Povodom neviđenoga pritiska tužilačke grupe na medije koji nijesu na beogradskome platnom spisku ministrica Vujović izjavila je: "Sloboda medija je sloboda da objavljujete ono što mislite da treba, ali sa slobodom dolazi i velika odgovornost."
Te bi odgovornosti, koja se odnosi i na slobodu govora uopšte, prije drugih morala biti svjesna naša ministrica kad je u istoj izjavi istakla da "nešto što je mene najviše pogodilo u svemu onome, ja ga zovem zemljotresom koji se desio kada se ta naredba za sprovođenje istrage izdala – to je raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje u Crnoj Gori”. Ko je raspirivao vjersku mržnju, prema kojoj je to nacionalnoj skupini ispoljavana mržnja na targetiranim medijima - to nam gđa ministrica nije saopštila. Ako je više puta isticani antidržavni i anticivilizacijski karakter litijaškoga pokreta za našu gđu ministricu vjerska i nacionalna mržnja, onda je njeno tolkovanje stvarnosti promašeno bezlijeka.
Očito da naša gđa ministrica, kao fanatični sljedbenik svetosavske ideologije, ne zna da pravoslavlje nije isto što i svetosavlje. Ili možda ona ipak ima u vidu neke tekstove koji su objavljeni protiv pravoslavne dogme ili protiv srpskoga etničkoga i nacionalnoga korpusa? Ako ih ima, zbog odgovornosti koju potcrtava morala bi ih navesti.
Što se državne arhitektonike tiče, tu bi joj već prije svega trebalo preporučiti kakav stariji rječnik manje poznatih riječi jer ovi savremeni teško da tu riječ tumače kao manje poznatu iako je njeno značenje našoj ministrici očita nepoznanica.
Kao dokaz da sloboda medija u Crnoj Gori nije ugrožena naša borkinja za medijska prava i slobode navodi: "Nijedan ni urednik, ni novinar – koliko sam ja vidjela – nijesu na optuženičkoj klupi, ali su dio te jedne hijerarhije, jedne priče o kojoj nam govori Specijalno državno tužilaštvo." Dakle, krivi su, ali
blagoizvoljenijem Demokrata nijesu na optuženičkoj klupi.
Mora da se naša ministrica vodila načelom slobode medija kad je preskočila pomenuti neke druge medije koji su ne samo u Crnoj Gori no i na mnogo širem prostoru prepoznati kao medijska trovačnica, kao raspirivač nacionalne i vjerske mržnje, kao platforma za širenje maligne ruske propagande.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Koju to vjeru i naciju ministrica kulture šiti od crnogorskih medija?

17.10
16:45h﻿
Sve što je moj drug Žekson sinoć rekao u jednoj TV emisiji, a tiče se uređivačkog novinarstva (recimo, prije i poslije referenduma), a tiče se uticaja pisanja na politiku, na volju birača - legitimno je.
I ništa sporno.
Ali, Aco je dijelom u zatvoru i zbog toga.
Da razmišljam iz vizure nekih tužilaca kada je u pitanju moj kum, onda su sinoć mogli da uhite mog druga Žeksona.
Naravno, ja to ne bi ni u primislima nikad uradio, ja bih samo pozvao Demokrate i ine borce za slobodnu biračku volju da pojasne da li je Žekson sinoć nesto uradio što Aco nije.
Nego.
Ja sam prije dva mjeseca u jednoj od kolumni napisao da će sljedeći premijer biti Andrija Mandić jer će njegova partija 2027. biti najjača na tom političkom krilu. Pa sada neka neko kaže da ja i sinošnji gost u emisiji ne mislimo isto.
Osim oko jedne stvari.
Zna se koje.
Ali, dobro. Gdje svi misle isto, niko ne misli ništa.
Tako je i Mandićeva reakcija na rezultate istraživanja bila očekivana. Posebno kada je rekao da je PES najjača partija. Iako zna da nije. Znam da će kao mudar čovjek spustiti Demokrate jos malo niže da ne bi 2027. godine trazili i ANB.
Kao pametan, zna da Bogdanović samo smeta umjetničkom dojmu vlasti i najradije bi ga pedalirao, ali će ga pustiti da ubuduće on i njegovi upravljaju agrarom.
Tu će najmanje nervirati i ove i one. Dakle, sve redom.
Iako će, na Mandića mislim, on dobiti sve članove i simpatizere PES-a i ovih drugih, znate kojih, do 2030.
Sve.
P.S: Aco je slao poruke svima. Pa i meni. I ja njemu.
I to neka bude dostupno čitaocima, ako neko bude imao volju za tim.
Dopisivao se i sa novinarima svih medija. Bez izuzetaka.&nbsp;
Ja gledao.
Recimo, poruku novinara sa mora "Brate, kako sam ovo napisao".
I ne vidim ništa strašno i neobično u tome.
Ali, ako se u javnosti daju poruke prema nekima, neka se daju sve poruke.
Možda ne bi bilo, u tom slučaju, kontarevolucionarnog djelovanja protiv ustavnog poretka. Ni manje ni više.
P.S.1: Sve što može da se desi je da napadni senzacionalizam proguta senzacionalistu.
P.S.2: Da bi smo mogli biti objekti i subjekti manipulacije, da bi smo mogli manipulisati sami sobom - to nam nikada ne bi palo na pamet. A samomanipulacija je najčešći oblik prilagođavanja svijetu - Pekić (Kako upokojiti vampira).

Zoran Piperović

Gdje svi misle isto, niko ne misli ništa

Ovđe uopšte nije važno sredstvo izvršenja: posrijedi je polit-medicinski slučaj koji bi zahtijevao ozbiljnu socio-političku analizu. Radi odgovora na pitanje: kako je primjerak vrste koje, prema naučnim istraživanjima, u svakoj populaciji ima oko 2%, uspio da postane odbornik? Jer je za takav status, u Crnoj Gori, neophodno dobiti više od 3% glasova na izborima.
Ovđe je važno Specijalno državno tužilaštvo. SDT je (zlo)upotrijebilo takav oblik postojanja na javnoj sceni, to podesno sredstvo – rječnikom krivičara kazano, u pokušaju kriminalizacije Antene M i ostalih glasila na koja se ostrvilo. Mećući mu u usta optužbe koje opisani izgovara u jednom uslužnom „sredstvu javnog informisanja“, a da, zasigurno, zbog svoje intelektualne podkapacitetnosti nije u stanju da pojmi ni uzroke, ni potencijalne posljedice izgovorenoga. Specijalno državno tužilaštvo, dakle, nakon korišćenja svojih najjačih medijsko-partijskih aduta u pokušaju naše kompromitacije, istura subleskasto biće da nas/me optuži za ubistva na podgoričkim ulicama!!!
SDT je, podvlačim to još jednom, odgovorno za crtanje mete na čelo novinarima, a odbornik je... pa gotovo žrtva.
Zato sam, barem zasad, odlučio da ne prihvatim sugestije i utužim sredstvo izvršenja, kad to planiram da uradim sa podstrekačem. Procjenjujem, pride, da bi se sredstvo lako izvuklo bez kazne, pošto bi sudija i bez medicinskog vještačenja, za najviše minut (takoreći odoka) lako zaključio da se radi o osobi sa hroničnim problemom teške intelektualne insuficijencije.
S obzirom na to da je sredstvo SDT, sticajem političkih okolnosti, i granični slučaj u odnosu snaga između vlasti i opozicije u Skupštini Glavnog grada, kao nusprodukt gore pomenute eventualnosti (tužbe) i izvjesnosti (ishoda) mogle bi popadati sve skupštinske odluke sa njegovim otiskom prsta na tasteru „za“. A ja za takav haos, jednostavno, nijesam spreman da preuzmem odgovornost.
P.S.
Na trenutak sam htio da u naslovu, umjesto riječi ćepanica (imenica ženskog roda sa značenjem neobrađeni komad drveta), upotrijebim riječ buzdovan (imenica muškog roda, vrsta oružja srednjovjekovnih ratnika), ali sam shvatio da je presofisticirana i, kao takva, neprikladna za konkretan slučaj. I bi ćepanica.

Ćepanica u rukama SDT-a

Nesporno je da kralj Nikola nosi istorijske zasluge kao i istorijske zablude – talac zablude koja ga je na koncu koštala krune, a Crnu Gore državnosti. Velikosrpska megalomanija koje se, nažalost, kasno odrekao trajno je oštetila crnogorsku državotvornu misao. Današnja Crna Gora prema toj dinastiji nosi moralnu, istorijsku i političku odgovornost koju je, od obnove nezavisnosti, više puta potvrdila i afirmisala.
Bez obzira na to, posljednji atak na istorijsko pamćenje i osjećanje, razbuktan, samo formalno, povodom pitanja „stambenog rješenja“ potomka kraljevske loze, predstavlja sramni pokušaj ponovnog zatiranja sjećanja na najtraumatičniji period crnogorske istorije.
Uz napomenu da je sumanuto debatovati s onima kojima je istorijski revizionisam sredstvo ostvarivanja političke agende, ali zbog javnosti koja želi da zna, u nastavku navodim nekoliko svjedočanstava međunarodne, prije svega američke, štampe o načinu na koji je svijet 1919. godine gledao na nasilnu negaciju i aneksiju crnogorske državnosti.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, i povlačenja austrougarske vojske, Crna Gora se našla pod srpskom vojnom okupacijom. Prema svjedočenja samog kralja Nikole u američkoj štampi, zemlja je bila hermetički zatvorena: „Srpska okupaciona vojska je postavila kordon, a jedine vijesti izlaze iz zemlje zahvaljujući mojim prijateljima koji rizikuju život“ (Los Angeles Times, 7. februar 1919).
Samo nekoliko dana ranije, The New York Times je prenio dramatične riječi svrgnutog crnogorskog monarha: „Izgleda da vlada prava vladavina terora. Muškarci, žene i djeca se strijeljaju bez suđenja. Bombe se bacaju u kuće mojih pristalica.“ (The New York Times, 29. januar 1919).
U februaru 1919. godine, The Washington Post je objavio izvještaj o protestu crnogorske vlade upućenom Pariskoj mirovnoj konferenciji, navodeći da su „srpske trupe sada u fizičkoj kontroli Crne Gore, sprečavajući dolazak i odlazak Crnogoraca“, te da je to „slučaj Koreje ponovo“ – metafora nasilne aneksije malih naroda od strane većih sila.
U istom tekstu je pisalo: „‘Narodna skupština’ je organizovana od strane crnogorskih odmetnika u stranoj službi, zaštićenih srpskim bajonetima, dok su vjerni Crnogorci zatvarani i sprečavani da govore... Svaka agitacija protiv pripajanja Srbiji kažnjavana je hapšenjem i zatvorom“ (The Washington Post, 15. februar 1919).
Do ljeta iste godine stanje u zemlji prerasta u otvoreni otpor. The New York Times je 3. jula 1919. izvijestio da se „gotovo čitava Crna Gora pobunila protiv srpske vojne okupacije“, te da su se „krvavi okršaji odigrali na mnogim mjestima, a hajdučko ratovanje ponovo javlja u planinama“ (The New York Times, 3. jul 1919). Samo sedmicu kasnije, isti list je prenio žalbe crnogorskih predstavnika Pariskoj konferenciji zbog „napada na sela i paljenja kuća od strane srpske vojske“ (The New York Times, 10. jul 1919).
Ti izvještaji američke štampe, sagledani hronološki, prikazuju put od okupacije i represije ka pobuni – sliku zemlje koja se ugušila u tišini bajoneta, a potom progovorila oružjem. Crna Gora je tada izgubila ne samo svoju krunu i kralja, nego i državni glas, zamijenjen šutnjom velikih sila i samoproglašenim „ujedinjenjem“.
U toj šutnji ostala je neizbrisiva istina: da je Crna Gora 1918–1919. godine bila okupirana, ponižena i krvavo kažnjena i to kao država saveznica u Velikom ratu. Skoro izvjesno brisanje epiteta nasilna uz aneksija iz predmetnog Zakona zapravo je nastavak te politike drugim sredstvima.
Tragika Crne Gore je što u tome odlučuje da učestvuje potomak prognanog Kralja. Pitanje, naravno, ostaje način na koji će se u odnosu na ovo pitanje odnijeti parlamentarna opozicija.

Aneksija sjećanja

Kakvo je to pomirenje, u kom jedna strana treba da se liši istine, da bi druga strana svoje laži i zablude mogla da proglasi za istinu?
Kakvo je to pomirenje, kada se očekuje da se jedna strana odrekne antifašizma, da bi biološki ili ideološki naslednici fašizma mogli da uživaju u paralelnoj realnosti samoobmane i aboliciji svojih predaka i njihovih zločina?
Kakvo je to pomirenje, po čijim se “pravilima” ima zaboraviti izdaja i prodaja države i nacije, zarad konvalidiranja zločina, izdaje, pravnog nasilja i gubljenja državno-pravne samostalnosti, o čemu su i stvarnost i istorija odavno dali ocenu?
Kakvo je to pomirenje, u kom jedna strana mora da pristane da bude sluga, da bi druga strana mogla da i dalje bude sluga? I kada je podaništvo postalo vrlina, da bi uopšte moglo da bude tema pomirenja?
Kakvo je to pomirenje, koje od prvih traži da se svaki junak, vojskovođa, pisac, pesnik, slikar, pevač, sportista, novinar… zaboravi ili zanemari, da bi ustupio mesto u pamćenju nekim opskurnim likovima bez ikakvih ličnih i profesionalnih kvaliteta i dostignuća, s jedinim “kvalitetom” – da su drugi?
Kakvo je to pomirenje, dođavola, kad jedna strana mora da prihvati stalno poništavanje i unižavanje države, a druga ne želi i ne prihvata da se odrekne ničega destruktivnog, antievropskog, podaničkog?
Kakvo je to pomirenje, da se ljudskost, saosećanje, kajanje, realnost, dobronamernost, humanost, dobrosusedstvo… jedne strane mora poništiti, da bi kompleksi, mitomanija, frustracije, integrisano zlo ili genetska izopačenost druge strane mogli da budu spokojni?
Kakvo je to pomirenje, kada jedna strana mora da prihvati uništavanje spomenika onih koji su državu gradili, razvijali i spašavali, i svih uspomena na njih, da bi druga strana mogla nesmetano da diže spomenike zločincima, ubicama, uništiteljima države i drugih Naroda i izmišlja njihovu slavu i “svetost”?
Kakvo je to pomirenje, zaboga, ako prva strana mora da bespogovorno prihvati da joj druga otme sve šta želi, a ono šta ne želi, da uništi, opogani ili denuncira?
Kakvo je to pomirenje, po čijim pravilima jedna strana treba da ćuti i trpi bahate, nedozrele, frustracijama gonjene poteze druge strane, koja, opet, može da divlja bez kontrole, uništava državu, privredu, resurse, poredak i čini sve da država bude pripojena drugoj ili bar pod njenim starateljstvom?
Kakvo je to pomirenje, kad jedna strana mora da prihvati da su moralni i fizički patuljci u stvari visokoetični i prečasni dvometraši, kako svoje istaknute “prvake” vidi ili predstavlja zaslepljena druga strana?
Kakvo je to pomirenje, u kome jedna strana ne sme ni da kritikuje drugu, dok druga i može i treba da proganja i kinji prvu, bez obzira na zakon i pravdu?
Kakvo je to pomirenje, u kome ubica postaje jednak ubijenom, u kome silovatelj biva izjednačen sa humanistom, u kome se jednako slave zločinac i heroj, u kome moral, plemenitost, čast, principijelnost, vrlina… dolaze na istu ravan sa moralnim nihilizmom i etičkim relativizmom?
Kakvo je to pomirenje, kada jedna strana treba da prihvati da je verske vođe druge strane negiraju, vređaju, ponižavaju, odbacuju, a državu koja im je zajednička tretiraju tek kao privremeno otuđeni deo druge države – čemu sve druga strana tercira?
Kakvo je to pomirenje, gde laž, izdaja, zabluda, frizirana istorija, nasilje, bezobrazluk, bahatost, primitivizam… moraju da budu prihvaćeni, jer to onda drugoj strani otvara mogućnost za ostvarenje njenih (u najvećem broju nečasnih) ciljeva?
Kakvo je to pomirenje, koje od pobednika traži da priznaju poraz, da bi poraženi mogli da se proglase za pobednika?

Nebojša Vučinić

1250x600

1084x550

Pomirenje, i po babu i po stričevima

Nelson Mandela je rekao da je obrazovanje najmoćnije oružje koje možemo upotrijebiti da promijenimo svijet. Na svu žalost, šta raditi onda kada postoji disbalans izmedju zvanja i znanja.&nbsp;
Kada sam prvi put procitao proceduru upisa doktorskih studija na Univerzitetu Crne Gore, pomislio sam da je u pitanju greška. Da nedostaje par strana u uputstvu, da dokumentacija nije kompletna, da postoji nešto što nijesam razumio. Međutim, nije bilo greške. Nažalost, sistem je takav: obesmišljen.
Da biste u Crnoj Gori postali doktor nauka, potrebno je tek nekoliko papira: ovjerena kopija diplome o stečenom akademskom nazivu magistra ili mastera, uvjerenje o položenim ispitima, izvod iz matične knjige rođenih i dokaz o aktivnom znanju jednog svjetskog jezika. I to je sve. Bez ijednog pisma preporuke. Bez prijemnog ispita. Bez motivacionog pisma. Bez prijedloga istraživanja. Bez intervjua. Bez spiska objavljenih naučnih članaka. Bez ikakvog pokazivanja naučnog potencijala, ideje ili plana rada. Samo ti papiri, i vrata „nauke“ su otvorena. Da napomenem, ako mislite da je bitno gdje ste prije toga završili master studije (Harvard, Univerzitet Crne Gore, Univerzitet u Tutinu), grdno biste se prevarili. Nije bitno, svi ste izjednačeni.&nbsp;
A sada, hajde da uporedimo s jednom drugom procedurom: upisom djeteta u državni vrtić. Tu je spisak mnogo ozbiljniji: boravišna dozvola djeteta, izvod iz knjige rođenih, lična isprava roditelja, potvrda o zaposlenju, ljekarsko uvjerenje, potvrda o vakcinaciji i izjava o (ne)postojanju alergija ili hroničnih bolesti. Dakle, u Crnoj Gori je birokratski zahtjevnije smjestiti dijete u vrtić nego odraslu osobu u akademsku elitu.
To je slika našeg sistema obrazovanja, sistema koji se ponosi titulama, a ne znanjem. U zemlji u kojoj se akademske titule dijele lakše nego što se dijele knjige, doktorat više nije simbol istraživačkog doprinosa i intelektualne zrelosti, već administrativna formalnost. Dovoljno je imati prosjek. Nije važno da li ste master završili na Harvardu, na Kembridžu, u Tutinu ili na samom UCG-u, svi ste jednaki.
Ali to nije jednakost. To je izjednačavanje neizjednačenih.
U "srećnim zemljama", za upis na doktorske studije morate priložiti tri pisma preporuke, motivaciono pismo, istraživački prijedlog, biografiju, transkript ocjena, spisak publikacija, a često i dokaze o vannastavnim aktivnostima. Nakon toga slijedi intervju koji nije samo formalnost, već test ideje, znanja i sposobnosti da istražujete. A kod nas? Dovoljno je „dokaz o znanju jednog svjetskog jezika“. I to u 2025. godini.
Kada sistem ne postavlja kriterijume, on ne stvara izvrsnost. On stvara prosječnost. A prosječnost je, u društvu koje se kune u napredak i reforme, najveća prijetnja budućnosti. Naš sistem ne nagrađuje one koji znaju, već one koji ispunjavaju proceduralne formalnosti. I dok u razvijenim državama doktorat znači dokazano istraživanje i originalan doprinos nauci, kod nas znači da ste imali vremena da predate četiri papira.
U zemlji koja se hvali evropskim putem i digitalnim transformacijama, doktorat se danas može upisati lakše nego što dijete može biti upisano u vrtić. I to nije samo birokratska (samo)ironija, već duboka poruka o tome koliko smo potcijenili znanje. Možda je upravo to razlog zbog kojeg stagniramo, jer smo obrazovanje sveli na proceduru, a ne na vrijednost. Mada, najlakše se vlada neukima, zato se i ovakvim problemima ćuti. 
 
--&nbsp;
Marko Vulević 
M.A. Student in Political Science 
University of Cologne | Faculty of Management, Economics and Social Sciences (WiSo) 
DAAD Scholarship Holder

Lakše je upisati doktorske studije na Univerzitetu Crne Gore nego dijete u vrtić

U danima kad je „balkanski kasapin“ Slobodan Milošević na scenu postavljao nacionalizam, turbo folk i velikodržavni projekat koji je region koštao stotine hiljada života, masovnih grobnica i etničkih čišćenja, sjećamo li se kakva je atmosfera osnovnih ljudskih sloboda i sloboda izražavanja tada vladala? Od 2020. često pitam svjedoke tog vremena, je l' tada bilo gore nego danas? Odgovori su evoluirali od „praktično isto“ odmah nakon „oslobođenja“ do „neuporedivo gore“- danas!&nbsp;
Univerzitet je i dalje funkcionisao po inerciji iz socijalizma u modu autonomije. Profesori nisu bili preletači, jer je koncept dostojanstva i uspravne kičme i dalje slovio za „must have“ u moralnom kodeksu tog vremena. Najveći biznismeni tog vremena, poput Ćana Koprivice, bili su mecene reakcionarnih, antiratnih i progresivnih umjetničkih i političkih projekata u duhu samosvjesne države koja se bori za nezavisnost. Nisu bili hapšeni i proganjani zbog toga.
Sa jedne strane je divljala „Koka-kola, marlboro, suzuki“ antiestetika, a sa druge je buktala neustrašiva energija pobune i kreativnosti! Monitor, Antena M, Free Montenegro! Superiorna energija Liberala! Na Cetinju usred krvave balkanske sage dolazi svijet na čuveno Bijenale.
Slogani ovog umjetničkog festivalskog bisera bili su, na primjer, „Vidjeti u mraku“. Zatim, „Od kiča do krvi, samo je jedan korak“. I tadašnja progresivna scena zaista jeste vidjela. Postojala je antiteza svakom nacionalističkom divljanju. Dok je tadašnji Budva Grad teatar na Trgu od pjesnika promovisao vlažne velikodržavne snove, na Barskom ljetopisu branila se tvrđava slobodarske misli i antipropagandističke umjetnosti.
Zašto danas ne postoji slična reakcionarna energija u kulturi, a bogami ni u politici? Zato jer je ugušena! Zabranjena! Tabuizirana! Kompromitovana! Model poklapanja neposlušnih medija Aleksandra Vučića, prekopiran je u Crnoj Gori! Slobodan čovjek danas mora žestoko da se bori da bi sačuvao obraz od cunamija diskreditacije u režimskim medijima. Nema tog scenarija u kome bi takav čovjek dobio podršku od države, pa čak i za najprogesivnije projekte u društvu.
Baš kao i Vučićeva Srbija, i Crna Gora je danas policijska država. Teror politički kontrolisane policije i tužilaštva nemilosrdno guši svaki slobodarski misaoni koncept. Slučaj institucionalnog maltretiranja mimera Radosava Vrbice, diskreditacija uglednih medija, novinara i urednika, masovno otpuštanje onih koji su „sumnjivi da su komite“...? Gulag! Šta nam ostaje od opcija?
Moja predstava „Gospoda Glembajevi“, prije nekoliko dana je višestruko nagrađena na festivalu u Nišu, po sred Vučićeve Srbije. Podsjećam da sam od strane BIA uhapšen u Beogradu, na dan kada se ta predstava prethodni put izvodila u toj zemlji. Meni je zabranjen ulazak u nju, ali pred kreativnošću padaju i najveći totalitarizmi. Zato što su oni po difoltu banalni, programirani, nezgrapni naspram svake ljepote, poput međeda među balerinama.&nbsp;
Ostaje nam nužnost da branimo pozicije kulturne i civilizacijske superiornosti, umjesto što ćemo se getoizirati u sopstvene zablude, na svaku njihovu provokaciju.&nbsp;
Konačno, ostaje nam još veća nužnost da odbranimo ovu zemlju, kako znamo i umijemo. Institucionalna borba, svi vidimo, postala je smiješna. To je teren „namještenih utakmica“ i u njima ne treba učestvovati. Zašto bi zapadni svijet podržao jedan „Majdan“ u Ukrajini, a ne bi u Crnoj Gori? Zašto su u demokratiji poput Francuske sasvim normalni „nemiri“ kada Pariz gori makar jednom godišnje, a u Crnoj Gori bi građanska neposlušnost te vrste bila nazvana „esktremizmom“! Svijet se divi masovnim azijskim demonstracijama generacije Z, a ođe bi bili „Bemaksovi plaćenici“?
Svakog prokletog dana komadić ove zemlje biva otet, izbrisan, osvojen. Mi više nemamo koga što da pitamo! Mi više nemamo kome polagati račune. Mi smo građani koji žive u diktaturi. Mi moramo da reagujemo! Kako znamo i umijemo!
I zato, kažem opet, i reću ću po hiljadu puta - No passaran!

Odbranimo ovu zemlju, kako znamo i umijemo!

Evo ima preko deset dana od brutalnog poteza tužilačke Ndragete prema procrnogorskim medijima i kako pokušavam da se presaberem i napišem nešto. Cijeli vijek sam bio bezbjednosno neinteresantno lice, čak i u decenijama direktorovanja i bavljenja ozbiljnim biznisima nisam uspio ući u „anali kriminala“, kako se to u Srpskome svetu kaže, i jednim potezom tužilaštva postao sam član Montekozanostre jer sam pisao za medije koje su vodili Don Draško Đuranović i Don Darko Šuković.
Nijednom im nije zasmetao politmerkantilististički i sokratovski medijski koncern Vijesti, kako ga nazva bivši vlasnik dr Miško Perović, koji je u međuvremenu prešao u srpsko vlasništvo. Ili RTCG čijeg direktora Raonikija, zvanog „Unfuckabul ( nenadjebivi)“ ni sud sa tri presude nije mogao da smijeni. Samo procrnogorski mediji!
Zbog čega toliko smeta tužilaštvu tih nekoliko medija u Crnoj Gori, koja je srpska medijska kolonija, još iz doba DPS-ovskih medijskih i crkvenih mudrolija zasuta vulgarno četničkim medijima? Osim toga imaju SC sa hiljadu i po šamana i Stolpnike i Miholjski zbor i srboruske bajkere „ Noćne vukove“, i stotine potencijalnih ratnih zločinaca iz Bosne i Hrvatske koje je Amfilohije umantijašio da ih sakrije. A da, i srpsku BIA-u koja ovdje neometano radi taman ka' u Srbiji. Smetaju zato što imaju istraživačke potencijale i zato što mogu prozrijeti i argumentovano najaviti opskurne namjere srboosvježivača prema suverenosti i nezavisnosti Crne Gore.
Znate li čemu treba da služi izbacivanje atributa nasilna aneksija? Da ne bismo mogli tražiti autokefaliju naše crkve, jer smo se tobože dobrovoljno uvalili u Srbiju i njihovu jeretičku crkvu. I čemu treba da služi vraćanje nazad ovom francuskom dendiju rezidencije na Kruševcu koju su sa svim svojim vlasništvom njegovi preci prodali Karađorđevićima? Možda zato da imamo gdje smjestiti Vučića i famelju kad 1. novembra nakon protesta helikopterima nenajavljeno uteknu u Crnu Goru? Oskar nigdje nije dobrodošao mada bi mogao platiti boravak u najskupljim rizortima na svijetu, ali nigdje ne bi imao tako pokorne sluge kao ovdje. I vladu i vojsku i policiju i sudstvo na raspolaganju da odavde preža povratak na vlast u Srbiji, iz NATO članice Crne Gore.
I kralj Petar I Karađorđević je skoro deceniju boravio u Crnoj Gori čekajući da mu Apis plati veliki kockarski dug u Švajcarskoj i potom ga krunišu u Beogradu. Tu nam se rodio i Aca Palikuća. I Đinđić i Vuk Drašković su ovdje čuvali dupe s tim da je Đinđić vratio se u Srbiju na vlast indiferentan i skeptičan, mada bez mržnje prema našim težnjama ka nezavisnosti,a Vuk je ipak pokazao zahvalnost. Sve je ovo vidljivo i jasno. Samo izdajnici žmure i prave se ludi i naivni.
Ajmo direktno, a ne kao kiša oko Kragujevca. Citiraću ludog i genijalnog Basaru:
- Opštepoznato je da u istoriji nema pravila, ali jedno ipak postoji-nazovimo ga pravilom govnarskog reciprociteta Količina, koje bi se moglo ovako formulisati: Količina govana koju jedno društvo napravi, to društvo mora do posljenje mrvice pojesti. Ima još jedno pravilo. Ako zbog kratkoće ljudskog vijeka i velike količine nagomilanog izmeta, jedan naraštaj nije u stanju da pokusa sve što je nasrao, ostatak moraju pojesti naraštajevi potomci. Po mom proračunu, mi- to jest današnji naraštaj- kusamo predačku kaku s kraja XIX i početka XX veka i ne samo da je kusamo, nego i tražimo repete, to jest-tražimo đavola.
Evo na primjer Pipun zaluđuje Zetu i diže je protiv od EU odobrenog i finansiranog projektakolektora za prečišćavanje fekalne kanalizacije. Kao smrđeće trista metara unaokolo. I Mojkovac je podnosio otrovnu jalovinu zbog rudarenja olova i cinka, i Pljevlja zbog rudnika uglja i termoelektrane, pa je nevaljala vlast prije vas sanirala jalovinu u Mojkovcu i pokrenula ekološke projekte u Pljevljima. Kad nakon vas dođe normalna vlast, očekuje nas izgradnja ustavnih kolektora po institucijama radi pročišćenja društvenih, ideoloških, političkih i jurističkih fekalija koje su nas preplavile i u kojima se počinjemo gušiti.
Ne znam ima li više ikakve svrhe od pisanja. Dodijalo mi je biti lelekača, hoću na proteste. Potreban je snažan otpor ili pobuna jer od kuknjave nema vajde.
Pozdrav Don Darko, baćo tua mano. Nadam se da ćeš ovo objaviti prije tvog hapšenja. Sijamo fratelli, sijamo cosanostra. Capisc'?

O idejnim, političkim i jurističkim kolektorima

Saopštenje princa Nikole Petrovića-Njegoša povodom debate o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš skrenulo je pažnju sa suštine. Princ kaže da je za njega suština promjena članova zakona kojima se dodjeljuje nova rezidencija njegovoj porodici. To u debati niko nije pomenuo ni osporio, a ni ostale izmjene koje se tiču njegove porodice, iako bi trebalo razmotriti da li se i pod kojim uslovima može dozvoliti predloženo nasljeđivanje dinastije po ženskoj liniji. Suština je u nenaučnoj izmjeni dijela prvog člana zakona koji se odnosi na državnost Crne Gore. Poslanici Stojović i Pižurica su predložili da se termin „nasilna“, zbog navodnog pleonazma, briše ispred riječi aneksija, jer aneksija podrazumijeva nasilje. No, to nije samo pravopisno pitanje.
Profesor međunarodnog prava i akademik Vladimir Ibler u „Rječniku međunarodnog javnog prava“ ističe da se aneksija najčešće upotrebljava „za sticanje dijela ili cjeline tuđeg državnog područja silom ili prijetnjom i protiv volje države kojoj odnosno područje pripada“, ali da se „naziv aneksija upotrebljava i kod sticanja područja bez primjene sile i na temelju međunarodnog ugovora“. Prema terminologiji pravne nauke opravdano je naglasiti razliku između nasilne i dobrovoljne aneksije. Srbija je okupirala Crnu Goru 1918., a onda je, suprotno važećem crnogorskom Ustavu iz 1905., organizovala tzv. Podgoričku skupštinu na kojoj je nasilno anektirala Crnu Goru, a kralja Nikolu i dinastiju Petrović- Njegoš protivustavno zbacila s prijestola i zabranila im povratak u zemlju. Kralj Nikola i crnogorska kraljevska Vlada su izričito naveli da je to bila nasilna aneksija. To su pravne i istorijske činjenice i zato je u Zakonu o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš 2011. navedeno da je dinastija Petrović-Njegoš detronizovana protivno Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru, aktom nasilne aneksije države 1918. godine.
Uprkos ovim dokazima, princ Nikola je saglasan s predlogom da se izbirše termin „nasilna“, jer se podrazumijeva da je aneksija bila nasilna. Uz to, sumnja u argumentaciju svih koji kažu da je zbog istorijske istine neophodno zadržati termin „nasilna aneksija“. Princ je saopštio: „Selektivni su i istorijski izvori, jer biramo ono što potvrđuje naša već formirana mišljenja. Rijetki su oni koji mogu da se oslobode tih veza i prihvate da čuju, vide ili pročitaju verziju događaja koja nije njihova. A ništa nije bliži istini od laži.“ Evo, da princa upoznamo i sa stavom druge strane, odnosno izjavama učesnika Podgoričke skupštine. Potpredsjednik Podgoričke skupštine Savo Fatić je naveo: „Molim za izvinjenje što nijesmo u rukavicama parlamentarne forme, jer smo nevješti, a kažete da je ovo revolucija, dakle, s naše strane je dosta.“ Janko Spasojević je izjavio da je Podgorička skupština „državni prevrat mirnim putem“. Marko Savićević: „Gospodo, do sada je bila mirna revolucija, pa može nastupiti i krvava.“ Ljubo Glomazić: „Ovdje je princip: mi smo revolucionarna skupština koja zakone provodi silom.“ Velimir Jojić: „Njemu [kralju Nikoli] se ima saopštiti da će mu se, ako bude uhvaćen na teritoriji našoj, dati kuršum u čelo“. Stevo Jovićević: „Svaki građanin dosadanje Crne Gore može Nikolu
Petrovića i članove njegove dinastije, kao veleizdajnike, uhvatiti i ubiti.“ Čak su i učesnici Podgoričke skupštine (bjelaši) priznali da su Crnu Goru pripojili Srbiji revolucijom, državnim pučem i nasiljem, odnosno nasilno. Srećom, nijesu bili u prilici da zarobe, ne samo kralja Nikolu, nego i njegovog unuka Mihaila, inače bi ga strijeljali tako da danas ne bi bilo princa Nikole.
Princ je istakao još jednu važnu temu – odnos prethodnih vlasti prema statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš. Naveo je da postoje neispunjene obaveze, da je proces usvajanja Zakona iz 2011. trajao „sedam godina teških pregovora“, da je tada izvršena moralna i istorijska rehabilitacija dinastije i da zasluge za to pripadaju samo njemu i njegovoj savjetnici. Izgleda da je princa potrebno podsjetiti na neke važne fakte. Proces moralne i istorijske rehabilitacije dinastije je započela Socijalistička Republika Crna Gora, odnosno Savez komunista Crne Gore koji je organizovao i uz najveće državne počasti omogućio da se posmrtni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere prenesu iz Italije u Crnu Goru 1989. Nije zabilježeno da je još neki komunistički režim učinio takav gest prema jednom monarhu i dinastiji. Potom je DPS, upravo na tezi da je potrebno ispraviti istorijsku nepravdu prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović-Njegoš, pokrenuo referendumski proces kojim je 2006. obnovljena crnogorska nezavisnost. Valjda je i to rehabilitacija dinastije Petrović-Njegoš čije je temeljno istorijsko nasljeđe nezavisna crnogorska država. Zatim je DPS u Skupštini 2011. dao presudan doprinos za usvajanje Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš u čijem je prvom članu naglašeno da se on usvaja zbog istorijske i moralne rehabilitacije dinastije. Ovim Zakonom je osnovana „Fondacija Petrović Njegoš“ čiji je glavni cilj afirmacija crnogorske kulture i tradicije. Za rad Fondacije je iz državnog budžeta u prvih sedam godina određeno 4,3 miliona eura. Propisano je da se dinastiji daju odgovarajuće nekretnine, a princu mjesečna primanja u visini bruto zarade predsjednika države. Najveći dio ovih odredbi je ispoštovan. Zahvaljujući DPS-u u Skupštini je 2018. godine usvojena Rezolucija kojom su proglašene ništavnim odluke Podgoričke skupštine. DPS je organizovao podizanje spomenika kralju Nikoli u Podgorici i Nikšiću i obnavljanje spomenika Velikom vojvodi Mirku Petroviću u Podgorici. Izgleda da je princ zaboravio da je bjelaško-četnički DF 2018. u Skupštini predložio usvajanje Rezolucije „Nikad više 1916.“ kojom bi se kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš proglasili za kapitulante i izdajnike. DPS je to spriječio. Reklo bi se da u istorijsko-moralnoj rehabilitaciji dinastije i čuvanju njenog ugleda još poneko ima zasluga, osim princa i njegove najbliže saradnice.
Princ u reagovanju ističe isključivo obaveze države prema dinastiji, ali ne ističe šta je „Fondacija Petrović Njegoš“ učinila za državu, crnogorsku kulturu, tradiciju i identitet. Ima li tu neispunjenih obaveza? Nije primjereno i niko ne očekuje da princ učestvuje u svakodnevnim političko-ideološkim nadmetanjima, ali je potrebno da reaguje u situacijama kada se napadnute osnove crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta i ugled dinastije. Zar nije očekivano da princ reaguje kada bjelaško-četnička rulja prijeti da će sruštiti spomenik njegovom čukunđedu, Velikom vojvodi Mirku? Zar nije primjereno da princ reaguje kada Crkva Srbije poziva na varvarsko rušenje Njegoševog mauzoleja? Zar nije primjereno da princ barem jednom reaguje na klerofašističke nasrtaje na crnogorsku državnost, kulturu i identitet koji su kulminirali od izbora 2020.?
Umjesto toga, princ Nikola prihvata predlog DF-a, Demokrata i PES-a da se zbog ideoloških potreba izbriše termin „nasilna“ aneksija. To predlažu deklarisane bjelaško-četničke partije koje i danas slave Podgoričku skupštinu na kojoj su njihovi ideološki preci porodici kralja Nikole pripremali kuršume u čelo. Da su se pitale ove bjelaško-četničke snage kralj Nikola bi i danas počivao u San Remu. Da su se pitali Mandić, Bečić i Spajić Crna Gora ne bi bila nezavisna država, a danas zorno rade na tome da je sve manje nezavisna. Princ je takvim političarima ukazao povjerenje. Za Spajića, koji je čuven po tome što drži riječ, princ kaže da je iskren u namjeri da „smiri strasti i pronađe nove kompromise“. Baš je lijepo od princa što vjeruje takvom čovjeku, ali zar mu nije sumnjivo što su poslanici PES-a u izmjene zakona kojima bi trebalo odrediti rezidenciju, apanažu i pitanje nasljeđivanja, odjednom ubacili i odredbu o brisanju termina „nasilna“ aneksija? Kakve to veze ima s rezidencijom i apanažom? Da li iko vjeruje da je to urađeno zbog navodnog pleonazma koga su Stojović i Pižurica odjednom pronašli među tolikim zakonima? Jedini logičan odgovor je da se radi o smišljenoj bjelaško-četničkoj podmetačini. U toj klopci se nalazi princ Nikola. Da li mu je prihvatljiv takav kompromis?
Valjalo bi da princ pokaže bolje razumijevanje za činjenicu da uz naziv njegove dinastije postoji dužnost koja je neuporedivo značajnija od materijalnih pitanja (rezidencije i apanaže). Insistiranje na zadržavanju autentičnog termina „nasilna agresija“ u zakonu prije svega znači uvažavanje hiljada ubijenih, proćeranih, terorisanih i ponižavanih Crnogoraca koji su 1918. ustali da brane Crnu Goru i dinastiju. Ustali su na posljednji poziv i amanet kralja Nikole da se brani Crna Gora. To je moralni kapital dinastije Petrović-Njegoš i to se ne može ili ne bi smjelo bagatelisati. I neka zna princ da mu je zaludno nadanje da će ga prihvatiti i priznati bjelaško-četnička družina. Oni su se davno zakleli Karađorđevićima.

Papović: Princ Nikola i nasilna aneksija

Ne znam kako je nastala fraza „čupava vremena“, ali reklo bi se da zgodno opisuje doba u kojem živimo, s obzirom da neki čudni brkovi neprekidno izviruju sa pozicija moći. Možda su Staljinovi, možda su Hitlerovi, a sasvim je moguće i da se radi o nekom hibridu.
Evo, na primer, nedavno je predsednik Srbije Aleksandar Vučić pompezno najavio svoje ko zna koje po redu gostovanje u emisiji „Hit Tvit“ na TV Pink, obećavajući da će hipnotisanom publikumu otkriti nešto senzacionalno i neverovatno: „Biće mnogo stvari koje do sada niste čuli”.
Najpoznatiji srpski lažov, čovek koji je organski nesposoban da izgovori istinu, jer izgleda veruje da istina loše utiče na zdravlje, u toj propagandnoj i propagadnoj emisiji održao je govor u kojem je slavodobitno obznanio kako su dobili snimke tri sata pred pad nadstrešnice, “iz potpuno privatnih izvora”, kako je nemoguće “bilo da to nismo primetili, zato što je neko želeo da to ne primetimo”. Ukratko: “Kompletna operativa nije samo zakazala nego je ili ćutala ili radila za drugu stranu”.
Ko šeta, taj je zločinac
Eh, sve se urotilo protiv predsednika i njegove naprednjačke klike kako bi se sakrila istina o padu nadstrešnice i masovnom ubistvu. A sve je jednostavno. “Dobili smo snimke sa nadstrešnice, tri sata pred pad nadstrešnice mi vidimo kako unezvereno šeta Miša Bačulov, a to nam niko nije rekao iz policije”, dramatično je objavio Vučić. I onda je pušten snimak na kojem novosadski odbornik, opozicioni političar Miša Bačulov šeta pod nadstrešnicom.
A potom je predsednik od toga napravio teoriju zavere, tobože se pitajući kako nismo znali za ovo, zašto su državne strukture to krile, kako su svi odmah povikali da je u pitanju korupcija, a zapravo je sve mnogo jednostavnije. Čovek se šetao kod nadstrešnice, zajedno sa hiljadama drugih ljudi, eto krunskog dokaza da je kriv za nesreću. Daleko bilo da su krivi oni koji su rekonstruisali Železničku stanicu i to uradili tako nakaradno da je ona na kraju pala.
Naravno, predsednik nije objavio ništa novo. Miša Bačulov je odmah po padu nadstrešnice govorio o tome kako je tog dana bio na mestu nesreće, kako je putovao vozom, kako je zamalo izbegao da pogine. I to je pričao još mnogo puta, kao i razni drugi ljudi koji su tog dana putovali i čekali prevoz na Železničkoj stanici u Novom Sadu.
Tužilaštvo i diktirana paranoja
Vučićevo zamajavanje javnosti, prebacivanje odgovornosti sa sebe i ostalih zločinaca na potencijalne žrtve – nije ništa novo. To je redovna praksa naprednjačke propagande, poprilično tupave i idiotske, ali njihovom biračkom telu očigledno kvalitetnije laži ne trebaju. Ima Vučić pravo da širi teorije zavere, na tome je izgradio karijeru. I na brdu leševa. Međutim, predsednikovu diktiranu paranoju prihvatili su pravosudni organi, što je već ozbiljan problem.
Više javno tužilaštvo u Novom Sadu prosledilo je predlog za davanje iskaza gradskog odbornika Miše Bačulova u slučaju pada nadstrešnice Tužilaštvu za organizovani kriminal u Beogradu. Na osnovu potpuno kretenskih insinuacija nesuđenog vođe navijača, starog radikala Vučić Aleksandra. Nema normalnog tužioca na svetu koji bi ovakvo bulažnjenje prihvatio kao osnovu za bilo kakvu istragu, ali srećom po režim, kod nas poslušnih tužilaca ne manjka.
Dotično tužilaštvo bi onda trebalo da ispita i one silne hiljade ljudi koje su se tog 1. novembra zatekle na Železničkoj stanici, sve koji su putovali vozom ili autobusom, i tek pukom srećom su izbegli da ih naprednjaci pobiju svojom standardnom koruptivnom praksom. Za tužioce koji su izdali svoju profesiju svi mogu da budu krivi – osim pravih krivaca.
<h2>Logika robova</h2>
Slične staljinističke metode vidimo i u Crnoj Gori, u pokušaju pravosudnih organa da kriminalizuju nezavisne medije, da kritičko pisanje o državnim i crkvenim funkcionerima (što je inače osnovni posao medija) prikažu kao delovanje organizovane kriminalne grupe. Posebno je komično nastojanje da se uhapšeni biznismen proglasi za urednika svih medija koji se kritički odnose prema vladajućoj garnituri. A još su komičniji citati iz prepiske biznismena i urednika portala, o čemu je ovde već ubitačno pisao Darko Šuković.
Što je najluđe, iz dostupne dokumentacije je vidljivo da su inkriminisani mediji objavljivali tačne, istinite informacije, samo nije jasno otkad je to postalo krivično delo. A nije jasno ni kako je biznismen zapravo uređivao medije i kontrolisao šta novinari i kolumnisti pišu, a šta urednici objavljuju. To se iz prepiske ne vidi, naprotiv. Možda telepatski? Nekim bajanjem ili vračanjem? Zašto nadležni organi ne bi, na primer, stavili u optužnici da okrivljeni ima natprirodne sposobnosti pomoću kojih je uspevao da kontroliše medijske poslenike? Zvuči blesavo, ali takva stavka ne bi bila ništa luđa od ovih koje smo već videli.
Osobito je komičan i pokušaj da se logika robova primeni na slobodne ljude. Verujem da je rođenim slugama i lakejima teško da to zamisle, ali eto, na svetu ima ljudi koji pišu samo ono što misle i drugačije ne umeju. Više od deset godina pišem kolumne za Antenu M, od samog osnivanja portala. Tokom celog tog desetleća imao sam apsolutnu slobodu u izboru tema i načinu pisanja, stilu, dinamici, ma u svemu. Za tih deset i po godina urednik mi je samo jednom predložio temu, i to sa zadrškom, pod uslovom da mi odgovara.
Kad je Dritan Abazović u leto 2022. godine dolazio u zvaničnu posetu Srbiji, Darko mi je poslao mejl u kojem mi je napisao da se on, kao što znam, ne meša u izbor tema, ali da bi portalu lepo došao moj pogled na Abazovićevu posetu. I dodao: “Dakako, ako ti nije inspirativan, sve ok”. Meni je, naravno, Dritan vazda bio inspirativan, pogotovo kad se ponaša kao vazal, a i već sam razmišljao da pišem o tome, jer je tema aktuelna i tiče se države u kojoj živim i države u kojoj radi Antena M, pa sam napisao tekst. Ali nisam morao. Eto, tako izgleda raditi za ozloglašene, kontrolisane medije. Onima koji ne smeju da progovore ništa ni o čemu dok ne provere šta gazda misli o tome, teško je i da zamisle kako slobodni mediji zapravo funkcionišu.
Staljinistički uzori
Nisu postupci srpskih vlasti i njihove posluge u Crnoj Gori ništa novo, sve je to već hiljadu puta viđeno u montiranim staljinističkim procesima. Evo samo jednog živopisnog primera iz davnih vremena koja su, gle čuda, ponovo aktuelna u našem svračjem zakutku. Jevgenija Ginzburg, spisateljica, komunistkinja, koja je provela 18 godina u Gulagu, u memoarima je opisala sopstveno suđenje koje je trajalo čitavih sedam minuta. Sudija veli da optužena ne priznaje krivicu, ali uzalud jer je svedoci okrivljuju. Prelistava sudija predmet, pa navodi primere tih svedoka, ali mu posao baš i ne ide od ruke:
– „Evo, na primer, svedok Kozlov… 
– Kozlova. To je žena, usto podla žena. 
– Da, Kozlova. Ili, evo, svedok Đačenko… 
– Đakonov“.
Izgleda da su naši pravosudni organi učili od Staljinovih, podjednako su smotani i nesposobni, ne ide im čak ni montiranje procesa. Ginzburg postavlja pitanje sudu: „Optužena sam po tački 8. člana 58. To je optužba za teror. Molim da mi se kaže ime političkog radnika kojeg sam, po vašem mišljenju, napala“. Dijalog sa sudijom dalje teče ovako, u duhu teatra apsurda:
– „Ta valjda znate da je u Lenjingradu ubijen drug Kirov. 
– Da, ali nisam ga ja ubila nego nekakav Nikolajev. Osim toga, ja nikad nisam živela u Lenjingradu. To se, čini mi se, zove alibi. 
– Šta ste vi, pravnik? 
– Ne, pedagog. 
– Šta onda, bavite se kazuistikom? Niste živeli u Lenjingradu… Ubili su vaši istomišljenici. Znači, i vi snosite moralnu i krivičnu odgovornost“.
<h2>Svoj sopstveni izdajica</h2>
Eto, tako su vodili procese davni staljinistički uzori ovih današnjih baštinika svega najgoreg u ljudskoj istoriji. Ista im je i logika, posuvraćena, manipulativna, krivotvoriteljska i nadasve glupa. Jer njihov cilj i nije da nekog ubede da je nevini kriv, već da zastraše svakog ko bi pomislio da se pobuni. A oni koji veruju u te budalaštine, ima i takvih, čine to uglavnom iz straha. Lakše je sebe zavaravati da veruješ u očigledne laži, nego priznati sebi surovu realnost – da si kukavelj bez kičme, krpa od čoveka, na kojoj zapravo i počiva svaki autoritarni i totalitarni poredak.
Nema tiranin nikakvu moć, osim one koju su mu građani ustupili, pretvarajući sebe u podanike, odajući se dobrovoljnom ropstvu. O tome je briljantno pisao Etjen de la Boesi pre skoro pola milenijuma: “Onaj koji tako gospodari vama ima samo dva oka, dve ruke, jedno telo i ništa drugo što ne bi imao i poslednji stanovnik velikog i beskrajnog broja vaših gradova. Ono što on ima viška – to su sredstva koja mu vi pružate kako bi vas uništio. Odakle mu toliko očiju da vas uhodi osim ako mu ih vi sami ne dajete? Kako to da ima toliko ruku da vas udara osim ako ih ne uzima od vas? Nisu li to vaše noge kojima gazi vaše gradove? Kako to da uopšte ima neku moć nad vama osim ako to nije vašim posredstvom? Zar bi se usudio da vas zajaši da nije u sporazumu sa vama? Šta bi vam on uopšte mogao da niste jatak lopova koji vas pljačka, da niste saučesnik ubice koji vas ubija, i svoj sopstveni izdajica?“

Montirani procesi u Srpskom svetu

Ministarstvo vanjskih poslova nije upoznato sa zahtjevom Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori u vezi sa restitucijom nekadašnjih crkvenih objekata na području Boke Kotorske. Međutim, pitanje koje se odnosi na restituciju imovine Katoličke crkve predmet je razmatranja nadležne Mješovite komisije, u skladu sa normama i okvirom koji predviđa Temeljni ugovor između Crne Gore i Svete Stolice.
To je Pobjedi rečeno iz resora na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) povodom dijela zahtjeva pripadnika hrvatske nacionalne manjine o kojima je prošle sedmice za naš list govorio čelnik Hrvatskog nacionalnog vijeća Zvonimir Deković.
On je tada ukazao na činjenicu da pripadnici zajednice koju predstavlja i dalje ne mogu da riješe pitanje vraćanja imovine oduzete 1959. godine, u drugom talasu nacionalizacije koju je sprovela tadašnja Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a koja je originalnim vlasnicima pravosnažno dosuđena još davne 2014. godine. Uz ovo, HNV traži da se riješe i pitanja imovine koja je nezakonito prepisivana na druga lica tokom 90-ih godina prošlog vijeka. No, Deković je istakao da HNV od osnivanja 2007. godine „inicira i podstiče restituciju nepravedno oduzete zemlje Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Crnoj Gori“.
- Opšte je poznata priča da u Kotoru, recimo, imate desetak katoličkih crkava koje su danas državne institucije Crne Gore: od Kina „Boka“ (Crkva Gospe od anđela), preko koncertne dvorane Muzičke škole „Vida Matjan“ (Crkva Svetog duha), gradskog Lapidarijuma (Crkva Svetog Mihaila), do Multimedijalne dvorane grada Kotora (Crkva Svetog Pavla) – rekao je Deković ranije za Pobjedu.
Za ovaj i ovakav zahtjev HNV bi se moglo reći jedino da je „zalutao“ među ostala imovinska pitanja koja bi trebalo da se riješe u okviru bilateralnih pregovora sa Hrvatskom, i od čijeg ishoda zavisi zatvaranje pojedinih poglavlja na pristupnom putu Crne Gore ka Evropskoj uniji. Naime, pitanja imovine, koja je bila i koja je sada u vlasništvu Katoličke crkve, definisana su Temeljnim ugovorom između Crne Gore i Svete Stolice. To ne mijenja činjenicu da je riječ o vjerskoj zajednici kojoj (mahom) pripadaju članovi hrvatske nacionalne zajednice, ali značajno mijenja obim potraživanja Hrvatske prema našoj državi, u slučaju da je nama susjedna članica EU uvrstila među svoje zahtjeve stav HNV-a o vjerskim objektima u Boki Kotorskoj.
<h2>Restitucija</h2>
Kako bi se moglo razlučiti što su želje, a što mogućnosti svih pomenutih i zainteresovanih strana, odgovore su iz "Pobjede" potražili direktno od MVP. Iz Ibrahimovićevog resora je precizirano kako na njihovu adresu nijesu stizali zahtjevi Svete Stolice za restituciju svih objekata na teritoriji Crne Gore koji su nekada pripadali katoličkoj crkvi, odnosno u kojima se služila vjerska služba.
- Bez obzira na tu okolnost, informišemo da je pitanje restitucije crkvene imovine jedno od pitanja koje je normirano Temeljnim ugovorom između Crne Gore i Svete Stolice – istakli su u odgovorima Pobjedi.
Dalje su podsjetili kako je članom 12, stav 1, pomenutog Temeljnog ugovora propisano da se „restitucija dobara, otuđenih ili nacionalizovanih bez naknade, sprovodi u skladu sa zakonom koji uređuje načine i uslove vraćanja dobara u vlasništvo nadležnih crkvenih vlasti“.
- Temeljnim ugovorom je, takođe, predviđeno da Crna Gora i Sveta Stolica međusobnim dogovorom, diplomatskim putem, rješavaju sva otvorena i tehnička pitanja koja se mogu odnositi na primjenu odredaba ugovora. U tu svrhu formirana je Mješovita komisija, sastavljena od predstavnika obje strane, koja će raspravljati o pitanjima od zajedničkog interesa koja zahtijevaju nova ili dodatna rješenja, a svoje prijedloge će podnositi nadležnim vlastima na odobrenje – pojasnili su iz MVP.
Sva pitanja dvije strane i dalje se rješavaju na sjednicama ove komisije i do sada je održano pet sastanaka, posljednji u Podgorici 22. marta 2024. godine. U maju ove godine crnogorska strana je dobila novi sastav Mješovite komisije.
- Očekuje se da se, kroz direktan dijalog, u narednom periodu dogovori termin održavanja naredne sjednice Mješovite komisije za implementaciju Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice – dodali su iz resornog ministarstva.
Uz to, iz MVP su takođe rekli da „nijesu upoznati sa zahtjevom HNV u Crnoj Gori u vezi sa restitucijom nekadašnjih crkvenih objekata na području Boke Kotorske“, među kojima su četiri već pomenuta koja se nalaze u Kotoru.
- Međutim, pitanje koje se odnosi na restituciju imovine Katoličke crkve predmet je razmatranja nadležne Mješovite komisije, u skladu sa normama i okvirom koji predviđa Temeljni ugovor između Crne Gore i Svete Stolice – naveli su u odgovoru na ovo pitanje.
Očekivano, iz MVP nije bilo konkretnog stava o tome da li smatraju ispravnim da se zahtjev HNV nađe među bilateralnim pitanjima koje Crna Gora pokušava da riješi sa Hrvatskom, kako bi što prije zatvorila pojedina pregovaračka poglavlja u procesu pristupanja EU.
- Kada je riječ o bilateralnim pitanjima između Crne Gore i Republike Hrvatske, ona se razmatraju sa zvaničnicima Republike Hrvatske kroz redovan i otvoren dijalog. Crna Gora ostaje posvećena zaštiti prava manjinskih zajednica, u skladu sa međunarodnim standardima, Ustavom i pozitivno-pravnim propisima države, po čemu je naša zemlja prepoznata u regionu – zaključuju iz MVP.
<h2>Zahtjevi</h2>
Iako su iz resora Ibrahimovića potvrdili da je imovina Katoličke crkve regulisana odnosom Crne Gore sa Svetom Stolicom, dosadašnji pregovori sa Hrvatskom u susret zatvaranju Poglavlja 31 stalno nailaze na nove „kamene spoticanja“.
Ozbiljniji prolemi počeli su krajem juna prošle godine, kada je u Skupštini usvojena Rezolucija o genocidu u Jasenovcu. Hrvatska je na to odgovorila određivanjem statusa persona non grata liderima tri stranke vladajuće većine: predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću (Nova srpska demokratija), potpredsjedniku Vlade Aleksi Bečiću (Demokrate) i Milanu Kneževiću (Demokratska narodna partija).
Uz to, susjedi su dodatno „zaoštrili retoriku“, te napisali non-pejper, koji je u javnost dospio početkom decembra prošle godine kojim su najavili da Crna Gora neće tako lako moći da dobije „zeleno svjetlo“ za zatvaranje Poglavlja 31, koje se odnosi na vanjsku, bezbjednosnu i odbrambenu politiku.
U nezvaničnom dokumentu, Crna Gora se poziva da obezbijedi „pravednu i dostojnu naknadu svima koji su bili zarobljeni u logorima u Crnoj Gori tokom Domovinskog rata“, te da ona podrazumijeva „sveobuhvatnu naknadu za sve logoraše“. Traženo je da se potvrdi vlasništvo Republike Hrvatske nad Školskim brodom „Jadran“, uključujući njegov povratak susjedima u skladu sa Ugovorom o pitanjima sukcesije koji su potipisale države nastale iz nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Jedna od nezaobilaznih stavki je definisanje granice dvije države na moru, pošto je i dalje na snazi Protokol o privremenom graničnom režimu iz 2002. godine.
Tačka sporenja je, navodno, i odnos prema hrvatskoj nacionalnoj manjini u Crnoj Gori, kojima „treba obezbijediti zaštitu i očuvanje identiteta“, a pripadnici te manjine moraju imati „zadovoljena manjinska prava koja se tiču obrazovanja“, uz vraćanje određene imovine hrvatskoj zajednici.
Od Crne Gore se takođe očekuje „otklanjanje problema koji sprečavaju pomirenje i opstruiraju dobru saradnju dvije države“ – konkretno: procesuiranje ratnih zločinaca od strane Crne Gore, rješavanje sudbine 14 nestalih, vidno obilježavanje logora u Morinju gdje su bili zarobljeni i mučeni hrvatski državljani, što je na određeni način već učinjeno. Ali, ostalo je neriješeno pitanje o bazenu u Kotoru, koji sada nosi ime Zorana Džimija Gopčevića, nekadašnjeg upravnika pomenutog logora.
Konačno, očekuje se da budu onemogućeni „pokušaji zloupotrebe hrvatske kulture i identiteta“ u smislu „prekrajanja istorije te zemlje“, pozivajući se na kampanju uoči popisa u našoj zemlji krajem 2023. godine kada su se pojavili bilbordi na kojima su brojne osobe iz Hrvatske prikazane kao pripadnici srpske kulture u Crnoj Gori.
Ministarstvo vanjskih poslova je reagovalo intenziviranjem direktnih sastanaka sa predstvnicima Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Hrvatske kojim rukovodi Gordan Grlić Radman, kako bi se ubrzalo rješavanje spornih pitanja iz bilateralnih odnosa dvije države. Tada je Hrvatskoj ustupljen Dom kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi kod Tivta, kao objekat koji je tamošnja lokalna zajednica izgradila početkom 20. vijeka za potrebe svojih okupljanja i svetkovina.
Nakon što je dio vlasti preko Ministarstva odbrane, kojim rukovodi Dragan Krapović (Demokrate), uputilo nove provokacije izdavanjem značaka sa siluetom Školskog broda „Jadran“ i najava njegove zaštite kao crnogorskog kulturnog dobra, te uklanjanja spomen-ploče na ulazu u nekadašnji logor u Morinju, Hrvatska je reagovala „podizanjem uloga“. Na pregovaračkom stolu tako su se našla odšteta - više od 17 miliona eura - logorašima iz Morinja i najmanje dvije milijarde eura duga po osnovu vojnog dijela sukcesije nakon raspada SFRJ.
I pored pokušaja da se pitanja o povratu imovine pripadnika hrvatske nacionalne manjine, koja je svojevremeno bila predmet nacionalizacije, „pridruže“ podužoj listi, MVP je očigledno zauzelo čvrst stav da neće proći zahtjevi koji se odnose na vjerske objekte, pošto je za njih ipak nadležna Sveta Stolica, a ne Hrvatska. Jer, ako je crnogorska strana do sada već pristala na mnoge druge ustupke, to ne znači da treba i da ispunjava nerealne želje i, u krajnjem, tome podređuje svoje odnose sa svim drugim državama.

Restituciju imovine Katoličke crkve razmatra Mješovita komisija Crne Gore i Svete Stolice

"Savjet JU „Ratkovićeve večeri poezije“ je postupio po zaključku Skupštine opštine Bijelo Polje i započeo proces izrade Pravilnika o oduzimanju nagrade „Risto Ratković“, kao i izmjeni i dopuni Statuta ustanove, kako bi se ti akti uskladili sa zaključkom Skupštine i javnim interesom”, kazao je za Antenu M predsjednik Savjeta JU Ratkovićeve večeri poezije Jasmin Ćorović.
Kako pojašnjava, Skupština opštine je već zauzela jasan stav i donijela odluku o oduzimanju nagrade Radovanu Karadžiću, a Savjet JU ima zadatak da konstatuje tu odluku i sprovede sve prateće pravne i administrativne korake u okviru nadležnosti ustanove.
- Naš cilj je da se postupak sprovede na zakonit, transparentan i dostojanstven način, uz puno poštovanje moralnog i kulturnog integriteta nagrade „Risto Ratković“ i same ustanove - ističe Ćorović.
Podsjetimo, odbornici SO Bijelo polje prije dvije sedmice donijeli su zaključak o oduzimanju nagrade Risto Ratković presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.
JU Ratkovićeve večeri poezije dužna je da u roku od dva mjeseca zakaže sjednicu na kojoj će biti izglasane promjene Statuta i Pravilnika ustanove, kako bi odluka bila konačna.
Podsjećamo, nagradu može oduzeti samo ustanova koja ju je dodijelila.
Odbornik SDP Adnan Striković za Antenu M naglašava kako je uvjeren da će sjednica biti zakazana u predviđenom roku, a nagrada Karadžiću oduzeta shodno usvojenom zaključku.
- Odluka, odnosno direktiva koju je Skupština opštine uputila JU Ratkovićeve večeri poezije podrazumijeva da se sjednica Savjeta ustanove održi u roku od dva mjeseca od punovažnosti te odluke. Ono što mogu da garantujem je da će ta sjednica biti održana i po informacijama koje imamo da će oni postupiti u skladu sa onim što predviđa ta direktiva i donijeti odluku o oduzimanju te nagrade - objašnjava Striković.
Smatra da će postavljeni rokovi od dva mjeseca biti ispoštovani.
Striković naglašava da je preuranjeno licitirati sa rokovima, budući da su, kako navodi, tek počeli da važe.
- Mislim da je preuranjeno praviti priču oko toga, zato što su tek počeli da teku ti rokovi. Ne znam ni da li je ta odluka koju smo donijeli, odnosno taj zaključak objavljen u Službenom listu, da li u suštini počinje da važi itd, a od tada teku rokovi. To je sve što u ovom trenutku mogu da kažem, bez imalo sumnje da će na kraju epilog svega biti ono što smo inicijalno i planirali, a to je da se nađu mehanizmi za zakonito oduzimanje te nagrade - zaključuje Striković.
Kontaktirali smo i predsjednicu SO Bijelo Polje Selmu Omerović, koja nam je kazala kako ne želi da daje izjave za medije, dok ne protekne mjesec od objave zaključka u Službenom listu.
Podsjetimo, Karadžić je nagradu Risto Ratković dobio 1993. godine, a Haški tribunal ga je 2019. osudio na doživotnu robiju za genocid u Srebrenici i druge zločine protiv čovječnosti.
Inicijativu za oduzimanje nagrade 26. juna pokrenulo je više NVO i građanskih aktivista, a dan kasnije i bjelopoljski odbor BS.
Tokom glasanja, sjednicu su napustili odbornici PES-a, Demokrate i DF-a, a inicijativu je podržalo 19 odbornika.

Ćorović: Savjet JU Ratkovićeve večeri počeo proces po zaključku SO; Striković: Nema sumnje da će epilog biti zakoniti mehanizmi za oduzimanje nagrade Karadžiću

U Crnoj Gori jutros se saobraća po pretežno mokrim putevima i uz mjestimično smanjenu vidljivost, kazali su iz Auto moto saveza i upozorili na moguće odrone na dionicama koje prolaze kroz usjeke. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;
Na regionalnom putu R-10 Đurđevića Tara – Mojkovac, u mjestu Sokolovina, saobraćaj je obustavljen za sva vozila zbog odronjavanja stijene u okviru sanacije kritične tačke Sokolovine.
Zbog transporta komponenti vjetroparka Gvozd, saobraćaj na putnim pravcima Luka Bar-Sutomore-Podgorica-Nikšić-Jasenovo Polje-Vjetropark Gvozd će u intervalu od 21 do sedam sati biti povremo obustavljan.
Na magistralnom putu M-2, na dionicama Ribarevine - Poda i Poda - Berane, saobraćaj će biti obustavljen od devet do 13 i od 15 do 19 sati.
Saobraćaj na magistralnom putu M-2, na dionici Slijepač most - Ribarevina, biće zbog rekonstrukcije obustavljen od deset do 13 i od 15 do 18 sati, za sve kategorije vozila.
Zbog rekonstrukcije regionalnog puta R-29 Bar - Kamenički most Krute, saobraćaj će biti obustavljen od osam do 11 i od 13 do 16 sati.
Saobraćaj na putu Petnjica-Bioča zbog rekonstrukcije je promijenjen sa dvosmjernog na naizmjenični, a van termina od sedam do devet sati i od 12 do 14 sati, povremeno će biti i obustavljan, ali ne duže od sat.
Na magistralnom putu M-2, u Virpazaru, na dionici Virpazar - Sotonići, zbog adaptacije kosine vozila saobraćaju naizmjenično od 24 do šest sati.
Vozila na magistralnom putu M-2, na dionici Bijelo Polje (obilaznica) - Barski most u mjestu Nikoljac, saobraćaju jednom trakom naizmjenično.
Na magistralnom putu M-3 Plužine - Jasenovo polje, na dionici Zaborje – Jasenovo polje, saobraća se jednom trakom naizmjenično na mjestima radova, a saobraćaj je regulisan svjetlosnom saobraćajnom signalizacijom.
Iz AMSCG su kazali da je saobraćaj u ulici Vojisavljevića u Podgorici obustavljen zbog izgradnje bulevara i da će vozila saobraćati alternativnim putevima.
Na magistralnom putu M-6, na dionici Žabljak - Šavnik, saobraćaj je od sedam do 17 sati povremeno promijenjen sa dvosmjernog na jednosmjerni, zbog sanacije klizišta Provalija.
Režim saobraćaja na putu M-6, na dionici Žabljak -Pljevlja, promijenjen je sa dvosmjernog na naizmjenični zbog rekonstrukcije mosta Đurđevića Tara.
Iz AMSCG su kazali da će privremeno biti promijenjen saobraćaj sa dvosmjernog na naizmjenični zbog rekonstrukcije prilaznih saobraćajnica mostu Đurđevića Tara.
Zbog redovnog održavanja na auto-putu Princeza Ksenija mjestimično je zatvorena po jedna saobraćajna traka u smjeru Mateševo-Smokovac.
Zbog radova doći će do izmjene režima saobraćaja, i to na način da će se saobraćaj
Na dionici puta između raskrsnice Petrovac-Virpazar (Podgorica) i raskrsnice Sutomore (Bar) - Petrovac saobraćaće se naizmjeničnim propuštanjem vozila uz odgovarajuću privremenu saobraćajnu signalizaciju, zbog sanacije zaštitno odbojne ograde na cijeloj trasi i čišćenja kanala u tunelima Sozina i Raš.

AMSCG: Oprezno zbog mokrih puteva i odrona

Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić podnio je 7. oktobra krivičnu prijavu protiv specijalnog tužioca Miloša Šoškića zbog sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja. &nbsp; Prema navodima prijave u koju su Televizija E i Portla ETV imali uvid, Katnić tvrdi da je tužilac Šoškić manipulisao navodnim dokazima iz žute koverte koja je bila u kancelariji specijalnog državnog tužioca Saše Čađenovića. &nbsp; ,,SLUČAJ ASAD” I POKUŠAJ TERORIZMA 2016. GODINE Iz koverte na kojoj je pisalo ,,Asad škart”, prema prijavi Katnića, tužilac Šoškić je nezakonito dostavio 30, marta 2023. godine Tužilačkom savjetu određene, svjesno selektovane, papire vezane za potencijalno svjedočenje bivšeg operativca CIA Džozefa Asada. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025101718104_90aab08e9610fff02aeeb28513c5a55bf9805e958594cfa2250af4dc51dabbc7.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025101718104_90aab08e9610fff02aeeb28513c5a55bf9805e958594cfa2250af4dc51dabbc7" data-rendition-name="original" width="670" height="450" loading="lazy" alt="ĆUTANJE JE ZLATO: Džozef Asad, bivši operativac CIA "> <figcaption>ĆUTANJE JE ZLATO: Džozef Asad, bivši operativac CIA(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Nekadašnji agent CIA je bio involviran u slučaj pokušaja terorizma 16. oktobra 2016. godine, a njegova grupa je – kako se navodilo u Naredbi za istragu SDT iz vremena Milivoja Katnića - tog jutra ušla u Crnu Goru preko graničnog prelaza Božaj. Nakon prvih hapšenja srpskih državljana, petočlana ekipa u kojoj je bio Asad napustila je crnogorsku teritoriju. &nbsp; U sklopu istrage o pokušaju terorizma Katnić i Čađenović su pokušali da Asada nagovore na svjedočenje, ali do saslušanja na kraju nije došlo jer se američki državljanin pozvao na Peti amandman Ustava SAD. U američkom zakonodavstvu postoji odredba prema kojoj se osoba pozvana da odgovara pred zakonom može opredjeliliti na ćutanje, ukoliko ona sama, ili njena odbrana misli da je to u njenom najboljem interesu. &nbsp;&nbsp; Korišćenje papira iz takozvane ,,žute koverte” Katnić smatra nezakonito pribavljenim dokazima koji su poslužili Specijalnom državnom tužilaštvu za otvaranje još jedne istrage. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025101718104_5b73e2fffbdc5bfb902bf095b60ab20b7b89491aec12d77a350e90b02be1b5a8.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025101718104_5b73e2fffbdc5bfb902bf095b60ab20b7b89491aec12d77a350e90b02be1b5a8" data-rendition-name="original" width="3569" height="2016" loading="lazy" alt="KATNIĆEVE OPTUŽBE: Naslovnica krivične prijave protiv Miloša Šoškića"> <figcaption>KATNIĆEVE OPTUŽBE: Naslovnica krivične prijave protiv Miloša Šoškića(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  NEZAKONITO KORIŠĆENJE SPISA &nbsp; -Tužilac Miloš Šoškić je naredio je da mu se ovi službeni spisi ostave, te da se računar koji je koristio Saša Čađenović koji je bio na zaduženje kod tužiteljke Jelene Protić, oduzme i dostavi službeniku tužilaštva Balši Saviću da izvrši pretres ovog računara iako je znao da je sve ovo protivzakonito – piše, između ostalog, u krivičnoj prijavi Milivoja Katnića. &nbsp;&nbsp; Bivši glavni specijalni tužilac navodi da je tužilac Miloš Šoškić 9. decembra 2022. godine sudiji za istrage Višeg suda u Podgorici podnio zahtjev za donošenje naredbe za pretres stana i kancelarije tužioca Saše Čađenovića. &nbsp; Istog dana sudija za istrage usvojio je zahtjev tužioca ali pretres kancelarije, prema mišljenju Katnića, nije urađen u skladu sa zakonom. -Pet paketa službene dokumentacije ostalo je nepopisano, niti je privremeno oduzeto. Nije oduzet ni računar koji je koristio Saša Čađenović. Tužilac Šoškić prekoračio je granice službenog ovlašćenja koje ima u ovom predmetu kao postupajući tužilac i da bi pomogao nepoznatim osobama okupljenim oko Andrije Mandića i Milana Knežević, stvarao je privid da je na zakonit način došao do dokaza protiv Čađenovića i mene u krivičnom predmetu koji se protiv nas sada vodi pred Specijalnim tužilaštvom od 21. januara 2025. godine, a taj je predmet zadužio specijalni tužilac Vukas Radonjić – ističe Katnić u prijavi. DOSTAVA DOKUMENATA ADVOKATIMA &nbsp; U obrazloženju Katnić dalje naglašava da tužilac Šoškić sa jasnom namjerom nije, prilikom pretresa službenih prostorija koje je koristio Čađenović decembra 2022. godine naredio policajcima da oduzmu sve službene spise i računuar. &nbsp; To nije učinio ni kasnije. Šoškić je, prema stavu Katnića, neovlašćeno pregledao službenu dokumentaciju i spise predmeta koje je sačinjavao Čađenović, da bi u spisima navodno pronašao žutu kovertuu kojoj su bila tri lista papira sa pitanjima Džozefu Asadu na našem i engleskom jeziku.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025101718108_1f862caf0770f873b91255a079c4b7565e630a16e653b25d24085f136a2d540d.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025101718108_1f862caf0770f873b91255a079c4b7565e630a16e653b25d24085f136a2d540d" data-rendition-name="original" width="4000" height="2418" loading="lazy" alt="HOĆE LI BITI REAKCIJE SDT-A: Posljednja stranaka Katnićeve krivične prijave "> <figcaption>HOĆE LI BITI REAKCIJE SDT-A: Posljednja stranaka Katnićeve krivične prijave(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  -Nakon ovoga tužilac Šoškić vrši nezapamćenu zloupotrebu, pa u očiglednom dogovoru sa advokatom Mirojem Jovanovićem i Dušanom Radosavljevićem ove dokaze neovlašćeno dostavlja nenadležnom Tužilačkom savjetu. Da je ovo uradio neovlašćeno i protivzakonito, proizilazi iz izjašnjenja glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića – tvrdi Katnić. &nbsp;&nbsp; Prema navodima iz prijave, Katnić smatra da je Šoškić u dogovoru sa advokatima Jovanovićem i Radosavljevićem te dokaze nezakonito dostavio Tužilačkom savjetu. Tu tvrdnju temelji na činjenici da su advokati 21. januara 2022. godine Apelacionom sudu dokaze iste sadržine dostavili kao pritužbu na njegov i rad Čađenovića. ŠOŠKIĆ FALSIFIKOVAO SKAJ PREPISKE?! U prijavi od 7. oktobra Milivoje Katnić optužuje specijalnog tužioca Miloša Šoškića i da je prekoračio granice svog službenog ovlašćenja kada je Skaj komunikacije koje su se obavljale između Radoja Zvicera, Ljuba Milovića, Petra Lazovića i drugih dostavio portalu ,,Libertas” iako je te prepiske morao čuvati kao službenu tajnu. &nbsp; -Komunikacije je uredništvo portala ,,Libertas“ objavljivalo na svojoj elektronskoj stranici u više nastavaka i to danima 03. 05, 16. 05, 28. 07, 05. 09. 2022. godine koje nijesu objavljivane u svom originalnom obliku već u izmijenjenom, kako ih je očigledno izmijenjenog oblika i dostavio tužilac Šoškić – navodi Katnić u prijavi. Nije ovo prva zvanična pritužba Katnića na nezakonito postupanje specijalnog tužioca Šoškića koji bivšeg glavnog tužioca tereti za udruživanje u kriminalnu organizaciju, zajedno sa Zoranom Lazovićem i Sašom Čađenovićem. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025101718108_a9f6d8c79a89fbf41b5cfd1a12ca2dadb74ea3a9d88a2b00eec6a4077af01de7.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025101718108_a9f6d8c79a89fbf41b5cfd1a12ca2dadb74ea3a9d88a2b00eec6a4077af01de7" data-rendition-name="original" width="1920" height="1440" loading="lazy" alt="PRIJAVE KOJE SDT ZA SADA NE ISPUTIJE: Tabla Specijalnog državnog tužilaštva"> <figcaption>PRIJAVE KOJE SDT ZA SADA NE ISPUTIJE: Tabla Specijalnog državnog tužilaštva(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  BROJNE PRIJAVE - BEZ REAKCIJE SDT-A Istini za volu, Čađenović je tek nakon šest mjeseci dodat u grupu koja do tada nije brojila tri člana, što je uslov za postupanje SDT-a po Krivičnom zakoniku. &nbsp; Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, koji se nalazi u pritvoru, podnio je maja 2024. godine krivičnu prijavu protv specijalnog tužioca Miloša Šoškića zbog toga što je, kako piše u krivičnoj prijavi, zloupotrijebio službeni položaj, jer nije po službenoj dužnosti gonio sadašnjeg ministra odbrane Dragana Krapovića zbog pranja novca u vrijednosti od više od dva miliona eura. &nbsp;&nbsp;&nbsp; Do sada se Specijalno državno tužilaštvo nije izjašnjavalo o prijavi protiv Krapovića, ali nema reakcije i na prijavu koja je ranije podnijeta protiv Olivere Injac, prethodne ministarke odbrane Crne Gore, kao i protiv Filipa Adžića, jedno vrijeme koordinatora rada Ministarstva odbrane. &nbsp;Odlukama sadašnjeg i dva bivša ministra odbrane Crne Gore, zaposlenima u Ministarstvu nezakonito je podijeljeno više od 3,2 miliona eura, utvrdila je svojevremno budžetska inspekcija Ministarstva finansija. &nbsp; Uprkos tom nalazu državne institucije, nije zabilježena reakcija SDT-a na čijem je čelu Vladmir Novović. &nbsp;&nbsp; No, protiv Jelene Perović, bivše direktorice ASK-a, Specijalno državno tužilaštvo je samoinicijativno reagovalo i podnijelo krivičnu prijavu zbog navodno nezakonite isplate varijabila od – 60 hiljada eura. &nbsp;&nbsp; Možda i ovi detalji ukazuju kakva će biti sudbina nove krivične prijave protiv specijalnog tužioca Miloša Šoškića. &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Katnić: Šoškić je zloupotrijebio položaj i manipulisao ,,žutom kovertom”

Administrator naloga Radosav Vrbica saopštio je na društvenim mrežama da je ponovo dobio poziv da se javi u podgorički Centar bezbjednost, ovog puta zbog prijave poslanice Pokreta Evropa sad (PES) Jelene Nedović povodom njegove objave na Instagramu.
Minulih dana njemu su oduzeti telefon i lap top, a nekoliko dana kasnije, satima je bio u Specijalnom državnom tužilaštvu kako bi prisustvovao pregledanju tih uređaja.
- Opet su me tražila dva policajca, da se javim u Centar bezbjednosti - saopštio je on danas na Fejsbuku.
No, poziv je, kako je naknadno saopštio, uslijedio nešto drugačijim povodom..&nbsp;
- Ovo nijeste očekivali - u pitanju je prijava Jelene Nedović zbog objave na Instagramu - istakao je on.
Kako se može vidjeti sa njegovog naloga na toj mreži, on je prije pet dana 'okačio' fragment razgovora poslanice Evrope sad emitovanog na TV programu, pri čemu je dodao poruku "presmiješno". Nedović je u tom dijelu TV gostovanja govorila o anegdoti vezanoj za proslavu porodične slave.

Radosava Vrbicu opet zvali u CB Podgorica: Jelena Nedović ga prijavila zbog objave na Instagramu

Ministarstvo poljoprivrede Crne Gore obezbijedilo je da se nastavi otkup mlijeka i mliječnih prerađevina kroz izvoz u zemlje regiona i prodaju preko domaćih trgovina, čime je zaustavljeno uništavanje viška proizvoda, na koji su crnogorski farmeri bili prinuđeni jer su mljekare obustavile otkup.
- Cjelokupnu količinu otkupljenog mlijeka prerađivači će imati priliku da izvezu u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, sa čijim institucijama i kompanijama smo postigli dogovor, a tržišne viškove finalnog proizvoda kroz trgovačke lance u Crnoj Gori - objavilo je Ministarstvo.
Problem je nastao kada je dio prerađivača saopštio stočarima, da obustavljaju otkup mlijeka zbog tržišnog viška izazvanog neograničenim uvozom.
Tako je farmerska porodica Dumnić iz Nikšića bila primorana 12. oktobra da prospe tri i po tone sirovog mlijeka jer nije imala gdje da ga skladišti.
- Mljekara nije mogla plasira naš domaći proizvod na tržište zbog ogromnog uvoza gotovih proizvoda. I obavijestili su nas da ne mogu da otkupe mlijeko. Tako smo morali da prospemo mlijeko - kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Marko Dumnić.
On je jedan od najvećih proizvođača mlijeka u Crnoj Gori.
<h2>Otkup mlijeka "čuva" farmere</h2>
Da i drugi farmeri imaju veliki problem sa otkupom mlijeka potvrđuje Goran Mugoša iz Podgorice koji dnevno proizvodi 350 litara mlijeka.
Kako navodi za RSE, potrošači više kupuju uvozno mlijeko od domaćeg, jer je bolje plasirano u trgovinama. On sumnja da je posrijedi i interes uvozničkog lobija.
- Njih interesuje da više uvoze jer imaju višu zaradu nego kad prodaju naše domaće mlijeko. A od države tražimo samo da nam kaže da li da držimo krave ili da ih prodajemo - kaže Mugoša.
Ukoliko ne bude otkupa mlijeka, Mugoša je najavio da će svoj proizvod dijeliti zainteresovanim građanima i njime hraniti druge domaće životinje:
- To mlijeko će popiti telad, a daćemo i poklonićemo narodu - dodaje Mugoša.
A prema riječima Marka Dumnića, nemaju samo problem proizvođači već i mljekare koje ga otkupljuju i prerađuju:
- Meni su iz mljekare rekli da će je ugasiti ako država nešto ne preduzme. Oni traže od države da oslobodi tržište od uvoza, odnosno da se dâ prostora domaćem proizvodu. Takođe traže i dozvolu za izvoz sirovog mlijeka - rekao je Dumnić.
<h2>Privremeno ili trajno rješenje?</h2>
Dogovorom Ministarstva sa domaćim trgovcima i inostranim kompanijama o otkupu, problem je trenutno riješen, ali država treba da traži sistemsko rješenje, ocjenjuje za RSE Milutin Đuranović, predsjednik Odbora poljoprivrede Privredne komore.
- Treba nam dugoročno rješenje za situaciju kada uvoz mlijeka raste, a otkup u Crnoj Gori pada. Moramo tražiti veća budžetska sredstva jer je u ovom trenutku ta podrška ispod jedan posto - kaže Đuranović.
Dodaje da je za prvih osam mjeseci uvoz mlijeka porastao za 8,2 posto.
Istovremeno u prvih pola godine, otkup je pao za 3,8 posto.
On navodi da je doprinos poljoprivrede u bruto društvenom proizvodu države između osam i deset posto, a da država u poljoprivredu vraća mnogo manje.
"EU daje i preko 40 posto zajedničkog budžeta za poljoprivredu", kaže Đuranović.
<h2>Opozicija kritikuje Vladu</h2>
Opoziciona Demokratska partija socijalista (DPS)je kritikovala odnos Ministarstva prema proizvođačima mlijeka.
- Uvoz hrane raste svakodnevno, dok domaći prerađivači ne mogu da prodaju sopstvene zalihe. Postavlja se pitanje šta radi Ministarstvo - saopštili su iz DPS.
A opozicioni Pokret URA je pozvao Vladu da zaštiti domaće proizvođače uvođenjem dodatnih taksi na uvoznu robu:
- Crna Gora mora da ima strategiju kako da zaštiti domaću proizvodnju, koja tone usljed trgovinskog disbalansa. Na sve to imamo letargičan odnose Vlade Crne Gore prema farmerima i domaćoj proizvodnji - naveli su iz GP URA.
<h2>Svake godine novi problem farmera</h2>
U aprilu ove godine formirana je Radna grupa za sistemsko rješavanje problema u sektoru mljekarstva.
Tada je definisano da će se raditi na problemu sa ograničenim pristupom tržištu domaćih proizvođača i sa damping (ispod tržišnih) cijenama proizvoda iz uvoza.
Problem sa otkupom je samo jedan u nizu s kojim su se suočili proizvođači mlijeka. Tokom prošle godine sektor stočarstva je bio na udaru Kju groznice koji je pogodio farme na području Nikšića i Danilovgrada.
Ranije su proizvođači protestovali zbog niske otkupne cijene, kada su ispred Ministarstva poljoprivrede ostavili bidone sa mlijekom.
U pregovaračkom procesu za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, Poglavlje 11 - Poljoprivreda i ruralni razvoj - koje je otvoreno 2016 još uvijek nije zatvoreno.
Vlada se nada da će ga privremeno zatvoriti do kraja 2025. godine.
Crna Gora je usvojila Plan implementacije za uspostavljanje Agencije za plaćanja i Integrisani administrativni i kontrolni sistem jula ove godine , što je jedno od ključnih mjerila za Poglavlje 11.
Istovremeno parlament je usvojio zakon koji uređuje mjere podrške poljoprivredne politike, ruralnog razvoja i politike ribarstva.

Mugoša: Od države tražimo samo da nam kaže da li da držimo krave ili da ih prodajemo

Crnogorski državljanin Filip Ivanović ubijen je sinoć u pucnjavi u naselju Beograd na vodi - potvrđeno je Portalu ETV.
Kako prenosi N1 Beograd, policija je sinoć pronašla tijelo muškarca (35) u tom beogradskom naselju.
"Telegraf" piše da je policija uhapsila osumnjičenog za ubistvo - Đ. Z. (21), kao i da se traga za još dvije osobe koje su pobjegle nakon zločina u kolima.
Kako navode, kod ubijenog muškarca su pronađena slovenačka dokumenta za koje se sumnja da su falisifikovana.
Doktorka Violeta Nikolić iz Hitne pomoći rekla je za RTS da je muškarac upucan sinoć u 23.13 sati u Bulevaru Vudro Vilsona i da je ekipa Hitne pomoći mogla samo da konstatuje smrt.

Koju to vjeru i naciju ministrica kulture šiti od crnogorskih medija?

Gdje svi misle isto, niko ne misli ništa

Ćepanica u rukama SDT-a

Aneksija sjećanja

Pomirenje, i po babu i po stričevima

Lakše je upisati doktorske studije na Univerzitetu Crne Gore nego dijete u vrtić

Odbranimo ovu zemlju, kako znamo i umijemo!

O idejnim, političkim i jurističkim kolektorima

Papović: Princ Nikola i nasilna aneksija

Montirani procesi u Srpskom svetu

Restituciju imovine Katoličke crkve razmatra Mješovita komisija Crne Gore i Svete Stolice

Ćorović: Savjet JU Ratkovićeve večeri počeo proces po zaključku SO; Striković: Nema sumnje da će epilog biti zakoniti mehanizmi za oduzimanje nagrade Karadžiću

AMSCG: Oprezno zbog mokrih puteva i odrona

Koju to vjeru i naciju ministrica kulture šiti od crnogorskih medija?

PRATITE TVe UŽIVO