Spomenik krili još od 2004, kada su poručili: „sve što se pokuša dođe vrijeme za to“

Sljedbenici četničke ideologije prvi put su u ljeto 2003. godine pokušali u Gornjem Zaostru kod Berana silom da postave spomenik četničkom vođi u Crnoj Gori Pavlu Đurišiću, tada u izvedbi takozvanog odbora za gradnju crnogorske Ravne gore, ali je Ministarstvo kulture odmah reagovalo i naložilo rušenje postamenta.

Crna Gora je tada bila u državnoj zajednici sa Srbijom.

Godinu kasnije u Gornjem Zaostru opet je „niklo“ postolje, a član takozvanog odbora za gradnju crnogorske Ravne gore u Gornjem Zaostru kod Berana Veselin Janjić tada je za RSE rekao: „Ama, sve što se pokuša dođe vrijeme za to. Ipak ideja je jača od sile“.

Uz konstataciju da neće postaviti spomenik kazao je: „Probleme pravi druga strana, a oni su moćni. Kod nji' je oružje, kod nji' je sila, kod nji' je, maltene, vojska. Oni su armada“.

Postament je srušen u septembru 2004.

Četnički ideolozi, međutim, nijesu odustajali od ideje, pa je u avgustu 2017. opet medijski promovisana takozvana deklaracija Vojvodskog savjeta ujedinjenog ravnogorskog pokreta „o pomirenju i podizanju spomenika vojvodi Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana“.

Tadašnji predsjednik Skupštine opštine Berane i član Odbora za podizanje spomenika Goran Kiković, koji je bio funkciner Nove srpske demokratije aktuelnog predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, saopštio je tada da imaju „izliven spomenik Pavlu Đurišu za Zaostro“ i da će tražiti od Vlade da finansira podizanje spomenika i u Beranama.

- Andrija Mandić je nekoliko puta bio na skupu u Zaostru, mi smo jedna umjerena demokratska stranka koja baštini tekovine antifašizma, a upravo antifašizma na osnovama demokratije koju je predstavljala legitimna kraljevska vojska u Drugom svjetskom ratu – kazao je tada Kiković.

Od 2003. godine svakog avgusta se u Gornjem Zaostru održava takozvani narodni sabor na kojem se slavi ideologija četničkog pokreta i poručuje da će Đurišiću biti podignut spomenik, a Mandić je bio njihov česti gost.

Inicijativu za podizanje spomenika ratnom zločincu, saradniku fašističkih okupatora, četniku Pavlu Đurišiću 2019. godine u Skupštini Crne Gore promovisao je i sadašnji potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić.

On je tada, kao poslanik proruskog i prosrpskog Demokratskog fronta, pozvao predsjednika Opštine Berane Dragoslava Šćekića da podrži tu ideju.

I onda 2025. godine, skoro pet godina nakon što su proruske i prosrpske društveno političke elite preuzele vlast u Crnoj Gori ideja je danas sprovedena u djelo.

Četnički ideolozi bili su strpljivi i kako je još 2004. godine za RSE poručio član tadašnjeg odbora za gradnju crnogorske Ravne gore u Gornjem Zaostru kod Berana Veselin Janjić: „Ama, sve što se pukuša dođe vrijeme za to“.

Hoće li ovaj brutalni atak ideologa četničkog pokreta na antifašističke temelje Države Crne Gore uspjeti ili će aktuelne prosrpske i proruske vlasti, kako tvrde, reagovati i ukloniti spomenik pokazaće dani pred nama.

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić i ostale stranke u vlasti koje su ideološki iznikle iz četničke ideologije posljednjih dana proizvode skandal za skandalom, a od kada je sve izvjesnja rekonstrukcija Vlade koju, pod pritiskom međunarodnih adresa, priprema premijer Milojko Spajić. Prvi korak je njegova najava, istina nezvanična, o čemu je izvijestio Portal ETV prije dva dana, smjena minsitra odbrane Dragana Krapovića, funkcionera Demokrata, a kojega bi, prema našim nezvaničnim saznanjima, kako smo danas objavili, trebalo da zamijeni potpredsjednik Skupštine Crne Gore Mirsad Nurković, funkcioner Bošnjačke stranke.

Pavle Đurišić rođen je 1908. godine, a prije II svjetskog rata završio je vojnu akademiju i rat je dočekao kao kapetan Vojske kraljevine Jugoslavije. Učestvovao je u 13-julskom ustanku 1941, jedinom opštenarodnom ustanku u porobljenoj fašističkoj Evropi, detalji su Đurišićeve biografije koje je napisao Miroslav Ćosović, koji je prenio dijelove knjige profesora Radoja Pajovića – „Pavle Đurišić“.

Poslije propasti crnogorskog ustanka, Pavle Đurišić je u decembru 1941. pristupio četničkom pokretu Draže Mihailovića kao jedan od komandanata tog pokreta za Crnu Goru. Ispočetka tajno, a poslije otvoreno sarađuje sa Italijanima.

- U prvo vrijeme Đurišić je nastojao da svoju saradnju sa okupatorom prikrije od javnosti po svaku cijenu, jer se plašio da to narod ne bi odobrio niti bi podržao Đurišićevu borbu protiv NOP-a. Kada je uspio da od okupatora dobije naoružanje, hranu, platu, da učvrsti svoju organizaciju i protjera partizane, saradnja sa njim se više nije mogla prikrivati ali to tada za Đurišića nije bilo ni važno, jer je on uspio da postigne cilj i da ispuni očekivanja i Draže Mihailovića i italijanskog okupatora – napisao je Pajović.

Đurišić je početkom 1942. ponudio Italijanima da formira vojsku koja bi se borila protiv partizana i komunista, a da ga Italijani opreme oružjem, da ga snabdijevaju hranom i da daju plate njegovoj vojsci.

U Kolašinu, koji mu je bio baza, Đurišić je imao i svoj zatvor u kom je skončalo mnogo partizana. Đurišić je vršio etnička čišćenja. Sa svojom vojskom napao je u avgustu 1942. Foču - na meti su mu bili i naoružani protivnici i civili - žene, đeca, starci. Akcija je bila uperena samo na muslimane i katolike.

U januaru 1942. Đurišićeve jedinice napale su i uništile 33 muslimanska sela u bjelopoljskom srezu. Tom prilikom ubili su oko 400 naoružanih ljudi i oko 1.000 žena i đece.

U februaru 1943. napao je muslimanska sela u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu i tom prilikom je ubijeno 1.200 odraslih muškaraca (od kojih je jedan dio bio naoružan) i 8.000 žena, đece i staraca. Đurišić je bez ustezanja izvijestio Dražu Mihailovića o tome kako je masakrirao civilno stanovništvo, taj dokument je sačuvan.

Prema navodima Pajovića, Pavle Đurišić ubijen je 1945. godine u ustaškom logoru Jasenovac.

U završnom poglavlju knjige dr Pajović je napisao da je Đurišić „postao najveći ratni zločinac na prostoru Crne Gore i Sandžaka, odgovoran je i za stradanje nekoliko hiljada pripadnika NOP-a i za masakr oko petnaest hiljada muslimana, uglavnom neboračkog stanovništva. Na kraju, odgovoran je i za stradanje desetak hiljada sopstvenih četnika i izbjeglica koje je poveo iz Crne Gore u pravcu Bosne“.