Zemlja izvora, a pije tuđu vodu: Apsurd tržišta u Crnoj Gori
U Crnoj Gori, zemlji poznatoj po izuzetno kvalitetnim prirodnim izvorima, u srcu ljetnje turističke ponude — u Budvi, gotovo je nemoguće pronaći flaširanu domaću vodu. Police marketa ispunjene su isključivo stranim brendovima. Ovaj paradoks postaje još upečatljiviji kada znamo da govorimo o jednoj od evropskih zemalja najbogatijih resursima pitke vode po glavi stanovnika.
Domaće vode — nevidljive u sopstvenoj zemlji
Crna Gora ima najmanje sedam registrovanih fabrika za flaširanje vode, ali njihovo prisustvo na tržištu ne odgovara tom broju. Izostanak domaće vode u vitrinama nije samo pitanje preferencije potrošača — to je posljedica sistemski zanemarenog pristupa zaštiti i promociji domaćih resursa.
Da li su u pitanju loši distribucioni ugovori, slaba pregovaračka moć lokalnih proizvođača ili pritisci velikih uvoznih lanaca — ostaje nejasno. Jasno je, međutim, da ovakav model ne podržava domaću proizvodnju, ne stimuliše poljoprivredu i ne koristi prirodni potencijal koji bi mogao biti jedan od nosilaca crnogorskog izvoza.
29 miliona razloga za promjenu
Tokom samo dvije posljednje godine, Crna Gora je uvezla gaziranu i negaziranu vodu u vrijednosti od 29 miliona eura, prema podacima Monstata. U 2024. godini, uvoz flaširane vode dostigao je 14 miliona eura, u okviru ukupnog uvoza robe koji premašuje 4 milijarde eura — pokazuju podaci Privredne komore.
Ovi brojevi posebno zabrinjavaju ako se ima u vidu da se gotovo sav novac odliva iz zemlje, dok domaći proizvođači ostaju bez tržišta, bez podrške i bez šanse da konkurišu na ravnopravnoj osnovi.
Turisti ne piju crnogorsku vodu, a htjeli bi
Situacija u Budvi, najposjećenijem turističkom centru zemlje, posebno je ilustrativna. Umjesto da Crna Gora koristi ljetnju sezonu za pozicioniranje svojih proizvoda, uključujući vodu, kao simbole lokalnog
kvaliteta i identiteta, tržište je prepušteno uvozu — često iz zemalja koje bi od crnogorske vode rado pravile brend.
Vrijeme je za novu politiku
Ovdje se ne radi o protekcionizmu, već o zdravoj, razboritoj ekonomskoj logici. Podrška domaćoj proizvodnji ne znači zatvaranje tržišta, već stvaranje uslova u kojima kvalitetan lokalni proizvod može opstati i razvijati se. Crnogorska voda nije samo resurs — to je strateška prednost, i njena prisutnost u svakodnevnoj potrošnji trebalo bi da bude pitanje ekonomske politike, a ne puke slučajnosti.
Ako kao društvo želimo da sačuvamo prirodna bogatstva i od njih stvaramo vrijednost, onda moramo prestati da ih tretiramo kao nevidljive. Flaširana crnogorska voda mora postati vidljiva — najprije na domaćim policama, a onda i u izvoznim statistikama.