Ko se ne bi śetio Boška Buhe, đetića-heroja, kome je normalna puška bila „prevelik broj“ pa je dobio malu „italijanku“ da mu se kundak ne bi vukao po zemlji! Neustrašiv bombaš, kojemu ni jedan bunker nije zadavao strah. Ali, on jeste i bunkerima i „mlad majoru“ Đurišiću i njegovim četnicima, zlikovcima, saradnicima i fašista i nacista! Eto, spomenik Boška Buhe je lako pronaći na Jabuci kod Pljevalja, ako ga Vranaš (ili njegovi „crni vrani“), već nije uklonio da bi ušparao postolje za spomenik „odbjeglom“ genocidnom zlikovcu, Pavlu Đurišiću ili Puniši Račiću, pripadniku krvave i po zlu poznate „Crne ruke“ (Ujed(i)njenje ili smrt), koji u Biogradskom parlamentu Kraljevine SHS, ubio Đura Basaršeka, Pavla Radića, i Stjepana Radića (Stjepan je umro od posljedica ranjavanja 8. augusta 1928.) i teško ranio Ivana Prenara i Ivana Granđa (svi članovi Hrvatske seljačke stranke)!
No, ovo pisanje nije prevashodno tu zbog ovih krvavih stranica strahovlade Ace (Karađorđevića) Palikuće, već je tu zbog Boška Buhe kao podśetnika „mladima, lijepima i pametnima“, kao i njihovim našljednicima, da nije teško ubrzati „odrastanje“ kada se „koplja lome“, a naša Crna Gora (i crna i gora da ne može više: može, može, rekao bi optimista, za razliku od pesimiste) grca i nestaje pod terorom i jarmom kleronacističke vlasti!
Elem, čitam tekst u kome se kaže da je najjača opoziciona parlamentarna stranka obavijestila evropske zvaničnike o dešavanjima u Skupštini i tražila hitnu reakciju!
Cijenim, ushićen, kako je ovo znak da prolazi vrijeme (makar se nadam, a „nada nema pravo ni u koga do u Boga i u svoje ruke“) parlamentarnog „egzibicionizma“ i verbalne „gimnastike“ Trljam oči, silno se radujem i glasno razmišljam: „Bogu hvala da ste se malo trgnuli! Prošlo je, ako Bog da, vrijeme višegodišnjeg “zimskog sna”! Možda je mladim političkim naraštajima trebalo vremena da se “izvješte”!? E vidite, Boško Buha, ubijen od strane četnika na Jabuci kod Pljevalja nije čekao! Golobrado momče, namah je odraslo i stasalo „za pušku“, koje je stupilo u bombašku jedinicu i zadavalo strah nacifašistima i njihovim saradnicima četnicima! Ima još mnogo takvih primjera, đe mladi nijesu prespavali zlo koje je kao „Damoklov mač“ visilo nad našim, ne njihvovim glavama! Taj „mač“ je još uvijek okačen za tanku nit, ali poviše nas!
Mnogi kritikuju poslanika koji je onoj mumiji ili fosilu „fikusa“ od ministra isključio mikrofon! I neka je! Oni su pekli krmad ispred Skupštine, lomili mikrofone, računare i ostale aparate u Parlamentu, podizali šatorska naselja, kao „kokotići“ skakali na policajce koji su to sve mirno posmatrali (policajac se čak smiješio: „pala (podg..na)muva na međeda“, nešto u tom stilu) palili vatrogasna vozila, bačali bombe nakon predsjedničkih izbora u PG, pokušali državni udar putem terorizma (nedavno sami sebe oslobodilii krivnje), sve da bi se domoglil vlasti i ničim ograničene moći! A mi lansiramo kulturu, prema “slonovima” iliti “međedima” koji su se odjednom zatekli u velikoj prodavnici kristala! Ne onoga đe se“iju“ (ili su se već iзele) teleće koljenice, već prave prodavnice kristalnih čaša i ostale dragocjene „staklarije“!
A mi Crnogorci smo taman ka’ kristal! Lako se “okrnjimo” i “slomimo”, pa zato (tamo „njekizi“) i lako prelaze u kategoriju „robe“ za jednokratnu upotrebu! Nije lako lomljivo (sve dok se dobro plaća) i „lakše se briše“!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Boška Buhu ubijaju po drugi put, zar ne?

Politička trgovina je u svim porama društva. Ali, najviše je ima pod obrazom, učinila ga debljim, neosjetljivim na stid. Trguje se životima, trguje se pravdom, trguje se uspomenama… Tuđim, naravno.&nbsp;
Trideset tri godine je prošlo od otmice u Štrpcima. Bez pravde. Osuđen je jedan čovjek, Nebojša Ranisavljević, u suđenju koje se deceniju razvlačilo, od izbora do izbora. I kad je mu je presuđeno, dobar dio kazne je već odležao. Dio glavnih protagonista jeste u Hagu, ali drugim poslom. Država nikada nije smogla snage da stvar istjera do kraja.
Trideset tri godine nakon što je stradalo 19 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedna nepoznata osoba, umjesto svođenja računa istine, Štrpci su ponovo stvar namirivanja računa.
Bavio sam se otmicom u Štrpcima 2002, još u vrijeme SRJ kada snimati priču o tome nije bilo samo emotivnije zbog još svježih rana. Nego i opasno, jer je bratija sa ,,one strane” Drine još bila na slobodi. Uz jatake, sa i bez uniformi.
I bilo je neprijatno biti tog dana u Štrpcima. I mnogo neprijatnije kada sam u mom Bijelom Polju, preko prijatelja, savjetovan da nije trebalo to da radim, jer su mi neki ljudi zamjerili te da bi trebalo da se malo pričuvam. Isto je bilo i sa ljudima iz TV ekipe tadašnjeg Javnog servisa koji su toga dana bili sa mnom.
I da se razumijemo, pisali su i snimali i prije mene o Štrpcima, i bolje i hrabrije. I sa više posljedica, više ili manje straha za sebe i najbliže. I poslije, kada god je trebalo ukazati na tragiku tog podrinjskog dana, a treba ukazivati uvijek. Ne umanjujući surovu sudbinu drugih stradalnika, posebno na postupak jednog čovjeka – sasvim sigurno mogu reći gotovo mitskog Toma Buzova, čovjeka koji nije htio da ćuti. I bio sam, na trenutak iskreno obradovan kada je grad u kojem sam odrastao odlučio da jedna nagrada nosi njegovo ime. Doduše, više od cijele tri decenije kasnije.
I zaista, šta se to novo desilo posljednjih par godina? Zašto nije prije pet godina, osam, dvadeset? Šta se promijenilo u gestu Toma Buzova?
Trideset tri godine od kada je Tomo Buzov pokazao univerzumu šta je to čovjek, prva nagrada sa njegovim imenom dodijeljena je filmu na čijoj odjavnoj špici je ime Borisa Raonića. Neprikosnovene zvijezde grantova posljednjih desetljeća, Ginisovog rekordera po broju pavosnažnih presuda protiv njega… I, da se vratim kontekstu, čovjeka čiji potpis ali i mentor u liku predsjednika Savjeta, stoji iza skandaloznog pokušaja prekrajanja istorije Vraneša kako bi se iz sjećanja budućih generacija izbrisao egzodus Bošnjaka iz tog kraja. I suludog medijskog pokušaja da na Belvederu padne crnogorska krv. I protjerivanja svega crnogorskog iz Javnog servisa...
Dakle, šta se promijenilo u gestu Toma Buzova za sve ove godine? Ništa. Nijesmo čuli za bilo šta slično, niti ćemo, što je vjerovatnije, ikad. Šta se promijenilo u bjelopoljskoj vlasti za to vrijeme. Ništa. I dalje trguje tragedijom bez presedana.
Želim da vjerujem da su svi autori ijednog slova ili sekunde o Štrpcima imali časne motive. Ali baš svi! I zato svaka čast, pa i autorici dokumentarca koji je, zapravo i tema ove priče. I trgovine.
Novinarski odgajana kao neprikosnoveni kadar prošle vladajuće garniture i obavezni, od najvišeg povjerenja, izvještač sa međunarodnih putovanja najviših zvaničnika, nekako se, za naivne, nije uklapala u novočetničko setovanje javnog servisa. Krhko je znanje...
Na tridesetu godišnjicu otmice u Štrpcima pojavio se njen dokumentarac. I to je sjajna stvar. Nijesam gledao, ali ne sumnjam da je u pitanju pristojan uradak. Svjedoče tome i nagrade. Prva - na konkursu čiji je organizator Građanska alijanska. Nevladina organizacija generalnog direktora TVCG Borisa Raonića, iz koje je potekao i koju nikada nije ostavio.
U Bijelom Polju juče je autorici dodijeljena još jedna nagrada - „Tomo Buzov“. Za „Život prožet Štrpcima“. Ispričana priča je to zaslužila, ali...
Pored svih onih, širom Crne Gore i regiona, koji su hrabro, decenijama podsjećali na Štrpce i tražili pravdu i bili izloženi pritiscima i prijetnjama, za prvu nagradu sa imenom Toma Buzova izabrana je Mila Vukčević. I osoba sa druge strane zakona - čelnik RTCG - Boris Raonić! Trideset tri godine je, po mišljenju svih bjelopoljskih opštinskih garnitura, trebalo da prođe da se uspostavi nagrada sa imenom ČOVJEKA, i po mišljenju žirija isto toliko godina da se pojavi film vrijedan toga.
Ako niko drugi iz naše zemlje, prvi put je to mogao biti – čak i mimo procedura i simbolično, u ime građanske Crne Gore - Nebojša Slijepčević.
Nagradu koja nosi ime hrabrog, ponosnog, velikog Toma Buzova, da dobije Hrvat.
Čovjek koji je napravio epskih trinaest minuta filma o Tomu Buzovu, ovjenčanih najvećim evropskim nagradama to zaslužuje. Makar kao izvinjenje građanske Crne Gore jer Slijepčevićev ep o čovjeku - ,,oslobođeni” Filmski centar Crne Gore odbio da podrži.&nbsp;

Siniša Adamović

1250x600

1084x550

Licemjerje dugo 33 godine

27.02.
21:00h
Do maloprije sam gledao kako Mišo Laković na odboru za koji ne znam kako se zove, drži čas iz principijelnosti, profesionalnosti, pravne časti.
I svake druge časti.
Uprkos tome što mu "u drob" skaču njegovi iz PES-a.
Čovjek objašnjava i upozorava da nema retroaktivnosti zakona koji će se usvojiti i da započeti disciplinski postupci u MUP-u ne mogu zbog toga da se obustave, te da je operativna informacija nedovoljna da se neko ostavi bez radnog angažmana u MUP-u.
Jednostavno, čovjek ne može da "proguta" očiglednost.
Koja postaje opasna po društvo.
Ne dozvoljava mu to V.Č. koji nije S.Č.
Ne da mu Milojko, moj drug, koji je dobrovoljno postao talac Demokrata.
Imam osjećaj da Andrija Mandić misli o ovim zakonima isto što i ja, što i Laković, ali neće svađu.
Nije on talac Demokrata, sve vidi, možda mu je ova oportunost politički isplativa.
Ali mu to neće biti na duže staze.
Kao što Lakoviću nije isplativo da ga ja ohrabrujem, ali pametan čovjek kakav je on, zna da mu je ponašanje zaloga za sjutra. I životno, ljudski, politički.
Malo za sudije.
E, kukala im majka kada krenemo da čistimo sud, uzviknu jedan Demokrata.
Zato kolege, udovoljavajte im u međuvremenu. Činite im ćef, dako se spasite od oluje koja samo što nije.
P.S: Razmišljanje o političkoj smrti bitan je dio te iste smrti. Razmišljanje o političkoj smrti je i umiranje prije političke smrti.
Osim ako nijesi Mišo Laković.

Zoran Piperović

Laković

Jedna narodna izaslanica u crnogorskom parlamentu sa logom zloglasne Zetske Banovine, (neću kazati „poslanica“ jer poslanica je pismo crkvenog velikodostojnika) &nbsp;u povodu budvanskog skandala, kada je „abolirala“ &nbsp;poslanika koji je u njihovo ime glasao da se Crkvi Srbije daruje &nbsp;1.000.000 (jedan milion) eura ustvrdila, kako jeste &nbsp;Srbin, ali Crnu Goru ośeća kao matičnu državu (ovđe bi u filmovima za gluvonijeme osobe &nbsp;bio natpis „aplauz“)! Eto, ta izjava me nekako podśeti na izjavu Kenane Strujić Harbić iz 2.020.godine, koja glasi:
„Zajedno sa kolegama iz BS pravimo dobar ambijent za našu djecu, koja će sutra odrastati i živjeti u Crnoj Gori i stvarati svoje porodice, mi ne želimo da idemo odavde, mi nemamo drugu domovinu, mi nemamo drugi glavni grad, ne želimo da idemo, jednostavno naša Crna Gora je jedina domovina, rezervne nemamo, tu smo svoji na svome!“ (naravno, u filmovima za gluvonijeme osobe slijedio bi natpis „aplauz“).
Međutim, dotična osoba izjavi nedavno kako je BiH matična država Bošnjacima, a kasnije je „revidirala“ stav (kao da se &nbsp;obraća mentalno retardiranim ili svetosavljem lobotomiranim osobama), kako je mislila &nbsp;na kulturološku ravan, &nbsp;iako je ta „ravan“ suština narodnosnog, odnosno nacionalnog, pa i državnog bića, bez obzira što svaki crnogorski Musliman ili Bošnjak zna svoj rodoslov, taman kao i Crnogorac i zna bez greške što mu je „matica“! Tako se i ovaj DPS „Srbin“ iz Budve vjerovatno konsultovao sa vlastitim rodoslovom i shvatio kako mu je Crna Gora, ipak matična država.
Eto, ako je za gotovo 50% ovdašnjeg stanovništva matična država izvan Crne Gore, a svi polažu pravo na &nbsp;crnogorsku teritoriju, ako jedna tećina crnogorske teritorije (film za gluvonijeme: aplauz za Abazdovića) pripada Crkvi Srbije, ostaje da se zapitamo đe je „isparila“ &nbsp;matična država nacionalnih Crnogoraca i na što oni plaćaju porez, ako ništa nije njihovo!?
Crnogorce očito priznaju samo &nbsp;kada im se može priteslimiti česovi &nbsp;nesojluk! Lažni ili drugojači! Tako su jednog Kuča pitali ko su Crnogorci, pa ko su svi redom Petrovići, a on je odgovorio: „To su sve Srbi!“
A onda je uslijedilo pitanje: „Pa, ko je napravio poharu Kuča?“
„Crnogorci“, glasio je odgovor!
Ista izaslanica u posrbljenom i posrnulom i četvoronoške pobauljenom Vojvodinom Parlamentu, posumnja da se nešto preko policije „priprema u tajnosti“!
Ništa se, draga moja, ne priprema u tajnosti! Crna Gora je evo godinama, vrlo javno, i svakodnevno sve više, policijsko-kleronacistička i četnička država! I što ćemo sad? Da tu žilavu korov čistimo peruškama za prašinu i pokazujemo svijetu kako smo strašno kulturni, a dok nam se duša kida, oslobađaju teroriste i pljačkaše, a hapse sve što ne liči na njih! Da mašemo crnogorskim zastavama kojih je sve manje, pa čak i u samoj Skupštini!? A u Vojvodinom kabinetu srpska zastava zauzima počasno mjesto (sa desne strane) pored crnogorske, kao zastava zemlje domaćina! Naravno uz to ćemo braniti Srbe koji poklanjaju Crkvi Srbije milion eura uz svu pljačku koju je ta svetosavska sekta uz pomoć URINA Abazdovića, napravila sa 650 crkava i manastira, ne računajući one koje ste im vi izgradili, navlaštito ovaj u Podgorici i onaj u Baru! Ko dovede na vlast onoga „Kudravoga Kazanovu“ hvalim te veliki Bože!? I što ćemo sad! “Biti zdrav”, rekla bi Konstrakta, na crnogorski prevedeno “kostrika” i opra ruke u kain! Tako je negđe neposredno prije raspeće Isusa Hrista &nbsp;i rimski upravnik Judeje (prefekt / prokurator) Pilat oprao ruke, jer je naaaaarod odabrao da spasi bandita a ne Izbavitelja.

Đe je matična država Crnogoraca?

Piše: Georgi Gotev
U upečatljivom iskazu nacionalne ambicije, Crna Gora je svoj nacionalni avion brendirala sloganom „28 do 28“, simbolizujući cilj da do 2028. godine postane 28. država članica Evropska unija.
Ova kreativna promocija, istaknuta na trupu letjelice, naglašava odlučnost Podgorice da ubrza integraciju u evropski blok, oslanjajući se i na svoje nasljeđe kako bi dodatno podstakla javnu podršku za pristupanje EU. Kao najmanja država kandidat, sa nešto više od 600.000 stanovnika, Crna Gora se pozicionira kao primjer efikasnog procesa proširenja, ali je put pred njom opterećen izazovima koji mogu staviti na probu ovaj optimizam.
Crna Gora se izdvaja kao vodeća među zemljama kandidatima za članstvo u EU, što potvrđuju evropski lideri i najnoviji izvještaji o napretku.
Od početka pregovora 2012. godine, otvorena su sva 33 pregovaračka poglavlja, a zaključno sa početkom 2026. godine privremeno je zatvoreno 13 poglavlja, uključujući ključne oblasti poput finansijske kontrole i prava privrednih društava.
Ovakva dinamika nadmašuje druge kandidate poput Albanije, Srbije i Sjeverne Makedonije, dok je evropska komesarka za proširenje Marta Kos pohvalila reforme Crne Gore i poručila da bi pregovori mogli biti završeni do kraja 2026. ili 2027. godine.
Premijer Milojko Spajić ocijenio je da je 2026. godina „najodlučujuća godina“ za pristupanje, uz Vladin Program pristupanja za period 2026–2027, koji predviđa mapu puta za zatvaranje preostalih poglavlja.Podrška sa najvišeg nivoa, uključujući izjave njemačkog ministra vanjskih poslova Johana Vadefula i predsjednika Evropskog savjeta Antonija Koste, ističe političku stabilnost Crne Gore i njenu usklađenost sa vrijednostima EU, čime se potvrđuje status „najnaprednijeg“ kandidata.
Podrška javnosti ostaje snažna, sa više od 70 odsto građana koji podržavaju članstvo, podstaknuti ekonomskim benefitima poput pristupa fondovima i tržištu EU.
Ipak, ostvarenje cilja „28 do 28“ nije unaprijed zagarantovano. Crna Gora se suočava sa značajnim izazovima u okviru temeljnih poglavlja, uključujući reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije i jačanje vladavine prava – oblastima u kojima Brisel zahtijeva opipljive rezultate.
Kritičari ukazuju na preostale probleme poput organizovanog kriminala i slobode medija, što bi moglo usporiti zatvaranje poglavlja 23 i 24.
Politička fragmentacija na Zapadnom Balkanu, uključujući tenzije sa susjedima poput Srbije, dodatno komplikuje situaciju. Nedavni analitički dokument upozorava i da se Crna Gora suočava sa prikrivenom bezbjednosnom krizom, uz hibridne pritiske i unutrašnje slabosti koje prijete demokratiji i njenom euroatlantskom putu.
Uprkos tim izazovima, proaktivni pristup Crne Gore, oličen u kampanji „28 do 28“, šalje poruku posvećenosti transformaciji.
Da bi zadržala kredibilitet i očuvala svoju transformativnu snagu u susjedstvu, Evropska unija mora održati proces proširenja istinski živim, kroz konkretan napredak i postepeno primanje novih članica koje ispune stroge kriterijume za članstvo.

U smjelom iskazu EU ambicije, Crna Gora brendira svoj nacionalni avion sloganom „28 do 28“

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/antiestablisment-pokret-nova-pravila-igre">Portal Analitiku </a>piše: Danilo Marunović
Kada se god otvori tema nužnosti promjena političkog promišljanja i stila političke borbe, odmah kreće poznata priča. Čim se pojavi kritika sistema, stiže refren iz istih krugova: „Dajte novu partiju!“ Kao da je to jedini način da građanin uopšte postoji u javnom i političkom prostoru.
A upravo je tu problem.
Partitokratski koncept, ovakav kakav mi živimo od početka višestranačja, a koji se do danas razvio do stadijuma metastaziranja, nije samo politički model - on je postao navika političke kulture. Navika da se država doživljava kao plijen. Navika da se javni interes pretvara u stranački interes. Navika da se svaka ideja svodi na pitanje: „Čiji si?“, umjesto: „Šta predlažeš?“
I onda se čudimo što su ljudi ogorčeni. Što bježe od politike. Što se javni prostor pretvorio u zarobljeni prostor. Što je broj apstinenata sve veći.
Politika nije stranačka knjižica! U Crnoj Gori politika je svedena na stranačku politiku. Kao da je javno djelovanje dozvoljeno samo onima koji imaju logo, pečat i partijsku hijerarhiju. Kao da je građanin bez stranačke knjižice - građanin drugog reda.
A istovremeno, dok se partije kupaju u javnom novcu, dok imaju kancelarije, infrastrukturu, logistiku i dotacije milionskih vrijednosti, građanske organizacije, stručna udruženja, nezavisne inicijative, kulturne i profesionalne asocijacije uglavnom se snalaze same i bez državnih dotacija. U ovoj godini, za politički sistem i upravljanje izdvaja se čak 3,1% BDP-a, a za kulturu, na primjer, samo 0,9%.
Udruženja koja nose društvo - od nezavisnih književnika i pravnika, do strukovnih grupa i lokalnih inicijativa - često su prepuštena samofinansiranju, bez sistemske podrške. To je suština partitokratije: država finansira partije da bi dominirale društvom, a onda se društvo pita zašto ćuti.
Posebno zvuči na ivici licemjerja kada etablirane političke strukture, sa ogromnim budžetima, na svaku javnu kritiku ne odgovore argumentom, nego porukom: „Ako ti smeta, napravi partiju.“
Drugim riječima: uđi u arenu koju mi kontrolišemo, u kojoj mi raspolažemo novcem, medijima i kadrovima po dubini i širini, pa se onda „fer“ takmiči. „Uđite u naš ring“ - i još vam vežu ruke.
To nije dijalog. To je svođenje društva na partijski ring u kojem su pravila napisana tako da građanin uvijek gubi. Tako se devastira javni prostor. Zato nestaju intelektualci, slobodni profesionalci, nezavisne grupe i hrabri pojedinci. Ne zato što ih nema, nego zato što im je poručeno: „Ne postojiš dok ne postaneš partija.“
Istina je: Crna Gora nema pretjerano bogato iskustvo snažnih građanskih pokreta. Nismo imali istorijski kontinuitet vizionara tog profila kao što su imale Češka sa Vaclavom Havelom, Amerika sa Martinom Luterom Kingom ili Južna Afrika sa Nelsonom Mandelom.&nbsp;
Kod nas je, nažalost, politički život od prvih dana često funkcionisao kao monopol uskog kruga, a kasnije kao fragmentacija vođena borbom za prevlast unutar istog modela: ko će biti jači u partiji, ko će uzeti više, ko će preživjeti sljedeći ciklus.
Ali imali smo izuzetak koji vrijedi pomenuti: Građanski forum 1995. godine, vođen vizionarstvom Ćana Koprivice. Okupio je crnogorsku antiratnu i suverenističku elitu, artikulisao ideju i dao doprinos tome da Crna Gora izađe iz kandži miloševićevske politike i dođe do nezavisnosti.
Na sličnom putu danas korača STEGA - kao integrativna građanska platforma i kao antiestablišmentski odgovor na partitokratiju.
Šta to znači na jeziku običnog čovjeka?
Znači: umjesto da se u prvi plan guraju lideri, fotelje i funkcije - u prvi plan se guraju vrijednosti i jasno definisane javne politike. Znači: prvo dogovorimo šta je dobro za društvo, pa tek onda pričajmo o formi organizovanja.
STEGA ne nastaje kao „one man show“, što je danas, nažalost, model većine partija: jedan vođa, par lojalnih, mnogo galame i malo odgovornosti. STEGA pokušava suprotno: da izvuče na scenu širi društveni potencijal koji je sada ili apatičan ili se povukao u duboku apstinenciju, jer nema šanse da se izbori u sistemu koji gazi sve što nije partija.
Crna Gora je mala. Kadrovski limitirana. I nema luksuz da u „posljednjoj četvrtini“ borbe za punopravno članstvo u EU gleda kako joj javnom scenom dominiraju samo reciklirani sukobi i lideri koje kontrolisani mediji prodaju kao „alternativu“. Jer alternativa, ni u najluđim snovima, ne mogu biti ni Knežević, ni Abazović, ni Medojević - do neukusa ogrezli u populističkom narativu.
Upravo je banalnost partitokratskog promišljanja učinila mogućim da miljenik srbijanskih medija - crnogorski Srbin Milan Knežević - danas bude serviran kao alternativa ovoj pogubljenoj i raštimovanoj Vladi. Oksimoron!
Imamo već viđenu ponudu: jedni isti glasovi, jedne iste svađe, jedne iste medijske šeme. Politička klasa od politike pravi rijaliti, a ne sistem reformi. U takvoj utakmici građanski reformistički pokreti teško igraju na „snagu mišića“ protiv dominantnih populista.
Zato treba igrati na ono što je naša apsolutna prednost: znanje, iskustvo, profesionalizam i odsustvo gladi za vlašću kao jedinim ciljem. Građanima je dosta tog kruga: partija – kampanja – podjele – fotelje – zaborav.
STEGA, ako hoće da bude odgovor na partitokratiju, prvo mora da uradi ono što partije uporno izbjegavaju: da otvori javni prostor, da vrati dijalog, da vrati sadržaj, da ponudi politike, da okupi ljude koji inače ne ulaze u stranačke rovove.
A onda - kad društvo osjeti da postoji nešto što nije još jedna mašina za mandate - tu se stvara povjerenje, katarza; tu se „luftira“ partitokratski geto i stvara klima za harizmatičnu borbu za promjene. Jer ponekad, da biste promijenili sistem, morate ući u institucije. Ali ako u institucije uđete kao kopija onoga protiv čega ste ustali - onda ste samo još jedna partija.
STEGA je važna upravo zato što pokušava da bude nova vrijednost u populizmom zaraženom javnom prostoru: antiestablišment koji ne nudi samo “bijes”, nego i smjer. Platforma koja ne traži od građana da se svrstaju „za“ ili „protiv“ vođe, nego da se okupe oko javnog interesa.
Crnoj Gori ne treba još jedna stranačka zastava. Treba joj oslobođen javni prostor. Treba joj politika koja se ne iscrpljuje u stranačkim svađama, nego u rješavanju stvarnih problema. Treba joj integrativna snaga koja spaja, a ne dijeli.
Zato dilema „partija ili platforma“ možda i nije prava dilema. Prava dilema je: hoćemo li nastaviti da živimo u partitokratskom kavezu, ili ćemo konačno otvoriti vrata da građanin postane politički subjekt - i bez stranačke knjižice?
Ako je odgovor „otvorićemo vrata“, onda STEGA već ima smisla. I prije izbora. I mimo izbora. I iznad izbora.

Antiestablišment pokret, nova pravila igre

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/maticna-drzava">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
Želio bih nešto pitati lidere Bošnjačke stranke, prijateljski i bez imalo ironije - ako je matična država crnogorskih Bošnjaka - Bosna i Hercegovina, neka pitaju Bošnjake iz BiH što misle o tome kad Hrvati i Srbi iz BiH kažu da im Bosna nije matična država? Što misle o Dodiku i Čoviću koji tvrde da BiH nije njihova matična država?
Ili ovako da probamo - za koju su se matičnu državu borili Srbi i Hrvati koji su poginuli kao pripadnici slavne Armije Republike Bosne i Hercegovine? Oćete da kažete da im BiH nije matična država? Možete li to reći njihovim porodicama? Da li su zlatni ljiljani Srbi i zlatni ljiljani Hrvati odlikovani od nematične države?
Zaisto nešto ne štima u toj vašoj logici, a upravo je takva kad kažete da Crna Gora nije vaša matična država.
Eto, neću dalje ići od ovoga.

Matična država

Politički trenutak u Srbiji i Crnoj Gori više se ne može opisivati tehničkim jezikom “pregovaračkih poglavlja” i “reformskih dinamika”. Obe države formalno teže članstvu u Evropskoj uniji, jedna mu je naoko “na korak”, druga svetlosnim godinama daleko, ali se suštinski obe nalaze u procesu duboke političke regresije – samo sa različitim spoljnopolitičkim dekorom.
Srbija danas funkcioniše kao hibridni režim sa stabilnim autoritarnim jezgrom i već je na korak od diktature beloruskog tipa. Vlast Aleksandra Vučića i dalje održava iluziju evropskog kursa, dok paralelno “čuva” političku, bezbednosnu i energetsku zavisnost od Rusije. I te činjenice je, čini se – najzad, sada svestan i Brisel.
Naravno, teško da će, posebno posle najnovijih iskustava, nekoga u evropskoj administraciji zavarati ponude Aleksandra Vučića poput one da Srbija uđe u EU bez prava veta. Nije to ozbiljna priča za Evropu, samim tim što otvara mnogo više problema, nego što ih rešava. To je samo (još jedan) pokušaj srbijanskog predsednika da nekog koga patološki mrzi (nezavisna Crna Gora) spreči da postigne nekakav uspeh (ulazak u EU) pre Srbije, čak i kad se Srbija sama ne trudi previše da takav uspeh postigne. Sem, naravno, da zadrži više nego izdašne evropske predpristupne fondove.
Odbijanje da se uvedu sankcije Moskvi, kontinuirano opravdavanje ruske politike, kao i činjenica da se ruski ambasador u Beogradu gotovo svakodnevno oglašava o unutrašnjim pitanjima Srbije – od bezbednosti do energetike – jasno pokazuju da Moskva u Srbiji nije samo spoljni partner, već faktor unutrašnjeg odlučivanja. Javno mnenje značajno modelira proruski kadar pravilno raspoređen i po potrebi aktiviran u
svim oblastima, lojalni domaći, kao i ruski “mediji” koji su u ostatku Evrope zabranjeni. U tu jednačinu treba dodati i faktor Crkve Srbije: ona je u svakodnevnim, da kažemo – taktičkim, stvarima pod “komandom” Andrićevog venca, s kojim je vežu isti interesi i ciljevi, ali je u onom strateškom smislu ispostava, poslušnik i predradnik Crkve Rusije. Koja je, opet, u simbiozi s Kremljom, tako da ta činjenica zatvara taj perverzni političko-religijski krug.
Ispred ove koalicije zla stoje dve slabašne političke barijere. Prva je - nejaka, razjedinjena, godinama demonizovana i fizički ugrožavana srbijanska opozicija. Druga su studenti i neformalni građanski zborovi. Posle prvog šoka i nesnalaženja pred silnim narodnim protestom, srbijanski režim je uspeo da te dve grupacije međusobno konfrontira.
Studentima je nametnuo svoj sopstveni narativ (desničarenje, rusofiliju, “nedavaštvo” Kosova i druge teme iz asortimana), dok samu opoziciju odavno drži pacifikovanom i marginalizovanom zahvaljujući kreiranju “poželjne opozicije” i medijskom i banditskom spremnošću da uništi život svakom ko digne glas. To je opoziciju dugo godina navodilo na pogrešan kolosek, da igra potpuno istu igru kao vlast, iako je u tome ne može pobediti; tek nedavno je jedan deo opozicije konačno i hrabro stao iza proevropske nedvosmislene agende, ali, čini se, i dalje nedovoljno energično.
STABILNOST KAO ALIBI
S druge strane, Evropska unija na sve to reaguje kalkulantski, iako je vokabular prema srbijanskim vlastima u poslednje vreme znatno pooštren. Teško, ipak, odustaje od dugovremene politike opraštanja Srbiji zbog njene geopolitičke težine i Kosova. Usvajanje spornih tužilačkih zakona, degradacija izbornog procesa, otvorene uvrede evropskim zvaničnicima, manipulacije oko energetskih aranžmana (NIS), medijske neslobode – sve to, i još koje-šta, i dalje za srbijanski režim ne proizvodi ozbiljne političke posledice, koje bi ga ili oborile, ili definitivno gurnule “preko crte” u suprotnom smeru.
Brisel bira stabilnost i kontrolu, čak i kada to podrazumeva tolerisanje sistemskog urušavanja vladavine prava i svih evropskih vrednosti. Takva politika kratkoročno održava privid održivosti i uravnoteženosti, ali dugoročno podriva kredibilitet evropskog projekta. Jer ako se evropske vrednosti relativizuju zarad stabilnosti, onda se stabilnost pretvara u alibi za stagnaciju.
U Crnoj Gori je situacija formalno drugačija, ali suštinski jednako problematična. Ta država je najdalje odmakla u pregovorima sa EU, ali reformski proces je danas spor, selektivan i često podređen partijskim interesima.
Utisak da EU “gura” Crnu Goru ka članstvu po svaku cenu proizlazi iz strateške potrebe da politika proširenja ne doživi potpuni krah. Za održavanje slike poželjnosti ujedinjene Evrope, posebno u geopolitičkom momentu izazvanom agresijom Rusije na Ukrajinu i zaokretom u politici SAD, potrebna je makar jedna “uspešna priča”, a ona je najlakše izvodiva sa “zemljicom” veličine jednog prosečnog evropskog grada. Pritom, strateški korisnom. U tom kontekstu se često zanemaruju duboke institucionalne slabosti, politička trgovina i nedovršeni obračun sa organizovanim kriminalom. Ipak, nije ni taj stav Brisela bez jakih unutrašnjih otpora, niti je strpljenje bezgranično. Štaviše, nedavno su se čule prve gorke opomene Crnoj Gori kroz stav o “papirnim reformama”.
No, crnogorski problem ima i dodatnu dimenziju – snažan i otvoren politički uticaj Srbije i u njoj vladajuće velikosrpske i rusko-vazalne poltike. Taj uticaj se u Crnoj Gori realizuje preko političkog i medijskog bloka koji negira posebnost crnogorskog identiteta, jezika i crkve, i koji državnost Crne Gore tretira kao privremeni istorijski incident, tumačeći Crnu Goru kao “srpsku državu”. Istovremeno konstantno zakukavanje o nekakvoj “ugroženosti Srba” – što je narativ koji je obeležio i klanicu tokom raspada SFR Jugoslavije, i koji se čuje već skoro 40 godina u kontinuitetu, a bez ikakvog osnova – treba, valjda, da stvori utisak opravdanosti tih stavova i logike po kojoj su Srbi izuzeti od moralne, prekršajne i krivične odgovornosti.
Krhki međunacionalni sklad, koji je Crna Gora uspela da stvori i očuva posle početnog lutanja i strašnih grešaka tokom prvog dela rastakanja SFRJ, sada je ugrožen na dnevnom nivou, kroz uporno nametanje stavova, logike, ikonografike i dogmatske religioznosti. S pruženom rukom toj neformalnoj, ali upornoj prekograničnoj agresiji koju predvode preobučeni srbijanski radikali – dakle, isti onaj politički blok koji nosi na rukama većinsku odgovornost za raspad Jugoslavije i svu prolivenu krv – u Crnoj Gori stoje domaći kolaboracionisti (“velikosrpska iredenta”) i hipnotisana, bezidejna i nehrabra vlast, smeša onih koji ne znaju šta i kako i onih čiji kompleksi i neizlečene frustracije iz mladosti sprečavaju bilo kakvu smislenu i razumnu reakciju.
APATIJA I UDVORIŠTVO
Da ne preti katastrofom, bilo bi smešno do koje su mere crnogorski politički rukovodioci na svim nivoima ponizni pred Beogradom. Ako smemo da dodamo: i iskompleksirani Beogradom. Možda i nečime ucenjeni ili dodatno “motivisani”; najzad, za primer, još je politički aktivan – uprkos šteti koju je napravio – političar, čiji je brat u isto vreme dok je ovaj prvi bio premijer, držao privatnu kliniku u Beogradu s partnerkom tadašnje srbijanske premijerke.
U svemu tome, indikativna je uloga Srpske pravoslavne crkve, pouzdanog saveznika srbijanske vlasti i u držanju Srbije pokornom, i u ugrožavanju suvereniteta i nezavisnosti Crne Gore. Ova verska organizacija dogmatski ne priznaje postojanje većinskog naroda na tlu države u kojoj deluje kroz dve cele i delove još dve eparhije, i onima koji se izjašnjavaju kao pravoslavni Crnogorci direktno uskraćuje osnovna verska prava.
SPC je u Crnoj Gori, zahvaljujući tipu ljudi koji je bio jednako zaluđen i agresivan “komunista” kao danas “vernik”, poslednjih godina preuzela ulogu ključnog političkog aktera, neskriveno prelazeći granicu između duhovne misije i direktnog oblikovanja vlasti. Taj proces, opet, nije bio spontan, već je sistemski organizovan i podržavan iz Beograda, koji političku snagu manifestuje i uticajem na većinu crkvenih velikodostojnika.
Studentski bunt ogolio je dubinu društvene krize u Srbiji. Protesti koji su počeli kao reakcija na korupciju, nasilje i urušavanje institucija, međutim, vremenom su ideološki pomereni udesno. Umesto jasne građanske platforme, deo pokreta preuzeo je narative nacionalne ugroženosti i suverenističkog otpora Zapadu. To nije slučajno – to je rezultat dugogodišnjeg medijskog i obrazovnog oblikovanja javnosti u pravcu anti-liberalne paradigme. Što će reći – problem u Srbiji je kudikamo dublji i kompleksniji od nezadovoljstva izborom političkog pravca ili čak činjenice da zemljom vlada organizacija koja otvoreno kopira principe rada i delovanja organizovane kriminalne grupe.
U Crnoj Gori, iako je zabeležen jedan pokušaj, nema snažnog studentskog, shodno tome ni opštegrađanskog pokreta. Razlozi su višeslojni: demografsko pražnjenje, masovno iseljavanje mladih, ali i činjenica da su identitetske podele već apsorbovale društvenu energiju. Ljudi su ili politički instrumentalizovani kroz postojeće blokove i uporno potencirane nacionalne granice, ili potpuno depolitizovani. Umesto protesta, dominira apatija. Umesto principa – udvorištvo. Umesto jasnog opredeljenja ka boljitku, sposobnijoj državi i jačanju ljudskih prava – dominira politička travestitija i cirkuska galama. To je, takođe, pokazatelj duboke društvene krize, samo drugačije usmerene i ponekad zamaskirane.
Pa, da zaključimo. Srbija (i) danas formalno balansira između Brisela i Moskve, ali politički komfor pronalazi u autoritarnim obrascima, čime faktički manifestuje da je mnogo bliža ruskom modelu nego evropskom. Crna Gora balansira između evropske perspektive i unutrašnje borbe za očuvanje sopstvene državne i identitetske posebnosti. U obe države institucije su slabije od političkih, verskih i bezbednosnih centara moći.
Ključno pitanje više nije ko je formalno bliži EU, već ko je spremniji da raskine sa praksama koje Evropu svode na deklaraciju. Bez jasnog razdvajanja države i Crkve, bez odricanja od iredentističkih projekcija i bez doslednog evropskog pritiska na autoritarne devijacije – i Srbija i Crna Gora ostaće u međuprostoru, suštinski zarobljene između sopstvenih mitova i tuđih geopolitičkih interesa, čak i ako bar jedna od te dve države formalno postane deo evropske zajednice.

Nebojša Vučinić

Između zaklinjanja i podaništva

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/il-po-mami-il-po-tati">Antenu M </a>piše: Jadranka Selhanović
Što je ovo? Ovoga bivalo nije. Nikad i niđe. Evo, ispade, da državom Crnom Gorom upravljaju samo oni kojima Crna Gora nije matična država. A to, nekako, dođe da im Crna Gora nije ni keva, ni mater, ni nene. Pogotovo nije im majka. To ne smiješ ni pomenut. Kakva majka! Ko im to reče, taj je asimilator. Koji hoće sve da otme.
Pa, sad raščivijaj, junače. Njihov odnos prema državi. Utvrdi, objasni, u kojem su srodstvu. Jesu li ikakva svojta ili nijesu? Ili, makar dalji rođaci? Dolaze li što po “ tatinoj liniji“? “ Po maminoj“, evo tvrde, nijesu ništa.

Il’ po mami, il’ po tati...

24.02.&nbsp;
18:03h&nbsp;
Zove me profesor Univerziteta Crne Gore i pita me da li sam gledao danas na skupštinskom zasjedanju i slušao šta priča Vasilije Čarapić (dodaje i epitet koji nije za ovu prigodu) i kaže da se krstio jer je ovaj pominjao Moldavku.
 
A onda ja njemu kažem.
Dva problema imaju dvorske lude.
 
Prvi, odsustvo stida, jer ga, naravno, nemaju, i odsustvo straha koji ga čini dalekim od čovjeka.
Kod Kralja Lira imamo dvije lude.
Prva je zaista luda bila, druga luda je Edgar koji se pravi lud pred ludim kraljem.
 
Znate dijalog između kralja Lira, lude i Kenta, kada ovaj naveden u sredini, na pitanja odgovara stihoklepačkim pjesmama.
 
Kralj Spajke koji nije Lir, ima svoju ludu. Nije dvorska. Iz Skupštine je. Ima inicijale V.Č. dakle, nije S.Č.
 
Ali mu se kao ludom Moldavka S.Č. učinjela bitnom jer jedino ona može spasiti brod kojem se svi smiju. Pa, veli, daj makar i nju da malo relaksiramo svakodnevnu sprdnju.
 
Luda nema stida, jer da ga ima pitala bi kolegu mu Lakovića šta on zna i misli o S.Č.
I da nije poslanička luda, ostalo bi mu da je raznosač bureka u Bemaxu, a ponekad i madraca u gepeku od službenog auta.
 
P.S: U skupštinskoj sali, sa 80 poslanika i jednom poslaničkom ludom, ambijent neće određivati njih 80, već ona jedna luda.
On će određivati i na plenumu gdje je 80 mudraca, a samo on lud.
P.S.2: 2003. godina je godina uzleta S.Č.
Godina egzaltacije mojih CG Srba, njoj u čast.
V.Č. je tada imao 55 godina.
 
Kako se kod lude godine pameti sabiraju unazad, to je ovaj sada kada je napunio 20 manje nahranjenog mozga razabrao šta je sve valjalo u tom slučaju i kako može spasiti PES, koaliciju i vlast.
 
Za 10 godina, kada napuni 15, kakva će to tek luda da bude. Od pameti.
 
P.S. 3: Nesrećnom čovjeku, posebno ako nije čovjek, malo znače razlozi njegove nesreće.

V.Č. i S.Č.

U Informativnoj emisiji 24 sata, na Televizij E, u 19 sati pogledajte:
Tema dana: Zloupotreba policije
- Aco Đukanović, brat bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića - priveden na saslušanje u Tužilaštvo u Nikšiću.
- Sjedinjene Države i Izrael napale Iran, Teheran uzvratio napadima na baze SAD-a u regionu.
- Mještani Botuna najavili radikalizaciju protesta od ponedjeljka. Blokada će umjesto tri, trajati šest sati.
Informativnu emisiju 24 sata večeras vodi Marina Ilić.

Informativna emisija 24 sata: Tema dana "Zloupotreba policije"

Ministar ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Damjan Ćulafić kazao je da je tokom 2025. godine evidentirano više od 930.000 posjeta Nacionalnim parkovima Crne Gore, dok je prihod ostvaren po osnovu prodaje ulaznica iznosio oko 4,1 miliona eura.
- Ukupan prihod tog javnog preduzeća je skoro 5,3 miliona eura. Preko 19 hiljada posjetilaca kupilo je godišnju ulaznicu, koja omogućava neograničen pristup nacionalnim parkovima tokom godine. U odnosu na 2024. godinu, broj posjeta porastao je za preko 27 odsto, dok je prihod od prodaje ulaznica povećan za više od 26 odsto.Važno je istaći da, iako nacionalni parkovi bilježe veliki broj posjeta, to ne znači da je njihovo stanje ugroženo. Zaštita prirode se kontinuirano sprovodi, a službe fizičke zaštite i spasavanja prisutne su na terenu 24 sata, prateći i čuvajući stanje parkova - kazao je Ćulafić.
Ministar je kazao da predan rad potvrđuje i činjenica da je tokom 2025. godine, u saradnji sa Ekološkom inspekcijom, uklonjeno 40 nelegalnih objekata, čime je, ističe on, očuvana prirodna i zakonska vrijednost zaštićenih područja.
- Navedeni rezultati govore i o dobroj organizaciji rada i unapređenju sistema kontrole što je doprinijelo većem obuhvatu naplate ulaznica, a ne isključivo povećanju ukupne turističke tražnje.Ono što je još važno jeste da je tokom ljetnje turističke sezone, u periodu od juna do avgusta, zabilježen rast broja posjeta u rasponu od 25-30 odsto, dok su najizraženiji skokovi ostvareni u ranim mjesecima godine, kao i u septembru, odnosno u periodu kasne ljetnje sezone, što potvrđuje trend ravnomjernije raspodjele posjeta tokom godine i daje osnov za optimizam u pogledu rezultata u 2026. godini - kazao je Ćulafić.

Ćulafić: Nacionalne parkove prošle godine posjetilo 930.000 ljudi, prihod od ulaznica 4,1 milion eura

Crna Gora podržava stavove i napore saveznika i partnera usmjerene ka smirivanju tenzija, zaštiti civila i očuvanju stabilnosti na Bliskom istoku, poručili su iz Ministarstva vanjskih poslova.
U resoru Ervina Ibrahimovića poručili su da sa zabrinutošću prate dešavanja na Bliskom istoku, koja, kako su rekli, nose ozbiljne bezbjednosne i humanitarne rizike.
- Crna Gora, podržava stavove i napore saveznika i partnera usmjerene ka smirivanju tenzija, zaštiti civila i očuvanju stabilnosti. Zalažemo se za nastavak diplomatskih inicijativa i poštovanje međunarodnog humanitarnog prava - navedeno je u saopštenju MVP-a.
U tom kontekstu, osudili su neisprovocirane napade Irana na susjedne zalivske zemlje čime se, smatraju u MVP-u samo dodatno usložnjava situacija i ugrožava stabilnost čitavog regiona.&nbsp;
- Ministarstvo nastavlja koordinaciju sa partnerima iz EU i NATO, uz poseban fokus na zaštitu interesa i bezbjednosti crnogorskih državljana. Crna Gora ostaje posvećena miru i multilateralnoj saradnji i poziva na deeskalaciju, uzdržanost i dijalog kao jedini održivi put ka dugoročnoj stabilnosti regiona - poručeno je iz MVP-a.

MVP osudilo napade Irana na njihove susjede: Podržavamo stavove i napore saveznika ka smirivanju tenzija, zaštiti civila i očuvanju stabilnosti

Prema posljednjim snimcima i medijskim izvještajima, Iran je tokom svojih uzvratnih napada pogodio međunarodni aerodrom u Kuvajt, a pojavili su se i snimci požara u Dubai.
Dron je pogodio Međunarodni aerodrom u Kuvajtu, pri čemu je došlo do „lakših povreda“ kod nekoliko zaposlenih, uz „ograničenu materijalnu štetu“ na putničkoj zgradi, saopštila je Generalna uprava civilnog vazduhoplovstva Kuvajta.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fvideo.klix.ba%2Fhls%2F1hnmRwvx%2F1hnmRwvx.m3u8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Zvanični portparol Abdulah Al-Rajhi izjavio je da su vlasti odmah pokrenule „odobrene hitne procedure, nakon čega je incident saniran, a područje osigurano“.
U međuvremenu, u Dubaiju je izbio požar u luksuznom hotelu Fairmont The Palm, nakon što su, navodno, ostaci rakete pali s neba tokom iranskog napada. Fotografije na društvenim mrežama i videosnimci koje je provjerio Sky News prikazuju veliki požar i dim koji se diže iznad zgrade.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fnexta_tv%2Fstatus%2F2027763946023760099%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E2027763946023760099%7Ctwgr%5E175450e127dbc72c75d4c08c2e83108cd7a4ad97%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Prema informacijama sa stranice TUI Group, riječ je o luksuznom hotelu s gurmanskim restoranima, nagrađivanim spa centrom i bazenima s pogledom na grad, što ukazuje na to da je u pitanju isključivo civilni objekat.
- Hitne službe su odmah upućene na lice mjesta, a područje je osigurano. Civilna zaštita Dubaija potvrdila je da je požar koji je izbio sada pod kontrolom - saopštio je Dubai Media Office.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fvideo.klix.ba%2Fhls%2FhFSRD682%2FhFSRD682.m3u8&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Prema informacijama iz medijskog kabineta, četiri osobe su povrijeđene i prebačene u zdravstvene ustanove radi liječenja.
- Vlasti nastavljaju da preduzimaju sve neophodne mjere kako bi zaštitile javnost - dodaje se u saopštenju.

(VIDEO) Odgovor na napad: Iran pogodio aerodrom u Kuvajtu i luksuzni hotel u Dubaiju

Društvo

Na tavanu kuće u Nikšiću pronađene lovačke puške sa dozvolom, dva stara policijska pancira; Aco Đukanović priveden u CB Nikšić, ujutro daje izjavu osnovnom tužiocu