Pulević: Dobili smo znanje o Crnoj Gori, a izgubili dragocjeno vrijeme

Crna Gora je za akademika Vukića Pulevića „botanički vrh Evrope“, zemlja čija su prirodna bogatstva više od dva vijeka privlačila najpoznatije evropske istraživače. Ipak, dok su njenu floru proučavali i naučnu građu odnosili u evropske centre, Crna Gora je decenijama ostajala bez univerziteta i razvijenih naučnih institucija.

- Da je tada u Crnoj Gori formiran Filozofski fakultet, drugim bismo putem išli- kaže Pulević, podsjećajući da je zemlja dugo imala samo Višu pedagošku školu, dok su njeni naučnici karijere gradili izvan nje.

Njegovo višedecenijsko proučavanje biljnog svijeta odvelo ga je i u istraživanje narodnih naziva biljaka i toponima, a potom i u pitanja crnogorskog jezika, kulture i identiteta.

U razgovoru za Antenu M Pulević govori o botaničkim posebnostima Crne Gore, naučnim otkrićima, devastaciji prirode i stvaranju prvih domaćih naučnih institucija. Prisjeća se ratnog djetinjstva, majke koja ga je podigla nakon očeve smrti i generacija studenata kojima je posvetio život, a govori i o svom političkom angažmanu, borbi za obnovu nezavisnosti i današnjoj Crnoj Gori.

Šta je Crna Gora kada je posmatra botaničar?

- Crna Gora je botanički vrh Evrope, zahvaljujući geologiji, regionalnoj geografiji i klimi. Toliko različitih staništa nema nijedna evropska zemlja, osim susjednih. Od obale mora do planina imamo izuzetno raznovrsnu geografiju, naročito kanjone kakve nema nijedna druga zemlja u Evropi.

Zbog toga je Crna Gora oduvijek privlačila elitne evropske botaničare. U starijim vremenima to su bili stručnjaci carskih botaničkih bašta, koji su željeli da u svojim zbirkama imaju biljke iz Crne Gore.

Ako napravimo jednu vremensku dijagonalu, ta istraživanja traju više od 200 godina. Godine 1822. opisana je prva nova biljka za nauku iz Crne Gore, novi rod i vrsta. Upravo na njenu 200-godišnjicu dogodilo se još jedno izuzetno otkriće. Dvije crnogorske naučnice, Snežana Dragićević i Snežana Vuksanović, otkrile su novu biljku, takođe novi rod i vrstu, što je ostavilo veliki utisak u evropskoj botanici.

To nije bilo slučajno otkriće, nego rezultat velikog znanja i razumijevanja botanike. Njihov rad objavljen je u značajnim botaničkim časopisima i mnogo je doprinio popularizaciji botanike u Crnoj Gori.

Zahvaljujući i tom otkriću, crnogorski botaničari organizovali su veliki naučni skup o balkanskoj flori, koji se ove godine održava u okviru programa CANU.

Crna Gora je više od dva vijeka privlačila najpoznatije evropske botaničare. Kakav je bio odnos crnogorskih vladara prema tim istraživanjima i koliko su nam dragocjenu naučnu građu ostavili strani istraživači?

- Knjaz i kralj Nikola, kao i njegovi prethodnici, znao je što izučavanje prirode znači. Dočekivao je botaničare, obezbjeđivao im sigurna putovanja po Crnoj Gori, davao im informacije, a neka od najznačajnijih istraživanja finansirao je dvor.

Rezultat tog odnosa i gostoprimstva ostao je u trajnom śećanju. Antonio Baldači je oko deset biljnih vrsta nazvao u čast crnogorskog vladara. Tako imamo Nikolinu ljubičicu (Viola nikolai), Nikolin karanfil (Dianthus nikolai) i druge. Jedna ruža nosi ime knjaginje Milene (Rosa milenae), a biljke su nazivane i u čast crnogorskih prinčeva.

Zanimljivo je da je prvi primjerak jedne od tih biljaka poslat crnogorskom dvoru kao herbarijski primjerak, ali je zagubljen u kasnijim događajima.

Njegoš je bio domaćin dvojici botaničara kojima je omogućio slobodna i bezbjedna istraživanja u tada slobodnom dijelu Crne Gore. Među njima je bio Bartolomeo Bjazoleto iz Trsta, koji je pratio saksonskog kralja Fridriha Avgusta.

Poslije njih dolazi čitava serija najpoznatijih evropskih botaničara: Jozef Pantoček, Josif Pančić, a najvišim rezultatima istakao se Josef Rohlena.

Svi ti botaničari, osim botaničke građe, ostavili su dragocjene podatke iz etnografije, jezika, geografije, muzike i antropologije. Svoja istraživanja objavljivali su u posebnim izdanjima.

O Crnoj Gori iz tog perioda ne može se govoriti bez putopisa stranih istraživača. Kada je u pitanju botanika, potrudili smo se da te putopise prevedemo u saradnji sa Danijelom Vincekom, koji je stvorio botaničku baštu u Kolašinu i briljantno govorio njemački, a osim njega francuski, engleski i ruski. Tu građu objavili smo u dva izdanja „Putovanja i zapisi evropskih botaničara“.

Isti tim preveo je i priredio dvotomno djelo njemačkog geografa Kurta Haserta, čija se građa za geografiju Crne Gore dugo smatrala jednom od najboljih.

Ne smijemo zaboraviti ni veliki prevodilački poduhvat Danijela Vinceka, „Rimski grad Duklja u Crnoj Gori“. Zahvaljujući njemu, Crna Gora je prvi put dobila to važno Stikotijevo djelo.

Koje biste biljke izdvojili kao botaničke posebnosti Crne Gore?

- Njih je jako mnogo – endema, relikata i svega. Ali ja bih izdvojio onu prvu, za koju sam smatrao da treba da bude amblem Crne Gore. To je zanovijet (Petteria ramentacea), prvi novi rod i vrsta otkriveni 1822. godine.

Ali ovo posljednje otkriće poklopilo je sve, jer se dogodilo u vrijeme kada je Evropa već izučena, kada se mislilo da se sve zna. Ali, na ženama sve počiva. E tako su ove „moje“ ustrijelile novu biljku!

Mnoge naše biljke imaju izuzetnu botaničku vrijednost, a one koje su nazvane po kralju Nikoli imaju i memorijalni i estetski značaj.

Koliko danas poznajemo prirodna bogatstva Crne Gore i koliko se naučna saznanja o njima koriste prilikom donošenja odluka o njenom razvoju?

- Ne bih to vezao samo za biljni svijet. I drugi biolozi, zoolozi, geolozi i geografi dali su značajan doprinos.

Nauka sporo dolazi do popularnosti. Doktor Branko Radojičić napisao je Geografiju Crne Gore, Zarija Bešić sa saradnicima Geologiju Crne Gore, a o botanici smo već govorili. Osim istorije i crkve, danas mnogo bolje poznajemo i prirodne resurse Crne Gore.

Prava je šteta što se ta znanja kriju u naučnim radovima i što ih ne poznaju naši političari. Da bi bolje planirali privredu i politiku, moraju poznavati zemlju kojom vladaju. A oni, nažalost, ne samo da ne znaju istoriju nego ne poznaju ni prirodu Crne Gore i njene resurse.

Imamo čak i situaciju da u Akademiji, osim mene i Gordana Karamana, koji imamo skoro po 90 godina, nema akademika iz oblasti agronomije, šumarstva, geologije, geografije, poljoprivrede i klimatologije. A to je osnovna baza na kojoj se zasniva privreda Crne Gore.

Poznavanje prirode i privrednih resursa nije samo ekonomska tema nego i naučna i kulturološka.

Otkrili ste više biljnih vrsta koje do tada nijesu bile poznate nauci. Koja su Vam otkrića posebno značajna i čemu se danas, poslije toliko decenija naučnog rada, najviše radujete?

- Moj početak rada u nauci bio je šezdesetih godina prošlog vijeka, kada Crna Gora gotovo da nije imala naučnih institucija. Tada je započela jedna reforma, osnivale su se dnevne novine, radio, televizija i institucije iz oblasti prirodnih nauka. Dolazio je jedan novi kadar, počeli su da se formiraju informativni sistemi.

Upravo tada sam ja došao da radim. Ako sreću ne priznajem kao realnu kategoriju, nego smatram da je to metafizika, onda mogu reći da sam imao sreće što sam baš u to vrijeme započinjao naučnu karijeru. Taj talas me ponio i uključio u sve te procese.

Redovne studije završio sam u Beogradu, a postdiplomske i doktorat u Ljubljani, pa sam imao i neke šire rezone shvatanja nauke i prostora koji treba izučavati.

Osim Crne Gore, kojoj sam posvetio veliku pažnju i kao istraživač i kao profesor, moj naučni rad bio je vezan za Makedoniju, Bugarsku i Grčku. Upravo tamo dogodila su se moja glavna otkrića.

Jedno je bilo na planini Pelister u Makedoniji. Riječ je o pelisterskom šafranu (Crocus pelistericus), biljci čije je otkriće ostavilo veliki utisak u evropskoj botanici. Saznanja o njoj multiplicirana su po evropskim knjigama i časopisima.

Drugu biljku, Košaninov šafran (Crocus kosaninii), otkrio sam na jugu, prema Kačaniku. Nazvao sam je u čast jednog poznatog srpskog botaničara koji ju je vidio još početkom XX vijeka, ali ju je pogrešno odredio. Ja sam to ispravio, ali njegova je zasluga što su me njegovi podaci poveli na taj lokalitet. Zato sam biljku nazvao u njegovu čast.

Naravno, imao sam otkrića i u Crnoj Gori, ali ona su došla kasnije, kada sam već počeo manje da se radujem sopstvenim naučnim novitetima.

Danas se najviše radujem mladim botaničarima i botaničarkama. Oni me osvježavaju. Svjesni su toga i paze me. Ove godine održavaju kongres o balkanskoj flori. Posebno me raduje što će glavni govornik biti akademik iz Makedonske akademije nauka.

Decenijama ste obilazili Crnu Goru i svjedočili promjenama njenog prirodnog prostora. Šta smo u međuvremenu izgubili i kako pomiriti potrebu za razvojem sa očuvanjem prirode?

- Crna Gora je sva jako raznovrsna i pikantna kada su u pitanju prirodne rijetkosti. A treba da se izgrađuju i hidrocentrale, i fabrike, i turizam, i hoteli, i da rastu gradovi. Prave se autoputevi koji ranjavaju ove vrijednosti, ali to treba razumno, maksimalno razumno sprovoditi, da se ipak sačuvaju oaze koje će reprezentovati Crnu Goru.

Gradnje se ne mogu zaustaviti, jer treba da finansiramo i univerzitet, i standard, i privredu, i kulturu, i nauku.

Smeća ima, i ovih smetlišta, ali to lako može da se makne. Najveće smeće je loša gradnja, jer to nikad ne možemo maći. To što je od Budve urađeno je katastrofa. A taj kapitalizam, nemilosrdan i kod nas primitivan, može da budvanizuje cijelu Crnu Goru. To sam vidio i po Durmitoru, one kuće i kućice kao da su padale iz padobrana.

Ne smije politika da trči ispred znanja i nauke. Treba da idu zajedno. Ne mogu se donositi odluke u političkim institucijama bez konsultacija sa ekspertima za te oblasti, bilo da su u pitanju prirodne ili društvene nauke.

Požari su velika opasnost. Sela su opustošena, vegetacija je izmijenila svoju strukturu, ona postaje bure baruta. Livade se ne kose, šume se ne uređuju i onda požari haraju Crnom Gorom.

Jedna od mojih primjedbi, koju sam isticao tokom čitave karijere, jeste da Crna Gora nije imala naučnu instituciju iz oblasti šumarstva. A šumarstvo je jedan od najznačajnijih elemenata crnogorske prirode. Osim flore, šume imaju i estetsku vrijednost i velike prirodne potencijale. Sve je to u opasnosti ako se ne čuva i ne pazi.

Crna Gora je 1991. proglašena ekološkom državom. Kada pogledate što smo od tada uradili sa prostorom i prirodom, koliko smo zaista živjeli taj ideal?

- Prvo treba da Crna Gora ima oficijelnu građansku političku državu, pa onda da u njoj funkcioniše i ekološka država.

Ne može biti ekološka država iznad države. A kako nemamo institucionalnu državu, osim njenog okvira, onda ne može da funkcioniše ni ekološka. Zato imamo veliki broj nakaradnih odluka i procesa.

Kako biljke svjedoče o istoriji jednog prostora? Šta nam botanika može otkriti o nekadašnjem načinu života i promjenama kroz koje je Crna Gora prolazila?

- Nekoliko nauka bavi se tim procesima. Jedna od njih je paleobotanika, koja izučava fosile. Na osnovu tih fosila danas zaključujemo o sukcesijama i evoluciji biljnog i drugog živog svijeta na Zemlji.

Jedan od najboljih primjera je Crvena stijena. To je jedan od svjetski značajnih arheoloških lokaliteta, koji ima različite slojeve i za koji je zainteresovana evropska nauka. A mogli bi na prste prebrojati koliko je organizovano ekskurzija učenika da pośete tu pećinu. Možda neko iz Nikšića, možda neki profesor iz tih krajeva, pa ga nostalgija povede. U Crnoj Gori se slabo prepoznaju značaj i vrijednost Crvene stijene.

Na osnovu pronađenih oruđa možemo pratiti i razvoj poljoprivrede, od ekstenzivne, kakvu smo imali prije sto godina, do intenzivne poljoprivrede danas.

A za jezik je najvažnija onomastika. Imamo nazive biljaka i životinja koji se u Crnoj Gori gube jer nijesmo imali institucije koje bi ih na vrijeme zabilježile. Preko knjiga, udžbenika i recepata o ljekovitom bilju uvozimo strane nazive. Zato sam se potrudio da uradim jedan leksikon. Nijesam smio da ga nazovem Narodni nazivi biljaka, jer je, s obzirom na stanje građe, to nemoguće uraditi. Nazvao sam ga Građa za poznavanje naziva. A to je svojevrsna istorija.

Neke biljke su iščezle ili iščezavaju. Na primjer, tisa, koja je brana za razne religiozne i sujevjerne svrhe. Vjeruje se da tisovo drvo nosi sreću, meće se ispod jastuka, u dno kapota. Danas imamo vrlo malo mjesta đe ona raste, ali imamo stotinu toponima u Crnoj Gori koji nose naziv po ovoj biljci: Tisova glavica, Tisov do, Tisova strana, Tisovo polje i dr. Na osnovu toga možemo zaključivati o nekadašnjem rasprostranjenju tise i o tome na što je danas svedena.

Kada je došlo do promjene sistema, pada komunizma i njegove dogme, narod je počeo masovno da nosi krstove. I ono što je od tise ostalo, dokrajčili su. Nema kola na kojima ne visi tisov krst.

Kad nestane biljka iz nekog kraja, njeno ime često ostane u nazivu mjesta. Koliko nam toponimi mogu otkriti o prirodi i jeziku Crne Gore?

- Izučavao sam nazive, jezik me mnogo interesuje, ali da ne bih ušao u laicizam, uzeo sam da izučavam botaniku i jezik. Shvatio sam da se to najbolje izučava u kolektivnom, koautorskom radu. Imam dvadeset radova i dvije knjige na tu temu. Jednu sam napravio u saradnji sa Novicom Samardžićem. Ona se bavi nazivima mjesta po biljkama, a druga nazivima biljaka.

Na jednom simpozijumu u Hrvatskoj podnio sam referat o invazivnim nazivima koji predstavljaju ogromnu infekciju crnogorskog jezika. Preko udžbenika i knjiga učimo nazive koji nijesu bili svojstveni Crnoj Gori. Ali jezik je živ i ne treba se od toga mnogo braniti. Moramo, međutim, znati kako se nešto u Crnoj Gori zove.

Kada je već pomenuti Jozef Pantoček 1872. godine došao na Durmitor, vrh koji se danas zove Savin kuk više od sedamdeset puta naveo je kao Mali Durmitor. Nije tada bilo Savinog kuka.

Toponimi su čudesna stvar. Sarađivao sam sa Institutom za crnogorski jezik i književnost. Oni su unosili jezičke primjedbe, a ja botaničke. Tako su nastala dva leksikona.

Botanika ima latinsku nomenklaturu koja je oficijelna, a narodni nazivi su nešto drugo. Nema nepravilnog narodnog jezika. Ima pelin, ima otrovna biljka i jestiva, i oba su prava.

U svojim istraživanjima posebno ste se bavili glasovima ś i ź. Šta su vam toponimi otkrili o njihovoj zastupljenosti u crnogorskom jeziku?

- Pozvao me profesor Vojislav Nikčević na jedan naučni skup da saopštim svoja mišljenja o narodnim nazivima biljaka. Neđe me čuo i smatrao je da to može biti atraktivno. Primljen sam aplauzom, jer je bilo neobično da ja, iz pozicije jedne prirodne nauke, govorim o jeziku. Ali ta jezička znanja uzeo sam od drugih, a botanička sam sȃm inkorporirao.

To mi je bilo izuzetno značajno. Na primjer, pitanje slova ś. Postoji lokalni jezik, a postoji i opšti. Standardizuje se ono što je zastupljeno na prostoru cijele Crne Gore. Kada se govori o slovu ś, obično se pomene śekira i dalje se ne ide.

A imamo pojam śenokos, naziv mjesta Śenokos, od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja prema Bileći, tamo do Banjana svaka livada zove se śenokos. Ne senokos, ne sjenokos, ne šenokos, nego śenokos. Jedna jedvita nema da se zove drugačije!

To znači da je ś, u jezičkoj terminologiji, koine, apsolutno zastupljen. To je legitimacija i potpora, korijenski stub koji drži slovo ś. Naveo sam samo jedan primjer, a takvih primjera ima mnogo.

Toponim je nepromjenljiv. Kao što čovjek dobije ime i registruje ga, tako je i s toponimom. Toponimi služe kao potpora, argumentacija, kao artefakti jezika.

Na primjer, može se jezički usvojiti medvjed, mogu po standardu i medvjed i međed. Možeš da kažeš medvjed, apsolutno. Ali planinu Međed na Durmitoru ne možeš zvati Medvjed!

Želio sam da se sačuvaju toponimi u izvornom obliku, onako kako su nastali, kao śedočanstvo o jeziku jednog vremena. Jer je to dio naše kulture, našeg življenja, naše prošlosti, naše istorije.

OD RATNOG DJETINJSTVA DO NAUKE: „ZADUGO SAM SMATRAO DA JE LUKSUZ IMATI OCA“

Imali ste svega šest godina kad je završio Drugi svjetski rat. Otac je stradao tokom rata, a djetinjstvo ste proveli po pećinama, skloništima i kolibama. Šta je od tog vremena ostalo u vašem sjećanju?

- Sad s najvećim zadovoljstvom evociram ta śećanja. Bio sam dijete, na mene je sve ostavljalo utisak, i pećina, i koliba, i put, i hod pješke. Śećam se da mi je majka kao đetetu obukla više pari čarapa, jer nije bilo opanaka, i tako sam išao uz planine. To su iskustva koja ni za šta ne bih dao, značajnija od ičega.

Imao sam samo jedan žalosni događaj, koji mi je ostao najžalosniji iako sam bio mali. Dobio sam informaciju da mi je otac strijeljan. Imao sam vjerovatno pet godina. I danas, kada se śetim, emocije su potpuno jednake.

Ali imao sam vrhunsku majku. Zvao sam je po imenu - Dunja. Nikad nije oca pominjala. Samo dva puta, koliko ja znam, pred đecom. Tako da sam zadugo smatrao da je luksuz imati oca.

Sad mi se sve više vraća śećanje na njega. Četnici su ga dugo mučili, izlomili na komade iz nekog revanšizma prema partizanima. Revolucija nosi pogibije, ali njegova smrt bila je mučenička.

Nijesam bio jedino siroče iz rata. Čitavo selo bilo je partizansko.

Nakon smrti oca, vaša majka je ostala sa troje đece. Kazali ste da je imala presudnu ulogu u vašem odrastanju. Šta ste od nje ponijeli u život?

- Ponio sam nevjerovatno strpljenje. Civilizovan čovjek mjeri se po tome kako rukovodi svojim nervnim sistemom i strpljenjem. Kako da prođeš pored gluposti, kako da čekaš bolje vrijeme, kako da ne reaguješ na prvu loptu.

Dunja je znala da kaže: „Prosij kroz rešeto.“ To njeno rešeto nosio sam cijeloga života.

Odrastali ste u ratnoj i poslijeratnoj Crnoj Gori. Redovne studije završili ste u Beogradu. Kako je izgledao put od dječaka iz takvih okolnosti do mladog čovjeka koji bira nauku i botaniku? Zašto baš biljke?

- Srednju školu završio sam 1957. godine. Tada nijesam imao mnogo mogućnosti da se informišem o studijama. Zamolio sam jednog čovjeka da me upiše ili na biologiju ili na hemiju. Odlučio je da to bude biologija. Hemiju nije volio zbog mirisa iz laboratorija, a znao je da ja volim da posmatram tice i trave. Tako sam upisao biologiju. Indeks mi je bio veoma šaren, od petice do desetke.

Kada je trebalo da se zaposlim, zoologiju je već bio zauzeo Božina Ivanović, pa je meni pripala botanika.

Praktično ste cijeli poslijeratni razvoj Crne Gore gledali sopstvenim očima. Koliko se za tih nekoliko decenija Crna Gora promijenila, izgradila i emancipovala?

- U vrijeme kada je sve bilo slabo razvijeno, meni je i najmanji napredak pričinjavao radost. Tada se nijesam mnogo razumio u te stvari. Tek sada, s distance, mogu da upoređujem i analiziram.

Kad danas razmišljam, kažem: jadni ti profesori! Crna Gora nije imala bolje. Ne mogu se na njih ljutiti. Školovali su se između dva rata, naučili što su mogli i trudili se. To su, manje-više, bili pošteni ljudi.

Mi smo bili zapuštena đeca, odrasla u poslijeratnom vremenu, kada su nam radost pričinjavale stvari koje danas izgledaju smiješno.

Ali, gledano s distance, jedan od najvećih propusta bio je osnivanje trogodišnje Pedagoške škole na Cetinju, koja je trebalo da školuje nastavnike i popunjava škole po selima, ali bez mogućnosti da se razvije u naučnu instituciju. Da je tada u Crnoj Gori formiran Filozofski fakultet, drugim bismo putem išli.

Umjesto toga, Cetinje su pretvorili u industrijski grad, da proizvodi cipele i frižidere, a čak su ukinuli tu trogodišnju Pedagošku školu.

Onda su dva pametna čovjeka, profesor Branko Radojičić i Budo Šoškić, došla u Podgoricu da mole predśednika opštine da se Pedagoška škola ovđe prebaci, samo da se ne ukine taj vid obrazovanja. A ovaj im je odgovorio: „Zar ćete mi i to na vrh glave staviti?“

Branko Radojičić je bio uporan, i škola se prebacila u Nikšić, ali sve je to ostalo u rudimentarnoj formi. Čak je školovanje s tri godine skraćeno na dvije.

A trebalo je početi od Filozofskog fakulteta, đe se razvijaju misao, znanje i jezik. Onda dolazi sve drugo.

Kasnije, kada su fakulteti počeli da se osnivaju u Valjevu, Kraljevu, Rijeci, Puli, Prištini i Bitolju, došao je red i na Crnu Goru.

Osnivanje Univerziteta smatram jednim od najvećih događaja u Crnoj Gori.

Kada ste počinjali kao mladi botaničar, Crna Gora je tek gradila svoje naučne institucije. Kakvu ste naučnu infrastrukturu zatekli?

- U botanici nije bilo infrastrukture. Ko se pokazao talentovanim za prirodne nauke, za biologiju, ostajao je na univerzitetima u Sarajevu, Beogradu... Tako smo imali značajne crnogorske botaničare koji su napravili karijeru izvan Crne Gore. Poput profesora Vilotija Blečića u Beogradu i profesora Radomira Lakušića u Sarajevu.

Imali smo i Koviljku Tomić-Stanković, koja je bila profesorica Pedagoške škole na Cetinju. Ona je bila strašno vrijedna. Izučavala je Lovćen i na njemu doktorirala. Bila je prva žena koja je živjela i radila u Crnoj Gori, a doktorirala u oblasti nauke. Čim je doktorirala, kako u Crnoj Gori nije bilo univerziteta, otišla je da predaje u Prištini.

Tako sam ja prvi domicilni botaničar koji je penziju zaradio u Crnoj Gori.

Šta je vaša generacija uspjela da izgradi? Imamo li danas svijest koliko je teško bilo stvoriti ono što uzimamo zdravo za gotovo?

- Kad je biologija u pitanju, relevantan sam da kažem: mladi imaju potpunu svijest, moderni su, poznaju informacione sisteme, znaju jezike. Moja veličina bila je, ako je ima, što sam ja njima stvorio uslove: kredu, tablu, teren, moral, odnos. Na nivou tih kategorija sam ih učio.

Bilo je vrijeme izolacije Crne Gore, kada su plate bile male. A moja botanika se ne može predavati samo u učionici. Biljke rastu u prirodi, a niko nema para. Davao sam neku svoju ušteđevinu, jer nijesam mogao da zamislim da se u Oksfordu, Pragu ili Sofiji studenti vode na teren, a da ja svoje ne povedem da vide šume i prirodu. Platio bi prevoz i sendviče. Povedem ih od Ulcinja do Podgorice, ovđe prenoće zbog jeftinoće, a drugog dana idemo do Žabljaka.

Utemeljivač ste Herbarijuma u Crnoj Gori. Šta je značilo stvarati takvu naučnu zbirku?

- Herbarijumi Crne Gore nalaze se u inostranstvu. Mislim da u Pragu ima oko 80.000 primjeraka. Česi su bili veoma zainteresovani za Crnu Goru. U vrijeme Austrougarske monarhije Crnogorci su bolje primali Čehe jer su Sloveni. Oni su prokrstarili Crnu Goru, sve skupili i odnijeli u Prag.

I sada, kada izučavamo floru Crne Gore, idemo u Prag, idemo u Beč, jer se tamo nalaze tipovi, prvi primjerci na osnovu kojih su biljke opisane.

Mi smo još u okviru Zavoda za zaštitu prirode formirali odjeljenje Prirodnjačka zbirka. I ja sam, koliko se moglo, sa Balkana, iz Bugarske, Makedonije i Crne Gore, skupio herbar.

Pokrenuo sam i časopis evropskog značaja. Časopis je izdavao Republički zavod, a izašlo je 20 svesaka. Da je imao značaj, pokazuje i to što je za njega pisao i profesor s Kembridža Maks Volters. Volters je bio urednik petotomnog djela Flora Evrope, a Crna Gora mu je bila tamni prostor. Nije je vidio. E, pa ja sam njega vodio po Crnoj Gori! Dolazio je dvije godine, a onda je i mene kao gosta zvao u Kembridž.

Svu literaturu iz svijeta koju sam poželio poslao mi je. Kopije, naravno. Ne mogu dobiti originale iz 17. vijeka!

A onda se Zavod ugasio. U Crnoj Gori postoji čobanski mentalitet. Lako se stvaraju, ali i gase institucije. A to ne bi smjelo.

Je li lakše osnovati instituciju nego izgraditi svijest da je treba čuvati?

- Formiran je Prirodnjački muzej kao odjeljenje Republičkog zavoda. Ima vrhunske mlade kadrove, koji su postali doktori nauka. Ali radili su u dvije nehigijenske sobe, u nehigijenskim uslovima. Prosto, po troje śede za jednim stolom.

Ministri se po Žabljaku šepure kako je Crna Gora ekološka država. Hvale se, a nemaju Prirodnjački muzej đe bi na jednom mjestu bili najkarakterističniji eksponati flore, faune i geologije.

Mislim da je Podgorica jedini glavni grad u Evropi koji to nema. Da ne idem dalje.

Kao profesor izveli ste na put oko 40 generacija studenata. Kako se tokom tih decenija mijenjao student, univerzitet i odnos mladih prema nauci i znanju?

- Prvih 25 generacija bili su studenti Pedagoške škole. Njima sam pokazivao elementarna znanja. Makar da upoznaju Crnu Goru, da vide Lovćen. Ima biljaka, ali ih ja zadržim dva sata da vide muzeje, galerije, što mi je važnije no hoće li ubrati kukurijek na Lovćenu.

Vodio sam ih na Primorje, pa da vide Dubrovnik.

Samo sam jednu studentkinju, koja je bila vrhunska, odavde iz Podgorice, savjetovao da u Novom Sadu upiše biologiju. I postala je tamo glavna! Bila je i dekanka, cijeli svijet obilazi. Čak mi je donijela jedan kamen s nekog vulkana u Africi.

A posljednjih 15 godina osnovali smo studije biologije. Božina Ivanović, Gordan Karaman i ja. Nijesam bio sam. Bili smo ravnopravni, svi smo učestvovali u tome.

Imali smo dovoljno kvaliteta ne samo da osnujemo studije nego i da ostavimo ozbiljan utisak na studente. Ja sam išao botaničkim putem, Gordan Karaman zoološkim, a Božina Ivanović antropološkim. Mi smo već bili ozbiljni, iskusni naučnici. Znala nas je tada Jugoslavija, a sad nas znaju po našim studentima.

Kad danas pogledate sve te generacije, naučne radove, otkrića, institucije u čijem ste stvaranju učestvovali, šta smatrate svojim najvažnijim profesionalnim postignućem?

- Studente. Ja sam učinio što sam učinio. Onda je nastupila smjena generacija. I njihov uspjeh me iznad svega raduje.

OD NAUKE DO JAVNOG ANGAŽMANA

Šta se početkom 90-ih godina dogodilo da ste kao naučnik osjetili potrebu politički da djelujete?

- I to smatram izuzetno značajnim. Imao sam prilično znanja, jer sam već bio poodmakao u obrazovanju. To sam dopunjavao, jako mnogo sam čitao, upoznavao Crnu Goru. Bio sam antifašista po porodičnoj tradiciji. Doznao sam što se Crnogorcima radilo kroz istoriju.

I ja nijesam po nasljedstvu Crnogorac. Ja sam to saznajno.

Izginuli su mi i otac i stričevi. Nijesam imao što da nasljeđujem osim poštenog odnosa prema državi.

U jednom intervjuu davno sam rekao: „Ako bude Crne Gore, biće botanike.“ Prvi sam s Univerziteta istupio. Ti plašljivi profesori su slabi.

Reagovao sam kada je trebalo da Crna Gora ide da „oslobađa“ Ljubljanu. Ja sam njihov đak, đak slavnog profesora Majera. Tamo sam magistrirao i doktorirao.

Kada su me pozvali u Ljubljanu, rekli su mi da sam prvi izvan Slovenije koji je branio Sloveniju. Smatrao sam da je užasno da Crnogorci vršljaju po njihovim trgovima, lome izloge i uvode Sloveniju na njihov put.

Ali nevjerovatno je da me nijesu poćerali s posla. Vjerovatno sam i tada imao neku težinu.

Bio sam tada sa Slavkom, ali to nijesam htio da reklamiram. Smatrao sam da narod ne dižu profesori, nego ljudi s harizmom. Slavko je bio lijep, pjesnik, dovoljno obrazovan...

Bio sam jedan od utemeljivača Liberalnog saveza.

Šta je tada značilo javno zastupati crnogorsku državnost, je li taj angažman imao cijenu?

- Ne, meni je to pričinjavalo ogroman ponos i davalo nadu. Bio sam siguran, jer sam imao podršku i izvan Liberalnog saveza, od nekih starijih ljudi. Postojao je tada jedan krug crnogorskih intelektualaca koji su čuvali i širili znanje o crnogorskoj istoriji, nacionalnom identitetu i državnosti, o čemu se u to vrijeme nije moglo slobodno govoriti. Među njima su bili braća Radojević, Savo Brković, Branko Banjević i Radoslav Rotković, a naročito Radoje Radojević.

Kada sam u beogradskom Sportu i svetu dao intervju i kazao da je Crnogorska crkva bila autokefalna, urednik nije znao što to znači. I objavili su!

To je zapalilo Jugoslaviju.

Da li ste tada borbu za crnogorsku državnost doživljavali kao političko pitanje ili kao pitanje očuvanja nečeg mnogo dubljeg, istorijskog, kulturnog i identitetskog kontinuiteta Crnogoraca?

- I jedno i drugo, apsolutno. Moja snaga nije dolazila iz mene, nego iz saznanja. Čista spoznaja je to bila.

Kada ste 21. maja 2006. dočekali obnovu crnogorske nezavisnosti, jeste li imali osjećaj da je završen proces zbog kojeg ste početkom devedesetih ušli u politiku?

- Znao sam da je to jedna bitna karika, ona prva, noseća, i da to treba dograđivati. Vjerovao sam da će lakše ići nego što je išlo.

Jer tranzicije su strašni procesi. Nije to samo prelazak iz socijalizma u kapitalizam, nego je to tranzicija Crne Gore koja traje. Ona nije doživjela građansku transformaciju ni za vrijeme crnogorske monarhije, a tek 1918. i tih jada. Tada se sva ona začeta buržoazija preselila za Beograd. S jednog carskog korita na drugo korito.

Strašno su opasni pobjednici, naročito u Crnoj Gori, jer žive od zasluga, ne od rada. Prošla vlast, od 2006. godine, živjela je od zasluga.

Ništa nije tako opasno kao pobjednik.

Kako objašnjavate duboke istorijske korijene i današnju snagu bjelaško-četničke struje u Crnoj Gori?

- Unijeli su Petrovići srpstvo. Zna se kako je bilo nakon 1918, a nakon Drugog svjetskog rata, kada je oslobođena Jugoslavija, Crnogorci koji su živjeli u Beogradu željeli su da Crna Gora ostane takva kakva je bila, nerazvijena i na periferiji.

Crnu Goru je tada spasio dogmatizam Vukašina Markovića. On je donio literaturu u kojoj je pisalo da nema komunizma bez rješenja nacionalnog pitanja. Marković je to prihvatio jer je tako rekao drug Lenjin. Postaje Crnogorac, dolazi kao ilegalac i 1921. ili 1922. godine odlazi u šumu. Tamo se susrijeće sa zelenašima koji su takođe otišli u šumu.

Jagoš Jovanović, brat od strica Blaža Jovanovića, napisao je Istoriju Crne Gore, prvo poslijeratno izdanje. On je bio Crnogorac, ja ga znam, ličio je na Blaža. Ali nije smio da crnogorstvo ističe, jer je to tada odmah nazivano separatizmom!

I on napiše romansiranu biografiju doktora Vukašina Markovića. Kroz Vukašinova usta iznese svoje stavove. Nazove je romansiranom, a nije, nego je istorijska knjiga.

Zbog toga su ga makli s mjesta direktora Pedagoške škole. Osnovao je i Društvo za nauku i kulturu Crne Gore, preteču Akademije. I to ukinu. Odvedu ga u Beograd, đe je nastavio da radi.

Ta knjiga izašla je 1964. godine i ja je dobijem. Zove se Orao na Janiku.

Ta knjiga me pokolebala. Prvi put sam shvatio da nešto u Crnoj Gori nije u redu. I onda sam, koliko to može jedan botaničar, počeo da se bavim tim pitanjima.

Savo Brković napisao je Nacionalno pitanje Crne Gore. Jednom, na nekom pokajanju u Piperima, naložili su oganj ispred kuće. Savo śedi tu, a ja mlad, gledam u njega. Znao sam da je Crnogorac. I kažem nešto vezano za Crnu Goru, da on to čuje.

Ne prođe mnogo vremena, neko zvoni na vrata. Ulazi Savo Brković! Čuo je ono što sam rekao.

Dunja mu skuva kafu, a mi pričamo, raspravljamo, pa se i posvađamo. I oko crkve smo razgovarali. Ja sam tada slušao Radoja Pajovića, a on, kao komunista, smatrao je da crkva nikada neće odigrati presudnu ulogu. Jača je partija, jači je NOB, jači je antifašizam. O glavu nam se to slomilo.

Dvadeset godina nakon referenduma, koliko je današnja Crna Gora ona država za koju ste se zalagali početkom 90-ih?

- Kad danas posmatram s distance, apsolutno su bili očekivani napadi, sofisticirane borbe i pokušaji preuzimanja suštine Crne Gore, otimanja suštinske države. Može ona imati okvir, a da nema sadržaj Crne Gore.

Ali da se vratim na jednu raniju konstataciju: znanje u Crnoj Gori raste. I sada je ta vrsta odbrane bitna. Veliki sam optimista i mislim da je ova destrukcija doživjela klimaks.

Koja je energija veća? Ona kada su bile litije, koje su bile strašno dobro organizovane, plaćene, s ljudima iz suśednih država, ili proslava 21. maja ove godine?

Desilo se nešto. Radikalni dio destruktivnog velikosrpstva sveo se na Kneževića.

Bio sam u Danilovgradu na proslavi 21. maja. Predśednik opštine postavio je veliku binu, doveo pjevačice i organizovao proslavu. Takvu Danilovgrad nije imao ni 1945. godine, kada su oslobođene Jugoslavija i Crna Gora.

Da li Crnogorci danas dovoljno poznaju zemlju u kojoj žive?

- Više nego što su generacije ranije znale. I šta danas imamo? Imamo eksploziju mladosti na crnogorskim ulicama za državne praznike.

Šta smo uspjeli da sačuvamo od zemlje koju ste upoznali kao mladi čovjek, a šta smo izgubili?

- Dobili smo znanje, znanje o Crnoj Gori, a izgubili smo vrijeme za koje smo mogli da napredujemo i privredno i na svaki drugi način.