Piše: Georgi Gotev
U upečatljivom iskazu nacionalne ambicije, Crna Gora je svoj nacionalni avion brendirala sloganom „28 do 28“, simbolizujući cilj da do 2028. godine postane 28. država članica Evropska unija.
Ova kreativna promocija, istaknuta na trupu letjelice, naglašava odlučnost Podgorice da ubrza integraciju u evropski blok, oslanjajući se i na svoje nasljeđe kako bi dodatno podstakla javnu podršku za pristupanje EU. Kao najmanja država kandidat, sa nešto više od 600.000 stanovnika, Crna Gora se pozicionira kao primjer efikasnog procesa proširenja, ali je put pred njom opterećen izazovima koji mogu staviti na probu ovaj optimizam.
Crna Gora se izdvaja kao vodeća među zemljama kandidatima za članstvo u EU, što potvrđuju evropski lideri i najnoviji izvještaji o napretku.
Od početka pregovora 2012. godine, otvorena su sva 33 pregovaračka poglavlja, a zaključno sa početkom 2026. godine privremeno je zatvoreno 13 poglavlja, uključujući ključne oblasti poput finansijske kontrole i prava privrednih društava.
Ovakva dinamika nadmašuje druge kandidate poput Albanije, Srbije i Sjeverne Makedonije, dok je evropska komesarka za proširenje Marta Kos pohvalila reforme Crne Gore i poručila da bi pregovori mogli biti završeni do kraja 2026. ili 2027. godine.
Premijer Milojko Spajić ocijenio je da je 2026. godina „najodlučujuća godina“ za pristupanje, uz Vladin Program pristupanja za period 2026–2027, koji predviđa mapu puta za zatvaranje preostalih poglavlja.Podrška sa najvišeg nivoa, uključujući izjave njemačkog ministra vanjskih poslova Johana Vadefula i predsjednika Evropskog savjeta Antonija Koste, ističe političku stabilnost Crne Gore i njenu usklađenost sa vrijednostima EU, čime se potvrđuje status „najnaprednijeg“ kandidata.
Podrška javnosti ostaje snažna, sa više od 70 odsto građana koji podržavaju članstvo, podstaknuti ekonomskim benefitima poput pristupa fondovima i tržištu EU.
Ipak, ostvarenje cilja „28 do 28“ nije unaprijed zagarantovano. Crna Gora se suočava sa značajnim izazovima u okviru temeljnih poglavlja, uključujući reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije i jačanje vladavine prava – oblastima u kojima Brisel zahtijeva opipljive rezultate.
Kritičari ukazuju na preostale probleme poput organizovanog kriminala i slobode medija, što bi moglo usporiti zatvaranje poglavlja 23 i 24.
Politička fragmentacija na Zapadnom Balkanu, uključujući tenzije sa susjedima poput Srbije, dodatno komplikuje situaciju. Nedavni analitički dokument upozorava i da se Crna Gora suočava sa prikrivenom bezbjednosnom krizom, uz hibridne pritiske i unutrašnje slabosti koje prijete demokratiji i njenom euroatlantskom putu.
Uprkos tim izazovima, proaktivni pristup Crne Gore, oličen u kampanji „28 do 28“, šalje poruku posvećenosti transformaciji.
Da bi zadržala kredibilitet i očuvala svoju transformativnu snagu u susjedstvu, Evropska unija mora održati proces proširenja istinski živim, kroz konkretan napredak i postepeno primanje novih članica koje ispune stroge kriterijume za članstvo.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

U smjelom iskazu EU ambicije, Crna Gora brendira svoj nacionalni avion sloganom „28 do 28“

Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/antiestablisment-pokret-nova-pravila-igre">Portal Analitiku </a>piše: Danilo Marunović
Kada se god otvori tema nužnosti promjena političkog promišljanja i stila političke borbe, odmah kreće poznata priča. Čim se pojavi kritika sistema, stiže refren iz istih krugova: „Dajte novu partiju!“ Kao da je to jedini način da građanin uopšte postoji u javnom i političkom prostoru.
A upravo je tu problem.
Partitokratski koncept, ovakav kakav mi živimo od početka višestranačja, a koji se do danas razvio do stadijuma metastaziranja, nije samo politički model - on je postao navika političke kulture. Navika da se država doživljava kao plijen. Navika da se javni interes pretvara u stranački interes. Navika da se svaka ideja svodi na pitanje: „Čiji si?“, umjesto: „Šta predlažeš?“
I onda se čudimo što su ljudi ogorčeni. Što bježe od politike. Što se javni prostor pretvorio u zarobljeni prostor. Što je broj apstinenata sve veći.
Politika nije stranačka knjižica! U Crnoj Gori politika je svedena na stranačku politiku. Kao da je javno djelovanje dozvoljeno samo onima koji imaju logo, pečat i partijsku hijerarhiju. Kao da je građanin bez stranačke knjižice - građanin drugog reda.
A istovremeno, dok se partije kupaju u javnom novcu, dok imaju kancelarije, infrastrukturu, logistiku i dotacije milionskih vrijednosti, građanske organizacije, stručna udruženja, nezavisne inicijative, kulturne i profesionalne asocijacije uglavnom se snalaze same i bez državnih dotacija. U ovoj godini, za politički sistem i upravljanje izdvaja se čak 3,1% BDP-a, a za kulturu, na primjer, samo 0,9%.
Udruženja koja nose društvo - od nezavisnih književnika i pravnika, do strukovnih grupa i lokalnih inicijativa - često su prepuštena samofinansiranju, bez sistemske podrške. To je suština partitokratije: država finansira partije da bi dominirale društvom, a onda se društvo pita zašto ćuti.
Posebno zvuči na ivici licemjerja kada etablirane političke strukture, sa ogromnim budžetima, na svaku javnu kritiku ne odgovore argumentom, nego porukom: „Ako ti smeta, napravi partiju.“
Drugim riječima: uđi u arenu koju mi kontrolišemo, u kojoj mi raspolažemo novcem, medijima i kadrovima po dubini i širini, pa se onda „fer“ takmiči. „Uđite u naš ring“ - i još vam vežu ruke.
To nije dijalog. To je svođenje društva na partijski ring u kojem su pravila napisana tako da građanin uvijek gubi. Tako se devastira javni prostor. Zato nestaju intelektualci, slobodni profesionalci, nezavisne grupe i hrabri pojedinci. Ne zato što ih nema, nego zato što im je poručeno: „Ne postojiš dok ne postaneš partija.“
Istina je: Crna Gora nema pretjerano bogato iskustvo snažnih građanskih pokreta. Nismo imali istorijski kontinuitet vizionara tog profila kao što su imale Češka sa Vaclavom Havelom, Amerika sa Martinom Luterom Kingom ili Južna Afrika sa Nelsonom Mandelom.&nbsp;
Kod nas je, nažalost, politički život od prvih dana često funkcionisao kao monopol uskog kruga, a kasnije kao fragmentacija vođena borbom za prevlast unutar istog modela: ko će biti jači u partiji, ko će uzeti više, ko će preživjeti sljedeći ciklus.
Ali imali smo izuzetak koji vrijedi pomenuti: Građanski forum 1995. godine, vođen vizionarstvom Ćana Koprivice. Okupio je crnogorsku antiratnu i suverenističku elitu, artikulisao ideju i dao doprinos tome da Crna Gora izađe iz kandži miloševićevske politike i dođe do nezavisnosti.
Na sličnom putu danas korača STEGA - kao integrativna građanska platforma i kao antiestablišmentski odgovor na partitokratiju.
Šta to znači na jeziku običnog čovjeka?
Znači: umjesto da se u prvi plan guraju lideri, fotelje i funkcije - u prvi plan se guraju vrijednosti i jasno definisane javne politike. Znači: prvo dogovorimo šta je dobro za društvo, pa tek onda pričajmo o formi organizovanja.
STEGA ne nastaje kao „one man show“, što je danas, nažalost, model većine partija: jedan vođa, par lojalnih, mnogo galame i malo odgovornosti. STEGA pokušava suprotno: da izvuče na scenu širi društveni potencijal koji je sada ili apatičan ili se povukao u duboku apstinenciju, jer nema šanse da se izbori u sistemu koji gazi sve što nije partija.
Crna Gora je mala. Kadrovski limitirana. I nema luksuz da u „posljednjoj četvrtini“ borbe za punopravno članstvo u EU gleda kako joj javnom scenom dominiraju samo reciklirani sukobi i lideri koje kontrolisani mediji prodaju kao „alternativu“. Jer alternativa, ni u najluđim snovima, ne mogu biti ni Knežević, ni Abazović, ni Medojević - do neukusa ogrezli u populističkom narativu.
Upravo je banalnost partitokratskog promišljanja učinila mogućim da miljenik srbijanskih medija - crnogorski Srbin Milan Knežević - danas bude serviran kao alternativa ovoj pogubljenoj i raštimovanoj Vladi. Oksimoron!
Imamo već viđenu ponudu: jedni isti glasovi, jedne iste svađe, jedne iste medijske šeme. Politička klasa od politike pravi rijaliti, a ne sistem reformi. U takvoj utakmici građanski reformistički pokreti teško igraju na „snagu mišića“ protiv dominantnih populista.
Zato treba igrati na ono što je naša apsolutna prednost: znanje, iskustvo, profesionalizam i odsustvo gladi za vlašću kao jedinim ciljem. Građanima je dosta tog kruga: partija – kampanja – podjele – fotelje – zaborav.
STEGA, ako hoće da bude odgovor na partitokratiju, prvo mora da uradi ono što partije uporno izbjegavaju: da otvori javni prostor, da vrati dijalog, da vrati sadržaj, da ponudi politike, da okupi ljude koji inače ne ulaze u stranačke rovove.
A onda - kad društvo osjeti da postoji nešto što nije još jedna mašina za mandate - tu se stvara povjerenje, katarza; tu se „luftira“ partitokratski geto i stvara klima za harizmatičnu borbu za promjene. Jer ponekad, da biste promijenili sistem, morate ući u institucije. Ali ako u institucije uđete kao kopija onoga protiv čega ste ustali - onda ste samo još jedna partija.
STEGA je važna upravo zato što pokušava da bude nova vrijednost u populizmom zaraženom javnom prostoru: antiestablišment koji ne nudi samo “bijes”, nego i smjer. Platforma koja ne traži od građana da se svrstaju „za“ ili „protiv“ vođe, nego da se okupe oko javnog interesa.
Crnoj Gori ne treba još jedna stranačka zastava. Treba joj oslobođen javni prostor. Treba joj politika koja se ne iscrpljuje u stranačkim svađama, nego u rješavanju stvarnih problema. Treba joj integrativna snaga koja spaja, a ne dijeli.
Zato dilema „partija ili platforma“ možda i nije prava dilema. Prava dilema je: hoćemo li nastaviti da živimo u partitokratskom kavezu, ili ćemo konačno otvoriti vrata da građanin postane politički subjekt - i bez stranačke knjižice?
Ako je odgovor „otvorićemo vrata“, onda STEGA već ima smisla. I prije izbora. I mimo izbora. I iznad izbora.

Antiestablišment pokret, nova pravila igre

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/maticna-drzava">Antenu M</a> piše: Boban Batrićević
Želio bih nešto pitati lidere Bošnjačke stranke, prijateljski i bez imalo ironije - ako je matična država crnogorskih Bošnjaka - Bosna i Hercegovina, neka pitaju Bošnjake iz BiH što misle o tome kad Hrvati i Srbi iz BiH kažu da im Bosna nije matična država? Što misle o Dodiku i Čoviću koji tvrde da BiH nije njihova matična država?
Ili ovako da probamo - za koju su se matičnu državu borili Srbi i Hrvati koji su poginuli kao pripadnici slavne Armije Republike Bosne i Hercegovine? Oćete da kažete da im BiH nije matična država? Možete li to reći njihovim porodicama? Da li su zlatni ljiljani Srbi i zlatni ljiljani Hrvati odlikovani od nematične države?
Zaisto nešto ne štima u toj vašoj logici, a upravo je takva kad kažete da Crna Gora nije vaša matična država.
Eto, neću dalje ići od ovoga.

Matična država

Politički trenutak u Srbiji i Crnoj Gori više se ne može opisivati tehničkim jezikom “pregovaračkih poglavlja” i “reformskih dinamika”. Obe države formalno teže članstvu u Evropskoj uniji, jedna mu je naoko “na korak”, druga svetlosnim godinama daleko, ali se suštinski obe nalaze u procesu duboke političke regresije – samo sa različitim spoljnopolitičkim dekorom.
Srbija danas funkcioniše kao hibridni režim sa stabilnim autoritarnim jezgrom i već je na korak od diktature beloruskog tipa. Vlast Aleksandra Vučića i dalje održava iluziju evropskog kursa, dok paralelno “čuva” političku, bezbednosnu i energetsku zavisnost od Rusije. I te činjenice je, čini se – najzad, sada svestan i Brisel.
Naravno, teško da će, posebno posle najnovijih iskustava, nekoga u evropskoj administraciji zavarati ponude Aleksandra Vučića poput one da Srbija uđe u EU bez prava veta. Nije to ozbiljna priča za Evropu, samim tim što otvara mnogo više problema, nego što ih rešava. To je samo (još jedan) pokušaj srbijanskog predsednika da nekog koga patološki mrzi (nezavisna Crna Gora) spreči da postigne nekakav uspeh (ulazak u EU) pre Srbije, čak i kad se Srbija sama ne trudi previše da takav uspeh postigne. Sem, naravno, da zadrži više nego izdašne evropske predpristupne fondove.
Odbijanje da se uvedu sankcije Moskvi, kontinuirano opravdavanje ruske politike, kao i činjenica da se ruski ambasador u Beogradu gotovo svakodnevno oglašava o unutrašnjim pitanjima Srbije – od bezbednosti do energetike – jasno pokazuju da Moskva u Srbiji nije samo spoljni partner, već faktor unutrašnjeg odlučivanja. Javno mnenje značajno modelira proruski kadar pravilno raspoređen i po potrebi aktiviran u
svim oblastima, lojalni domaći, kao i ruski “mediji” koji su u ostatku Evrope zabranjeni. U tu jednačinu treba dodati i faktor Crkve Srbije: ona je u svakodnevnim, da kažemo – taktičkim, stvarima pod “komandom” Andrićevog venca, s kojim je vežu isti interesi i ciljevi, ali je u onom strateškom smislu ispostava, poslušnik i predradnik Crkve Rusije. Koja je, opet, u simbiozi s Kremljom, tako da ta činjenica zatvara taj perverzni političko-religijski krug.
Ispred ove koalicije zla stoje dve slabašne političke barijere. Prva je - nejaka, razjedinjena, godinama demonizovana i fizički ugrožavana srbijanska opozicija. Druga su studenti i neformalni građanski zborovi. Posle prvog šoka i nesnalaženja pred silnim narodnim protestom, srbijanski režim je uspeo da te dve grupacije međusobno konfrontira.
Studentima je nametnuo svoj sopstveni narativ (desničarenje, rusofiliju, “nedavaštvo” Kosova i druge teme iz asortimana), dok samu opoziciju odavno drži pacifikovanom i marginalizovanom zahvaljujući kreiranju “poželjne opozicije” i medijskom i banditskom spremnošću da uništi život svakom ko digne glas. To je opoziciju dugo godina navodilo na pogrešan kolosek, da igra potpuno istu igru kao vlast, iako je u tome ne može pobediti; tek nedavno je jedan deo opozicije konačno i hrabro stao iza proevropske nedvosmislene agende, ali, čini se, i dalje nedovoljno energično.
STABILNOST KAO ALIBI
S druge strane, Evropska unija na sve to reaguje kalkulantski, iako je vokabular prema srbijanskim vlastima u poslednje vreme znatno pooštren. Teško, ipak, odustaje od dugovremene politike opraštanja Srbiji zbog njene geopolitičke težine i Kosova. Usvajanje spornih tužilačkih zakona, degradacija izbornog procesa, otvorene uvrede evropskim zvaničnicima, manipulacije oko energetskih aranžmana (NIS), medijske neslobode – sve to, i još koje-šta, i dalje za srbijanski režim ne proizvodi ozbiljne političke posledice, koje bi ga ili oborile, ili definitivno gurnule “preko crte” u suprotnom smeru.
Brisel bira stabilnost i kontrolu, čak i kada to podrazumeva tolerisanje sistemskog urušavanja vladavine prava i svih evropskih vrednosti. Takva politika kratkoročno održava privid održivosti i uravnoteženosti, ali dugoročno podriva kredibilitet evropskog projekta. Jer ako se evropske vrednosti relativizuju zarad stabilnosti, onda se stabilnost pretvara u alibi za stagnaciju.
U Crnoj Gori je situacija formalno drugačija, ali suštinski jednako problematična. Ta država je najdalje odmakla u pregovorima sa EU, ali reformski proces je danas spor, selektivan i često podređen partijskim interesima.
Utisak da EU “gura” Crnu Goru ka članstvu po svaku cenu proizlazi iz strateške potrebe da politika proširenja ne doživi potpuni krah. Za održavanje slike poželjnosti ujedinjene Evrope, posebno u geopolitičkom momentu izazvanom agresijom Rusije na Ukrajinu i zaokretom u politici SAD, potrebna je makar jedna “uspešna priča”, a ona je najlakše izvodiva sa “zemljicom” veličine jednog prosečnog evropskog grada. Pritom, strateški korisnom. U tom kontekstu se često zanemaruju duboke institucionalne slabosti, politička trgovina i nedovršeni obračun sa organizovanim kriminalom. Ipak, nije ni taj stav Brisela bez jakih unutrašnjih otpora, niti je strpljenje bezgranično. Štaviše, nedavno su se čule prve gorke opomene Crnoj Gori kroz stav o “papirnim reformama”.
No, crnogorski problem ima i dodatnu dimenziju – snažan i otvoren politički uticaj Srbije i u njoj vladajuće velikosrpske i rusko-vazalne poltike. Taj uticaj se u Crnoj Gori realizuje preko političkog i medijskog bloka koji negira posebnost crnogorskog identiteta, jezika i crkve, i koji državnost Crne Gore tretira kao privremeni istorijski incident, tumačeći Crnu Goru kao “srpsku državu”. Istovremeno konstantno zakukavanje o nekakvoj “ugroženosti Srba” – što je narativ koji je obeležio i klanicu tokom raspada SFR Jugoslavije, i koji se čuje već skoro 40 godina u kontinuitetu, a bez ikakvog osnova – treba, valjda, da stvori utisak opravdanosti tih stavova i logike po kojoj su Srbi izuzeti od moralne, prekršajne i krivične odgovornosti.
Krhki međunacionalni sklad, koji je Crna Gora uspela da stvori i očuva posle početnog lutanja i strašnih grešaka tokom prvog dela rastakanja SFRJ, sada je ugrožen na dnevnom nivou, kroz uporno nametanje stavova, logike, ikonografike i dogmatske religioznosti. S pruženom rukom toj neformalnoj, ali upornoj prekograničnoj agresiji koju predvode preobučeni srbijanski radikali – dakle, isti onaj politički blok koji nosi na rukama većinsku odgovornost za raspad Jugoslavije i svu prolivenu krv – u Crnoj Gori stoje domaći kolaboracionisti (“velikosrpska iredenta”) i hipnotisana, bezidejna i nehrabra vlast, smeša onih koji ne znaju šta i kako i onih čiji kompleksi i neizlečene frustracije iz mladosti sprečavaju bilo kakvu smislenu i razumnu reakciju.
APATIJA I UDVORIŠTVO
Da ne preti katastrofom, bilo bi smešno do koje su mere crnogorski politički rukovodioci na svim nivoima ponizni pred Beogradom. Ako smemo da dodamo: i iskompleksirani Beogradom. Možda i nečime ucenjeni ili dodatno “motivisani”; najzad, za primer, još je politički aktivan – uprkos šteti koju je napravio – političar, čiji je brat u isto vreme dok je ovaj prvi bio premijer, držao privatnu kliniku u Beogradu s partnerkom tadašnje srbijanske premijerke.
U svemu tome, indikativna je uloga Srpske pravoslavne crkve, pouzdanog saveznika srbijanske vlasti i u držanju Srbije pokornom, i u ugrožavanju suvereniteta i nezavisnosti Crne Gore. Ova verska organizacija dogmatski ne priznaje postojanje većinskog naroda na tlu države u kojoj deluje kroz dve cele i delove još dve eparhije, i onima koji se izjašnjavaju kao pravoslavni Crnogorci direktno uskraćuje osnovna verska prava.
SPC je u Crnoj Gori, zahvaljujući tipu ljudi koji je bio jednako zaluđen i agresivan “komunista” kao danas “vernik”, poslednjih godina preuzela ulogu ključnog političkog aktera, neskriveno prelazeći granicu između duhovne misije i direktnog oblikovanja vlasti. Taj proces, opet, nije bio spontan, već je sistemski organizovan i podržavan iz Beograda, koji političku snagu manifestuje i uticajem na većinu crkvenih velikodostojnika.
Studentski bunt ogolio je dubinu društvene krize u Srbiji. Protesti koji su počeli kao reakcija na korupciju, nasilje i urušavanje institucija, međutim, vremenom su ideološki pomereni udesno. Umesto jasne građanske platforme, deo pokreta preuzeo je narative nacionalne ugroženosti i suverenističkog otpora Zapadu. To nije slučajno – to je rezultat dugogodišnjeg medijskog i obrazovnog oblikovanja javnosti u pravcu anti-liberalne paradigme. Što će reći – problem u Srbiji je kudikamo dublji i kompleksniji od nezadovoljstva izborom političkog pravca ili čak činjenice da zemljom vlada organizacija koja otvoreno kopira principe rada i delovanja organizovane kriminalne grupe.
U Crnoj Gori, iako je zabeležen jedan pokušaj, nema snažnog studentskog, shodno tome ni opštegrađanskog pokreta. Razlozi su višeslojni: demografsko pražnjenje, masovno iseljavanje mladih, ali i činjenica da su identitetske podele već apsorbovale društvenu energiju. Ljudi su ili politički instrumentalizovani kroz postojeće blokove i uporno potencirane nacionalne granice, ili potpuno depolitizovani. Umesto protesta, dominira apatija. Umesto principa – udvorištvo. Umesto jasnog opredeljenja ka boljitku, sposobnijoj državi i jačanju ljudskih prava – dominira politička travestitija i cirkuska galama. To je, takođe, pokazatelj duboke društvene krize, samo drugačije usmerene i ponekad zamaskirane.
Pa, da zaključimo. Srbija (i) danas formalno balansira između Brisela i Moskve, ali politički komfor pronalazi u autoritarnim obrascima, čime faktički manifestuje da je mnogo bliža ruskom modelu nego evropskom. Crna Gora balansira između evropske perspektive i unutrašnje borbe za očuvanje sopstvene državne i identitetske posebnosti. U obe države institucije su slabije od političkih, verskih i bezbednosnih centara moći.
Ključno pitanje više nije ko je formalno bliži EU, već ko je spremniji da raskine sa praksama koje Evropu svode na deklaraciju. Bez jasnog razdvajanja države i Crkve, bez odricanja od iredentističkih projekcija i bez doslednog evropskog pritiska na autoritarne devijacije – i Srbija i Crna Gora ostaće u međuprostoru, suštinski zarobljene između sopstvenih mitova i tuđih geopolitičkih interesa, čak i ako bar jedna od te dve države formalno postane deo evropske zajednice.

Nebojša Vučinić

1250x600

1084x550

Između zaklinjanja i podaništva

Za <a href="https://www.antenam.net/clanak/il-po-mami-il-po-tati">Antenu M </a>piše: Jadranka Selhanović
Što je ovo? Ovoga bivalo nije. Nikad i niđe. Evo, ispade, da državom Crnom Gorom upravljaju samo oni kojima Crna Gora nije matična država. A to, nekako, dođe da im Crna Gora nije ni keva, ni mater, ni nene. Pogotovo nije im majka. To ne smiješ ni pomenut. Kakva majka! Ko im to reče, taj je asimilator. Koji hoće sve da otme.
Pa, sad raščivijaj, junače. Njihov odnos prema državi. Utvrdi, objasni, u kojem su srodstvu. Jesu li ikakva svojta ili nijesu? Ili, makar dalji rođaci? Dolaze li što po “ tatinoj liniji“? “ Po maminoj“, evo tvrde, nijesu ništa.

Il’ po mami, il’ po tati...

24.02.&nbsp;
18:03h&nbsp;
Zove me profesor Univerziteta Crne Gore i pita me da li sam gledao danas na skupštinskom zasjedanju i slušao šta priča Vasilije Čarapić (dodaje i epitet koji nije za ovu prigodu) i kaže da se krstio jer je ovaj pominjao Moldavku.
 
A onda ja njemu kažem.
Dva problema imaju dvorske lude.
 
Prvi, odsustvo stida, jer ga, naravno, nemaju, i odsustvo straha koji ga čini dalekim od čovjeka.
Kod Kralja Lira imamo dvije lude.
Prva je zaista luda bila, druga luda je Edgar koji se pravi lud pred ludim kraljem.
 
Znate dijalog između kralja Lira, lude i Kenta, kada ovaj naveden u sredini, na pitanja odgovara stihoklepačkim pjesmama.
 
Kralj Spajke koji nije Lir, ima svoju ludu. Nije dvorska. Iz Skupštine je. Ima inicijale V.Č. dakle, nije S.Č.
 
Ali mu se kao ludom Moldavka S.Č. učinjela bitnom jer jedino ona može spasiti brod kojem se svi smiju. Pa, veli, daj makar i nju da malo relaksiramo svakodnevnu sprdnju.
 
Luda nema stida, jer da ga ima pitala bi kolegu mu Lakovića šta on zna i misli o S.Č.
I da nije poslanička luda, ostalo bi mu da je raznosač bureka u Bemaxu, a ponekad i madraca u gepeku od službenog auta.
 
P.S: U skupštinskoj sali, sa 80 poslanika i jednom poslaničkom ludom, ambijent neće određivati njih 80, već ona jedna luda.
On će određivati i na plenumu gdje je 80 mudraca, a samo on lud.
P.S.2: 2003. godina je godina uzleta S.Č.
Godina egzaltacije mojih CG Srba, njoj u čast.
V.Č. je tada imao 55 godina.
 
Kako se kod lude godine pameti sabiraju unazad, to je ovaj sada kada je napunio 20 manje nahranjenog mozga razabrao šta je sve valjalo u tom slučaju i kako može spasiti PES, koaliciju i vlast.
 
Za 10 godina, kada napuni 15, kakva će to tek luda da bude. Od pameti.
 
P.S. 3: Nesrećnom čovjeku, posebno ako nije čovjek, malo znače razlozi njegove nesreće.

Zoran Piperović

V.Č. i S.Č.

Za<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/nematicna-drzava"> Portal Analitika </a>piše Adnan Čirgić
Naivnima je 2020. godine izgledalo nevjerovatno da jedan musliman i Albanac može biti politički velikosrbin. Ne velim da je Dritan Abazović to (bio) po ubjeđenju, no po učinku. A sve što je učinio sa skupinom svojih ljudi jasno ukazuje da je riječ o izvršitelju zadataka srpske službe.
Ne velim ni da je Kenana politički velikosrbin po ubjeđenju. Ali je ona, i cipcijela partija kojoj pripada, po svemu što čini izvršitelj zadataka srpske službe kojoj je cilj, od Garašanina naovamo, pripajanje Crne Gore Srbiji.
Istina, nijesu ni Kenana ni Bošnjačka stranka izjavili da Crnu Goru treba pripojiti Srbiji. Ali jesu dio vladajuće koalicije četničkoga vojvode Mandića. I jesu dio iste političke strukture koja brutalno ruši ustavno definisano građansko ustrojstvo crnogorske države, dio strukture koja sve više uvodi u javni diskurs nekakvu državu narodâ potiskujući instituciju građanina. Najnovije otkriće bošnjačkih piona srpske politike u Crnoj Gori jeste bestidno priznanje da ovo nije matična država Bošnjaka u Crnoj Gori.
Sva je Crna Gora gotovo ćutke prije 20-ak godina prihvatila kampanju po kojoj su crnogorski muslimani neviđenom brzinom postali Bošnjaci, čak i onđe đe ih nikad nije bilo i đe se nikad nijesu tako zvali. Taj je proces prihvaćen najprije zbog toga što je tadašnja bošnjačka politička elita na svakome koraku demonstrirala privrženost Crnoj Gori.
Prihvatajući velikosrpski koncept po kojem je religijska pripadnost odlučujući faktor nacionalne pripadnosti, koncept koji je razbio bosansku državu, prešlo se na razbijanje crnogorske države. To razbijanje može donijeti nesumnjive (premda kratkoročne) beneficije bošnjačkoj političkoj eliti koja se toga sramotnoga posla prihvatila, ali nikakvo dobro neće donijeti onima koje ta "elita" navodno predstavlja - Bošnjacima u Crnoj Gori. A ni Bošnjacima u Bosni.
Insistiranje na tome da je jezik crnogorskih Bošnjaka bosanski nema utemeljenja u realnosti jer svi znamo razlikovati po jeziku stanovnika Bosne (po kojoj je taj jezik dobio ime) od stanovnika Crne Gore, ali na osnovu toga jezika ne možemo znati nacionalnu pripadnost stanovnika Crne Gore ni Bosne. Ne možemo jer svi bosanski štokavci govore bosanskim jezikom kao što svi crnogorski štokavci govore crnogorskim jezikom.
Stoga kad bošnjačka kulturna elita u Crnoj Gori insistira na RTV emisijama na bosanskome jeziku ona ne čini ništa drugo do ono što Dodik čini u Bosni - razbija sopstvenu državu ispunjavajući ciljeve beogradske agende.
Kad Kenana kaže da je matična država crnogorskih Bošnjaka Bosna i Hercegovina, ona čini isto što i razna velikosrpska kulturna udruženja koja sluđuju crnogorske Srbe kako im je Srbija matična država, a Aleksandar Vučić predśednik svih Srba. Ona time implicitno poručuje da ima nečega lošega i neprihvatljivoga u tome ako neki musliman smatra Crnu Goru svojom državom ili ako nedajbože vjeruje u sopstveno crnogorsko porijeklo.
Nesuvisla naručena ispomoć što je Kenani stigla iz Bosne kojom se tolkuje da je cio crnogorski śever sve do 1912. godine bio zapravo država Bosna razotkriva stvarne namjere Bošnjačke stranke i onima što ne žele vjerovati u njih.
Tvrdnja da je śever Crne Gore do 1912. bio dio bosanske države odista je prava senzacija. Jer po tome tumačenju Crna Gora krajem XIX i početkom XX vijeka nije vodila oslobodilačke ratove s osmanskom no s bosanskom vojskom, nije potpisivala ugovore s Portom no s nekakvom vladom u Sarajevu za koje se dosad vjerovalo da je u to doba i samo bilo pod upravom Beča. Mora da su tada stanovnici donjih krajeva kad krenu na śever, do Kolašina ili Bijeloga Polja recimo, govorili: Odoh malo do u Bosnu.
Ako će, kao i svaki put dosad, i ovaj tekst biti povod za orkestriranu propagandnu paljbu botova Vučićeve posluge u Bošnjačkoj stranci, ako će biti i izvrnut naglavačke, predstavljen kao nacionalistički, asimilatorski ili naručen, opet se nije mogla prećutati ogavna propaganda čiji je cilj sluđivanje i otuđivanje crnogorskih građana.
Jer što bismo praštali Kenani i Ervinu ono što ne praštamo vojvodi Andriji. Oni su kolege na istome zadatku, u istoj vlasti, s istim ciljem da budemo nacionalno (kad već ne možemo i teritorijalno) obilježeni kao ovce u planini da se kojim slučajem ne bismo pomiješali.

Nematična država

Ako ovog ljeta, neđe na Crnogorskom primorju ili možda u crnogorskim planinama, vidite dvojicu Rusa, čije ste slike gledali tokom sudskog procesa za pokušaj terorizma oktobra 2016. godine, nemojte da streknete, nemojte da se plašite: oni su, utvrdilo je crnogorsko sudstvo, samo - mirni ruski turisti. &nbsp; OPASNI TURISTI &nbsp; Istini za volju, Eduard Šišmakov i Vladimir Popov imaju pasoše iz istog serije kao što su imali agenti GRU-a koji stu trovali odmetnutog ruspog špijuna Sergeja Skripalja i njegovu kćerku u Solsberiju. Imaju i istoriju podmetanja ekplozija u Bugarskoj, Gruziji i pokušaj prevrata Moldaviji...  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026022320020_3cdc0c1e5ecbf67deaf346246748e1e62670ec5796e1c7f23fe9fad1ac423778.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2026022320020_3cdc0c1e5ecbf67deaf346246748e1e62670ec5796e1c7f23fe9fad1ac423778" data-rendition-name="original" width="750" height="563" loading="lazy" alt="I TURISTI I AGENTI GRU: Edvard Šišmakov i Vladimir Popov"> <figcaption>I TURISTI I AGENTI GRU: Edvard Šišmakov i Vladimir Popov(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ali, Šišmakov i Popov nijesu, kazao je Viši sud a potvrdio Apelacioni – opasni &nbsp;agenti GRU-a! &nbsp; Djeluje li vam ovo karikaturalno? Možda, ali to je crnogorska realnost: presudom Višeg suda i odlukom Apelacionog suda - svi optuženi i prvostepeno osuđeni sada su - slobodni ljudi. &nbsp; I to uprkos dokazima koje je Crna Gora svojevremeno dobila - od Vučićeve Srbije, od Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, ali i od službi Bugarske i Moldavije, gdje je delovao agent GRU-a Popov, kao i od Poljske đe je, kao vojni ataše potkupljivao poljske oficire drugi agent GRU-a, Šišmakov. &nbsp;&nbsp; Nije to, izgleda, bilo bitno. &nbsp; FINGIRANA DRAMA Dakle: Krivično Vijeće Višeg suda u Podgorici, na čijem je čelu sudija Zoran Radović – u julu prošle godine oslobodilo je sve optužene: i agente GRU-a koji su prvobitno bili osuđeni na 15 i 12 godina zatvora; i Bratislava Dikića, osuđenog na osam godina... kao i lidere nekadašnjeg Demokratskog frona Andriju Mandića i Milana Kneževića, prvostepeno osuđene na po pet godina zatvora...  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026022320024_e82dc54505b331a3bc2771d0deb219c83f6b1feec3a6b9ecbfa2a23b4894f0bd.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2026022320024_e82dc54505b331a3bc2771d0deb219c83f6b1feec3a6b9ecbfa2a23b4894f0bd" data-rendition-name="original" width="900" height="600" loading="lazy" alt="OD OPTUŽENIKA DO ELITE NA VLASTI: Andrja Mandić i Milan Knežević, lideri nekadašnjeg "> <figcaption>OD OPTUŽENIKA DO ELITE NA VLASTI: Andrja Mandić i Milan Knežević, lideri nekadašnjeg(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  A potom je tu oslobađajuću presudu pravosnažnom učinilo tročlano Vijeće Apelacionog suda na čijem je čelu bila sudija Vesna Moštrokol, Zorica Milanović kao izvjestilac i sudija Predrag Tabaš, kao član. &nbsp;&nbsp; I sada se pokazuje da je sva ona priča, prvo oko podnošenja ostavke sudije Moštrokol, potom sedmicama dugo iščekivanje odluke Apelacionog suda, bila obična - fingirana i prizemna drama. Jer, znalo se od početka da politički obojene sudije koje je birala postavgustovska vlast, kao i sudije isprepadane najavama vetinga u pravosuđu neće imati skoposti da presuđuju na osnovu dokaza i u skladu sa zakonom. &nbsp; MUČAN MOZAIK &nbsp; To je dio mozaika koji pravi sliku današnjeg zarobljenog pravosuđa. I mučna je to slika. Jer, svi ti likovi iz vrha crnogorskog pravosuđa više liče na pokorne sluge politike, nego na ljude koji grade pravnu države. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260223200216_d1121d1b38d45294692e6638c674dab67dff4dbdceedd3cd73143a2eb1d70295.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20260223200216_d1121d1b38d45294692e6638c674dab67dff4dbdceedd3cd73143a2eb1d70295" data-rendition-name="original" width="768" height="576" loading="lazy" alt="PO POLITIČKOJ KOMANDI: Ulaz u zgradu gdje su smješteni Viši i Apelacioni sud"> <figcaption>PO POLITIČKOJ KOMANDI: Ulaz u zgradu gdje su smješteni Viši i Apelacioni sud(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  A oslobađajuća presuda otkriva još jednu poražavajuće karikaturalnu pravnu posljedicu: oslobođeno je krivice i devet srpskih državljana koji su 2019. godine već priznali krivicu. &nbsp;Proglašeni su nevinim svi koji, nakon sporazuma o priznanju krivice, odležali po pet mjeseci u Spužu! Što znači da su Viši i Apelacioni sud oslobađajućom presudom u stvari presudili da je devet srpskih državljana – lagalo da su krivi?! &nbsp; I to je dio mozaika crnogorskog pravosuđa. Nekog izvrnutog mozaika. &nbsp;&nbsp; Kao što je svojevrsne uvrnuti cinizam izjava Andrije Mandića na konferenciji za medije istog dana kada je objavljena oslobađajuća presuda za njega i sve ostale. &nbsp; -Kao hrišćanin, kao pravoslavac, opraštam sve. Ne želim da se bilo ko njima sveti, Crna Gora je mala i moramo da čuvamo jedni druge – kazao je Mandić dok mu je titrao osmjeh. &nbsp; Možda je nekome djelovalo da se Andrija Mandić baš uživio u ulogu nekog miroljubivog budiste, nekog Dalaj Mande. &nbsp; Ali, i to je predstava za javnost. Jer Mandić sada seiri nad sudbinama njegovih, kako reče, progonitelja, koji su kažnjeni i bez sudske presude: bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je dvije godine, a suspendovani specijalni tužilac Saša Čađenović godinu i po u pritvoru u Spužu. &nbsp; OPTUŽUJ - DA NE PROĐE OPTUŽNICA Pritvor kao kazna – kada politika naredi! I to je svjedočanstvo o današnjem crnogorskom pravosuđu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2026022320028_12c076761da990f820aec01f51c5dfb3ee7d1307691fe175ff7ba124d4b00800.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2026022320028_12c076761da990f820aec01f51c5dfb3ee7d1307691fe175ff7ba124d4b00800" data-rendition-name="original" width="899" height="599" loading="lazy" alt="PROVIDNA IGRA SDT-A: Privođenje bivše ministarke četiri resora Vesne Bratić"> <figcaption>PROVIDNA IGRA SDT-A: Privođenje bivše ministarke četiri resora Vesne Bratić(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Baš kao i odluka Specijalnog državnog tužilaštva da goni bivšu četvorominstarkiu Vesnu Bratić, ne zbog duplog negativnog mišljenja DRI i pronevjere 8 miliona eura zbog čega je SDT bio obavezan na reakciju, već zbog toga što nije nastavila nezakonito da smjenjuje direktore škola?! Što je, suštinski, mehanizam da Bratić - kroz postupak odbijanja optužnice - bude oslobođena budućeg tužilačkog progona. &nbsp; Kao što je svojevrsna pravo-politička šarada saopštenje vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića. Koji je utvrdio da je bilo potpuno zakonito obavezujuće uputstvo Vladimira Novovića da tužiteljka Mitrović ne smije da goni Oliveru Injac; i da je bio sasvim opravdan upad u njenu kancelariju i fizičko oduzimanje optužnice i svih spisa. &nbsp; Koliko je Marković postupao sa dužnom pažnjom pokazuje podatak: vrhovni državni tužilac je februara 2026. godine, tek nakon priloga Televizije E, ,,vanredno provjeravao“ postupanje Novovića iz novembra 2022. godine. &nbsp; IGRARIJE POD KONTROLOM &nbsp; Je li to Marković ,,prespavao” četiri godine ili je do kraja štitio svog druga Novovića? Ili, možda zakoni ne važe jednako za tužioce kao za obične građane? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260223200212_d1d0f368662679984fff50bdcbc716c06b15d5339c6d09b805c975c5b187655c.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20260223200212_d1d0f368662679984fff50bdcbc716c06b15d5339c6d09b805c975c5b187655c" data-rendition-name="original" width="900" height="506" loading="lazy" alt="DOBRI DRUGARI: Milorad Marković i Vladimir Novović"> <figcaption>DOBRI DRUGARI: Milorad Marković i Vladimir Novović(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Ili će, ipak, biti i to dio političkih igrarija koje sprovode čelnici tužilaštva i sudstva, koji su pod potpunom kontrolom političara i to baš onih koji zastupaju ruske i srpske interese u Crnoj Gori. &nbsp; Zato i ne treba da čudi farsa sa oslobađajućom presudom za pokušaj terorizma uprkos dokazima; odustajanje od gonjenja bivše ministrake Bratić za ono zbog čega treba da bude gonjenja, ili tragikomično objašnjenje vrhovnog državnog tužioca. Prosto: to što gledamo je: hronika najavljenog raspada sistema u pravosuđu. Najavljenog onda kada su bivši litijaši postali sadašnji glavaši u Crnoj Gori. Ali, zato se i glasalo avgusta 2020. godine, zar ne? I sada neka ide kao u onom starom televizijskom serijalu: gledajte, jer ste vi to tražili? &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Draško Đuranović

Hronika najavljenog raspada pravosuđa

Pravednici će kamenovati svakog ko nije stvoren po njihovom obliku. I prvi će baciti kamen, i oglušiće se o jevanđelje, jer samo onaj bez grijeha prvi nek baci kamen. Pravednici će arogancijom propalih političara kao partijski pamflet dijeliti lekcije o uzornom ponašanju. Na socijalnim platformama držaće predavanja o etici, mada im je, ispostaviće se, etika strana koliko je strana i autoru „Kritike globalne etike“. Jeste, ima nečeg istovjetnog u njima i njihovom arhineprijatelju Dritanu Abazoviću. Ima nečeg bizarnog, u njima, u njemu. Licemjerje. Laž. Buka i bijes.
Ne Foknerova, njihova, i Dritanova. Pravednici će odapeti svoje otrovne strijele prema profesorima, novinarima, piscima, građanskim aktivistima, ali ne i prema svojim partijskim i političkim mentorima. Njima se, tradicionalno, ništa ne zamjera. Čak i kad izgovore ili napišu isto što i mete naših strijelaca. Govor partijskih lidera interpretira se sasvim drugačije od govora profesora, novinara, pisaca, građanskih aktivista. Nijesu u pitanju dvostruki aršini. Aršina je beskonačno mnogo. Čak i kad je tekst skoro pa identičan. U slučaju političara čuvari naše savjesti njihovom tekstu pristupaju kao Kortasarovoj prozi, i čitaju je u ključu koji će poništiti sve moguće nedostatnosti.&nbsp;
U slučaju ovih drugih tekst čitaju kao oglas o povoljnom klanju pilića, ili svinja. A nakon čitanja isti proglašavaju jeretičkim. Jer, sve što je izvan uma čopora, jeres je. Sve na čemu nema pečata partije, jeres je. I nije da je neko zatečen tolikom količinom licemjerja. Morem licemjerja, čije su vode, zbog srdžbe božije, narasle do neba, pa ih, bojim se, ni Mojsije ne bi mogao razdvojiti. U ovoj nesretnoj zemlji svakog dana otkrivamo vulkane licemjerja, iz kojih kulja magma, i prijeti da proguta sve pred sobom.&nbsp;
Da, takvi su najglasniji. I ima ih svuda oko nas. Oni seire nad okovima, ali ne vide dalje od okova. Od stabla ne vide šumu, a od okova ne vide logore. Sve više ličimo na divlje pleme koje uživa u seoskom spektaklu. U cirkuskim tačkama za siromašne. Sve izvan čopora biće dočekano na nož. Na isti nož protiv kojeg se kobajagi borimo. Upiremo prst u govor mržnje, a mržnja nam se preko usana preliva.
Naši licemjeri pamte taman onoliko koliko im je potrebno. Ni tren duže. Klevetaju, optužuju, konfabuliraju. I sve to čine ljudima koji su se u realnom vremenu suprotstavljali zlu. O njemu govorili, pisali, onako kako su znali i umjeli. O ljudima koji ne govore i ne pišu retroaktivno. Kao, recimo, licemjeri, junaci ovog teksta. Iako nijesu poštanski službenici, iako ne poznaju ulice i bulevare, naselja, zgrade i stanare, bilo bi dobro da najglasniji i najpravedniji ne promaše baš svaki put adresu za svoje u celofan upakovane frustracije.&nbsp;
Ako nijesu vješti u čitanju napisanog, onda treba da uče. Kako čitati. U redu je ne poznavati pismo. No, nije u redu tvrditi da je neko nekog branio, i da neko nekog drugog nije branio. To je, prosto, laž.&nbsp;
Svi koji su osumnjičeni i optuženi da su branili taze hapšenu bivšu ministarku, branili su one kojima su Dritanovi replikanti posvetili možda nekoliko postova na društvenim mrežama. Optuženi su pisali tekstove. Govorili u tv i radio emisijama. I nijesu to činili zbog ordenja, ili aplauza. Već zato što vjeruju da je to njihova obaveza. Bila i jeste. Od velikih očekivanja davno su odustali. Zato danas ne mogu razočarati glasovi koji kude, jer razočara samo onaj od kojeg nešto očekuješ. Ipak, čudi buka koja se proizvodi. Čudi galama koja zaglušuje. Kolektivna hajka. Psihologija rulje.&nbsp;
Ne čudi licemjerje Borisa Bogdanovića, koji vapi nad zlom sudbom žena u vlasti, a ćuti na besprizoran linč žena bez vlasti. Ćuti na ogavne prijetnje silovanjem. Prijetnje koje izviru na istom izvoru s kojeg se napajaju Bogdanovićevi glasači. Ne čudi odsustvo etike autora „Kritike globalne etike“. Ipak, malčice čudi cunami licemjerja onih koji će svaki grijeh partije proglasiti vrlinom, i položiti život braneći neodbranjivo, ali će s istom strašću hitnuti kamen na ljude čije su biografije bez i mrlje od mastila. Na ljude koji ne doniraju pozamašne novce tuđoj crkvi, i na ljude koji taze uhapšenoj ministarki nijesu dali zvanje, imanje, i državljanstvo. To je, znate, učinio neko drugi.
<a href="https://www.antenam.net/clanak/licemjeri">Preuzeto sa Portala Antena M.</a>

Licemjeri

„Svako svoju istinu može da dokazuje bez lisica“, poručio je predsjednik Skupštine Andrija Mandić komentarišućući odluku Višeg suda da bivšoj ministarki prosvjete, nauke i sporta Vesni Bratić bude ukinut pritvor.
Mandićeva konstatacija je tačna, jer uvijek postoje alternativne mjere - zabrana napuštanja mjesta prebivališta, kućni pritvor ili oduzimanje putnih isprava. Da je sreće, kad je optužnica podignuta ili dok traje istraga jemstvo ne bi postojalo samo na papiru.
Ali, da li Mandić i slično misli kada su u pitanju ostali građani Crne Gore koje privodi Specijalno tužilaštvo... Da li je tako mislio kada su hapsili bivšu direktoricu Agencije za sprječavanje korupcije Jelenu Perović, službenice Uprave za imovinu Dijanu Krivokapić i Rosandu Dujović , penzionisanog glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, bivšeg specijalnog tužioca Sašu Čađenovića, tužiteljku Andrijanu Nastić, nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića, biznismene Ranka Ubovića, Veselina Kovačevića, Vladana Ivanovića, Aleksandra Mijajlovića... Naravno, da nije. Od ovih ljudi neki su u pritvoru skoro dvije godine, neki su nakon nekoliko mjeseci napuštili Istražni zatvor u Spužu da bi se branili sa slobode, ali i ta činjenica nije pomogla da se „drvlje i kamenje“ ne svali na sudije koji su ih, silom zakona i činjenica, puštili iz pritvora.&nbsp;
Dalaj Manda pomiritelj, mudro je ćutao kao zaliven kada su oni privođeni. Ćutao je i kada je mnogo manje mudri potpredsjednik Vlade za bezbjednost Aleksa Bečić objavio da je uhapšena Jelena Perović i prije nego što su joj stavljene lisice. Nije komentarisao ni kada je policija sa dugim cijevima uhapsila na poslu i tužiteljku Nastić... Tada nije poručivao da se istina može dokazivati bez lisica i dugih cijevi.
Očigledno, Mandić misli da oni koji su bliski njegovim političkim uvjerenjima i ideologiji u „oslobođenoj“ Crnoj Gori moraju ostati nedodirljivi. Kao on. Ostali su lovina. Pogotovo ako imaju bilo kakvu vezu sa prethodnim vlastima.&nbsp;
Uostalom, davno je poručio da će doći vrijeme osvete onima koji su ga optužili za pokušaj terorizma u izbornoj noći 2016. godine, odnosno planiranje državnog udara. Zaprijetio je Katniću da će platiti „kad tad“.&nbsp;
A osveta je brutalna. Katnić je utamničen skoro dvije godine, dok je Čađenović u Istražnom zatvoru u Spužu proveo duže od godinu i po.
Privedeni su, naravno, „okovani“, u pratnji dugih cijevi i maskiranih policajaca. Uprkos pisanom pravilu da se lisice na ruke stavljaju samo u slučaju neposredne opasnosti da u trenutku privođenja optuženi pokuša bjekstvo.
I Katnić i Čađenović, ali i većina ostalih koji su se našli na meti Specijalnog tužilaštva znali su da će biti uhapšeni. Njihove „glave“ dio su agende proruskih i prosrpskih vlasti koje su u Crnoj Gori pobijedile na izborima u avgustu 2020. Političke elite ni jednog trenutka nijesu se libile da i javno ispostave svom glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću spisak nepoželjnih, onih koji moraju biti žrtvovani.&nbsp;
Ali, u rijetkim situacijama kada se Novović odlučio da, vjerovatno kako bi u javnosti stvorio sliku da hapsi i predstavnike političkih elita na vlasti, novovaskrsli evropejac nije ćutao.
Razgoropadio se kada je uhapšen njegov patijski saborac, predsjednik bivši Opštine Budva Milo Božović, u aprilu 2023. godine.&nbsp;
A Božović je u Specijalno policijsko odjeljenje ušetao ležerno. Bez lisica.
Kao i sam Mandić koju godinu ranije. Kada je bio među optuženima, zajedno sa još jednim liderom tadašnjeg Demokratskog fronta Milanom Kneževićem, za jedno od najtežih krivičnih djela protiv države.&nbsp;
I nijesu tada utamničeni ni jedan, ni drugi. Tokom istrage i sudskog procesa branili su se sa slobode. Osuđeni su prvostepeno, ali presuda je oborena, naravno, kada su oni preuzeli vlast u zemlji. A prije nekoliko dana su i pravosnažno oslobođeni. U „oslobođenoj“ Crnoj Gori. Državi po njihovoj mjeri. U kojoj se hapsi po njihovom spisku i presuđuje po njihovoj volji.&nbsp;
Zato su poruke lisice u liku Andrije Mandića da pravdu svako može dokazati bez lisica više od licemjerja. Degutantne su.&nbsp;

Marija Žižić

Lisica o lisicama

U Informativnoj emisiji 24 sata, na Televizij E, u 19 sati pogledajte:
Tema dana: Opozicioni bunt u Skupštini
- Opozicija blokirala rad Skupštine, sporni zakoni o MUP-u i ANB-u
- Pretres u centru Podgorice
- Šest mjeseci zatvora zbog neoduzimanja oružja Vuku Boriloviću
- 33 godine od zločina u Štrpcima
Gošća večerašnje Informativne emisije 24 sata je poslanica Demokratske partije socijalista (DPS) Aleksandra Vuković-Kuč.
Informativnu emisiju 24 sata večeras vodi Vladan Šturanović.

Informativna emisija 24 sata: Gošća Aleksandra Vuković-Kuč

Iz Prve banke je saopšteno da će u najkraćem roku od nadležnih organa zahtijevati da dostave zvanično i jasno obrazloženje preduzetih aktivnosti povodom privremene spoljne blokade oba pristupa filijali i onemogućenog pristupa u Ulici Vuka Karadžića u Podgorici.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fpjp-po-nalogu-odt-a-pretresa-imovinu-aca-dukanovica&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
- Banka obavještava javnost, klijente i poslovne partnere da je filijala nastavila sa redovnim poslovanjem i da svi sistemi i usluge funkcionišu nesmetano. Ujedno se izvinjavamo klijentima koji su se zatekli u filijali i koji su, bez krivice Banke, pretrpjeli neprijatnosti usljed navedenih okolnosti - naglasili su u saopštenju.
Prva banka Crne Gore ostaje, poručuju oni, posvećena stabilnosti, sigurnosti i kontinuitetu pružanja usluga svim svojim klijentima i partnerima.

Prva banka: Zahtijevaćemo od nadležnih da dostave jasno obrazloženje privremene spoljne blokade filijale u Ulici Vuka Karadžića

Evropski put je strateški cilj Crne Gore, poručio je potpredsjednik Skupštine Crne Gore Nikola Camaj na 12. Konferenciji predsjednika parlamenata zemalja Jugoistočne Evrope, održanoj 26. i 27. februara 2026. godine u Budimpešti, saopšteno je iz Camajevog kabineta
Konferenciju su otvorili predsjednik Parlamenta Mađarske László Kövér i premijer Mađarske Viktor Orbán, koji su se obratili učesnicima u uvodnom dijelu skupa.
Konferencija je bila posvećena procesu proširenja Evropske unije, kao i pitanjima ekonomskih investicija i energetske povezanosti regiona.
U svom obraćanju, potpredsjednik Camaj istakao je da Crna Gora ostaje čvrsto posvećena cilju da do 2028. godine postane članica Evropske unije, naglašavajući da je evropski put strateški prioritet države i izraz volje ogromne većine građana. Podsjetio je na intenzivan zakonodavni rad Skupštine i napredak u procesu evropskih integracija, uz poseban akcenat na jačanje vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.
- Potpredsjednik Camaj zahvalio je Parlamentu Mađarske na organizaciji Konferencije i ukazanoj gostoljubivosti, ocjenjujući da ovakvi susreti doprinose jačanju parlamentarne saradnje i evropske perspektive regiona, koju snažno podržava Crna Gora- navodi se u saopštenju,
Govoreći o regionalnoj saradnji, potpredsjednik Camaj poručio je da Crna Gora snažno podržava inicijative koje doprinose stabilnosti, ekonomskoj povezanosti i energetskoj sigurnosti Jugoistočne Evrope.
Konferencija je završena usvajanjem Budimpeštanske parlamentarne deklaracije.

Camaj u Budimpešti: Evropski put strateški prioritet Crne Gore

Povodom najavljenih okupljanja i sjutrašnjih protesta na lokalnom putu u neposrednoj blizini sistema za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, Nadzor izgradnje apeluje na sve građane, organizatore, nadležne službe i organe da prioritet bude bezbjednost ljudi.
Napominju da je riječ o aktivnom građevinskom gradilištu na kojem je, u skladu sa Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu i pratećim pravilnicima, prisustvo dozvoljeno isključivo ovlašćenim licima.
Gradilište, kako poručuju, nije javni prostor, niti zona predviđena za slobodno kretanje.
- Važno je da građani poštuju zakon, bezbjednosne procedure i uputstva nadležnih organa, i da se ne približavaju gradilištu bez neophodnih ovlašćenja. Na terenu su trenutno u toku intenzivni zemljani radovi, uključujući iskope dubine pet i više metara, kao i rad teške građevinske mehanizacije- upozoravaju iz kompanije Fichtner koja vrši stručni Nadzor na projektu.
Kako nadalje tvrde, svi radovi na gradilištu izvode se u skladu sa važećim propisima i pod punim mjerama zaštite i bezbjednosti na radu, uz strogo kontrolisan pristup isključivo ovlašćenim licima.
- Neodgovorno i nekontrolisano kretanje u blizini gradilišta može dovesti do ozbiljnih povreda, ugrožavanja života prisutnih lica, ali i zaposlenih na gradilištu- akcentuje se u saopštenju.