U Evropskoj uniji do 30. juna 4,31 miliona ljudi koji su prebjegli iz Ukrajine zbog ruske agresije dobilo je privremeni status zaštite, saopštila je danas kancelarija za statistiku EU - Eurostat.
Najveći broj ljudi sa privremenim statusom zaštite je u Njemačkoj - skoro 1,2 miliona ljudi (skoro 27 odsto), Poljskoj skoro milion ljudi (oko 23 odsto) i u Češkoj skoro 380.000 ljudi (8,8 odsto).
Broj osoba sa privremenim statusom zaštite od maja do juna ove godine dostigao je 32.940.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Svijet

Eurostat: Privremeni status zaštite u EU dobilo 4,3 miliona ljudi koji su prebjegli iz Ukrajine

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Donald Tramp (Trump) izjavio je u danas da neće uvoditi carine na zlato, nakon što je prošle nedjelje u zvaničnim dokumentima objavljeno da će njegove cijene dostići rekordnu visinu.
Tramp je na društvenoj mreži Trut Soušal (Truth Social) napisao da zlato neće podleći carinama. 
 
Zlatne poluge od jednog kilograma su u vladinom dokumentu od 31. jula definisane kao predmet koji podleže carini, dok su investitori smatrali da mjere neće važiti za taj metal. 
 
Bijela kuća je kasnije saopštila da će izdati izvršnu naredbu kako bi razjasnila dezinformacije u vezi sa oporezivanjem zlatnih poluga.&nbsp;

Tramp: SAD neće uvoditi carine na zlato uprkos vladinim dokumentima

Oko 40 ljudi je poginulo u novim napadima izraelske vojske na Pojas Gaze, među kojima su i novinarska ekipa medijske kuće Al Džazira, kao i civili koji su pokušavali da dobiju humanitarnu pomoć, saopštili su danas tamošnji zdravstveni zvaničnici.
Bolnički izvori navode da je u napadima juče i danas stradalo 34 ljudi, uključujući ekipu Al Džazire koju je, prema izraelskoj vojsci, gađala raketa jer je jedan od novinara navodno sarađivao sa militantnom islamističkom grupom Hamas.
Među žrtvama ima i djece, tvrde očevici, dodajući da su izraelski vojnici danas pucali na civile koji su u blizini koridora Morag pokušavali da preuzmu humanitarnu pomoć sa punktova Humanitarne fondacije za Gazu (GHF).
Prema podacima ministarstva zdravlja u Gazi, od početka novog sistema distribucije pomoći u maju, u uglavnom kopnenim napadima izraelske vojske poginulo je 1.700 civila. U posljednja 24 sata još pet Palestinaca, među kojima i jedno dijete, umrlo je od gladi.

Gaza: U novim napadima izraelske vojske stradalo 40 ljudi

Anas al-Šarif, reporter Al Džazire, poginuo je u izraelskom vazdušnom napadu sinoć. Ovo je poruka koju je pripremio za svoju porodicu, i njegov apel svijetu da ne zaboravi Gazu..
Ova izjava je posthumno objavljena na Anasovom X nalogu, nakon napada na šator za novinare blizu bolnice al-Šifa u gradu Gaza. Ukupno je poginulo sedam ljudi, uključujući Al-Šarifa, dopisnika Al Jazeere Muhameda Kreikehu, i snimatelje Ibrahima Zahera, Muhameda Nufala i Moamena Alivu, prema Al Džaziri.
<h2>Napisao: Anas al-Šarif</h2>
Ovo je moja oporuka i moja posljednja poruka. Akoove ri ječi stignu do vas, znajte da je Izrael uspio da me ubije i ućutka moj glas.
Prvo, selam alejkum i Allahova milost i blagoslovi. Allah zna da sam dao sve od sebe i svu svoju snagu da budem podrška i glas svom narodu, od kako sam otvorio oči na život u ulicama i sokacima izbjegličkog kampa Džabalija. Nadao sam se da će mi Allah produžiti život da se vratim sa porodicom i voljenima u naš originalni grad okupirani Askalan (al-Medždal). Ali Allahova volja je prva, i Njegova odluka je konačna.
Živio sam kroz bol u svim njegovim detaljima, okusio patnju i gubitke mnogo puta, ali nijednom nisam oklijevao da prenosim istinu takvu kakva jeste, bez izobličavanja ili falsifikata – da Allah svjedoči protiv onih koji su ćutali, onih koji su prihvatili naše ubistvo, koji su nam gušili dah, i čija srca nijesu bila dirnuta razbacanim ostacima naše djece i žena, a ništa nijesu učinili da zaustave pokolj koji naš narod trpi više od godinu i po.
Povjeravam vam Palestinu – dragulj na kruni muslimanskog svijeta, otkucaj srca svakog slobodnog čovjeka na ovom svijetu. Povjeravam vam njen narod, njenu nevinun i nepravdom pogođenu djecu koja nikada nijesu imala vremena da sanjaju ili žive u sigurnosti i miru. Njihova čista tijela su zgazila hiljade tona izraelskih bombi i raketa, rasparana i razbacana po zidovima. Molim vas, nemojte dozvoliti da vas lance ućutkaju, niti granice sputaju. Budite mostovi ka oslobođenju zemlje i njenog naroda, dok sunce dostojanstva i slobode ne zasija nad našom ukradenom domovinom.
Povjeravam vam da se brinete o mojoj porodici. Povjeravam vam svoju voljenu ćerku Šam, svjetlost mojih očiju, koju nijesam imao priliku da gledam kako odrasta kao što sam sanjao. Povjeravam vam svog dragog sina Salah, kojeg sam želio da podržim i prati kroz život dok ne ojača da nosi moj teret i nastavi misiju. Povjeravam vam svoju voljenu majku, čije su blagoslovene molitve dovele do ovoga gdje sam sada, čije su dove bile moja tvrđava i čija je svjetlost vodila moj put. Molim Allaha da joj da snagu i nagradi je u moje ime najboljom nagradom.
Takođe vam povjeravam svog životnog saputnika, voljenu suprugu Um Salah (Bajan), od koje me je rat razdvojio na mnoge duge dane i mjesece. Ipak, ostala je vjerna našoj vezi, čvrsta kao deblo masline koje ne savija – strpljiva, pouzdana u Allaha, i nosila je odgovornost u mom odsustvu svojom snagom i vjerom. Molim vas, budite uz njih, budite im podrška poslije Allaha Svemogućeg.
Ako umrem, umirem čvrsto na svojim principima. Svjedočim pred Allahom da sam zadovoljan Njegovom odlukom, siguran u susret s Njim, i uvjeren da je ono što je kod Allaha bolje i vječno. Allahu, primi me među šehide, oprosti mi prošle i buduće grijehe, i neka moja krv bude svjetlo koje osvjetljava put slobode mom narodu i mojoj porodici. Oprosti mi ako sam zakazao, i moli se za mene s milošću, jer sam držao obećanje i nijesam ga mijenjao niti izdao.
Ne zaboravite Gazu. I nemojte mene zaboraviti u vašim iskrenim molitvama za oprost i prihvatanje.

Posljednje riječi novinara ubijenog u Gazi: „Ako ovo stigne do vas… Izrael je uspio da me ubije“

Ministar finansija Izraela Becalel Smotrič, jedan od najradikalnijih članova vlade koju vodi premijer Benjamin Netanjahu, izrazio je neslaganje s planom koji je usvojila vlast ove zemlje, a kojim se širi invazija na Gazu.
Smotriču je, kako je rekao za izraelski radio Kan Rešet Bet, problem što Netanjahuov plan nije dovoljno radikalan.
- Moj plan je da veliki dijelovi Gaze ostanu pod našom kontrolom i suverenitetom, i da ih možemo takođe naseliti. To nije plan premijera, priznajem. Ali ne mislim da je ovo pravo vrijeme za tu raspravu. Vodim je iza zatvorenih vrata - rekao je Smotrič.
Smotrič je rekao da je Netanjahuov plan za preuzimanje grada Gaza „namijenjen maksimiziranju pritiska na Hamas kako bi se oni vratili za pregovarački sto radi djelimičnog dogovora koji bi ponovo zaustavio rat.“
Pored toga, objasnio je zašto je preusmjerio milijarde šekela iz odbrambenog budžeta u humanitarnu pomoć za Gazu.
- Ne možete dobiti ovaj rat dok šaljete pomoć Hamasu, ali ga ne možete ni dobiti dok gladujete stanovništvo, jer vam to niko u svijetu neće dozvoliti. Ako moramo uložiti novac da pomognemo toj američkoj kompaniji (Gaza Humanitarian Foundation) da uspostavi operaciju u kojoj će ona dijeliti pomoć umjesto Hamasa, vrijedi svake pare. Ne ulažem u humanitarnu pomoć, već ulažem u davanje IDF-u globalnog i pravnog legitimiteta - rekao je Smotrič.

Izraelski ministar smatra da Netanjahuov plan nije "dovoljno radikalan": Treba Gazu naseliti Izraelcima

Srpski teniser Novak Đoković ponovo je kažnjen zbog bespravne gradnje na svom imanju u Marbelji, piše La Opinión de Malaga.&nbsp;
Prema navodima, Đoković nije posjedovao odgovarajuće dozvole kada je proširivao verandu, postavljao vanjsku tuš-kabinu i adaptirao podrum u garažu.
Lokalne vlasti su ga još u februaru ove godine upozorile na nepravilnosti, a sada mu je izrečena i novčana kazna od 5.000 eura. Vila, koju je kupio 2020. godine za 10 miliona eura, već mu je ranije donijela probleme – ovo je treći put da je kažnjen zbog nedostatka građevinskih dozvola.&nbsp;
Sporne dogradnje će morati ukloniti.

Đoković ponovo kažnjen zbog bespravne gradnje

Predsjednik SAD Donald Tramp sastaće se sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom 15. avgusta na Aljasci, prvi put tokom svog mandata na čelu Bijele kuće. Na stolu će biti rat koji je Moskva započela u Ukrajini, pored drugih tema od interesa za obje strane, poput nuklearne bezbjednosti, međunarodne trgovine, snabdijevanja energijom i ko zna kojih još pitanja koja bi dvojica lidera mogla da dijele.
Predstavnici Evropske unije neće biti na sastanku, niti ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Ono što će njih dvojica reći jedno drugom ostaće, uglavnom, misterija, poznata samo predsjednicima i njihovim prevodiocima (Putin dobro govori engleski, što mu daje taktičku prednost nad sagovornikom tokom razgovora).
Ipak, EU ne želi da bude potpuno isključena, ostavljena pred vratima, daleko od svega. Zato je šefica evropske diplomatije Kaja Kalas sazvala danas telefonski sastanak ministara vanjskih poslova. Virtuelni sastanak poslužiće, prije svega, da se ponovi da svaki sporazum između SAD i Rusije mora uključivati Ukrajinu i EU, „jer je to bezbjednosno pitanje za Ukrajinu i čitavu Evropu“, navela je Kalas u izjavi.
- Radimo na trajnom i pravednom miru. Međunarodno pravo je jasno: sva privremeno okupirana područja pripadaju Ukrajini - rekla je Kalas, dodajući da „nijedan sporazum ne smije poslužiti kao odskočna daska za novu rusku agresiju na Ukrajinu, transatlantski savez i Evropu“.
Dok većina evropskih lidera insistira na održavanju pritiska na Rusiju, Zelenski je zatražio „jasne korake“ za definisanje zajedničkog pristupa. On bi takođe želio da prisustvuje sastanku na Aljasci, ali se trenutno čini malo vjerovatnim da će njegov zahtjev biti prihvaćen.

EU priprema poruku za samit Tramp–Putin kako bi odbranila interese Ukrajine i Evrope

Kolumbijski senator i predsjednički kandidat Migel Uribe Turbaj preminuo je u 39. godini, nakon što je prije više od dva mjeseca upucan tokom predizbornog skupa u zapadnoj Bogoti, pišu tamošnji mediji.
Njegova supruga Marija Klaudija Tarazona potvrdila je vijest o smrti.
Uribe je bio član opozicione desničarske stranke Demokratski centar i 7. juna je pogođen u glavu i nogu tokom izborne kampanje u javnom parku u četvrti Fontibon.
On je bio hitno operisan i hospitalizovan, te smješten na intezivnu njegu.
Dječak mlađi od 15 godina je uhapšen nakon pucnjave, saopšilo je tužilaštvo, rekavši još da je nosio pištolj kalibra 9 milimetara. Vlasti su pored maloljetnika, privele još nekoliko ljudi.
Još uvijek nije jasno zašto je meta napada bio baš Uribe.&nbsp;

Preminuo kandidat za predsjednika Kolumbije: Prije dva mjeseca upucan u glavu na predizbornom skupu

Institut za proučavanje rata (ISV) objavio je analizu predstojećeg sastanka Donalda Trampa i Vladimira Putina, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, koji će se 15. avgusta održati na Aljasci.
- Kremlj pokušava iskoristiti predstojeći samit na Aljasci kako bi razdvojio Sjedinjene Američke Države od Evrope, umjesto da se uključi u smislen napor za mir - navode iz ISV-a.
Istakli su i neke izjave ruskih zvaničnika koje sugerišu ovu namjeru Kremlja.
- Zamjenik predsjednika Savjeta bezbjednosti Rusije Dmitrij Medvedev je 10. avgusta na svojim Telegram nalozima na engleskom i ruskom jeziku tvrdio da Evropa pokušava spriječiti Sjedinjene Države da pomognu u zaustavljanju rata u Ukrajini. Predsjednik Ruske liberalno-demokratske partije (LDPR) Leonid Slucki izjavio je 9. avgusta da evropske zemlje vode anti-rusku politiku i pokušavaju spriječiti brzo postizanje mira u Ukrajini - piše ISV.
Takođe, citirali su ruskog političkog analitičara Sergeja Markova, koji je naveo da je „glavni interes Rusije na samitu na Aljasci da prikaže Ukrajinu i Evropu, a ne Rusiju, kao prepreke miru u Ukrajini.“
- Markov je izjavio da Rusija odbija napraviti bilo kakve ustupke i da je jedini kompromis koji je Rusija spremna razmotriti obustava vojnih napora na zauzimanju oblasti Odesa i Harkiv te gradova Herson i Zaporožje. Markov je izrazio nadu da će Tramp shvatiti da je Zelenski glavni razlog ruske agresije u Ukrajini, a evropski lideri drugi razlog rata, a ne Rusija - piše u analizi.
Ipak, navode da ova nastojanja Rusije nijesu zasnovana na činjenicama.
- Evropski i ukrajinski zvaničnici, uključujući Zelenskog, dosljedno su pokazivali spremnost da promovišu i učestvuju u pregovorima dobre volje i da uvedu ozbiljne sporazume o prekidu vatre kako bi se napredovalo u mirovnoj inicijativi, što je Rusija stalno odbijala u nastojanju da ostvari postepene dobitke na bojištu i dodatne ustupke od Ukrajine i Zapada - piše ISV.
Cilj Kremlja na Aljasci je da se „razbije jedinstvo SAD-a, Evrope i Ukrajine“, navodi se u analizi.
- To je dio šire kampanje za sprječavanje dalje zapadne podrške Ukrajini i skretanje pažnje sa ruske nepristupačnosti u pogledu mirovnog procesa i nespremnosti na kompromis po pitanju Putinovih početnih ratnih zahtjeva - piše u ovom tekstu.
ISV u svojoj analizi dalje navodi da „smatra da Rusija nije spremna kompromitovati svoje dugogodišnje ratne ciljeve“, a to su sprječavanje ulaska Ukrajine u NATO, promjena režima u Ukrajini u korist proruske marionetske vlade i demilitarizacija Ukrajine.
- To bi sve vodilo ka potpunoj kapitulaciji Ukrajine. Rusija će vrlo vjerovatno prekršiti i iskoristiti bilo koje buduće sporazume o prekidu vatre u Ukrajini, kriveći Ukrajinu za kršenja, kao što je to više puta činila u proljeće 2025. godine - navode iz ISV-a.

Institut za proučavanje rata: Rusija će iskoristiti sastanak na Aljasci da odvoji Trampa od Evrope

Poljski premijer Donald Tusk izjavio je danas da je Evropa jedinstvena u tome da ne prihvata rusku okupaciju ukrajinskih teritorija, dodajući da u pregovorima o primirju i miru Moskva mora da shvati da se državne granice ne mogu mijenjati silom, pišu tamošnji mediji.
Stav evropskih država pokazuje da Evropa ostaje jedinstvena kada je riječ o predstojećim pregovorima predsjednika Trampa sa Putinom i rezultata koje od toga očekuje.
Za Poljsku i njene partnere jasno je da državne granice ne mogu da se mijenjaju silom", kazao je poljski premijer na konferenciji za novinare.
Tusk je naglasio da rat u Ukrajini ne smije da donese korist agresoru - Rusiji.
- Svjesni smo da je prijetnja iz Rusije ozbiljna, a da i ako početak pravih pregovora između Rusije i Ukrajine može da promijeni situaciju u samoj Ukrajini, sigurno neće promijeniti generalnu ocjenu ruske politike u našem regionu - kazao je Tusk.
Premijer Poljske je rekao da vlada ozbiljno shvata analize zapadnih obavještajaca i signale da 2027. godine u svijetu može da izbije veći sukob.
- Moramo da budemo spremni prije 2027. godine za sve moguće okolnosti i za nas je važno da steknemo punu spremnost za odbranu, zajedno sa našim saveznicima. Bez obzira na ukrajinski scenario Poljska, NATO i Evropska unija moraju da budu zajedno spremni za eventualne pretnje, ili akt agresije sa istočne strane - kazao je Tusk.

Tusk: Rusija mora da shvati da se granice ne mogu mijenjati silom

Jako je tužno da u momentima opšte društvene mobilizacije zbog požara širom države DPS u kancelarijama sastavlja saopštenja pokušavajući da jeftino poentira - ocijenila je predsjednica kluba odbornika Pokreta Evropa sad u Glavnom gradu Anđela Mićović nakon što su u toj partiji ukazali da bi Vlada hitno trebalo da uputi zahtjev za pomoć NATO u gašenju požara.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fdps-podgorica-umjesto-sto-prima-vucicevu-milostinju-vlada-hitno-da-uputi-zahtjev-za-pomoc-nato-u-gasenju-pozara&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Ona cijeni da je degutantno da daju takve savjete jer su kao dio vlasti 1993. prodali kanadere Grčkoj.
- Da su imali osjećaja za odgovornost dok su bili vlast, kao što imaju sada kada su opozicija, vjerovatno nam ne bi trebala pomoć bilo koga. Zato je krajnje degutantno da DPS daje savjete iz opozicije, a za vrijeme vlasti su rasprodali sve kanadere. Podsjećamo da je naša država imala čak četiri kanadera, a danas nijedan. Te avione je tadašnja sa­ve­zna vlast, koju je činio i DPS, 1993. go­di­ne prodala Grč­koj za sve­ga 8,4 mi­li­o­na, s 13 re­zer­vnih mo­to­ra za te avi­o­ne i pre­ko 3.500 ko­ma­da raz­ne opre­me i re­zer­vnih dje­lo­va za njih - navela je Mićović.
Nakon toga, kaže ona, nijesu obezbijedili nijedan kanader.
- Zato su suvišni bilo kakvi savjeti od ove partije. U međuvremenu Vlada Crne Gore na čelu sa premijerom i nadležnim resorima uradila je sve da obezbijedi svu raspoloživu pomoć, uključujući regionalnu, ali i od Evropske unije i NATO saveza - zaključila je Mićović.

Mićović: DPS jeftino poentira, 1993. su bili u saveznoj vlasti prodali kanadere Grčkoj

Na Golom brdu kod Sutomora večeras je došlo do požara koji su tamošnji vatrogasci ugasili brzom reakcijom.
Međutim, kako ističe načelnik tamošnje Službe zaštite i spašavanja Aco Vulević za Radio Bar, na licu mjesta su zatekli dvije osobe za koje se sumnja da su odgovorne za požar.
- Policija ih je procesuirala, a mi smo odmah ugasili vatru. Nije se razvio plamen, što je velika sreća, s obzirom na izuzetno toplo vrijeme i najavljeni vjetar, što su idealni uslovi za nastanak katastrofe - naglasio je on.

Barski vatrogasci brzo ugasili požar na Golom brdu: Policija procesuirala dvije osobe zatečene na licu mjesta

Vojska Crne Gore (VCG) u akciji gašenja požara pruža podršku sa kopna i iz vazduha, angažujući helikopterske kapacitete, specijalizovana vozila, kao i desetine obučenih pripadnika i pripadnica opremljenih za gašenje požara na nepristupačnom terenu, saopštili su iz Ministarstva odbrane. 
 
Oni su naveli da je načelnik Generalštaba VCG Miodrag Vuksanović obišao danas pripadnike i pripadnice VCG i vatrogasne ekipe civilnih institucija koji zajednički djeluju na gašenju požara u Piperima, nadomak Podgorice. 
 
Tokom obilaska, Vuksanović se, kako se dodaje, upoznao sa trenutnom situacijom na terenu, načinom koordinacije angažovanih snaga, kao i izazovima sa kojima se spasioci suočavaju. 
 
Vuksanović je zahvalio svim učesnicima akcije na njihovoj istrajnosti, profesionalizmu i posvećenosti zaštiti života i imovine građana. 
 
- VCG u ovoj akciji pruža podršku sa kopna i iz vazduha, angažujući helikopterske kapacitete, specijalizovana vozila, kao i desetine obučenih pripadnika i pripadnica opremljenih za gašenje požara na nepristupačnom terenu - ističu u saopštenju. 
 
Navodi se da zajedničko djelovanje VCG i jedinica civilne zaštite još jednom potvrđuje značaj međusobne saradnje i brze reakcije u vanrednim situacijama, posebno kada je neophodno pružiti pomoć stanovništvu. 
 
- Osim angažovanja u Piperima, 45 pripadnika i pripadnica VCG angažovano je na gašenju požara u Gornjim Kokotima, dok vazduhoplovci i pripadnici Mornarice VCG učestvuju u gašenju požara na području Buljarice, dejstvujući iz vazduha i sa kopna u koordinaciji sa lokalnim službama zaštite i spašavanja - naveli su oni. 
 
Poručuju da će VCG i u narednom periodu nastaviti da pruža punu podršku civilnim institucijama i građanima Crne Gore u borbi protiv požara, štiteći ljudske živote i materijalna dobra.

VCG pomaže i sa kopna i iz vazduha u gašenju požara

Otkrivanju spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću prekjuče je prisustvovao i Vladimir Janković iz Beograda, član Zemunskog klana, saradnik Vojnobezbjednosne agencije Srbije i Bezbjednosno-informativne agencije, pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora.
Da je Janković prisustvovao događaju, vidi se i na fotografijama fotoreportera tog lista Borisa Pejovića, koji je u subotu u popodnevnim satima, nakon uklanjanja spomenika, maltretiran, dok je njegov kolega Stevo Vasiljević iz Pobjede fizički napadnut.
Janković je, kako pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora, porijeklom iz beranskog sela Dapsiće.
Ranjavan je u Budvi 2007. godine, u bašti restorana „Jadranska straža“. Tada su ubijeni ukrajinski državljanin Adalbert Šut i Vladimir Rakočević.
Navodno je Vladimir Janković bio i vođa (Team Leader) za obuku ozloglašene ruske plaćeničke grupe Vagner u Angoli.
Na svojoj Fejsbuk stranici objavio je veliki broj fotografija pravoslavnih crkava i manastira koje je obilazio po svijetu i Crnoj Gori, među kojima su i fotografije s pokojnim mitropolitom Amfilohijem, kao i njegovim nasljednikom Joanikijem, zatim sa tivatskim parohom Mijajlom Backovićem, sveštenikom Jovanom Plamencem kod crkve na Rumiji...
Jankovića, koji se prethodno prezivao Ćorac, je u objavi na Fejsbuku pomenuo i Slavko Perošević, jedan od vođa blokada puta koje je u Šavniku organizovala lokalna opozicija. Perošević se juče pohvalio da je poslije 84 godine postao „prvi četnički vojvoda koji je položio zakletvu“ u Crnoj Gori.
- Zakletvu sam položio pred mitropolitom Metodijem i sveštenstvom, kao i pred četničkim vojvodama Miletom Pavićevićem Čičom, Stankom Magudom, Gigom Božovićem, Slavkom Labovićem i Ćorcem... - napisao je Perošević koji je bio jedan od učesnika prosrpskog protesta u Nikšiću 13. jula 2022. godine, na kojem je došlo do nasilnih incidenata.

Saradnik BIA prisustvovao otkrivanju spomenika Đurišiću

Povampirene velikosrpske i četničke falange nemaju problem sa razumom i logikom. Razuma kod njih manjka od samog starta, jer da se javlja makar u česticama, ne bi danas novočetnici jednako voleli saradnike nacista (četnike, JVuO) i potomke dela onih koji su nacizmu stali nogom za vrat (Ruse, odnosno Putina).&nbsp;
Na logici tek padaju. Tvrde da su poštovaoci "prvog gerilskog antifašističkog pokreta u Evropi", misleći na formacije Draže Mihailovića. I dok su Mihailovićeve četničke formacije imale bar neke dve istorijski potvrđene bitke protiv nacista, pre nego što su postale njihova verna pomoćna vojska i koljači civila, današnji simpatizeri pokreta DM ne vide contradictio in adjecto čak ni u činjenici da sebe nazivaju antifašističkim pokretom, a podižu spomenik fašisti koga je odlikovao Adolf Hitler.
Ta bi zbrka u glavama pojedinaca bila lako rešiva na nivou Toponica ili Kovin u Srbiji, odnosno Dobrota u Crnoj Gori, da nosioci političke vlasti u ove dve države ne igraju "stiskavac" upravo s baštinicima tih retrogradnih ideja. Trljkajući se znojavim telima s dlakavim četništvom u ritmu "drma mi se na šubari cveće", političari u stvari plešu s najprimitivnijim i najzaostalijim, shodno tome i najkrvoločnijim, delom biračkog tela.&nbsp;
Tim trulim kompromisom trenutno obezbeđuju sebi glasove, ali istovremeno guraju obe države u živi pesak velikosrpskog šovinizma, iz koga se u ranijim, ne tako davnim prilikama, izlazilo teškom mukom i uz velike žrtve. I kako sada vidimo - samo privremeno.
No, pisali smo već o minornom intelektualnom i moralnom kapacitetu ljudi koji su se, u tranzicionom periodu i usled prirodnog nezadovoljstva nedovoljnim napretkom dvaju država pod demokratskim vlastima, dočepali političke vlasti. Njihov je učinak - u Srbiji od 2012, a u Crnoj Gori od 2020. - merljiv vekovima: države su civilizacijski i ekonomski vratili u XVIII, a građane mentalno i logički u XIII vek.
Danas ćemo se pozabaviti njihovim drugim trulim kompromisom, erotski vrućim plesom s organizacijom koja je poslednjih godina pedantno očistila svoje redove od svih progresivnih, slobodnomislećih i zdravorazumskih ljudi. Onom koja upravo ovih dana u Beogradu završava javni inkvizitorski obračun s poslednjom dvojicom teologa koji su se usudili da je kritikuju: s Vukašinom Milićevićem i Blagojem Pantelićem. Dakle, pozabavićemo se organizacijom koja sebe naziva "Srpska pravoslavna crkva", dočim je u međucrkvenoj komunikaciji to Crkva Srbije.
Iako je već od početka devedesetih SPC korisno poslužila balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću u nastojanju da ratom i etničkim čišćenjem zadrži "sve Srbe u jednoj državi", ta je crkva tek od demokratskih promena 2000. godine postala zaista država u državi. Ne samo da ne plaća nikakav porez na svoju razgranatu privrednu delatnost, nego država pokriva doprinose sveštenika za penziono i zdravstveno osiguranje. Najzad, malo-malo Vlada opredeli neka sredstva za gradnju ili renoviranje hramova, izdaju se i obavezne doplatne poštanske markice, a stižu i bogate donacije iz inostranstva, najviše od ruske države i crkve.
<h2>ĆAR ZA VAJDU</h2>
Kako neki čitalac ovakvog pisanja uvek kaže ono čuveno "da, ali", da ga predupredimo: slične privilegije u Srbiji imaju i ostale verske zajednice. Ipak, slika davanja i uticaja biće potpuna tek kada kažemo da se po popisu 2022. u Srbiji čak 81,1 odsto građana izjasnilo kao pravoslavac, dok sve ostale verske zajednice i ateisti i agnostici zajedno čine preostalih 18,9 procenata.&nbsp;
Doduše, u praksi, većina deklarativnih vernika ne ponaša se kao vernik, pa crkve zvrje prazne. SPC zato od ideje da živi od parohijala, a ne od državnih davanja i oprosta troškova, beži kao đavo od krsta. I tu da bacimo dodatno svetlo podsećanjem na činjenicu da je u deset godina koje su prethodile tom popisu, u Srbiji izgrađeno oko hiljadu crkava, i samo 13 škola.
Dakle, davanjima pravoslavnoj crkvi, političari obezbeđuju njenu podršku, a s obzirom na razgranatost crkvenog sistema i veliki uticaj u narodu, to je možda i investicija s najbržim povratom u poslovnom okruženju. Iako je Ustavom crkva odvojena od države, normalizuje se neformalni političko-crkveni brak iz interesa, i tako sveštenstvo podržava galantnost trenutne vladajuće političke opcije, podržavajući njenu politiku.
U praksi, bar u Srbiji, popovi SPC postali su vrhovni autoritet za sve. Od abortusa do dogmatizovanog Kosova, od vaspitanja dece do nacionalnih pitanja koja su, od 2012. posebno, izgrađena na velikosrpskom šovinizmu i težnji za hegemonijom. Iako bi državne institucije morale da budu laičke, svaki državni organ ili opština imaju slavu, vojska se koristi u verskim ceremonijama, vreme se meri po verskom kalendaru, politički funkcioneri pokazuju svoju religioznost u svakoj situaciji, nema manifestacije kojoj vrh crkve nije gost, a redovno se ide kod patrijarha po duhovni savet.&nbsp;
U Crnoj Gori, opet, svedoci smo posebnog apsurda. Crkva koja zvanično ne priznaje postojanje čitavog jednog naroda (što sadrži i elemente krivičnog dela), koja teritoriju Crne Gore tretira kao teritoriju Srbije, aktivno učestvuje u političkom životu, "komanduje" političkim strankama i njihovim liderima, javno demonstrirajući prezir prema svakom obliku državne vlasti i državnim simbolima Crne Gore. Nema bolje ilustracije za to od odnosa Ljubiše Ostojića - Metodija prema podizanju spomenika ratnom zločincu i saradniku okupatora, kojom je prilikom intonirana i himna strane države, Srbije. Tim stavom, on nije samo bacio pod noge i hrišćanstvo i moral, on je bacio pod noge državu, i tu, u stvari, dolazimo do suštine problema.
Ne postoji, niti u modernom demokratskom društvu sme da postoji, verska ili bilo kakva druga organizacija, koja je "starija" od države. Ne po godini osnivanja, koja je nebitna, već po statusu. Ono šta je ključno je da je država po svojoj suštini zajednica svih njenih građana, dok je crkva - kao i svaka druga uža organizacija (udruženje, klub, savez...) - zajednica tek jednog dela stanovnika države. I u tom je smislu država "starija": zakoni države (moraju da) se primenjuju (i) na crkve i na vernike, crkveni "zakoni" važe samo interno, za one koji su "članovi" crkve i time njene "zakone" prihvataju.
Ne postoji, i ne sme da postoji, nekakav "temeljni ugovor" ili bilo kakav drugi akt ili dokument, koji pripadnicima jedne organizacije (verske, ili bilo koje druge), daje veća prava i manje obaveza nego ostalim građanima. Odnosno, ako tako šta postoji, Ustavni sud mora da reaguje i obezbedi jednakost svih pred Ustavom.
<h2>ISKAČE OSIGURAČ</h2>
Naravno, treba imati u vidu i činjenicu da su svojim ustavima i Srbija i Crna Gora definisane kao sekularne, odnosno, da je crkva odvojena od države. Otuda je u obe zemlje nedopustivo - a da je demokratske i parlamentarne svesti bilo bi i politički kažnjivo - svako koketiranje političara sa religijskom (ili najzad i bilo kojom drugom) organizacijom, kojim se jedan deo društva favorizuje. Jer, političar - posebno onaj na vlasti - obavlja funkciju od javnog interesa i predstavlja i zastupa jednako sve građane, a ne samo svoje simpatizere i ne samo vernike "svoje" crkve. Vera je, kao i kod svakog drugog građanina, njegova privatna, intimna stvar. I ona, u stvari, ostaje na vratima verskog hrama i privatnog doma.
Treba li, najzad, uopšte naglašavati da religijska pravila dotiču samo vernike i da ni u kom obliku i ni na koji način ne smeju da postanu uobičajena za celo društvo, a nekmoli opšteobavezna? Treba li pominjati da crkvi nije mesto u politici, ni u kom obliku ili formi?
Srbija i Crna Gora, na žalost, prečesto i previše se manifestuju kao prepolitička društva. Lično konjukturno i opšte moderno u ove dve države su izgleda uobičajeni motivi delovanja. Interes države i nacije je uvek u senci lukrativnog. Kako se svojevremeno pohrlilo u kom-partiju zarad vajde, sada se trči u religiju zbog ćara. Vera i versko se potežu u cilju jačanja nacionalizma i pravdanja nepočinstava koja se rade, ili tek planiraju.
Pravo verništvo i "snaga vere" u obe države bi se lako izmerili ukidanjem državnih sredstava verskim organizacijama (sem za verske objekte pod zaštitom države, kad važe posebna pravila) i uvođenjem parohijala. Što će reći: ako si član crkve, to članstvo moraš da platiš; koliko članova, toliki je i crkveni guber.&nbsp;
Do tog momenta je, međutim, još dalek put. Na njemu se crkva pruža onoliko koliko joj politika, vođena sopstvenim sebičnim ili na drugom mestu isplaniranim interesima, dopušta. Nekad uspe da "ukoči", svesna sopstvenih religijskih i moralnih normi, ali u poslednje vreme sve češće "iskače osigurač". A to onda nije samo unutarcrkveno pitanje, to je pitanje dalekosežnih i krupnih posledica.
Crkva mora da se vrati u pravni poredak i u okvire suštine sopstvenog postojanja. Ako to nije moguće, zabrana delovanja - bar tamo gde nije u matičnoj državi, plus ispitivanje poslovanja, odgovornost za narušavanje zakonom zaštićenih verskih objekata, pa čak i krivično gonjenje crkvenih velikodostojnika, uprkos odredbama nekakvih ugovora, uopšte nisu nerealna opcija.

Vrele igre pod mantijom

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Javnost s pravom pita: zašto lider GP URA Dritan Abazović nije u petak bio u Beranama? Gdje je nestao čovjek koji je, kao premijer 2022. godine, svojim potpisom na Temeljni ugovor predao dio državnog suvereniteta Crkvi Srbije? Zašto nije bio prisutan da svjedoči posljedicama tog, po mnogima, izdajničkog čina? Zašto nije bio rame uz rame sa onima koji su u objektu Crkve Srbije slavili lik ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića? Zar nije prirodno da se pojavi tamo gdje se njegovo djelo slavi – i to s aplauzima? Jer upravo je on – Dritan Abazović – omogućio ovakve scene. Scene u kojima se u crkve unose kipovi zločinaca, a država Crna Gora ne smije ni da pisne bez “blagoslova” Crkve Srbije. Sve to stoji kao posljedica potpisanog Temeljnog ugovora – dokumenta koji je, u tajnosti, bez javne rasprave, bez parlamentarne procedure, dogovoren s Porfirijem i Srbijom i potpisan u Vili Gorica, 3. avgusta 2022. godine. Tako se ne potpisuje ugovor u ime jedne suverene države. Tako se sklapa pakt u korist druge. Čudi što nije Abazović iskoristio priliku da ga – kako je najavljivao velikosrpski ideolog Matija Bećković – srpska omladina nosi na rukama. Podsjetimo se: - Kad bi Dritan Abazović sjutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama - izjavio je Bećković nakon izbora 2020. Gdje su sada ti “mladi nosioci”? Gdje su srpski aplauzi za “najbolju investiciju velikosrpske politike” u Crnoj Gori? Tu su bili, spremni, ali Abazovića nije bilo. A bilo je za očekivati da Abazović bude među onima koji su slavili – jer on je omogućio sve: i kip zločinca, i crkvenu moć, i državnu nemoć. Omogućio je da se crkveni hramovi koriste kao političke tvrđave, a oltari kao pozornice za reviziju istorije. Možda je trebalo da bude tamo – da ga dočekaju “prepodobni” vjernici, spremni da mu zapjevaju, uz himnu Srbije. Jer da nije bilo njegovog potpisa – ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Da, Dritan Abazović je potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije – u ime Crne Gore, a bez Crne Gore. Ignorišući pravna upozorenja, protivljenje stručnjaka, akademske zajednice, NVO sektora, političara… Potpisao je ono što nijedan premijer jedne suverene države sebi ne bi smio dozvoliti. Zato pitamo: ako nije imao problem da potpiše, zašto ima problem da se pojavi? Slavili bi ga. Imaju i razloga.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Metodije drži liturgiju Pavle Đurišić"> </figure>

Eurostat: Privremeni status zaštite u EU dobilo 4,3 miliona ljudi koji su prebjegli iz Ukrajine

Tramp: SAD neće uvoditi carine na zlato uprkos vladinim dokumentima

Gaza: U novim napadima izraelske vojske stradalo 40 ljudi

Posljednje riječi novinara ubijenog u Gazi: „Ako ovo stigne do vas… Izrael je uspio da me ubije“

Izraelski ministar smatra da Netanjahuov plan nije "dovoljno radikalan": Treba Gazu naseliti Izraelcima

Đoković ponovo kažnjen zbog bespravne gradnje

EU priprema poruku za samit Tramp–Putin kako bi odbranila interese Ukrajine i Evrope

Preminuo kandidat za predsjednika Kolumbije: Prije dva mjeseca upucan u glavu na predizbornom skupu

Institut za proučavanje rata: Rusija će iskoristiti sastanak na Aljasci da odvoji Trampa od Evrope

Tusk: Rusija mora da shvati da se granice ne mogu mijenjati silom

Mićović: DPS jeftino poentira, 1993. su bili u saveznoj vlasti prodali kanadere Grčkoj

Barski vatrogasci brzo ugasili požar na Golom brdu: Policija procesuirala dvije osobe zatečene na licu mjesta

VCG pomaže i sa kopna i iz vazduha u gašenju požara

Eurostat: Privremeni status zaštite u EU dobilo 4,3 miliona ljudi koji su prebjegli iz Ukrajine

PRATITE TVe UŽIVO