Ima li uopšte riječi Božije pod svodovima Beogradske patrijaršije?

Ako mene pitate, manji je problem kad klirik Beogradske patrijaršije ne pomene no kad pomene Crnogorce. Jer kad se Crnogorci ne nađu na popisu slovenskih naroda - kao ovo sad kod Joanikija II - znate na čemu ste.

Beogradska patrijaršija jednostavno ne priznaje postojanje crnogorskog naroda ili makar nacije, i to nije problem te ustanove, no dijela Crnogoraca koji, iako nepriznati, rukoljube svojim negatorima. Velim, veći je problem kad pomenu Crnogorce jer za njih su oni: 1. kopilad; 2. volovi; 3. pečurke oboljele od brozomore i ustašluka koje treba podvrći intenzivnoj egzorcističkoj seansi preumljavanja.

Ali neću ovog puta o fašizmu Joanikija II. Em što se aksiomi ne dokazuju - a kad neko uzme kaluđersko ime fašističkog kolaboranta i na sva usta slavi fašističke zločince, sve vam se kazalo - em što u Ustavu Beogradske patrijaršije niđe ne stoji da klirik ne smije biti fašist. A što nije zabranjeno, evo kako vidimo, može biti i poželjno.

Zapravo mi je namjera da pohvalim Joanikija II. Naučio je, naime, da je prvo slovensko pismo glagoljica. Njegov je prethodnik, pak, iz sveg glasa naricao nad "Ćirilovim pismom" od 30 slova suprotstavljajući mu "čirgilicu" od 32, previđajući da je Ćirilovo pismo - a to je glagoljica - imalo, po svjedočenju njegova sljedbenika Crnorisca Hrabra - 38 grafema!

Ono na čemu se Joanikiju II zbilja mora čestitati je zapanjujuća vještina da na tako malo prostora izvali toliku količinu gluposti.Mediji su prenijeli svega 5-6 njegovih rečenica, ali je svaka od njih suvi biser na kojem bi mu pozavidio i legendarni Triger iz Mućki.

1. Joanikije II tvrdi da su od vremena Ćirila i Metodija "svi slovenski narodi - Srbi, Bugari, Rusi, Česi, Slovaci, Poljaci manje jer su bili pod većim uticajem Rima i latinskih propovjednika - čuli riječ Božiju" te da su Ćirilo i Metodije "priveli naše pretke u naručje Božije – u naručje Božije ljubavi".

Ovo bi trebalo da znači da Sloveni nijesu bili hrišćani prije Ćirila i Metodija te da je "riječ Božiju" moguće čuti samo na slovenskom jeziku!? Vidite, ti neki Poljaci bili pod uticajem Rima, a znamo, je li, da se u Rimu, ne čuje "riječ Božija". E sad ima jedan mali problem s ovi iskazom. A problem je što s aspekta hrišćanskog učenja on može biti shvaćen jedino kao jeres.

Pa krenimo redom i za svjedoka pozovimo prvo Crnorisca Hrabra, kaluđera koji je pripadao drugoj generaciji učenika Ćirila i Metodija, autora prve poznate filološke rasprave na slovenskome jeziku - "O pismenima".

Evo što veli Crnorizac Hrabar opisujući stanje prije Ćirila: "Pređe Sloveni ne imađahu knjiga, nego po crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pagani. Krstivši se, rimskim i grčkim pismenima mučahu se pisati slovensku riječ bez pravila..." Za razliku od Joanikija II neposredni svjedok misije Solunske braće eto veli da su Sloveni "riječ Božju" iliti hrišćanstvo ipak primili prije no su Ćirilo i Metodije sastavili "slovenska pismena".

A ko pročita učenu Crnoriščevu raspravu uvjeriće se da ona o Ćirilovoj misiji govori upravo dijametralno Joanikijevom tumačenju jer prikazuje i argumentuje Ćirilovu borbu da se i slovenski jezik - uz hebrejski, grčki i latinski - prizna kao bogoslužbeni. Za razliku od Joanikijeva jeretičkog stava koji slovenskom daje ekskluzivu kao jedinom na kojem se može čuti "riječ Božija", Ćirilo se zapravo borio za njegov bogoslužbeno ravnopravni status s drugim u to vrijeme prihvaćenim jezicima.

A kad bi Joanikije II svoju pastvu poslao na hodočašće u pośetu grobu Svetoga Ćirila, što mislite đe bi se morali zaputiti? Pa u mrski Rim, u kojem se Konstantin Filozof i zakaluđerio uzevši ime Ćirilo i u kojem je, po odluci ondašnjeg pape Hadrijana II, i sahranjen u Crkvi Sv. Klimenta.

Ćirilov životopisac, a riječ je o nekom od njegovih učenika, čak svjedoči o prvobitnoj papinoj namjeri da u znak poštovanja Ćirila sahrani u vlastitoj grobnici u Crkvi Sv. Petra. I sve to u onom Rimu do kojeg ne dopire "riječ Božija".

2. Evo što nam dalje mrsi jedan od četiri eparhijska administratora Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori: "I ovo što danas čitamo u crkvama, to je u suštini taj jezik stari – slovenski, koji uz malo nauke, razumiju svi slovenski narodi. To je nama zajednički korijen. Nažalost, dosta smo se otuđili i udaljili jedni od drugih iako imamo zajednički korijen i zajedničke učitelje, zajedničke istorijske i duhovne i kulturne početke i zajedničke svece."

Iz ovoga što Joanikije II beśedi o staroslovenskom jeziku dalo bi se zaključiti da je riječ o zajedničkom jeziku Slovena iz vremena prije no su se "otuđili i udaljili" jedni od drugih ali što da se radi kad to nije tako. Jeste staroslovenski prvi slovenski književni jezik, ali nije ono što bi Joanikije II htio, nekakav zajednički praslovesni jezik, nego jezički idiom makedonskih Slovena iz okoline Soluna, sredine u kojoj su ponikli "slovenski apostoli", etnički Grci Konstantin/Ćirilo i njegov brat Metodije. Možda ovo ipak i nije izraz Joanikijeva neznanja, no intimna posveta Makedoncima jer ne baš tako mlađani Jovan Mićović svojevremeno je svetu tajnu krštenja primio u tada nepriznatoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. A to što se u crkvama čita nije nikakav zajednički stari slovenski jezik, kako veli Joanikije II, niti pak staroslovenski, u što se može uvjeriti svaki koji će nasumično uporediti kako se čitaju molitve u raznim pomjesnim slovenskim crkvama.

Umjesto daljeg komentara, neka o Joanikijevu etnofiletizmu i jeretičkom jezičkom ekskluzivizmu nešto kaže i Sveti Ćirilo, riječima koje je zabilježio njegov hagiograf: "Ne pada li kiša od Boga na sve podjednako? Ili sunce ne sija takođe na sve? Zar ne udišemo vazduh svi jednako? Kako se, dakle, ne stidite da priznate samo tri jezika, a za sve druge narode i plemena hoćete da budu slijepi i gluhi? Kažite mi, da li Boga smatrate tako nemoćnim da to ne može dati, ili tako zavidljivim da to neće? Mi, pak, poznamo više naroda koji su vični knjizi i Bogu odaju slavu svaki na svome jeziku..."