15.05. 
00:30h
Čekao sam da prođe nekoliko dana, oekao, ne bih li dočekao da se neko udruženje, NVO, prlamentarna partija, pojedinac, građanski aktivista - jave i zapitaju zašto je sud uklonio sa mređe iznošenje odbrane Zorana Lazovića koju je očas pregledalo preko 3000 ljudi.
Pa se nekome učinjelo mnogo.
Što ste gledali - gledali ste.
Nema više.
Sad bi neki da njihovo sudsko "junaštvo" ne bude pred očima mnogih Crnogoraca.
Da pravna bruka nema veliki broj svjedoka.
Neće moći.
Ne znam od kakvog je materijala satkan sudija Radovanović, ne bio mu u koži, ali sam siguran da zna da je Gete kazao da samo kroz nespokoj čovjek stvara život svoj.
P.S: Potok može ravnodušno da se vuče kroz dolinu, ali mu je draže da se rve sa mlinarskim točkovima praveći brašno.
Na čemu su mu svi ljudi (ne i oni drugi) zahvalni.
P.S.2: Kad sam već kod Getea.
Nigdje njegova mudrost nije ismijana kao kod nas i to od strane jedne branše.
Mudrost glasi "Kad moram prestati da budem moralan, tu gubim svoju silu".
P.S.3: E, moj, Volfganže, neiskusni vraže.

Zoran Piperović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Za sudiju

Dok se Crna Gora sprema da proslavi 21. maj, Dan nezavisnosti — dan za koji su mnogi dali ono najvrjednije što su imali, a što današnji - odveć komotni, teško mogu i zamisliti — na jednom od najviših i najvidljivijih stubova ove zemlje, na dimnjaku Termoelektrane u Pljevljima, leluja zastava koja više nalikuje na izblijeđeli komad tkanine iz muzeja, nego na sveti državni simbol. Izblijeđela, pocijepana, namučena od vjetrova, kiša i ljudskog nemara, ona stoji visoko, kao da nam se ruga, kao da poručuje: „Evo vam vaše dostojanstvo, evo vam vaša država, evo vam briga onih što je vode“. Na tolikim metarskim visinama, iznad Pljevalja, iznad magistrale kojom svakodnevno prolaze turisti i građani, ona je postala najviši spomenik ravnodušnosti, najupadljivija freska državnog javašluka.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514100512_b2783bb4d00c6fb2c884990a95256298f2e0832023ed1855dcdc396d2faa24ce.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250514100512_b2783bb4d00c6fb2c884990a95256298f2e0832023ed1855dcdc396d2faa24ce" data-rendition-name="original" width="901" height="1600" loading="lazy" alt="Zastava Termoelektrana"> </figure>  Turisti je gledaju kao relikt neke propale ideologije, možda kao umjetničku instalaciju koja simbolizuje dekadenciju jednog društva. Građani? Građani, ako i primijete, okrenu glavu ili uzdahnu, jer naučeni su već da ne vjeruju ni svojim očima. A oni što vode ovu zemlju? Oni, čini se, ni ne vide. A možda baš zato što je visoko – jer nemaju često razloga da podignu oboreni pogled.&nbsp; I tako, umjesto da u suret Danu nezavisnosti zablista nova, jarko crvena, s dvoglavim orlom koji prkosno širi krila, nama pred očima visi izblijeđeli podsjetnik na to kako izgledaju simboli u rukama onih kojima je sve osim ličnog interesa tek ukrasna tapeta na zidu protokolarne sale.&nbsp; Ili, možda nije problem ni u onima što ne vide, nego u onima što ne smiju da kažu. Jer hrabrost u ovoj zemlji odavno nije penjanje uz dimnjak da se zamijeni zastava, već izgovoriti naglas da je sramota to što visi. A možda je najveća tragedija u tome što su i oni hrabri počeli da ćute. U svakom slučaju, dok dimnjak Termoelektrane ispušta u nebo svoje crne izgovore, dok turisti prolaze pored ovog ogledala nebrige i voze dalje, a vlastiti narod ne zna da li da se smije ili zaplače, ta izblijeđela, tužna ali ponosna zastava i dalje stoji. I poručuje — još sam tu.&nbsp; A, Crna Goro, srećan ti Dan nezavisnosti.

Arnela Hajdarpašić

1250x600

1084x550

Kad se dimnjak zacrveni od stida

,,Sija zvijezda, sija svaka, al' naljepše – petokraka“. Tako se decenijama, poslije Drugog svjetskog rata govorilo u Crnoj Gori u čast 9. maja, Dana pobjede ili u slavu Trinaestog jula, Dana ustanka. &nbsp; <h2>SJAJ PET DANICA...</h2> Bila je to prirodna glorifikacija antifašizma. Crna Gora je poslije 1918. bila ugušena mengelama srpske okupacije, izbrisana kao država. Ponovo se digla, ponovo je prodisala u borbi protiv fašizma kroz vatru Drugog svjetskog rata, povratila svoje ime i identitet u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji. I bila dio velike svjetske antifašističke koalicije. &nbsp; I pripovjedalo se u romantičnom sjećanju da sija na nebu zvijezda Danica, baš iznad Herceg Novog i baš tako jako da osvijetli sjaj onih pet Danica, mladih đevojaka iz Orjenskog partizanskog odreda. Njih pet što su živote položile, od Bileće, Foče, do Sutjeske i Neretve, noseći puškomitraljeze ili vidajući rane drugovima. Danica Tomašević, Danica Kosić, Danica Popivoda, Danica Bojanić, Danica Đurović – pet proleterki. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513150520_8e8c241915aa4a3f32d1cc208cf604cdea3409c4c4058243483c597b80a600e8.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250513150520_8e8c241915aa4a3f32d1cc208cf604cdea3409c4c4058243483c597b80a600e8" data-rendition-name="original" width="204" height="247" loading="lazy" alt="MLADOST PALA ZA NOVU MLADOST: Obilježje u Herceg Novom za sjećanje na pet Danica"> <figcaption>MLADOST PALA ZA NOVU MLADOST: Obilježje u Herceg Novom za sjećanje na pet Danica(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Znaju li Novljani kada koračaju šetalištem Pet Danica; da je najmlađa od njih, Danica Bojanić, otišla od kuće bez pozdrava sa majkom, a da je brata srela tri godine kasnije, na Sutjesci, dok ju je držao kada je izdisala u samrtnom ropcu; da je Danica Tomašević bila puškomitraljezac, da je nosila ranjenu drugaricu 40 kilometara, da je poginula u proboju, zajedno sa Savom Kovačevićem... &nbsp; To je djelić velike crnogorske antifašističke istorije: mladost je dala, ono najvrjednije što ima, da bi se pojavile nove mladosti. Bilo je to vrijeme kada je sloboda, od Triglava do Đevđelije, umjela da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. &nbsp; <h2>...MRAK NEGACIJE ANTIFAŠIZMA</h2> Danas, osamdeset godina kasnije, Crna Gora je više litijaška i novočetnička, nego antifašistička. &nbsp; Vidljivo je to na svakom koraku. Prvosveštenik Crkve Srbije u Crnoj Gori Joankije Mićović, prije desetak dana ali i prije koji dan, baš pred Dan pobjede, usudio se da ponavlja bestidnu laž o koljaču Pavlu Đurišiću kao junaku, dok jerej Srpske pravoslavne crkve, Femić neki, radosno usklikuje - svi smo mi Pavle Đurišić... &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513150520_6c9e39e2820e98e783eab269e84bc20ab9195a09e26148d8f881e61a5eb3a1ab.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250513150520_6c9e39e2820e98e783eab269e84bc20ab9195a09e26148d8f881e61a5eb3a1ab" data-rendition-name="original" width="800" height="539" loading="lazy" alt='NADIMAK NOSI S RAZLOGOM: Marko ,,Šubara" Kovačević '> <figcaption>NADIMAK NOSI S RAZLOGOM: Marko ,,Šubara" Kovačević(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  A u Nikšiću gradonačelnik Marko Kovačević, pitomac četničkog vojvode Andrije Mandića, sramno tvrdi da su crnogorski antifašisti u stvari pravi fašisti, opravdavajući tako svoj nadimak Šubara. Tamo, na sjeveru, u Pljevljima, Dario Vraneš broji Bošnjake kao Turke, valjda da ih razgoni na buljuke...  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513150524_1d0685270a4d2cd8319caafb7bb8527dad1e87f4806a057c8d8fb34d491b464f.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250513150524_1d0685270a4d2cd8319caafb7bb8527dad1e87f4806a057c8d8fb34d491b464f" data-rendition-name="original" width="307" height="164" loading="lazy" alt="BORBA ZA SLOBODU UZ KRST I PETOKRAKU: Sveštenici koji su bili u partizanima"> <figcaption>BORBA ZA SLOBODU UZ KRST I PETOKRAKU: Sveštenici koji su bili u partizanima(Photo: UBNORA)</figcaption> </figure>  <h2>SVIJETLI PRIMJERI U TAMNIM MANTIJAMA</h2> Pljujući tako, sve redom, ne samo na partizane, već i na sveštenike Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Za one koji ne žele da znaju, jedan podatak: 55 popova i studenata teologije borilo se i ginulo - uz krst i sa petokrakom - protiv fašizma i za ideju slobode. &nbsp; Recimo, pop Boško Popović, koji je s ponosom nosio svešteničku mantiju. I nije u smetala da učestvuje u Trinaestojulskom ustanku, da učestvuje u diverzijama protiv okupatora. Kada su ga četnici 17. juna 1942. uhvatili i prije strijeljanja mu ponudili da se pričesti, sa gađenjem je okrenuo glavu i procijedio: ,,Nije ovo krv Isusova, To su splačine fašističke!”. Da, bilo je tada u tom vremenu ratnom ljudi u mantijama koji su znali da cijene istinu, državu i svoju čast. &nbsp; <h2>VLAST JE VLAST, A ČAST JE...</h2> U ovom vremenu, ni istina ni čast nijesu najvažniji za one što su vlast ili bliski vlasti. Jer, baš briga za istinu Joanikija i ekipu iz Crkve Srbije. Baš briga za antifašizam i Šubaru Kovačevića i Daria Vraneša, kao i njihovog šefa Andriju Mandića. Računaju: došlo je njihovo vrijeme; oni su sada na vlasti i promijeniće Crnu Goru. &nbsp; I dok čelnici srpske crkve, kao i lokalni moćnici - podržani iz vrha državne vlasti - sprovode bezočnu reviziju istorije i glorifikuju neofašizam, država ćuti, državno tužilaštvo ne mrda s mjesta, snom mrtvijem spava. &nbsp; Zamislite što bi bilo u Njemačkoj da tamo neko javno, bio sveštenik ili političar ili običan građanin, glorifikuje ratnog zločinca? Ne treba se mnogo premišljati, sve je tamo precizno regulisano. Krivični zakon Njemačke, u članu 130, oštro kažnjava, zatvorom od tri do pet godina, one – citiram - ,,koji odobravaju u javnosti djela počinjena tokom nacističke diktature ili potiču mržnju i ksenofobiju“. &nbsp; <h2>JEDAN PROJEKAT, VIŠE IMENA &nbsp;</h2> Ali, ovo ovđe je Crna Gora - oslobođena od antifašizma, neopterećena istinom i čašću. &nbsp; I nije riječ o nepoznavanju istorije, iako je Jovan Mićović srednjoškolski ponavljač. Ne radi se ni o manjku informacija ili pogrešnim procjenama. Ovo što gledamo jeste pravo razotkrivanje sistema vrijednosti, odnosno – antivrijednosti one ,,postavgustovske” Crne Gore &nbsp;u kojoj se urinira po spoemniku Ljuba Čupića, veličaju koljači a četnički sveštenici-zločinci Maca i Šiljak proglašavaju svecima. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513150528_7e5b51e45f9474bca95cffa3ee56a5456cb4fec4f6715ccff3f05d8756d2bbb6.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250513150528_7e5b51e45f9474bca95cffa3ee56a5456cb4fec4f6715ccff3f05d8756d2bbb6" data-rendition-name="original" width="720" height="406" loading="lazy" alt='NE INTERESUJE GA 9.MAJ: Zdravko Krivokapić, premijer prve ,,postavgustovske" vlade '> <figcaption>NE INTERESUJE GA 9.MAJ: Zdravko Krivokapić, premijer prve ,,postavgustovske" vlade(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Zato je prvi premijer u oslobođenoj Crnoj Gori Zdravko ,,Rukoljub“ Krivokapić promovisao ideju da pravi praznik te nove Crne Gore ne bude Dan Pobjede. &nbsp; - Mi danas ne treba da slavimo 9. maj, Dan pobjede, nego 23. i 24. septembar (dan kada je konstituisan novi saziv Skupštine) - ushićeno je poručivao 2020. godine tada mandar za premijera Krivokapić, dok se gostio na slavlju na imanju Bata Carevića, otetom od državne imovine. &nbsp; Zdravko Krivokapić, prvi među Amfilohijevim apostolima, bio je bio potpuno iskren – za njega i njegove antifašizam nije bio vrijedan pomena, kamoli da se obilježava ili slavi. &nbsp; Avgustovska većina koja vlada Crnom Gorom od 2020. godine, politička elita koja je došla na talasu litija i velikosrpstva, već pet godina pokazuje svoje pravo, mračno, svetosavsko, neofašističko lice. &nbsp; U stvari: sprovodi projekat ,,Srpskog sveta”, koji se ranije, za vrijeme vožda Slobodana Miloševića zvao ,,Svi Srbi u jednoj državi”, a nešto ranije, u doba četnika, Moljevićeva ,,etnički čista Jugoslavija”, ili u doba Garašanina ,,Velika Srbija”. &nbsp; Više imena za jednu ideju, za stvaranje jedne, svetosavke velike države na Balkanu u kojoj će jedan narod, srpski, biti dominantan, baš kao i jedna crkva, Srpska pravoslavna crkva. &nbsp; Jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa – zvuči poznato, zar ne? &nbsp; <h2>PUT DO ZLOČINA</h2> To je ono isto lice politike koja je svojevremno, početkom devedestih spremala veliki rat za srpske teritorije u Jugoslaviji, sve do one Šešeljeve zapadne granice srpstva: Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica. &nbsp; Od tog političkog koraka nema drugog puta do onog koji vodi na stratišta genocida u Srebrenici, nema druge odmazde do višegodišnje opasade Sarajeva za one koji su nepokorni...&nbsp; Svako ko je svestan nedavne prošlosti krvavog raspada Jugoslavije, zna da nije moguće – bez prolivanja nove krvi – ponavljati ideju krvi i tla, pokušavati da se ostvari velikosrpski proojekat. &nbsp; Zato su kreatori Srpskog sveta osmislili plan: da se ovđe u Crnoj Gori revizijom istorije izjednače partizani i četnici; antifašisti i fašisti, baš kao u Srbiji. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250513150528_8fbe22f91f3d7dcd99d142a2f7f6eba72b72a332c978bbb7e5dc57845bdd57d7.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250513150528_8fbe22f91f3d7dcd99d142a2f7f6eba72b72a332c978bbb7e5dc57845bdd57d7" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POKUŠAJ BEZOBZIRNE REVIZIJE ISTORIJE: Četnički skup u Crnoj Gori "> <figcaption>POKUŠAJ BEZOBZIRNE REVIZIJE ISTORIJE: Četnički skup u Crnoj Gori(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  PLAN ,,MIRNE OKUPACIJE” Sve da bi se stvorili uslovi za promjenu državnog ustrojstva Crne Gore. &nbsp; Ne u onom klasičnom smislu promjene granica. Već promjene državne istine, državne suštine. I zato se počinje sa veličanjem četnika i negiranjem partizana, sa veličanjem velike Srbije i brisanjem Crne Gore, da bi na kraju završilo usvajanjem tobože benignih zakona – da lagano srpski jezik postane jedini zvanični i da se uvođenjem dvojnog državljanstva obezbijedi dugotrajno ostajanje na vlasti. Ali i da tako opstane ideja o stvaranju velike srpske države. Vučićeva Srbija je za &nbsp;to odavno spremna, Dodikov entitet Republika Srpske spreman je da krvari za tu stvar, samo još da se Crna Gora umiri i utihne i priča o ,,srpskom svetu” više neće biti priča nego realnost. &nbsp; Da, drugarice i drugovi, tako su i takvu su nam spremili budućnost. Ali, nije to prvi put i valja vjerovati da Crna Gora ima svoj građanski odgovor.&nbsp; Neće moći, no pasaran - ili bilo kako drugačije. Valjda ovđe ima neki nedoder kojim ova država opstaje uspravna.

Draško Đuranović

Veličanje četništva i fašizma kao uvod u promjenu državnog identiteta Crne Gore

Mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Joanikije Mićović je, tokom liturgije u Lijevče Polju, u bosansko-hercegovačkom entitetu Republika Srpska, četničkog komandanta Pavla Đurišića nazvao „velikim junakom nepobjedivog karaktera". Mićović je na, istom događaju gdje je o Đurišiću govorio kao o junaku, zahvalio potpredsjedniku Vlade Crne Gore Budimiru Aleksiću koji je <a href="https://svetigora.com/mitropolit-joanikije-u-lijevce-polju-sve-zrtve-treba-popisati-da-bismo-dosli-do-pokajanja/?scr=lat">prisustvovao</a> liturgiji.&nbsp; Ova dirljiva i bogougodna besjeda inspirisala je našu redakciju, u nekoliko nastavaka da čitaocima približi, ratni put Pavla Đurišića i, na kraju da objasni zašto se ovaj događaj obilježava baš u Lijevče Polju. <h2>I dio: Koalicioni potencijal Pavla Đurišića &nbsp;&nbsp;</h2> Za početak smo smatrali da bi bilo lijepo provjeriti tvrdnju mitropolita o karakteru glavnog junaka, dok ćemo se u drugom dijelu teksta pozabaviti “nepobjedivošću” Đurišića i njegovih jedinica i pokušati malo više približiti i junaštvo kome se govornik tako nadahnuto divi. Pavle Đurišić je zapravo Podgoričanin. U tom gradu je rođen 1908. godine gdje je i završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Nakon toga se seli u Berane za koje će biti vezan čitav njegov životni put. Vojnu akademiju je završio 1930. godine i nakon službovanja u Sarajevu, 1934. se, na sopstveni zahtjev, vraća u Berane. &nbsp;&nbsp; Tek nekoliko mjeseci nakon okupacije i podjele Kraljevine Jugoslavije, njeni narodi i narodnosti podižu seriju ustanaka koji su po karakteru i obimu bili veoma različiti. Specifičnost ustanka u Crnoj Gori je masovnost, jer je u njemu direktno učestvovalo oko osam odsto ukupnog stanovništva. U ovim akcijama bitnu ulogu imao je i kapetan Pavle Đurišić. Nakon kontra-akcije italijanske vojske počele su, kako bi to današnji političari rekli, podjele unutar ustaničkog pokreta.&nbsp; Već od septembra 1941. godine ostvareni su prvi kontakti dijela ustanika, odnosno “oficirskog krila” sa Dražom Mihailovićem, da bi krajem iste godine došlo do susreta sa Đurišićem i pristupanja ovoj organizaciji. O sadržaju ovih razgovora ostala je da svjedoči pisana instrukcija u kojoj su opisani ciljevi ove saradnje: stvaranje Velike Srbije, čišćenje od “narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata i naseljavanje siromašnim nacionalno ispravnim porodicama”, preciziran je “postupak” na “Arnautima, Muslimanima i Ustašama”, i proklamovana mobilizacija “nacionalnog elementa”.&nbsp; Nedugo zatim, već 3. januara 1942. godine, Pavle se sastaje sa predstavnicima italijanske divizije Venezia, u čijoj su nadležnosti bili tadašnji andrijevički, kolašinski i bjelopoljski srez. Od tada počinje vrlo bliska i intenzivna saradnja Pavla Đurišića sa italijanskim okupatorom koja će trajati do samog kraja ove fašističke države. &nbsp; Tako, nekoliko dana kasnije, počinje otvorena oružana borba jedinica Pavla Đurišića sa NOP. Velika ofanziva italijanskih, četničkih i federalističkih snaga protiv NOV u proljeće 1942. bila je uvertira za pripremu političkog sporazuma ovih snaga kojim su uspostavljene prava i obaveze, te preciziran način funkcionisanja ondašnje Crne Gore. Sporazum od 12 tačaka uspostavljan je 24. jula 1942. godine i donio je novosti i na političkom i na vojnom planu. Pored obećanja za “časno i lojalno držanje spram Italijana” i saradnje na “uspostavljanju mira”, uspostavljen je i Crnogorski nacionalni odbor koji se bavio važnim pitanjima vezanim za realizaciju sporazuma. Iz vizure današnjih političkih odjeka ove saradnje, valja napomenuti da se, “od probranih nacionalista”, formiraju tri odreda čiji su komandanti Pavle Đurišić, Bajo Stanišić i Krsto Popović (da, da, Zrnov!). Radi razumijevanja odnosa sa italijanskim okupatorom valja spomenuti i isječak iz Pavlovog govora povodom posjete guverenera Pircija Birolija Kolašinu. U nadahnutom nastupu pred čovjekom čije su jedinice popalile zemlju i pobile i internirale hiljade ljudi na samom on na kraju poentira: “Ekselencijo, za sva dobročinstva koja ste svojom mudrom politikom učinili za srpski narod u Crnoj Gori, uživate njegovu najveću ljubav i poštovanje”. Kako cilj našeg teksta nije pravljenje Đurišićeve biografije već pojašnjenje izjave mitropolita SPC, preskočićemo veliki broj jako važnih događaja, na koje ćemo se vratiti u nastavku našeg teksta, jer želimo nastaviti sa preispitivanjem savezništava koja je naš karakterni junak ostvario u daljem toku karijere.&nbsp; Nakon što je, iz straha od iskrcavanja saveznika na Balkanu i u sklopu pripreme bitke na Sutjesci, njemački okupator bez otpora razoružao četničke formacije, Pavle je interniran u Poljsku. Nekoliko mjeseci kasnije pojavljuje se u Beogradu i, u seriji sastanaka, sklapa nova prijateljstva. Tih dana održava sastanke sa šefom kvislinške uprave u Srbiji, Milanom Nedićem, a onda vođom fasističke organizacije ZBOR Dimitrijem Ljotićem, te u finalu sa njemačkim predstavnicima Nojbaherom i fon Vajksom.&nbsp; Ovi sastanci su imali svoj konkretan ishod pa je Pavle dobio instrukcije za formiranje nove formacije zvane Crnogorski dobrovoljački korpus. Dobio je i čin potpukovnika ali i, prema više istorijskih izvora, Orden gvozdeni krst. Zanimljiva je činjenica da je nešto malo ranije, isti čin dobio i od Draže Mihailovića odnosno kralja Petra.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051315054_8ec077f260f39460ace1176ce3d96c5bf8d7f8052e4f6a78f1e029c09a417c82.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051315054_8ec077f260f39460ace1176ce3d96c5bf8d7f8052e4f6a78f1e029c09a417c82" data-rendition-name="original" width="900" height="1600" loading="lazy" alt="isjecak iz novina"> </figure>  Po povratku u Crnu Goru, vjerno služi svojim novim prijateljima. Već sredinom 1944. godine zbog Pavlovog nezadovoljstva novom funkcijom, koju mu je namijenio Draža Mihailović, počinju i prvi nesporazumi između, do tada, dva bliska saradnika. Nakon toga, kad su krajem 1944. crnogorski četnici i njihovi njemački saveznici zbog uspjeha NOB morali napustiti Crnu Goru ili kako oni kažu “krenuli u susret saveznicima” dok su ih, gađajući fašiste ti isti saveznici svakodnevno bombardovali, došlo je do razdora u četničkom pokretu. Opcija koju je zastupao Pavle bila je da u Sloveniji treba formirati front svih kvislinga za konačan obračun sa NOB, dok je Draža Mihailović imao drugačije ideje. Kako god, Pavlu su trebala nova savezništva koja bi mu omogućila da sprovede ovu komplikovanu kombinaciju, odnosno dođe do Slovenije. Ko zna kako i ko zna kojim putevima sudbine ali je došlo do sporazuma sa miljenikom i saradnikom ustaškog poglavara, Sekulom Drljevićem. Da, sa istim onim Sekulom kome današnji fanovi Pavla Đurišića pripisuju autorstvo nekim stihovima crnogorske himne, i zbog čega je, kako kažu, ne mogu prihvatiti kao svoju. Uglavnom, Pavle nije imao tih problema pa je sklopljen dogovor koji je Drljevića učinio vrhovnim, a Pavla vojnim komandantom nove formacije koju su nazvali Crnogorska narodna vojska. Tako je jedan uspio ostvariti svoj politički san, a drugi našao formulu da posredno sklopi pakt sa ustaškom tvorevinom NDH čije gostoprimstvo mu je bilo neophodno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051315058_ef452818bcffb816cd80770c2dbf8a423ee6a65096aa907c28a1fb431902b020.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051315058_ef452818bcffb816cd80770c2dbf8a423ee6a65096aa907c28a1fb431902b020" data-rendition-name="original" width="831" height="835" loading="lazy" alt="Crnogorski četnici u Zagrebu"> <figcaption>Crnogorski četnici u Zagrebu(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Kako je ovaj sporazum doživljen u četničkoj Vrhvonoj komandi svjedoči dokument odnosno raspis koji Draža Mihailović 23. marta 1945. šalje potčinjenim komandantima: “Prema dobivenim obavještenjima...Pavle Đurišić izvršio je formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi... Izvesni delovi trupa Crne Gore i Staroga Rasa sa ustašama poseli položaj oko Karaule i bacaćima tuku drum... Crnogorci će ući u sastav Pavelićevih snaga pod komandom Sekule Drljevića...” Nakon mnogo nadmetanja, podmetanja i nadmudrivanja, te Pavlove ideje da ne poštuje određene rute za kretanje kroz ovu državu, desila se bitka na Lijevče Polju što nas vraća na početak ove priče i nadahnutog govora mitropolita i ode “velikom junaku nepobjedivog karaktera.” Dozvoljavamo razlike u shvatanju i percepciji pojma karakter, ali je prilično teško, pa makar to pokušao i sami mitropolit SPC, prihvatiti osobu koja je imala saradnju sa svim akterima ratne drame u Drugom svjetskom ratu kao karakternu. Sa ustanicima, italijanskim fašistima, njemačkim nacistima i svim njihovim pomagačima. A naročito je teško karakter pripisati osobi koja se predstavljala kao zaštitnik srpskog naroda, a onda napravila pakt sa ustašama koji su svirepo pobili stotine hiljada svih onih koji im se nijesu sviđali, od kojih ubjedljivo najviše tih istih Srba. Da je mitropolit rekao da je Pavle Đurišić jedinstvena ličnost, to bismo aspolutno mogli prihvatiti jer ne znamo za aktera Drugog svjetskog rata koji je aktivno sarađivao sa svim stranama, pa i sa “krvnicima svog naroda” Ali kako pjesnik reče “kažu ukus je karakter, a karakter sudbina”. Za kraj prvog dijela ove priče dugujemo epilog. Pakt Drljević - Đurišić je zaista bio sudbonosan za obojicu. Prvi je, nakon Lijevča Polja, u proljeće 1945, sa svojih otprilike 150 saradnika završio u Jasenovcu, a njegova vojska je opet priznala Drljevića za komandanta i stigla do Slovenije. Drugog su, nešto kasnije, sustigli oni koji mu nijesu mogli oprostiti Pavlovu smrt i poslali ga na neki bolji svijet. Ovaj tekst je napisan na osnovu više istorijskih izvora, odnosno dokumenata koja su objavljena u knjigama: Nikola Milovanović, “Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, prvi dio”, Beograd 1984. Nikola Milovanović, “Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, drugi dio”, Beograd 1984. Radoje Pajović, “Pavle Đurišić”, Podgorica 2005. Vlado Marković, Radoje Pajović, “Saradnja četnika sa okupatorom u Crnoj Gori”, Cetinje 1996.&nbsp; Branislav Kovačević, “Stradanje crnogorskih četnika”, Podgorica 2005. Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I, Beograd 1945. I drugim relavantnim izborima

Portal ETV

Je li Pavle Đurišić junak nepobjedivog karaktera?

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Siniša Adamović

Duhovi prošlosti ugroženog Srbina

U Crnoj Gori se posljednjih godina u političkom i javnom prostoru često govori o navodnoj potrebi „povratka Crnoj Gori dinastije Petrovića“, odnosno Crnoj Gori 19. vijeka, tadašnjim tradicionalnim shvatanjima i vrijednostima. Zato se slobodno možemo zapitati – kako bi knjaz Nikola odgovorio na aktuelnu ponudu megainvesticije Mohameda Alabara čiji je preduslov da bi ulcinjsku Veliku plažu sa zaleđem na sljedećih 90 godina preuzela firma ovog kontroverznog biznismena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata? Sudeći prema bogatim izvorima koje su ostavili češki poznavaoci Crne Gore s kraja 19. i početka 20. vijeka, u kojima nalazimo neke zanimljive istorijske paralele sa aktuelnim događajima i debatama, odgovor crnogorskog suverena bio bi jasan, jednostavan i nedvosmislen. &nbsp;
Brojni češki putopisci koji su posjećivali Crnu Goru u decenijama između Berlinskog kongresa i Prvog svjetskog rata obožavali su Ulcinj. Pored nadahnuća burnom istorijom, prirodnim ljepotama i mješavinom kulturnih uticaja kojima ih je opčinjavala najjužnija opština tadašnje crnogorske monarhije, po pravilu su izražavali mišljenje da će grad sa svojom okolinom, ukoliko se bude razvijao na pametan način, postati omiljeno evropsko lječilište i ljetovalište.
Ipak, češki autori s kraja 19. i početka 20. vijeka su se čvrsto nadali da će razvoj grada kao turističke destinacije ostati u rukama tamošnjeg stanovništva i pod kontrolom crnogorske države. Vratislav Černi (Černý, 1871-1933), jedan od najznačajnijih českih poznavalaca Crne Gore s početka 20. vijeka koji je u Ulcinju boravio nekoliko puta, u tekstu "Slovenska morska banja na Jadranu" iz 1911. rezimiraao je tipičan pogled čeških putnika sljedećim riječima: „Kad bi prazne kuće kojih je u gradu dosta neka poduzetna ruka uredila, otvorila dobre restorane i vlada pomogla s organizovanjem društvenog života, vaskrsnuo bi Ulcinj iz učmalosti i vjerujte, ne bi bilo ljepšeg banjskog mjesta na cijelom Jadranu…“ Istovremeno je upozorio da uprkos velikom potencijalu ulcinjskog kraja ne bi trebalo „ovaj čarobni dio zemlje prepustiti na milost i nemilost tuđeg poduzetništva i poplavi stranaca.“ &nbsp;
Zanimljivo i danas opet aktuelno svjedočanstvo o jednoj planiranoj megainivesticiji uz pomoć krupnog stranog kapitala koja je prijetila da potpuno promjeni karakter Ulcinja i njene okoline ostavio je pisac Jozef Holeček (1853-1929) u svojoj knjizi Crna Gora krajem vijeka (Prag, 1899), koja do sada nije prevedena na crnogorski. Tokom svoje druge posjete Ulcinju 1897. Holeček je uočavao skroman ali ipak očigledan napredak u razvoju turističke infrastrukture u odnosu na svoju prvu posjetu 1882. godine, kada je u spartanskim uslovima spavao „zajedno s Turcima i Arbanasima“ u lošim higijenskim uslovima. Nepune dvije decenije kasnije, smjestio se u urednom i čistom hanu koji je vodio ugostitelj Tanas Cilinder, po Holečeku jedan „čudan produkt balkanske mješavine – Grk rođen u južnoalbanskom gradu Elbasanu, po nacionalnosti danas Srbin i po državljanstvu Austrijanac.“
Kao i drugi češki pisci, Holeček je u svojoj knjizi naglasio da je Ulcinj, kao grad s najboljim položajem na cijelom Jadranu i odličnom klimom, preodređen da postane prirodno lječilište. Međutim, crnogorska vlada u to vrijeme objektivno nije imala dovoljno finansijskih sredstava da bi mogla pokrenuti razvoj grada u poželjnom pravcu. Na Cetinju se prema Holečeku u vrijeme njegovog boravka pojavila ideja da bi Ulcinj mogao postati pomorsko ljetovalište uz pomoć jednog akcionarskog društva. Češki pisac je ljudima koji su razmišljali o ovoj ideji tokom ličnog susreta odlučno rekao bi od ove zamisli trebalo odustati, zato što je pretpostavljala učešće stranog kapitala i služila bi prije svega tuđim investitorima i gostima. Prema mišljenju češkog autora, Crnogorcima je na žalost tuđa ideja jednog postepenog, smišljenog i dugogodišnjeg razvoja i sve bi radili „en gros“ – uveliko i odmah, odnosno – ili nešto veliko ili ništa.
Češki pisac istovremeno donosi svoje svjedočanstvo o jednom drugom, mnogo bombastičnijem pokušaju razvitka Ulcinja uz pomoć inostrane „investicije vijeka“, koji se desio krajem 90-ih godina 19. vijeka: „Prije nekoliko godina Ulcinj je postao zanimljiv jednom međunarodnom kockarskom društvu. Ponudili su knjazu Nikoli 3 milona, ukoliko bi im dao dugoročnu koncesiju da u Ulcinju naprave svjetske kockarnice i sve što sa za njih veže. Do godine ili dvije Ulcinj bi se potpuno promjenio. Male kućice bile bi srušene, na njihovom mjestu nikli bi veliki hoteli i palate, na brežuljcima iza grada prostirali bi se parkovi i šetnjice, između njih sijali bi mermerni ljetnikovci. Bogati stranci otkrili bi i ulcinjsku ravnicu. Kupovali bi njene dijelove, gradili bi na njima ljetnje rezidencije, oko kojih bi cvjetali bajkoviti vrtovi. Čitav kraj bi oživio. Čak iz prekomorskih zemalja u Ulcinj bi dolazili rasipnici i trošadžije, bogati i oni koji bi to htjeli bez rada postati, tražeći ovdje svoju šansu. Crnoj Gori otvorio bi se izvor prihoda od kojeg bi i budala mogao da napuni džepove.“
Holeček dalje upozorava na težak ekonomski položaj Crne Gore, kojoj je tada falio osnovni investicioni kapital da bi se mogla brže razvijati. Bez njega se morala obraćati u inostranstvo, često u ponižavajućim uslovima: „Prošle godine Beč i Berlin Nikoli su onemogućili zajam od milion franaka, koji je dogovorio u Milanu, zato što Crna Gora navodno spada u sferu ekonomskih interesa Beča i Berlina (…) i Italija ne bi trebala da se tamo upliće, da ne bi rizikovala ekonomski rat s Bečom i Berlinom. Ukoliko bi Crna Gora dala Ulcinj u dugoročni zakup, ne bi dobila samo milion, nego tri miliona i to tri miliona koje ne bi morala da vrati kao dug nego bi ostali njenim vlasništvom. Što bi s takvim ogromnim kapitalom mogao napraviti jedan mudar vladar poput knjaza Nikole!“
Ali Nikola je ideju kockarske megainvesticije i ponuđene milione za zakup Ulcinja, obavještava Holeček, odlučno odbio. Glavni razlog je prema češkom piscu predstavljala knjaževa težnja da njegovi sugrađani sami nauče da rade i da u ekonomskoj sferi očuvaju nezavisnost isto kao što su je uspjeli sačuvati u sferi politike. Knjaz Nikola, kaže Holeček, „želi da njegova zemlja bude uvijek zemljom njegovog naroda, gdje će stranac, ukoliko dođe kao prijatelj, biti dočekan kao dobrodošao gost, ali gdje gospodarom neće biti niko drugi osim Crnogorca. Želi da junački moral crnogorski ostaje sačuvan od dodira s kosmopolitskom demoralizacijom. Pomenuto odbijanje predstavlja jedno od najljepših djela Nikoline vladavine,“ zaključuje češki pisac.

Šta bi knjaz Nikola odgovorio Alabaru?

Dok Aleksandar Vučić proslavlja Dan pobjede nad fašizmom u Moskvi, u gostima kod Vladimira Putina, Hitlera našeg doba, njegova dvorska svita u Srbiji takođe obilježava praznik, mada nikome nije jasno zašto. Odavno je obilježavanje ovog svijetlog datuma pretvoreno u farsu, otkad su Srbiju zajahali duhovni i ideološki potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani okupatora. Tradicija ruganja antifašizmu, poglavito Narodno-oslobodilačkom pokretu koji je porazio naciste i njihove sluge, nastavljena je i ove godine.
Kao i svake godine, i sada su zvaničnici prvo oskrnavili Spomen kompleks “Groblje oslobodilaca Beograda”. Predsednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski, kao i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko položili su vence na spomenike onih koji su dali živote u borbi protiv fašizma. Njima su se pridružili i takozvani “studenti koji žele da uče”, izdajnici svojih kolega koji se bore za slobodu, pravdu i demokratiju, za iste one ideale za koje su se borili i oni koji počivaju na Groblju oslobodilaca.
Potom je uslijedila šetnja Besmrtnog puka do Trga Republike, što je običaj uveden prije nekoliko godina. Tačnije – presađen iz matuške Rusije. Pošto su naši revizionisti, zakleti protivnici partizana i ostalih antifašista, temeljno izbrisali sjećanje na naše autohtone antifašističke tradicije, sa posebnim naglaskom na komuniste i partizane, ostalo im je jedino da uvoze lažnu tradiciju iz Rusije, zemlje koja danas djeluje slično kao Treći Rajh vo vremja ono. Kod nas se predstavnici vlasti ponašaju kao da je taj Besmrtni puk neka dugovečna tradicija, kao da potiče iz davnih dana, a zapravo se radi o novotariji.
<h2>Uvoz običaja iz Rusije</h2>
Besmrtni puk je nastao u Tomsku 2011. godine na inicijativu trojice novinara – Sergeja Lapenkova, Sergeja Kolotovkina i Igora Dmitrijeva. Po riječima istoričara Milana Subotića, ideja te manifestacije je bila da građani “nošenjem fotografija svojih umrlih predaka simbolično potvrde njihovo prisustvo u slavljeničkoj koloni”. Nešto kasnije, Putinov režim je preuzeo ovu građansku inicijativu, pa je Besmrtni puk preinačen u militarističku manifestaciju koja slavi moć Rusije i njenog gospodara. A onda su se srpske sluge ruskog hazjajina dosjetile da svoje podaništvo pokažu i uvozom Besmrtnog puka, manifestacije koja slavi ideologiju ruskog imperijalizma, što je u dijametralnoj suprotnosti sa antifašizmom. Kad pogaziš sopstveni antifašizam, normalno je da se ponašaš vazalski i kvislinški, kako drugačije.
Na čelu kolone stajali su ambasador Rusije i srpski ministri, među njima i osvjedočeni ultranacionalisti Nikola Selaković i Milica Đurđević Stamenkovski. Aleksandar Bocan-Harčenko je predstavnik države koja upravo sprovodi genocid u Ukrajini, masovno ubija civile, diči se pokoljima nevinih, sravnjuje gradove sa zemljom, zatire sve pred sobom, ukratko – ponaša se slično kao nacistička Njemačka. Teško je pronaći adekvatniju osobu za povorku koja slavi antifašizam, pošto su nacisti iz Drugog svjetskog rata mrtvi.
Doduše, vlast je u namjeri da oskrnavi praznik posezala i za radikalnijim rješenjima, pa je tako prije koju godinu Besmrtni puk u Nišu predvodio osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević. Njega su izabrali silom prilika, jer su Gebels, Gering, Himler, Hajdrih i slični nacistički zlikovci bili opravdano odsutni.
<h2>Zabranjeno pominjanje partizana</h2>
Da čitava manifestacija bude još apsurdnija, pomenuti ministri su poznati kao vatreni obožavaoci svih mogućih srpskih ratnih zločinaca iz devedesetih godina, kao i cijelog velikosrpskog projekta koji je iza sebe ostavio etnički očišćene teritorije, spaljena sela, porušene gradove, desetine hiljada mrtvih, milione raseljenih, silne masovne grobnice, neizmjernu patnju, jad i pustoš. Baš kao i fašizam u Drugom svjetskom ratu.
Nepotrebno je napominjati da su Vučićevi saradnici listom pristalice rehabilitacije kvislinga. Revizionisti, mrzitelji partizana, duhovna čeda četnika i ostalih kolaboracionista proslavljaju Dan pobjede nad svojim ideološkim istomišljenicima – zaista djeluje kao nacrt za neku dramu apsurda.
Kao i svake godine, i ove su funkcioneri izgovarali bezlične, besmislene izjave koje dodatno potcrtavaju svu bizarnost čitave predstave. Tako je, na primjer, Ana Brnabić proslovila kako “Dan pobjede nad fašizmom obilježavamo sa ponosom, dubokim poštovanjem i zahvalnošću prema svima koji su se borili za slobodu, pravdu i dostojanstvo čovjeka”. A ko su ti svi koji su se borili za slobodu? Kako se zvao njihov pokret? Imaju li ti ljudi neka imena?
Političari se brižljivo čuvaju da nijednom riječju ne pomenu partizane, Narodno-oslobodilački pokret, Josipa Broza Tita, Koču Popovića, Peka Dapčevića, nekog od nebrojenih narodnih heroja, bilo koga ko je zaista oslobodio Srbiju i Jugoslaviju od fašizma. Neupućeni posmatrač sa strane iz onog što političari govore nikada ne bi mogao da zaključi ko se to borio protiv fašizma i ko je oslobađao zemlju. Ako bismo slijedili zvanični narativ, zasnovan na istorijskoj reviziji, ispalo bi da su Draža Mihailović, njegovi četnici i Crvena armija porazili fašizam, a da su im u tome eventualno pomogli Milan Nedić i Dimitrije Ljotić.
<h2>"Uz maršala Tita, junačkoga sina"</h2>
Zato ne čudi što muzičkim dijelom proslave dominiraju pjesme kao što su “Marš na Drinu”, “Vostani Serbije”, “Ovo je Srbija” ili “Tamo daleko”. Kakve veze imaju te pjesme sa Narodno-oslobodilačkom borbom, antifašizmom i Drugim svjetskim ratom, to ni najvispreniji istoričar muzike ne bi umio da objasni. Važno je samo da se ne čuju pjesme koje su pjevali partizani, borci protiv fašizma, kojima bi ovaj praznik trebalo da bude posvećen. I bez kojih praznika ne bi ni bilo.
Nikako da čujemo neke stihove kojima su se bodrili borci protiv nacističkog okupatora i njegovih slugu. Na primjer: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana, slavu borbe pronose”, ili “Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan. Bež'te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan”, ili “Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest’, mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto stiskamo pest”, ili “Sred pušaka bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras”, ili “Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug! Koraci tutnje u napad, naprijed uz druga je drug! Naprijed sve bliže i bliže, čuje se koraka bat! Glas miliona se diže, dole fašizam i rat!” Te pjesme su izbrisane iz kolektivnog pamćenja, zajedno sa onima koji su ih pjevali. Kao da onih 800.000 partizanskih boraca i borkinja na čelu s Titom nikad nijesu ni postojali.
Dobro, ne treba biti previše kritičan prema nevoljnim slavljenicima Dana pobjede nad fašizmom, koji su prinuđeni da kiselih lica obilježavaju praznik koji bi najradije izbrisali iz istorije. Imali su oni i mnogo crnjih i gorih prestupa. Prije četiri godine su naši vrli antifašisti uspjeli da Dan pobjede nad fašizmom obilježe pjevanjem ljotićevskih pjesama iz zbirke dobrovoljačke lirike “Tvrđava”, objavljene tokom Drugog svjetskog rata. Na sceni Narodnog pozorišta orile su se popjevke pokojnih fašista iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, koje je sa ekrana smještenog iza pojaca pomno slušao čuveni borac protiv fašizma Draža Mihailović.
<h2>Neznani junaci</h2>
Do kakvog nonsensa može da dovede negiranje i falsifikovanje prošlosti najbolje je pokazao premijer Srbije Đuro Macut. Za razliku od kolega koji su se bar obreli na pravom mestu, predsjednik Vlade je potpuno zalutao, pa se našao na Avali, gdje je položio vijenac na Spomenik neznanom junaku. Kakve veze ima taj spomenik sa Drugim svjetskim ratom i pobjedom nad fašizmom? Nikakve.
Spomenik je posvećen žrtvama balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, Ivan Meštrović ga je napravio 1938. godine, prije okupacije i borbe protiv fašizma. Otkud onda Macut na Avali? Kako je uspio da pobrka ratove? Odgovor je jednostavan – da ne bi morao da oda počast omraženim partizanima, te da bi pobjedu nad fašizmom izmjestio iz istorijskog konteksta, prevashodno jugoslovenskog, i upisao je u tradiciju srpskih oslobodilačkih ratova.
Brisanje partizanskih, komunističkih, antifašističkih i socijalističkih tradicija u Srbiji traje već decenijama. Na kraju smo stigli u apsurdnu situaciju da se partizani ne pominju čak ni prilikom proslavljanja praznika za koje su sami zaslužni, kao što su Dan pobjede nad fašizmom ili Dan oslobođenja Beograda. Mladi naraštaji su sistematski indoktrinirani lažnim nastavnim programima, njima partizani i njihova borba ništa ne znače. To je vidljivo i u studentskoj pobuni, nema parola, pjesama, ikonografije koji bi podsjećali na partizane, dominiraju nacionalni motivi, potekli iz ideologije koja je uvijek stvarala ovakvu državu protiv koje se studenti bore.
Tito, Koča Popović, Ivo Lola Ribar, Nada Dimić, Đuka Dinić, Sava Kovačević, Lepa Radić – nisu više narodni heroji, već neznani junaci. Dok takvo stanje traje, dok srpsko društvo ostaje pogruženo u revizionizam i falsifikovanje prošlosti, dok nam vlada ideologija koju su partizani porazili – nema mnogo smisla da obilježavamo 9. maj. Više bi nam priličilo da slavimo Dan pobjede nad antifašizmom.

Kako su partizani postali neznani junaci

Dok civilizacija slavi pobjedu nad fašizmom, njeni antipodi diljem svijeta, a među njima i crnogorski režim, na čelu sa Srpskom crkvom, slavi fašizam. Slavi zločinca i odlikovanog saslužitelja nacista Pavla Đurišića. Koljača, u čijoj ćete zločinačkoj biografiji čitati o masovnom pokolju muslimana u Drugom svjetskom ratu, i naći podatak da je za svoje ratne zasluge Đurišić odlikovan Hitlerovim „Gvozdenim krstom”. Paradoks je da pobjedu nad fašizmom pompezno i megalomanski proslavlja Putinova Rusija, čija je parada na Crvenom trgu neodoljivo ličila na samit svjetskih diktatora. Putinova Rusija koja je godinama unazad simbol fašizma, odavno otuđena od sopstvene tradicije iz Drugog svjetskog rata. Fašizam je, znate, i kad najveće žrtve fašizma i žrtve Holokausta, ubiju 50000 ljudi u Gazi. Kad se žrtva preobrazi u dželata. Ne znam da li je moje poimanje fašizma u saglasju s rječnicima i leksikonima stranih riječi i izraza, ali sve to zaista jeste fašizam, i to u svojoj najmračnijoj manifestaciji.
Kad govorimo o Crnoj Gori, čini se da je Amfilohije Radović ipak bio u pravu kad je neumorno beśedio o „brozomori”. Dakako da je značenje „brozomore” o kojoj je mantrao Amfilohije Radović drugačije od prirode brozomore od koje danas patimo. No, raznorodnost tumača i različita semantika ne utiču na aktuelnost Amfilohijevih jezičkih bravura. Kao da se sistematski nastoji izmijeniti, i poput parčeta gline preoblikovati kolektivno pamćenje Crnogoraca. Nekad na čelu štafete, danas na čelu kamarile čija je meta Josip Broz Tito, nalazi se Jovan Markuš. Ovaj nekad Titov idolopoklonik, odani i do kosti lojalni član Saveza komunista Jugoslavije, i partijski predśednik Opštine Cetinje, a od početka ratnih 90-ih osvjedočeni velikosrpski šovinista, Arkanov intimus, rab Božji (koji je nakon katarze AB revolucije spoznao svetosavlje), i bez sumnje decenijama najveći trovač crnogorskog javnog prostora, neumorno i monaški posvećeno nam otkriva istinu o Titu.
Ili, kako ga ovaj negdašnji vjernik SKJ označava, istinu o – unesrećitelju Crne Gore. I nije Markuš sam u tome. Vučićeve propagandne tabloidne platforme jazbina su iz koje Markuš emituje gomilu laži o ideologiji, koju je, dok je to bilo na cijeni, s jednakom strašću branio. Toliko se govori i piše o Titu, da se lako može steći utisak da je „Slučaj Tito“ važniji od parastosa ratnim zločincima i oreola herojstva i mučeništva, koji se plete nad glavama četničkih ubica. Pa se mi danas pitamo je li Tito bio antifašista? Je li Tito zapravo uopšte i bio potreban? Je li Tito bio zločinac? Medij koji je bio ekskluzivni i krovni sponzor tzv. litija i borbe za slobodu, organizuje okrugle stolove o tome ko su bili zločinci u Drugom svjetskom ratu.
Popovi Srpske crkve i ostali politički eksponenti ravnogorske doktrine krv na rukama Pavla Đurišića pravdaju riječima – i drugi su činili zločine. Zaista? Drugi su oni koji su Jugoslaviju spasili smrti? Drugi su oni koji su prije jugoslovenske borbe protiv fašizma odlazili na Španski front, kako bi se borili protiv zločinačkih falangi Franciska Franka. Koji je, između svih ostalih, ubio i pjesnika Federika Garsiju Lorku. Zapisano je da je Lorka „1936. odveden na mjesto zvano Baranko de Visnar, zajedno s trojicom anarhista – i tu je strijeljan. Streljački vod je, prema priči očevidaca, svoj bijes iskalio i na mrtvom Lorkinom tijelu, pljujući po njemu dok su ga bacali u neobilježenu zajedničku grobnicu“. Mnogi „drugi“ su i komunisti ranjeni u Španiji, a među njima Peko Dapčević i Veljko Vlahović.
To su valjda „drugi“. Identičnim narativom, kojim danas relativizuju, odnosno slave lik i nepočinstva Pavla Đurišića, isti su poricali genocid u Srebrenici, i tad slavili osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Već viđeno, već proživljeno. Ništa novo na obalama našeg „Mrtvog mora“.
I Titovo i nasljeđe cijelog antifašističkog pokreta mi smo pretvorili u prah i pepeo. I to nije Titov grijeh, već naš. Mi nijesmo bili kadri da sačuvamo i odbranimo nasljeđe, i sve ono zbog čega su partizani krvarili i ginuli. Ako mene pitate, Tito je zaslužio spomenik u svakom crnogorskom gradu. Baš zbog Jovana Markuša i njemu sličnih, koji bi, kad bi to mogli, istoriju pisali iznova, i svojim je lažima okrenuli naglavačke, kao što su i vlastite biografije. I zbog onih koji žele izmjestiti Titov spomenik u Podgorici. Naročito zbog njih. I zbog gradonačelnika Podgorice, koji učestvuje u tzv. Markovdanskoj litiji, čekajući ishod glasanja o izmještanju Titovog spomenika u Podgorici, jer, kako nam saopštava gradonačelnik, on tu ne bi ništa dirao, ali ako većina odluči drugačije onda će Titov spomenik zadesiti neizvjesna sudba, možda baš nalik onoj tragične „Kupačice“. A većina u gradskom Parlamentu je, znate, vrlo privržena Titu i tekovinama antifašizma. Zato, o budućnosti njegovog spomenika ne treba ama baš nimalo brinuti.
Elem, u jeku slavljenja četničkih koljača, besprizornog istorijskog revizionizma, čuvari planina, brda, čempresa i plaža, leleču nad počivšom Crnom Gorom, za čiju su raku svi oni iskopali bar po grumen zemlje. Isti oni koji su nekad za slobodu položili i život na žutim stranicama Vijesti, a onda hrabro odlučili još koji put poginuti na svojim privatnim portalima, normalizujući ono nad čime danas rone krokodilske suze. I sve to dok režimski Javni servis, s režimskim i nezakonitim direktorom na čelu, ćuti na golu mržnju koja kulja iz usta crkvenih prvaka. Sve to dok partije vlasti u tišini aplaudiraju rehabilitaciji monstruma Pavla Đurišića, a u sebi sriču: „Slava mu“. Sve to dok nam Gojko Perović tumači odu ubicama, autora Joanikija Mićovića, i dok nam Mićovićev jezik mržnje prevodi u jezik ljubavi, jer, nije do pisca, do nas je neukih, koji pohvalu ubici Đurišiću čitamo u krivom ključu.
I jeste do nas. Jer pamtimo taman koliko Tihomir Dragaš i drugi glasnogovornici PES-a, koji su nalik Kafkinom junaku, zanoćili kao DPS, a probudili se kao PES. Mrzeći ono što su bili. Mrzeći bivše sebe.

Paralelna istorija

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?

Slobodan Jovanović

Što je to u biografiji Pavla Đurišića herojsko i junačko?

10.05.
15:50h
Vučem neku tjeskobu, vučem je, u meni je, guram stid pred sobom. Nikako da pristanem sve da odbacim i pazim svoga posla, pred neuređenim, nekompetentnim narativima dijela vlasti, koji obnašajući istu pokazuju tupavu, mrzilačku zlovolju. Čiji postupci determinisani averzijom prema subjektu, brukaju samu državu.
Sve neprijatne misli, neizbježna pitanja, nijema čuđenja, sputavaju me da se iz nemoći kao građanin nasmijem establišmentu, u kojem, očito, neki efemerni likovi brukajući vlasti, ispoljavaju prapotopsku glupost garniranu nezrelostima.
Pozoveš nekoga za dan, kakav je državni praznik, a onda se presabereš i na memorandumu Vlade napišeš da je prvi poziv sa sve memorandumom nevažeći i dodaš da primalac računa da nije ni poslat.
Šaljući tu poruku-poslao si sledeću:
1. Računajte građani da bulevar Jaz - Tivat, ne radi onaj ko radi i biće mu zabranjeno.
2. Kad se vozite autoputem, kojim se mi u inat ne vozimo, računajte da ga nije radio ko jeste, ako računate da ipak jeste - oburdaćemo ga.
3. Milione poreza koje plaša subjekat-primalac obavještenja, Uprava prihoda računa da nisu uplaćene jer mi taj novac inače ne koristimo.
4. Ne računajte da djeca idu u skolu "Novka Ubović", jer ona ne postoji, a ako mislite da ona postoji, ispišite ih. Jer će Vlada školu porušiti.
5. Ako neko igra u najboljoj maloj dvorani na Balkanu, pored Morače, ili neko tamo ima koncert ralunajte da niko tamo ne igra, niti pjeva. Zatvorićemo je ili ćemo je sravnati sa zemljom.
6. Ako neko šeta po njihovom parku, računajte da ne šeta.
7. Sve ceste, puteve, tunele, bulevar Tuzi - Podgorica, smatrajte nepostojećim. A ako ih vidite - loše vidite.
Ništa ne postoji, samo naši hipotalamusi koje je teško izgraditi, dograditi, proširiti. Čak i porušiti.
Takav materijal.
P.S. Ako se jedna moja intimna nada ne može dogoditi po Zakonu vjerovatnoće, dogodiće se po nekom drugom.
P.S.2 Nigdje kao U Crnoj Gori političari ne mrze, preziru, ponižavaju dio stanovništva, neke ljude, a da izgleda kao da im je do svih građana najviše stalo.

Nevažeći poziv

Rukometaši Crne Gore će na EHF Euru 2026. u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj u grupi "D" igrati protiv selekcija Slovenije, Farskih Ostrva i Švajcarske. Mečeve će igrati u Berumu kod Osla.
U glavnu rundu, gdje bi nas čekalo ukrštanje sa ekipama iz grupa "E" i "F", ići će dvije najbolje plasirane selekcije.
Raspored svih grupa ( napomena - žrijeb je u završnici)
Grupa "A" (Herning): Njemačka, Španija, Austrija, Srbija.
Grupa "B" (Herning): Danska, Portugal, Sjeverna Makedonija, Rumunija.
Grupa "C" (Berum): Francuska, Norveška, Češka, Ukrajina.
Grupa "D" (Berum): Slovenija, Farska Ostrva, CRNA GORA, Švajcarska.
Grupa "E" (Malme): Švedska, Hrvatska, Holandija, Gruzija.
Grupa "F" (Kristijanstad): Mađarska, Island, Poljska, Italija.
Preliminarna faza takmičenja na programu će biti od 15. do 20. januara, dok će dueli glavne runde biti igrani od 22. do 28. januara. Polufinalni susreti biće 30. januara, a veliko finale u Herningu 1. februara.

„Lavovima” će na EP rivali biti Slovenci, Farani i Švajcarci

Letonska obavještajna i bezbjednosna služba (MIDD) upozorila je građane te zemlje na postojanje ruskih špijuna koji se lažno predstavljaju kao turisti i izdala smjernice za njihovo prepoznavanje.
U svom godišnjem izvještaju, koji je ta agencija objavila u utorak, piše da potencijalni špijuni mogu da se prepoznaju po neurednom izgledu, neusklađenoj sportskoj ili vojničkoj garderobi i postavljanju sumnjivih pitanja lokalnom stanovništvu.
Prema navodima letonske službe, grupe ljudi takvog opisa mogu da se nađu u blizini važnijih vojnih objekata, predstavljaju se kao humanitarni radnici ili da borave u udaljenim i zapuštenim oblastima zemlje.
Zabrinutost povodom potencijalnih špijuna raste zbog učestalih podmetnutih požara i drugih činova sabotaže u tom regionu, za koje vlade zemalja u kojima se incidenti dešavaju krive Rusiju. Moskva negira te optužbe.
Više evropskih zemalja, poput Poljske, Norveške i Finske je, zbog takvih incidenata, izdalo brošure sa savjetima kako preživjeti rat ili prirodnu katastrofu.
MIDD, jedna od tri bezbjednosne službe Letonije, pored Službe državne bezbjednosti i Biroa za zaštitu ustava, upozorila je da bi ruski saboteri takođe mogli da pokušaju da podstaknu nemire ili izvrše atentat na značajne pojedince.
Ipak, ta služba savjetuje građanima da, ako sumnjaju da su primijetili sabotažnu grupu, ne pokušavaju da se samostalno obračunaju sa njom, već da svoje sumnje prijave policiji, specijalnim službama ili vojsci.

Bezbjednosna služba Letonije upozorila građane na ruske špijune maskirane u turiste

Ministar zdravlja Sjeverne Makedonije Arben Taravari podnio je danas ostavku, nakon što je njegovo krilo Alijanse za Albance (AA) 12. maja odlučilo da napusti koaliciju “Vredi”.&nbsp;
U ostavci premijeru Sjeverne Makedonije Hristijanu Mickoskom, Taravari navodi da je funkciju ministra zdravlja obavljao “sa maksimalnom posvjećenošću, transparentnošću i osjećajem dužnosti prema građanima i državi”.
- Ovu odluku donosim nakon pažljive lične i profesionalne procjene, uvjeren da je ovaj korak u najboljem interesu i institucije i mojih ličnih principa - piše u ostavci ministra zdravlja i lidera jednog krila AA Arbena Taravarija, koje je njegova partija dostavila medijima.
Nije jasno hoće li će taj potez pratiti i drugi ministar iz te partije u vladi Sjeverne Makedonije, zamjenik premijera za dobru upravu Arben Fetai, kao i šta će odlučitu pet poslanika taravarijevog krila Alijanse za Albance, partije koja se podjelila pred prošlogodišnje parmentarne izbore.
Sa tih petoro poslanika Alijanse za Albance vlada Hristijana Mickoskog u kojoj su njegov VMRO DPMNE, albanska koalcija “Vredi” i “Znam” (Za našu Makedoniju) ima ukupno 78 poslanika u Sobranju Sjeverne Makedonije sa 120 mjesta.

Sjeverna Makedonija: Ministar zdravlja podnio ostavku i napustio vladinu koaliciju

Operativni direktor Međunarodnog aerodroma Tirana Piervittorio Farabbi saopštio je da je više od 120 hiljada putnika iz Crne Gore u prošloj godini koristilo njihove usluge zbog nedostatka direktnih linija kod nas.
- A ove godine u prvih četiri mjeseca već 40 hiljada - dodao je on na panel diskusiji “Planovi razvoja avio-saobraćaja ka glavnim destinacijama Crne Gore” u okviru prve RE:D konferencije u Crnoj Gori.
Farabbi je govorio o transformaciji koju je aerodrom u glavnom gradu Albanije doživio u proteklih nekoliko godina uz podršku privatnog konzorcijuma koji je preuzeo ovaj aerodrom. Broj putnika je sa 3,5 miliona u 2019. godini porastao na 10,7 miliona u 2023. godini, a uloženo je, kako je rekao, preko 100 miliona eura već u prvoj godini.
- Ne mogu savjetovati Vladu Crne Gore, ali je važno da bude kreativna i proaktivna. Ako zemlje ne djeluju brzo, gube vrijeme - poručio je Farabbi.
On je istakao i da države mogu sarađivati, jer se uvijek mogu primkjeniti tuđa dobra iskustva.
- Izradili smo više parkinga, proširili terminale tri puta, a Vlada je smanjila poreze sa 10 na jedan euro. Sve se utrostručilo. Nemamo jakog nacionalnog prevoznika - 80 odsto letova obavljaju low-cost kompanije. Opslužujemo 120 destinacija direktno. Planiramo dalje širenje, uključujući i duže rute. To je rezultat našeg truda i rada - kazao je on.
Istakao je da su ključne odluke uključivale otvaranje tržišta, stimulisanje low-cost kompanija, izgradnju dodatne infrastrukture i značajno smanjenje taksi, što je omogućilo eksplozivan rast.
Na konferenciji je ukazano da Crnoj Gori predstoje hitne odluke: da li će infrastruktura ostati u državnim rukama ili će biti prepuštena privatnom sektoru, i kada će to pitanje konačno biti riješeno.
Učesnici su govorili o strateškim pravcima unapređenja dostupnosti Crne Gore vazdušnim putem, izazovima koje prate trenutni sistem i potencijalima koji mogu biti iskorišćeni boljom infrastrukturnom, političkom i poslovnom organizacijom i ocijenili da budućnost crnogorskog turizma i ekonomije u velikoj mjeri uslovljena avio-dostupnošću, te da ulaganja u aerodrome, reforme u vazdušnom saobraćaju, stabilna politika i volja da se slijede uspješni primjeri iz regiona – predstavljaju ključne uslove za razvoj.&nbsp;
<h2>„Vodimo računa da linije budu profitabilne“</h2>
Tihomir Dragaš, predsjednik Odbora direktora kompanije ToMontenegro, istakao je da je dostupnost ključna tema za budući razvoj zemlje. Naveo je da nacionalni avio-prevoznik trenutno raspolaže sa dva aviona, pregovara se za treći, a jedan je u fazi "wet lease" zakupa. Tokom prošle godine, Air Montenegro je prevezao oko 500.000 putnika, što je, cijeni on, nivo iznad rekordnih godina bivšeg nacionalnog prevoznika.
Dragaš je naglasio da kompanija vodi računa da se ne otvaraju linije koje neće biti profitabilne, a najavio je i učešće na tenderu za PSO.
- Nama je aviodostupnost ekstremno važna, to je ključ svega u narednoj deceniji. Potrebna je volja - poručio je Dragaš, izražavajući žaljenje što se koncesioni tender za aerodrome nije ranije riješio. On očekuje izbor kvalitetnog koncesionara i smatra da i država, ako uloži napore i ima dobar menadžment, može uspješno razvijati infrastrukturu.
<h2>Država mora donijeti odluku o ulaganju u infrastrukturu</h2>
Predrag Hajduković, komercijalni direktor Aerodroma Crne Gore, podsjetio je da je pitanje koncesije na aerodrome pokrenuto još 2019. godine, ali da su kapaciteti već sada daleko prevaziđeni.
Očekuje se da će 2025. godine kroz crnogorske aerodrome proći preko tri miliona putnika.
On je naglasio da bez obzira na ishod tendera, država mora donijeti stratešku odluku o ulaganju u infrastrukturu. Ukazao je, kako na rizik da privatni koncesionar zanemari javni interes u korist profita, tako i na brojne koristi od eliminacije birokratije i brže reakcije na tržišne potrebe. Aerodromi Crne Gore su, podsjetio je, imali preko 52 miliona eura prihoda i 11 miliona profita u prethodnoj godini, te primjenjuju podsticajne šeme kako bi osigurali aviodostupnost.
<h2>Dostupnost - ključni preduslov za turiste i investitore</h2>
Andreas Santis, izvršni direktor NCH Capitala, ukazao je da je dostupnost ključni preduslov za dolazak turista i investitora.
- Tirana je primjer kako volja, vizija i politička stabilnost mogu donijeti rezultate. Crnoj Gori nedostaje sve to - poručio je on.
Santis je ocijenio da Crna Gora ima potencijal da procvjeta, ali da mora prestati da „izmišlja toplu vodu“, već da analizira i primijeni uspješne modele iz regiona. Prema njegovim riječima, bez jasne vizije i konkretnih ulaganja nema ni razvoja turizma ni većih stranih investicija.
<h2>Biznis zone - ključ za privlačenje stranih investicija</h2>
Profesor Fakulteta za menadžment u Herceg Novom i predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca (CUP) Vasilije Kostić je ocijenio da biznis zone postaju jedno od najmoćnijih sredstava koje lokalne samouprave u Crnoj Gori koriste za privlačenje stranih investicija.&nbsp;
- One su postale jedno od najmoćnijih sredstava lokalnih samouprava u privlačenju stranih investitora. Iskustva su povoljna, ali je modus operandi svake zone drugačiji, što govori da lokalne uprave funkcionišu po svojim prioritetima - kazao je Kostić, koji je i moderirao panel „Poslovne zone – Bijelo Polje – Nikšić – CTP – Potencijal za razvoj LDC-a“ u okviru prve RED konferencije.
Kostić je kao primjer dobre prakse naveo Irsku, zemlju koja je u prošlosti bila nerazvijena, ali je zahvaljujući mjerama vlade postala jedna od najbrže rastućih ekonomija Evrope.
- Biznis zone su u Irskoj locirane tamo gdje je najveća nezaposlenost i fokusirane su na industriju i izvoz. To bi moglo biti zanimljivo kao model i za Crnu Goru - smatra on.
<h1>Crnogorskom turizmu neophodna veća edukacija i adekvatna zakonska regulativa</h1>
Predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarko Radulović je poručio da je crnogorskom turizmu neophodna veća edukacija i adekvatna zakonska regulativa.
- Život u elitnim zonama podrazumijeva čistoću, stabilno snabdijevanje električnom energijom - to su osnovni preduslovi za razvoj turizma. Sada moramo napraviti miks svega toga. Imamo hotele, ali nam fali samopouzdanje kada je hotelijerstvo u pitanju. Naš osnovni servis je na zavidnom nivou u poređenju sa većim dijelom Mediterana, ali moramo raditi na kvalitetu usluge - rekao je Radulović.
Njegov kolega iz hotelijerstva - Žarko Rakčević, kazao je da su Crnoj Gori potrebni novi investitori, ali da niko ne može očekivati da mu se besplatno dodjeljuje zemljište za izgradnju hotela.
- Od 20 najuspješnijih hotela, 12 je u vlasništvu crnogorskih građana. Po ostvarenoj dobiti, oni su među najuspješnijima. Ipak, građani Crne Gore nemaju jednake prilike kao stranci. Učešće hotela u ukupnim smještajnim kapacitetima je mnogo manje nego u Španiji ili Italiji. Mi moramo uraditi mnogo da bismo razvili naše kapacitete - rekao je Rakčević.
On je kritikovao povećanje stope PDV-a na 15 odsto bez javne rasprave, naglašavajući da Albanija ima duplo manju stopu, kao i naknade za građevinsko zemljište.
<h2>Hoteli stagniraju, apartmanizacija preplavila Hvar</h2>
Predsjednica Upravnog odbora Sunčani Hvar Hotels, Gordana Tomičić, rekla je da hotelski smještaj čini manje od 20 odsto ukupne ponude na Hvaru, dok ostatak otpada na privatni smještaj.
- Hotelske kompanije se uglavnom bave obnovom postojećih objekata. Hotelski kapaciteti stagniraju, dok privatni smještaj rapidno raste. Proces apartmanizacije je dostigao nivo zasićenja. Destinacije sada razmatraju šta je održivi turizam - izbjegavanje gužvi i očuvanje prostora - kazala je Tomičić, dodajući da je važno da djeca mogu da žive od turizma.
<h2>Potrebna nezavisnost od politike i sistemska podrška</h2>
Suosnivač kompanije Colliers za Grčku i Kipar, Ioannis Orfanos, kazao je da se u Grčkoj ne oslanjaju na političare, već da postoji snažna asocijacija koja lobira i utiče na donosioce odluka.
„Hoteli su važniji od privatnog smještaja. Ovaj sektor mora da se razvija. Ovo nije jeftino tržište, već sofisticirano. Moramo poštovati naporan rad. Ko god misli da može kupiti nešto povoljno i bez problema, griješi. Problematični hoteli donose mnogo izazov - naveo je on.
<h3>Rezultati u Bijelom Polju i Nikšiću</h3>
Predsjednik Opštine Bijelo Polje, Petar Smolović, predstavio je iskustva ove opštine u razvoju biznis zona, ističući da je još 2018. godine definisano 18 takvih zona.
- Sve zone su sertifikovane na državnom nivou. To je kompleksan proces koji traje više od godinu dana. Zone su podijeljene na dva seta mjera podrške - na opštinskom i na državnom nivou. Kada je riječ o opštinskoj podršci, ona se ogledala u oslobađanju od taksi, dok je država izdvajala određena finansijska sredstva - pojasnio je Smolović.
Prema njegovim riječima, rezultati nijesu izostali.
- Sve ovo rezultiralo je otvaranjem desetina kompanija koje su danas među najuspješnijima u Crnoj Gori - istakao je on.
Svoja iskustva podijelio je i predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević,koji je govorio o projektu „Sunčani grad“, dijelu industrijske zone definisane takođe 2018. godine.
- Jedna od većih investicija je fabrika Noblewood za proizvodnju premium votke. Takođe, izvjesna je i investicija BIG Fashion. U svjetlu potpisivanja ugovora sa UAE, ‘Sunčani grad’ bi mogao biti dobar pilot-projekat za velike investicije. Riječ je o oko 1.000 stanova, i mi ćemo se kandidovati i u tom okviru - kazao je Kovačević.
On je istakao važnost iskorišćavanja postojećih potencijala i smanjenja administrativnih barijera koje, kako je naveo, usporavaju strane investicije.
- Stvara se utisak da ne želimo investicije, a onda se pitamo zašto ih nema. Ako je ‘Sunčani grad’ interesantan investitorima, spremni smo da razmislimo i o toj mogućnosti - zaključio je Kovačević.

Dok Tirana „leti“ - mi još čekamo koncesionara: Preko 120 hiljada putnika iz Crne Gore u 2024. putovalo iz Albanije zbog nedostatka direktnih linija

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Iako se članovi Vlade i Skupštine ne biraju po konkursu, pa nije neophodno da prilažu kvalifikacije, već je riječ o političkim funkcijama, zanimljivo je vidjeti nivo obrazovanja najviših državnih funkcionera.&nbsp; Da nijesu naročito ponosni na svoje obrazovanje, govori i činjenica da mnogi od njih u svojim biografijama uopšte ne navode fakultete koje su završili, iako taj aspekt nije nevažan, s obzirom na to da obavljaju najvažnije funkcije u državi. RADUNOVIĆ DIPLOMIRAO U 46. GODINI Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, koji se dugo bavio privatnim biznisom i imao svoju kompaniju, akademsko obrazovanje stekao je prilično kasno - diplomirao je u 46. godini.&nbsp; Završio je Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu.&nbsp; Radunović, kojem je povjeren resor koji upravlja prostornim planiranjem, urbanizmom i državnom imovinom, završio je fakultet s prosječnom ocjenom 6,36.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0" data-rendition-name="original" width="786" height="861" loading="lazy" alt="FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine "> <figcaption>FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Na diplomi, koju je Radunovićev resor poslao na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama, navodi da je na Privrednoj akademiji završio treću i četvrtu godinu studija. Na pitanje gdje je ministar završio prve dvije godine studija, iz Ministarstva su konstatovali da je pitanje - neprofesionalno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610" data-rendition-name="original" width="1262" height="418" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića"> <figcaption>ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Ekipa Portala ETV tražila je, na osnovu slobodnog pristupa informacijama, podatke i od Ekonomskog fakulteta, koji nam je odgovorio da je Radunović fakultet upisao je 1988. godine, a ispisan je 2009. Za 21 godinu, koliko je bio student Ekonomskog fakulteta, Radunović je položio pet ispita.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459" data-rendition-name="original" width="784" height="855" loading="lazy" alt="RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV "> <figcaption>RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Iz odgovora Ekonomskog fakulteta proizilazi da su Radunoviću priznata četiri predmeta sa PMF-a u Beogradu i da je položio četiri predmeta na Ekonomskom fakulteta. Ostaje nejasno kako je sa devet položenih ispita, sa prve dvije godine studija, uopšte upisao upisao treću godinu na Privrednoj akademiji u Srbiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf" data-rendition-name="original" width="1024" height="673" loading="lazy" alt="EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović"> <figcaption>EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  ĐUROVIĆ: MENADŽER TRENAŽNE TEHNOLOGIJE&nbsp; &nbsp;U biografiji, objavljenoj na sajtu Skupštine, poslanik ZBCG Dejan Đurović navodi da je diplomirao na Univerzitetu u Beogradu, gdje je magistrirao i doktorirao. Univerzitet u Beogradu je naziv je državnog univerziteta, pa je Portal ETV poslao pitanja da li je Đurović njihov student. Odgovor je bio odričan.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341" data-rendition-name="original" width="774" height="855" loading="lazy" alt="KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV"> <figcaption>KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nakon emitovanja priloga o diplomama funkcionera na Televiziji E, dobili smo u uvid u biografiju poslanika Đurovića.&nbsp; Na osnovu tih podataka, Đurović se nije obrazovao na državnom univerzitetu u Beogradu, kako to proizilazi iz njegove biografije na sajtu Skupštine.&nbsp; Osnovne, master i doktorske studije Đurović je završio na privatnom Univerzitetu Braća Karić. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880.png" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880" data-rendition-name="original" width="1044" height="778" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurović je diplomirani menadžer trenažne tehnologije na Fakultetu za menadžment u sportu-Alfa BK univerzitet, u Beogradu. Bečelor je stekao jula 2009. godine, sa navršenih 45 godina. Dvije godine kasnije, master studije je završio u istoj visokoškolskoj instituciji i stekao zvanje master menadžer.&nbsp; Doktorirao je na istom fakultetu, a naučna oblast mu je menadžment i biznis. Đurović je izabran 5. oktobra 2020. godine za docenta na Megatrendu – u Beogradu. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;