Imao se rašta i roditi...

Otputovao je, neopozivo, na dan 17. kolovoza. Decentno. U devedeset četvrtoj godini...

Bio je hrabar, nadasve radišan, nezamislivo uporan i rijeko častan čovjek. „Antiki od soja“, govorila je moja dubrovačka baka kad bi se jadalajer se takvi više ne rađaju, naime ne u ovome našem svijetu. 

Ne znam zapravo tko je (od Perovića­­?) i zašto (možda kum?), toga 15. veljače godine 1932., novorođenome muškom djetetu u Perovićevih odlučio nadjenuti baš to njegovo sonorno ime, nesumnjivo profetsko: Sreten. 

Ime kojim se vlasnik, potom, umio nositi ne samo gordo, već i dosljedno. U dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti. Tako je otputovao – sretenovski dosljedan! Nomen est omen, govorili su stari Latini tvrdeći –s razlogom – da ime zapravo određuje i moderira karakter svoga nositelja. Njegov svjetogled. Mjesto pod suncem, koje su uvijek mora zaslužiti. Ali baš zaslužiti! 

Vjekoviti i vječiti Sretenov susjed iz XVI stoljeća, izvjesni Marino Darsa Raguseo, naime Marin Držić, nesumnjivo bi ustvrdio kako, Peroviću Sretenu, njegovo srećonosno izabrano ime nije (unaprijed) namijenio nitko od obitelji ili pak neki davnašnji i veseli kum. Već je posve bjelodano – naime, jasno kao dan – da mu je to ime unaprijed predodredila, odabrala, ta zato i nadjenula, sama Fortuna: paganska božica, njegova cjeloživotna družica, zaštitnica hrabrih, glasovita po mantri Audaces fortuna iuvat. Ili, u prijevodu: Sreća pomaže hrabrima. Samo hrabrima. 

Nije baš lako, pogotovo ne i jednostavno, trajno se nositi i boriti s hrabrošću. Poglavito vlastitom. I to permanentno, iz dana u dan, cijelog života. Pogotovo je nezahvalno iteško – ali baš teško! – svakodnevno se dokazivati iznova, na svakom koraku. 

Ne mogu to svi, dapače, mogu i umiju samo rijetki. Iznimno rijetki i dosljedni, gotovi da za vlastitu hrabrost plate svaku cijenu, uključujući najvišu. Što dobivaju za uzvrat? Slobodu misli i djela. Nije baš konjunkturno i ne nosi opipljive dividende, recimo one bankarske ili trezorske,ali je nesumnjivo opojno. Zanosno, čak!

Fortuna je, dakle, Sretenu podarila najveću moguću sreću: slobodu. Obećavši, posredno, kako će ga – eventualno, ponekad, možda... – zaštititi od nekih pakosti i nevolja, najvećma od ljudi nahvao, naime zlih i opakih ljudi, osobito od njihove glasovite „kompaktne većine“, gungule u kojoj su samo oni zaštićeni i sigurni. 

Je li Sreten računao, uopće/ikad, u plauzibilnu Fortuninu zaštitu, heredidarno naivan kao i svi pisci? Znam da nije, naime znam da je sasvim dobro znao što je pisanje a što takozvani stvarni život. Taj protiv kojega je trajno ratovao na jedini mogući način: pisanjem! 

Skupo je plaćao svoju spisateljsku slobodu, valjalo mu se stalno „zlu brjemenu akomodavat“, poput Držića. Uostalom, poput svakog rasnog i časnog pisca!

Pisao je Sreten mnogo, nezamislivo mnogo i permanetno, ekstenzivno, godinama i godinama, svakodnevno i u svim varijantama, modalitetitma, žanrovima, čak i jezicima, raznim... 

Ne vjerujem – a vrijedilo bi provjeriti – je li se bilo koji crnogorski pisac, dosad, vlastitom svojom „makulaturom“ barem dobližio, unekoliko,gotovo pa neizbrojivim Sretenovim autorskim stranicama, naslovima, žanrovima, modalitetima, prijevodima, recenzijama/kritikama (ne samo kazališnim, koje su naprosto antologijske!), o takozvanim „javnim“ i „društvenim“ angažmanima da i ne govorimo... 

Radio je Sreten i časno odradio doslovno sve, čak i više od svega, ma i stoput više, naime sve što nitko prije njega odradio nije. Pokretao je novine, redakcije, časopise, edicije, medije, institucije... Pa je, recimo, doslovno utemeljio, uglavio i osovio na noge lagane uglavnom sve one iznimno „komplicirane“ a neupitno kapitalne institucije kojima se oficijalno legitimiraju čak i najmanje države na svijetu. Čak i malešeni San Marino, recimo. 

Inicirao je Sreten i temeljito razvio crnogorski Leksikografski zavod (odstažirao je taj pipavi zanat kod Miroslava Krleže, još ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća!), pa crnogorski PEN centar,pa Maticu crnogorsku, pa Dukljansku akademiju, pa teatrografije svih kazališta (ne samo crnogorskih), pa bibliografije svih kulturnih rubrika u novinama (ne samo crnogorskim!), pa data-baze Fakultet za crnogorski jezik, pa... 

Nizati valja dugo i temeljito, nadasve precizno, najmanje par godina. Timski, s najboljim i najsavjesnijim istraživačima koji će nadasve odgovorno provjeriti (barem triput!), zatim i digitalizirati svaku činjenicu, rečenicu, komentar... A onda sastaviti tim koji će prionuti poslu i urediti/prirediti voluminozno, krajnje respektivno enciklopedijsko izdanje „Sretenijana“(dobro, može i „Perovićijana“... ). U velikom B-formatu i tvrdom kožnom povezu, sa zlatotiskom.

***

Što god da se u Crnoj Gori dotakne, ne samo sad i ne samo unaprijed, pogotovo unazad, sve je bilo i sve će još dugo biti trajno obilježeno njegovim, Sretenovim,insignijama. I, važnije, njegovim, Sretenovim, besmrtnim duhom. 

„Bio je sretan čovjek“,zapisao je Krleža u onoj svojoj oproštajnoj paskvili o Titu. Ne znam za Tita, ne vjerujem da je ikad bio sretan, ali sam posve sigurna da se Krležina davnašnjarečenica o sreći uistinu smije dopisati i ovom oproštajnom tekstuljku... posvećenom jednom od najčojstvenijih, ujedno i najautentičnijih pisaca našeg nejunačkog vremena.

(Autorka je teatrološkinja i književnica)