Nije mi namjera da podižem nacionalne tenzije, ali je prekardašilo da nam jedan guslarski primitivac iz Krnje Jele non-stop pere moždane vijuge izvrćući istorijske činjenice za potrebe svoje anticrnogorske političke matrice i uništavanja Države Crne Gore, zajedno sa kancerogenim svetosavskim uljezom. Počev od Njegoša, kojeg bezočno ignorišu u stihovima „...kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate, pa ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoi njih opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi“, dok nam prišivaju nemanjićko nasljeđe. Onih Nemanjića, koji spališe sve dukljanske gradove, sem Kotora. Bezbroj je primjera u kojima je teško shvatiti taj štokholmski sindrom Crnogoraca zbog tuđe imperijalne politike, koju je definisao poznati srpski naučnik Jovan Cvijič: „...jedna misao i jedna volja ovladala je svim članovima srpskog naroda, da mu njegova državna teritorija dopre do morske obale i jadranskih pristaništa“ (Jovan Cvijić, Govori i članci, I, Beograd 1921., 208). Već duže vrijeme me proganja želja da objavim bar dva slučaja koji imaju ogroman značaj maltene u svakoj crnogorskoj familiji, a koji pokazuju tu iracionalnu ljubav žrtve prema počiniocu i pomenuti sindrom. <h2>Bitka za Skadar</h2> Malo je crnogorskih porodica koje nemaju pretke koji su izgubili život u bici za Skadar 1913. godine. U to vrijeme kralj Nikola, želeći da što lakše i što prije zauzme Skadar tražio je pomoć srpske vlade. U početku je dobija i u Skoplju je marta 1913. obrazovan „primorski kor“ pod komandom srpskog generala Petra Bojovića, kojem kralj Nikola 21. marta stavlja pod komandu svu crnogorsku vojsku. No, Petar Bojović kroz četiri dana dobija naređenje od svoje komande da svoje trupe odmah vrati u Srbiju, jer su velike sile odlučile da Skadar pripadne Albaniji. Bojović uprkos naređenju pravi most na rijeci Drinjači, popravlja put i postavlja pontonski most za prebacivanje trupa prema Brnjadoltu. No, 29. marta njegova Vrhovna komanda implicintno traži da odmah obustavi svaku akciju i vrati Drinsku diviziju u Srbiju. Bojović piše svojoj komandi da, ukoliko Crnogorci nastave sa osvajanjem Skadra, a oni to budu samo posmatrali, „Ceo će nas svet i istorija osuditi“. Iako serdar Janko Vukotić moli generala Bojovića da bar ostavi pontonski most koji je srpska vojska napravila, Bojović odbija tu molbu i most je demontiran. Crnogorska vojska je zbog toga morala nastaviti preko Skadarskog jezera, uz ogromne gubitke, kako bi zauzela istočne položaje oko Skadra. Jovan Plamenac piše 31. januara 1925. godine kralju Aleksandru Karađorđeviću: „Da je ovo izdajstvo učinila Crna Gora prema Srbiji, kao što je učinila Srbija prema Crnoj Gori, bili bi u svakom njenom udžbeniku prikazani i Crna Gora i njen narod i njena vojska, kao najveći izdajnici srpskog naroda“. Ali, toga nema u crnogorskim udžbenicima. Čak mnogi, čiji su preci poginuli dok su nastupali ka Brnjadoltu, zahvaljujući odbijanju generala Bojovića, danas baštine tu „izdaju“, kako je imenuje Plamenac.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250712220712_869f1554f05076badeb37551ab3f8d7d6554798de111891b5cf7dd6035717b99.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250712220712_869f1554f05076badeb37551ab3f8d7d6554798de111891b5cf7dd6035717b99" data-rendition-name="original" width="960" height="1369" loading="lazy" alt="Intervju u Jutarnjem listu"><figcaption>Intervju u Jutarnjem listu</figcaption></figure>  Nakon Velikog rata srpski istoričari, posebno Vladimir Ćorović, utrkivali su se u pisanju da Crna Gora nije imala nijednu značajniju bitku u toku Velikog rata, minimizirajući ulogu crnogorske vojske u tom ratu i potencirajući propagandu podvalu o dogovoru sa Bečom i izdajstvu kralja Nikole. Dugo je vremena Mojkovačkoj bici prećutkivan značaj, da bi pred Drugi svjetski rat dobila oreol velike pobjede crnogorske vojske kojom je „srpskoj vojsci omogućeno da se nesmetano povuče prema ostrvu Krf“. Taj narativ o zaštiti odstupnice srpskoj vojsci je ostao do današnjeg dana, nažalost, čak i u crnogorskoj istoriografiji i publistici. <h2> Pukovnik Petar Pešić</h2> No, da se prihvatimo činjenica. Nije naodmet pomenuti da je ministar austrougarski Oto, ponudio Crnoj Gori u julu 1914, kao cijenu za njenu neutralnost, ekonomske, finansijske i teritorijalne dobiti, a među njima, za Crnogorce simbolički značajan, Skadar. Crna Gora je, poznato je, odbila tu ponudu, ušla u rat i pod pritiskom Rusije, od koje je zavisila pomoć u naoružanju i hrani, formirala zajedničku komandu sa Srbijom. Srpska vrhovna komanda izradila je ratni plan operacija crnogorske vojske i poslala ga na Cetinje s grupom oficira, koja će formirati Crnogorsku vrhovnu komandu 23. avgusta 1914. Tu grupu su činili: general Božo Janković na čelu, pukovnik Petar Pešić kao pomoćnik, pukovnik Borivoje Nešić i potpukovnici Dragoljub Mihailović i Đorđe Paligorić, kao članovi. Kapetani Miro Božović i Blažo Marković bili su jedini crnogorski oficiri pri Vrhovnoj komandi Crne Gore? Protivno srpskom ratnom planu, kralj Nikola je „samovoljno“ odvojio jedan dio snaga i pomoću njih 27. juna 1915. zauzeo Skadar. Ruski predstavnik je protestvovao i napuštio Crnu Goru, dok je general Božo Janković podnio ostavku po naređenju svoje Vrhovne komande i vratio se u Srbiju, jer Srbiji nije odgovaralo teritorijalno širenje Crne Gore. Zato je zauzimanje Skadra samo pojačalo srpske intrige o vezama Cetinja sa Bečom. Dušan Pavlović, srpski oficir, koji je kasnije prešao na crnogorsku stranu osudivši postupke svoje Vrhovne komande, izjavio je: „... čvor i petlju crnogorske vojske trebalo je uzeti iz ruku kralja Nikole i njegovih oficira“... Kralj Nikola, nakon ostavke generala Jankovića, 2. jula 1915. imenuje pukovnika Pešića za načelnika štaba crnogorske vojske, čineći kardinalnu grešku, koja će Crnu Goru koštati nestanka. Petar Pešić sam otkriva nakon rata svoju nečasnu ulogu u razbijanju crnogorske vojske. U stručnoj publikaciji „Ratnik“, broj za januar/februar 1925, u obimnom tekstu „Crna Gora u svetskom ratu“, Pešić u retrospekciji iznosi niz ovjerenih dokumenta koji govore o kakvoj ličnosti se radilo. Radilo se o čovjeku bez moralnih skrupula, koji je, po instrukcijama svoje vlade, otvoreno radio na uništenju Crne Gore.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250712220712_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250712220712_8c3ed6c91444b81df0b1f2fc6587b5ed761b467c39dab9b1ad145a164e1cfc2b" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="Petar Pešić u Pravdi"><figcaption>Petar Pešić u Pravdi</figcaption></figure>  Najžešće kritike Pešić je dobio upravo od strane bivših srpskih oficira, među kojima je prednjačio pukovnik Živko Pavlović. Polemiku je pokrenuo beogradski list „Pravda“. Pavlović je direktno optužio Pešića kao „glavnog krivca za kapitulaciju crnogorske vojske“. Pešić je na to odgovorio, takođe u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“. <h2>Mojkovačka bitka</h2> Ovo otvoreno priznanje Pešića o razlozima uništenja crnogorske vojske bio je samo uvod da se vratimo na Mojkovačku bitku. Tzv. „Sandžačka vojska“, 2/3 crnogorske vojske pod komandom serdara Janka Vukotića na śeveru Crne Gore, već je do kraja decembra 1915. izvršila svoju osnovnu funkciju koja joj je namijenjna planom Vrhovne komande srpske vojske - zaštitu odstupnice srpske vojske „preko Crne Gore i kroz crnogorsku krv“. Pitanje svih pitanja je zašto je još uvijek važila naredba da se taj prostor ima „braniti do posljednjeg čovjeka“, iako „za njihovim leđima“ nije bilo srpske vojske, jer je 4. januara potonji srpski vojnik napuštio Skadar na putu za Krf. Mojkovačka bitka se dogodila 6. i 7. januara, dva-tri dana nakon toga i teško se oteti utisku da je njen jedini cilj bio desetkovanje crnogorske vojske, koja je platila veliku cijenu, što je doprinijelo porazu Crne Gore. Bez obzira na pobjedu crnogorske vojske. Dok je crnogorska vojska štitila odstupnicu nepostojećih srpskih vojnika, koji su se već nalazili na Krfu, 9. januara je pao Kuk i Austrijanci su nadmoćnim snagama osvojili Krstac, čime je sudbina Lovćena bila zapečaćena, a time i Crne Gore. Slaviti Mojkovačku bitku je slavljenje propasti Crne Gore pod režijom Krfske vlade i Petra Pešića kao izvršioca. Petar Plamenac piše u „Novoj Evropi“ iz 1926-te: „...Pašić je vidio u Skadru srbijansku vojsku svedenu na 80.000 ljudi, od kojih je onda još na 20.000 pomrlo od fizičke iznemoglosti i u more bačeno. Desetog decembra, na Cetinju, on je saznao od g. Pešića, svoga oruđa, da Crna Gora ima nedirnutih 53.000 vojnika, najboljih po hrabrosti u Evropi, koji bi, najedeni, obučeni i naoružani, vrijedili više od pruske garde. Pešić je tada ośetio da je ravnoteža poremećena; ali ovoga puta u korist Crne Gore, i uvidio je, da od ujedinjenja uz nestanak Crne Gore ne može biti ni govora“...  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250712220712_ccd7a7f76cf28979861090514603a83bf9efda751aef4d07e0290615f8f1527b.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250712220712_ccd7a7f76cf28979861090514603a83bf9efda751aef4d07e0290615f8f1527b" data-rendition-name="original" width="338" height="500" loading="lazy" alt="Nikola Pašić"><figcaption>Nikola Pašić</figcaption></figure>  Janko Vukotić, u intervjuu „Jutarnjem listu“ 1. aprila 1918. godine, koji prenose „Cetinjske novine“ 11. aprila, objašnjava: „...Pukovnik Pešić napustio je Crnu Goru 17. ili 18. januara 1916, i na odlasku mi saopštio, da ga, po kraljevoj naredbi, imam zamjeniti u dužnosti. Primiv na ovaj način dužnost načelnika štaba, a računajući, da će srpska vojska, kao što mi je rekao pukovnik Pešić, u dovoljnoj snazi zauzeti odbranbene položaje duž Bojane i oko Skadra, te meni i mojoj vojsci osigurati jedinu odstupnicu preko Skadra, ja sam odmah, po odobrenju kralja Nikole, izdao naređenje čitavoj crnogorskoj vojsci - od koje se skoro veći dio nalazio duž rijeke Tare i Lima i na hercegovačkoj granici, - da odstupi pravcem na Podgoricu, odatle ćemo preko Skadra za Albaniju. Kralj Nikola je otputovao iz Podgorice 19. januara u Skadar, a 20. januara iz Skadra dalje. Iste večeri nastupile su austru-ugarske čete, ni od koga nesmetane, uz rijeku Bojanu, a śutradan, 21. januara, ušle su u Skadar, i tako nam preśekle jedinu moguću odstupnicu prije nego je i jedan moj vojnik od hercegovačkog odreda ili sandžačke vojske stigao u Podgoricu“. I tako je Petar Pešić prevario Janka Vukotića, žalosnu figuru crnogorske istorije! Dok Crnu Goru danas vode nasljednici Petra Pešića i ubijeđuju nas u deluzije kako se radi o istom narodu, o Crnoj Gori kao dijelu srpske istorije, Srpskoj crkvi kao istorijskoj crkvi u Crnoj Gori, dok međusobno dijele funkcije, prestižne nagrade, novac crnogorskih građana, pritom skrivajući crnogorsku zastavu i skraćujući crnogorsku himnu, svima njima stojim na raspolaganju za svaku riječ iz ovog teksta i da je potkrijepim neoborivim istorijskim dokazima. Znam da će svaki častan Srbin, koji osuđuje zločin u Srebrnici i slične zločine, na isti način shvatiti mrlje u sopstvenoj istoriji i zločine koji su činjeni u Crnoj Gori tokom i završetkom Prvog svjetskog rata.

Slobodan Jovanović

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kolumne

Štokholmski sindrom

1.
Da krenemo od definicije. Hrvatska enciklopedija kaže: "Genocid (geno- + -cid), zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu. Navedena definicija genocida utvrđena je Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je prihvatila Opća skupština UN-a 9. X. 1948."
Do termina genocid dugo se tragalo, prethodio mu je termin "varvarstvo", no taj baš i nije bio najpodesniji da odrazi razmjere uništenja koje genocid podrazumijeva. Ime mu je dao poljski advokat Rafael Lemkin.
2.
Jedini genocid u Evropi koji se desio poslije Holokausta bio je onaj u Bosni i Hercegovini sproveden nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine. Jedna od najcitiranijih misli o logorima istrebljenja i genocidu pripada T. V. Adornu, koji je u svojoj "Minima Moralia" život poslije Aušvica nazvao "oštećenim". 
Na naše jezike još tokom bivše Jugoslavije to djelo je preveo filozof Aleksa Buha. Čovjek koji će samo nekoliko godina kasnije biti ministar vanjskih poslova genocidne tvorevine Republike Srpske, a potom i jedan od glavnih negatora genocida u Srebrenici. Kako to nazvati, maxima paradoxalia?
3.
S genocidom u Srebrenici često se manipulisalo u Crnoj Gori. Navešću samo jedan primjer, iako ih ima sijaset. Jer ovaj je posebno slikovit - slučaj Dritan.
- Dritan Abazović, 2020. godine u jeku svoje izdajničke i anticrnogorske politke (kad su ga ideolozi i promoteri velikosrpske ideje te osvjedočeni negatori genocida u Srebrenici slavili kao heroja jer je smijenio crnogorske partije s vlasti), lansirao je jednu ogavnu, staru i gotovo zaboravljenu, ali opasnu tezu izdinstanu još u eri Slobodana Miloševića: da je Milo Đukanović slao gorivo za tenkove Ratka Mladića u Srebrenici, baš tog zlokobnog jula 1995. godine. 
Srećom po planetu i Bosnu i Hercegovinu što Memorijalni centar u Potočarima ima genijalnog direktora, dr Emira Suljagića, koji je promptno odreagovao i kazao - da je u pitanju neistina, da je gotovo sva dokumenta koja se tiču genocida u Srebrenici, u svim svjetskim dostupnim arhivima pogledao i da niđe nije naišao na upletenost Mila Đukanovića.
Naravno, ova Abazovićeva budalaština i besprizorno olaka instrumentalizacija žrtava Srebrenice za jeftin politički spin nije samo pokazala monstruoznost ovog ulcinjskog đilkoša, već je svjedočila njegovom transformisanju u karikaturu Milorada Dodika. Jer śetimo se 2012. godine kad je mladi, poletni Dritan pregovarao oko lokalne vlasti u Nikšiću i kao jedan od preduslova koalicije postavio pitanje odnosa prema genocidu u Srebrenici, istakavši da s negatorima, njegova tada Pozitivna CG ne može. 
Osam godina kasnije, ne samo da je na državnom nivou napravio vlast s negatorima genocida, nego je doslovno bez riječi kritike 2021. godine propratio direktno negiranje genocida od strane tadašnjeg ministra Leposavića, kojemu je formalno bio šef. Nije mu to smetalo ni 2022. godine da formira svoju Vladu s negatorima genocida niti da svu crkovnu imovinu Crne Gore prepiše na vlasništvo srpske crkve, duhovnog inspiratora negacije genocida u Srebrenici.
Štoviše, čovjek je 11. jula 2022. godine u Potočarima nečovječno relativizovao ideju srpske vojske da agresijom u Srebrenici uništi Bošnjake da ih tu više nikad ne bude izjavivši: "Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Nisu ga počinile vojske, nego politike.”
Svaka sličnost s dodikizmom je slučajna.
4.
Ipak, i od Dritana postoji gori. I veća neznalica. Njegov nekadašnji partner za 21. vijek. Magistar bez originalnog magistarskog rada, beščasnik sa sloganom "časti mi", retorični promašaj, ali doktrinarni relativizator genocida u Srebrenici - Aleksa Bečić, zamjenik šefa Vlade koji je učestvovao u kampanji da Crna Gora nikad ne postane nezavisna i na papiru predśednik političke partije Demokrate.
Taj i takav Aleksa juče je na 30 godina od genocida u Srebrenici, prema riječima Antene M, izjavio: "Bečić je uz poruku da se Srebrenica, kao ni druga stradališta nikada više ne ponove, a da mir, sloga i dobro među ljudima uvijek pobjeđuju, apostrofirao i pitanje krivice za počinjeni zločin. "Podsjećajući na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju je usvojila Skupština Crne Gore 2021. godine, kojom je najoštrije osuđen genocid u Srebrenici, ali i "osuđen svaki pokušaj pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge zločine, jer odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački", danas na 30. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici još jednom izražavamo pijetet prema nevinim žrtvama..."
- Prvo, od negatora genocida odvratniji je samo relativizator.
- Drugo, niko nikad nije izjavio da su Srbi genocidan narod.
- Treće, odakle u priči o počiniteljima genocida u Srebrenici Bošnjaci i Hrvati? Aham, tu su jer je Bečić citirao svoje amandmane iz Rezolucije, koji su totalno višak i u njoj i u ovoj nakaradnoj izjavi.
- Četvrto, ovakvim pristupom se izjednačavaju žrtve i dželati. I što je najgore, Bečić iz godine u godinu vrti jednu istu poruku za Srebrenicu. Provjerite njegove izjave od 2021. naovamo, čovjek stalno ponavlja jedno te isto - djelove iz Rezolucije koje je dodala njegova stranka. Vjerovatno je za Bečića i njemu ravne to mjera koju preko 8000 ubijenih zaslužuje.
- Peto, Aleksa Bečić bi bio sto puta moralniji i veći političar da je rekao da ne priznaje genocid. Ovakvo "priznavanje" genocida i usputno dodavanje "ostalih stratišta" nije ništa drugo do aposlutno vrijeđanje žrtava Srebrenice. Ima li ikoga u autoritarnoj stranci Demokrate, a ko je Bošnjak i musliman, da kaže ovim ljudima da prestanu s vrijeđanjem inteligencije građana?
5.
Aleksa Bečić i Demokrate su posebno opasni jer su Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, izglasanu u CG Parlamentu 2021. godine uslovili rezolucijom o izmišljenom genocidu u Velici koja je inače predstavljena kao zločin muslimana nad pravoslavcima (Srbima), iako je kontekst tog strašnog zločina potpuno drugačiji.
Time je želio umanjiti značaj i bolnu težinu svirepoga ubistva više od 8000 Bošnjaka s ciljem istrebljenja čitava naroda s te teritorije te pokazati kako Srebrenica nije jedini genocid u regionu, kreirajući o genocidu sliku jezivog ali gotovo uobičajenog čina u ratnim okolnostima. Zato su, kažem, negatori genocida za ljude poput Alekse persone.
6.
Da se nikad ne ponovi!

Portal ETV

Sramotna izjava Alekse Bečića o Srebrenici

U Nikšiću je osvanuo bilbord u sklopu obilježavanja 13. jula. Bilbord na kojem se jedan od najznačajnijih crnogorskih datuma, kojim se obilježava ustanak crnogorskoga naroda protiv fašističkog okupatora i puno međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore iz 1878. godine, stavlja u drugi plan u odnosu na ustanak iz druge države - Nevesinjske puške. Još jednom nikšićke vlasti na simboličnom nivou potvrđuju svoj anticrnogorski karakter jasnim nipodaštavanjem &nbsp;najznačajnih crnogorskih državnih atributa.&nbsp;
Tako koalicija državne vlasti, koja vrši vlast i u Nikšiću, ali bez pripadnika stranaka manje brojnih naroda, nastavlja već sada ustaljenu praksu ponižavanja države kojom upravljaju, potvrđujući svoju pripadnost bjelaško-četničkoj ideologiji koja na državu Crnu Goru i njen narod gleda kao na regionalni, sreski okrug velikodržavnog projekta sa śedištem u Beogradu.&nbsp;
Svoje svečanosti obilježavanja nastavljaju u duhu nezakonite i biber sprejom začinjene dodjele Trinaestojulske nagrade s novim manipulativnim fabrikovanjem istorijskih činjenica. Još jednim činom jasno su poručili građanima Crne Gore kakav je njihov odnos prema najslavnijim i najvažnijim događajima iz crnogorske državotvorne istorije. Isto tako, ćutanje i nenadležnost Mandićevih i Kovačevićevih partnera iz vlasti ne abolira ih odgovornosti za poigravanje s crnogorskim državotvornim simbolima. Sve osim jasne osude ove opasne lakrdije kojoj prisustvujemo potonjih dana jeste još jedno poglavlje o sramnom kolabiranju i saučesništvu ideologiji koja je devedesetih godina prošlog vijeka odgovorna za genocid čije tridesetogodišnje obilježavanje smo imali juče.
Upravo jučeranje podśećanje na genocid u Srebrenici treba da nam posluži za nauk da se mračnim ideologijama, poput bjelaško-četničke idelogije koja trenutno vlada Crnom Gorom, treba oduprijeti odmah i u početku njihove vladavine, dok još nijesu u potpunosti ovladali svim polugama moći jer imamo svježa svjedočenja na što su sve spremni kad imaju apsolutnu moć i neorganizovanog, označenog i prokazanog neprijatelja naspram sebe. A danas u Crnoj Gori taj neprijatelj im je građanska i antifašistička Crna Gora i njeni sljedbenici. U ovoj fazi im nije bitno nacionalno, nego ideološko opredjeljenje. Zato su im trenutno i prihvatljivi partneri stranke manje brojnih naroda, koji svojom kratkovidošću i željom za vlast i partikularnom moći ne vide kako dugoročno štete onoj Crnoj Gori čiji su Ustav izglasali 2007. godine.
Dužnost je svakog građanina Crne Gore koji istinski želi građansku, demokratsku i antifašističku Crnu Goru da se odupre njihovom djelovanju na svakom mjestu i u svakog prilici, u institucijama ili van njih, u medijskom i virtuelnom prostoru ili na ulici. Otpor mora biti konstantan jer njihovo djelovanje neće stati i spremni su ići onoliko daleko koliko im mi dozvolimo. Bolje da nas sada prskaju biber sprejom nego da nas poslije prebijaju, hapse i na kraju ubijaju. Ništa od navedenog im nije strano, a sputavaju ih samo trenutno društveno uređenje, društvene i civilizacijske stege koje svakog dana sve više popuštaju kako u Crnoj Gori tako i na međunarodnom planu. A navedene stege su jedino što ih drži dalje od zločina iz devdesetih godina, Drugog svjetskog rata i bjelaškog terora iz 1918. godine.&nbsp;
Zato otpor sada, jer kako rekoše Demokrate, vjerni sljedbenici bjelaško-četničke ideologije, što je biber sprej naspram prebijanja koje je sljedeća faza.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 170px; position: relative;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fbilbord-u-niksicu-dan-drzavnosti-crne-gore-cestitan-uz-simboliku-nevesinjske-puske-i-srpsku-trobojku&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

1250x600

1084x550

Nikšićka i državna vlast ne prestaju s ponižavanjem Crne Gore

U govorima povodom Dana državnosti predsjednik Skupštine Andrija Mandić i predsjednik države Jakov Milatović su obmanuli javnost o karakteristikama ustanka 13. jula 1941. godine. Iz njihovih govora se ne može saznati ko je organizovao ustanak, ko je činio ustaničke snage i što su bili ciljevi ustanka. Andrija Mandić je rekao da su: „Velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Jakov Milatović je saopštio: „Trinaestojulski ustanak je bio odjek savjesti, duboko usađen u dušu našeg naroda...Ovaj istorijski čin otpora, nadahnuo je hiljade junaka, mladih momaka, neustrašivih djevojaka, ljudi sa sela i iz grada, da u godinama rata ne ustuknu pred snagom puno moćnijeg neprijatelja.“ Ako bi se zaključivalo na osnovu govora Mandića i Milatovića, ispalo bi da je ustanak organizovala nepoznata sila na osnovu apstraktne narodne savjesti i da je ustanak predvodila bezlična grupacija urbanih i ruralnih momaka i đevojaka koji su bili intelektualci, kraljevski oficiri, dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti, pripadnici bezimenog „našeg“ naroda.
Mandić i Milatović svjesno izbjegavaju da kažu da je Trinaestojulski ustanak organizovala Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), odnosno njen Pokrajinski komitet (PK) za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Centralni komitet (CK) KPJ je već 10. aprila 1941. godine, kada je bilo jasno da je Jugoslavija poražena, donio odluku o nastavku borbe protiv okupatora. PK KPJ za Crnu Goru je na savjetovanju 24. aprila usvojio odluku o mobilizaciji za borbu protiv okupatora i formirao Komisiju čiji je zadatak bio da prikupi oružje. Važno je istaći da su ove odluke usvojene prije napada Njemačke na SSSR 22. juna, odnosno da su se jugoslovenski komunisti spremali za borbu, bez obzira na odnose Njemačke i SSSR-a. Njemački napad je samo ubrzo početak borbe. KPJ je tada u Crnoj Gori imala oko 1.800 članova i oko 5.000 pripadnika omladinske organizacije (SKOJ). Oni su do početka jula stvorili 285 oružanih grupa sa oko 6.200 boraca i prikupili su oko 12.000 pušaka, 135 puškomitraljeza i 30 mitraljeza.
Odluku o pokretanju oružane borbe usvojio je Politbiro CK KPJ u Beogradu 4. jula, a potom je tu odluku u Crnu Goru donio delegat CK Milovan Đilas i saopštio je članovima PK KPJ za Crnu Goru na sastanku u Stijeni Piperskoj 8. jula. Članovi PK su bili: Blažo Jovanović (organizacioni sekretar), Radoje Dakić, Savo Brković, Budo Tomović, Vido Uskoković, Krsto Popovida i Periša Vujošević. Oni su ogranizatori ustanka. U svjedočenjima sa tog sastanka ni riječju se ne pominje da je cilj bio borba protiv odluka Petrovdanskog sabora. Sastanak u Stijeni Piperskoj je održan 4 dana prije Petrovdanskog sabora, a za dan akcije je određen 13. jul jer je to bila neđelja i organizatori su smatrali da će tako postići veći efekat iznenađenja. Komunisti su bili protiv odluke Petrovdanskog sabora o proglašenju nezavisne Crne Gore pod zaštitom fašističke Italije, jer su takvu nezavisnu Crnu Goru smatrali za marionetsku, i bili su za ravnopravnu Jugoslaviju, ali je nesumnjivo da je glavni ustanički motiv komunista bila borba protiv okupatora.
Gerilske akcije komunističkih oružanih grupa su, prema planu, počele 13. jula. Njima su se pridružili mnogi građani, tako da su ove akcije do 20. jula prerasle su u ustanak u kome je učestvovalo oko 30.000 boraca. Na osnovu toga se zaključuje da su ustanak organizovali komunisti i da su oni činili njegovo političko i borbeno jezgro i da je zbog masovnosti dobio opštenarodni karakter. Među onima koji su se priključili ustanku bilo je i oficira prethodne Jugoslovenske kraljevske vojske koja je kapitulirala 17. aprila. Tako su se ustanku pridružili Bajo Stanišić i Pavle Đurišić. Velikosrpski falsifikatori istorije to tumače kao dokaz da su i četnici učestvovali u ustanku. No, oni tada nijesu bili četnici, jer četnički pokret nije postojao u Crnoj Gori u periodu ustanka. Ovaj pokret se u Crnoj Gori formirao tek u jesen 1941. i odmah je uspostavio saradnju sa okupatorom.
Bez crnogorskih komunista ne bi bilo Trinaestojulskog ustanka ni antifašizma. Uprkos tome, Andrija Mandić je u spisku organizatora ustanka komuniste stavio na začelje i još ih je sakrio pod nazivom „slobodoljubivi ateisti“. Jakov Milatović tvrdi da je ustanak bio „odjek savjesti“, čime je prećutao istinu da su komunisti organizovali ustanak. Savremenici su naglasili i dominantno crnogorski državni i nacionalni karakter ustanka. Italijanski ministar spoljnih poslova grof Galeaco Ćano je 17. jula zapisao da se „zapravo vodi pravi rat između Italije i Crne Gore“, dok je jedan italijanski konzul napisao da je ustanak u stvari „crnogorski komunistički pokret“. Moskovska „Pravda“ je objavila da je „vjeran ratnim tradicijama svojih predaka, gotovo sav crnogorski narod otišao u partizanske odrede“. Josip Broz Tito je zapisao da je to „zaista bio opšti ustanak u Crnoj Gori“ i da je Crna Gora tako „dala ostalim narodima Jugoslavije podstrek za njihovu borbu“. Čak je i prema informacijama jugoslovenske kraljevske Vlade u Londonu oružani sukob izazvala „borbenost Crnogoraca, udruženih s komunističkim pokretom“.
Mandić je u organizatore ustanka upisao sveštenike i vjerujući narod. Termina vjerujući narod nema u izvorima o ustanku. To je termin litijaškog pokreta koji Mandić pokušava da premjesti u 1941. Što se tiče doprinosa SPC, odnosno stava Mitropolije crnogorsko-primorske prema ustanku, o njemu najbolje govori činjenica da je mitropolit Joanikije Lipovac učestvovao na Petrovdanskom saboru, a potom je podržao četnički pokret i okupatore. Primjer te politike je prijem koji je mitropolit Joanikije organizovao za italijanskog generala i okupacionog guvernera Crne Gore Pircia Birolija u manastiru Ostrog 18. oktobra 1942. godine. Joanikije je na italijanskom jeziku održao zdravicu Biroliju i, između ostalog, rekao: „Radostan je danas sav naš narod sa područja Guvernorata Crne Gore što je Vaša ekselencija sa Vašom cijenjenom Gospođom i Vašim eminentnim saradnicima, kao sin pobožnog italijanskog naroda, došao u Sveti Ostrog… Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj poginulih italijanskih i naših boraca u borbama protiv partizana i da se pomolimo da i dalje među nama vlada međusobno poštovanje i sloga“. Većina sveštenstva SPC u Crnoj Gori je podržala Joanikijevu politiku. No, 34 sveštenika su se pridružila partizanskom pokretu, a kasnije ih je 6 odlikovano partizanskom „Spomenicom 1941.“. Mitropolit Joanikije je u aprilu 1942. godine izdao naredbu da se sveštenici koje se bore u redovima partizanskog pokreta otpuste iz službe i zabranio im svešteničko dejstvo.
Četnički revizionisti istorije pokušavaju da Trinaestojulski ustanak predstave i kao simbol borbe protiv ideje o crnogorskoj državnosti i nacionalnosti. Upravo je suprotno. Na godišnjicu ustanka 13. jula 1944. godine u Kolašinu je održano Treće zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore i Boke, na kome je ovaj vrhovni organ partizanske vlasti u Crnoj Gori preimenovan u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO). Odlučeno je da se CASNO konstituiše u najviše zakonodavno i izvršno tijelo Crne Gore kao ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Istaknuti komunistički i partizanski funkcioner Božo Ljumović tada je naveo: „Na ovom trogodišnjem trnovitom putu pali su mnogi dični sinovi crnogorskog naroda, pali su za čast i slobodu... Iz krvi njihove niču naše velike tekovine, niče slobodna Crna Gora u ravnopravnoj zajednici bratskih naroda... Danas mi stvaramo najveću zakonodavnu i izvršnu vlast crnogorskog naroda. Našu Antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja. Ovim se ostvaruju težnje crnogorskog naroda da sam upravlja svojom sudbinom.“
Istorijske činjenice nedvosmisleno svjedoče da Trinaestojulski ustanak pripada isključivo komunističkom i partizanskom političkom i ratnom nasljeđu i da je cilj ustanka, uz borbu protiv okupatora, bio obnova crnogorske državnosti, emancipacija crnogorske nacije uz ista prava za pripadnike drugih nacija u Crnoj Gori. To je urađeno u sklopu antifašističke borbe. Da su četnici o ovome odlučivali ne bi bilo ustanka, ni antifašizma, ni crnogorske države, ni crnogorske nacije. Zato Andrija Mandić, kao četnički lider, pokušava da sakrije dominantno komunistički i crnogorski karakter Trinaestojulskog ustanka i da, koristeći istorijske obmane, četnike i SPC naknadno upiše u organizatore ustanka. To je krivotvorenje istorije, a dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji negiraju državnost Crne Gore i nacionalnost Crnogoraca je izrugivanje s Danom državnosti. Jakov Milatović ne smije i vjerovatno ne želi da kaže istinu o ustanku i tako degradira Dan državnosti. Crna Gora ima dostojan državni praznik, ali se presjednici Skupštine i države ponašaju nedostojno prema državnom prazniku, istoriji i funkciji.

Krivotvorine i istine o Trinaestojulskom ustanku

Ima neka destruktivna fasinacija ružnim, kao i mazohistički poriv za banalnim i retrogradnim u politici i radnjama koje čini četnički vojvoda Andrija Mandić. Onih nekoliko fotografija sa onog sramnog, bestijalnog i estestski vulgarnog skupa u Vili Gorica, đe su dodijeljene nacionalne penzije nekim likovima, ostavilo je utisak da je čak i njemu bilo malo neprijatno.
Ali kao da postoji neka viša, mračna sila koja ga tjera da sebe smješta u te i takve habitate i prostore, o kojima kao da danas piše genijani Danilo Kiš, čija proza nije izgubila ni truknku autentičnosti u vremenu - U toj sobi vladao je zadah buđi i starog znoja, miris vlage i raspadnutih papira…
Kada kažem neprijatno ne mislim na efekat koji je dodjela izazvala, ili ideju kojoj teže. Samo kompletnim političkim idiotima (da se poslužim Vučićevom frazom) nije jasno da je cilj da se obesmisli, ponizi, zatruje i vulgarizuje sve što ima veze sa tekovinama oslobilačke borbe Crnogoraca. I, onih koji su stvorili i branili prvu i jedinu slobodnu državu na Balkanu tokom Otomanske imperije, i onih koji su je oslobodili od fašista, nacista i domaćih saradnika okupatora tokom drugog svjetskog rata.
Treba đeci i unucima objasniti da im đed nije bio saradnik okupatora već junak – oslobodilac, i da to što je ubijao Crnogorce za njemačke i italijanske interese nije bio zločin, već oslobodilačka borba, borba u kojoj su slobodoumne Crnogorce oslobađali od života.
No u svoj toj želji da se što više zaprlja ovaj sveti jubilej, izgleda da su se malo preigrali. Malo su im se ruke i suviše duboku zarile u sopstveni glib.
Kaže narod – nije mi čudo kako ih Bog stvori, nego kako ih sastavi (mada je veoma upitno koliko je Bog imao veze sa stvaranjem ona dva nagrađena entiteta). A, za sastavljanje one dvojice dobitnika državne penzije (namjerno ne pišem Trinaestojulske nagrade jer oni imaju veze sa njom isto koliko i onaj što im je uručio sa veganskom ishranom) je zaista trebao neki jako zaprljani um.
I, sve su oni to u osnovi lijepo zamislili. Napravićemo žiri koji će imati dovoljno ovih „naših“ da izglasaju/preglasaju ono šta želimo, sve ćemo to maskirati u neku formu višeumlja i transparentnosti, naći ćemo jednog njihovog za laureata, a onda ćemo i dvojici naših dati nagradu. Ove naše ćemo lako naći, čim im pomenemo da se dobijaju pare i penzija ima da navale ko ludi na brašno, bitno je samo da su negatori i antipodi svega crnogorskog, i da ne priznaju ni naciju, ni državu, ni tekovine 13. jula, ni ništa šta ta nagrada predstavlja, a takvih, od kako je budžet kod nas, ima „na kile“. 
Sve bi ovo bilo kako treba, da nisu ozbiljno zeznuli kod odabira ove dvojice „njihovih“. Imali su čak i prošlu godinu za primjer kako se to može korektno odraditi, evo danas niko više na pominje kako je lani nagradu za životno djelo dobio amaterski glumac, samonametnuti pjevač i priučeni harmonikaš Dragan Koprivica. 
I, biće da su ih po mraku birali, i jesu sigurno je čudo je genetika, kažu uđe u gen taj neki naslijeđeni refleksa predaka, a oni su samo mogli naslijediti naviku da se ukrivaju i po mraku čuda čine. Pa su po noći izabrali onu dvojicu, pored kojih je, ako dobro pogledate, Mandiću bilo neprijatno da stoji, a stajao je pored (i slikao sa njim) pečenog praseta na platou ispred Skupštine. No, ovo je izgleda bilo previše čak i za njega.
A kako i ne bi, kada je jedan od njih dobio nagradu za roman/knjigu/svesku/nešto/bilo šta, za šta Nacionalna biblioteka nema saznanja da je publikovana u bilo kojem formatu. 
Dragica Lompar, direktorica Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“, nije ostavila prostor za nedoumice: „Na osnovu izuzetno preciznih podataka, nemamo saznanja da je ova publikacija u bilo kojem formatu objavljena. Obzirom da nije evidentirana u našim bazama, a nijesmo je dobili ni u fizičkom obliku, nije ni mogla biti kataloški obrađena“. 
Dakle, Bećir Vuković i izdavač Radomir Uljarević su falsifikovali podatke o objavljivanju knjige. Na osnovu ovoga se bez ikakve pogreške može reći da djela nema, makar ne onoga o kojem je žiri odlučivao. Jedino djelo koje zaista postoji je krivično, ali da to ostavimo našem tužilaštvu koje nepogriješivo zna da prepozna, organoleptičkom metodom, ko je za krivično gonjenje i zašto ovi neće biti. 
Bećira Vukovića su nagradili ni za šta, ukoliko naravno izuzmemo to da je Bećir Vuković i da je to bilo za vojvodu sasvim dovoljno da mu pokloni nacionalnu penziju, ili mu je možda autor neđe uz čašicu prepričao cijelu knjigu. Ukoliko zna lijepo da pripovijeda o knjizi, koliko zna grdno da govori o Crnoj Gori, onda za Mandića nije bilo dileme.
I, dok je cijela intelektualna Crna Gora tražila poništenje te odluke, usljed nedostojnosti osobe i nedostatka glavnog dokaza – knjige ili makar pojašnjenja đe bi mogla da bude, ili da se makar autor obaveže da će je dostaviti, zamalo rekoh napisati, do sljedeće godine, on Bećir, rekao je da je ovo antisrpska histerija i da je on, pazite sada, ugroženi Srbin. Zamislite taj nivo ugroženosti đe vam se, ni za šta, daje najveća nacionalna nagrada i nacionalna penzija države koju pljunete đe stignete, koju ne prizajete i koju bi rado poklonili, pardon, prodali prvome koji naiđe. 
O ovom drugom korisniku nacionalne penzije, tražite sami na internetu, sigurno ćete nešto pronaći, neće to biti nešto puno, svakako nedovoljno za ovu nagradu ali makar postoji za razliku od Bećirove knjige. Ono šta ne postoji je, očigledno, kultura. Kultura koja jedan od postulata za dobijanje ove nagrade. Ukoliko poslušate šta je drugo-iskeširani Veljo Stanišić izjavio o postupku Miloša Karadaglića, onda ćete shvatiti da je u sudaru sa njim svaka kultura poginula. Kao i empatija i ljudskost, koja se najviše ogleda u zaštiti manjinskih i marginalizovanih grupa, za Stanišića su jedni od njih, Romi, sinonim za nešto ružno i prljavo. Šta je na kraju dana prljavo u ružno prosudite sami.
Sve je ovo bila reakcija na odluku sjajnog Karadaglića da vrati Trinaestojulsku nagradu, u uslovima kada je ona obesmišljena. Zapeklo je to Stanišića, izleda puno jače od onog biber-spreja kojim su prskani građani dok su oni kusali, pili i „otimali“ se sa Slavenom Radunovićem oko jagnjetine. Zapeklo jer je istinito i časno, ispravno i ljudski, lijepo i gospodski. 
Bravo i hvala ti, Miloše! Hvala, jer ostavljaš nadu. I uvijek je lakše biti čovjek nego nečovjek. Puno lakše. Dovoljno je u svom prezimenu nositi crnogorsko ime, pa da ti ovo prvo nikada ne bude teško.
Sve ostalo je samo otimanje oko komada mesa.

Ljudi i neki drugi

U jednoj rečenici profesora Dragana Koprivice sadržana je sva tragedija savremene Crne Gore. Kada istaknutog crnogorskog umjetnika Danila Marunovića nazovete “narkomanom” — ne govorite o njemu. Govorite o sebi. Govorite o društvu koje je omogućilo da upravo takvi ljudi — puni predrasuda, sujete i površnosti — dobiju prostor da oblikuju javni diskurs, da predstavljaju kulturu i da kroje pojam “moralnog autoriteta”.
Posebno je poražavajuće što je ova kvalifikacija došla od osobe koja je, 3. i 10. jula, zajedno s prijateljima održala humanitarni koncert u JU “Kakaricka gora”, instituciji koja se bavi rehabilitacijom osoba zavisnih od psihoaktivnih supstanci. Taj čin, koji je u javnosti percipiran kao gest podrške i empatije, sada je obesmišljen i ogoljen do srži.
Je li humanost performans? Jer nazvati bilo koga — a posebno umjetnika koji se &nbsp;bori za pravo na slobodu, jednakost i dostojanstvo &nbsp;— “narkomanom”, jeste čin nasilja. Nije to lapsus. To je ideološki stav. I društvena poruka.
Zato, neka ova epizoda ostane kao ogledalo jednog poraženog sistema vrijednosti. Ogledalo u kojem jasno vidimo:
	•	ko ima pravo da ponižava
	•	ko dobija status “moralnog uzora”
	•	ko ima pristup institucijama i javnim platformama
	•	i koliko su riječi moćne i opasne
U vremenu kada su nam potrebni mostovi, izgradnja povjerenja i njegovanje empatije, profesor Koprivica izabrao je jezik isključivosti, etiketiranja i prezira. I time ne samo da je uvrijedio jednog umjetnika, već je ponizio sve one koji se bore — za sebe, za druge i za bolju Crnu Goru.
Nije problem samo ono što je rečeno. Problem je što takve riječi nijesu skandal. Problem je što se ćuti. A ćutanje je saučesništvo.

Miraš Dušević

Ogoljeni Koprivica: Ogledalo poraženog sistema vrijednosti

Tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici Srbija dočekuje u stanju pripravnosti. Državom neprikosnoveno vlada jedan čovjek – Aleksandar Vučić, isti onaj što je u julu 1995. godine, kao narodni poslanik zločinačke Srpske radikalne stranke, sa skupštinske govornice urlao pretnje: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana”.
Predsjednik Srbije drži u svojim rukama sve institucije – od policije koja surovo premlaćuje demonstrante do pravosuđa koje pobunjene građane po hitnom postupku, od medija koji negiraju genocid i rugaju se žrtvama do ministarstava koja zabranjuju da se riječ genocid uopšte pomjene.
U posljednjih 13 godina, otkad je na vlasti, Vučić diktira ritam sveopštem poricanju genocida u Srebrenici, mada je i u prethodnom periodu dao doprinos tom procesu, zajedno sa brojnim drugim segmentima društva. Nijedna zvanična državna ustanova ne priznaje karakter zločina počinjenog u julu 1995. Kada je reč o genocidu u Srebrenici, poricanje je oficijelna politika države Srbije.
Opsesivna težnja da se porekne ono što se poreći ne može, ono što je čitavom svijetu poznato i temeljno dokumentovano – ponekad poprima groteskne razmere. U Srbiji čak ni Tužilaštvo za ratne zločine, kad sudi učesnicima srebreničkog pokolja, u optužnici ne pominje genocid. Kada je riječ o srpskom pravosuđu, u Srebrenici nije bilo genocida, tamo je izvršen ratni zločin, to je zvanična verzija priče koju besomučno ponavljaju razni državni funkcioneri već godinama.
<h2>Poricanje koje prelazi granice apsurda</h2>
Silina poricanja je tolika da često prelazi granice apsurda. Pod demokratskom vlašću stanje je bilo nešto bolje, ali i tad je genocid bio zabranjena riječ, pa je tako u “Deklaraciji o Srebrenici”, koju je Narodna skupština Srbije donela 2010. godine, postignuto naizgled nemoguće – da se ne osudi genocid, već zločin “na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”. Trebalo je mnogo mentalne ekvilibristike da bi autori teksta smislili ovu frazu i zaobišli jasnu pravnu kvalifikaciju onoga što se dogodilo u Srebrenici. To je otprilike i maksimum do kog su dobacile državne institucije.
Evo samo još jednog primjera koji ilustruje pervertirano stanje stvari. Prije nekoliko godina gostovao sam u jednoj emisiji iz kulture na Radio Beogradu. Nakon što je emisija emitovana, urednik je pozvao voditelja i kritikovao ga što je upotrijebio riječ genocid. Gosti mogu da koriste taj izraz, ali uposlenicima javnog servisa je to strogo zabranjeno. Oni mogu da govore samo o, što bi rekla predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić, “užasnom, užasnom zločinu”. Pod sloganom javnog servisa: Vaše pravo da znate sve.
Cjelokupni državni aparat mobilisan je u poricanju genocida, što je svoju kulminaciju doživelo prošle godine, povodom Rezolucije Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici. U srpskim medijima vođena je višemjesečna kampanja protiv Rezolucije, Vučić i njegova posluga su besomučno ponavljali besmislenu mantru kako Srbe proglašavaju genocidnim narodom, kako nam svima na čelo utiskuju žig genocidnosti, stvorena je atmosfera masovne histerije. Širom Srbije i Republike Srpske postavljene su stotine billboarda sa natpisom: „Mi nismo genocidan narod. Pamtimo…“ i u potpisu: „Ponosna Srbija i Srpska“.
<h2>Kultura nesjećanja</h2>
Ista poruka je blještala nad glavnim gradom Srbije, ispisana džinovskim slovima na najvećem balkanskom displeju na Kuli Beograd. Takva ulična scenografija savršeno se rimovala sa stotinama murala, grafita i stensila posvećenih Ratku Mladiću, koji se šepure po zidovima srpskih gradova, varoši i sela. Poricanje genocida je samo jedna polovina antikulture sjećanja ili kulture nesjećanja koju praktikuju poklonici krvi i tla – druga polovina rezervisana je za glorifikaciju ratnih zločinaca koji su taj navodno nepostojeći genocid počinili.
Na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku Vučić se ponašao kao neka pomahnitala ili jurodiva osoba – ogrtao se zastavom Srbije, žvakao tu tkaninu, dizao tri prsta u vazduh, navijao kao da je na stadionskoj tribini, proglašavao nekakvu pobjedu, dok je u Beogradu cijela Vlada Srbije gledala prenos sjednice takođe ogrnuta državnom zastavom. Nakon što je Rezolucija donijeta, po srpskim gradovima defilovale su kolone automobila ukrašenih neizbježnim zastavama, vozači su trijumfalno trubili, proslavljajući predsjednikovu pobjedu nad imaginarnim protivnikom… valjda nad moralom, etikom, savješću i posljednjim ostacima ljudskosti.
U kampanju protiv Rezolucije UN-a uključile su se ključne ustanove srpskog društva. Izvršni odbor Srpske akademije nauka i umjetnosti objavio je saopštenje u kojem stoji da Rezolucija “ne doprinosi rješavanju bilo kog postojećeg otvorenog pitanja, pa ni ostvarenju njenog najvažnijeg proklamovanog cilja – pomirenja na Balkanu“.
Ni Srpska pravoslavna crkva nije izostala iz sveopšte negatorske fešte, patrijarh Porfirije je čak iskoristio Uskršnju poslanicu da se u njoj okomi na Rezoluciju, proglašavajući one koji tvrde da je u Srebrenici počinjen genocid – istorijskim revizionistima, braneći srpski narod od nepostojeće optužbe da je genocidan.
Usput budi rečeno, sintagmu “genocidan narod” ne koristi niko na dunjaluku, to nije nikakav stručni termin, njime se služe samo srpski nacionalisti, oni su ga i izmislili, i to krajem osamdesetih godina, u vrijeme nacionalističke homogenizacije, kad su Hrvate proglasili “genocidnim narodom”.
<h2>Permanentna asanacija terena</h2>
Histerija zbog Rezolucije UN-a je samo jedna faza dugog procesa negiranja koji traje već decenijama, a počeo je samim zločinačkim činom.
Poricanje je posljednja faza genocida, ono je upisano u sam zločin, oni koji planiraju masovno istrebljenje pripadnika druge nacije takođe planiraju i da poriču počinjena zlodela. Otuda sekundarne i tercijarne grobnice, prikrivanje tragova ubistava, što bi rekli počinioci – asanacija terena.
Masovno poricanje koje praktikuje većinski dio srpskog društva, predvođen našom takozvanom elitom, mogao bi se nazvati asanacijom mentalnog terena. Iz javnog polja, iz ljudske svijesti treba pažljivo izbrisati svako sjećanje na genocid, svaku činjenicu o masovnom ubijanju Bošnjaka, svaku primisao da taj nepojamni zločin ima neke veze sa Srbijom.
Rad na toj virtuelnoj asanaciji nikada ne prestaje, tu nema ni odmora ni pauze. Evo samo nekoliko najsvežijih primjera, uoči ovogodišnjeg 11. jula. Viši sud u Beogradu doneo je oslobađajuću presudu u slučaju generala Milenka Živanovića, bivšeg komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. General nije odgovoran za prisilno preseljenje stanovništva, tako je odlučio sud. Drugačije nije moglo ni da bude, proces je vođen kao od bijede, kako piše Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo: “U timu odbrane general je imao izabranog advokata, javnog tužioca i sudsko vijeće”. Pod takvim uslovima, naši sudovi bi oslobodili i Mladića.
<h2>Srebrenica kao tabu</h2>
Kada je objavljen ovogodišnji program festivala “Krokodil”, na kojem su i projekcije filmova i tribine posvećene obilježavanju tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, uslijedila je prljava medijska kampanja, pojačana online prijetnjama, proganjanjima i fizičkim napadima na prostorije Udruženja “Krokodil”. Dva dana uoči početka festivala, Muzej Jugoslavije, na čijem platou se održavaju programi, dobio je direktivu od Ministarstva kulture sa izričitim zahtjevom da se ova institucija zvanično ogradi od “Krokodila”.
Međutim, pokazalo se da ograđivanje nije dovoljno. Na dan otvaranja festivala predstavnici Ministarstva kulture su došli u Muzej i zahtijevali da se isključe kablovi koji se koriste za sprovođenje struje festivalu, na kojem je inače bilo više od 150 učesnika. Za Ministarstvo kulture Srbije genocid u Srebrenici je tabu, zabranjena tema koju treba svim sredstvima protjerati iz javnog prostora.
Država Srbija 11. jula neće, naravno, obilježiti godišnjicu genocida, jer za njih taj zločin ne postoji. Čak i kad ga nazivaju zločinom, to čine samo da ga ne bi nazvali genocidom, što je takođe deo politike poricanja. Ali, zato je politički otac Aleksandra Vučića – predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, najavio da će njegova partija 11. jula na Trgu Republike u centru Beograda “proslaviti oslobođenje Srebrenice”. Tako to biva u društvu koje odavno ne zna za sramotu.
<h2>U stanju poricanja</h2>
Većina građana Srbije pristaje na zvaničnu politiku poricanja zločina i genocida počinjenih u njihovo ime. Razna istraživanja javnog mnjenja, rađena posljednjih godina, kažu da tek 15-ak posto stanovništva zna da se u Srbiji dogodio genocid. U državni projekat poricanja uloženo je neizmjerno mnogo truda, rada, energije i novca, uglavnom iz budžeta. Treba platiti honorare za hiljade tekstova, nebrojene sate televizijskih emisija, za knjige, konferencije, pseudonaučne skupove, za kvazi-istoričarske revizionizme, za kojekakve naci-intelektualce i njihove izmislice.
Većini građana trošenje njihovog novca u neljudske svrhe, da bi se negirala patnja, da bi se rugalo žrtvama – očigledno ne smeta. Kao što im nije smetalo ni to što su ratni zločini, etničko čišćenje, uništavanje Bosne i Hercegovine i genocid finansirani njihovim novcem, iz budžeta Srbije. Srpsko društvo živi u stanju poricanja, nevoljno da se suoči sa prošlošću, da pogleda u taj mračni ponor, da raščisti sa sobom, sa sopstvenim zabludama i odgovornošću za zlo počinjeno devedesetih godina.
Na pitanje šta je danas Srebrenica Srbiji i Srbima, najtačnije je odgovoriti rečima koje je istoričar Milivoj Bešlin napisao prije deset godina, povodom 20. godišnjice genocida: “Srebrenica nije samo paradigma zločinačkog rata koji je vođen ne u BiH, nego prije svega i iznad svega protiv BiH, ona postaje i konstitutivno mjesto srpskog identiteta. Suštinski ona to već jeste, ali ne kroz katarzu, već kroz ogroman napor nezanemarljivih djelova društva i njegove elite da se genocid negira, relativizuje, opravdava ili prećutkuje”.
<h2>Temelj nacionalnog identiteta</h2>
U međuvremenu se ništa nije promenilo, samo je dodatno radikalizovano negiranje, poricanje i relativizacija genocida u Srebrenici, ali i svih drugih zločina koje su počinile srpske snage. Dominantna elita poricanjem i krivotvorenjem prošlosti održava u životu nacionalističku ideologiju koja je i dovela do zločina i genocida. Većina na to pristaje, iz kukavičluka, iz nemoći da se vine do lične odgovornosti, iz osjećaja pripadnosti kolektivu koji uvijek treba opravdati, čak i kad čini najstravičnije zločine.
Začarani krug poricanja i perpetuiranja zločinačke ideologije razbija manjina koja uporno piše i govori o genocidu, radi na suočavanju sa prošlošću i uspostavljanju kulture sjećanja. Zbog toga su takvi pojedinci, nevladine organizacije, udruženja, intelektualci, javne ličnosti neprekidno izloženi progonu, kampanjama linča i proglašeni za izdajnike srpstva, autošoviniste i zatočnike – što bi rekao Milo Lompar – duha samoporicanja.
Zaista je, kako veli Bešlin, Srebrenica “konstitutivno mjesto srpskog identiteta”, ali na dva različita načina. Za većinsku grupu Srebrenica je temelj nacionalnog identiteta, jer pripadati srpskoj naciji znači negirati genocid, odbijati bilo kakvu odgovornost svoje nacije za zločine, istrajavati na hegemonističkoj ideologiji velike Srbije, srpskog svijeta ili srpskog integralizma. Za manjinu, za Drugu Srbiju, Srebrenica je takođe temelj nacionalnog identiteta, ali na dijametralno suprotan način – pripadati srpskom narodu znači priznati da su genocid i zločini počinjeni u moje ime, da me to obavezuje, da imam moralnu dužnost da odgovorim na tu činjenicu, da se distanciram od ideologije koja je do genocida dovela i borim se protiv nje, da njegujem kulturu sjećanja i poštujem žrtve. Jer Druga Srbija je, kako je to govorio Radomir Konstantinović, Srbija koja se ne miri sa zločinom.
Tako će biti zauvijek, ništa to ne može promijeniti, sva poricanja, negiranja, prećutkivanja i relativizacije su uzaludna rabota. Kao što je govorio Jean Amery, čovjek koji je preživio Aušvic: “Ako se dobro sjećam, Hans Magnus Enzensberger napisao je negde da je Aušvic prošlost, sadašnjost i budućnost Njemačke, ali on, nažalost, nije presudan, jer on i ljudi njegovog moralnog integriteta nisu narod”. Parafrazirajući Ameryja i Enzensbergera, moglo bi se reći: Srebrenica je prošlost, sadašnjost i budućnost Srbije.

I 30 godina poslije: Genocid – zabranjena riječ u Srbiji

Zapis iz Klikabilnog dnevnika Arhivara, godina 2198. Mjesto: Post-Kulturni Zavod, odjeljak „Nagrade ni za šta“ Istraživač: Arhivar 47-B/Đ (identitet nepoznat, svjedočanstvo vjerovatno autentično) 2198. godina, mjesec julijanski, dan 13. Unos #1347: Pronaći knjigu Bećira V., dobitnika Trinaestojulske nagrade iz 2025. godine. Kolege me opet zadirkivahu. Kažu da sam (s)krenuo u potragu za svetim gralom crnogorske književnosti. Bećir V. – pjesnik koji je dobio najveću nagradu za knjigu koju niko nije vidio, čitao, ni prelistao. Ali, sistem kaže: „Zavedena pod brojem. Postoji.“ A sistem, nažalost, i dalje ima više ovlašćenja od logike. &nbsp; Unos #1348: Prva pojava imena Bećira V. u javnom prostoru Digitalni tragovi pokazuju: Ja, Bećir, pojavih se niotkuda kao gljiva poslije partijske kiše. Samozvani pjesnik, samonagrađeni bard, prorok mediokriteta! Na videosnimku s dodjele – stojim, sav odvažan, s knjigom u ruci. Korice luksuzne, papir bijel, a unutra... ništa. Doslovno ništa. Pitatm se – je li moguće da je ovo nekome smetalo? Unos #1349: Isječak iz govora na dodjeli „Ova knjiga je šapat tišine, otpor galami, sveto prazno u vremenu lažnoga punog.“ Publika je pljeskala, uvaljana u mediokritetski patrriotizam, vino i pečenje, kao da je pred njima Njegoš... Jedan starac u publici plakao je. Kasnije sam otkrio – bio je tonski snimatelj. Pustili su mu fonogram aplauza sa neke prethodne dodjele. Unos #1350: Napomena Pokušavam noću da ne mislim o ovome. Ali jutros sam se trgao iz sna, držeći u ruci bijeli list papira. Na njemu ništa. Niti jedno slovo. Samo masna mrlja – izgledala je kao otisak Bećirove brade. Unos #1351: Najpoznatija pjesma Bećira V. (arhivski zapis, rukom napisan na zadnjoj strani računa iz kafane „Kod patriote“) Oj, brate, daj mi naslov tvoj, ja ću reći da je moj. Ajde, brate, daj mi rimu tvoju, ionako niko neće otvoriti knjigu moju... Pero nemam, dušu nemam, al’ džep za nagradu spremam... Unos #1352: (lična zabilješka, povjerljiva) Sve češće razgovaram sa sobom. Noćas sam u arhivskoj sali čuo kako neko šapuće: „Ova knjiga je srž našeg bića...“ Okrenuo sam se – bio sam sam. Ili nijesam? Žiri?! Unos #1353: Rekonstrukcija događaja iz 2025. godine Nagrada je blistala, Bećir je sijao, a narod je gutao suzavac ispred Vile. Ironija? Ne. Sistem! Knjiga nije bila objavljena. Bila je zamišljena. Ali to, u vremenu kolektivne halucinacije, nije smetalo. Komisija je rekla da je riječ o „meta-literarnom protestu protiv hiperprodukcije smisla“. Jedan član žirija kazao je: „Ovo je najdublje prazno koje sam ikad pročitao.“ Unos #1354: Lična refleksija Ponekad osjećam da mi misli nisu više moje. Sinoć sam zatekao sebe kako zapisujem stihove na marginama arhivskih dokumenata. Nijesu bili moji. Pisalo je: „Zovem se Bećir. Ne pišem, ali postojim – ergo: dobijam.“ Ruka mi je drhtala. Pokušao sam ih izbrisati – mastilo se nije skidalo. Unos #1355: Izvještaj o sadržaju knjige (fizička analiza) Naslov: „Balada o pjesniku bez pjesme“ Autor: Bećir V. Sadržaj: 143 prazne stranice. Prilog: Fotografija Bećira kako maše sa bine ispred bannera „KNJIGA GODINE!“ Napomena: Korice su od sintetičke kože s utisnutim natpisom: „Za sve vas koji ste ćutali. Hvala vam što ste dopustili.“  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025071107078_760465eb31f3a3ddff0a473e081732f4578ea7c1aece33da973f18fad20d35a0.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025071107078_760465eb31f3a3ddff0a473e081732f4578ea7c1aece33da973f18fad20d35a0" data-rendition-name="original" width="1536" height="1024" loading="lazy" alt="Knjiga Godine Bećir V"> <figcaption>Zovem se Bećir. Ne pišem, ali postojim – ergo: dobijam(Photo: D.M.)</figcaption> </figure>  Unos #1356: Gubim dah Guše me zidovi Zavoda. Šapuću – Bećire, Bećire, Bećire... Sistem traži još. Traži da napišem izvještaj. Ali kako? Kako da napišem izvještaj o nepostojanju koje postoji? Unos #1357: Zaključak istrage Nema te Himne ironije koja bi mogla dočarati ovog pjesnika bez pjesme i nagradu bez knjige. Bećir nije autor. Bećir je simptom. Bećir sam ja. Dokaz da u jednoj tački istorije nije bilo važno što pišem – već kome se klanjam, koliko praznog mogu da zamotam u celofan, i kako da se osiguram da mi niko nikad ne postavi pitanje: „A, gdje je knjiga?“ Unos #1358: Posljednja poruka (klikabilni dodatak uz dosije Bećira V.) „Ako ikada pronađeš knjigu u kojoj nema ništa, a svi tvrde da je najveće djelo epohe - ne traži autora, traži krivce“. U potpisu: Arhivar 47-B/Đ Post-Kulturni Zavod, Titograd 2198. Prilog: Prazna stranica. Otisak brade. Biber sprej. P.S. (lični unos, ne arhivirati) Pišem ovo bez oznake unosa. Bez kodova. Bez autorizacije. Ne znam više gdje se nalazim – da li sam još u Zavodu, ili u glavi Bećira V. Noćas sam sanjao da sam stranica u Bećirovoj knjizi. Bijela. Bez sadržaja. Svaki pokušaj da napišem nešto – nestajao je. Slova su bježala, topila se kao mastilo na jeziku cenzora. Oko mene ljudi čitaju prazne knjige i aplauzom dočekuju naslovne strane. Djeca recituju tišinu. A ja, Arhivar, pišem, pišem, pišem – ali moje misli ne ostavljaju trag. Kao da sam već izbrisan. Možda Bećir nikada nije postojao. Možda sam ja Bećir!?&nbsp; Ako neko pronađe ovaj zapis – neka zna: razum se gubi lako. Nestaje polako, uz zvuke odobravanja, u sali punoj ničeg’. Klik. Unos završava. Muk. Autori: M. Banović i D. Mihailović

Pjesnik bez pera

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta, Uvaženi Okrivljeni, Iako me ništa nijeste pitali, što me baš briga, biću slobodna da Vam podastrem moj stav o nekim dešavanjima.&nbsp; Što da ne. Znam da čitate ova pisma, pa evo još malo štiva. &nbsp; Elem, koliko sam uspjela da ispratim naš Nezakoniti, već duže, perčina se sa medijskim koncernom Vijesti. Pošto je „opštepoznato da se ne miješa u uređivačku politiku RTCG“, on tobože nešto napiše i postavi na Fejsbuk, a neki prilježni urednik to „slučajno“ vidi i procijeni da je taj uradak epohalno važan za širu društvenu zajednicu, pa se &nbsp;ta promisao automatski prenese na sve moguće platforme RTCG.&nbsp; Kontam da uredništvo smatra da građanstvu život pet para ne bi valjao ako &nbsp;ga ne prosvijetle promišljanja Nezakonitog Raonića.&nbsp; Evo, recimo neki djelatnik iz Plužina, ako ujutro ne pročita neko Bobijevo sočinenije, dan mu prop’o. A, znam i po sebi. Ja, ako ne vidim &nbsp;neku Bobijevu „aktuelnu misao“, uzmem pa čitam njegovo originalno djelo - „Program razvoja i rada RTCG u mandatnom periodu“. To je tako. &nbsp; Pa, evo da podijelim nekoliko „blistavih rečenica“ iz tog važnog dokumenta. „Oduvijek je rukovoditi ljudima, značilo rukovoditi Javnim servisom“. (Boris Raonić) Ili recimo ovo:&nbsp; „Nerijetko se finansijski tokovi u poslovnom entitetu porede sa mrežom krvnih sudova u tijelu živog bića, dalja metafora se nameće, novac bi predstavljao pandan krvi u organizmu“ (Boris Raonić) „Organizam RTCG trenutno kuca u ritmu 120/80“ (Boris Raonić) A, evo i ilustracije iz originalnog dokumenta:  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250711060748_f4dcdb967ab3a2b65aad4226cb49387464125e4b08c9954130f8501bea9da584.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250711060748_f4dcdb967ab3a2b65aad4226cb49387464125e4b08c9954130f8501bea9da584" data-rendition-name="original" width="713" height="548" loading="lazy" alt="Raonićeve misli dokument"> </figure>  E, sad pošto svi mi koji smo imali prilike da slušamo ili pročitamo Borisove kontemplacije, &nbsp;znamo da je odavno posvađan ne samo sa pomenutim koncernom, već je u mnogo lošim odnosima i sa sintaksom, &nbsp;pravopisom i gramatikom, kako u govornom, tako i u pisanom izražaju, pitamo se &nbsp;ko je žrtvovan da bude “Boris umjesto Borisa” na Fejsbuku?&nbsp; I, odmah da Vam kažem, uvaženi Docentu, na Vas uopšte ne sumnjam! Ako me razumijete šta hoću da kažem?&nbsp; Nego, da konačno vidimo jedan detalj iz pisanije „Borisa umjesto Borisa“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250711060748_bead4420f42563a1f1a191ecd2eb2ea5cd4101453ae254b9e0db0bb2d876cdd0.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250711060748_bead4420f42563a1f1a191ecd2eb2ea5cd4101453ae254b9e0db0bb2d876cdd0" data-rendition-name="original" width="1168" height="466" loading="lazy" alt="Ilustracija Raonić vs Ivanović"> </figure>  Dakle, da se razumijemo, nemam o ovim &nbsp;“bravurama” neko visoko &nbsp;mišljenje i što se mene tiče ovo perčinanje me ama baš ne zanima, ali korektnosti radi moram da konstatujem – kao i svakom božjem insanu „mila mi je tuđa bruka“, a i taj Fejsbuk „Boris umjesto Borisa“, makar, zna padeže.&nbsp; Elem... Da pratimo radnju. U Fejsbuk objavi, onoj koja je, pod naznakom hitno, prenešena na sve platforme RTCG-a, naš Nezakoniti kaže da se „u RTCG svakodnevno dešavaju sjajne stvari, recimo, novi studiji, dopisništvo preko Atlantika, od juče i nove skulpture u parku, kompletna crnogorska kinematografija dostupna na MNE Play-u i još mnogo toga“. Što bi rekao Bili Piton – Ajde?!&nbsp; A, kako objašnjavamo ovo?&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250711060748_0f09abac2db9c005313f52553b551f24a02e9b9ce993ad70aee86dd114eae78d.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250711060748_0f09abac2db9c005313f52553b551f24a02e9b9ce993ad70aee86dd114eae78d" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Današnji izgleg virtuelnog studija TVCG svečano otvorenog novembra 2020. "> <figcaption>Današnji izgleg virtuelnog studija TVCG svečano otvorenog novembra 2020. </figcaption> </figure>  Stoga, dragi naviknuti Borise da ti sve prolazi samo da ti proslijedim jednu mudru misao: „Možeš varati neke ljude sve vrijeme, ili sve ljude neko vrijeme – ali ne možeš varati sve ljude sve vrijeme”.&nbsp; Neka Vam Bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim. Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa

Studio

Aerodrom u Tivtu pod opsadom: Specijalci i policija na terenu - evo šta se događa (FOTO)
Specijalci sa dugim cevima zauzeli aerodrom: Opsadno stanje u Crnoj Gori, poznato i zašto (Foto)
Policajci naoružani do zuba na Aerodromu Tivat; Poznato o čemu se radi FOTO
Policajci sa automatskim oružjem na Aerodromu Tivat: Pojačane mere bezbednosti, evo i zašto
Samo su neki od naslova koji su danas uz fotografije Uprave policije Crne Gore sa Aerodroma u Tivtu objavljene na regionalnim portalima, a na kojima se vide specijalne jedinice sa dugim cijevima raspoređene na ovom aerodromu.
Dobrodošli u zemlju policijske hunte - poruka je kojom dočekujemo tursite i ostale putnike namjernike koji u Crnu Goru stižu preko tivatskog aerodroma.
Da se radi isključivo o goloj demnstraciji sile i sijanju straha potvrdila je i Uprava policije saopštenjem kojim su se pohvalili da sprovode pojačane preventivne aktivnosti na Aerodromu Tivat, „s ciljem očuvanja bezbjednosti građana i turista tokom ljetnje sezone“?!
„Objasnili“ su kako se radi o aktivnostima „šireg proaktivnog pristupa policije“?!
Kome prijete i koga sada straše ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović?
Opsada tivatskog aerodroma dešava se svega dva dana poslije brutalne policijske akcije protiv građanki i građana Crne Gore okupljenih u blizini Vile Gorica u znak protesta što je najviše državno priznanje - Trinaestojulska nagrada dodijeljeno negatoru crnogorske države, antifašističkih temelja naše zemlje, negatoru naše nacije, kulture, istorije - Bećiru Vukoviću.
Sektorom bezbjednosti rukovode Demokrate Alekse Bečića, a iz te partije skoro svakodnevno se javno obračunavaju sa kritičarima vlasti i slobodnim medijima, etiketirajući ih na najodvratniji način.
Ova nova demonstracija sile Demokrata šalje u svijet novu sliku iz Crne Gore koja je zastrašujuća i neprihvtaljiva. U jeku turističke sezone, u zemlji koja teži da bude prva sljedeća članica Evropske unije - turiste i ostale goste na aerodromu dočekuju jake policisjke snage, maskama sakrivenih lica, pod punom ratnom opremom, sa dugim cijevima?!
Tu su bez opravdanog razloga, ali sa zadatkom.
Demokrate - dokle više?!

Kaćuša Krsmanović

Dobrodošli u državu policijske hunte

- Ministarstvo javne uprave je još u aprilu 2025. predložilo Skupštini zakonsku kvotu – najmanje 40 odsto žena na lokalnim izbornim listama, uz rješenje da predsjednik opštine i njegov zamjenik moraju biti različitog pola- kazao je ministar javne uprave Maraš Dukaj.
Kako dodaje, sveobuhvatna reforma izbornog zakonodavstva na lokalnom nivou uključuje: izbore u jednom danu, direktan izbor predsjednika opštine i njegovog zamjenika, poluotvorene liste, reformu opštinskih izbornih komisija.
Dukaj je istakao da mu je drago što njihove ideje dobijaju sve širu podršku, posebno od njihovih partnera iz koji ova rješenja vide kao ključna za jačanje demokratije i nastavak EU puta.
- Reforme koje predlažemo su suštinske, ne simboličke i deklarativne. Crnoj Gori treba izborni sistem koji afirmiše rodnu ravnopravnost i uvodi demokratiju, uz jačanje demokratskih institucija- poručio je Dukaj.

Dukaj: MJU predlaže da predsjednik opštine i njegov zamjenik moraju biti različitog pola

Izuzetna muzička noć obilježila je Dan državnosti u Budvi, gdje je hiljade posjetilaca uživalo u energiji legendarnog benda Prljavo kazalište na glavnom gradskom trgu.
- Ovom prilikom želim da se zahvalim svim turističkim poslenicima, kao i našim partnerima na projektima, koji su svojim trudom, znanjem i predanošću doprinijeli razvoju turizma i promociji Budve kao prepoznatljive destinacije na mapi regiona i šire. Budvu svakim danom činimo ljepšom, atraktivnijom i zanimljivijom destinacijom- poručila je Ana Vujošević, direktorica Turističke organizacije opštine Budva, čestitajući Dan državnosti Crne Gore svim građankama i građanima, kao i 21. rođendan same organizacije.
Upravo ta poruka bila je najbolji uvod u veče ispunjenu zvucima bezvremenskog roka, gdje je Prljavo kazalište održalo nezaboravan koncert, koji je ispunio trg pjesmom, emocijama i snažnom povezanošću publike sa izvođačima. Povodom Dana državnosti Crne Gore i Dana Turističke organizacije, Budva je sinoć potvrdila svoj status jedne od vodećih muzičko-kulturnih destinacija regiona.
Program je otvoren posebnom dječijom modnom revijom „Catwalk School Budva“, dok je muzički segment započeo nastupom Gradske muzike Budva, koja je i ove godine pokazala kako tradicija i umjetnost mogu ići ruku pod ruku.
Više hiljada ljudi svih generacija uživalo je u koncertu Prljavog kazališta, uz hitove poput „Mi plešemo“, „Zaustavite zemlju“ i mnoge druge, koji su izazvali ovacije i zajedničko pjevanje cijelog trga.
Prema riječima Ljubice Pribilović iz Turističke organizacije Budve, ova institucija je samo u posljednje tri godine realizovala više od 500 događaja. Kako je istakla, upravo ovakvi otvoreni koncerti doprinose međunarodnom pozicioniranju Budve kao kulturne prijestonice regiona. Pribilović je najavila i nastavak proslave:
- Drugog dana manifestacije uslijediće koncert crnogorskog izvođača Isaka Šabanovića u 21 čas, a potom i nastup zvijezde večeri – Adija Šoše. Prije njih, publiku će zagrijati mladi talenti iz Budve, učesnici takmičenja 'Budva u ritmu Evrope'- kazala je ona.
Gradska muzika Budve još jednom je podsjetila na važnost očuvanja kulturnog nasljeđa kroz muziku.
 - Ovaj koncert je podsjetnik na to koliko tradicija i muzika zajedno mogu oplemeniti svakodnevicu. Posebna nam je čast što smo večeras bili na ovoj bini zajedno sa Prljavim kazalištem, na čijim smo pjesmama odrasli- izjavio je Željko Vasović iz Gradske muzike.
U modnom dijelu večeri, mnogobrojni mališani oduševili su publiku revijom modne škole „Catwalk School Budva“. Mlada članica škole, Milica Ranković, zahvalila se na prilici da pokažu svoj rad i učestvuju u ovako velikom događaju.
Na kraju večeri, frontmen i gitarista Prljavog kazališta, Jasenko Houra, podijelio je svoj utisak:
- Već dugi niz godina često dolazimo u Crnu Goru i svaki put nam je zadovoljstvo nastupati ovdje. Ne treba nam dodatna motivacija – kada izađemo pred ovakvu publiku, sve dolazi prirodno. Budva večeras – emocija, pjesma, more… sve je bilo na svom mjestu- kazao je Houra.

Budva: Spektakularnim koncertom Prljavog kazališta obilježen Dan državnosti

Crna Gora je dočekala 13. jul podijeljena i društveno i politički, sa snažnim pokušajima istorijskog revizionizma, negiranjem ratnih zločina i slavljenjem ratnih zločinaca. Dva velika događaja su nanovo udarila temelje Crnoj Gori, a da slučajnosti nema potvrđuje i da su se oba događaja dogodila na isti dan 13. jul. Dan državnosti se slavi jer je 1878. na Berlinskom kongresu Crna Gora međunarodno priznata, a 1941. je mali evropski narod zapalio iskru borbe protiv fašista i okupatora. Trinaestojulski ustanak 1941, nakon odluke Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru o pružanju otpora okupatoru, koja je donesena u Stijeni Piperskoj, buknuo je u Crnoj Gori kao akt otpora i pobune crnogorskog naroda protiv fašizma. Bio je to prvi masovni ustanak u porobljenoj Evropi. Slobodarskim duhom podstakao je buđenje i pokretanje otpora fašizmu na jugoslovenskim i evropskim prostorima. Znameniti francuski filozof Žan Pol Sartr ocijenio ga je veličanstvenim događajem evropske istorije 20. vijeka i kazao da je usmjerio čovječanstvo kojim putem treba da ide. <h2>Quo vadis Montenegro</h2> Crna Gora je možda tim opštenarodnim ustankom pokazala svijetu kako i kuda treba da ide, ali ostaje pitanje, kako ona sama opstaje na tom putu. Sagovornici Pobjede Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Cetntra za građansko obrazovanje (CGO) i istoričar Milan Šćekić odgovaraju na pitanja o tome u kakvoj atmosferi Crna Gora dočekuje ovaj 13. jul. Oba datuma za njih predstavljaju snažne simbole borbe za slobodu, dostojanstvo i identitet građana i građanki Crne Gore. - Ovaj 13. jul Crna Gora dočekuje u atmosferi dubokih društvenih i političkih podjela, osnaženog istorijskog revizionizma zasnovanog na ideologiji koja je poražena 1945. godine, i paradoksalno – sa formalno-pravnom dominacijom političkih struktura za koje je državnost Crne Gore tek privremena kategorija, dok se tekovine NOB-a sistematski potiskuju i obesmišljavaju – smatra Uljarević. Ona ističe da umjesto afirmacije antifašizma, slobode i našeg identiteta, danas svjedočimo relativizaciji istorijskih činjenica, instrumentalizaciji prošlosti u dnevno-političke svrhe i porastu nacionalističkih narativa, primarno kao posljedice sprovođenja koncepta tzv. srpskog sveta. - Sve to dovodi do toga da datum koji bi trebalo da ujedini građane i građanke Crne Gore postaje grubo zloupotrijebljen od onih koji bi morali biti prvi u njegovoj zaštiti i očuvanju njegovog dostojanstva – poručila je ona. Istoričar Milan Šćekić ističe da Crna Gora dočekuje Dan državnosti 2025. godine zavađena i podijeljena više nego što je to bio slučaj 1878. godine, 1918. godine, 1941. godine, 1945. godine, 1991. godine… - Iako je kroz noviju istoriju u manjoj ili većoj mjeri crnogorsko društvo uvijek bilo podijeljeno, čini se da nikada nije bilo podijeljeno kao danas, posebno kada je u pitanju odnos prema prošlosti i identitetskim pitanjima – kazao je on.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025071409078_79091ad7d5288f7eacf569cde80e402d898db29fee4f59aeb22107c62828cfb0.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025071409078_79091ad7d5288f7eacf569cde80e402d898db29fee4f59aeb22107c62828cfb0" data-rendition-name="original" width="1600" height="1067" loading="lazy" alt="Milan Šćekić"> <figcaption>Milan Šćekić(Photo: Privatna arhiva)</figcaption> </figure>  U Crnoj Gori danas, sve više političari, aktivisti ali i Srpska pravoslavna crkva tumače istoriju revizionistički, izjednačavajući one koji su se borili sa okupatorom i protiv fašizma – do kraja, sa onima koji su u jednom trenutku prešli na „tamnu stranu“. Na pitanje da je poznata maksima da istoriju pišu pobjednici, a da se čini da se nama događa neka nova istorija, Šćekić odgovara da - istoriju pišu istoričari. - U zavisnosti od toga da li su objektivni i korektni prema činjenicama, istorijskim događajima i procesima, kao i koliko su kreativni i zanimljivi kao pisci, ljudi se određuju prema njihovom djelu i radu. Učestale pojave prekrajanja istorije građanstvo obično percipira kao novu istoriju, ali korektnije je te pojave nazvati pravim imenom - negativnim istorijskim revizionizmom – istakao je Šćekić. A na pitanje kako je došlo do toga da se danas bavimo revizionizmom i da su nam 1942. i 1943. postale brane razvoja društva, istoričar odgovara da nema više kontrolisanog sistema koji je imao mehanizme da nam nametne svoje svjetonazore, kao i da sankcioniše one koji mu se protive. - Revizionisti i savremeni sljedbenici kvislinških pokreta na prostorima bivše Jugoslavije to obilato koriste. No, ne slažem se sa Vama da 1942. i 1943. godina ometaju razvoj društva. Istina, da je sreće, prema događajima iz Drugog svjetskog rata, crnogorsko društvo trebalo bi da ima jasan stav. Ali, kako to nije slučaj, ako dopustimo da se kvislinški pokreti proglase za antifašističke, zaboravimo na njihovu saradnju sa okupatorom, kao i njihove zločine, istorija će nam se na neki način vjerovatno ponoviti – rekao je Šćekić. <h2>Ko nam kreira realnost</h2> Drugi svjetski rat okončan je1945. godine, ali ni nakon 80 godina društveni i politički problemi nijesu nestali– a postavlja se pitanje da li politika kreira realnost i koliko je ta društvena realnost zapravo stvarna. Za Daliborku Uljarević izvorište naših problema je u izostanku državno odgovorne političke vizije i političkih kapaciteta, dok se društvo i dalje hrani podjelama, klijentelizmom i populizmom koji ga razaraju na raznim nivoima. - Politika uglavnom kreira „realnost“ kroz dnevne poruke i manipulacije emocijama, a stvarni problemi - ekonomska nesigurnost, urušavanje institucija, nejednakost i diskriminacija, te planski i smišljeni napadi na građansko tkivo i održivost države – ostaju marginalizovani iako se, od pojedinih aktera, adresiraju – poručila je ona. Naglašava da ta paralelna, vještački stvorena stvarnost služi da održi na okupu krhke strukture moći i zamagli more neispunjenih obećanja. - No, svaka obmana ima svoj kraj… - kaže Uljarević.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250421220448_da5445a33a6a075a24b998b1db852281f62fe590b22205ae44805e21c275898f.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250421220448_da5445a33a6a075a24b998b1db852281f62fe590b22205ae44805e21c275898f" data-rendition-name="original" width="954" height="529" loading="lazy" alt="Daliborka Uljarević"> </figure>  Direktorica CGO smatra da postoji sistemski napor aktuelne vlasti da potisne tekovine 13. jula i oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore, i to uz podršku vanjskih aktera čiji su interesi suprotni interesima države Crne Gore. - Ipak, vjerujem da to već izaziva kontrareakciju, jer je antifašizam duboko ukorijenjen u identitet crnogorskog društva. Nijedna vlast, koliko god se trudila, ne može izbrisati vrijednosti koje su utkane u suštinu ovog društva – odlučna je ona. Poručuje da zato sada vodimo „odsudnu bitku“ - možda nedovoljno glasnu, ali ne manje važnu - da ne dozvolimo svjesno mijenjanje narativa i urušavanje temeljnih vrijednosti zarad trenutnih političkih interesa. - Na kraju krajeva, crnogorski antifašizam je preživio i veće oluje od ove – kazala je Uljarević. <h2>Razlozi za slavlje</h2> Crna Gora ima razloga za slavlje ovog 13. jula, jer postoje i dobre stvari u ovom društvu u ovim smutnim vremenima. Sve glasniji stavovi na kršenje ljudskih prava, revizionizam istorije i bunt protiv slavljenja ratnih zločinaca, te nedozvoljavanje dobrog dijela javnosti da se izjednače borci i saradnici okupatora i fašista jasne su poruke koje se šalju, nažalost najčešće od građana, NVO i opozicije, a veoma malo ili nemušto od onih koji su na vlasti. Uljarević ističe da bi 13. jul trebalo da slavimo kao simbol hrabrosti, solidarnosti i borbe za slobodu, i to ne samo kao istorijsku činjenicu, nego i kao trajnu obavezu da te vrijednosti živimo svakodnevno i prenosimo budućim generacijama. - Nažalost, danas je sve to u mračnoj sjenci, zatrpano teretom revizionizma i neodgovorne, čak antidržavne, politike. Ipak i uprkos svemu tome, društvo pokazuje otpornost kroz različite izraze, počev od nepristajanja na ovu realnost koja nam se slika kao neka nova Crna Gora, što ponekad uključuje i proteste, preko različitih građanskih inicijativa kojima se brani javni interes i štite ljudska prava, do spremnosti mnogih da se, makar i tiho, suprotstave mržnji, nepravdi i osionosti – poručila je ona. Ističe da su to žilave iskre dostojanstva koje zaslužuju pažnju, podršku i ohrabrenje. - I 13. jul nas uči da se ne odustaje, čak ni kad se čini da su oni koji ne razumiju njegovu simboliku i sadržaj privremeno na pozicijama moći sa kojih pokušavaju da ga ponište. Slavimo upravo tu nesalomivu spremnost da budemo bolji, čak i kad okolnosti govore suprotno jer dostojanstvo i sloboda nemaju cijenu – tvrdi ona. <h2>Kome i kakvu Crnu Goru ostavljamo</h2> Milan Šćekić je na pitanje koliko je obrazovni sistem kriv zbog onoga što nam se danas događa, jer je primjetno da mladi danas ne razlikuju Dan državnosti od Dana nezavisnosti, odgovorio da mladi naraštaji rođeni početkom 21. vijeka apsolutno nijesu krivi što ne razlikuju ta dva događaja. - Odgovornost za to prevashodno snose kreatori prosvjetne politike koja je vođena u Crnoj Gori poslije 2006. godine, i pogubnih reformi obrazovanja kojima je smanjen fond časova iz istorije do te mjere da se istorija 20. vijeka u devetom razredu osnovnih škola obrađuje jedan čas sedmično. Sa tolikim fondom časova nemoguće je obraditi kompleksne procese i događaje u 20. vijeku. Pritom, kreatori ovih nakaradnih reformi su nas tada uvjeravali da učenici treba više da znaju o Elvisu Prisliju, muzici i filmu nego o ratovima u 20. vijeku – ističe Šćekić. On podjseća da su kreatori obrazovnih politika tvrdili da u srednjim stručnim školama učenici pojedinih smjerova, poput automehaničara, frizera, pekara, konobara, ne treba da uče istoriju. - Nevjerovatno, ali kao da je neko pripremao teren za sve što nam se danas dešava. I sada kada smo počeli da živimo posljedice tih reformi, ponašamo se infantilno i zgražavamo se što istraživanja pokazuju da mladi vole autoritarne režime, što ne znaju mnogo o antifašizmu, i što dio njih ima afirmativan stav prema kvislinškim pokretima – kazao je on. Poručio je da ne zna koje smo gradivo iz istorije dobro savladali, ali da 20. vijek zasigurno nijesmo, budući da se stalno sporimo oko njega. - Donedavno predmet sporenja su bile 1918. godina, Podgorička skupština, Božićni ustanak, a danas se uglavnom sporimo oko četnika i partizana, jer aktuelna vlast želi da četnički pokret pedstavi kao drugi antifašistički pokret. Novije generacije istoričara imaće mnogo materijala da pišu o rastrojenom i beznadežno podijeljenom crnogorskom društvu u 21. vijeku – naglasio je Šćekić. CGO je imao niz istraživanja u kojima su ispitivani mladi i njihov odnos prema politici, crkvi, društvenim problemima... Ta istraživanja su pokazala da mladi odrastaju u društvu, najblaže rečeno, poljuljanog vrijednosnog okvira, u atmosferi koja promoviše podjele, klijentelizam, etnonacionalizam, partitokratiju i retradicionalizaciju, što značajno i neminovno oblikuje njihove stavove. - Od njih se očekuje da budu nosioci promjena, a istovremeno im se uskraćuju prilike, što ih često vodi u apatiju ili okretanje konzervativizmu. Budućnost u velikoj mjeri zavisi od toga koliko ćemo ulagati u obrazovanje, ali ono obrazovanje koje nije zasnovano samo na reprodukciji znanja već na razvoju kritičkog mišljenja i uvažavanja različitosti – istakla je Uljarević. Tumačeći pojedine detalje analize, Uljarević je kazala da ne vjeruje da su stariji zaista liberalniji. - Naime, prosječni stavovi mladih odražavaju stanje u opštoj populaciji. Ali, zato što od mladih očekujemo moderniji i progresivniji duh, njihova sklonost ka konzervativizmu nam je uočljivija – pojasnila je ona. <h2>Važno je da istoričari ne izjednačavaju četnike i partizane</h2> - Revizionisti mogu da izjednačavajupartizane i četnike, i oni će, u to nema sumnje, i u buduće nastaviti to da čine. Ali važno je da partizanski i četnički pokret ne izjednačavaju istorijski izvori. Posebno ne arhivska dokumentacija njemačke provenijencije, koja je prevedena i dostupna čitalačkoj publici, a u kojoj ćete pronaći mnogo pohvalnih ocjena o partizanskom pokretu, posebno o disciplini i borbenom moralu partizanskih jedinica, kao i gomilu dokaza o kolaboraciji četničkog i drugih kvislinških pokreta – kazao je Šćekić. On je citirao izvod iz jednog od tih dokumenata: „Njemačka operativna komanda je uspostavila puno operativno jedinstvo taktičkog komandovanja. Tako su u zajedničkim operacijama protiv partizana - rame uz rame - učestvovale njemačke snage, snage NDH i četnički odredi“. Nakon višedecenijskog jednopartijskog sistema, u kome se nije mnogo govorilo o komunističkim zločinima, Golom otoku i odnosu prema neistomišljenicima, otvorio se jedan prostor za relativizovanje zločina koji su počinili saradnici okupatora. Šćekić ističe da partizanski pokret jeste počinio zločine u ratu i da to niko ne sporti, ali i upozorio: - Poenta je da se potenciranjem partizanskih zločina, relativizuje kolaboracija drugih kvislinških pokreta, čije ideje revizionisti nastoje neobaviještenoj javnosti da predstave kao progresivne. Danas su protiv partizanskog pokreta i socijalističke vlasti najgrlatiji oni koji su se do unazad nekoliko decenija kleli u bratstvo i jedinstvo, bili u članstvu Saveza komunista, participirali u socijalističkom sistemu vlasti, bili stipendisti Titovog fonda... – kazao je on. Ističe da može da razumije neke jugoslovenske narode, posebno one iz bogatih krajeva Jugoslavije, što nijesu bili impresionirani komunistima, koji su im nakon rata ograničili i oduzeli imovinu. - Većina Crnogoraca te razloge nema, jer je Crna Gora u socijalističkoj Jugoslaviji doživjela nesumnjiv društveni i kulturološki preobražaj. Komunisti su obnovili crnogorsku državnost, zemlja je industrijalizovana, stvorena je brojna radnička klasa koje ranije praktično nije bilo, saobraćajno je povezana sa drugim jugoslovenskim republikama, iskorijenjena je nepismenost kod radnosposobne populacije, otvorene su brojne osnovne i srednje škole, fakulteti, albanska nacionalna zajednica je dobila pravo da se obrazuje na maternjem jeziku, sredinom šezdesetih godina 20. vijeka otvorena je pomorska veza sa Italijom (Bar – Bari), koja tokom većeg dijela godine danas ne funkcioniše, sedamdesetih godina 20. vijeka dobili smo Univerzitet i nacionalnu akademiju... Bolnice u kojima se danas liječimo, sagrađene su u socijalističkom periodu. Treba li podsjećati što smo prije 1945. godine od toga imali? – podsjetio je Šćekić na ono što je Crna Gora osvojila i dobila nakon Drugog svjetskog rata. On naglašava da ne govori da takav sistem nije imao mana, naprotiv, ali da je činjenica da je u socijalističkom sistemu i sinu Draže Mihailovića omogućeno bilo da radi u Auto-moto savezu Srbije, kćerki Milana Nedića u Crvenom krstu, kao i brojnim drugim sinovima i kćerima čiji su očevi bili protivnici socijalističke vlasti. - Ne mogu da zamislim djecu istaknutih pripadnika partizanskog pokreta da rade u državnom sektoru, da su kojim slučajem na vlast u Jugoslaviji 1945. godine došli četnici. U socijalizmu je to bilo moguće – zaključio je on.

Umjesto afirmacije antifašizma prekraja se istorija i slave ratni zločinci

- Najmoćnija umjetnost je ona koja vas natjera da se zapitate - šta bih ja uradio na njegovom mjestu?- kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) crnogorski reditelj Nikola Vukčević opisujući srž svog novog filma "Obraz".
Radnja filma iz Drugog svjetskog rata, zasnovana na istinitom događaju, prati dječaka koji pronalazi utočište u kući Albanca Nura Doke pred kojim je teška odluka - predati dijete neprijatelju i tako sačuvati svoju porodicu, ili rizikovati sve kako bi zaštitio dječaka i sačuvao obraz.
Film, inspirisan pričom crnogorskog akademika Zuvdije Hodžića, osvojio je nagradu za najbolju režiju i scenario na međunarodnom filmskom festivalu u Saragosi.
Za Vukčevića, kako kaže, to nije samo film, već "lična, profesionalna i umjetnička misija."
- Obraz nas suočava sa sopstvenim moralnim kompasima, bez obzira na vrijeme i prostor- ističe reditelj.
U razgovoru otkriva zašto ga je ova priča privukla, kako je gradio "Obraz", koje sličnosti uočava sa savremenim društvom ali i šta je za njega umjetnost "koja ne žmuri pred istinom".
RSE: Kada ste došli u kontakt sa pričom akademika Zuvdije Hodžića i šta Vas je motivisalo da od nje napravite film 'Obraz'? Jeste li "na prvu" odlučili ili je trebalo da sazri?
Vukčević: Ono što me privuklo ovoj priči o čojstvu i junaštvu jeste njena univerzalna poruka: čovjek i čovjekoljublje kao temeljne vrijednosti, posebno u vremenima razaranja i rata.
U njoj sam prepoznao jezgro antičke tragedije, duboko ukorijenjeno u balkansku stvarnost, kao i snažan, autentičan glas humanosti iz našeg kulturnog prostora.
Put do ove priče bio je neobičan. Prvo sam je čuo, a ne pročitao, uvjeren da je riječ o istinitom događaju iz ratnih devedesetih. Bila je to gotovo mitološka pripovijest o čovjeku koji, vođen kodeksom časti, štiti dijete druge vjere i nacije, po cijenu uništenja sopstvene porodice.
Tek nekoliko godina kasnije, zahvaljujući prijatelju iz Zagreba, Danilu Iveziću, došla mi je u ruke knjiga Zuvdije Hodžića, u kojoj sam pročitao Obraz, priču smještenu u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali sa istim sadržajem.
Tada mi je postalo jasno koliko moralne dileme iz prošlosti i dalje snažno odjekuju u našem vremenu.
To nije samo priča o pojedincu, već i o zajednici, nasljeđu i složenim moralnim pitanjima koja oblikuju čovjekovu suštinu. Njena univerzalna tema, čast, porodica, odgovornost, u okviru naše tradicije, činila mi se i relevantnom i duboko potresnom.
Htio sam da napravim film koji će govoriti iz cijelog mog bića - bića jedne osakaćene jugoslovenske generacije koja vapi za tolerancijom.
Ova priča je nosila poetsku snagu i sirovu istinu. To sam želio prenijeti na filmsko platno- da publika ne posmatra, već osjeti težinu izbora s kojima se likovi suočavaju.
RSE: U središtu priče je Nur Doka, Albanac koji za vrijeme Drugog svjetskog rata pruža utočište pravoslavnom djetetu. Kako bi danas ljudi reagovali na takvu dilemu?
Vukčević: Danas, iako živimo u drugačijim okolnostima, pitanje da li sačuvati tuđi život po cijenu nesigurnosti vlastite porodice, ali uz očuvanje moralnog mira budi snažne emocije i otvara duboke dileme.
Mnogi bi se divili takvoj vrsti hrabrosti, ali pitanje rizika je izuzetno kompleksno, jer svijest o sopstvenim odgovornostima često biva potisnuta savremenim društvenim pritiscima i interesima.
U našem filmu, tu složenost nastojali smo prikazati kroz dileme svih članova porodice, dajući emocionalnu i psihološku punoću nizu detalja koji su mi bili i tematski i vizuelno inspirativni.
Kada kažem mi, mislim prvenstveno na autorke scenarija – Anu Vujadinović i Melinu Pota Koljević – koje su izuzetno studiozno preuzele taj ključni dio stvaralačkog procesa, artikulišući svijet priče kroz niz važnih i precizno razrađenih dodatnih linija radnje.
Put do ove priče bio je dug i zahtjevan.
Na filmu smo strpljivo radili još od 2016. uključujući i izazovni period pandemije tokom kojeg se odvijao veći dio snimanja i to s budžetom znatno ispod potrebnog da se ostvari zamišljeni kvalitet.
Ipak, zahvaljujući posvećenosti cijelog tima, upornosti i vjeri u važnost ove priče, uspjeli smo da joj udahnemo život i da na filmskom platnu otvorimo dijalog o toj univerzalnoj dilemi: kako bi ljudi danas reagovali na istu situaciju?
RSE: I koliko je realno očekivati pojedinca koji će napraviti izbor poput Nurovog?
Vukčević: Takvi herojski izbori, poput onog koji donosi Nur Doka zaista su rijetki ali nisu nemogući. Film nas podsjeća da je ljudskost u vremenu nasilja i rata najhrabriji čin koji pojedinac može učiniti.
Upravo zato ova priča ima univerzalnu vrijednost: ne idealizuje heroizam, već ga smješta u realan kontekst ljudske slabosti, straha, dilema – i hrabrosti da se uprkos svemu postupi ispravno.
Rizik o kome govorimo, onaj da neko rizikuje život svoje porodice zbog djeteta koje nije njegovo, predstavlja srž moralne dileme u filmu.
Glavna radnja filma se odvija u intenzivnih 36 sati, ali u tom kratkom periodu publika ulazi duboko u unutrašnji svijet glavnih likova, posebno Nura Doke. Bilo mi je važno da publika ne samo razumije, već i osjeti težinu njegove odluke – da dijeli njegove sumnje, strahove, ali i impuls ljudskosti koji u njemu raste.
Trudio sam se da balansiram između lične drame i šireg istorijskog konteksta, bez da jedno zasjeni drugo.
Istorija je tu kao pozadina, kao pritisak koji oblikuje okolnosti, ali u fokusu su ljudi sa svojim slabostima i vrlinama. To su likovi koji se ne doživljavaju kao simboli ili ideali, već kao stvarni ljudi, zahvaljujući izuzetnim glumačkim interpretacijama koje donose emocionalnu dubinu i nijansu.
Svi glumci, predvođeni Edonom Rizvanollijem i mladim Elezom Adžovićem, donijeli su vjerodostojne, snažne i ranjive izvedbe koje nas podsjećaju da su ovakve priče moguće i da ih trebamo čuti.
Emocionalna uvjerljivost, tišina između replika, pogledi koji govore više od riječi – sve doprinosi stvaranju atmosfere u kojoj publika počinje vjerovati da su takvi izbori, iako rijetki, istinski mogući.
Na kraju, najvažnije pitanje koje film postavlja nije "da li je realno", već "šta bi ja uradio?".
Obraz nas suočava sa sopstvenim moralnim kompasima, bez obzira na vrijeme ili mjesto. To je ono što ga čini živim u svakoj kulturi u kojoj je prikazan do sada, jer pitanja savjesti, hrabrosti i ljudskosti prevazilaze granice jezika, nacije ili religije.
RSE: Radnja filma je smještena u Drugi svjetski rat. Kakav efekat može imati u današnjem društvu koje se suočava sa pokušajima revizionizma?
Vukčević: U vremenu kada se istorijske činjenice sve češće relativizuju, preispituju, pa i svjesno revidiraju, ovaj film ipak ne može igrati važnu ulogu u očuvanju kolektivne svijesti i poštovanja prema istini, jer ovo više nije vrijeme ni sovjetske rane ere, niti doba Leni Rifenštal.
Takođe, jer film je fikcija. Ali njegova emotivna i empatijska snaga je ono što daje važnost kinematografiji u okolnostima pitanja koje ste postavili.
"Obraz" se ne bavi ideologijama, vojnim formacijama ili velikim bitkama. To je film o ličnoj hrabrosti, o moralnoj snazi čovjeka koji se suprotstavlja nasilju i snazi jačeg, uprkos cijeni koju zbog toga plaća.
Ovo je ratna priča bez partizana i četnika; dakle, jako smo daleko od bilo kakvog pogleda na pojam revizije istorije u današnjim tokovima, niti je to naš predmet pažnje.
Mi smo iz tog narativa izuzeli simbole koji su decenijama dominirali našim predstavljanjem rata i u centar priče stavili čovjeka, pojedinca. Njegovu dilemu, njegovu čast, savjest.
Vjerujem da "Obraz" neće samo evocirati prošlost, već će podstaći i savremeni dijalog o tome šta znači biti čovjek u vremenu kada ljudskost nije popularna vrijednost.
I vjerujem da upravo ta univerzalna poruka može da čini ovaj film važnim u kontekstu današnjeg društva, gdje je potreba za empatijom, odgovornošću i otporom prema manipulaciji možda veća nego ikad.
RSE: Je li slučajno što se vaš film desio u vrijeme sve češćeg vraćanja tim temama i to u jednoj netolerantnoj atmosferi? Da li je ovo doprinos toleranciji?
Vukčević: Na ovom filmu radio sam osam godina, i mnoge stvari koje danas oblikuju društveni i politički kontekst nijesam mogao da predvidim kada smo počinjali.
Ipak, čini se da je film svojim temama, možda i nesvjesno, stigao u pravi trenutak – u vrijeme kada nas sve glasnije stare podjele, istorijski revizionizam i netolerancija podsjećaju koliko je važno govoriti o ljudskosti.
Duboko vjerujem da su primjeri hrabrosti, empatije i moralne postojanosti koje ova priča donosi snažan odgovor na atmosferu netrpeljivosti.
Film ne nudi proklamacije, već podsjeća na vrijednosti koje nadilaze ideološke, etničke i političke okvire – i upravo u tome vidim njegov doprinos kulturi tolerancije i pomirenja u regionu, i šire.
RSE: Da li ljudi iz različitih korpusa( nacionalnih, vjerskih ...) različito reaguju na film?
Vukčević: Film je pogledala raznolika publika, od Njemačke, preko Bliskog istoka i Indije, dijela Balkana na Sofia Film Festivalu, pa do Španije, Mađarske, a uskoro i Italije i Argentine.
Ponosan sam jer svjedočim da film dosljedno ostvaruje misiju: uspijeva da probudi empatiju i razumijevanje, prelazeći granice etničkog, vjerskog i kulturološkog identiteta.
Uprkos različitim istorijskim i društvenim iskustvima publike, film funkcioniše kao most koji povezuje različite perspektive i podstiče dijalog i upravo je to razlog mog dubokog zadovoljstva.
Vjerujem da, zahvaljujući univerzalnosti i svevremenoj aktuelnosti, može doprijeti do različitih ljudi, bez obzira na njihovu nacionalnu, etničku ili društvenu pripadnost.
Ta sposobnost da se empatija prepozna i doživi širom različitih kulturnih konteksta predstavlja dodatnu vrijednost "Obraza" što su i dosadašnje projekcije na različitim stranama svijeta jasno potvrdile.
RSE: Koje se paralele mogu izvući sa današnjim vremenom ?
Vukčević: Paralele između tadašnjih i današnjih vremena postoje, posebno kroz prizmu rastućih tenzija, jačanja nacionalizama i duboke društvene polarizacije.
Svijest o tome koliko samo jedan snažan negativni uticaj može duboko posijati razdor i mržnju među ljudima zaista izaziva zabrinutost.
Ipak, vjerujem da dobro, kroz vrijednosti kao što su hrabrost, empatija i solidarnost, ima svoju trajnu i ključnu ulogu. Upravo one su snaga koja može prevazići sukobe i podjele, i zato vjerujem u njihovu moć da donesu promjenu - na ličnom i društvenom nivou.
Moja nada leži u toj mogućnosti da se upravo kroz umjetnost, dijalog i razumijevanje - njeguju vrline, i da nas one podsjete da, bez obzira na izazove, zajedništvo i ljudskost ostaju naš najvažniji putokaz.
RSE: Koliko je važno da se u Crnoj Gori i regionu više snimaju filmovi koji se bave pozitivnim ličnim pričama?
Vukčević: U regionu duboko opterećenom ljudskim žrtvama i krvlju nevinih ljudi, prošlošću, traumama i složenim istorijskim nasljeđem, filmovi koji kroz lične, priče promovišu ljudskost, vrlinu, toleranciju, misli oslobođene predrasuda i nadu, imaju posebnu važnost.
Takve priče pomažu nam da bolje razumijemo sebe, ali i druge i da gradimo mostove razumijevanja.
Svjestan sam da su mnoge rane i dalje otvorene, da su devedesete još žive u našim sjećanjima, i da mnogima zbog ličnih i porodičnih gubitaka nije lako.
Još pamtim rat, izbjeglice, žrtve, ali i nemaštinu, kao i ratne profitere koji su se prvi uzdigli iznad vjerskog i nacionalnog, samo na pogrešnim moralnim premisama.
Nisam siguran koliko umjetnost zaista može zaliječiti te rane ili dati glas onim tišinama koje istorija ponekad zanemaruje. Današnja dešavanja u svijetu me navode na sumnju u tu snagu.
Ipak, izabrao sam da se bavim ovom temom kroz "Obraz" i uložio sam u taj film osam godina svog života, vjerujući u njegovu važnost.
Vjerujem da pozitivne, humane priče nisu samo putokaz već i lijek. One nas podsjećaju da je moguće pronaći ljepotu i snagu u ljudskosti, čak i u najtežim okolnostima.
Smatram da je njihov značaj u Crnoj Gori i cijelom regionu ogroman - kroz njih gradimo budućnost zasnovanu na razumijevanju, solidarnosti i zajedničkoj odgovornosti.
Vidjećemo da li sam bio u pravu, ali znam da sam se trudio najbolje što mogu, sa svim mojim saradnicima i prijateljima bez kojih se ovaj film ne bi mogao iznijeti.
RSE: Da li Vam je bila namjera da kroz film podstaknete prevazilaženje religijskih i nacionalnih razlika?
Vukčević: Namjera filma je upravo bila da istakne kako su naše zajedničke ljudske vrijednosti mnogo snažnije od svih religijskih i nacionalnih razlika koje nas često dijele.
Kroz priču želimo pokazati da samo kroz razumijevanje, empatiju i poštovanje jednih prema drugima možemo graditi društvo u kojem razlike ne predstavljaju prepreku, već bogatstvo.
Film poziva na prevazilaženje podjela i na pronalaženje zajedničkog jezika u humanosti jer je to jedini put ka miru i istinskom napretku.
RSE: Film je već prikazan na međunarodnim festivalima i osvojio nagradu. Kako vidite njegov dalji život u regionu i šire?
Veoma nam je važno što je film već ostvario dio svoje misije na međunarodnim festivalima, što mu daje snagu i kredibilitet da dopre do šire publike, naročito kod nas.
U regionu bivše Jugoslavije, gdje su rane i dalje svježe, želja sa ovim filmom je da on postane platforma za otvoreni razgovor o prošlosti, ali i o zajedničkoj budućnosti.
Film podstiče ljude da razmotre svoju ulogu u izgradnji tolerantnijeg društva. "Obraz" ne promoviše samo ove vrijednosti – on je nastao na njima, kroz dugogodišnji rad ljudi koji su učestvovali u projektu.
Okupiti tako raznovrsnu i talentovanu ekipu u vrlo skromnbim finansijskim uslovima bio je izazov, ali i proces ispunjen velikim entuzijazmom i međusobnim povjerenjem.
Kada imate priču koja nosi univerzalnu snagu i dubinu, ona prirodno privuče ljude koji žele da doprinesu nečemu značajnom. "Obraz" je od samog početka prepoznat kao projekat koji istražuje univerzalne teme kroz specifičnu i autentičnu regionalnu perspektivu, što je privuklo saradnike iz različitih krajeva regiona pa i Evrope.
Imali smo privilegiju da radimo s vrhunskim profesionalcima iz regiona i šire, kako ispred, tako i iza kamere.
Među glumačkom ekipom su crnogorski glumci Aleksandar Radulović, Branimir Popović, Ana Vučković, doajen crnogorske glume Zef "Bato" Dedivanović (antologijski Joksim iz Živkove Đekne) u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi.
Glavnu ulogu tumači Edon Rizvanolli (Kosovo/Holandija), dok su tu i Nikola Ristanovski (Sjeverna Makedonija), Igor Benčina (Srbija), Alban Ukaj (Kosovo/BiH), Selman Jusufi i Xhejlane Terbunja (Kosovo)
Uloge djece tumače Elez Adžović, Vuk Bulajić, Merisa Adžović i Hana Pavlović.
Sniman je pretežno u Baru i na rijekama oko Skadarskog jezera.
Prije premijernih festivalskih projekcija u Kotbusu, Kairu i Goi – koje su sve bile u novembru 2024, "Obraz" je predstavljen i na filmskom festivalu u Kanu (Marche du Films 2023) sa dvije zatvorene projekcije, a zatim je selektovan i u posebnu selekciju filmova u produkciji (Work in Progress International) na festivalu u Talinu – u grupi od samo pet filmova iz cijelog svijeta.
RSE: Kakav prijem očekujete kod mlađe publike, posebno imajući u vidu predrasude prema drugim vjerama i nacijama?
Vukčević: Iz mog iskustva, mladi su mnogo otvoreniji i oslobođeniji predrasuda nego što to često mislimo. Njihove misli i stavovi su često svježiji, tolerantniji i spremniji za prihvatanje različitosti, što me iskreno raduje i daje nadu za budućnost.
Ono što mladi ljudi u Srbiji artikulišu budi nadu i raduje. Nadam se da će "Obraz" probuditi radoznalost i empatiju, te pomoći da kroz priču koju pričamo razbijemo predrasude i shvatimo koliko je važna zajednička ljudskost temelj za mirnije i složnije društvo.
Vjerujem da je film moćan medij koji može doprijeti do mladih na emotivnom i intelektualnom nivou, produbiti njihovo razumijevanje i prenijeti poruku ovog filma novim generacijama.
Za mene je "Obraz" bio prilika da umjetnički progovorim o temama koje se često prećutkuju, ali i da dam glas običnim ljudima i njihovim borbama, koje ostaju nezabilježene u zvaničnoj istoriji.
Reakcije publike na međunarodnim festivalima, posebno među mladima, kao i pozitivni tekstovi kritike, potvrđuju da smo uspjeli uspostaviti snažnu komunikaciju i razumijevanje.
To me ispunjava i daje mi vjeru da će film imati uticaj i kod mlađe publike, koja je ključna za izgradnju društva bez predrasuda.

Vukčević: ''Obraz'' je ogledalo naše savjesti

Sezona samo što nije krenula, plaže su prazne. Turista nema ni da makar “uhvate” zračak sunca. Takva slika dolazi sa plaže u Bečićima, odakle se fotografije dijele na društvenim mrežama. I dok se na društvenim mrežama mogu vidjeti fotografije susjednih nam destinacija koje vrve od turista, Crna Gora živi neku drugu realnost. Portal ETV je nedavno objavio forografije iz Dubrovnika, gdje se od turista ne može proći. Ali, neumorna statistika, govori sama za sebe.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025053020058_8f35a6b39d7ed188e4078ac8d2b59d386a3b39a8cfeb64419be21199628460f8.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025053020058_8f35a6b39d7ed188e4078ac8d2b59d386a3b39a8cfeb64419be21199628460f8" data-rendition-name="original" width="727" height="436" loading="lazy" alt="plaža"> </figure>  Trend pada prometa u turizmu iz prošle godine nastavljen je i u prvom kvartalu ove godine, jer je u kolektivnom smještaju zabilježeno smanjenje broja noćenja za četiri odsto ili za oko 11 hiljada, pokazuju podaci Uprave za statistiku Monstat. Crna Gora je prošle godine prihodovala od turizma 1,46 milijardi eura, što je za 3,6 odsto manje nego u 2023. godini. To je bio prvi zvanični pad u turizmu za 20 godina izuzimajući 2020. godinu koja je bila godina pandemije korona virusa.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025053020058_d5275f944f718e49509fb8a5b15a3e4245b3e0c898fa59f514c33c0ee4f031dd.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025053020058_d5275f944f718e49509fb8a5b15a3e4245b3e0c898fa59f514c33c0ee4f031dd" data-rendition-name="original" width="689" height="525" loading="lazy" alt="plaža"> </figure>  U prva tri mjeseca ove godine pad broja noćenja u šest primorskih opština iznosio je 10 odsto u odnosu na isti period prošle godine, odnosno pao je sa 207 hiljada na ovogodišnjih 187 hiljada noćenja.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250530200512_4eda9d85ae36d87af4531e0bdb3c98cb129dd6ffde3b20a80752aa712fd110ed.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250530200512_4eda9d85ae36d87af4531e0bdb3c98cb129dd6ffde3b20a80752aa712fd110ed" data-rendition-name="original" width="411" height="276" loading="lazy" alt="plaža"> </figure>  &nbsp; <div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Fcedomirkovic%2Fstatus%2F1928369501944590746%3Fs%3D46&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> &nbsp;

Slike sa plaže u Bečićima: Sluti na krah sezone i prije nego je počela

Hasiba Omerović, majka učenice devetog razreda Osnovne škole „Dušan Korać“ u Bijelom Polju najavila je da će započeti štrajk glađu zbog, kako tvrdi, višemjesečnog psihološkog zlostavljanja koje trpi njena kćerka u školi.&nbsp; Omerović navodi da iza zlostavljanja stoji grupa nastavnika predvođena nastavnicom biologije Suadom Zoronjić - bivšom poslanicom Građanskog pokreta URA, političarkom koja je široj javnosti ostala upamćena po ulozi u blokadi izbora sudija Ustavnog suda tokom ustavne krize 2022. godine.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250606110656_6607b6f7f2b85abe7489a5b102fe0e3ba2ecf4cb197f09ecc4f85d58d622450f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250606110656_6607b6f7f2b85abe7489a5b102fe0e3ba2ecf4cb197f09ecc4f85d58d622450f" data-rendition-name="original" width="670" height="433" loading="lazy" alt="Suada Zoronjić"> <figcaption>Suada Zoronjić(Photo: URA)</figcaption> </figure>  - Ovo više nije samo borba za moju kćerku, već i za svu djecu koja su zbog pokušaja da ukažu na neregularnosti u školi postala mete. Nastavnica Zoronjić mjesecima nije dolazila na časove, ali joj je omogućeno da retroaktivno upiše časove u dnevnik. Djeci koja su progovorila, ili koja nijesu iz 'odabranih' porodica, ona upisuje lošije ocjene, bez obzira na znanje. Kada sam pokušala da to prijavim, naišla sam na zid ćutanja - kaže Omerović za Portal ETV. U školi se, navodi ona, stvorila atmosfera straha. Neka djeca su navodno dobijala packe ili niže ocjene jer su njihovi roditelji komentarisali rad nastavnog osoblja na roditeljskim sastancima ili u privatnim razgovorima koji su, kako tvrdi, dolazili do Zoronjić. U nedostatku institucionalnog odgovora, Omerović kaže da nema drugog načina osim da štrajkom glađu pokuša da natjera institucije da reaguju.&nbsp; - Ne tražim ništa više od onoga što svako dijete u ovoj zemlji zaslužuje - pravo na bezbrižno obrazovanje bez straha i pritisaka - poručila je ona. Za Portal ETV, Omerović je ispričala da je grupa učenika iz više odjeljenja, nezadovoljna ponašanjem nastavnice Suade Zoronjić - naročito njenim učestalim izostancima sa nastave i nepravednim ocjenjivanjem - na jednoj od đačkih grupa planirala da se obrati direktorici škole Todori Popović. Umjesto razumijevanja i institucionalne provjere iznesenih navoda, učenici su, tvrdi Omerović, prijavljeni policiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025060612064_c4b6e21c836a14de947d28d18042724c2715e67a8caec4fc05e6f838fbb91ed0.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025060612064_c4b6e21c836a14de947d28d18042724c2715e67a8caec4fc05e6f838fbb91ed0" data-rendition-name="original" width="606" height="773" loading="lazy" alt="Todora Popović"> <figcaption>Direktorica OŠ "Dušan Korać" Todora Popović(Photo: FB/Prava Crna Gora)</figcaption> </figure>  - Škola je reagovala kao da je u pitanju kriminalna zavjera, a ne vapaj djece da im se objasni zašto profesorica ne dolazi i zašto ocjene ne prate njihovo znanje. U školu je dolazila i inspektorka za maloljetničku delinkvenciju. Sumnjam da je sve orkestrirano između nastavnice Zoronjić i direktorice Popović - navodi Omerović. Nakon toga, kaže, uslijedila je tiha, ali temeljna odmazda prema djeci koja su učestvovala u toj prepisci. U svojoj izjavi za Portal ETV, Omerović opisuje kako je njena kćerka, nakon višestrukih molbi da odgovara za ocjenu, ispitivana tek 20. maja - i to pred drugim odjeljenjem. Tada je dobila ocjenu četiri. Međutim, nakon praznika je saznala da joj je ipak zaključena trojka. - To je bio jasan signal - nije važno šta dijete zna, nego koga izaziva. Tražila sam ispitivanje pred komisijom, ali ni to nije prošlo kako treba. Prema mojim saznanjima, nastavnica Zoronjić je uticala na formiranje komisije iako smo tražili njeno izuzeće - tvrdi majka. Ispitivanje je trajalo oko sat, nakon čega je majka od njene razredne obaviještena da je znala za četvorku - koja je, prema tvrdnjama Omerović, kasnije ipak preinačena na trojku. Obraćanje prosvjetnoj inspekciji, kaže, donijelo je prve pomake: ustanovljeno je da je komisija bila nezakonito formirana. Međutim, nakon nalaza inspekcije, škola formira novu komisiju. No, kako tvrdi Omerović, osim jednog člana, sve ostaje gotovo isto. - Dijete je trebalo juče ponovo da odgovara, ali je bilo bolesno. Kada sam sa opravdanjem otišla u školu, vidjela je da su dvije od tri nastavnice u komisiji iste iz prve, one koja je bila nezakonita. Ovo više nije pedagoški proces - ovo je institucionalni mobing - poručuje Hasiba Omerović. U školskim prostorijama tada je, tvrdi ona, naišla i na dva policijska insektora. - Jedan od njih mi je tom prilikom kazao: 'Da nijesam vidio svojim očima ovo danas, mislio bih da preuveličavate.' Mislim da je i on bio zatečen onim što se dešava - kaže Omerović. Prema njenim riječima, sve što su ona i njena kćerka pokušale - od obraćanja školi, traženja komisijskog ispitivanja, do prijave inspekciji - nailazilo je na sistemski otpor i pokušaj zataškavanja. Njena ćerka je, nakon pisma upućenog razrednoj, prijavljena policiji. Sadržaj pisma zbog kojeg je djevojčica, prema navodima njezine majke prijavljena, prenosimo u cjelosti: Poštovana razredna, Neka znate , nijedna suza koja mi je pala zbog nepravde kojoj ste svjesno okrenuli leđa neće ostati nijema. U očima ste mi bili posljednja nada da ipak postoji neko ko će stati za pravdu, za istinu, za dijete koje ste vodili četiri godine. A vi ste me, znajući sve, pustili. Pustili ste me pred vukove. Bez glasa. Bez zaštite. Bez istine. Jasno mi je bilo ko ste i u kakvoj ste ulozi, onog momenta kada sam rekla da lekcija nije predavana, a vi donoseći dnevnik ste mi začepili usta. Iako je čas upisan naknadno jer tad Suada uopšte u školu nije dolazila. Znali ste da je sve namješteno. Bili ste prisutni kad su rekli jedno, a prenijeli drugo. I kad je trebalo da kažete: „Dosta je“, vi ste izabrali tišinu. Izdaja ne mora da viče, nekad samo ćuti. Zapamtite: sreća onih koji dolaze iza vas možda će zavisiti od suza koje ste meni donijeli. Jer suze nevinog srca nisu voda, one su vatra što negdje, nekad, pronađe put da opeče. Možda ćete se jednog dana, dok gledate nekog svog kako traži pravdu, sjetiti djevojčice koju ste ostavili da padne. Možda će vas tada zaboljeti onoliko koliko je mene boljela Vaša šutnja. Neka vam je savjest vječni podsjetnik, a moje suze zadužbina za Vašu ćerku od strane njene majke... Doviđenja i zbogom.

Majka iz Bijelog Polja najavila štrajk glađu zbog odmazde nastavnice Suade Zoronjić

Prava drama odigrala se juče na Skadarskom jezeru. Nadzornici tog Nacionalnog parka su u popodnevnim satima odvukli bungalov iz Kaluđerovog oka, gdje je bio privezan od 18. maja i, kako tvrde mještani, prijetio da izazove ekološku katastrofu u zaštićenoj zoni kulturnog dobra Stražarska ribarstva kućica. Međutim, vlasnici su bungalov ekspresno vratili na isto mjesto, ignorišući upozorenja institucija i prijeteći da će ih dovući još pet. Prethodno je ekološka inspekcija, koja je nedavno zabranila nastavak radova na dva bungalova u Skadarskom jezeru, zapečatila ovaj objekat, a mještani su se na kratko ponadali da će to biti podstrek nadležnim institucijama da krenu u beskompromisnu borbu protiv dalje devastacije jezera i njegovog zaštićenog područja.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025053100058_aa4cefa891845dd8adebe0acfedf95b6ad3ac693c141ee987317e597969dc60c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025053100058_aa4cefa891845dd8adebe0acfedf95b6ad3ac693c141ee987317e597969dc60c" data-rendition-name="original" width="481" height="640" loading="lazy" alt="Zapečaćeni bungalov"> </figure>  Najglasniji među njima, bračni par Janko i Kerolajn Jovićević, uporno šalju apele nadležnim državnim organima, ali konkretne reakcije izostaju zbog čega se plaše da će situacija, kao juče, eskalirati i negativno se odraziti kako po prirodnu sredinu, tako i međuljudske odnose. <h2>Plutajući dokaz nefunkcionalnosti sistema&nbsp;</h2> Bungalovi na Karuču već osam mjeseci prskose slovu zakona i postali su plutajući, nijemi svjedoci nefunkcionalnosti sistema. Nekoliko puta su nekontrolisano plutali po jezeru ugrožavajući prirodu, ljude i imovinu, a vlasnici se ne libe da, i pored zabrana i crvenih slova u kalendaru, nastave radove kako bi objekte spremili za sezonu. Ekološka inspekcija je 28. aprila donijela naredbu o obustavi radova na bungalovima, a prethodno je Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju formiralo predmet u cilju utvrđivanja ima li krivičnog djela u ovim aktivnostima. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 75.1563%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Finspekcija-naredila-obustavu-radova-na-plutajucim-bungalovima&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> - U navedenom krivičnom predmetu izviđaj je još u toku – rečeno je Portalu ETV iz ODT-a Cetinje. Za to vrijeme jedan objekat je premješten u neposrednu blizinu električne mreže na Karuču koja je neophodna vlasnicima za nastavak građevinskih radova. Drugi je tri puta “seljen” po jezeru, da bi ga vlasnik 18. maja vezao za vrbu na ostrvu Osredak u Kaluđerovom oku. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fcuvari-karuca-za-vlasnike-bungalova-21-maj-je-praznik-nezavisnosti-od-zakona&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div> <h2>Tempirana ekološka bomba</h2> Osjećajući svaki puls Karučkog zaliva, Janko i Kerolajn Jovićević, koji u kontinuitetu informišu javnost o nelegalnim aktivnostima na Skadarskoj jezeru, znali su da je zadržavanje bungalova na ovoj lokaciji tempirana ekološka bomba.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250531000512_8dd25e555d0979738f8497c0951e22d596032f64650d192369c46414bbb5a4ad.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250531000512_8dd25e555d0979738f8497c0951e22d596032f64650d192369c46414bbb5a4ad" data-rendition-name="original" width="481" height="640" loading="lazy" alt="plutajući bungalovi"> <figcaption>Ekološka prijetnja(Photo: Bračni par Jovićević)</figcaption> </figure>  Zbog toga su se ponovo pismom, ovoga pod pod oznakom „hitno“, obratili ministru ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, Damjanu Ćulafiću, direktoru Uprave policije, Lazaru Šcepanoviću, ministru unutrašnjih poslovu Danilu Šaranoviću i gradonačelniku Prijestonice Cetinje, Nikoli Đuraškoviću zahtijevajući da u najkraćem mogućem roku uklone bungalov iz Kaluđerovog oka i smire tenzije među mještanima, koji su, umorni od ignorisanja, sve ozbiljnije razmatrali da sami intervenišu. Jovićevići su u pismu upozorili na pad nivoa vode i vjerovatnoću da bungalov ostane zarobljen do novembra u Kaluđerovom oku, na vrhu izvora slatke vode, u zaštićenoj zoni kulturnog dobra Stražarska ribarstva kućica. Signal za alarm su, kako ističu, metalne dotrajele bačve varene za konstrukciju objekta. Tvrde da su u njima ostaci recikliranog ulja koje prijeti da zagadi pitku vodu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250530230556_c4ce213f3840556bcb19efde7fc786afa4b2329bc22c038ccc1912d2e93cf8e8.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250530230556_c4ce213f3840556bcb19efde7fc786afa4b2329bc22c038ccc1912d2e93cf8e8" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Dotrajale bačve zavarene za konstrukciju"> <figcaption>Dotrajale bačve zavarene za konstrukciju(Photo: Bračni par Jovićević)</figcaption> </figure>  - &nbsp;Nivo jezera brzo pada i nelegalni plutajući bungalov biće zarobljen u Kaluđerovom oku prečnika svega 30 metara, ako odmah u pet dana ne djelujete. Molimo Vas da hitno vratite bungalov u izgradnji iz Kaluđerovog oka na Karuč, gdje je bio, kako biste spriječili njegovo potonuće ili trajno zaglavljivanje u mulju i prevenirali sukobe između mještana sela Karuč i Drušići, koji se već prepiru da ga sami uklone – zahtijevali su Jovićeviću u pismu od 28. maja. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DoiynANiqk70&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Uporni apeli Jovićevića urodili su plodom u petak popodne kada su intervenisali nadzornici Nacionalnog parka Skadarsko jezero. - Predrag Kovačević i Srđan Nikčević, dva nadzornika Nacionalnog parka Skadarsko jezero spriječili su sukob mještana i trovanje vode! Došli su i odvukli bungalove iz Kaluđerovog oka u područje Karuč gdje vlasnici mogu sami da odluče koju novu lokaciju će koristiti za njihovo smještanje – kazali su Jovićevići za Portal ETV juče oko 19 sati. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DsHLCIwJ8K2s&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> &nbsp; <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D1vpTyxz7A1U&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> &nbsp; <h2>Verbalni okršaj</h2> Zatišje je kratko trajalo jer su vlasnici iznevjerili očekivanja mještana i brže bolje su dovezli objekat na isto mjesto i vezali ga za ostrvo Osredak. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DUX4DxRTJMoM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Jovićevići su ih zamolili da ispoštuju odluku nadzornika NP Skadarsko jezero, ali nije bilo razumijevanja sa druge strane, pa je razgovor prerastao u svađu. - Molim vas, nelegalno vežete bungalov na zemljištu Crne Gore. Molim Vas da poštujte kulturno dobro Crne Gore. Crnogorci, Ceklinjani davali su verige da se zaštite ova Oka – poručio je Janko Jovićević ženi koja je vratila bungalov u Kaluđerovo oko i, kako je rekao, zaprijetila da će na ih na tom području postaviti još pet. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D4Sr1yIGeld4&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> Ona nije željela da se predstavi, već mu je poručila da nema pravo da joj izdaje naređenja. - Vi postupate protivzakonito, nemate nalog i pravo da ovo radite – odgovorila je ona. Jovićević je uzvratio da nema ništa osim mogućnosti da snimi cijeli događaj i javi državi Crnoj Gori da riješi ovu situaciju. Kako je ovaj bračni par saopštio Portalu ETV, nakon ovog verbalnog okršaja pozvali su policiju dva puta, ali policajci nijesu izašli na teren. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DLDYU_Mu1YAs&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> - Pitali su nas da li nas je neko od njih udario. Policija zna ove ljude i kompletnu priču oko bungalova. Ali izgleda da treba da budemo fizički napadnuti da bi se zainteresovali ta slučaj – ističe Kerolajn Jovićević, konstatujući da su ostavljeni sami da se bore u opasnoj situaciji. <h2>Vladina tišina glasnija od zakona</h2> Izostaje i reakcija nadležnih ministarstva. Jovićevići su 26. maja pisali Ministarstvu kulture i medija tražeći da inspektori Uprave za zaštitu kulturnih dobara obave svoj posao i pomognu u zaustavljanju potencijalne kulturne, ekonomske, ekološke tragedije u Karučkom zalivu.&nbsp; Inspektorka Dragana Bošković Drobnjak im je odgovorila da je inicijativa „uzeta u razmatranje“, te da će o daljem postupanju biti blagovremeno obaviješteni. Naš medij pokušao je da dobije odgovore od Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera koje sve mjere planiraju da preduzmu u ovom slučaju, te koji je slijed koraka da bi se mogla donijeti odluka o trajnom uklanjanju nelegalnih objekata na području NP Skadarsko jezero. Odgovore još nismo dobili. Jovićevići su uvjereni da je neaktivnost Vlade ohrabrila vlasnike bungalova da iznova krše zakon. Pitaju uživaju li vlasnici neku „posebnu zaštitu“ ili je samo nedjelotvornost Vlade dopustila da ovo pitanje tako dugo ostane neriješeno od oktobra 2024?&nbsp; - Ko stoji iza ovih ljudi? Kako su ovoliko hrabri da mogu ići protiv Vlade? Ovo još nije gotovo jer država mora da nastavi tamo gdje je stala prije ovog zastrašujućeg incidenta – poručuju Jovićevići. <div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3D0TOTihxK9G0&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div> &nbsp;

Tenzije u Kaluđerovom oku: Nadzornici uklonili bungalov, vlasnici ga ekspresno vratili, institucije nijeme

Čitalac Portala ETV dostavio nam je dva snimka nastala navodno sinoć na putu Podgorica - Bar, gdje se desila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovala tri vozila, među kojima i vozilo ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića.
Sudeći prema snimcima, vozač ministra u automobilu sa blicajućim svjetlima pretiče kolonu na punu liniju na putu Podgorica - Bar, a za njim su još tri automobila koja, sudeći prema vrsti vozila, ne pripadaju protokolu iako su "uredno" upalili sva četiri svjetla.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2FOvYag6ayq7g&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
Na drugom snimku se vide posljedice saobraćajke, u kojoj je jedna osoba, prema zvaničnim podacima, zadobila lake tjelesne povrede.
Iz Uprave policije su sinoć zvanično saopštili da se saobraćajna nezgoda desila, oko 20.30 sati, u Virpazaru.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2FtvQE12Re_ak&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
- Nakon nezgode su dvije osobe medicinski tretirane. Jedna osoba je zadobila lake povrede, a druga osoba - supruga ministra, koja je u poodmakloj trudnoći &nbsp;- stabilnog je stanja nakon obavljenih ljekarskih pregleda - navodi se u saopštenju.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fministar-saranovic-imao-saobracajnu-nezgodu-jedna-osoba-lakse-povrijedena&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Uprava policije će, kako su najavili, nakon uviđaja i utvrđivanja svih relevantnih činjenica vezano za ovu saobaćajnu nezgodu obavijestiti javnost.