Put Crne Gore u NATO: Od nezavisnosti do članstva

Kada je Crna Gora 5. juna 2017. godine postala 29. članica Śevernoatlantskog saveza (NATO), iza nje je već bio višegodišnji put političkih i institucionalnih reformi i prilagođavanja sistema odbrane standardima Alijanse. Ipak, članstvo nije došlo preko noći. Put ka NATO-u počeo je ubrzo nakon obnove državne nezavisnosti 2006. godine i trajao je više od deset godina.

Tokom tog perioda Crna Gora prošla je kroz nekoliko faza - od Partnerstva za mir i intenziviranja saradnje sa NATO-om, preko reformi u oblasti odbrane i bezbjednosti, do poziva za članstvo i završetka pristupne procedure. Istovremeno, pitanje članstva u NATO-u bilo je jedno od najvažnijih i najspornijih političkih pitanja u savremenoj Crnoj Gori.

Crna Gora uspostavlja prve veze sa NATO-om

Nakon referenduma održanog 21. maja 2006, Crna Gora je obnovila nezavisnost, a 3. juna iste godine Skupština je usvojila Deklaraciju o nezavisnosti. Jedan od pravaca nove državne politike bilo je snažnije povezivanje sa evroatlantskim institucijama, među kojima je posebno mjesto imao NATO.

Prvi konkretan korak napravljen je već krajem 2006. godine. Na samitu NATO-a u Rigi, u novembru, Crna Gora je pozvana da se priključi Partnerstvu za mir (PfP), programu koji državama koje nijesu članice omogućava razvijanje saradnje sa Alijansom u oblastima odbrane i bezbjednosti. Okvirni dokument potpisan je 14. decembra 2006. godine, čime je uspostavljen prvi formalni odnos Crne Gore s NATO-om.

U narednom periodu saradnja je postajala sve intenzivnija. Tokom 2007. godine Crna Gora je učestvovala u Procesu planiranja i revizije Partnerstva za mir, usvojila Individualni partnerski program i otvorila svoju Misiju pri NATO-u u Briselu. Ti koraci bili su dio šireg procesa prilagođavanja institucija i sistema odbrane međunarodnim standardima i pripreme za naredne faze odnosa sa Savezom.

Intenzivirani dijalog i reforme

Naredna važna faza uslijedila je 2008. godine. Na samitu NATO-a u Bukureštu, u aprilu, saveznici su pozvali Crnu Goru da započne Intenzivirani dijalog o njenim aspiracijama za članstvo i reformama koje su sa tim povezane. Dijalog je obuhvatao širok spektar pitanja – od političkih i bezbjednosnih do vojnih i finansijskih tema.

Iste godine Crna Gora je dogovorila Individualni partnerski akcioni plan (IPAP) s NATO-om, čiji je cilj bio da se saradnja usmjeri prema konkretnim političkim, vojnim, bezbjednosnim i institucionalnim reformama. IPAP je omogućavao NATO-u da pruža savjete i podršku prilagođenu potrebama partnerske zemlje.

Ovo je važno jer put ka NATO-u nije podrazumijevao samo promjene u vojsci. Od zemlje koja želi članstvo očekivalo se unapređivanje različitih institucija i jačanje demokratske kontrole nad sektorom bezbjednosti. Među oblastima koje su se tokom procesa izdvajale bili su reforma bezbjednosnog sektora, vladavina prava, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao i dostizanje NATO standarda u odbrani.

MAP - važna etapa na putu ka članstvu

Sljedeća važna etapa uslijedila je u decembru 2009. godine, kada je Crna Gora pozvana da se uključi u MAP (Membership Action Plan), odnosno Akcioni plan za članstvo. Prvi ciklus počeo je 2010. godine, dostavljanjem prvog Godišnjeg nacionalnog programa.

MAP je predstavljao okvir za pripremu države za eventualno članstvo u NATO-u, a kroz njega su se pratili rezultati reformi i napredak u različitim oblastima, uključujući vladavinu prava, reformu sektora odbrane i bezbjednosti, kao i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Učešće u programu nije automatski značilo i članstvo, već je odluka o napretku zavisila od sprovedenih reformi i procjene država članica.

Tokom ovog perioda Crna Gora je radila i na modernizaciji Vojske i njenom usklađivanju sa NATO standardima, uključujući interoperabilnost – sposobnost da njene oružane snage djeluju zajedno sa vojskama drugih država. Istovremeno, od 2010. godine crnogorski vojnici učestvovali su u NATO misiji u Avganistanu, što je predstavljalo jedan od oblika praktične saradnje sa Savezom.

MAP je tako postao važan dio priprema za narednu fazu - dobijanje formalnog poziva za članstvo.

Poziv za članstvo 2015. godine

Velika prekretnica dogodila se 2. decembra 2015. godine.

Tada su ministri vanjskih poslova 28 država članica NATO-a odlučili da pozovu Crnu Goru da započne pristupne pregovore za članstvo. Time je višegodišnji proces saradnje prešao u završnu fazu. NATO je istovremeno naglasio da reforme moraju da se nastave, posebno u oblasti vladavine prava.

Nakon odluke, sastanku su se pridružili crnogorski potpredśednik Vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Igor Lukšić i ministarka odbrane Milica Pejanović - Đurišić.

Slijedili su pristupni pregovori, tokom kojih su predstavnici Crne Gore i NATO-a razgovarali o obavezama koje bi država preuzela članstvom. Pregovori su održani u februaru 2016. godine u śedištu NATO-a u Briselu.

Potpisivanje Protokola o pristupanju

Sljedeći veliki korak dogodio se 19. maja 2016. godine, kada su ministri vanjskih poslova država članica NATO-a potpisali Protokol o pristupanju Crne Gore.

Crna Gora je tada dobila status „pozvane zemlje“ i mogućnost da učestvuje kao posmatrač na sastancima NATO-a. Međutim, za formalni ulazak u Savez bilo je potrebno da sve tadašnje članice NATO-a ratifikuju Protokol u skladu sa svojim nacionalnim procedurama.

U tom trenutku NATO je imao 28 članica, a Protokol je morao biti ratifikovan u skladu s nacionalnim procedurama svih 28 država članica.

Ovaj dio procesa trajao je mjesecima. Države članice pojedinačno su završavale svoje parlamentarne ili druge ustavne procedure. Do maja 2017. godine sve članice NATO-a ratifikovale su pristupanje Crne Gore.

Članstvo kao pitanje unutrašnje političke podjele

Dok je država napredovala prema članstvu, pitanje NATO-a izazivalo je snažne političke podjele unutar Crne Gore.

Vladajuće partije i političke snage koje su podržavale članstvo predstavljale su NATO integraciju kao pitanje bezbjednosti, međunarodnog položaja i strateškog usmjerenja države. Dio opozicionih partija protivio se članstvu, tražio referendum i smatrao da o tako važnom pitanju treba da odluče građani neposredno.

Podrška javnosti nije bila jednaka kroz čitav period. Na primjer, istraživanje Ipsosa iz marta 2014. godine pokazalo je 46 odsto podrške članstvu i 42 odsto protivljenja, dok je istraživanje agencije Damar iz januara 2016. godine pokazalo 47,3 odsto podrške i 37,1 odsto protivljenja. Treba imati na umu da su to rezultati različitih istraživanja, sprovedenih u različitim periodima i uz različite metodologije, pa ih ne treba posmatrati kao jednu kontinuiranu statističku seriju.

Političke podjele bile su posebno vidljive 2017. godine, kada je završavana ratifikacija. Dio opozicije bojkotovao je rad parlamenta, dok su protivnici članstva organizovali proteste.

Glasanje u Skupštini

Jedan od posljednjih unutrašnjih koraka dogodio se 28. aprila 2017. godine na Cetinju.

Skupština Crne Gore ratifikovala je Śevernoatlantski ugovor. Za odluku je glasalo 46 poslanika, od ukupno 81 mjesta u parlamentu. Glasanje je održano bez većeg dijela opozicije, koja je bojkotovala śednicu. Istovremeno, ispred zgrade parlamenta održan je protest protiv članstva.

Zbog toga je proces pristupanja NATO-u ostao ne samo međunarodnopravno pitanje, već i jedno od najznačajnijih pitanja unutrašnje politike Crne Gore.

Važno je razlikovati dvije stvari: Skupština Crne Gore je ratifikovala pristupni dokument, ali Crna Gora time još nije formalno postala članica NATO-a. Za članstvo je bilo potrebno završiti međunarodnu proceduru pristupanja.

Crna Gora postaje članica NATO-a

Posljednji korak dogodio se 5. juna 2017. godine u Vašingtonu.

Crna Gora je tog dana predala instrument pristupanja Śevernoatlantskom ugovoru Vladi Śedinjenih Američkih Država (SAD), koja je depozitar ugovora. Tada je Crna Gora formalno postala 29. članica NATO-a.

Time je završen proces koji je počeo više od deset godina ranije. Od obnove nezavisnosti 2006. godine, preko Partnerstva za mir, Individualnog partnerskog akcionog plana, Intenziviranog dijaloga i MAP-a, Crna Gora je postepeno razvijala saradnju sa NATO-om i sprovodila reforme.

Dva dana kasnije, 7. juna, crnogorska zastava svečano je podignuta u śedištu NATO-a u Briselu. Ceremonija je održana i u drugim važnim NATO komandama.

Šta je članstvo značilo za Crnu Goru?

Pristupanjem NATO-u Crna Gora je postala dio sistema kolektivne odbrane i dobila pravo da učestvuje u donošenju odluka unutar Saveza. Istovremeno je preuzela obaveze koje imaju i druge članice, uključujući doprinos zajedničkim odbrambenim aktivnostima i nastavak razvoja sopstvenih odbrambenih kapaciteta.

Jedan od osnovnih principa Alijanse je Član 5 Śevernoatlantskog ugovora, prema kojem se oružani napad na jednu ili više članica smatra napadom na sve. To znači da se države članice obavezuju da će, u slučaju takvog napada, pružiti pomoć napadnutoj članici. Način i obim pomoći određuju se u skladu sa okolnostima i odlukama saveznika.

Ulazak u Savez donio je i nove obaveze u oblasti odbrane i bezbjednosti. Crna Gora je nastavila da usklađuje svoje institucije i oružane snage s NATO standardima, dok istovremeno učestvuje u zajedničkim aktivnostima i međunarodnim misijama. Crnogorske oružane snage tako su nastavile da doprinose različitim NATO aktivnostima, uz saradnju sa vojskama drugih članica.

Na političkom planu, država je dobila mogućnost da ravnopravno učestvuje u radu jednog od najvažnijih bezbjednosnih saveza u svijetu. Odluke NATO-a donose se konsenzusom, što znači da i manje članice imaju mogućnost da učestvuju u procesu odlučivanja. Za Crnu Goru je to predstavljalo promjenu njenog međunarodnog položaja i dodatno učvršćivanje pravca njene vanjske i bezbjednosne politike.

Tako je 5. jun 2017. godine označio ne samo završetak višegodišnjih pregovora i reformi, već i početak nove faze za Crnu Goru – faze u kojoj ona više nije bila država kandidat, već punopravna članica NATO-a sa pravima, ali i odgovornostima koje takav status nosi.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Spremni za EU“, koji podržava Opština Bar u okviru Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za projekte nevladinih organizacija za 2026. godinu. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost NVU Eduko Plus i ne odražava nužno stavove donatora.