Peđa: Dugo nijesam bio svjestan problema, jer sam vidio da kad popijem par pića normalno funkcionišem

Kod alkoholičara postoji taj nesvjesni mehanizam poricanja  na nesvjesnom nivou, i na svjesnom te racionalizacije da ću ja opravdati sve zašto sam ja uzeo alkohol, pa malo sam se iznervirao, pa malo emocije - kazao je bivši zavisnik od alkohola Peđa, u emisiji "E uživo", na Televiziji E.

Ove godine, 22.aprila će biti deset godina, kaže Peđa, od kako ne pije, a alkoholizam je hronična i recidivirajuća bolest.

- Počeo sam da pijem sa 20 godina, relativno ,,kasno” jer je moje društvo već pilo, i vidio sam da mi alkohol prija, ukus i miris, taj efekat koji ostavlja na mene. Bio sam opušten, razgovorljiv, hrabriji, ubijao sam tremu. Sad imam tremu, ali neću da pijem. Alkohol je bio dobar sluga nekih desetak godina, nijesam znao mnogo o alkoholizmu, nijesam odabrao da budem alkoholičar. Jednog dana se jednostavno desilo da sam ja postao zavisan a nijesam to ni prepoznao - rekao je Peđa.

Od dvadeste do tridesete godine, prisjeća se Peđa, pio je  i to se zove zloupotreba. Danas se za to kaže bindžovanje, pa je njegova preporuka mladima da to nikako ne rade.

- Moji drugovi su imali kafiće, pa mi to zaključamo i onda pijemo do.zore, a tolerancija se povećavala da sam ja mogao da popijem koliko god je toga bilo i da dođem na dvije noge kući, a da to ama baš niko ne primijeti.To su bile te mlade godine, čak nijesam imao ni neke mamurluke, apsolutno prvih deset godina ništa - istako je Peđa.

Dugo nije osvijestio da ima problem, prisjeća se Peđa, jer je imao pogrešnu predstavu o tome ko je alkoholičar i ko može da postane alkoholičar.

- Sa tridesetak godina su počele da mi se dešavaju neke čudne stvari, u smislu anksioznosti, nije napad panike ali nešto slično, neko preznojavanje, i to se nekako poklopilo sa dolaskom iz rata. Ja sam, nažalost, bio u ratu, morao sam da idem, bio sam snajperista, to je druga priča, nijesam pucao. Obratio sam se psihijatru, a oni su to nešto povezali sa tim. Ja nijesam znao, ali sam vidio da kad popijem par pića mogu da funkcionišem. I tako sam ja dugo, dugo funkcionisao- prisjeća se naš sagovornik. 

Poručuje da svako treba sebe da testira na alkoholizam.

- Jednostavno kažem, ko ovo gleda neka testira sebe kući, ne mora nikome da priča, ako može da popije jedno piće i ako nema automatsku želju za još jednim onda vjerovatno nije alkoholičar. A ako ima želju za još, ono ,,na dvije noge si došao”, velika je šansa da jeste alkoholičar - naglasio je Peđa.

Toliko je vješto krio tu činjenicu, kaže Peđa, da nije gubio prijatelje, ali su i svi njegovi prijatelji pili i kretao se samo u njihovom društvu.

U posljednje vrijeme, prisjeća se Peđa, razvila se agorafobija, i došao je momenat da se liječi i od alkohola i agorafobije, jer je to bilo povezano.

- Nijesam bio svjestan kako alkohol utiče, radio sam neki privatan posao pa sam onda prilagođavao to sebi negdje do četrdesete, kad su već počeli zdravstveni problemi. Onda počinje visok pritisak, holesterol, masna jetra, ja idem kod ljekara i nijesam iskren sa njima. Tamo se lijepo vidi da mi je jetra masna i pitaju me piješ li, ja kažem eto popijem ponekad, apsolutno neiskreno i nijesam ni prihvatao da to može da bude od alkohola, jer sam uvijek imao oko sebe makar jednoga koji pije više od mene. A taj koji pije više od mene radi neki odgovorni posao, i ako on pije više od mene a nije alkoholičar, može da radi tu i tu funkciju vrlo odgovorno, onda vjerovatno nijesam ni ja i tako dalje. Kod alkoholičara postoji taj nesvjesni mehanizam poricanja  koji uviijek opravdava potrebu za alkoholom- zaključuje Peđa.