik Srbije Aleksandar Vučić koristi svaku priliku da ih opravda i istakne njihove kvalitete. A za čoveka koji ima u proseku jedno TV pojavljivanje dnevno, te su prilike zaista česte.&nbsp;
Činjenica jeste da proces utvrđivanja odgovornosti tapka u mestu, opstruiran sa više adresa, što nagoni na sumnju da vrhu države i nije baš stalo da se sve to rasplete. Samo je jedna nezavisna, ad-hok komisija izašla sa zaključcima koji nesumnjivo optužuju najviše državno rukovodstvo.&nbsp;
Logika, zato, navodi na pomisao da razlog za tu državnu opstrukciju može da bude samo jedan. Jer, posle tragedije u Hong Kongu ovog novembra, uhapšeno je (dosad) 27 ljudi, s optužbama za nehatno ubistvo i korupciju, i na tome insistira upravo politički vrh. Zbog rušenja mosta i pogibije u Đenovi 2018. - što su srbijanska vlast i njena propagandna sredstva koja se lažno predstavljaju kao mediji često pominjali kao opravdanje „dešava se“ – na optuženičkoj klupi se našlo 59 ljudi, a proces ima podršku iz samog vrha države. Samo u Srbiji politički i državni vrh ponaša se sasvim suprotno.
U međuvremenu, od novosadske tragedije naovamo, obrušilo se bar deset plafona u raznim sveže renoviranim objektima škola i domova zdravlja u Srbiji. Srećom, epilog je samo nekoliko lakših povreda. Otkriveno je da je i nova železnička stanica u Beogradu potencijalna opasnost, jer zbog težine četvorostruko više izgrađenih komercijalnih sadržaja u odnosu na dozvoljeno projektom – pucaju noseći stubovi nad peronima. Zapažena su i oštećenja na infrastrukturnim objektima novootvorene brze pruge ka Subotici; konstatovano i da je pruga puštena u rad, a da je većina zgrada stanica na trasi nebezbedna. I tako redom.
Možda bi se neupućeni čitalac prevario da pomisli da je neko odgovarao bar zbog nekog od tih propusta, upravo posle strašnog iskustva iz Novog Sada. Ne, niko. Umesto otklanjanja, „feleri“ se zamazuju da ne budu vidljivi. I na već pomenutoj stanici u „Prokopu“, ali i na tunelima (na političku silu u saobraćaj puštene) deonice auto-puta do Požege – gde su, dok drugi problemi nisu zaokupili javnost, instalirane stalne ekipe hitne pomoći i vatrogasaca, da zamažu oči.
Najnoviji slučaj neznanja, ošljarstva ali i moguće korupcije, desio se nedavno kod Centra izvrsnosti u Kragujevcu. Srećom, obrušavanje puta prošlo je bez žrtava, jer još nije otvoren. Navodno, započeta je istraga, ali, javnost u Srbiji je opravdano sumnjičava u pogledu njenog epiloga. Jer, u Srbiji se godinama ništa ne radi, a da nije pod direktnim učešćem ili bar kontrolom ljudi iz vladajuće stranke. U tome skoro po pravilu ima kršenja zakona, ali nikad niko nije odgovarao, sem u nekoliko slučajeva kada je zbog velikog uznemirenja javnosti bilo nužno „podmetnuti“ žrtvu – koja je za to dobro nagrađena.
<h2>Šta će se još srušiti?</h2>
I nisu samo to razlozi zbog kojih se u javnosti sve otvorenije i hrabrije uz nazive Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije upotrebljava akronim OKG (organizovana kriminalna grupa). Treba da se setimo noćnog „krečenja“ prostorija Državne lutrije u režiji naglo afirmisanog beogradskog advokata, koga ćemo kasnije još jednom pomenuti. Pa da se prisetimo slučaja Koluvija i „Jovanica“, sa silnom drogom, čiji je epilog takav da se policajci koji su sve otkrili sada proganjaju, a glavni kriminalni akter sa slobode svima smeje i „podbada“. Ili, kad smo kod slobode – kada je kum predsednika države i direktor „Elektromreže“ iz 2012, a sad „uspešni biznismen“ – moguće pijan i drogiran - slupao „meklaren“ i povredio dve osobe, što je zataškavano, a na kraju je slučaj tiho zastareo. Da dalje ne pišemo.
Znajući sve to, znajući kako se u Srbiji dobijaju poslovi – jer to više i nije tajna, znajući da se „leks specijalisi“ donose zloupotrebom skupštinske većine zarad privatnih finansijskih interesa... nekako je logično da običan narod strahuje šta će još da se obruši od onoga šta su gradili naprednjaci i ortaci u ovih 13 godina nekontrolisanog uživanja vlasti. I sve češće i glasnije ukazuje se da je prvo šta su naprednjaci srušili – država i sistem.
A i za to je primera na svakom koraku. Najnoviji je slučaj kada je ministar kulture Nikola Selaković, u svojstvu osumnjičenog, dobio poziv Tužilaštva za organizovani kriminal (TOK) na saslušanje zbog „Generalštaba“. U čijem je slučaju, izgleda, kraći spisak zakona koji nisu prekršeni, od onih koji jesu - sve da bi se zetu Donalda Trampa namestio posao na najatraktivnijoj lokaciji u centru Beograda. I to posao za koji je dokazano da će Srbija biti u debelom minusu, dok bi Džared Kušner ostvario ogromnu dobit.
Uglavnom, Selaković (inače, ministar pravde u vreme imenovanja tih tužilaca) se najpre nije odazvao na poziv – uz salvu uvreda na račun TOK i besprizornu kampanju iz onoga što se u Srbiji na žalost zove medijima – a onda je po završetku radnog vremena otišao u TOK, tek da bi mogao da ponovo u stilu Aleksandra Vučića izvređa tužioce kako „ne rade“, da im preti kako će „oni njih hapsiti“ i da „objasni“ kako on nije meta, već sam Vučić. Uz njega je bio već pomenuti noćni moler Državne lutrije, advokat Vladimir Đukanović, koji je – gle čuda – zastupao sve dosad za nešto optužene partijske drugove, i kojima se procesi nikad nisu završili ili se nisu završili osudom.
Stvari su se uozbiljile, a strasti splasnule, kada je TOK izdao nalog za privođenje Selakovića. Tada je očigledno procenjeno da je bolje da se odazove na poziv. Јer, ako bi SNS dopustio da ga policija privede to bi bio krah za organizaciju kojoj je modus vivendi da čuva svoje članove šta god uradili, a ako bi odbila da to učini usledio bi potpuni društveno-politički kolaps srpskog društva, jer policija ne radi posao zbog kog postoji.&nbsp;
Najzad, šteta i ne mora da bude prevelika, jer ministar može da se pozove na imunitet, a baražna vatra iz onoga što se zove medijima lako će u tom slučaju „pokriti“ glasove onih koji bi u tome pronašli krivicu. Svojevrsdnu generalnu probu imali smo ovih dana, kada je „glavnoj urednici“ veb-sajta nekad uglednih dnevnih novina iz doba SFRJ odrezana prvostepena kazna od godinu dana zabrane obavljanja te delatnosti, zbog uvrede advokata Zdenka Tomanovića. Iz svih „oružja“ udarilo je po „sudijama – blokaderima“, javilo se i Ministarstvo informisanja i telekomunikacija tvrdnjom da je „jasno i nedvosmisleno“ reč o „političkoj presudi i otetom pravosuđu“, a čak je i Sandra Božić, potpredsednica vojvođanske vlade, ispalila optužbe iz svih cevi.
No, već samim pozivom na saslušanje ozbiljno je ugrožena doskora nedodiriva naprednjačka organizacija, pa se brže-bolje pristupilo još jednom „demokratskom nasilju“ u Skupštini. Predložene su hitne izmene Zakona, kojima bi se TOK ukinuo kao „nepotreban“, zajedno sa Tužilaštvom za ratne zločine. I sve tužilačke stvari poverile podobnom tužioicu, baš kako je nedavno učinjeno u slučaju nedovoljno lojalnih policijskih jedinica.
<h2>Izborno nasilje&nbsp;</h2>
Nasilje u Skupštini nije jedino ovih dana. Bilo ga je, u svakoj mogućoj formi, na nedavno održanim lokalnim izborima u tri srpske opštine. Glasanje u Mionici, Negotinu i Sečnju više je ličilo na ratno stanje ili okupaciju, nego na demokratski proces. Ta tri mesta bila su „okupirana“ aktivistima vladajuće stranke iz cele Srbije, a oni odavno državne resurse koriste kao lične, pa su tu bila i vozila javnih preduzeća i vozila bez tablica. Iz njih su izvirivali revnosni „zupčanici sistema“ sa biračkim spiskovima, koji, jasno je, ne mogu da budu u legalnom posedu nikome sem članovima biračkih odbora.&nbsp;
Sa druge strane, članovi posmatračkih misija nisu smeli ni da izvire iz svojih vozila, od nasilnika koji su ih u tome sprečavali i fizički. Policija – sada već tradicionalno – nije reagovala, pa je većina posmatračkih misija obustavila rad usred izbornog dana. Sada bez ikakvog skrivanja, kroz ova tri mesta defilovali su banditi maskirani fantomkama, koje se policija pravila da ne vidi. Valjda im je svrha bila da podsete birače u tri opštine na tri kraja države da će kamere ono malo nezavisnih medija i posmatrači otići, a da onda ostaju na milost i nemilost bitangama svake fele. Onima koje je režim pustio s lanca pre godinu dana, kad građani nisu prihvatili objašnjenje da se padovi nadstrešnica dešavaju svuda.
Istini za volju, neki su batinaši ili oni sa spiskovima i bili „privođeni“ u maricu, kada su policajci baš bili primorani na to. Ali su se kasnije pojavili snimci s maricama koje odlaze, pa „iza ćoška“ puštaju privedene da se presele u partijska vozila koja su ih dalje sklanjala sa „mesta zločina“. Uz pritiske i ucene birača, uz „bugarski voz“ i Vučićeve optužbe da su „oni“ (to su kritičari režima, politički protivnici, ukratko, svi koji nisu pod njegovom kontrolom) imali batinaše – rezultat izbora je unapred bio jasan.&nbsp;
Primetiće neko da rezultat izbora u tri opštine, od 174 jedinice lokalne samouprave koliko ih u Srbiji ima, i nije preterano bitan, a posebno ne vredan tolikog angažovanja resursa i stvaranja atmosfere ratnog stanja. Da, to je tako u demokratskim i uređenim državama: Srbija, na žalost, već desetak godina nije demokratska i uređena, ni u najslobodnijoj interpretaciji; a od pada nadstrešnice, po svim parametrima, pokazuje se da nije zaista ni država.
Evo jedne ilustracije toj tvrdnji u prilog: odmah posle izbora izašao je formalni šef naprednjaka, doskorašnji gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević, da proklamuje pobedu nad „blokaderima“ i svoje zadovoljstvo. Iza njega su, očigledno namerno, bili i friško optuženi i pravosuđu nedostupni ministar kulture Selaković i jedan „student“ iz „Ćacilenda“ koji se nekoliko dana ranije „proslavio“ pretnjom klanjem jednoj poslanici republičkog parlamenta. Tek da se pokažu snaga i nedodirivost, odnosno, da se ponajviše uputi poruka svom načetom članstvu da stranka stoji iza svakog čoveka, šta god radio, i da joj niko ne može ništa.
Doduše, i naprednjaci i srpska javnost su svesni da kada se izvuče jedna cigla iz tog zida mafijaške organizovanosti – pada ceo zid postavljen na principima omerte. Čuvaju se i osvedočeni kriminalci poput Radojičića i Veselinovića, bez obzira na cenu koju država može da plati zbog toga, dok „padaju“ samo oni koji izdaju, iznevere ili budu manja šteta u zaštiti kriminalnog interesa, kao Belivuk na primer. A izgleda da je previše para i poslova u igri, čim postoji spremnost vrha SNS da stanje u društvu zateže do tanke ivice građanskog rata.
Najzad, time što vladajuća kamarila u Srbiji ne daje odgovorne ni za novosadsku tragediju, ni za čitav niz drugih nesreća, promašaja, bačenog ili zloupotrebljenog novca i drugih krivičnih dela – za mnoge analitičare predstavlja najbolji dokaz da odgovornost za sve ide do samog vrha Srbije, odnosno - do braće Vučić.

Nebojša Vučinić

Srbijanski Dan mrmota

Ne prođe gotovo nijedna sedmica, da nam neki opskurni zaludnjak iz galerije likova srpskog sveta na medijski meni ne posluži još jednu priču o „srpskoj Sparti“ Crnoj Gori. Sada već predugo živimo u tom mitomanskom matriksu, u kom se kao na traci smjenjuju teme poput - kapela na Lovćenu, crkva na Rumiji, namještena državna priznanja mrziteljima iste te države, spomenici naci zločincima... Ovih dana na red je opet došao pljevaljski ćaci šerif, sa anticrnogorskim bahanalijama u čast nestanka Crne Gore i svih onih koju su položili živote i prošli nezampaćenu patnju, samo zato što se ne htjedošte u lance vezat!
Kome ove teme najviše uspijevaju nauditi? Aktuelnom kvazicentrističkom režimu u Karađorđevovoj ulici, zato što demaskira njihovu ideološku matricu kojoj istinski pripadaju, u koaliranju sa antievropskim mitomanima? Srbima u Crnoj Gori, jer ih njihovi politički predstavnici svode na inerciju genocidne, imperijalističke, folklorne ideologije iz haških sudnica? Ili, nama – građanima proevropske provinijencije?&nbsp;
Nama, razumije se! Ali, ne zato što ne radimo ništa kada ove njihove taster teme-provokacije osvanu u medijima. Nijedan skandal ove vrste nije se desio, a da gotovo kompletna progresivna ili građanska aktivistička scena nije energično reagovala. Naš problem je u tome što smo pristali na ovaj hipnotički tango, za koji je uvijek potrebno dvoje!&nbsp;
Mi smo vremenom sve energičnije pristajali na tu hipnozu u kome će Mandić, Metodije, Joanikije, Vraneš &amp; co, biti glavni generatori, inspiratori i pokretači naše borbe za slobodnije i pravednije društvo! Mi smo danas postali kratkovidi za ovaj fenomen i sebi smo dozvolili da pripadamo političkoj borbi koja je u biti uvijek, ili gotovo uvijek - samo reakcinonarna!&nbsp;
Najveću odgovornost za plitkost i površnost ove vrste u rukopisu otpora, vidim dominantno u bezidejnosti i deficitu modernosti crnogorske opozicije, koja ni na nakon pet godina agonije nije uradila ništa da „up date-uje“ stil borbe i učini ga i atraktivnim i nužnim za široko građansko interesovanje i participaciju. I danas, naša odbrambena svijest ostala je i formatirana i inspirisana – kleronacionalistima.
Isti metodi, uvijek daju isti rezultat. I zato je došlo vrijeme da promijenimo pravila igre!
Došlo je vrijeme da mi moramo preuzeti inicijativu! Došlo je vrijeme da mi MORAMO početi da diktiramo dinamiku društvenih procesa! Vrijeme u kojem ćemo mi stvarati novu vijednost u okviru naše ideje, umjesto što ćemo se u kolektivnoj frustraciji „paliti“ na petparačke provokacije prevaziđenih politika i političara, čija se izvorišta moći polako ruše.
Kada smo god tako postupali – pobijedili smo! I kada su izvorni Liberali svoje progresivne vrijednosti nametnuli kao državnu politiku, i kada smo kao prozapadna lokomotiva u regionu došli do referenduma na kom smo pobijedili. Iskre takvog mindseta pokazali smo i pod Goricom, kada smo obesmislili namještenu i nelegitimnu Trinaestojulsku nagradu, a oni odgovor na tu blamažu nisu imali. U društvu je kreiran koncenzus normalnosti, a taj je teren borbe za njih poguban!
Vakat je da se krene u petu brzinu! U stil borbe koji podrazumijeva da smo u svakom smislu superiorniji od njih. Kulturniji, pametniji, moderniji... Jer ako to nismo, naspram šake plaćenih turbo folk nacoša, ni ne zaslužujemo bolje.&nbsp;
Umjesto lamenta, odaberimo akciju! Umjesto reakcionističkog, romantičarskog getoiziranja, odaberimo prometejski plamen! Odaberimo emancipatorsku borbu, jer je to recept koji je uvijek uspijevao! Uspjeće ponovo. No passaran!

Vrijeme za petu brzinu!

Milisav Jurišević novi je predsjednik Skupštine Karate saveza, saopšteno je iz te asocijacije.
Na ponovljenoj Skupštini, shodno nalogu Inspekcije za sport, Jurišević je ponovo dobio podršku većine od 54 prisutna delegata.
Juriševića je podržalo 28, dok je za Toka Raičevića glasalo 26.
On je na toj funkciji naslijedio Vojina Dulovića, koji je sredinom septembra podnio ostavku.

Jurišević novi predsjednik Skupštine Karate saveza

Poznati novinar iz Srbije Aleksandar Bećić preminuo je danas u 59. godini života.
Bećić je bio i PR menadžer, pisac, publicista, pjevač, ilustrator, glumac…
Rođen je u Čačku, sin je legendarnog jugoslovenskog glumca Zorana Bećića. Školovao se u Čačku, ali i u Sarajevu, a po završetku gimnazije htio je da postane ljekar.
- Na nagovor moje profesorke istorije u čačanskoj Gimnaziji, Ljiljane Popović, upisao sam novinarski smjer - pisao je Bećić.
U tom zanatu se, kako je govorio, dobro snašao zahvaljujući razrednom starješini i dugogodišnjem dopisniku beogradskih listova iz Čačka - Rašku Stefanoviću, ali i profesorima sarajevskog Fakulteta političkih nauka Veljko Vlahović, gdje je studirao novinarstvo.
Toliko se dobro snašao da je više od tri decenije proveo kao novinar i urednik.
Svojevremeno je bio zadužen i kao PR menadžer u Kraljevskom domu Karađorđevića.
Bio je član Borda direktora Evropskog instituta u Srbiji, a zatim glavni urednik portala „Kolumnista“ i u Adria Media Grupi.
2023. godine pridružio se kompaniji Internet Group, gdje je prvo radio u portalu Telegraf.rs, a zatim u portalu Aero.rs.
Pored novinarske karijere, Aleksandar se ostvario i u književnosti. Napisao je nekoliko knjiga, od kojih su najpoznatije: „Svi naši razvodi i ostale porodične priče“, „Evo zašto te volim“, „ Sin domaćeg izdajnika“, „Telefonanisanje s predumišljajem“, kao i komedije „Partija bivših…“.
- Pisanje sam zavolio zahvaljujući profesoru srpskog jezika u već pomenutoj Gimnaziji – Bošku Ćaloviću. Ko zna: Da sam ranije krenuo ovim putem možda bih danas bio mnogo poznatiji. Ali, ne žalim se - pisao je on.

Preminuo srpski novinar Aleksandar Bećić

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je danas u Londonu, nakon sastanka sa evropskim liderima, da je američki mirovni plan sada smanjen na 20 tačaka i da Amerika traži kompromis, ali je poručio da „nema kompromisa kada je riječ o teritoriji“.
- Ukrajina nema pravo – ni prema Ustavu, ni prema međunarodnom pravu, ni prema moralnom zakonu – da odustane od svojih teritorija“, rekao je Zelenski i najavio da će Ukrajina revidirati aktuelni nacrt američkog mirovnog predloga i predaće ga Vašingtonu „vjerovatno u utorak uveče - &nbsp;prenosi Index.
Govoreći o obnovi zemlje, Zelenski je poručio da je ključno pitanje finansiranje i da se mora uzeti u obzir stav Evrope, koja „ima presudnu ulogu“.
- Učešće Evrope u tim pregovorima je ključno - rekao je Zelenski i dodao da je odluka o kreditima za reparacije isključivo na Evropskoj komisiji.
Predsjednik Ukrajine je istakao razliku u pristupu Kijeva i Vašingtona.
- Tramp ima svoju viziju okončanja rata, koja se razlikuje od ukrajinske. Sjedinjene Države žele da rat završi, ali za Ukrajinu su ključni uslovi pod kojima će se to desiti - istakao je i naglasio da bezbjednosne garancije mora potvrditi američki Kongres.

Zelenski: Američki mirovni plan sada smanjen na 20 tačaka, nema kompromisa kada je riječ o teritoriji

Nakon što je sudija za istragu ukinuo pritvor biznismenima Ranku Uboviću i Vladanu Ivanoviću Specijalno tužilaštvo se žalilo Apelacionom sudu na takvu odluku, uz tvrdnju da je takva odluka nezakonita. Taj slučaj je zaokupio pažnju i jedan je od interesantnijih, smatra advokat Marko Radović, a ukidanje pritvora biznismenima Ranku Uboviću i Vladanu Ivanoviću je zakonita odluka, pa ga je, dodaje on, iznenadilo reagovanje SDT-a.
- Iz ugla objektivnog posmatrača smatram da se radi o jednoj apsolutno čistoj pravnoj situaciji i zakonitoj odluci, jednostavno sud nije imao prostor, odnosno sudija za istragu da postupi na drugačiji način nego što je postupio. Problematizovano je kasnije jedno pitanje od strane SDT-a kao nadležnog tužilaštva u tom postupku, koje se inače protivilo prijedlogu za odbrane za ukidanje tog pritvora - a to je da li je ta odluka mogla da bude izvršena prije njene pravosnažnosti. Kao neko ko drži da poznaje odredbe ZKP-a, ko se bavi time i ko sarađuje sa tim ljudima iz SDT-a i profesionalno ih uvažavam, moram priznati da me iznenadilo to njihovo saopštenje - naveo je Radović. 
 
Radi se, decidan je on, o odluci koja je zakonita. 
 
- I apsolutno žalba SDT-a kao nezadovoljne strane u tom slučaju ne odlaže izvršenje te odluke, s obzirom da je pritvor bio određen zbog opasnosti uticaja na svjedoke, saslušanjem posljednjeg svjedoka otpao je pritvorski osnov i sudija za istragu je, shodno svom ovlašćenju iz člana 178 ZKP-a, donio jedinu moguću odluku - rekao je Radović u centralnoj informativnoj emisiji 24 Sata, na Televiziji E.
<h2>SUDIJA JEDINO MOGAO DA UKINE PRITVOR</h2>
Podsjetio je i na odredbu člana 174 ZKP-a koja je opšteg karaktera i koja propisuje da će se pritvor odmah ukinuti u toku cijelog trajanja postupka čim prestanu razlozi za njegovo dalje trajanje, što se desilo u pomenutom slučaju. 
 
- Radi se o jednom specifičnom slučaju gdje je pritvor određen od strane sudije za istragu upravo po tom pritvorskom osnovu, a nijesu prihvaćeni pritvorski osnovi iz tačke 1 i 4 člana 175 stav 1 ZKP-a i upravo mi je taj slučaj zbog toga zaokupio pažnju, jer je SDT nezadovoljno takvom odlukom izjavilo žalbu u krivičnom vanpretresnom vijeću Višeg suda koje je potvrdilo takvu odluku. Nakon isteka pritvora od 30 dana, koliko on može trajati po rješenju sudije za istragu, SDT je neuvažavajući autoritet pravosnažne sudske odluke zatražilo produženje pritvora i po onim tačkama u odnosu na koje je pravosnažno rješenje od strane sudije za istragu, a kasnije i krivičnog vanpretresnog vijeća: da ne postoje ti pritvorski osnovi - naveo je on. 
 
Jedan slučaj je, ističe on, Ivanović - a drugi je Ubović. 
 
- Iako se radi o povezanom predmetu SDT je, nakon što je krivično vanpretresno vijeće odbilo prijedlog tužilaštva da se produži pritvor jer se radi o presuđenoj stvari, produženje pritvora traži iz istih onih razloga iz kojih je traženo i određivanje pritvora i po tom osnovu je izjavilo žalbu Apelacionom sudu koja je u odnosu na Ivanovića uvažena, predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje - u kom slučaju je Viši sud ponovo bio stava da pritvor ne treba produžavati po tom osnovu... Dok je u odnosu na okrivljenog Ubovića izjavljena žalba po kojoj još nije odlučeno od strane Apelacionog suda. Tu se desila upravo ta interesantna situacija - ističe Radović. 
 
Jedino što je sudija za istragu mogao, jasan je Radović, jeste da ukine pritvor. 
 
- U trenutku dok se čekalo odlučivanje, odnosno slanje predmeta u Apelacioni sud radi odlučivanja po žalbi SDT-a na rješenje Višeg suda o produženju pritvora da je istekao pritvor po pritvorskom osnovu po kome je pritvor tekao, jer u trenutku kada je sudija za istragu odlučivao o prijedlogu odbrane okrivljenih Ivanovića i Ubovića da se ukine pritvor pravosnažno je egzistirao samo pritvorski osnov iz tačke 2 i kažem vam ne vidim šta je drugo mogao da uradi sudija istragu bez da ukine pritvor - istakao je Radović.
<h2>PRITVOR POSTAO GOTOVO PRAVILO</h2>
Advokat ukazuje i na činjenicu da je pritvor postao gotovo pravilo, iako smatra da se situacija pred Višim sudom kao prvostepenim organom, kako kaže, počinje mijenjati u pozitivnom smjeru. 
 
- Upravo ovakve situacije koje su se desile u odnosu na okrivljene Ivanovića i Ubovića, situacija koja se desila nedavno u odnosu na Mijajlovića, situacija koja se ranije desila u odnosu na okrivljenog Zorana Lazovića, negdje stvara bojazan da kad odu stvari u nadležnost krivičnog vijeća Apelacionog suda, mislim na KVŽ njihovo vijeće, da se onda stvari otrgnu kontroli i da onda što se tiče pritvora postaje sve moguće - naveo je on. 
 
Nažalost, Apelacioni sud je, cijeni on, kreirao takvu praksu koja je bila nezamisliva ranije. 
 
- I počeo da radi stvari koje su bile nezamislive ranije, upravo su ovi primjeri najbolja potvrda ovoga što vam iznosim i možda je zbog toga Viši sud uvidio da kako krene priča o strane sudije za istragu, odnosno prilikom odlučivanja o prijedlogu tužilaštva za određivanje pritvora, da će umnogome zavisiti i dalji tok događaja. U tom smislu smatram da su jako značajne odluke Višeg suda nedavno donijete u predmetima protiv policijskih službenika i protiv pojedinih okrivljenih iz predmeta okrivljenog Mijajlovića da se odrede mjere nadzora, koje su odluke potvrđene i od strane krivičnog vanpretresnog vijeća, kojih mjera se okrivljeni apsolutno uredno pridržavaju i kojim mjerama se ostvaruje ona svrha koja se u mnogim drugim slučajevima ostvaruje bespotrebno pritvorom - naglasio je Radović.
<h2>SKAJ PREDMETI - VIŠE ŠTETE NEGO KORISTI</h2>
Advokat se osvrnuo i na korištenje Skaj aplikacije kao dokaza u Crnoj Gori počev od marta 2021.godine i ukazuje da je sama njena aktuelnost najbolja potvrda je li to ili nije dokaz. 
 
- Vjerujte mi da je to čisto, da je to po zakonu i da to može tako ne bi bila ovolika polemika i ne bi se svako malo donosile odluke od strane pojedinih sudova kojima se upravo afirmiše priča koju priča odbrana u Crnoj Gori i mi kao branioci, odnosno advokati, da se radi o dokazu koji ne može da se koristi kao dokaz u krivičnom postupku. Međutim, jednak ili možda veći problem u ovom trenutku je način na koji se koristi Sky u krivičnom postupku, nepouzdanost podataka sa Skaj ECC aplikacije i problemi koje je Skaj napravio u odnosu na sudske postupke, jer vjerujte mi: taj broj predmeta i način upotrebe Skaja, bojim se da je pravosudnim organima u Crnoj Gori donio mnogo veću, pod tim podrazumijevam i istražne organe, štetu nego što je korist - zaključio je Radović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3Dik9owYHX3TM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Radović: Ukidanje pritvora Uboviću i Ivanoviću zakonita i jedina moguća odluka, žalba SDT-a ne odlaže izvršenje odluke

Prije nešto duže od pet godina, preciznije 30. avgusta 2020. tadašnji uposlenik Službe hitne pomoći u Pljevljima, ljekar Dario Vraneš automobilom je sa prijateljima kroz Pljevlja pratio autobus koji je stigao iz Bosne i Hercegovine, snimali su ga mobilnim telefonom, a uzrujani glas na snimku vikao: „Dolaze Turci“.
- Evo me ispred autobusa sam, autobus iz Sarajeva pun Turaka doš'o, evo ga snimamo – čuje se, pored ostalog, na snimku, nakon odvratnih psovki.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutube.com%2Fshorts%2FlL6VqAoFPd8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
Čuje se i komentar: „Svi su plaćeni, Muslimani“...
Vraneš nikada nije negirao da je tog izbornog dana „lovio glasače“ po Pljevljima, odnosno kao aktivista koalicije „Za budućnost Crne Gore“, zastrašivao Pljevljake koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, a imaju ovđe pravo glasa.
Već skoro tri godine Dario Vraneš je predsjednik pljevaljske opštine. Predano radi na urušavanju multietničkog, multikulturnog, multinacionalnog karaktera ovoga grada. Promoviše zločinački četnički pokret koji je 1943. godine počinio jeziv masakr u Pljevljima, kada su klali i muslimanske bebe u kolijevkama.
Dario Vraneš je opštinskim novcem, novcem građanki i građana Pljevalja finansirao knjigu koja veliča četnički fašistički pokret „Vitezovi Karađorđeve zvijezde JVUO 1941 – 1945“...
Predsjednik Opštine Pljevlja od nedavno u kabinetu ima i minijaturu biste četničkog vođe, zločinca Draže Mihailovića.
Na društvenoj mreži Instagram imao je i objave praćene pjesmom „Sprem'te se, sprem'te četnici“...
U jednom televizijskom gostovanju kazao je da su Pljevlja grad „Srba pravoslavaca, Srba katolika i Srba muslimana“...
Na poziv predsjednika Udruženja Pljevljaka u Sarajevu Alena Sulejmanovića predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš prisustvovao je tradicionalnoj manifestaciji Veče Pljevljaka u Sarajevu. Javnost je o tome, direktno sa večere, 6. decembra, objavom na mreži Instagram, izvijestio Vraneš.
Turke, u objavi, nije pominjao.
Na snimku sa svečane večere, koji je Portalu ETV dostavio čitalac, vidi se Vraneš kako uživa u stihovima pjesme „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fyoutube.com%2Fshorts%2Fi0FdfoDF7eM%3Ffeature%3Dshare&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
Od domaćina skupa Alena Sulejmanovića pokušali smo da saznamo koji je bio motiv da uputi poziv Vranešu da bude gost na večeri Pljevljaka koji žive u Sarajevu, ali smo ostali bez odgovora.
Da je zvanicama bilo neobično prisustvo Vraneša potvrđuje i komentar koji se čuje na snimku: „Dario u Sarajevu“.

VIDEO: „Dario u Sarajevu“

Šef delegacije Evropske unije u Crnoj Gori Johan Satler poručio je da neće biti zatvoreno poglavlje 23 sve dok ne bude usvojen Markov i Mašanov zakon, kazala je majka i baba žrtava sa Medovine, Vesna Pejović, nakon prijema građana koji su protestovali na Kruševom Ždrijelu u prostorijama delegacije EU u Crnoj Gori.
Pejović je saopštila nakon sastanka da kada se sretnete sa pravim ljudima, sa ljudima koji znaju što je pravna država i zakon, onda osjetite vjetar u leđa.
- Ovo je upravo znak da ne stajemo i da nastavljamo borbu i da smo od njih dobili podršku i da će biti uz nas. Satler nam je kazao da nema zatvaranja poglavlja 23. sve dok se ne usvoji Markov i Mašanov zakon- kazala je ona.
Pejović je istakla da se ambasador EU u Crnoj Gori iznenadio na činjenicu da je slučaj Medovine prošao bez istrage.
- Čovjek je bio zatečen da se nije oduzelo ružje prije Medovine, imamo jedan ljudski saosjećaj. Čak je podržavao sve ono što smo radili i bilo mu je žao što smo se izmučili deset mjeseci- poručila je Pejović.
Dodaje da će sa blokadama napraviti pauzu i da će pratiti kako se situacija razvija.
- Gospodin Satler je rekao da sve treba da se ubrza, jer kasne, što se Medovine tiče. Prezadovoljna sam da je čovjek ovog ranga i ugleda kazao da su mi vrata uvijek otvorena. Imamo velikog optimizma- istakla je Pejović.

Pejović: Satler poručio da nema zatvaranja poglavlja 23 dok se ne usvoji Markov i Mašanov zakon

Nakon više od deset mjeseci svakodnevnih protesta na Kruševom Ždrijelu, građani Cetinja odlučili su da privremeno obustave blokade saobraćaja na dijelu magistralnog puta Cetinje–Podgorica. Kako je za Antenu M kazala majka i baba žrtava masakra na Medovini, Vesna Pejović, tu odluku su donijeli iz korektnosti prema v.d. direktoru Uprave policije Lazaru Šćepanoviću, koji je, kako dodaje, napravio prvi korak.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fprivremeno-obustavljene-blokade-na-krusevom-zdrijelu-nasa-mala-pobjeda-tek-korak-ka-onome-sto-ce-se-desiti-kroz-sudske-i-druge-procese&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
- Gospodin Lazar Šćepanović je izašao u susret i mi znamo da on nije mogao ništa više da učini osim onog što je u njegovoj nadležnosti. Sada pratimo usvajanje Markovog i Mašanovog zakona i kako će ići proces suđenja, koje je u toku. 25. decembra imamo sad opet ročište u vezi sa neoduzimanjem oružja nepomenika. Brđanina i Adžića nećemo izostaviti odgovornosti jer se ide predaleko i ići ćemo do kraja. Da zna Crna Gora da ih je, osim Borilovića, i država ubila. Ako bude se to i dalje zabušavalo ili ako suđenje ne bude onako kako treba, ako svi ne budu zatvorom sankcionisani, mi nećemo odustati. Ako može čovjek da ubere pet metara drva i da se zatvori, može i taj koji je oružje dao i napravio se masakr - poručila je Pejović.
Pejović kaže da će ih sjutra primiti i šef delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler.
Razumije, dodaje, i nezadovoljstvo građana zbog blokada saobraćaja, ali naglašava da će to biti jedini način da se postigne pravda i obezbijedi bezbjednost za sve građane Crne Gore.
- Iako se svi bune, iako se svi ljute, mi moramo do pravde nekako doći. Ja ne tražim ništa. Ako sam ja mogla da se izborim i izmučim s ovim mojim mukama i da stojim na Kruševom Ždrijelu deset mjeseci, moraće nešto da urade zbog bezbjednosti drugih, zbog druge djece, zbog bezbjednosti drugog naroda. U ovoj pravnoj državi se mora primjenjivati zakon - zaključila je Pejović.