Osnivač i frontmen američkog rock benda 3 Doors Down Bred Arnold preminuo je u 47. godini nakon borbe s rakom bubrega. Članovi benda su na društvenim mrežama potvrdili ovu tužnu vijest.
- Teška srca dijelimo objavljujemo vijest da je Bred Arnold, osnivač, glavni pjevač i tekstopisac grupe 3 Doors Down preminuo u subotu, 7. februara u 47. godini života. Sa svojom voljenom suprugom Dženifer i porodicom uz sebe, mirno je preminuo, okružen voljenima, u snu nakon hrabre borbe s rakom - napisali su.
Dodali su da je on pomogao u redefiniranju mainstream rok muzike, spajajući post-grandž s emotivnim pisanjem pjesama i lirskim temama koje su odjeknule kod slušatelja.
- Bredovo pisanje pjesama postalo je kamen temeljac za cijelu generaciju, stvarajući neke od hitova 2000-ih, uključujući veliki hit "Kryptonite", koji je napisao na času matematike kada je imao samo 15 godina. Njegova muzika odjekivala je daleko izvan scene, stvarajući trenutke povezanosti, radosti, vjere i zajedničkih iskustava koja će živjeti dugo nakon scena na kojima je nastupao - istakli su u objavil.
Takođe su naveli da je iznad svega bio vjeran suprug Dženifer i da su njegova njegova ljubaznost, humor i velikodušnost dirnuli sve koji su imali sreću da ga poznaju.
- Oni koji su mu najbliži pamtiće ne samo njegov talenat, već i njegovu toplinu, poniznost, vjeru i duboku ljubav prema porodici i prijateljima. Porodica je duboko zahvalna na iskazanoj ljubavi i podršci tokom ovog teškog vremena i ljubazno moli da se poštuje njihova privatnost. Nedostajat će nam i zauvijek ćemo ga pamtiti - poručili su.
U maju 2025. godine, Bred Arnold je rekao da se ne boji nakon što je otkrio svoju dijagnozu raka bubrega u četvrtom stadiju te se zahvalio svojim obožavateljima i zamolio ih da se pomole za njega.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Kultura

Bred Arnold, frontmen benda 3 Doors Down, preminuo u 47. godini nakon borbe s rakom

ABOOK, nova platforma za audio knjige i priče koja pruža kompletno novo, imerzivno iskustvo slušanja domaćih i stranih naslova, na crnogorskom jeziku, biće dostupna od 25. februara 2026. Riječ je o projektu firme Ablest, osnovane 2024. godine sa ciljem realizacije ovog projekta Trenutno je moguće pristupiti demo verziji aplikacije pute abook.co.me Instagram stranice gdje se korisnici mogu prijaviti da testiraju aplikaciju. Za sada su u ponudi audio priče za djecu - „Djevojčica sa šibicama“, „Crvenkapa“, „Đavolov učenik“, „Mačak u čizmama“ i „Divlji čovjek“. Izvršna direktorka i producentkinja Iva Kasalica pojasnila je zbog čega su projekat započeli upravo adaptacijom bajki i priča za djecu. - Mislim da se polako gubi navika čitanja pred spavanje djeci. Djeca se odaljavaju od priča i čitanja knjiga. Svi današnji sadržaji na Jutjubu i društvenim mrežama, kojima oni već imaju pristup, im skraćuju pažnju. S druge strane, mislim da je ABOOK projekat koji zaista može da kod djece probudi ljubav prema književnosti i čitanju koju u daljem razvoju mogu da nastave da razvijaju. Moja lična inspiracija za adaptaciju narodnih bajki iz čitavog svijeta je bila zbirka „Žar ptica“ – edicija iz 60 - ih godina, koju su meni čitali kada sam bila mala - ispričala je Kasalica.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260207100236_3973731daca0c667ad5965b943128b4cf3e1463ac1aca18145bca2d4b9658f2e.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260207100236_3973731daca0c667ad5965b943128b4cf3e1463ac1aca18145bca2d4b9658f2e" data-rendition-name="original" width="496" height="957" loading="lazy" alt="ABOOK"><figcaption>ABOOK(Photo: Stop kadar)</figcaption></figure>  Osim bajki, poseban fokus u narednom periodu biće stavljen na djela crnogorskih autora. - Ovim projektom želimo da promovišemo crnogorsku književnosti i kulturu. Volimo da pratimo domaće autore, njihove knjige i njihovo stvaralaštvo, te se za sada na to fokusiramo. U daljem periodu rada planiramo da radimo i neke klasike, beletristiku i različite žanrove - istakla je izvršna direktorka. U cijelom procesu stvaranja audio knjiga učestvuju copywriter, glumci, dizajnerka zvuka i ostatak već sada uigranog tima. - Čitav proces razvoja aplikacije, snimanja, probi sa glumcima, dizajna zvuka jeste malo zahtjevan i zna da potraje, ali sve ide po planu. Pošto dolazimo iz svijeta filma imamo već dosta iskustva sa glumcima i sa čitajućim probama. Ovo sve su zanimljivi procesi gdje često radimo čitajuće probe sa svim glumcima koji rade na audio knjigama i koji imaju dosta inspiracije za razvoj uloga i interpretacije likova u pričama. U studiju budu prezanimljiva snimanja - ispričala je Kasalica. Do ideje za pokretanje ovog inovativnog projekta došao je kreativni direktor Andrija Mugoša. - Kao neko ko je odrastao na književnosti i čitanju zatekao sam sebe da slušam puno audio sadržaja i podkasta u slobodno vrijeme. Međutim, shvatio sam da u jednom trenutku to postane umarajući sadržaj i došao do zaključka da lično meni treba konkretniji i kvalitetniji sadržaj koji ću da slušam dok radim, treniram, čistim, vozim, kako bi drugačije upotpunio vrijeme. Tako smo došli na ideju da kreiramo aplikaciju za audio knjige i da sami kreiramo audio sadržaje - objasnio je Mugoša. Ukazao na je na veliki potencijal aplikacije da ljude više zainteresuje za književnost. - Problem je nedostatak pažnje koji trenutno postoji u društvu koji je uzrokovan društvenim mrežama i prevelikom količinom informacija. Mislim da je nužno da se vratimo književnosti i da su audio knjige pravi način za to. Ovo je način da zabavimo ljude nekim kvalitetnijim sadržajem - istakao je kreativni direktor. Mugoša napominje da aplikacija ima potencijale da prevaziđe granice Crne Gore. - Crnogorskoj književnosti i crnogorskom društvu je nužno da se izađe iz granica Crne Gore. Ciljna grupa naše aplikacije jeste region i naša dijaspora - dodao je on. ABOOK projekat je za sada dobio podršku od Fonda za inovacije, Ministarstva kulture i medija i Sekretarijata za kulturu Glavnog grada. Prava na jedan dio bajki otkupio je Javni servis, a Deep Mark štiti ABOOk od kopiranja i neovlašćenog dijeljenja.

Nova platforma za audio knjige dostupna od 25. februara

Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu i njihova djela, koja śedoče o njihovoj snazi, često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da je neko umro ili „preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara što bi rekli moji Cetinjani, često śetimo tek kada „pasa“ kada prođe. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih, svijetlih imena. Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. U cetinjskom i crnogorskom kosmopolitskom iskustvu umjetnost je profesija, ali i mjera trajanja i odgovornosti. Smrt slikara zato nije samo kraj duhovnog dodira s platnom, već početak njegovog trajnog dodira s vremenom. Onoga časa kada ruka stane, slika počinje da živi samostalno. Tek nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna, koja smo mimoišli, odjednom traže pogled. U njima prepoznajemo vrijeme koje je slikar nosio u sebi, prostor iz kojeg je crpio snagu i unutrašnju disciplinu da ne podilazi, već da śedoči. Smrt slikara zato ne donosi kraj dijaloga. Naprotiv. Ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više ne može biti prekinut. U tom jeziku nema objašnjenja, ali ima trajanja. Smrt u likovnoj umjetnosti nikada je tačka u kojoj se djelo odvaja od autora i počinje da egzistira kao samostalna, zatvorena cjelina. Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja, niti potrebu za završnom izjavom ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez prisustva ruke koja ih je stvorila. U tom smislu, Karailova djela funkcionišu kao memorijali egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.
Smail-Smajo Karailo, bez obzira na nagrade, državna priznanja i profesorsko-pedagoški rad, ostavlja i gorčinu onu što kao društvo za života nijesmo učinili više. Kod nas nažalost, mnogo toga počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari umjetnosti i majstori pera likovne i književne kritike Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i brojni drugi ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je uostalom, odavno, još za života, prerastao mjeru likovnih kritika. Smail-Smajo Karailo pripadao je onoj rijetkoj vrsti stvaralaca koji nijesu gradili samo opus, već su oblikovali etički prostor umjetnosti. Ova gorčina o kojoj je riječ nije optužba, već uvid u stanje društva koje se prečesto oslanja na pojedince, a prerijetko preuzima odgovornost kao zajednica. U takvom ambijentu umjetnik nerijetko ostaje prepušten sopstvenoj snazi, strpljenju i unutrašnjoj etici, dok priznanja dolaze kasno ili nedovoljno snažno. Upravo zato Karailov opus ne traži dodatna tumačenja ni sistematizacije on stoji kao cjelina koja sśedoči o jednom vremenu, ali i o granicama tog vremena.
Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost, već i samu suštinu ośećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno ishodište polazna tačka, ali i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. U tom smislu, Karailo je kroz likovnu prizmu živio na Cetinju on je bio cetinjski slikar u najdubljem, duhovnom značenju te riječi. Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail Smajo Karailo stoji prirodno i postojano ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta. Njegovo slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo ono pripada toj liniji po likovnoj formi kojom govori, po ozbiljnosti s kojom gradi sliku i po odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo. Za razliku od mnogih koji su u velikim centrima tražili potvrdu, Karailo je svoju umjetničku snagu crpio iz unutrašnje sintagme Cetinja. Upravo u tom kontrastu između ljepote Prijestonice i velikih estetskih
dometa njegovog opusa ogleda se njegova posebnost. Cetinje mu nije bilo ograničenje, već mjera ne ivica, već centar iz kojeg se njegov likovni svijet širio prema univerzalnom.
Njegovo formalno obrazovanje započinje u Umjetničkoj školi u Sarajevu, a završava se na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Ljubice Sokić. Taj put između Sarajeva, Beograda i Cetinja, je proces sazrijevanja u kojem se susretao s različitim estetikama, ali nikada nije gubio spostveni unutrašnji balans. Iz škole Ljubice Sokić ponio je osjećaj za čistoću forme, redukciju i misaonu kontrolu slike, ali je sve to preveo u lični, prepoznatljiv izraz.
Kao profesor na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, a potom i na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju, Karailo je ostvario možda i najdublju dimenziju svog djelovanjapedagošku. Njegova predavanja bila su posebna svojevrsna transmisija znanja, ali i postojani moralni i etički čin. Studente nije učio kako da budu uspješni, već kako da budu tačni prema sebi, prema slici i prema svijetu koji ih okružuje. Govorio je malo, ali je svaka riječ onu ličnu dimenziju po kojem su ga studenti prepoznavali ali i pamtili. U tom odnosu prema mladima, jednako kao i u svom slikarstvu, ostao je dosljedan rijetkoj mjeri dostojanstva onoj u kojoj autoritet ne dolazi iz pozicije moći, već iz ličnog primjera i povjerenja u istinu slike.
U likovnom smislu, njegov opus se opire lakim klasifikacijama. Karailova slika ne traži pažnju agresijom boje niti spektaklom motiva. Naprotiv, ona se obraća, slojevitošću i unutrašnjom napetošću. Njegov izraz se kreće između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gubi dodir sa stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se ne opisuje, već naslućuje. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima odnos prema prostoru Crne Gore. Krš, kamen, svjetlost i ogoljeni pejzaž kod Karaila su svojevrsni prikazi egzistencijalne kategorije. U tom smislu, njegovo slikarstvo stoji blisko onoj dubokoj ali probljeskujućoj misli Pol Sezana koji je govorio da se umjetnost ne sastoji u kopiranju prirode, već u njenom promišljanju i prevođenju u unutrašnji red. Karailo upravo taj red gradi strpljivo, bez žurbe i bez potrebe da objašnjavanjem. Karailovo stvaralaštvo može se čitati kao dug proces unutrašnje selekcije, u kojem se slika oslobađa viška da bi došla do svoje nužnosti. Njegov odnos prema formi nije bio estetska igra, već etička odluka ništa na platnu ne postoji bez opravdanja. Boja kod njega nije efekat, već stanje linija nije opis, već granica magije. U tim slikama nema potrebe za narativom, jer se značenje ne gradi pričom, već odnosima. Prostor se ne širi ka spolja, već se sabija ka unutra, stvarajući napetost koja sliku drži u ravnoteži između vidljivog i naslućenog. Upravo zato Karailov opus ne pripada trenutku, već trajanju.
Karailov značaj za savremenu crnogorsku umjetnost ne iscrpljuje se u njegovom opusu. Bio je jedan od onih rijetkih likovnih i intelektualnih stubova koji su trajali kroz više decenija bez prekida, sa unutrašnjim kontinuitetom koji se ne da lako poljuljati. Njegovo prisustvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju značilo je stabilnost, mjeru i vrijednosni oslonac u vremenu u kojem su se mijenjale paradigme, ali ne uvijek i kriterijumi. U etičkom smislu, Smail Smajo Karailo nije pravio razliku između života i rada. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha njegova posvećenost bila je istrajna i duboko autentična. U tome leži njegova trajna vrijednost u dosljednosti, u odbijanju improvizacije i u nepokolebljivoj vjernosti slici kao moralnoj obavezi.
Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali ostaje i nešto možda još važnije ostaje način. Cetinje, a s njim i Crna Gora, izgubili su jednog od svojih nenametljivih čuvara, ali su dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom. Smail-Smajo Karailo ostaje tamo đe istinski umjetnici uvijek ostaju u prostoru između slike i savjesti, između tame i svjetlosti. Njegova sjenka danas počiva tamo đe počivaju mnogi velikani Prijestonice. I dok ovo pišem, ne mogu da se ne zapitam hoće li Cetinje, a potom i Crna Gora, znati da to prepoznaju na vrijeme. Hoćemo li znati da njegovo stvaralaštvo ne „obilježimo“, nego da ga stvarno razumijemo? Jer na kraju, sve ostaje na nama. A ta misao ne uliva naročitu nadu, znajući koliko je naša kultura śećanja često površna, kratkog daha i brza u zaboravu. Smrt za umjetnika, međutim, nikada nije kraj. Ona je samo trenutak kada
prestaje da se brani od vremena. Ako je bio istinit, vrijeme mu tada više ne može ništa. Ako nije ni život mu nije pomogao. Zato Cetinje ostaje ne kao mjesto śećanja, već kao prostor u kojem se takva istina prepoznaje i traje, kao dio crnogorskog duhovnog i kulturnog iskustva. Smail-Smajo Karailo nastavlja da traje kroz svoje djelo, koje ostaje kao svjedočanstvo jedne dosljedne, etički utemeljene umjetničke prakse. U tom smislu, njegovo prisustvo nije završeno, već preneseno u prostor trajanja slike i njegovog voljenog Cetinja.
Iz bogate biografije Smaila-Smaja Karaila izdvajam:
Karailo, Smail Smajo, slikar (Cetinje, 15. XII 1940). Završio je Umjetničku školu u Sarajevu i ALU u Beogradu, u klasi prof. Lj. Sokić. Bio je prof. na NF u Nikšiću i na → Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju. Slikar neoromantičarske orijentacije. Prepoznat je po likovnoj dosljednosti, analitičkom pristupu u definisanju svakog detalja na slici i harmoničnim odnosima crvene, žute, zelene i sive, kojima stvara jedinstvene cjeline u kojima dominira jedna boja. Poštujući osnovna načela klasičnog slikarstva – kompozicijske principe, euklidovsku perspektivu, magiju svjetlosnih senzacija, modelaciju forme, opredjeljuje se za neodivizionističku tehniku slikanja – valersko toniranje čistih boja. Navedenim osobenostima formalnog sloja slike postiže optičke iluzije, koje njegovom slikarstvu daju jednu sanjarsku, bajkovitu dimenziju magičnog realizma i metafizičkog slikarstva. Svjetlost kao važan, ako ne i primaran plastički element, fluidno se rasipa prostorom, obavija i umekšava oblike, stvarajući jedinstveni vizuelno-likovni korpus. Motivski se opredijelio za figuralne kompozicije – nadrealne vizije (Narandžasta bašta, Plaža u mom vrtu, Vladičina bašta, 1970), pejzaže satkane od svjetlosti i boja (Pejzaž, 1983; Bare, 1996; Duklja) i mrtve prirode (Polica, 1980–1990). Slikama S. Karaila provijava nostalgična nota, koja animira njegovo sjenovito sjećanje na djetinjstvo. . Na njima otkriva skrivenu ljepotu prirode i tajne svijeta koje se kriju iza vizuelnog privida. Prošlost kao emotivna okosnica i sadašnjost koja se više naslućuje nego percepira oblikuju njegovo djelo koje, u širem kontekstu, pripada lirskom, fantastičnom slikarstvu. Samostalne izložbe: Galerija Grafičkog kolektiva, Beograd (1967, 1972); Moderna galerija, Titograd (1971); Gradska galerija, Ulcinj (1971); → Plavi dvorac, Cetinje (1971), Galerija „Al”, Podgorica (1998). Značajne kolektivne izložbe: Cetinjski likovni salon (1965, 1975, 1978, 1979, 1980, 1991); IV Beogradsko trijenale jugoslovenske likovne umjetnosti, Beograd (1970); „Savremena crnogorska umjetnost”, Rim, Bari; Haselt, Šarlroa, Turne (Belgija); Pariz; Zagreb (1972–1973); SLUJ, Sarajevo (1975); Skoplje (1981); „Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas”, Moskva (1981); „160 djela iz Umjetničkog muzeja Crne Gore”, Beograd (1986/87); „Savremeni cetinjski slikari”, Kostroma (Rusija, 1995) i dr. Od 1965. učestvuje na izložbama ULUS-a, a od 1981. ULUCG-a. Nagrade: Nagrada za mlade Cetinjskog likovnog salona „13. novembar”, Cetinje (1965); Velika nagrada ALU iz Fonda Rista i Bete Vukanović, Beograd (1967); Nagrada Oktobarskog salona, Beograd (1974); Nagrada Cetinjskog likovnog salona „13. novembar”, Cetinje (1980); Trinaestojulska nagrada (1986). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2012). Njegovo ime uvršteno je u antologijske preglede jugoslovenske umjetnosti XX v. (M. Protić, „Slikarstvo XX v.”, Umetnost na tlu Jugoslavije, 1982). (Preuzeti podaci sa CANU).

Smail Smajo Karailo (1940-2026): Jedan cetinjski slikar u trajnoj galeriji Crne Gore

Klavirski trio ARKUS u sastavu Nadežda Artamonova, violina, Aleksej Kurbatov, klavir i Sergej Suvorov, violončelo, nastupiće na velikoj sceni Kulturno-informativnog centra ,,Budo Tomović’’ u okviru ciklusa ,,Kamerna muzika” u utorak 10. februara u 20 sati.&nbsp;
Program koncerta obuhvata dva reprezentativna djela kamerne muzike, Klavirski trio br. 2 u e-molu, op. 67 Dmitrija Šostakoviča i Klavirski trio br. 3, op. 23 Alekseja Kurbatova, koji će ovom prilikom biti izveden premijerno u Crnoj Gori.
Klavirski trio br. 2 u e-molu (1944) Dmitrija Šostakoviča jedno je od najtragičnijih i najemotivnijih djela kamerne muzike 20. vijeka, nastalo nakon smrti bliskog prijatelja muzičkog kritičara Ivana Solertinskog, u sjenci Drugog svjetskog rata. Muzika se razvija kao put od hladne, gotovo „neljudske“ otuđenosti prvog stava, preko zlog, mehaničkog skerca i pogrebnog marša, do završnice zasnovane na izobličenom jevrejskom plesu. Taj finale nije praznik, već ples užasa i nasilja, koji se u tumačenjima istraživača i savremenika Šostakoviča doživljava kao muzički spomenik žrtvama Holokausta i ratu u cjelini.&nbsp;
Klavirski trio br.3 kompozitor Aleksej Kurbatov je napisao 2011. godine. Djelo je velikih razmjera, gotovo simfonijskog karaktera, ostvareno sredstvima kamernog ansambla. Premijerno izvođenje ovog djela u Crnoj Gori predstavlja poseban umjetnički događaj i doprinos savremenoj muzičkoj sceni.
Članovi Trija ARKUS ostvarili su zapažene međunarodne karijere kao solisti i kamerni muzičari, nastupajući u prestižnim koncertnim dvoranama i sarađujući sa renomiranim orkestrima i umjetnicima. Njihovo zajedničko muziciranje odlikuje se visokim interpretativnim standardima, stilskom preciznošću i snažnom umjetničkom ekspresijom.
Koncert Trija ARKUS prilika je da se domaća publika susretne sa interpretacijama vrhunskog kamernog repertoara, kao i sa savremenim autorskim izrazom u okviru jednog od najzahtjevnijih muzičkih žanrova.
Ulaz je besplatan.

Klavirski trio „Arkus” u KIC-u

Poslije mnogo nagađanja, ser Ijan Mekelen je potvrdio da će ponovo tumačiti ulogu Gandalfa u novom filmu iz serijala „Gospodar prstenova“ (The Lord of the Rings), pod nazivom „Lov na Goluma“ (The Hunt for Gollum).
Kao gost u emisiji „The Late Show with Stephen Colbert“, Ijan Mekelen je potvrdio da će snimanje početi u julu.
- Što je nezgodno, jer je tada dolje na Novom Zelandu zima, a nisam siguran da želim da budem napolju na vjetru i kiši… I da, stavljam šiljasti šešir i bradu i nos i obrve i brkove - naveo je on.
Film „Lov na Goluma“ (The Hunt for Gollum), koji režira i u kojem glumi Endi Serkis (Golum), smješten je u period od 17 godina između Bilbovog odlaska iz Okruga i formiranja „Družine prstena“ (The Fellowship of the Ring).
Glasine kažu da će se i Ilajdža Vud vratiti ulozi Froda, dok je Vigo Mortensen izrazio interesovanje da se ponovo pojavi kao Aragorn.
Premijera je zakazana za 17. decembar 2027. godine.

Ser Ijan Mekelen potvrdio: Vraća se kao Gandalf u novom "Gospodar prstenova" filmu

Zbog velikog interesovanja publike i rasprodate projekcije u 20 sati, igrani film „Obraz” reditelja Nikole Vukčevića biće prikazan i u terminu od 18 sati u petak, 13. februara, u digitalizovanoj bioskopskoj sali KIC-a „Budo Tomović”.&nbsp;
Riječ je o filmu koji je ostvario zapažen festivalski uspjeh, sa više od 25 međunarodnih selekcija, dvadesetak nagrada i nacionalnom kandidaturom za nagradu Oskar.
„Obraz” je film o iskušenju i ljudskosti u vihoru rata - priča o obrazu i hrabrosti, porodična drama sa snažnom antiratnom porukom po motivima istinitog događaja - „precizno filmsko ostvarenje koje evocira tradicionalne žanrove ratnog filma i vesterna (Cineuropa)”. Radnja je smještena na početak Drugog svjetskog rata i prati sudbinu progonjenog pravoslavnog dječaka čiju porodicu ubija jedinica SS Skenderbeg. Privremeni spas pronalazi u kući neznanca, ali se ubrzo ispostavlja da je njegov zaštitnik Albanac i musliman po imenu Nur Doka, u vremenu kada su ime, vjera i nacija predstavljali tanku liniju između života i smrti u tadašnjoj Jugoslaviji. Kuću Nur Doke opkoljava ista vojska koja je ubila dječakove roditelje, zahtijevajući da im se dijete preda. Domaćin se suočava s nemogućim izborom: da fašistima preda nevino dijete kako bi spasio sopstvenu porodicu — ili da se suprotstavi ubicama i dovede u opasnost sve što voli, u nastojanju da sačuva svoju ljudskost. U trenutku konačne odluke, neće biti određene samo sudbine onih pod njegovim krovom, već i samo značenje pojmova časti, hrabrosti i vjere u najmračnijim vremenima.
Glumačku postavu čine istaknuti regionalni i međunarodni umjetnici, glavnu ulogu tumači Edon Rizvanoli (Holandija), koji je za ovaj film nagrađivan na međunarodnim festivalima u Španiji, Maroku, Rusiji i Iraku. Ostale uloge ostvarili su Igor Benčina (Srbija), Nikola Ristanovski (Sjeverna Makedonija), Alban Ukaj (Bosna i Hercegovina), Selman Jusufi i Xhejlane Terbunja (Kosovo). Crnogorsku glumačku ekipu čine Aleksandar Radulović, Branimir Popović, Ana Vučković i legendarni Zef Bato Dedivanović — Joksim iz „Đekne“ Živka Nikolića — u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi. U ulogama djece nastupaju Elez Adžović, Vuk Bulajić, Merisa Adžović i Hana Pavlović, koji su za ove uloge izabrani nakon višemjesečnih kastinga i temeljne pripreme.&nbsp;
- Osam godina bilo nam je potrebno da ispričamo priču o čovjeku koji se usudio da se suprotstavi sili jačega i izabere teži put — da u sopstvenom domu zaštiti dijete druge vjere i nacije, svjesno dovodeći u opasnost živote svoje porodice. Tim činom nije sačuvao samo jedno nevino biće i obraz svoje kuće, već je pokazao ono što nas sve obavezuje: da u vremenima mraka sačuvamo ljudskost, zaštitimo slabijeg i pokažemo da je čojstvo jednako veliko koliko i junaštvo. Vođen uvjerenjem da je važno i dragocjeno svjedočiti ovakvim pričama, s radošću iščekujem domaću bioskopsku premijeru i nastavak dijaloga s publikom u Crnoj Gori i regionu - istakao je reditelj Nikola Vukčević, govoreći o svojim motivima za ovaj film.
Kulminacija festivalskog života filma dogodila se nedavno u okviru zvanične selekcije 37. izdanja Palm Springs International Film Festivala, jednog od najprestižnijih filmskih festivala u Sjedinjenim Američkim Državama. Na ovom izdanju festivala specijalna priznanja dodijeljena su Leonardu DiCapriju, Ethanu Hawkeu i reditelju Guillermu del Toru, kao i ekipama filmova „Hamnet” i „Sentimental Value”.&nbsp;
Alissa Simon, glavna selektorka festivala i kritičarka magazina „Variety”, opisala je „Obraz” kao „snažnu istorijsku dramu u kojoj humane vrijednosti nadilaze nasilje“, dodajući da „Nikola Vukčević savršeno dočarava osjećaj svijeta koji je izmakao kontroli, u kojem su standardi odbačeni, ostavljajući glavnog protagonistu pred nemogućim egzistencijalnim izborom“.
Inspiracija za film potiče iz antologijske pripovijetke „Obraz (Legenda o Nuru Doki)” crnogorskog akademika Zuvdije Hodžića, scenario potpisuju Ana Vujadinović i Melina Pota (nagrađeni u Saragosi za Najbolji scenario), uz saradnju reditelja.
Direktor fotografije je Đorđe Stojiljković, nagrađivan za ovaj film na festivalima u Italiji, Indiji, Rusiji i Španiji. Scenograf je Stanislav Nikičević (specijalna nagrada na Avanca IFF-u u Portugalu), kostimografkinja Lidija Jovanović, dok je muziku komponovao Dušan Maksimovski. Centralni muzički motiv filma — uspavanku — oblikovale su Maša i Milica Vujadinović. Montažu potpisuje Olga Toni, vizuelne efekte Đuro Mihaljević i Đorđe Stojiljković, dok su za dizajn i miks zvuka bili zaduženi Igor Vujović i Dario Domitrović.
Glavni producent filma je Milorad Radenović, a izvršni producenti Milorad Radenović i Jelena Filipović. Koproducenti su Nevena Savić i Ivica Vidanović (Cinnamon Films, Beograd) te Dario Domitrović (Embrija, Zagreb). Pridruženi producenti su Kristof Toke (Mogador Film, Njemačka) i Boris Raonić u ime RTVCG-a i njihovog javnog konkursa.
Film je realizovan uz finansijsku podršku Filmskog centra Crne Gore, Filmskog centra Srbije, Hrvatskog audiovizuelnog centra, Ministarstva kulture Crne Gore, RTVCG-a i CEKUM-a, uz posebno priznanje činjenici da je projekat 2020. godine na koprodukcijskom konkursu u Srbiji zauzeo prvo mjesto među pedesetak prijavljenih regionalnih projekata.&nbsp;
Nikola Vukčević diplomirao je filmsku i pozorišnu režiju kao student generacije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi Vlatka Gilića. Danas je redovni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje je rukovodilac studijskog programa Film i mediji. Sedam sezona bio je umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica. Njegovi prethodni filmovi su „Pogled sa Ajfelovog tornja” (2005) i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” (2014).
Projekcija filma biće organizovana u skladu sa najvišim bioskopskim standardima, pružajući gledaocima vrhunski kvalitet slike i zvuka.
Ulaznice po cijeni od pet eura dostupne su online na <a href="https://l.facebook.com/l.php?u=http%3A%2F%2Fwww.kic.podgorica.me%2F%3Ffbclid%3DIwZXh0bgNhZW0CMTAAYnJpZBExWno3T05ra1doMmdZSVNrcXNydGMGYXBwX2lkEDIyMjAzOTE3ODgyMDA4OTIAAR7SVD24spxi08Lwn_Cy2_abV25O_pLM6Tl1qIS44L4YYtVO1uFbzyxVPjZFng_aem__fXzVXAya6imJHOuublZ-Q&amp;h=AT2wBNQ76xUcDzHFneZw71DHo-RT3zG2WCsdduRq1P0PeXADQrOClIYBbdbtUPVL8AUerMnTNQfgS7MGJR7Qk_OEc9EkxsvzXPMa5DCutSxQDk4XDkANsmRx1OZwI5TEXarsIP4r7kIVq8jG&amp;__tn__=-UK-R&amp;c%5b0%5d=AT2MqW7gIP0RM9nD16JRK_z-SuEYheNct1KyJ8gQxBMhP42Y-DOAiSRF72qgMZaTPF186CdDY4Ww69_H5YtpGeG4hj3DF51dw9oZuo-91yTqptnvEsua2TjJ2xSzigKrN8a3yjOAhWJN8j0tII3VnSe_9rSB7R6JBh9-slPiR59l6C9mUjzESsyJjyoclviOuJRtBArDc3sUViA-1ag_kuje7g" target="_blank">www.kic.podgorica.me</a>, putem aplikacije KIC Podgorica, kao i na biletarnici KIC-a.

Projekcija filma „Obraz” u KIC-u u dodatnom terminu

U Crnogorsko narodno pozorište u subotu, 7. februara, biće izvedena predstava „Večeras improvizujemo“, po tekstu Luiđjai Pirandela, u režiji Paola Mađelija. Izvođenje na Velikoj sceni počinje u 20 sati, a publici će biti obezbijeđen engleski titl.
U predstavi igraju prvaci drame CNP-a Ana Vujošević i Dejan Ivanić, kao i Ana Vučković, Miloš Pejović, Jelena Minić, Jelena Nenezić, Radmila Škuletić, Anja Misović, Luka Stanković, Nikola Perišić, Jovan Dabović, Matija Memedović, Ognjen Sekulić i Simo Trebješanin.
Adaptaciju i dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić-Pleština, koja je istakla da univerzalna snaga Pirandelovog komada progovara o gubitku vjere u objektivnu istinu, moralnoj krizi i relativizmu, temama koje su, kako navodi, danas još izraženije.
– Okolnosti u kojima pokušavamo osmisliti vlastite egzistencije i pronaći autentične identitete snažno odražavaju iste probleme: ratna iskustva, pritiske savremenog društva i liberalnog kapitalizma. Ne nudimo gotove odgovore, već želimo podstaći pitanja – kazala je Udovičić-Pleština.
Kostimografiju potpisuje Lina Leković, scenografiju i video Ivan Marušić Klif, dok su dizajn svjetla osmislili reditelj Mađeli i Sreten Milošević. Muziku su komponovali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević.
Asistentkinja režije je Nataša Milićević, korepetitorka Marija Mitrović, lektorka Dubravka Drakić, asistentkinja kostimografije Maša Mirković, a izvršna producentkinja Vukosava Tomović.
Iz CNP-a poručuju da je predstava dio kontinuiranog repertoarskog programa i da je interesovanje publike veliko, posebno zbog obezbijeđenog titla za strane posjetioce.

Predstava „Večeras improvizujemo“ u subotu na Velikoj sceni CNP-a uz engleski titl

Prvi solistički koncert ukrajinske violinistkinje Anastasije Hordienko biće održan u okviru ciklusa „Mladi talenti“ u ponedjeljak, 9. februara, u velikoj sali KIC Budo Tomović, sa početkom u 19 časova.
Na programu su Sonate za violinu i klavir Ludvig van Betoven (br. 4, op. 23) i Robert Šuman (br. 1, op. 105), kao i djelo „Skerco-Tarantela“ Henrik Vijenjavski, u kojem se prepliću klasična forma, romantičarska ekspresija i virtuozni violinistički izraz. Umjetnica će nastupiti uz klavirsku pratnju korepetitora Davora Novaka.
Anastasija Hordienko rođena je 2007. godine u Harkivu, gdje je sa pet godina započela muzičko obrazovanje u Specijalnoj muzičkoj školi, u klasi profesorice Ljudmile Varenjine. Nakon početka rata u Ukrajini, 2022. godine preselila se u Crnu Goru, gdje nastavlja školovanje. Po završetku osnovnog muzičkog obrazovanja u Baru, upisala je Srednju muzičku školu Srednja muzička škola Vasa Pavić u Podgorici, gdje trenutno pohađa treći razred u klasi profesora Marka Simovića. Paralelno se usavršava putem online nastave po ukrajinskom programu.
Tokom školovanja ostvarila je zapažene rezultate na domaćim i međunarodnim takmičenjima, uključujući dvije druge nagrade na Državnom takmičenju Crne Gore i međunarodnom takmičenju u Skoplju, kao i prvu nagradu na međunarodnom online takmičenju u okviru festivala Music Academy Forte International Festival 2023. godine. Usavršavala se i na muzičkom kampu u Briselu, kao i na Ljetnjem kampu za kamernu muziku na Ivanovim koritima.
Iz KIC-a „Budo Tomović“ poručuju da je koncert Anastasije Hordienko nastavak programskog opredjeljenja ove ustanove da kroz ciklus „Mladi talenti“ u kontinuitetu afirmiše mlade muzičke umjetnike i pruža im prostor za javno predstavljanje.

Solistički koncert Anastasije Hordienko u KIC-u „Budo Tomović“

Fototipsko izdanje „Prazničnog mineja“ iz 1538. godine, knjige iz štamparije znamenitog crnogorskog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina, od sada je dostupno i u elektronskoj verziji, u prigodnoj digitalnoj opremi.
Riječ je o zanatski i umjetnički najvrednijoj knjizi koju je Vuković Podgoričanin odštampao u Veneciji, a elektronsko izdanje predstavlja nastavak aktivnosti na očuvanju i promociji crnogorske kulturne baštine.
Fototipsko izdanje objavila je Matica crnogorska 2021. godine, u saradnji sa Nacionalna biblioteka Bugarske Sv. Ćirilo i Metodije. Sastavni dio izdanja čini i dodatak sa tekstovima dr Marije Polimirove i prof. dr Božidara Šekularca na crnogorskom, bugarskom i engleskom jeziku.
Urednica izdanja dr Marija Polimirova navela je da je cilj bio da se „Praznični minej“ predstavi u punom obimu od 432 lista, ističući da Nacionalna biblioteka u Sofiji posjeduje pet dobro očuvanih primjeraka ovog izdanja.
– Pažnja je bila usmjerena na odabir najprikladnijeg primjerka za pripremu i štampanje fototipskog izdanja – istakla je Polimirova.
Objavljivanje „Prazničnog mineja“ dio je šireg projekta Matice crnogorske posvećenog promociji crnogorskog ćirilskog štamparstva XV i XVI vijeka. U okviru tog programa ranije je realizovana istoimena izložba, kao i fototipsko izdanje „Psaltira s posljedovanjem“ iz 1494. godine iz Crnojevića štamparije, u saradnji sa Bugarskom akademijom nauka.
U dodatku izdanja, Božidar Šekularac naglašava istorijski značaj Vukovića Podgoričanina.
– On je nastavljač viševjekovne crnogorske književne tradicije, od rukopisnih bogoslužbenih knjiga do štampanih izdanja. Njegov doprinos ćiriličnom štamparstvu je nemjerljiv, a knjige iz njegove venecijanske štamparije danas su rasute po bibliotekama i manastirima širom Evrope. Predstavlja dragulj crnogorskog štamparstva i pismenosti – navodi Šekularac.
Ranije je u elektronskom obliku objavljen i rukopisni „Cetinjski psaltir“ iz XV vijeka, a u narednom periodu planirano je i digitalno izdanje „Psaltira s posljedovanjem“ iz štamparije Crnojevića.
Iz Matice crnogorske poručuju da sva ova izdanja svjedoče o kontinuitetu i dometima crnogorske nacionalne kulture, pismenosti i duhovnosti, te da će elektronska izdanja uskoro biti dostupna publici i putem zvaničnog sajta Matice crnogorske.

Objavljeno elektronsko izdanje „Prazničnog mineja“ Božidara Vukovića Podgoričanina

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović iznijela je početkom 2026. godine u intervjuu za TV Vijesti tvrdnje o postupanju Inspekcije za kulturna dobra u Manastiru Đurđevi stupovi, povodom postavljanja spomenika četničkom komandantu Pavlu Đurišiću u tom prostoru pod zaštitom države, koje nijesu potkrijepljene nijednim zvaničnim dokumentom njenog ministarstva, piše<a href="https://www.pobjeda.me/clanak/inspektorke-ipak-nijesu-trazile-statuu-pavla-durisica-u-manastiru"> Pobjeda</a>.
Suprotno njenim navodima, Inspekcija nije sačinila zapisnik niti postoji bilo kakav pisani trag o navodnom izlasku inspektorki na teren, što proizilazi iz Rješenja o odbijanju informacije koje je Pobjeda dobila od Ministarstva kulture i medija.
Naime, na pitanje novinarke TV Vijesti da li ministarka zna gdje se spomenik nalazi i da li se interesuje za to, Vujović je odgovorila sljedeće: „Naše inspektorke su bile po tragovima medijskih navoda u konaku i u crkvi, gdje nijesu utvrdili postojanje ove statue. U suštini, što se nas tiče, naša nadležnost se time završila“.
Dodala je da je Ministarstvo uradilo svoj posao „apsolutno u skladu sa zakonom i u skladu sa pravilima inspekcijske službe“.
- Ako se pojavi neka nova okolnost, da je negdje neko ugledao u kulturnom dobru, na javnom mjestu, naravno, eto, po saznanju ponovo bi izašle inspektorke da utvrde da li je to tako, da završe proceduru - &nbsp;kazala je Vujović za TV Vijesti.
NEMA ZAPISNIKA, NEMA POSTUPANJA
Novinar Pobjede je, odmah poslije novogodišnjih praznika, na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od Ministarstva kulture i medija tražio kopiju zapisnika sa postupanja inspektorki u Manastiru Đurđevi stupovi, ali je taj zahtjev odbijen, uz obrazloženje da ne posjeduju informaciju. Ministarstvo kulture tvrdi da je Inspekcija završila posao uklanjanjem spomenika u Gornjem Zaostru, a da je njegovo kasnije premještanje „faktička radnja trećih lica“ van njihove nadležnosti, zbog čega ne postoji zapisnik o navodnom postupanju u manastiru.
Ministarstvo kulture i medija u obrazloženju, koje je potpisala ministarka Vujović, navelo je da je Inspekcija za kulturna dobra i kulturnu baštinu postupala u avgustu 2025. godine, te da je 8. avgusta po nalogu inspektorke „predsjednik opštine Berane, kao odgovorno lice u subjektu nadzora, uklonio nezakonito postavljeno spomen-obilježje Pavlu Đurišiću, a koje je bilo postavljeno u selu Gornje Zaostro kod Berana“.
- U odnosu na dio koji se odnosi na premještanje spomen-obilježja, važno je za ukazati da je postupanje inspekcije bilo ograničeno na njenu zakonom propisanu nadležnost, odnosno na utvrđivanje nezakonitog postavljanja i nalaganje uklanjanja spomen-obilježja sa predmetne lokacije, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Nakon što je utvrđeno da je po rješenju nadležne inspekcije spomen-obilježje uklonjeno sa nezakonite lokacije, inspekcijski postupak je okončan. Svako dalje postupanje u vezi sa kretanjem ili premještanjem spomen-obilježja, koje po svojoj prirodi ne predstavlja upravnu mjeru, već faktičku radnju trećih lica, spada u domen krivičnopravnog postupanja, u okviru kojeg se utvrđuju sve relevantne činjenice i eventualna odgovornost. U prilog tome govori i činjenica da je nadležno državno tužilaštvo formiralo predmet i otpočelo sa preduzimanjem daljih mjera i radnji iz svoje nadležnosti, stoga ovaj organ nije u posjedu tražene informacije -navedeno je u obrazloženju Rješenja kojim se Pobjedi odbija dostavljanje kopije zapisnika.
Inspektorka za kulturnu baštinu Dušica Šljivančanin, koja je zadužila predmet u vezi sa premještanjem spomenika u Manastir Đurđevi stupovi, a po inicijativi Uprave za zaštitu kulturnih dobara, takođe je, u telefonskom razgovoru sa novinarom Pobjede, potvrdila navode iz Rješenja o odbijanju dostavljanja kopije zapisnika.
- Kako vam je dostavljeno u slobodnom pristupu, koji potpisuje ministarka, to je to, to je informacija – kazala je Šljivančanin.
Na insistiranje novinara da ipak konkretno odgovori da li su ikada postupali u Manastiru Đurđevi stupovi gdje je, nakon Zaostra, postavljen spomenik Pavlu Đurišiću, Šljivančanin je odgovorila: „Predmet je pred tužilaštvom, tako da ne, nijesmo“.
Spomenik Pavlu Đurišiću, koji je prvobitno bio postavljen u selu Gornje Zaostro kod Berana, nakon uklanjanja sa postamenta najprije je sklonjen u obližnji crkveni objekat, a potom premješten u Manastir Đurđevi stupovi, gdje je i otkriven u konaku manastira.
Takav potez je, prema stavu Uprave za zaštitu kulturnih dobara, predstavljao novo i zasebno kršenje zakona, jer je riječ o kulturnom dobru koje uživa zaštitu države još od 1956. godine, za što nikada nije data saglasnost nadležnog organa. Uprava je zbog toga u septembru prošle godine inicirala postupanje Inspekcije za kulturna dobra, ukazujući da se premještanje spomen-obilježja u prostor manastira ne može tretirati kao tehničko „sklanjanje“, već kao njegovo ponovno postavljanje u zaštićenom prostoru, što podliježe zakonskoj proceduri i obaveznom odobrenju.
Paralelno s tim, Osnovno državno tužilaštvo u Beranama formiralo je predmet povodom izmještanja spomenika u manastir, a iguman manastira Danilo Trpčevski javno je potvrdio da ga je policija pozvala na razgovor zbog činjenice da se bista nalazi u manastirskom kompleksu, uz poruku da se crkva, kako je naveo, ne može odreći Pavla Đurišića i drugih koje smatra „junacima“. U međuvremenu je spomenik navodno „ispario“ i iz manastira, jer ga policija, pretresom, nije mogla pronaći.
Sa druge strane, kada javni funkcioner, u ovom slučaju ministarka Vujović, iznese tvrdnju koja se može provjeriti jednim službenim dokumentom, a taj dokument pokaže da je tvrdnja netačna, to više nije pitanje političkog stava, već odgovornosti prema javnosti. U ovom slučaju, izjave ministarke kulture o navodnom postupanju Inspekcije demantuje sopstveno ministarstvo, čime se otvara ozbiljno pitanje svjesnog obmanjivanja javnosti ili potpunog gubitka kontrole nad resorom kojim rukovodi. U oba slučaja, posljedica je ista – urušavanje povjerenja u institucije i u vjerodostojnost javne riječi.

Inspektorke, ipak, nijesu tražile „statuu“ Pavla Đurišića u manastiru

Iz Stranke evropskog progresa (SEP) kazali du da je interesantno da Socijalističke narodna partije (SNP) svoje političke odluke i pravce djelovanja definiše u odnosu na njih.&nbsp;
To su saopštili povodom izjave funkcionera SNP-a da će napustiti vlast ukoliko Stranka evropskog progresa uđe u upravljanje Glavnim gradom.
- Navikli smo da u njihovom političkom djelovanju odluke dolaze „odozgo“, pa cijenimo što se makar deklarativno priznaje da SEP predstavlja faktor koji se mora uzeti u obzir - kazali su u SEP-u.
U toj partiji su ocijenili da se poruke iz SNP-e da će napustiti vlast u Glavnom gradu – šalju sa ciljem, zadatkom i očigledno po instrukciji.
- Iako o takvim mogućnostima nijesmo razgovarali ni sa njima, ni sa njihovim sadašnjim partnerima, ponukali su nas da ih iskreno upitamo: Biste li izašli i iz državne vlasti ako SEP bude akter u podgoričkoj vlasti? Jer bi cjelokupnom društvu izlazak SNP-e bio ljekovita stvar, pa samim tim i nama u SEP-u razmišljanje o tako značajnoj političkoj promjeni dođe kao adekvatan test štetnosti, odnosno koristi. S nestrpljenjem iščekujemo vaš konkretan odgovor - poručili su iz SEP-a.

SEP pita SNP: Biste li izašli i iz državne vlasti ako budemo bude akter u podgoričkoj vlasti?

Predsjednik Demokratske Crne Gore Aleksa Bečić kazao je da je u protekle dvije godine obavljeno više od 45.000 različitih vidova kontrola članova organizovanih kriminalnih grupa i operativno interesantnih lica.
Bečić je, u razgovoru sa članstvom Demokrata u Budvi, saopštio i da je za to vrijeme izvršen pretres oko 7.000 ugostiteljskih objekata koji su povezani sa OKG ili OIL ili u njima često borave. 
- Izvršen je pretres oko 1.000 stambenih objekata u kojima oni borave. Podnijeto je preko 2.600 krivičnih i prekršajnih prijava protiv članova OKG i operativno interesantnih lica - naveo je Bečić.
On je rekao da je i da je krivično procesuirano više od 1.800 osoba u oblasti ekonomskog kriminaliteta, u 2025. godini 50 odsto više u odnosu na 2024. 
- Dva puta više u oblasti utaje poreza nego u prethodnoj godini. Tri puta više u oblasti pranja novca nego u prethodnoj godini. Procesuirano je krivično oko 400 lica u oblasti ekološkog kriminaliteta. Sve ovo pokazuje da se ovaj sistem i pored svih naslijedjenih problema i deficita reformiše, obnavlja i ozdravljuje - kazao je Bečić.

Bečić: Za dvije godine 45.000 kontrola članova OKG i OIL, podnijeto 2.600 krivičnih i prekršajnih prijava

Tropska oluja Mičel jača i približava se danas udaljenom sjeverozapadu Australije i centru za izvoz rude gvožđa Port Hedlandu, saopšteno je iz australijske meteorološke službe.
Luke Port Hedland, Ašberton, Kejp Preston Vest, Dampijer i ostrvo Varanus u subotu su zatvoreni zbog dolaska oluje Mičel, prenosi Rojters pozivajući se na saopštenje lučke kapetanije Pilbar Portsa.
U nedjelju je meteorološki zavod saopštio da je Mičel ojačao do ciklona kategorije 3 sa udarima vjetra do 195 kilometara na sat.
Oluje kategorije 3, dva nivoa ispod najjačih, obično donose snažne vetrove koji mogu da oštete objekte, usjeve i drveće i da izazovu nestanak struje.
Savezna meteo-agencija predviđa da će kasno večeras ili rano sutra po lokalnom vremenu oluja Mičel stići do kopna između gradova Eksmut i Onslou.

Tropska oluja Mičel približava se sjeverozapadu Australije

Gorštački stameno isklesan, nalik reljefu Crne Gore, od rodne mu Luke podno Durmitora, pa do vječne luke na podgoričkom Novom groblju, Marijan – Mašo Miljić, istoriograf, pisac, književni kritičar, publicista, crnogorski dostojnik, zatvorio je plemeniti životni krug koji će ostati da vječno zbori imenom etike pravednika i patrote za ime, čast i ugled Crne Gore.
Antičkom mudrošću, renesansnom duhovnošću, crnogorskom hrabrošću i civilizacijskim prosvjetiteljstvom, dao je svojoj državi sve što se moglo dati. Nije tražio od svoje države Mašo ništa, svjestan da su njeni vjekovi trajanja ontološki utkani u njega, te da se od toga čovjeku više ne može dati.
Pisao je, zborio, vičan polemosu i književnom estetosu, ni pred kim ne posustajući i nikad ne odustajući. Neobična bijaše Mašo pojavnost, danas među rijetkima i usmen i pismen. Imao je Mašo izuzetan pripovjedački dar, gotovo egzemplar izrazitog osjećaja za poimanje i vrijednost riječi, njihovu duhovnu suštinu ali i govornu melodiju. 
Riječ za njega bijaše suština biti čovjekovog postojanja, te kao takva napisana, izgovorena i u etici tumačena, preselila se u novi život sjećanja. Sveukupno, riječ je o velikom i blistavom sjećanju na Mašova životna uvjerenja i usmjerenja – vrijednosna, etička i principijelna na kojima vrijedi i učiti i ponosno kroz život hoditi.
Konačno, kao takav sa svojim putujućim nezaboravnim riječima od prošlosti ka budućnosti i u najtežim vremenima i izazovima savremene crnogorske epohe, nalazio je svojim riječima i mislima put do smisla koji bijaše državotvorno i jasan i glasan.
Nema dileme, plemenitost i djelo zaslužnika svoga vremena Maša Miljića u godinama koje dolaze sve više i bolje ćemo u novom obliku upoznavati. A tako to bude, neke praznine velike i duboke, ljudske i stvaralačke teško se nadomještaju…
Duhovit i filozofski razborit. Markantan i nenametljivo šarmantan. Mašo - čovjek logosa i uma. Vrsni retor čiji je glas sabirao najbolje i najuzvišenije u istoriji Crne Gore, kojoj se je divio i duhom djela plemenio. U jeziku, u duhu, u biću, u baštini, u njenom grbu i zastavi, njenim ranama, grobovima i žrtvama, njenom iseljeništvu, njenoj herojskoj slavi i uzvišenoj slobodi.
Kao takav ovjenčan je lučom crnogorskog bastadura čiji je slobodarski etos bio način života i postojanja. Svoje postojanje, ljudsko i intelektualno, uspostavio je i živio na neprolaznim vrijednostima slobode, antifašizma, crnogorskog imena, časti, duha, jezika. 
Sve što je mogao najbolje za najuzvišenije ciljeve svoje nezavisne suverene države, dao je bez ostatka ne pitajući za cijenu. Sve što je činio, činio je sa svojom autonomnom školom mišljenja koju je znalački u stihu, u nauci, u kritici i esejistici najšireg raspona strpljivo i dosljedno gradio. I izgradio. 
Mašo i mišljenje i djelanje. Na ponos države Crne Gore. Na ponos onih koji bi trebali da pamte i uče. No, ovdašnja (ne)kultura sjećanja malo li je puta pokazala svoje ružno lice. Pa se onda mnogo čemu čudimo, a čuditi se nije kad najbolje među nama prepuštamo zaboravu, koji će već koliko sjutra prekriti sve nas koji zaboravljamo. A mi smo samo oni kojih se neko drugi sjeća..
Nije Mašo nikad za sebe tražio zak(l)on nikakvog autoriteta – ni institucionalnog, ni političkog, ni esnafskog, ni plemenskog, niti nekog po bilo čemu samoproklamovanog moćnog.
Njegova moć – ljudska, moralna i duhovna, bila je i proistekla je iz dubine agona njegovog bića koje je nesebično sa drugim ljudima dijelilo svoje vrijednosti, ideje, emocije i vrijeme. Za opšte a ne lične interese. Tako je Mašo živio i radio.
Konačno, mnogo je razloga koji upućuju da se Marijan – Mašo Miljić studiozno, analitički sagleda u svom vremenu, podneblju i po mogućnosti predoči u što više nijansi njegovog intelektualno stvaralačkog, vrijednosnog i ljudskog karaktera. Riječ je uostalom o našoj zajedničkoj svekolikoj crnogorskoj baštini, čiji Mašo bijaše iskreni posvećenik i njen odani dostojnik.
<a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/marijan-maso-miljic-1951-2026-crnogorski-bastadur">Tekst izvorno objavljen na Portalu Analitika</a>