Nenasilna aneksija – kada su Zviceri gorjeli, kada su nebesa plakala
Koliko sam puta osuđivala zločin nad porodicom Petra Zvicera i s prezirom mislila o zvijerima zbog kojih su u Rokočima kao svijeće gorjela đeca. Tek danas, nakon prijedloga da se aneksija više ne kvalifikuje kao nasilna, shvatila sam da je to moje osuđivanje zločina povrijedilo one koji taj zločin opravdavaju ili, ako ih ima – one koji bi ga rado ponovili.
Zaista, nikad nijesam razmišljala, dok PES na to nije ukazao, o emocijama svih onih ljudi koji relativizuju jedan od najstrašnijih događaja crnogorske istorije, o onima kojima nije strašna pomisao na kuću koja gori, iz koje vrište majka, sestra, brat, žena i troje malo đece – koji su krivi, kako onima tada, tako i ovima danas, zato što je član njihove porodice odlučio da se bori za slobodu Crne Gore.
Poslanici PES-a podnijeli su Prijedlog da se ispred aneksije iz 1918. ukloni riječ nasilna, a kao obrazloženje navode prevazilaženje negativnih konotacija i pomirenje društva. Dakle, ako dobro shvatam, potrebno je, radi pozitivnih konotacija onih koji paljenje đece smatraju nenasilnim - izmijeniti zakonsko rješenje. PES i nekadašnji DF imaju većinu, pa se to čini kao lak postupak. Eto, to je formalno-pravni epilog.
Ali, ostaje suštinski – kako paljenju porodice dati pozitivne konotacije, kako da se onaj dio društva, o kojem PES brine, a za koji je zgarište u Rokočima nenasilan, dakle – mirnodopski događaj, uvijek osjeća slobodno i dobro dok dio društva ukazuje na svirepost toga čina?
Za primjenu ovog zakona – relativizaciju ovog i brojnih drugih zločina koji su uslijedili za vrijeme bijelog terora – po samom nazivu se vidi da nije nasilno vrijeme bilo – trebalo bi da budu zaslužni predlagači. Predložila bih im da odu do Rokoča, do mjesta strašnoga stradanja. Da na trenutak zastanu, zanemare političke poene, da zamisle istorijski (činjenicama dokazan) događaj iz 1923.
Da zamisle da stoje ispred kuće iz koje se čuju krici porodice koja je zapaljena. Šta bi uradili? Da li bi čuli vrisku Petrovo troje đece ili bi čuli ushićene usklike onih koji su taj zločin počinili i onih koji su ga podržali? Eto, to je odgovor na pitanje o čijim emocijama treba brinuti, a dalja sudbina ovog Prijedloga će pokazati stav onih koji budu odlučivali.
Toj đeci iz Rokoča jedini je grob dio istorije koji svjedoči o zločinima koji su leteći odredi počinili nad njima. Pokušajem da, zarad pozitivnih konotacija svirepih ubistava i tananih emocija onih koji ta ubistva podržavaju, taj dio istorije izbrišu, pretura se po grobovima nevinih žrtava, po grobovima đece.
Dakle - pred kućom ste Zvicera i 1923. je godina. Ili ćete čuti vrisku Petrovo troje đece, i o njihovim emocijama razmišljati, ili ćete se fokusirati na ushićene uzvike i emocije onih koji su ih zapalili.
Naivno ili ne - sigurna sam da biste, makar neki od vas, ušli i pokušali da ih spasite.