Drma mi se, drma mi se na Šubari – šampanjac...

Biće ista vlast u Nikšiću, ali će mnogo toga biti drugačije. Neđeljni izbori su sveli mnoge na pravu mjeru. I mnogi će morati da mijenjaju i priču i djela, ako misle da opstanu.  

NOVA POLITIČKA MAPA NIKŠIĆA

Šestočlana koalicija ,,Za budućnost Nikšića“ prosto je isisala svu snagu PES-a i Demokrata.  

U odnosu na parlamentarne izbore 2023. godine stranka Milojka Spajića je osvojila tek polovinu glasova. Leđa im je, dakle, okrenuo svaki drugi glasač. Prije samo dvije godine bili su najjača stranka, sad su u Nikšiću tas na vagi, a koliko sjutra mogu da računaju da će završiti kao Abazovićeva Ura – ispod cenzusa.  

PES, partija bez ideologije, na putu je da se – samougasi.  

Muka je i u taboru Demokrata. Bečićeva stranka je za dvije godine izgubila u Nikšiću trećinu podrške. A kad se uporedi njihov neđeljni rezultat sa onim sa lokalnih izbora 2021, napuštilo ih je – 70 odsto glasača. Pokazalo se da su Demokratama fotelje njihova jedina ideologija, da su njihove lažne diplome provaljene, a dignitet lidera poslije masakra na Cetinju - više ne postoji.  

Stranka još postoji, ali Demokrate, nove birokrate, kopne od izbora do izbora.  

Da, biće ista vlast u Nikšiću, ali su sada odnosi unutar stranaka drugačiji. I PES i Demokrate, ako žele mrvice vlasti – a znamo da žele - igraće poslušno uz muziku srpske frule Andrije Mandića.  

RAST DPS-A, USPJEH EVROPSKOG SAVEZA, ALI...

Na drugoj strani, Demokratska partija socijalista može biti samo relativno zadovoljna. Osvojili su čak 4000 glasova više nego 2023. u koaliciji sa SD-om i SDP-om. Postali su najjača stranka i pokazalo se da je nova, mlada, ekipa na čelu sa Danijelom Živkovićem položila prijemni ispit.

Ali nije postigla zacrtani cilj i osvojila vlast. Na njima je – ali i ostalim crnogorskim građanskim partijama - da odgovore na neka pitanja.  

Prije svega: zašto je u Nikšiću, u kojem se 60 odsto građana izjašnjava kao Crnogorci, svaki četvrti ostao kućama? Odnosno: da li je to krunski dokaz kako partijska borba protiv pojavnih oblika fašizma bila suviše salonska, nekako malokrvna?  

PONAVLJANJE MUČNIH SLIKA

I onda se mučna istorija ponavlja.  

Slike od prije nekoliko godina, onog bijednika koji mokri po spomeniku narodnog heroja, zamijenile su u neđelju veče neke drugačije, ali jednako mučne slike.

I zaista, ima nečega organski prostačkog u onom žvalavljenju flaše šampanjca Marka Kovačevića u neđelju veče. I jeste, bilo je mučno to vidjeti, kao i ono prizivanje Kosova u štabu koalicije i pojanje o đevojkama koje vole četnike.

A tek gledati kako crna četnička zastava sa mrtvačkom glavom leprša na ulicama grada Ljuba Čupića i Joke Baletić. I kako se opstanak na vlasti slavi uz četničke pjesme i zastave druge države - Srbije.  

Ali, to je realnost. U gradu koji je dao 45 narodnih heroja Marko Šubara Kovačević - onaj što pokazuje srednji prst kad svira crnogorska himna – biće novi, stari, čelnik Nikšića.  

Svakako, upumpali su Mandićevi bojovnici koju hiljadu glasova iz Trebinja ili Foče. Da, zadužili su više hiljada Nikšićana partijskim zapošljavanjem u Elektroprivredi, Solar gradnji... I da, tako su namakli možda i nekih četiri-pet odsto glasova...  

Ali to ne mijenja suštinu: u Nikšiću, drugom po veličini gradu u Crnoj Gori, danas nije većinska ona trinaestojulska, antifašistička Crna Gora kojoj se nekad i veliki Žan Pol Sartr divio...

UZROCI RAZURA VRIJEDNOSTI  

Kako smo došli dovde? Kako su nekadašnji saradnici okupatora ili današnji glasnogovornici neofašizma postali poželjni uzori novim naraštajima?  

Dio odgovora o mračnoj crnogorskoj stvarnosti sažima se u dvije riječi - uticaj svetosavskih litija.  

Jer, 2020. godine nije samo smijenjena trodecenijska vlast DPS-a. Taj 30. avgust je bio krešendo jedne kontrarevolucije koju je logistički pomogao Beograd, a izvela ključna politička snaga u Crnoj Gori – Srpska pravoslavna crkva.  

U tome se krije samo dio mogućeg odgovora. Jer, današnje poniranje Crne Gore je istovremeno -  plaćanje starih računa.  

Onih iz vremena beskrupuloznih paktiranja nekadašnjeg DPS-a sa Crkvom Srbije, političkom batinom srpskog sveta još iz vremena Ilije Garašanina. Ono kad su u tajnosti katastarski prepisivane crnogorske grobljanske crkve i manastiri u imovinu crkve druge države. Ili ono paktiranje Đukanovićeve vlasti sa Amfilohijem prilikom postavljanja limene crkve na Rumiji, kada je u jednom danu srušen hiljadugodišnji kult Svetog Vladimira Dukljanskog.  

PLAĆANJE STARIH RAČUNA

Plaća današnja Crna Gora i decenijsko ćutanje nekadašnje vlasti na bezočno prekrajanje crnogorske sakralne baštine. Plaća današnje crnogorsko društvo onu sramnu reviziju istorije i proglašavanje svecima Srpske pravoslavne crkve Mace Vukojičića i Obrada Šiljka, zločinaca koji su na rukama imali krv više desetina žena i đece.  

Kupovan je mir, za kratko vrijeme. Ali, svi se računi u istoriji moraju platiti.  

Onaj dječak što je nikšićkoj ulici mahao četničkom zastavom, ili oni polupijani momci što su sebe proglašavali četnicima-junacima možda nijesu u crnogorskim školama ni učili o četničkom koljaču Pavlu Đurišiću i njegovoj likvidaciji više od devet hiljada Muslimana u Foči. Možda su ih učili da je čiča Draža jedini pravi Srbin, a ne recimo revolucionar Koča Popović, španski borac i francuski đak...

TEŽAK POVRATAK

Neznanje je car zla svakojega. Zato se moramo vratiti istinitoj istoriji. Samo tako će većinska Crna Gora moći da se vrati vrijednostima antifašizma, a da ideje vjerske i nacionalne netolerancije postanu društvena margina.    

To će biti dug put na liječenju društva. Ali, kako ono kažu: i najduža putovanja počinju prvim korakom. Taj prvi korak bi morao da bude primarni zadatak crnogorskih građanskih partija.  

Ako zaista hoćemo da Crna Gora bude država vrijedna poštovanja.