Prevod uskršnje poslanice Borisa Raonića: Vječno u RTCG

Da RTCG više nikad ne bude plijen politike, već ponos i servis građana obznanio je svoj cilj Boris Raonić na svom Portalu za Vaskrs riješivši da postane besmrtan. Za dobro svih nas. Dičimo se đedovima, porodicom, zemljom, vjerom, a uskoro ćemo, njegovim servisom. Ako ga pustimo.

Besomučno opetuje kako „danas imamo uravnoteženo izvještavanje, uređivačku politiku koja čuje obje strane“. Potvrđujući, što mu je već javno skresano, skoro pa totalno nepoznavanje novinarstva. Uravnoteženost jeste uslov, poželjna a neispunjiva uvijek. Da je ikad bio na terenu znao bi kako je objava istine primarna. Pa tek onda obrada. Zatrese li, Raonić će tražiti izjavu od zemljotresa? Može neko očito slagat ali, po svemu sudeći, on će ga afirmisat isto kao drugu stranu. Kad napadač utekne treba li ćutat o izjavi žrtve? Ili čekat da dobije amneziju? Teško je uvijek naći i uskladiti „obije“ strane. Ili može biti „otrije“, četiri, ili više. Tajna je u onome što ih podstiče da zbore. Rečenica koju on ne zna napisati, a brani prolaz znavenima. Od Belvederskih događaja. Odmah se pokazao.

Ekskluziva, što je to?

Pod njim zamire reporterstvo. Svojim izvještačima ne vjeruje i eliminiše impresije. Nije mu suzavac bačen kad je narod zaplakao nego kad je saopšteno. Uzalud se čuje oružje, bez zvaničnika „počet neće“. Naslovom lako omanuti suštinu. Odocniti, dokazano, samo da se ne zamjeri. Izgleda se upravo nekome pravdao ovog vikenda.

Nekad smo se isticali jer smo bili prvi. Ali danas rijetko prenose „kao što javlja Radio ili TV CG“. Polazište i zaštitni znak, bila nam je vijest. Ne kao sada prenošenje, prećutkivanje ili tumačenje. Slijedili su  nadogradnja, reagovanja, očevici, zapažanja sa terena. Tamo je mjesto novinarima, očima i ušima društva. Po njima redakcija se cijeni. A ne po „proroku“ koji kreće ka vječnosti uzurpiranjem pozicije generalnog. Namećući sebe kao ikonu RTCG.

Reporteri u četiri zida

Dok branšu ućutkuje. Primjer je  i ovo pismo. Čuvari njegovog obraza neće ga objaviti. Niti jednu kritiku na svoj (njegov) račun. A račun sve bogatiji.

Jadna je novinska kuća kojoj izvještači čuče u redakciji. Kod neukog Borisa uglavnom - čuče. Poslije kursa u Americi priprijetio im vještačkom inteligencijom, mašala, na koju čekaju po kancelarijama. Teren mijenja softverom. Službom ljuskih resursa nadzire jesu li za stolom. Da pišu što „im se reče“. Puki konzumenti Jutela i Avida (kompjuterskih programa). Đe se podaci podastiru planski. Da su bili na zadatku uz kameru ne bi crkveni službenik u mantiji držao ovih dana mikrofon RTCG. Bruka. Istovremeno generalnom puna usta kako je smanjio broj zapošljenih. Očito, na račun popova.

Tako se ponaša dok god vlast pod tepihom čuva presude o njemu, i njena je kontrola nemoguća misija. Nema „sitnica“ kako ministri ili čelnici nedozvoljeno koriste službeni auto, niti krupnica kao je li stvarno učesnik rođak preśednika i namješta li se zakup plaže investitoru iz Emirata. Nije šala: tražio mu je pulen svjedoke pucnjave po Istanbulu, ali po Podgorici - ne.

Medijska razlika može, ali razmišljanje ne

Finalno, diči se objedinjavanjem radnih jedinica: „Zatekli smo neusklađene medije: televiziju, radio i portal koji su radili kao da nijesu dio iste kuće.“. Ispada kako su društvo vodili totalni ćutuci, naopako postavili državni medijski centar pa došao on da velikodušno popravi. Ne shvatajući da tako treba. Radi istine, demokratije, transparentnosti, kontrole, provjere. Da nije toga ne bi, recimo, Radio Crne Gore u AB revoluciji proglasili svijetlom tačkom jer je pokrio što je sestrinska televizija loše odradila. Zasebne redakcije u okviru iste kuće omogućile su da je dio omanuo a drugi - ispravio. U krajnjem Javni servis je položio ispit. Sada neće. Jer se ukazao stručnjak za jednu istinu, za peglanje informacija. Ne smiju se razlikovati, poručuje urednicima u firmi!

Dok se „kokoti“ kako je to njegova ideja, u stvari finalizuje ono što je DPS pokrenuo prije 30-tak godina. Nakon te AB revolucije „mladi, lijepi i pametni“ su počeli sistemski mijenjati Javni servis gušeći slobodno novinarstvo i redakcijski rad. Kako bi spriječili curenje podataka mimo njene volje. Njihovi sukcesori sada su objeručke prihvatili što im juče smetalo. Ne skrivaju to: još prošle godine DF-ovac Slaven Radunović u parlamentu je neskriveno obznanio podršku tome što Raonić sada definiše kao „daleko odmicanje u procesu integracije svih naših medija u jedan funkcionalni sistem“. Odmicanje u stavljanju svake misli pod jednu, kontrolisanu, kapu. Jednoumlje.