Pećka eparhija je uvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije

U „Чтения в Императорском Обществе Истории и Древностей Российских при Московском Университете. 1876. Октябрь-Декабрь. Книга четвертая“ (slika 1) priopštio je poznati ruski kanonista A. S. Pavlov „Gramatu carigradskog patrijarha Jeremije I o prisajedinjenju srpskog patrijarhata ohridskoj arhiepiskopiji“, po prepisu iz XVII stoljeća. Grčkom tekstu dodao je ruski prevod gramate, a napisao je i komentar radi objašnjenja.

Gramata

Gramata je objavljena na originalnom grčkom jeziku (slika 2 i 3) i prevodu na ruski jezik (slika 4 i 5), sa kojeg sam Gramatu preveo na crnogorski jezik:

„Jeremija, Božjom Milošću Arhiepiskop Konstantinograda, Novoga Rima I Vaseljenskog Patrijarha.

Bilo bi, svakako i prilično sprovodljivo, da su od početka lijepo ozakonjenja i ustrojenja sačuvala svoja moć i čvrstina, koje ne bi mijenjalo kasnijim (okolnostima), i da se prijedlogom bilo kakvog drugog prava ne narušava saborna djela i ne unižavaju Patrijarška pravila. No tako kako se često dešava sljedstveno promjenama djela (ljudskih): to će nova Patrijaršijska odluka opet sve blagoustrojiti postaviti na mjesto prava, kako propisuju i određuju sabori. Tako sada blaženi Arhiepiskop Prve Justinijane, t. e., Ohrida, po Svetome Duhu voljeni brat naš i saslužbenik Kir Prohor, trpi takvo (kršenje prava) u svojoj Eparhiji (takozvana Arhiepiskopija Pećka prije i otpočetka je bila potčinjena njegovoj Crkvi, t.e., Ohridskoj; no, kako neki govore, kao posljedica nekakvog nasilja bila je otrgnuta od nje i postavljena u status autonomije, no nije ostala tako u narednom vremenu, već je ponovo bila prisajedinjena njegovoj (Prohorovoj) Crkvi i postala zavisna od nje, što znači da nije bila počašćena (autokefalanošću) po prigovoru i sudu bilo kojeg Vaseljenskog Sabora): te on pribjegnu nama, obavjestivši nas o nedavno podnešenom u njegovoj Eparhiji Nekog Pavla, sa titulom pastira, a po stvarnom vuk, ne imirajući Apostola Pavla, odbijenom Samosaćaninu, upotrijebivši višu vlast, imajući pomoć od nekoliko svjetovnjaka, pomoću davanja zlata zauzeo je Pećku Crkvu i odvojio je od ostalih eparhija Ohridske crkve. Obavjestivši nas o svemu blaženi Arhiepiskop Kir Prohor molio je nas kako bi mi po zakonima razmotrili i presudili, da li je zakonito to i saglasno sa kanonima? Imajući u vidu molbu Blaženoga Arhiepiskopa i razmotrivši (djelo) sabora, mi smo priznali i ustvrdili, što pomenuti Pavel se ponaša protivno kanonima i da podliježe odstranjenju iz postojećeg okupljanja tamošnje Eparhije sabora Arhijereva, koji po kanonu govori: „Ako neko, upotrebi svjetovna načela, zbog ovladavanja crkvom, da budu izopšteni i eskomunicirani, sa svima njima koji su komunicirali s njim, bili njegovi saradnici, da budu izopšteni od Boga Svesadržitelja, bez oproštaja, ukoliko ne dođu sebi i ukoliko se ne pokaju onda ne pripadaju Crkvi Božjoj. Jer obraćajući se drevnoj Carskoj hristovulji, koja dokazuje da sva Pećka Eparhija sa Srbima zakonito pripada(dostojna) Ohridskoj Arhiepiskopiji: to presuda naša, kako to govori značenjem gramata, sabornim rečenicama određuje i ustanovljuje da se Pećka i sve srpske oblasti nalaze pod vlašću Svetog Arhiepiskopa Ohridskog, kako od početka, tako i do njih su potčinjeni njoj. I ako neko od njih ili poslije njih želi poroizvesti bilo kakvu silu, takvi, ko god oni bili, da budu izopšteni od Boga Svesadržatelja i da im ne bude oprošteno nikada, ni u budućnosti, i biće dio Judinih izdajica. Tako odlučujemo mi u Svetom Duhu i naša izjava, sastavljena u ovoj pismenoj odluci odluka (koja) je donešena od Svetog Arhiepiskopa Prve Justijane, u Ohridu, ljeta 7039, mjeseca semtebra, indiktiona 4.“

Porijeklo dokumenta

U objašnjenju ispred objavljene gramate A. S. Pavlov piše da je štampao dokument po rukopisu Grčkog Minologiona nakon sastanka sa Sevastajanovim, iz Moskovskog Javnog Muzeja, No 492 (l 1-3). Pavlov piše da je dokument prilično propao od starosti, što je vidljivo na pojedinim mjestima kopije. Pavlov kao povod za pisanje gramate navodi da se izvjesni Pavle oko 1528. godine, uz pomoć turskih vlasti i podmićivanjem, samoproglasio, prvo za „arhiepiskopa“, a zatim za „patrijarha“ Peći. Pavlov navodi da Konstantipoljski Patrijarh formalno nikada nije priznao Srpskog Arhiepiskopa Joanikija II, proglašenog od Stefana Dušana (okolo 1345, tako piše, mada je to bilo 1346 u Skoplju, prim S.J) patrijarhom. Carigradski patrijarh Kalist I je zbog toga bacio anatemu i prokletstvo na Dušana Silnog, Joanikija II i cijeli srpski narod i izopštio ih iz „Pravoslavne katoličanske crkve“ (prim. S.J). Još krajem XIV stoljeća došlo je do raskola između Grčke i Srpske crkve, piše Pavlov, izazvane novom titulom Pećkih Prvosvetitelja. U Konstantinopolju je, u odnosu Vaseljenskog Patrijarha sa srpskim „sabratom“, kako ga naziva Pavlov, Spiridonom, važilo da se on ne naziva saslužiteljem, kako je pisalo za sve autokefalne Arhijereje. 

Nakon osvajanja Vizantije od strane Turaka, piše Pavlov, kada je Muhamed II objavio svog patrijarha, ili po turski „Patrika“, kao duhovnu glavu svih hrišćanskih podanika Porti, bez obzira na narodnost, nastojanje Fanariota o izopačenosti Srpske Crkve dobilo je još tvrđu tačku otpora. Njihov stav je i dalje bio da je Srpska crkva dio autokefalne Ohridske Arhiepiskopije. Ilarion Ruvarac, poznati srpski istoričar, prenio je Gramatu koju je objavio A.S Pavlov u pomenutoj publikaciji u Glasniku srpskog učenog društva, knjiga XLVII, štampanog u Beogradu 1879. godine (slika 6), sa originalom na grčkom jeziku i prevodom Pavlova na ruski paralelno sa njim (slike 7 i 8), u tekstu „O katalozima pećkih patrijarha“ (strana 265 – 275). Važno je naglasiti da je Ilarion Ruvarac A. S. Pavlova smatrao izuzetnim poznavaocem kanonskog prava.

Nakon objavljene Gramate Ruvarac se bavi „patrijarsima“ koje je postavljala Porta, navodeći da poslije Arsenija II, pa sve do Makarija I, „čitavo stoljeće“, kako navodi, nije bilo srpskog patrijarha. Dalje Ruvarac piše da u Gramati Jeremije I piše da je Srpska crkva otpočetka bila potčinjena Ohridskoj Arhiepiskopiji, da je nasilno ogrnuta u autonomno stanje i da je snova vraćena Ohridskoj Arhiepiskopiji. Mehmed Sokolović, veliki vezir od 1565. do 1579, koji je rođen u Trebinju i učio u manastiru Mileševu, svog sinovca postavio je u Carigradu u septembru 1574. za arhiepiskopa ohridskog, a Makarija, po Tronošcu brata velikog vezira Mehmeda Sokolovića za patrijarha. Mehmet Sokolović je imao i brata Antonija, koji je naslijedio Makarija. Ruvarac dalje navodi ko se smjenjivao na prijestolu crkve koju je osnovala Porta, među kojima su i Grci kir Filip i kir Ʌȫʌńɑƈïɛ (Jeremija II, Vaseljenski Patrijarh, reagovao je na ta postavljenja riječima da su „rđavo učinili stari carevi“, ali je Vaseljenska patrijaršija tada bila nemoćna da se suprostavi Porti. Međutim nikada nije priznala patrijašiju i uvijek je smatrala „turskom tvorevinom“, što su i saopštili predstavnicima Srpske kraljevske akademije prilikom njihove pośete Vaseljenskoj patrijaršiji, (prim S.J).

U dokumentu koji je 1855. godine, nakon pośete Vaseljenskoj Patrijaršiji, objavio u Beogradu dr Janko Šafarik (GSUD br.7 Beograd, str. 174) Vaseljenski Patrijarh i Sinod Vaseljenske crkve su 1766. godine donijeli dokument u kojem, između ostalog, piše: „U napredak je izbrisano ime Ipske Arhiepiskopije sa tablica carskih i smatra se kao da nikada nije ni bilo ...“.

U literaturi sam pronašao da su se aleksandrijski patrijarh Joakim I (Πατριαρχης Ιωακειμ ο Πανυ), patrijarh Mihailo V Antiohijski (Μιχαήλ Πέντε Αντιοχείας) i jerusalimski patrijarh Dorotej II (Δωρόθεος Β΄ Ιεροσολύμων), 4. septembra 1531. godine saborno saglasili sa gramatom vaseljenski patrijarh Jeremije I (Πατριάρχης Ιερεμίας Α'), ali u samoj Gramati koju je objavio Pavlov toga nema. No, za vjerovati je da su se saglasili sa navedenom Gramatom Vaseljenskog Patrijarha.