Prethodni vikend obilježio je diplomatski salto mortale Francuske u odnosu na pristupanje Crne Gore. Iz, za sada do kraja nepoznatih razloga, nastupila je privremena blokada zatvaranja dva od pet predviđenih poglavlja. Sve to je pratila neviđena diplomatska šarada i sumnja u bilateralne aranžmane o kojima vlada tajno pregovara.
Na koncu, Crna Gora je uspjela da zatvori svih pet predviđenih pregovaračkih poglavlja i time nastavila, sad već de facto, tzv. fast-track režim učlanjivanja. Teško je u praksi pronaći sličan nalet optimizma kada je riječ o samom proširenju. Međutim, bez obzira na to da li će Crna Gora ući u Evropsku uniju u željenoj 2028. godini, kako to pompezno najavljuju briselske birokrate ili nekoliko godina kasnije, logika međunarodnih odnosa i realpolitike ostaje neumoljiva.
Onog trenutka kada Crna Gora postane članica Unije, sva pažnja i fokus koji, uzgred budi rečeno, ni sada nisu na zavidnom nivou – pašće u drugi plan. U postintegracionom periodu Crna Gora će biti dominantno prepuštena tehnokratama trećeg ešalona koji će se baviti sinhronizacijom članstva i detaljima koji su daleko od nivoa visoke politike. Konsekventno, ključna i krupna politička pitanja biće stavljena ad acta i smatraće se zatvorenim.
U takvom razvoju događaja sva identitetska pitanja koja opterećuju crnogorsku političku zajednicu neće imati prostora da budu artikulisana ili da zavređuju pažnju.
To dalje znači da bi, nakon pristupanja, čak i na nivou hipoteze, moglo lako doći do dodatnog derogiranja svih nerazriješenih nacionalnih i entitetskih pitanja, naročito ukoliko ne dođe do suštinskih promjena u regionu. Primjer za to je Estonija, koja u prvim godinama članstva u Uniji nije mogla da aktuelizuje pitanja zaštite svog nacionalnog i državnog identiteta u odnosu na Rusiju i rusku manjinu. Tek će sa usložnjavanjem geopolitičke situacije na istoku Ukrajine ta pitanja ponovo postati relevantna.
Na sličan način mogla bi proći i Crna Gora, u kojoj sadašnja vlast nominalno ne pokazuje razumijevanje – ili, preciznije, nema ni namjeru da ga pokaže – za ono što su ključne odrednice državnog i nacionalnog pitanja. Naprotiv, njihova misija je suštinski destruktivna u odnosu na ta pitanja, što je teza koju ne treba dodatno dokazivati.
Zbog toga je ključno da crnogorska opozicija, ne samo parlamentarna već i u širem društvenom smislu, zajedno s nevladinim sektorom, intelektualnom i akademskom zajednicom, kao i aktivistima, iskoristi preostalo vrijeme kako bi u očima međunarodne zajednice aktuelizovala crnogorsko pitanje. Prije svega, to se odnosi na pitanje zaštite nacionalnog identiteta Crnogoraca u odnosu na velikosrpski nacionalizam – pitanje koje nesporno pripada korpusu ljudskih prava.
Ovo je vjerovatno posljednja prilika da se o tim temama govori jasno, argumentovano i dosljedno. U suprotnom, Crna Gora bi mogla ponoviti iskustva nekih drugih država i ostati prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti koja joj trenutno ne ide u prilog. Istorijsko iskustvo pokazuje da smo, kad god smo se našli pred sličnim izazovima, najčešće popuštali.
Nesporno je da će 2026. godina biti period u kojem će eksponenti velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori, kroz izvršnu vlast, pokušati da postignu sve što su izgubili kako 1997, tako i 2006. Među tim pitanjima je i jezičko pitanje, ne samo u kontekstu Crne Gore, već i kao potencijalno pitanje službenog jezika Evropske unije. Uz to idu i drugi, folklorni i manje folklorni elementi identiteta, kao i nezaobilazni istorijski revizionizam.
Crnogorsko pitanje mora počivati na jasno definisanom nacionalnom ključu, ali istovremeno i na državnom pitanju. Emancipacija nacionalne svijesti Crnogoraca mora pratiti konstituciju državne svijesti – svijesti koje su međusobno komplementarne, ali ne nužno i identične. U tom drugom segmentu saveznike treba tražiti među političkim predstavnicima manje brojnih naroda u Crnoj Gori koji nisu pod kontrolom Beograda.
Sve drugo bi Crnu Goru u Evropskoj uniji pretvorilo u državu u kojoj se o ovim pitanjima više ne govori i koja bi bila trajno prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti. Opozicija, paralelno finalizaciji pristupnih pregovora, elementarno treba da počne da razmišlja o ovom pitanju, a potom da ostatku opozicione javnosti ponudi mapu puta.
Iskustvo učlanjenja u NATO ponudilo je tadašnjoj vladajućoj eliti svojevrsno utočište i otupilo refleks na ono što su žilave konstante velikodržavne politike. Takav scenario se sada mora izbjeći, jer nove prilike za popravni neće biti.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Crnogorsko pitanje i EU

Sad, kada su se ujedinili Marko Milačić i Andrija Mandić, više nema dileme - Crna Gora je sigurna buduća članica Evropske unije. Ako znamo da će baš Milačić, “zakleti evropejac i veliki promoter NATO saveza”, biti Mandićev stranački savjetnik za Evropsku uniju i međunarodne odnose, kao i na čelu Kancelarije Nove srpske demokratije za „EU i međunarodne odnose“, zime nema. 
 
Šalu na stranu, ovo političko poglavlje je zaista prepuno ironije. 
 
Teško je reći šta je delikatnije: evropski put Nove srpske demokratije ili Milačićev dosadašnji, sadašnji i budući doprinos tom putu. 
 
Podsjetimo, Milačić je bio lider Pokreta za neutralnost i svojevremeno je spaljivao NATO zastavu. Ipak, ujedinjenjem Prave Crne Gore i Nove srpske demokratije, očigledno se otvara novo poglavlje političkog djelovanja – bar na papiru. 
 
Možemo pretpostaviti da će Milačić biti novi Mandićev glasnogovornik u susret EU za teme poput „srpskog jezika kao službenog“, prekrajanja himne i zastave, te izbora drugih državnih simbola – sve redom ključna integraciona pitanja od presudnog značaja za ulazak Crne Gore u EU. 
 
Vjerujemo i da će Milačić značajno doprinijeti daljem unapređenju odnosa Crne Gore sa Hrvatskom, Kosovom, Albanijom i drugim susjedima. 
 
Jedno je sigurno: “najevropskiji savez je već stvoren”. 
 
E viva!

Miraš Dušević

Zime nema: Milačić i Mandić vode Crnu Goru u EU

Čudo neviđeno! Ministar u Vladi Srbije, verni Vučićev saradnik, bivši radikal – našao se na meti Tužilaštva za organizovani kriminal (TOK). Vest spada u rubriku “Verovali ili ne”, budući da je nešto slično koliko juče bilo nezamislivo. Neki tužioci su se izgleda ohrabrili i rešili da konačno rade svoj posao, za promenu. Tako je TOK protiv ministra kulture Nikole Selakovića podiglo optužni predlog, na teret mu stavljaju zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave. Za navedena nedela propisana je zatvorska kazna od šest meseci do pet godina.
Optužni predlog je podignut, kako veli Tužilaštvo, zbog „nezakonitosti prilikom skidanja svojstva kulturnog dobra nad zgradama Generalštaba“. Dotične zgrade trebalo je da budu srušene, pa da na tom mestu Džared Kušner, zet američkog predsednika Donalda Trampa, sagradi luksuzni hotel, ali je čitava stvar propala. Kušner je odustao od gradnje, malo usled pritiska javnosti, a malo više zbog toga što je čitava rabota protivzakonita i zbog toga što se ministar našao pred sudom.
Na kraju bi lako moglo da se desi da Selaković završi na robiji takoreći uzaludno, samo zato što je bio poslušni vojnik partije i što je bespogovorno izvršavao naređenja velikog vođe. Što bi bio sasvim pravedan razvoj događaja, svakome prema zasluzi.
Renesansna ličnost
No, taj dan je još daleko. Da bi predstavnici vlasti završili tamo gde im je mesto, na dugogodišnjim robijama, potrebno je da prvo režim padne. Jeste se promenilo raspoloženje u građanstvu, jeste većina protiv Aleksandra Vučića i njegove razbojničke kamarile, ali suparnička strana deluje pomalo nesnađeno i ne preterano voljno za preuzimanje vlasti, pa tako nema nikog ko bi pokupio moć i vlast koji se već predugo valjaju ulicama.
No dobro, naprednjačko strmoglavljivanje je ireverzibilan proces, kad-tad će im odzvoniti, ne može ni vrhovni vođa da vlada samo uz pomoć sile, protiv volje većinskog stanovništva. I to uglavnom iz banalnih geografskih razloga – jer se Srbija ne graniči sa Rusijom. Da je drugačije, da se nalazimo malo bliže Kremlju, ne bi bio problem vladati milionima neprijateljski nastrojenih građana, uz malu pomoć baćuške Putina, kao što to čini Lukašenko u Belorusiji.
Slučaj Nikole Selakovića je paradigmatičan za srpsko društvo pod vladavinom naprednjaka. Ne sudski slučaj, to je težak i redak izuzetak, već činjenica da je dotični gospodin – univerzalni ministar. Pre nego što je milošću Vučićevom postao zadužen za resor kulture u koju se razume kao magarac u kantar, Selaković je obnašao i druge visoke državne funkcije. Bio je ministar pravde (2012-2016), spoljnih poslova (2020-2022), a potom i ministar rada i zapošljavanja (2022-2024). Rečju – renesansna ličnost, homo univerzale, apartna persona koja se razume u sve i svašta i još ponešto.
Zabranjena latinica
Selakovićeva vrtoglava politička karijera je slika i prilika propasti Srbije. Čovek je pravnik, možda se pomalo razume u tu oblast, mada sama činjenica da je od rane mladosti bio pripadnik Srpske radikalne stranke, partije bezakonja i mržnej prema svakom poretku, govori suprotno. Dovoljno je pomenuti da je Selaković, kao asistent na Pravnom fakultetu, zapamćen po incidentu u kojem je zgrabio flašicu vode koja je stajala na klupi ispred jedne studentkinje i bacio je u smeće (flašicu, ne studentkinju). Šta je nesrećna plastična bočica skrivila pravnom stručnjaku? Njen krimen je bio u tome što je proizvedena u Hrvatskoj. Težak slučaj šovinizma sa primesama još nekih kukastih ideologija, takoreći neizlečiv.
Istakao se ministar u svim sferama kojima se bavio. Kao ministar kulture, Selaković je zabranio otkup knjiga štampanih latinicom, čime je naneo nemerljivu štetu bibliotekama, čitaocima i srpskoj kulturi. Zahvaljujući ministru koji mrzi knjige, koji misli da je pismo bitnije od sadržaja, u srpskim bibliotekama nisu mogla da se nađu, recimo, sledeća izdanja: “Bilo jednom u Jugoslaviji” Ivana Ivanjija, izabrane pesme Tadeuša Ruževiča “Uvek fragment”, “Sveti Toma Akvinski” Gilberta Čestertona, “Tri buržujska romančića” Hosea Donosa, studija “Moderno ustavotvorstvo” Nenada Dimitrijevića, zbirka eseja “Demokratski vidici” Volta Vitmena, knjiga novinskih priča “Narator je konačno progovorio” Srđana Valjarevića, studija o etnonacionalizmu i religiji “Prodor u srce sakraliziranog zločina” Branka Sekulića, novela “Fićfirići” Marija Vargasa Ljose, roman “Prisutnost” Ježija Kosinskog, roman “Poljak” Dž. M. Kucija, zbirka eseja Milana Kundere “Oteti zapad”, knjiga razgovora sa Milicom Nikolić “Ja sam ta koja nisam” Nenada Miloševića, “Kritika moći suđenja” Imanuela Kanta, “Fenomenologija duha” Georga Fridriha Hegela, “Crne rupe” Brajana Koksa i Džefa Foršoa, “Čekanje zaborav” Morisa Blanšoa, “Istorija modernog prosvetiteljstva” Volfganga Šmalea i “Globalna istorija neznanja” Pitera Berka.
U potrazi za slovima
Potom je ministar propisao da sve javne, državne i lokalne ustanove moraju nabavljati isključivo “dvoazbučne tastature”. Svoj iskonski analfabetski problem sa latiničnim tastaturama Selaković je javno obznanjivao, gostujući po televizijskim studijima.
Jednom prilikom univerzalni ministar je izvoleo izjaviti sledeću budalaštinu vasionskih razmera: “Kada pogledate tastature koje se koriste u Srbiji, one nisu čak ni latiničke. One nisu na našoj latinici. Vi čak ne znate ni gde da kucate karaktere. Naravno, onaj ko dugo koristi računar, on to zna. Gde je slovo ć, gde je slovo nj, gde je slovo lj, gde je slovo dž, vi to na tastaturama nemate”.
Očajni ministar, nesposoban da pronađe slova na tastaturi, očigledno nije upoznat sa činjenicom da su slova lj, nj i dž - kombinacije dvaju slovnih znakova koje označavaju jedan glas. I takva persona je ministar kulture. Valjda je to normalno u zemlji u kojoj su onomad kulturni poslenici crtali mape Velike Srbije, pripremali ratove i propovedali mržnju prema susednim narodima. Božja kazna, što bi rekli vernici.
Obožavalac ratnih zločinaca
Selaković je uništavao šta god je mogao, u skladu sa svojim mogućnostima. Tako je učestvovao u hajci protiv festivala “Mirdita, dobar dan”, optužujući albanske umetnike i intelektualce da ubijaju i progone srpski narod na Kosovu. Dok je bio ministar pravde, zajedno sa tadašnjim ministrom odbrane Bratislavom Gašićem, Selaković je organizovao prebacivanje Vladimira Lazarevića avionom iz Haga i svečani doček ratnog zločinca koji je pušten nakon odsluženja dve trećine kazne, sasvim nezasluženo. Tom svečarskom prilikom Selaković je snishodljivo, pun strahopoštovanja prema zlikovcu, pridržavao kaput Lazareviću.
Dok je bio ministar za rad i boračka pitanja, Selaković je u društvu istog Vladimira Lazarevića i tadašnjeg premijera Miloša Vučevića dodeljivao boračke spomenice. Tokom svog mandata nije uopšte vodio računa o radnicima, niti se njima bavio, jer njega ne zanimaju radnici, već samo ratnici. Zato se odao podsećanju na slavnu ratničku prošlost, odavanju počasti palim borcima i polaganju cvetnih venaca na razne spomenike. A za radnike – koga briga, oni su dobri samo za topovsko meso.
Dok je obnašao dužnost ministra spoljnih poslova, Selaković je obišao srpske ratne zločince u Hagu, i taj događaj mu je ostao u lepom sećanju, kao “dan za pamćenje”, a haškim zatvorenicima je poručio: “Jačajte Srbiju”. Selaković je obožavalac svakog srpskog ratnog zločinca, nema tog masovnog ubice i koljača kojem se ne klanja, samo ako je dotični kriminalac ubijao u ime srpske nacije. Dakle, čovek je dosledni izdanal neljudske, čovekomrzačke, šovinističke radikalske ideologije koja se prometnula u naprednjaštvo.
Ljubitelj srpske klasike
Otuda ne iznenađuje što je Crna Gora za Selakovića – “klasična srpska država”. Šta bi drugo bila? Sve države u okolini su srpske dok se ne dokaže suprotno. To što se Crna Gora, BiH, pola Hrvatske, Kosovo i Makedonija trenutno ne nalaze u sastavu Srbije, to je samo sticaj nepovoljnih okolnosti, posledica nesrećno izgubljenih ratova i belosvetske zavere protiv Srba. Čim malo stanemo na noge, čim Selaković i njemu slični skupe snagu za nove ratne napore, čim Putin promeni svetski poredak – ta nepravda prema vaskolikom srpstvu biće ispravljena tradicionalnim diplomatsko-kulturnim sredstvima: topovima, haubicama, snajperima, puškama, mitraljezima, tenkovima, noževima, kamama, lakom i teškom artiljerijom.
Dok je bio ministar diplomatije, Selaković je bulaznio o ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori, kao i svi drugi velikosrpski hegemonisti. Na funkciji ministra kulture, Selaković Dada Đurića proglašava srpskim slikarom, što je savim logično, budući da je Crna Gora “klasična srpska država”, pa je u njoj manje-više sve srpsko, pogotovo ono što je klasično.
Iz svega navedenog jasno je da zemlja u kojoj persone poput Selakovića i njemu sličnih bezličnih nacionalista, zakletih zatočnika banalnosti i ništavila, vladaju i drže ključne ministarske resore – nema čemu dobrom da se nada. Tek posle promene režima će postati jasno koliko smo duboko pali, koliko smo devastirani, koliko je naše društvo samouništeno, razvaljeno i pretvoreno u pustu, spaljenu zemlju. Za taj destruktivni poduhvat nadrealnih razmera odgovorni su razni vučići, selakovići, vučevići, vučićevići, brnabići i ostali jovanovi, ali su itekako odgovorni i milioni koji su ih doveli na vlast, u poziciju da razaraju sve što im padne šaka. Jedina nada je da će nova vlast imati dovoljno snage i pameti da sve počinioce nebrojenih krivičnih dela pošalje iza rešetaka. Dug je život, a vreme u kazamatu sporo prolazi. Ko zna, možda će tokom dugogodišnjeg boravka u ćeliji Selaković pronaći ona tajanstvena slova nj, lj i dž, kad već nije uspeo da im uđe u trag na slobodi.

Univerzalni ministar Selaković, paradigma srpske propasti

Evo tome godina i po kako je Crna Gora poslije četvorogodišnje pauze izazvane trupačkim urnisanjem "oslobodilaca" odblokirala pregovore s EU i dobila pozitivni IBAR. Uslijedila je reakcija dežurnih sabotera - Rezolucija o Jasenovcu koja je trebalo ne samo da anulira iskorak no i da nas trajno zaustaviti. Reakcija Hrvatske, na razočarenje sabotera, bila je odmjerena - sankcionisani su inicijatori opstruktivnih akcija, a ne cijelo društvo.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250517070548_eb9d50fa7560a63207e3efc271e512fc4b7045b42a6dbec3092c53b1daa6426f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250517070548_eb9d50fa7560a63207e3efc271e512fc4b7045b42a6dbec3092c53b1daa6426f" data-rendition-name="original" width="758" height="506" loading="lazy" alt="Joanikije"><figcaption>Foto: MPC(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Zatvaranje pet poglavlja u pregovorima kao korak od sedam milja na dugom putovanju u EU prije neki dan dočekale su očekivano nove opstrukcije - jedno krilo DF-a manipulativno se poigrava sa zdravljem građana Zete plasirajući im bezočne laži s ciljem blokiranja EU puta, drugo krilo DF-a započinje kampanju promjene Ustava s namjerom izazivanja destabilizacije a treće krilo DF-a, prerušeno u filijale Beogradske patrijaršije po vas dan zvoni o "obnovi" kapele na Lovćenu, karađorđevićkom simbolu nestanka i potčinjavanja Crne Gore velikom hegemonu. Sve što treba znati o Joanikiju Mićoviću staje u ovu informaciju: Na redovnom zasijedanju Svetoga arhijerejskog sabora Beogradske patrijaršije maja 1999. svecem je proglašen Joanikije Lipovac, bivši mitropolit Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori, saradnik naci-fašističkoga okupatora. Na istome zasijedanju Sabora za vikarnoga je episkopa izabran Jovan Mićović, u kaluđerstvu Joanikije. Nema, dakle, nikakve dileme čije je ime kao kaluđersko Jovan Mićović uzeo i ko mu je duhovni uzor. Zato kad u nedavnoj beśedi pominje da je Njegošev mauzolej na Lovćenu posljedica braka između nacizma i komunizma, to vam je kao kad, primjera radi, osvjedočeni grešnik drži moralne pridike. Da ilustrujemo s kojih se to duhovnih izvora Jovan Mićović napajao birajući na koga će se ugledati u kaluđerstvu, citiraćemo dvije amblematične izjave njegova duhovnog uzora Joanikija Lipovca. Prva je upućena okupacionom guverneru Pirciju Biroliju, a druga vojnicima Vermahta: 1. "I dogodi se čudo neviđeno i nečuveno pod okupacijom. Gospodari i robovi, Italijani i Crnogorci nacionalisti, postadoše saradnici protiv strašnoga zla, i za kratko vrijeme zajednički oslobodiše Crnu Goru (…) Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj i rajsko veselje u borbama protiv partizana zajednički poginulih italijanskih i naših boraca i da se pomolimo da i dalje vlada među nama međusobno poštovanje i sloga." 2. "Vojnicima velikog njemačkog Rajha: Naročitu mi čast čini da mogu najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena čestitati Novu godinu u ime svoje vlade i svoga naroda. Sretna vam Nova 1944. godina." Toliko o Joanikijima i naci-fašizmu. Sad malo o problemima Joanikija II s istorijom, tumačenjem književnosti i lingvistikom. 1. Evo kako nam ova sablja tolkuje istoriju: "Када је Његош, исте оне године када је написао 'Лучу микрокозму', започео и градњу Ловћенске капеле и заповиједио већ тада да ту буде сахрањен, а на самртном часу то потврдио и обавезао своје сроднике и насљеднике да испуне тај аманет, ту посљедњу жељу, а ако то ме учине да ће на њих оставити најстрашније проклетство." Joanikije, dakle, tvrdi da je Njegoš zapovijedio da bude saranjen u crkvici koju je podigao na Lovćenu. Ako je to zaista tako otkud to da te njegove zapovijesti nema u njegovu testamentu, a nije baš da je u njemu bio lapidaran. Ok. Uzmimo da je zaboravio svoju zapovijest da unese u testament pa je se śetio na samrtnoj uri. Imamo li možda neki izvor koji to potvrđuje ili našem veselniku što nosi ime naci-fašističkog saradnika trebamo vjerovati na riječ? Imamo jedan izvor, doduše ne iz prve ruke, ali izvor koji bi mogao biti kredibilan. Naime, rišnjanski pop Vuk Popović u pismu koje je iz Kotora 22. 11. 1851. godine uputio Vuku Karadžiću navodi da su posljednje Njegoševe riječi: „Još vi preporučujem i amanet predajem, kad umrem kopajte me na Lovćen kod nove crkve.“ Što nam to zapravo kaže ovo svjedočenje? Da je Njegošev amanet bio da bude sahranjen na Lovćenu, ne u crkvi, kako to malo, kako bih rekao, khm, zaobilazi istinu Joanikije II, nego "kod nove crkve", onako lako su se onovremeni Crnogorci - ako nijesi bili mlinari ili samoubice - i inače sahranjivali pa otud i izraz koji sahranjivanje opisuje kao odlazak "pred crkvu". A đe su Njegoševi ostaci danas? Na Lovćenu, tamo đe je, kako izgleda na osnovu Popovićeva svjedočanstva, i tražio da bude. Amanet je, dakle, ispunjen. Ali problem je nešto drugo. Nema danas više na Lovćenu kapele koju je 1925. podigao Aleksandar Karađorđević kao simbol svoje vlasti nad Crnom Gorom. E taj bi simbol Joanikije i družina htjeli da obnove jadikujući lažno nad ispunjenim Njegoševim zavjetom. 2. Kad veli da su crkvicu na Lovćenu srušili Austrougari, Joanikije II opet malko voza istinu. Crkvica koju je Njegoš podigao na Lovćenu pogođena je 1916. godine, ali nije srušena o čemu postoji uredna fotodokumentacija. Austrijanci su čak planirali njezinu obnovu a ne - kako se često može čuti od Joanikijevih jednoumnika - da na njezino mjesto podignu spomenik Pobjedniku. Taj su spomenik planirali podići ali ne na Jezerskom vrhu no na suśednom, višem Štirovniku. Crkvicu koju je podigao Njegoš 1925. srušio je Aleksandar Karađorđević da bi podigao kapelu posvećenu svom sinu Petru po nacrtu ruskog arhitekte Nikolaja Krasnova. Tom se prilikom Aleksandar obratio mitropolitu Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori Gavrilu Dožiću riječima: "Visokopreosvešteni, predajem Vam u amanet moju zadužbinu i kosti slavnoga Njegoša, da ih i dalje čuvate“. Nema prilike a da Joanikije II ne spomene prokletstvo kao progonitelja onih koji prekrše zavjetnu želju. Ne znam kako to inače funkcioniše, ali je istorija utvrdila da je mecena nove kapele Aleksandar Karađorđević ubijen samo 9 godina nakon što je srušio Njegoševu crkvicu, da je nedugo potom preminuo i arhitekta Krasnov, da je i Gavrilo Dožić, arhijerej kojem je Aleksandar u amanet predao "svoju zadužbinu", naprasno umro pod nerazjašnjenim okolnostima, a da je Aleksandrov sin Petar, kome je kapela posvećena, na tronu śedio svega desetak dana i život okončao u izgnanstvu, daleko od zemlje koja mu je data na upravu. 3. Ostatak Joanikijeve beśede teorija književnosti definiše kao učitavanje a retorika kao praznoslovlje. Jer izuzev djelimično pojmovnoga aparata u Njegoševoj Luči mikrokozma nema ničeg niti osobito hrišćanskoga niti posebice pravoslavnoga, što Joanikiju, naravno, ne smeta da dopisuje i domišlja što mu se povodom Njegoša sve snilo. 4. No nije jedini problem koji Joanikije ima s Njegošem to što u stvari ne razumije njegovo djelo. Na grdne je muke s gramatikom Joanikije kad dosljedno govori "Luči mikrokozmi" i "Luču mikrokozmu", umjesto onako kako bi se to moralo napisati u Njegoševu jeziku - Luči mikrokozma i Luču mikrokozma. Biće izgleda da Njegoš i Joanikije II ne govore istim jezikom. A možda je Joanikiju II zapravo sasvim svejedno. Nije bitno ni što ni kako priča jer svoju pastvu ionako tretira kao idiote koji žvaću žvake i ne znaju ništa. Dovoljno je samo zapaliti fitilj jer čime bi se onakav kakvim ga je Savaot načinio i mogao baviti ako ne sijanjem mržnje i krvomutnjom!

I duhovnik može zaluditi

Zaokupljeni slavljem zbog zatvorenih pet poglavlja, te prepucavanjima ko je pokupio kajmak od Makrona, a ko je ostao gladan, gotovo da dopuštamo da ponovno poniženje države koje nam je priredio Andrija Mandić, prođe ispod radara. Mnoštvo je razloga zbog kojih ne bismo smjeli olako posmatrati kako predsjednik Skupštine, po ustaljenom obrascu, uoči ili nakon iskoraka na EU putu povlači antievropske poteze.
Premalo reakcija, čak i iz opozicije, čast izuzecima. Od vlasti ih do duše, nijesam ni očekivala.
Cijenim da je Mandićev govor mnogo štetniji i opasniji po Crnu Goru, od kajmak polemike nekadašnjih drugara. Osim što ću konstatovati da se radi o još jednom ilustrativnom primjeru antidržavničkog i neozbiljnog diskursa, smatram da predmetno ratovanje saopštenjima nije vrijedno dodatnih komentara.
Andrija Mandić, ipak je pokazao ko je tata političke igre. A u toj igri, Crna Gora je zamišljena kao nekakav proizvod, koji treba prilagoditi tržišnim vrijednostima. Dakle, izvršiti ribrending prema velikosrpskom rukopisu. Jer je evropska Crna Gora, sušta suprotnost modernoj državi. Mandić je to doslovno priznao – da evropeizacija i demokratizacija ne odgovaraju, suštinski, tržišnim potrebama. A to tržište, na kojem se državni suverenitet prodaje kao na licitaciji, zove se velikosrpski svet.
Porazno je, međutim, to što okupljeni, u Mandićevoj besjedi, izgleda nijesu čuli ništa sporno. Ili su prije ceremonije dobili čepove za uši, ili su se napravili mrtvi. Ipak je ovo drugo.
U skladu sa Mandićevom agendom sramoćenja države, sve je ličilo na nekakav tužni skup. A moglo bi se naslutiti i zašto. Zato što ni takozvana petrovićevska Crna Gora, nije bila, kako reče Mandić, upodobljena željama za svesrpskim jedinstvom. Instrumentalno izvedena jedna strofa državne himne, djelovala je, u najmanju ruku, kao čin sahranjivanja državnih simbola, što, ne sumnjam i jeste bio cilj Mandića i njegovih savjetnika. Rekla sam i napisaću – čin jednak srednjem prstu Marka Kovačevića. Jedan je lažni i iskustveno mudri Andrija, koji putuje po svijetu u zapadnjačkom odijelu i prodaje maglu tamošnjim zvaničnicima, misleći da oni zaista vjeruju da se jedini programski princip moskovsko-beogradskog agenta – nepostojanje, a zatim nestanak nezavisne Crne Gore mijenja zauzimanjem jedne od tri ključne fotelje. Drugi je pravi Andrija, koji odmah po dolasku u Crnu Goru skida proevropsko ruho i oblači svoj standardni kostim vraćajući nas na teme koje produbljuju hroničnu polarizaciju i predstavljaju krvomutničke poruke. Ako nije kapela, onda je Ustav. Ako nije Ustav, onda je dvojno državljanstvo. I tako u nedogled.
Mandić ne bi mijenjao samo aktuelni Ustav. On bi da može, promijenio i onaj za Knjaževinu Crnu Goru, čiju je godišnjicu obilježio, jer tako protokol nalaže. Ali je mogao da svojevrsnim poigravanjem sa njegovim odredbama dokaže vjernost najznačajnijem gostu – mitropolitu crkve Srbije Joanikiju Mićoviću i da time još jednom potvrdi ko je najmoćnija politička figura, iznad države i njenih institucija. Dakle, član 40, koji govori o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve nije preskočen slučajno. Naprotiv. Scenario je samo osmišljen tako da djeluje kao zamagljeni, slučajni odabir. A zapravo je svaki detalj utanačen, ne bih se iznenadila, upravo u crkvenoj kuhinji.
Sad kad se kapeli posvetio Vraneš, Mandić je mogao na miru da se pozabavi manjkavostima Ustava. Nije ih iznio, ali su nam jasne i idu mnogo dalje od službenog jezika. Promjena državnog ustrojstva, kako god im padne na um, a etnofederalizacija je najizglednija ideja. Ukidanje suverene Crne Gore i njenog ionako krhkog građanskog bića. Vrijednosno uništenje antifašističkih temelja i crnogorskog slobodarstva. Naši heroji i herojine postali bi izdajnici, a kvislinzi rodoljubi i patriote. Sekularizam je davno sveden na formalnu ustavnu kategoriju. To su samo neke od teza koje se kriju iza narativa o višedecenijskoj i istorijskoj nepravdi, koji nam plasiraju Srbi po političkoj profesiji.
Niko ništa nije čuo. Prisutni su gromko aplaudirali. Naročito je aplauz koalicionih partnera bio pokorno glasan – poruka da će nastaviti da nas obmanjuju kako su ujedinjeni oko evropske agende, a zapravo, slijede Mandićevu. Sve drugo je javna farsa.
Zašto PES, recimo, nakon izjave Darija Vraneša da na krovu srpske zemlje neće stajati paganska građevina, misleći na mauzolej, ne otkaže koalicionu podršku,? Jesu li stava da su ove teme važnije od toga što se građani i građanke oslobođenih Pljevalja kojima upravlja DF guše zbog neodgovornosti, nemara i neznanja. Ako su građanska partija, zašto se ne ograde od tvrdnje Joanikija da je mauzolej sagrađen nezakonitim brakom između nacizma i komunizma. Jesu li onda i ustaštvo i četništvo bili u nekakvoj nezakonitoj bračnoj zajednici? Teško je to pitanje za kreatore sumanutih reinterpretacija istorijskih fakata.
PES ćutnjom na svim nivoima vlasti iskazuje saglasje sa sprovođenjem kulturocida, retradicionalizacije, zasipanjem istorijskim neistinama, Mandićevim osavremenjavanjem Ustava. Oni koji ćute, duplo su gori od onih koji govore. Tako desni populisti postaju veći i od najekstremnijih nacionalista. To je stvarni pravac lažnog centrizma, kojim se daje legitimitet nakanama razdržavljenja.
A kako ništa u Crnoj Gori nije slučajno – budite uvjereni da je performator sa kapom sa četiri ocila bio i inspirator sramotnih grafita na Ambasadi BIH, kojima građanisti unutar vlasti jednako nemaju kad da se bave.
Nakon svega, konstruktivan savjet najvećoj opozicionoj partiji, koja konstantno tvrdi da ima najjaču snagu – politički je nepametno čekati preobražaj PES-a, koji se neće desiti. Umjesto toga, bilo bi politički pametno nakon pet godina otvoriti prostor za nove strategije, jer busanje u prsa retoričkom jačinom ne donosi ništa dobro ni partiji, ni procrnogorskom bloku, a još manje državi, već ostavlja utisak čekanja u redu za dobijanje ulaznice u vlast. Nije valjda da iz drugovanja s Abazovićem i takozvanog temeljnog ugovora ništa nije naučeno. Analitički tako djeluje. Nek vam Mandićev projekat ribrendinga bude alarm za inovativnu strategiju, ili po slobodnom izboru, nastavak &nbsp;saopštenja o crvenim linijama koje su davno pređene, što je jednako pogubno po Crnu Goru i njen građanski karakter, koliko i trećeputaške lagarije. S nacipopulistima bez integriteta, ne ide se u EU.

Mandićev ribrending Crne Gore

17.12
14:26
Šalje mi na viber mlađani kolega rješenje Apelacionog suda Kvsž. br. 493/25 od 10.12.2025. godine kojim se usvajaju žalbe SDT-a i branilaca Ranka Ubovića izjavljene na rješenje o produženju pritvora tom okrivljenom i, pazite sad - predmet vraća (sic!) prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje (sic!).
Zovem kolegu i pitam ga da li je neka greška u pitanju ili je on napravio neko šaljivo rješenje, odgovara ... ne, vidite ko je isto donio.&nbsp;
Ja pročitam, opet, opet. I opet.
Jer, znam da je pritvor ukinut, da je na tu odluku SDT izjavio žalbu koju je Vijeće Višeg suda odbilo. I da protiv te odluke žalba nije dozvoljena.&nbsp;
Uostalom, nije izjavljena.&nbsp;
I sada.&nbsp;
Umjesto da sve žalbe koje su izjavljene na rješenje o produženju pritvora odbace kao bespredmetne, Apelacioni sud traži da prvostepeni sud iznova odluči po kojem će osnovu da produži pritvor. Koji je ukinut.&nbsp;
Eh, toga neprebola.&nbsp;
Aman, koleginice Pavličić.&nbsp;
Spašavajte.&nbsp;
Ovo je već linija gdje dignitet sudstva, znate zbog koga, ubrzano ide niz Moraču.
Ali, baš.&nbsp;
Ali, baš, baš.
Ovo je već mnogo.
I vi vidite da je mnogo.&nbsp;
P.S. Početak predaje ovolikom neznanju početak je prestanka čuđenju zbog njega.

Aman, gospođo Pavličić

Kao jedan od rijetkih relikata preživjelih ljevičarskih živuljki koje ne simpatišu autoritarnu vlasti ma koje ideologije, uvijek sa osmjehom i avansnim simpatijama dočekam prvu vijest o nekoj narodnoj pobuni. Naravno u velikoj većini tih slučajeva veoma brzo slijedi razočarenje, ali ne treba gubiti nadu i nikada apriorno negativistički prilaziti izlivima volje naaaaaroda, jer ta pučina bira i vlast protiv koje se izliva. Vidio sam na televizijama &nbsp;i mirne i razložne izjave uljudnih i prijatnih ljudi iz Zete na temu „govna, pardon fekalije, u našem komšiluku“.
Pa šta ekološki anarhizam je uobičajen i u svijetu, jer i u mnogo demokratskijim i naprednijim društvima od našeg ekologija je česta žrtva imperativne vladavine profita. Ali veoma brzo na osnovu scenografija i statista u bekgraundu tih TV intervjua vidjelo se &nbsp;kuda to ide. Niko se nije obazirao ni na trenutak na izjave uglednih pravnika da referendum u Zeti nema moći da derogira važenje ranije donijetih zakona, državnih planova i ugovora. Ni činjenice da i u Bečićima ima prečistač ne mnogo udaljen od niza višespratnica, da u mnogim evropskim i svjetskim gradovima postoje takva postrojenja u samim kvartovima, ni da će taj prečistač &nbsp;spasiti i rijeku Moraču i Skadarsko jezero.
Analizirajući isključive i psihodelične nastupe njihovog lidera Kneževića zaključio sam da to nema veze sa anarhizmom. Ideolozi anarhizma su Prudon, Bakunjin, Kropotkin, Štirner i slični. &nbsp;Pipun i sljedbenici mogu pripadati samo najdesnijem kleronacionalističkom populizmu da ne kažem fašizmu. Čuš, svugdje može ali u Zetu ne može. Zeta Uber Alles. Čak Jagoš Bećirović, jedan od predstavnika Botuna je rekao da bi najviši poraz za crnogorsko društvo i demokratiju bila upotreba pendreka na mirni narod u Botunu, zbog izmještanja lokacije fekalnog prečistača. Ne moraš da brineš poštovani Jagoše, niz poraza crnogorskog društva i demokratije već se desio i to nasiljem policije nad Crnogorcima.
Prvi se desio na Belvederu na Cetinju i to takođe zbog izmještanja lokacije ustoličenja Joanikija Desantnog. Nismo imali namjeru da mi biramo mitropolita naddržavnoj i nadustavnoj Srpskoj crkvi, niti smo imali ništa protiv toga da ga ustoliče u Podgorici ili manastiru Đurđevi Stupovi, gdje ste čuvali vašega zločinačkog idola. Samo nismo htjeli taj događaj na našem najsvetijem mjestu u Cetinjskom manastiru. Čuvali su ga naoružani okorjeli kriminalci i bataljoni policije i na kraju je bio helikopterski desant.
Nas je demonstranata bilo više nego što vi u Zeti imate glasača pa smo u toku protesta tretirani pendrecima, gumenim mecima, „topovskim udarima“ i oblacima suzavca, nešto poput ove situacije u Pljevljima. I kako reče današnji Predsjednik Crne Gore na strateškom sastanku u var sobi „ Pa šta ako pogine deset Crnogoraca“. Dragi Jagoše, pa šta ako ti dobiješ koji pendrek po prknu. Ili su vaša srpska prkna nedodirljiva za policiju. Ili da te nabibere sprejom kao što su nabiberili naše intelektualce na mirnom protestu, bez obzira imaju li trideset ili osamdeset godina.
Anarhistička Kronšatatska buna koštala je Kronštatske mornare i građane hiljada života, a Oktobarska revolucija je došla na njihovim bajonetima. Nema anarhije bez pendreka.No vratimo se ekologiji. To je važna nauka i pokret u očuvanju naše prirodne sredine i veoma je složena. Ne zahtijeva samo očuvanje zemljišta, voda i vazduha, životinjskih i biljnih vrsta i ekosistema, nego se bori i protiv pretjeranog svjetlosnog zagađenja koje ometa noćne insekte i ptice u orjentaciji i teleskope u skeniranju svemira. Čak i protiv zvučnog zagađenja se bore.
Zašto ne bi uveli i borbu protiv političkog zagađenja i nekakve kolektore za tretman političkog otpada. Nama Crnogorcima je to jako bitno i jedina šansa za opstanak. Zašto? Zato što kod nas više Ustav ne važi niti je Ustavni sud funkcionalan. Bez obzira na Ustavne proklamacije i odredbe mi nismo više građanska država već prikrivena kolonija Srpskog Sveta, nismo demokratska država, nismo ni sekularna država zbog moćnog i brutalnog uticaja SC u našem političkom životu. Ne možemo više ni demokratski birati zbog ilegalnih Vučićevih desantnih glasačkih kohorti iz okruženja. Jedino što još važi iz Ustava je proklamacija o Crnoj Gori kao ekološkoj državi. Zato zagovaram da se ekologija počne baviti i političkim otpadom ne bismo li stvarno ušli u Evropu prije no se i ona raspadne. Ne mogu više ni pisati ni misliti jer sam u puš pauzi pročitao o strašnim posljedicama zagađenja u Pljevljima.
I ništa se ne preduzima nesretni Pljevljaci dišu i truju se ili bježe iz grada.
Možda ih Pipun pozove u Zetu da dahnu i da prisustvuju slavljeničkom koncertu Karleuše, kad se riješi Kolektora.

Ekološki anarhizam

Politika je javni moral. U Dritanovom slučaju - moral je privatna politika.
16.12.
18:18h
Dana 15.12. na ročištu po tužbi Ranka Ubovića i Aleksandra Mijajlovića, Dritan Abazović je pred sudijom ulcinjskog suda saslušan u dokaznom postupku, kao stranka.
To je vrsta dokaza normirana Zakonom o parničnom postupku kada sud upozorava stranku da je dužna da govori istinu, uz posledice ako to ne uradi.
Nakon što je upozoren na posljedice laži - bivši premijer je slagao.
Masno.
 
I treba da uradi ono što bi uradili svi političari u Evropi - da se povuče iz politike - dobrovoljno ili pod pritiskom javnosti.
Što neće važiti za ovu besudnu zemlju.
Zato će svi i prećutati.
 
Da pođem redom.
Na moje pitanje da li prijavio javno iznešenu tvrdnju da hoće da ga likvidiraju, odgovorio je potvrdno. Da bi na moje insistiranje da sud unese u zapisnik kako je potvrdio moje pitanje i kazao da je prijavio SDT-u, ANB, UP, reagovao govoreći "Ne, ne, ne unosite u zapisnik, oni su meni kazali da mi prijeti likvidacija".
 
Na moj novi upit - da li su mu kazali ko su lica koja hoće da ga ubiju, odgovorio je da nijesu.
Pitao sam ga odmah - kako zna da su to Lazović i Ubović, odgovorio je - NIKADA NIJESAM REKAO DA SU ONI.
 
I sudija se zbunio i pitao me, zašto je sve to važno za ovu vrstu parnice.
 
Rekao sam sudiji da je moj interes da ga sudu predstavim kao lice koje nije prijatelj istine.
 
Pred sobom imam tekst sa portala Vijesti od 13.12.2022 .Naslov je "Abazović: Lazović i Ubović žele moju likvidaciju".
 
I u tekstu riječi "Rekao sam ili će oni doći po mene ili ću ja doći do njih".
 
I tekst sa istog portala od 14.12.2022. godine sa naslovom "Lazović i Ubović žele da me ubiju".
 
Dakle, lagao je sudiju da to nikada nije rekao.
 
Lagao je sud.
 
Živimo u državi u kojoj bivši premijer laže pred sudom.
 
I niko se oglasiti neće.
 
A trebali bi da se oglase iz civilnog sektora, političari, kolumnisti, javnost, ambasade Kvinte u Podgorici.
 
Neka i oni kažu nešto.
 
Ovo je tačka zbog koje Abazović više ne može da obnaša politiku.
 
Bivši premijer laže pred sudom, prethodno upozoren da je dužan da govori istinu.
 
Može li dalje?
 
Benefite ove laži i dalje koristi.
Štićena je ličnost samo zbog ove laži.
I to sam mu rekao juče u sudnici.
 
P.S: Politika je javni moral.
U Dritanovom slučaju - moral je privatna politika.

Bivši premijer lagao pred sudom, iako upozoren

15.12.
19:23h
Kada sam mladjem kolegi Nikoli Ivanoviću kazao da preda žalbu Vrhovnom sudu Crne Gore izjavljenu protiv rješenja Apelacionog suda koje nije imalo pravnu pouku, dodao sam "biće odbačena kao nedozvoljena, ali mi treba nešto drugo...".
I to drugo sam dobio.
A dobio sam stav toga suda da ništa nije sporno u odluci Apelacionog kada on dodaje pritvorske osnove na pravosnažna rješenja Višeg suda o određivanju pritvora - u kojem tih osnova nema.
Ok, iako nije ok, ali:&nbsp;
Zašto se pozivaju u obrazloženju rješenja o odbačaju žalbe na neke odredbe ZKP-a koje se uopšte ne odnose na ovu procesnu situaciju?
Nema odredbi koja normira (predviđa) sve to jer je nemoguće normirati stvari koje se pretpostavljaju kao nemoguće. Zbog duha zakona i abecede krivično procesne nauke.
Da pojasnim.&nbsp;
Kada Apelacioni sud kao žalbeni i sud koji, kada treba, produžava pritvor, produži isti, i kada to uradi doda, naglašavam, doda pritvorski osnov, da li on produžava ili ga odredjuje po novoj tački ZKP-a.
Nova tačka za pritvorski osnov je njegovo određivanje po tom osnovu.
Gdje piše da može i na koji član treba da se pozove Apelacioni sud da to uradi?
Kada produžava pritvor po već pravosnažnom rješenju pa onda doda tačku 1 ili 4, da li ga je produžio ili ga odredio po novim tačkama, a koji je prethodno već bio određen bez njih?
Može li to.
Pitanje je prosto i odgovor jasan.
Zašto sad može ono što nikada nije moglo.
P.S: Tužilac traži pritvor. Sudija odbije predlog, pa se tužilac žali vijeću Višeg suda.
I on odbije predlog za određivanje pritvora.
Pitanje za milion dolara: može li tužilac da traži žalbom da apelacioni sud odredi pritvor?
Po zakonu ne može, u praksi, vidimo, mogao bi.
P.S.2: Sjećam se kako mi je tetka sa Zlatice svojevremeno govorila: znanje i slijepo crijevo nijesu nužno potrebno.
Pametna je tetka bila.
P.S.3: Pravna sigurnost je kod pritvora zašla za brdom.
Više pravnosnažnosti nema. Ne znači ništa.
Samo se dohvatite jednog vanraspravnog vijeća u Apelacionom i sve odluke sudije za istragu i Vijeća Višeg suda nestanu kao rukom odnešrne.
Uz blagoslov najviše sudske instance.
Sve je u rukama jedne žene i njenih koleginica.
Kada se odlučuje po kojem ti je pritvorskom osnovu određen pritvor.
Pa, ko izdrži.

Zoran Piperović

Vrhovni i odluka

Autori Crnogorskog jezika za II razred gimnazije Adnan Čirgić i Jelena Šušanj reagovali su povodom optužbi Nezavisnog sindikata policije da su u njihovom udžbeniku policajci predstavljeni kao nepismeni, neobrazovani i glupi i da su na taj način stvorili odbojnost djece prema ovoj profesiji i ljudima koji nose uniformu.
Njihovo reagovanje prenosimo u cjelosti:&nbsp;
Nezavisni sindikat policije reagovao je na vic koji je objavljen u našem udžbeniku za crnogorski jezik za 2. razred gimnazije. Podržavamo nastojanje Sindikata da se udžbenici bolje provjeravaju, da se rade po najvišim etičkim uzusima i da – da dodamo kritiku udžbeniku, iako se oni time ne bave – traju što kraće, jer samo tako mogu pratiti aktuelna saznanja i društveni i tehnološki razvoj.
Kad smo to rekli, obaveza nam je reći i sljedeće: da policija često nije zaštitnik, već progonitelj građana, mnogo snažnije govori prekomjerna upotreba sile kojoj su skloni – od momenta kad su prebijali Mija Martinovića, do skorijih slučajeva kad su dozvolili da zatvorenik bude višekratno silovan u zatvoru; kad su u manitom činu u septembarsku zoru otrovali Cetinje suzavcem; kad su nekontrolisano i neprofesionalno zasipali biber sprejom direktno u oči učesnike posve nenasilnoga protesta protiv fašizma, zloupotrebe državnih nagrada i ugrožavanja dostojanstva crnogorske države i antifašističke tradicije; ili kad su progonili i nehumano pribijali uza zid bez ikakva opravdana povoda turske državljane s boravištem u Crnoj Gori samo zato što su – Turci.
Ili, naročito, kad nijesu radili svoj posao tokom dva jeziva masakra na Cetinju!
Stoga, ne može jedan vic, koji je prije 15 godina bio dio usmene predaje (dakle, koji nijesmo izmislili), ugroziti status i ugled policijskih službenika koliko to mogu sami sebi uraditi upravo oni koji danas nose tu uniformu. I reklo bi se da imaju razloga za stid, ako ga zaista ośećaju, no to nema nikakve veze s nama.
Stoga se ovaj medijski sastav i njegov interesantan tajming ne može tumačiti drugačije osim kao manipulativna strategija skretanja teme i progona autora koji ovih dana žestoko kritikuju rad policije.&nbsp;
Da pojasnimo, objavili smo vic o policajcima, u kojem smo pokazali da policajci promišljaju o pravopisu dok pišu zapisnik i da su pritom simpatično snalažljivi i dovitljivi. Sve suprotno onome što u svojem reagovanju podmeće Nezavisni sindikat policije - ili jednostavno pokazuje da ne razumije suštinu napisanoga.
Takođe, u duhu dobronamjernosti, iako nude materijala, nećemo preispitivati pismenost sastava koji je Nezavisni sindikat policije dostavio medijima, mada bismo ga mogli upotrijebiti za vježbu iz stilistike, morfologije ili sintakse, ili prije svega kritičke analize diskursa i primjene manipulativnih strategija na pozicijama moći. Ali ćemo postaviti legitimno pitanje kakva je to policija kad joj je trebalo čitavih 15 godina da taj – kako ga propagandistički predstavljaju – „akt mržnje i netrpeljivosti“ otkriju ili (ne) shvate.
Adnan Čirgić i Jelena Šušanj&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 89.2111%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fnezavisni-sindikat-policije-udzbenik-za-gimnaziju-prikazuje-policajce-kao-nepismene-neobrazovane-i-glupe&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

1250x600

1084x550

Šušanj i Čirgić: Ne može jedan vic ugroziti status i ugled policijskih službenika koliko to mogu sami sebi uraditi upravo oni koji danas nose tu uniformu

Američki Predstavnički dom Kongresa usvojio je Zakon o autorizaciji nacionalne odbrane (NDAA), koji sadrži i odredbe o Zapadnom Balkanu i Srbiji. Njihov predlagač, kongresmen Vilijam Kiting, ocijenio je da to pokazuje da je Balkan i dalje na američkom radaru. Prema ocjeni sagovornika, zakon pokazuje da Srbija ostaje pod pojačanim nadzorom Vašingtona i da aktuelna vlast ulazi u fazu gubitka međunarodnog legitimiteta.
U dijelu zakona navodi se da je stanje demokratije u Srbiji zabrinjavajuće, da su izborni uslovi nepravedni, kao i da su problematične optužbe vlasti prema opoziciji, demonstrantima i civilnom društvu.
Zakon se bavi i normalizacijom odnosa Srbije i Kosova te podrškom evropskim integracijama regiona. Predlog je uključen u širi zakon o odbrani kako bi se obezbijedila podrška i demokrata i republikanaca.
U Sjedinjenim Američkim Državama zakonodavni proces podrazumijeva da predlog zakona najprije usvoji Predstavnički dom Kongresa i potvrdi Senat. Nakon što isti tekst usvoje obje institucije, zakon se upućuje predsjedniku SAD na potpis, čime stupa na snagu, dok predsjednik ima pravo i na veto. U praksi, odredbe koje su dio velikih i politički važnih zakona, poput Zakona o autorizaciji nacionalne odbrane, imaju veću šansu da budu usvojene, jer uživaju širu, dvostranačku podršku.
Naši sagovornici saglasni su da odredbe o Zapadnom Balkanu u američkom Zakonu o autorizaciji nacionalne odbrane predstavljaju značajan politički signal. Ocjenjuju da se Srbija sve otvorenije posmatra kao zemlja sa ozbiljnim problemima u oblasti demokratije, izbora i vladavine prava.
Srećko Đukić, bivši ambasador Srbije, ocjenjuje da Zapadni Balkan, a Srbija kao ključna zemlja tog podregiona, ostaju u fokusu američke spoljne politike. Prema njegovim riječima, i iz „daleke“ Amerike jasno se vidi da Srbija ne ispunjava demokratske i izborne standarde. On ističe da je time ono na šta Evropska unija godinama ukazuje dobilo potvrdu i sa druge strane Atlantika, i to u formi zakona.
On poručuje da su dvije „stolice“ spoljne politike srpske vlasti doživjele potpuni krah. Dodaje da situacija nije ništa bolja ni u odnosima sa Moskvom, uz napomenu da Moskvu uopšte ne zanimaju ni demokratija ni fer izborni procesi, dok će Vašington, kako ocjenjuje, tek sada pojačano nadgledati ta pitanja.
– Videćemo kako će zvanični Beograd reagovati na još jedan grom iz Vašingtona o zabrinjavajućim razmjerama korupcije i drugim malignim pojavama u srpskoj državi, tim prije što tamo sjedi njihov politički favorit Tramp – objašnjava Đukić.
On ocjenjuje da se ovakvom urušavanju srpsko-američkih odnosa niko nije mogao nadati u trenutku kada je neoradikalski režim slavio povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću i trampizam u međunarodne odnose. Prema njegovim riječima, zvanični Beograd danas ne zna šta ga je snašlo, ali ga, kako ističe, sustiže činjenica da zapravo nema ni ozbiljnu spoljnu politiku niti funkcionalnu diplomatsku službu.
– Potpuna je iluzija da sadašnja vlast ima bilo kakav kapacitet za unapređenje odnosa sa SAD, kada nema snage da popravi, a kamoli da restartuje odnose sa EU. To je potpuni spoljnopolitički sunovrat. Ako u medijskoj blokadi srpskim građanima režim može da prodaje rog za svijeću, u spoljnom svijetu ne pije vodu ta nojevska politika – zaključuje.
Bivši diplomata Duško Lopandić ističe da, prije svega, treba naglasiti da postupak usvajanja zakona još nije završen, budući da on nije usvojen u Senatu niti potpisan.
On dodaje da je riječ o potvrdi da Zapadni Balkan nije zaboravljen, bar kada je riječ o Kongresu, kao i da su stavovi sadržani u zakonu, uključujući i njegov širi kontekst, poput pitanja američkih snaga u Evropi, u suštini bliži tradicionalnoj politici Sjedinjenih Američkih Država nego onome što se moglo pročitati o odnosu prema Evropi, pa i u najnovijoj strategiji bezbjednosti Trampove administracije.
– Kada je riječ o Srbiji, ovo je loša vijest za aktuelnu vlast, kojoj ionako ne ide najbolje u očajničkim pokušajima da po svaku cijenu dobije podršku Vašingtona (uključujući i poklanjanje centra Beograda Trampovoj porodici). Za sada smo, umjesto toga, dobili visoke carine na uvoz, potom sankcije, a od juče i blokadu uvoza guma u SAD zbog pojave prinudnog rada u kineskoj firmi u Srbiji.
On napominje da se u obrazloženju zakona ukazuje na zloupotrebe na izborima u Srbiji, kao i na visoku korupciju, ali da je najvažnija vijest najava mogućih ciljanih sankcija prema zvaničnicima i njihovim saradnicima zbog koruptivnih poslova i manipulacija, što može obuhvatiti zamrzavanje imovine, zabrane viza i druge mjere.
Lopandić podsjeća da su Sjedinjene Američke Države i ranije povremeno uvodile personalne sankcije, poput onih protiv Aleksandra Vulina ili Milorada Dodika, ali ocjenjuje da bi ovim zakonom postupanje američkih službi postalo obaveznije i pod znatno strožom kontrolom Kongresa.
On ukazuje i da je režim Slobodana Miloševića počeo da se urušava upravo u trenutku kada su njegovi najbliži saradnici došli pod ciljane sankcije.
Lopandić navodi i da je stranka SRCE još jesenas pozvala Evropsku uniju da uvede ciljane mjere prema pripadnicima režima koji promovišu nasilje i krše zakone i demokratska pravila, ali dodaje da se u ovom slučaju pokazuje da su Sjedinjene Američke Države bile brže.
On podsjeća da je Švedska već uvela određene mjere prema srpskoj vladi i da očekuje da će ovaj zakon biti podsticaj da i EU zauzme oštriji stav prema Vučićevom režimu, obilježenom korupcijom, kriminalom i gaženjem vladavine prava.
– Gubitak unutrašnjeg, ali i spoljnog legitimiteta Vučićeve vlasti, koji je u toku, predstavlja ključni element koji može dovesti do smjene vlasti i povratka demokratije, čemu će, nadam se, doprineti i najavljeni zakon SAD – zaključuje Lopandić.

Američki Zakon o nacionalnoj odbrani šalje ozbiljan politički signal Srbiji

U jutarnjem programu Jutro s Majom gošća je Milena Kalezić, osnivačica NEXUS PR – prve crnogorske AI platforme koja povezuje medije i organizatore događaja. Platforma donosi pametan kalendar, automatizovane najave i procjene medijskog potencijala, s ciljem unapređenja komunikacije i sprečavanja preklapanja termina.
Povodom 20 godina od premijere filma Pogled s Ajfelovog tornja Nikole Vukčevića, koji je obilježio povratak crnogorske kinematografije i okupio brojne umjetnike iz regiona, u studiju će gostovati glavni glumac Branislav Bane Trifunović.
U panelnom dijelu emisije učestvuju članice Crnogorskog festivalskog orkestra – Teodora Uskoković, Iva Durković i Ksenija Lukić. Orkestar okuplja više od 20 mladih muzičara koji se usavršavaju širom Evrope. Gost će biti i Luka Perazić, član orkestra i umjetnik koji djeluje u različitim muzičkim žanrovima.

„Jutro s Majom“: Prva crnogorska AI PR platforma, 20 godina filma „Pogled s Ajfelovog tornja“ i mladi festivalski orkestar

Ministarstvo evropskih poslova (MEP) i Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, u partnerstvu sa Glavnim gradom, organizovaće sjutra EU dan na Podgoričkom pazaru, na Trgu nezavisnosti.&nbsp;
Kako je saopšteno iz MEP-a, manifestacija se organizuje uz podršku EU projekata EU4ME i Evropska kuća, a biće održana u periodu od 11 do 14 sati.
- Prvo izdanje ove manifestacije donosi raznovrstan i sadržajan program namijenjen svim generacijama, a poseban događaj biće mini koncert Snežane Ljubojević, koja će se prvi put uživo predstaviti podgoričkoj publici - kaže se u saopštenju.
Događaj će otvoriti ministarka evropskih poslova Maida Gorčević i predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović, nakon čega će uslijediti muzički program.&nbsp;
Na bini će, kako je najavljeno, nastupiti hor Vokalisti, pod dirigentskom palicom Saše Barjaktarovića, kao i Dječji hor „Zahumlje“, kojim diriguje Ivana Popović, sa obradama poznatih evropskih pop i rock numera.&nbsp;
- U okviru programa, od 13 sati, biće održan i mini koncert Snežane Ljubojević, dok su za najmlađe pripremljene EU igre sa Žarkom Žapcem, kao i kreativna radionica Super Zvjezdana kroz čas crtanja - kazali su iz MEP-a.
Kako su naveli, ljubitelji novih tehnologija imaće priliku da posjete Pollinator Park u virtuelnoj realnosti, gdje će kroz VR iskustvo upoznati svijet oprašivača i njihov značaj za ekosistem.
- Tokom cijelog trajanja događaja biće otvorena i EU kućica na trgu, sa zabavnim kvizom znanja i podjelom promo poklona za najuspješnije učesnike - dodaje se u saopštenju.

Sjutra EU dan na podgoričkom Trgu nezavisnosti

Bijelo Polje još nije dobilo odgovor Vlade i Elektroprivrede o zahtjevu za zimski popust od 50 odsto na struju. Predsjednik opštine Petar Smolović kaže da vjeruje u pozitivan ishod, jer je riječ o hitnoj mjeri u borbi protiv zagađenja vazduha koje trpe građani, prenosi RTCG.
Smolović je naveo da je očigledno da je zagađene u Bijelom Polju, kao i u Pljevljima i da očekuje pozitivan odgovor od Vlade.
- Zagađen nam je vazduh koliko i u Pljevljima, možda ne strukturom zagađenosti, oni imaju više sumpora, i možda ne zbog istog izvora, jer imaju Termoelektranu, ali definitivno građani Bijelog Polja trpe veliko zagađenje. Duboko sam ubijeđen da će odgovoriti, da ima glasa razuma u Vladi, da neće dijeliti građane sjevera, na građane Pljevalja i građane Bijelog Polja. Ne želim ni da pomislim da tu postoje nekakvi politički segmenti, da su jedni manje važni, drugi više važni građani. Svi građani su jednako važni, treba da budu jednako važni. Mi pružamo ruku saradnje, mi želimo podršku da imamo od Vlade, želimo dobru saradnju s Vladom. Međutim, ako se ponovi ignorantski odnos, kakav se prošle i pretprošle godine ponovio, mislim da će to naići i na ozbiljne reakcije građana Bijelog Polja. U svakom slučaju, najmanje će to biti razočarenje građana odnosom prema Bijelom Polju - poručio je Smolović.

Smolović: Očekujem pozitivan odgovor od Vlade na zahtjev za manje račune za struju

U susret sjednici Skupštine Crne Gore na kojoj će se danas raspravljati o budžetu za narednu godinu, zaduživanju, a pored ostalog, i o formiranju anketnog odbora u slučaju koncesije za vjetroelektranu Možura, u parlamentarnoj većini je, kako tvrde izvori Portala ETV, burno, a Demokratska narodna partija Milana Kneževića i Socijalistička narodna partija Vladimira Jokovića prijete da neće podržati budžet.
– Knežević insistira da se kolektor za prečišćavanje otpadnih voda ne gradi u Botunu, dok Joković traži da se iz Vlade “izbaci” Dragoslav Šćekić (ministar sporta) i da se prihvate njihovi silni amandmani – kaže izvor Portala ETV.
Prema tvrdnjama izvora Portala ETV, Knežević je istrajan u namjeri da budžet ne podrži ukoliko Vlada i Glavni grad ne odustanu od nauma za kolektor.
Kada je riječ o Jokoviću i SNP-u, tu je, prema tvrdnjama izvora Portala ETV, moguće kompromisno rješenje u narednom periodu, ali da Joković ne odustaje od zahtjeva da Šćekić ne može biti ministar.
DNP u Vladi ima dva čovjeka – Miluna Zogovića, koji je na poziciji potpredsjednika Vlade za regionalni razvoj, i Maju Vukićević, ministarku saobraćaja. SNP u Vladi je rukovodio sa dva resora, a sada jednim. Šef partije Vladimir Joković je na čelu Ministarstva poljoprivrede, dok je doskorašnji funkcioner stranke Dragoslav Šćekić ministar sporta i mladih. On je napustio partiju, ali je zadržao ministarsku poziciju koja ga je zapala u partijskoj raspodjeli resora.
Sjednica Skupštine počinje u 13 sati, a osim Prijedloga zakona o budžetu Crne Gore za 2026. godinu, kao i Prijedloga odluke o zaduživanju Crne Gore za 2026. godinu, raspravljaće se i o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju, Prijedlogu zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te Prijedlogu zakona o dopunama Zakona o parničnom postupku.
Na dnevnom redu je i Prijedlog zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zapošljena u privrednim društvima u čijoj vlasničkoj strukturi je bila država, saglasno članu 85 stav 2 Poslovnika Skupštine, kao i Prijedlog odluke o otvaranju parlamentarne istrage i formiranju anketnog odbora radi prikupljanja informacija i činjenica o postupanju državnih organa i drugih subjekata u slučaju dodjele koncesije za vjetroelektranu Možura.
Poslanici će raspravljati i o prijedlozima finansijskih planova sa planovima rada za 2026. godinu nezavisnih regulatornih tijela, i to Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti, Agencije za audiovizuelne medijske usluge i Komisije za tržište kapitala.

Kneževićeva DNP i Jokovićeva SNP prijete da neće podržati budžet – kolektor i Šćekić tačke razdora

(FOTO, VIDEO) Burzan: Rade sve da nam državu unište, nećemo skrenuti sa staze; Sekulić: Dostojanstvo Crne Gore je naša linija; Marunović: Naše vrijeme tek dolazi

U posljednjem ažuriranju liste prioritetnih projekata, koje je Vlada Albanije usvojila na posljednjoj sjednici, most preko Bojane, koji je trebalo da poveže Ulcinj i Velipoje, više ne postoji. Tamošnja Vlada je uklonila projekat, čime je praktično najavila njegovo poništavanje bez mnogo pompe, prenose albanski mediji.
Podsjećaju da su u februaru 2023. godine, premijer Albanije Edi Rama i tadašnji crnogorski premijer Dritan Abazović iz Podgorice poručili da će projekat izgradnje mosta povezati Velipoju sa Ulcinjem. Sporazum o izgradnji, potpisali su u Podgorici, 27. februara 2023. godine, Abazović i Rama, nakon zajedničke sjednice vlada Albanije i Crne Gore.
- To je projekat koji ima izuzetnu vrijednost, jer će konačno povezati dvije strane jedne granice, koja je duga 300 metara, koliko iznosi most. Projekat je spreman, izazov je da osmislimo proceduru. Prvi put se dešava da će dvije vlade otvoriti međunarodni tender sa zajedničkom komisijom. Zatim će biti određen pobjednik. Projekat ćemo predstaviti već sjutra i biće to zaista lijep i ambiciozan projekat - rekao je tada Rama.
I Abazović je bio veoma entuzijastičan u vezi sa projektom, podsjećaju albanski mediji.
- Malo je skuplji nego što smo prvobitno mislili. Smatram da će koštati 20 miliona eura, ako se podijeli napola, to i nije mnogo. Imamo otvorenu stavku i rezervna sredstva za ovo pitanje. Već smo razgovarali da se troškovi podijele i da se plaćanje realizuje tokom više godina, kako to ne bi bilo opterećenje ni za jednu od naših zemalja - rekao je ranije on.
<h3>Projekat mosta preko Bojane</h3>
Nekoliko mjeseci nakon što su oba premijera objavila projekat, sporazum sa Crnom Gorom o zajedničkoj izgradnji mosta usvojen je u Skupštini Albanije glasovima i većine i opozicije.
Odmah nakon toga, most preko Bojane uvršten je na listu prioritetnih projekata budžetskih investicija. Prema dokumentu koji je usvojila vlada, projekat je trebalo da košta 20 miliona eura, a njegova izgradnja povjerena je Albanskom fondu za razvoj.
Međutim, iako je Rama izjavio da je projekat spreman i da će izgradnja uskoro početi, stvari su krenule drugim tokom.&nbsp;
Izgradnja mosta nikada nije započela, a prije nekoliko dana vlada Albanije je faktički obavijestila o poništavanju projekta.

Albanski mediji: Most preko Bojane odnijela rijeka, projekat koji su sa velikom pompom lansirali Abazović i Rama Vlada poništava

Zaprepašćena sam da je uopšte poslovna komunikacija, u kojoj sam učestvovala kao izvršna direktorica Portala Analitika, dovedena ili pokušava biti kriminalizovana i davati joj se neki drugi kontekst osim onog koji je poslovni - poručila je Tinka Đuranović koja se odazvala na poziv Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) za svjedočenje u slučaju istrage protiv biznismena Aleksandra Mijajlovića. Za danas je bilo zakazano i saslušanje glavnog i odgovornog urednika Televizije E Draška Đuranovića, ali je odloženo. Direktorica Analitike nije mogla iznijeti detalje sa današnjeg davanja iskaza jer je postupak u toku. - Uredno sam se odazvala na poziv za svjedočenje i izvršila tu obavezu svjedočenja - naglasila je ona. Smatra da je targetirana kao žena na čelnoj poziciji jednog medija. - Osim toga što smatram i doživljavam ovo kao pokušaj ličnog unižavanja reputacije i ličnog ugrožavanja egzistencije, smatram da je to prije svega targetiranje jednog medija i uticaj na reputaciju, egzistenciju i prihode tog medija, isticanjem poslovne komunikacije kao pokušaja da bude nekakva kriminalizovana priča - podvukla je Đuranović. Napomenula je da su obavijestili evropsku delagaciju u Crnoj Gori i da u se obratili Ujedinjenim nacijama, te da je glavna i odgovorna urednica koja je prisustvovala svim tim sastancima i obraćanjima to radila upravo radi zaštite novinarske profesije. - Jer je etički kodeks novinarki i novinara Crne Gore jedan od rijetkih kodeksa koji je ušao u zakon i koji pominje se u zakonu &nbsp;i naslanja se Zakon o medijima na njega - dodala je Đuranović. Istakla je da Portal Analitika radi profesionalno i da poštuje etički kodeks novinarki i novinara. - A ja sam tu da obezbijedim u poslovnom i finansijskom smislu uslove i legalno i legitimno poslovanje - zaključila je Đuranović. <h2>Đuranović: Postupanje SDT-a doživljavam kao pritisak, ne postoji osnov za davanje iskaza o bilo kakvoj vrsti kriminalne radnje</h2> Glavni i odgovorni urednik Televizije E Draško Đuranović kazao je da postupanje Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), koje ga je telefonskim putem pozvalo na saslušanje bez uredno uručenog poziva, doživljava kao pritisak i targetiranje medija, navodeći da ne postoji osnov za bilo kakav iskaz o krivičnim radnjama.&nbsp; Đuranović je telefonskim pozivom, u četvrtak 11. decembra, pozvan da da iskaz Specijalnom državnom tužilaštvu u istrazi protiv biznismena Aleksandra Mijajlovića koji je, prema naredbi o sprovođenju istrage SDT-a, kreirao mrežu medija za vršenje uticaja na društveno-političke prilike. Kako ističe poziv mu nije uručen, ali mu je saopšteno da je termin saslušanja 19. decembar u 8:30 sati. - Tražio sam, naravno, da po svim zakonskim procedurama mi se uruči taj poziv, s tim što sam imao neodložan privatni put van Crne Gore naredne nedjelje. Nije mi uručen poziv, ali rečen mi je termin da je to 19. decembra u 8:30 sati da će biti saslušanje mene kao svjedoka. Nažalost, to se nije desilo, tako da je termin pomjeren za nekih 5-6 dana - kazao je Đuranović ispred SDT-a. Ovo doživljava kao neku vrstu pritiska državnog tužilaštva, institucije koja bi, napominje on, trebalo da poštuje i zakone i Ustav. - Mislim da to nije u redu - ističe Đuranović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025121913120_c617daa7b8ffdea8fb1bffd3d1a844400c8f8a0a80c3ec9ff2a7c4727518f9b9.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025121913120_c617daa7b8ffdea8fb1bffd3d1a844400c8f8a0a80c3ec9ff2a7c4727518f9b9" data-rendition-name="original" width="1920" height="1080" loading="lazy" alt="Draško Đuranović"> <figcaption>Draško Đuranović(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  On je podsjetio da se Televizija E, kao targetirani medij, obratila delegaciji Evropske komisije. - EK je zaista odgovorila promptno kao i Ujedinjene nacije, ali priča se nastavlja. Nadam se ne još zadugo, ali mi nećemo odustati od onoga što su profesionalni standardi koje poštujemo - poručio je Đuranović. On ne smatra da postoji osnov za davanje bilo kakvog iskaza o bilo kakvoj vrsti kriminalne radnje. - Ako je kriminal raditi svoj posao kao medij, onda prihvatamo da smo, uslovno rečeno, sa druge strane zakona. Ali mislim da je svima jasno da je ovdje riječ o nekoj vrsti targetiranja medija, neću reći progona, ali zaista pokušaja da se ono što je najvažnije za medije – poslovna i profesionalna reputacija, ugroze - zaključio je Đuranović.