Koprivica: Pretpostavka krivice umjesto pretpostavke nevinosti uliva nepovjerenje i pravnu nesigurnost

Penzionisani policijski funkcioner Duško Koprivica obratio se pismom javnosti, tvrdeći da je krivični proces protiv njega i njegove porodice montiran. Njegova želja, ističe, nije da se pravda, već da javnost upozna sa pravom istinom.

Njegovo pismo prenosimo integralno:

- Jedan filozof davno je rekao „Dajte mi televiziju sedam dana i za to vrijeme zamrzjećete i ono što ste voljeli a zavoljećete ono što ste mrzjeli".Upravo taj medij je posljednjih 6 mjeseci mog boravka u istražnom zatvoru jedini moj prozor u svijet. Shvatio sam da više nego ikada moćnici putem medija pokušavaju oblikovati svijest i savjest ljudi kako laičke tako i stručne javnosti. U autoritativnim sistemima mediji nadmašuju granice informisanja, politički moćnici pokušavaju koristiti medije kao sredstva za propagandu, manipulaciju, konstrukciju, paralelne stvarnosti koja služi njihovim interesima. U vremenu očite socijalno ekonomske nestabilnosti i neizvjesnosti umjesto afirmativnih i realno izvodljivih planova za razvoj Crne Gore danas svjesno ili nesvjesno medijskim prostorom dominiraju teme iz crne hronike. Rad Skupštine lako se može uklopiti u ovu hroniku.

Udarnim terminima pojedinih medija dominiraju samopromocije političkih partija i njenih lidera, preuveličavanje redovnih aktivnosti policije i vijesti o tome ko je uhapšen, okrivljen, optužen, suspendovan i gdje isti presuđuju prije suda i svih zakonom predviđenih procedura i propisa. Vjerovatno i na taj način spašavaju sebe od odgovornosti i za tragične događaje na Cetinju, gdje su institucije zakazale. Nijesu priznali propuste, jer priznanje ruši fotelje.

Pored dobrih rezultata policije, koje treba priznati a kojima doprinose pravi profesionalci i stručnjaci koje crnogorska policija ima, pojedinci žele da koriste Upravu policije kako bi promovisali sebe, plasiraju hapšenja, poput sprovođenja ljudi koji su već ranije locirani i evidentirani na potjernicama, predstavljaju se kao spektakularne akcije. Udarne vijesti pune su pompeznih naslova, a dok se objektivni doprinos međunarodnih agencija poput Interpola svodi na fusnotu, pojedinci Uprave policije prisvajaju sve zasluge sebi i koriste medijski prostor da sebi izgrade lažni oreol efikasnosti i odlučnosti.

Laička javnost ne može znati da takozvane „velike akcije“ poput „spriječene likvidacije“ u Kotoru, koja se zasnivala na pronalasku kliješta i držača od motike. Od svih uhapšenih-svi su na slobodi. Nije ni bitan ishod te akcije, niti je bitno da li su stvarno planirali likvidaciju, važno je samo da narod misli da jesu.

U Budvi ista predstava: spriječena likvidacija, fotografisan motor bez tablica, sve medijski ispraćeno. A od svih uhapšenih, jedan je u pritvoru i to ne zbog spremanja likvidacije, nego isti čeka ekstradiciju, zbog nekog drugog djela počinjenog u Srbiji. Javnosti se to ne kaže. Jer režiseri ovih priča ne žele da narod zna, već da vjeruje.

Žrtve se automatski nazivaju „pripadnicima kriminalnih klanova“, iako za to nema dokaza. Ne misli se na porodice žrtava, ni na dostojanstvo mrtvih. Jer je lakše reći „ubijen je kriminalac“ nego priznati „ubijen je čovjek“.

Ubistvo pomorca na Cetinju. Označen je kao pripadnik organizovane kriminalne grupe, iako je možda bio nevina žrtva. Slučajni prolaznik. Ali to javnost ne smije da zna. Jer istina ne služi narativu. A lakše je da narod čuje ono što odgovara,nego ono što boli.

Još izraženiji primjer apsurda jeste oduzimanje lovačkih pušaka od lovaca. Slažem se da treba kontrolisati, opomenuti, oduzeti kome treba ali penzioner čovjek, miran građanin kojem je istekla dozvola, biva proglašen bezbjednosnim problemom. Umjesto da sistem funkcioniše kroz obavještenje, upozorenje, ljudski pristup, takvi slučajevi se danas koriste kao prilika za naslovnu stranu novina. Na vrata mu se ne dolazi ljudski, već odlučno, oštro. Pokreće se postupak, kao da se radi o oružju u rukama kriminalca, a ne o lovcu iz sela koji možda ni ne zna da mu je istekla dozvola. Stvarnost je, lovačka puška u planinskom selu.

U svjetlu svega gore navedenog je i moje i hapšenje, doveden sam na pozornicu pred kamere i fotoaparate da bih poslužio kao dokaz sile, kao trofej nove vlasti, kao simbol montirane pravde. Sve je bilo pažljivo režirano, dočekali su me brojni novinari već unaprijed obaviješteni, sa pozicija koje su im omogućavale savršen kadar. Policajci sa fantomkama, teatralni nastup, ukočen stisak lisica a sve da bi se narod nahranio slikom a ne istinom. Demonstracija moći a ne zakona.

Primarni režiser je samozvani Tigar i njegovi poslušnici. Psihologija ima vrlo precizne termine za takvu vrstu lične percepcije. Neka kažu policajci, starješine, kolege sa kojima je radio da li je poznat po revnosti koja prelazi u selektivnost, ili po pristupu u kojem cilj opravdava sredstvo? Da li se u njegovom pristupu poslu krije opasna doza isključivo lične ambicije i profesionalne sujete?

Sve se ovo, radi sticanja vlasti i političke moći odlično uklapalo u strategiju i djelovanje političke partije koju je samo kao trofej interesovao visoki policijski starješina prethodnog režima.

Nijesam slučajno pomenuo Sava Joksimovića, bivšeg policijskog generala u crvenim (krvavim) čizmama i on je slijepo i podanički slušao partijske drugove. Mnogo je nevinih građana poslao na Goli otok i unesrećio brojne crnogorske porodice.

U optužnici SDT-a od 23. 06. 2025. godine stoji „da se osnovano sumnja da sam znao” da je novac moga zeta Duška Roganovića navodno pribavljen i stečen kriminalnom djelatnošću jer se 2019. godine „skrivao i bio nedostupan organima gonjenja” i da sam to znao. Laž i potpuna neistina. Istina je da su Roganovići odavno imućna porodica, istina je da nikad nijesam pitao Duška ni njegovog oca Nika, ni majku Branku, ni brata Šćepana ni strica Duku kada su, koliko i kako stekli svoju imovinu. Istina je da nijesam vodio istragu i sumnjao u porijeklo njihove imovine. Ima li tužilaca, sudija, političara koji su hapsili ili policiji prijavili članove svoje porodice i jesu li uvijek imali sva saznanja čime su se eventualno bavili? Istina je da nikada nijesam posjedovao kriptovani telefon ni SKY aplikaciju, jedini mobilni telefon koji sam koristio, dobrovoljno sam otključao i predao policiji. Istina je da sam mimo znanja Duška Roganovića, obavještavao policiju u Herceg Novom da obilaze njihovu kuću radi njihove bezbjednosti, što su i radili. Istina je da su do stradanja Niko i Šćepan Roganović a nastavile Branka i Bojana plaćati skupo Duškovo liječenje u inostranstvu. Istina da me nikada niko od kolega kojima je to bio osnovni posao nije pitao o bilo kakvom eventualnom kriminalnom djelovanju Duška Roganovića ali u optužnici mi zamjeraju što se nijesam borio protiv kriminala. Za posao oftamologa nije kriv ortoped. Istina je da posle stradanja porodice Roganović, zet Duško je povremeno boravio a njegova majka Branka i moja kćerka Bojana i unuk Šćepan i danas žive u našoj kući u Nikšiću. Istina je da Duška Roganovića niko od organa gonjenja 2018, 2019, 2020. i 2021. godine, kada je u junu mjesecu sa podgoričkog aerodroma, pošao za Austriju, nije potraživao. Tih godina sa teškim povredama liječio se u svojoj kući u Herceg Novom, gdje su dolazili inspektori policije, odlazio je u Podgoricu, boravio u Nikšiću, gdje je policija po mom obavještenju i njihovim saznanjima svakodnevno u više navrata patrolno obilazila moju kuću. Radi liječenja svih tih godina kao slobodni građanin odlazio i vraćao se sa vlastitim dokumentima preko zvaničnih graničnih prelaza za Hrvatsku, Austriju, Albaniju, Njemačku i Tursku a o čemu postoje evidencije. Mislio sam da se istina ne mora dokazivati i da je dovoljno da bude dostupna. Istina je da je SDT tek u junu 2022. godine pokrenulo prvi krivični postupak protiv Duška Roganovića.

U optužnici se navodi da mi se određuje mjera pritvora iz straha da ću pobjeći i da se neću odazvati pozivima suda, to je smiješno i tužno. Da su mi u osmoj deceniji širom otvorena vrata života, da ću ostaviti suprugu i djecu u problemima, pogaziti moj dosadašnji ljudski i profesionalni životni put. Otići na ruku režiserima lažne optužnice a sebi uskratiti odbranu. Nikada. Toga su i oni svjesni ali treba im reklama i “ratni trofej”.

Statistika nesporno ukazuje da u zadnjih 15 godina, niko kome je prihvaćeno jemstvo i kome je omogućeno da se brani sa slobode nije pobjegao i ostao nedostupan pravosudnim organima. U istom vremenskom intervalu država je, bez bilo čije odgovornosti, isplatila i mora da isplati više milionske iznose, licima koja su mimo zakona utamničena u Spuškom zatvoru.

Navode da je ovo djelo koje mi se stavlja na teret, posebno teško jer sam bio “visokopozicionirani pripadnik snaga koje se bore protiv kriminala”. Istina je da sam zadnjih 25 godina radio u sektoru policije Opšte nadležnosti gdje su tretirani poslovi javnog reda i mira. Organizacijski i suštinski borba protiv kriminaliteta nije bio moj prioritet u radu. U sektoru kriminalističke policije gdje je ključni i osnovni zadatak bila borba protiv organizovanog kriminala, ubistva, šverca i nedozvoljene trgovine narkoticima i cigaretama. U zadnjih 15 godina na značajnim operativnim i rukovodnim dužnostima kada su ispisane najcrnje stranice rada kriminalističke policije Crne Gore bili su režiseri moje optužnice. Zašto su ćutali? Otvaranjem SKY aplikacije, uz svestranu podršku određenih političkih moćnika, preko noći su postali “veliki” i uspješni policijski stručnjaci. Ne hapse na osnovu tragova. Profesionalnost mjeri se količinom pročitanih poruka koje je neko drugi preveo. Nema u tome znoja, nema prašine s terena, samo gledanje u ekran i prst koji pokazuje: ‘Ovaj!’“

Potpuno sam saglasan da svako ko se ogriješi o zakon mora odgovarati. Da li je u pitanju moj sin ili zet ili neko treći potpuno je svejedno. Ali o kome god da se radi treba odvojiti činjenice od glasina, dokaze od fikcija i odgovornost tražiti i graditi isključivo na zakonom zasnovanim postupcima.

Zabrinjava me iz ljudskog i roditeljskog razloga kada se u postupcima moja djeca tretiraju kao djeca bivšeg policijskog službenika, ne kao olakšavajuća okolnost već upravo suprotno kao dodatna osuda, kao poruka da će nositi posljedice mojih leđa a ne svojih djela. “Radi Ilije mrzim i Svetog Iliju”.

Kažu da su sveti poslovi učitelj, ljekar i sudija, i da te poslove moraju raditi sveti ljudi. A danas je teško biti sudija. Policija napiše “šuplju” prijavu, tužilaštvo je lako prihvati, osumnjičeni se preko medija proglasi krivim i osudi a sve to pod budnim okom pojedinih političkih moćnika. Kako onda biti nezavisni sudija i očekivati striktno poštovanje zakona, pravde i pravičnosti.

U januaru 2024. godine iz štampe je izašlo prošireno izdanje moje knjige “Život na ispitu”, sa velikim brojem autentičnih dokumenata, fotografija i dokaza. Javnosti sam otvoreno i transparentno dao na uvid značajni dio mog policijskog rada. Na moju štetu a u interesu službe suprotstavljao sam se odlukama načelnika, direktora policije i ministara policije radi profesionalnih odluka. Nisam ćutao i poltronski klimao glavom. Suprotstavljao sam se i zahtjevima najmoćnijih ljudi tog vremena, koji su me tužili. A sudije su imale znanje, ličnu i profesionalnu hrabrost i presude donijeli u moju korist. Njihova imena su trajno ostala u mom literarnom djelu.

Nije čudo kada loše misle i pišu oni koji te ne vole. Takvih je bilo uvijek. Ne čudi kada loše misle i pišu oni koji te ne poznaju. Ali duboko izneveri kada prijatelji ćute. Kada ćute oni koji su te dobro upoznali. To ćutanje je gore od laži, jer ćutanje nije neznanje, to je izbor. Kad istina ostane bez glasa, laž postaje zvanična verzija. Samo Svevišnji je bezgrješan, a putevi Gospodnji su nepredvidivi. Lancima me neće uplašiti niko. Ja ću i dalje hodati uzdignute glave a moji sinovi će moći da kažu bez stida i zadrške ko im je otac i šta je radio.

Ne žalim vrijeme provedeno iza visokih zidina spuškog zatvora. Upoznao sam veliki broj različitih ljudi i imao priliku da čujem njihove životne sudbine. Lica borave u pritvoru mjesecima i godinama posle završne istrage. Pretpostavka krivice umjesto pretpostavke nevinosti uliva nepovjerenje i pravnu nesigurnost. Da li nadležne institucije same ili pod nečijim pritiskom, lako donose odluke o pritvoru, koji je zakonom predviđen kao krajnja mjera, umjesto velikog broja alternativnih mogućnosti kao što su jemstvo, kućni pritvor, elektronski nadzor. Ne dati ljudima da se brane sa slobode je nemilosrdan, nehuman odnos ljudi i sistema. Čast, hrabrost i nezavisnost se pokazuju u donošenju teških odluka, odluka koje se protive volji režima. Sve ovo će između ostalog naći mjesto u mom novom književnom djelu. Knjiga neće biti osveta, već zrcalo jednog sistema iznutra.

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Meša Selimović.

Podsjećamo, Duško Koprivica je uhapšen krajem prošle godine, a SDT je prije nedjelju dana podiglo optužnicu protiv njega, Duška Roganovića i Strahinje Koprivice, zbog produženog krivičnog djela pranje novca u iznosu od najmanje 964.850 eura.