Moleban za ponavljače

Pred početak školske godine u hramovima Crkve Srbije održan je moleban za početak školske godine u kojem su đeca klečala po podovima i ljubila ih kao personalizaciju teze kako je čovjeku trebalo hiljade godina da se uspravi, da bude čovjek, a samo jedan dan djelovanja mantijaša da im se utjelotvori puzajući, podanički duh i robovska psihologija, u kojoj što se više poniziš, to si bliže bogu. Poluobrazovani popovi, skromnog teološkog obrazovanja, a i opšteg, u neznanju, zamjenili su hrišćansku vjeru paganskim ulizivanjem bogu, dokazujući mu ljubav što većim sopstvenim poniženjem. Neko je zapisao da bi Hrist danas, da je živ, najviše poštovao agnostike ili one koji su zapitani, a ne ove što mu ljube tragove. Zamislite tu ironiju u kojoj Joanikije, čuveni đak nikšićke gimnazije, drži moleban za početak školske godine? Je li to moli boga da puzajuća đeca slijede njegov „intelektualni“ obrazovni put?

Još jedan vunderkind, koji je oposlio fakultet u mjesec dana, čuveni direktor Javnog servisa, jači od svake sudske odluke, organizovao nam je na Javnom servisu čas istorije u kojem istorijske činjenice nijesu bitne, već je bitan jedino lični ugao posmatranja.

ISTORIJA KAO „ŠVEDSKI STO“

Iako se profesor Šerbo Rastoder trudio da vrati priču na govor artefakata, dokaza i nauke, drugi sagovornik, profesor čuvenog fakulteta sa Pala, iliti Palskog univeriteta, Aleksandar Stamatović, sveo je raspravu na „akademski“ nivo svojstven znanstvenicima ispred seoske prodavnice, sa zidarskim pivom u rukama.

Ilustrativan je pristup g. Stamatovića istorijskim činjenicama kada je, u zao čas, voditelj pustio fotografiju na kojoj se nalaze italijanski guverner Crne Gore, armijski general Alesandro Pircio Biroli i četnički komandant Pavle Đurišić, okruženi velikim brojem građana Kolašina. Stamatoviću je broj građana bio dokaz da su građani podržavali Đurišića. „Jesu li ovo sve izdajnici?“ – pita. Zanimljivo da, sem što mu nije zapala za oko bratska ljubav Birolija i Đurišića, među okupljenima nije primijetio da nema ni italijanskih vojnika, a ni Đurišićevih četnika? Vjerovatno su neđe brali cvijeće i pjevali antiratne pjesme. Stamatović zna da su građani došli dobrovoljno, da okolo njih nijesu italijanski vojnici i četnici sa puškama na gotovs. On vidi ono što želi da vidi. Da je vidio sliku pet hiljada đaka u Kragujevcu vjerovatno bi mu i to bio dokaz da su privrženi Marisavu Petroviću i Ljotićevom pokretu.

Ne znam kako je u toj nazovi naučnoj raspravi pitanje kolaboracije palo u drugi plan, a pitanje ratnog zločina postalo glavna tema, iako su nesporno išli ruku pod ruku. Za kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima i Njemcima postoji na stotine dokaza u arhivama National Archive Washington, te italijanskim i njemačkim arhivima. U „Le Operazioni delle Unita' italiane in Jugoslavia - 1941-43.“, prof. Salvatore Loi piše o saradnji Pavla Đurišića sa Italijanima, objavljuje sadržaj ugovora iz marta 1942. godine, kojim se Italijani obavezuju da će naoružavati Đurišićeve jedinice, opskrbljivati municijom, hranom i platama. Samo to je dovoljno da Đurišić bude proglašen izdajnikom, kolaboracionistom fašista.

Da riješimo misteriju oko hapšenja Pavla Đurišića, koje je, tipično za srpske istoričare, dokaz njegovog antifašizma bez da pomenu kontekst. Nije Pavle uhapšen 14. maja 1943. u borbi sa Njemcima, već su im on i svi četnici mirno predali oružje. Razlog je Hitlerova naredba da se razoružaju svi koji su pod oružjem, bez obzira o kome se radi. Čak je italijanski general Erkole Ronkalja upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića, uz prijetnju: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim...“

Njemci su Đurišića internirali u Poljsku u logor Strij, odakle je volšebno, nakon tri mjeseca, pobjegao 27. avgusta 1943. godine. Herman Nojbaher, ministar

Rajha za jugoistok, piše u svojim memoarima da je primio Đurišića u svom kabinetu, da je Đurišić tražio oružje i drugi materijal za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nakon što se vratio u Crnu Goru, oformio je jedinice i dobio oružje od Njemaca, tijesno je sarađivao sa njima. Za zasluge za saradnju sa Njemcima, na prijedlog njemačke Komande za jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Toliko o hapšenju kao dokazu Đurišićevog antifašizma.

Poklanjam Stamatoviću naslovnu stranu zvaničnog njemačkog vojnog lista, Armee Zeitung, br. 88 iz 1943. godine, sa šest fotografija zajedničke borbe Njemaca i četnika Draže Mihailovića, uz tekst „„Alle machen sie mit“ („Sve radimo zajedno“).

Stamatović nam je objasnio svoj katunski i zelenaški pedigre, proglasivši sve zelenaše Srbima, kao da je kačamak kuvao sa njima. Čak i da je tako, sigurno se nijesu borili za ono za što se on danas zalaže – da se Crna Gora utopi u Srbiju. Kao tipični srpski istoričar koristi istoriju Crne Gore kao švedski sto: bira ono što mu odgovara, a žmuri na sto puta više činjenica koje mu ne idu u prilog. Recimo, ne pominje da niko u Crnoj Gori Srbe iz Srbije nije zvao Srbima, već isključivo Srbijancima. Kako su se u Crnoj Gori Srbima nazivali i Bosanci (pravoslavni), i Makedonci, i Bugari, biće da je Srbi bila odrednica za sve pravoslevne Slovene na Balkanu. Tako je na početku Drugog balkanskog rata među crnogorskom vojskom dominantna bila rečenica: „Kako da se bijemo sa Bugarima, to su naša braća kao i Srbijanci“. Prijestolonasljednik Danilo je tada izjavio: „Da ćemo za vrijeme tog rata obući korotačko odijelo i sa plačem isčekati ishod rata“. (Dr. Novica Rakočević, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 – 1918, stra. 176, 178).

Da je čitao, recimo, međuratnu Politiku, našao bi mnogo tekstova u kojima Makedonci Aleksandru Karađorđeviću izjavljuju bezgraničnu ljubav prema srpstvu, dok u Makedoniji bukti komitski pokret. Vlado Černozemski mu je i došao glave, od te velike ljubavi. Nije istorija nikada crno bijela, kako je predstavljaju srpski istoričari. Većinom.

UTICAJ IZVANJACA

Niti je vladavina knjaza/kralja Nikole čitava istorija Crne Gore. Iako je na njega pokušano najmanje šest atentata iz Beograda, za koje su crnogorski agenti, koje je knjaz poslao u Beograd, ustvrdili da iza svih tih atentata stroje kralj Petar, Nikola Pašić i Stojan Protić, koristeći crnogorsku omladinu koja je studirala u

Beogradu, vrijeme njegove vladavine koristi se kao krunski dokaz za srpstvo Crnogoraca. Knjaz Nikola je bio uslovljen ruskom pomoću da radi na stvaranju jedinstvene države, pa je iracionalno umislio da može postati njen suveren. Ali mu nikad nije padalo na pamet da ostvari jedinstvenu državu kojoj on ne bi bio na čelu, stalno folirajući da radi na tome nekakvim ugovorom o labavoj konfederaciji, sa vrlo malo zajedničkih funkcija.

Kao što su politika devedesetih i Crkva Srbije uvele srpstvo na velika vrata, tako je Aleksandar Samardžić, slično mnogima u doba knjaza Nikole, od Crnogorca postao Srbin. U jednoj emisiji na TV Monteni je priznao da se pisao kao Crnogorac. Kaže, takvo je vrijeme bilo. Pa i za vrijeme knjaza Nikole je „takvo vrijeme bilo“.

Ali zato knjaz Danilo 1856. piše u pismu londonskom Tajmsu; „...466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo čijoj moći ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara ... taj narod koji se, između Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio među svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sačuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji pośed koji jedna nacija može da ima – svoju nezavisnost“. Za njega su Crnogorci isključivo narod u svakom pominjanju u pismu. I narod i nacija!

U pismu Petra I Petrovića Njegoša od 5/17. marta 1826. Jeremiji M. Gagiću (Arhivsko odjeljenje Cetinjskog muzeja, Prinovljeni rukopisi, 1826), Petar I piše o novcu koji je, kao pomoć, poslao ruski car, navodeći da ga šalje „slaveno serbskomu narodu“: „Meni je udiviteljno što ova tisuća cekinah ne ide pravo crnogorskomu, nego slaveno serbskomu narodu. Može bit neka pulitičeska pričina tomu“. U Srbiji su ga nazivali izdajnikom, jer nije poslao pomoć Karađorđu, koji je obezbjedio vojnu podršku arbanaških plemena i Hercegovaca, ali ne i Petra I. Čak su ga smatrali krivcem za neuspjeh Prvog srpskog ustanka. Sada ga svojataju? Toliko o srpstvu Sv. Petra Cetinjskog.

U Letopisu Matice Srpske, knjiga 2 i 7 u Budimu 1825/6. piše o Crnogorcima: „Oni sami po sebi sačinjavaju osobiti i od svih drugih naroda u Evropi sasvim različni narod...“ ne povezujući Crnogorce nijednom riječju sa srpskim narodom. Vladan Đorđević, srpski istoričar, u knjizi „Evropa i Crna Gora“, objavljenoj 1912. u Beogradu, objavljuje pismo vladike Vasilija Petrovića ruskoj carici Jelisaveti od 29. aprila 1753, u kojem piše: „... da mnogi Srbi dolaze u Rusiju i da od milosti Njenog Imperatorskog Veličanstva dobijaju česti i dostojanstva, to sumnje ne može biti da će se neki Srbi bez osnova nazvati Crnogorcima“...

Mali je prostor da se navedu sve činjenice koje govore o srpstvu u Crnoj Gori isključivo kao posljedici politike u drugoj polovini XIX stoljeća i djelovanja izvanjaca, jer je Crna Gora oskudjevala u obrazovanim ljudima. Dovodio je knjaz Nikola Srbe književnike poput Laze Kostića, Sime Matavulja, Jovana Jovanovića Zmaja i drugih. Vuk Stefanović Karadžić je sedam puta dolazio u Crnu Goru za vrijeme vladavine Nikole, a pet puta prije toga, u vrijeme Njegoša i knjaza Danila. Nikola je čak dovodio srpske oficire i podoficire da uče i podučavaju crnogorsku vojsku i crnogorske vojne starješine. Srbi izvanjci su pomogli razvoju Crne Gore u prosvjeti, novinarstvu, književnosti i drugom. Međutim, najviše su uradili u utemeljivanju srpstva u biće crnogorskog naroda i velikosrpske ideje, podilazeći sujeti Crnogoraca kao „najčistijim Srbima“, nazivajući Crnu Goru „srpskom Spartom“ i slično.

Predlažem Crkvi Srbije da održe jedan moleban za srpske istoričare, čast izuzecima. Možda im bog pomogne, pošto sami sebi neće, da prestanu da od istorije prave ideologiju i da projektuju pojedine periode istorije Crne Gore kao relevantne za čitavo njeno milenijumsko postojanje. Ali ne, zanago, sa Joanikijem, jer se Joanikije istorijski „obrazovao“ na doktorskoj disertaciji Aleksandra Rakovića, „Bit moda, rokenrol i generacijski sukob u Jugoslaviji 1965–1967.“. A to je baš kratak period.