Cigani i Crnogorci

Početak je morao biti pomalo spomenarski i pastoralan ali će, na žalost, tekst brzo ući u mutne vode političke patologije pa ćete zažaliti što čitav nije kako je počeo...  

1. Junuz Selimović

Iz djetinjstva lišenog ružnih sjećanja, hvala socijalizmu sa ljudskim likom i bajkovitom zavičajnom ambijentu, satkanom od savršene prirode i dobrih ljudi, za ovu priliku, a shvatićete i zašto, izdvajam prijateljstvo nas lokalaca sa porodicama Cigana, koji su početkom ljeta redovno dolazili u Pavino Polje. Uglavnom iste porodice, rodbinski povezane oko naprikosnovenih autoriteta – Junuza i Sofije Selimović. Markantnog bračnog para sa, ako dobro pamtim četiri sina i kćerkom Višnjom, pred čijom bi se ljepotom sklonila i Markesova Remedios.

Današnjim rječnikom kazano, inkluzivnost je bila 100%. Naši roditelji su ih primali u kuće sa apsolutnim uvažavanjem, a mi smo se družili sa njihovom đecom i odlazili kod njih, zavideći im što ne moraju da kose i plaste sijeno i što su po svemu slobodniji od nas.

Dakle, socijalna distanca je bila – nula. Ciganin je imenica koju smo koristili bez predrasuda i bilo kakve loše konotacije pa je zato namjerno i sada rabim jer ne osjećam potrebu da ikome dokazujem senzitivnost pišući Romi, Egipćani ili Aškalije.  

Glagol „ciganiti“ nije bio dio našeg vokabulara, niti je moj mozak, kasnije,  nasjeo na podvalu da  fenomen lošeg ponašanje povezujem sa identitetom toga naroda. Za nas su oni bili ljudi, dragi ljudi, u suštinskom smislu ljudi kao i svi drugi i prije nego smo naučili da Rom znači – čovjek.

2. Vladan Đorđević

Dr Vladan Đorđević bio je prvi srpski školovani hirurg, napisao je gomilu knjiga, a, na žalost, daleko je dogurao i kao političar. Kažem – na žalost, jer je bio baš bolesni šovinista. Srpska istoriografija danas ga opisuje kao „velikog naučnika i stvaraoca“, što je prilično pretjerano, te kao čovjeka „naprednih ideja i shvatanja“, što nema veze s mozgom ali itekako ima sa stanjem duha u (ne samo) današnjoj Srbiji.

Dr Vladan Đorđević bio je ministar, poslanik ali i predsjednik Vlade Srbije.  Njegova je Vlada 1897. donijela “ Uredbu o zabrani ulaska Cigana i Crnogoraca u Srbiju“. Žalim slučaj, ta uredba niti je komitska izmišljotina niti je bila mrtvo slovo na papiru. Premijer jednostavno nije mogao da smisli Crnogorce. Ni Cigane... ni mnoge druge.

Ovaj „veliki naučnik naprednih ideja i shvatanja“ ostaće upamćen i po knjizi „Arnauti i velike sile“, objavljnoj 1913, u kojoj  Albance opisuje kao „krvožedne, kržljave ljude, slične životinjama“ , među kojima ima još poneki sa repom!

Predstavnik Albanije na Mirovnoj konferenciji u Parizu, održanoj 1919, veliki pjesnik Đerđ Fišta (autor „Lahuta e Malsis“ djela koje je albanski pandan „Gorskom vijencu“)  ironično je u „Dvorani ogledala“ tražio stolicu sa rupom kroz koju bi mogao da provuče rep.

Sjetićemo se, stolica Crne Gore, države pobjednice u Prvom svjetskom ratu, bila je prazna. Bio je to uvod u prazan istorijski hod crnogorskog naroda i države, koji je trajao do 13. jula '41.

Izraz „vladanovština“ neko je vrijeme korišćen da označi rasistički stav Beograda prema susjedima. No, kako se državna politika vraćala na podešavanja iz XIX vijeka, vremenom se gubio i izgubio.

3. Budimir Aleksić

Za aktuelnog potpredsjednika Vlade CG još niko nije (i neće) koristio tako velike riječi, kakvim se danas opisuje Vladan Đorđević. I u ovom tekstu mjesto je zaslužio kao karika koja svjedoči kontinuitet (politike, duha, stanja svijesti, društvene patologije...), a ne kao kreator, autor, original.

Budimir Aleksić je, krajem 2022, tada kao poslanik DF, poručio da „u novim okolnostima Crnogorci i Egipćani treba da osnuju svoje nacionalne savjete“. Za nekoga kome svjetonazor determiniše nadmorska visina Mljetička i ubistvo Smail-age Čengića, ovo je, vjerovatno, genijalan šamar po obrazu Crnogoraca. Stavio je „komunistički nakot“ u istu ravan sa Ciganima, a nije izazvao kaznenu repliku jer je koristio politički korektne termine: Crnogorac i Egipćanin.

I još provukao „nove okolnosti“. Kao drugo ime za društveno-politički milje u kojem su Crnogorci  manje vrijedan, ako ne još uvijek manje brojan narod.

Ima u kultnom filmu „Pokajanje“ (Tengiza Abuladzea iz 1984.) jedna replika, otprilike ovako ide: dok u društvu ima gorih od onih koji su na vlasti, kriza nije dotakla dno. U tom kontekstu, izbor Buda Aleksića za podpredsjednika Vlade CG sluti brzom boljitku.

4. Veljo Stanišić

Gotovo totalni anonimus, nezapaženi brat ratobornog popa Dragana, profesor u prestižnim univerzitetskim centrima Foča i Doboj, umjetnik na čije je postojanje tek zakratko skrenulo pažnju iskekečeno ćirilično „Љ“, u Nikšiću,  čovjek koji bi prošao ispod radara i sa Trinaestojulskom nagradom samo da je ostao doma...  

Ali nije, nego je otišao pred kamere Gradske TV i ukrao Bećiru scenu. U dosta komplikovanom za razumjeti verbalnom nastupu, dodatno komplikovanom mobilnim koji zvoni (dobro ime za plemenskog vrača), Veljo je jedino jasno artikulisao stav da je potez Miloša Karadaglića „ciganjenje“.

Juče je nosilac najvećeg državnog priznanja napisao objašnjenje u kojem tvrdi da on Rome voli i da njegove duše nema na daleko. Ispalo je opet kilavo, više kao dokaz da mu pisana riječ ide još slabije od izgovorene. Očito je Veljo čovjek koji mnogo radi, a malo priča.

No, i to malo što je kazao a dalo se razumjeti, pokazalo je da šovinizam ostaje jedna od baznih stanica srpskog imperijalizma. S druge strane, iako na malom uzorku, jasno se vidi opadajuća linija potencijala te ideologije: od na najboljim evropskim školama obrazovanog Vladana Đorđevića, do beznadežnih provincijalaca koji kao da mimo srpstva nemaju drugih svojstava. Barem ne onih na kojima bi mogli da grade svoje mjesto i status (nikako ugled) u društvu.

P.S.

Ako želite da izaberete čovjeka sa kojim biste pošli u komite ili u partizane, pouzdanog saborca u Narodno-oslobodilačkoj borbi Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore – zaokružite broj 1.