Jesmo li zaboravili što to bješe junaštvo, a što je čojstvo?

Danas je šest mjeseci, tačno 180 dana, od tragičnog 1. januara kada je na Cetinju, u naletu zločinca, ubijeno trinaest ljudi, među njima i dvoje đece, devetogodišnji Vukan i pet godina stariji brat Jovan.  

Danas je 34 mjeseca, tačno 1050 dana od onog prvog, užasnog cetinjskog masakra u Medovini, kada je u krvavom piru zlikovac pobio desetoro ljudi, među njima i dvojicu dječaka, dva brata, sedmogodišnjeg Marka i jedaneastogodišnjeg Mašana.  

I što je istina, što se zna nakon svega?  

ĆUTANJE VLASTI...

Samo – ko su žrtve i ko su monstruozne ubice. Ništa više. Istraga je okončana. Tužitelji su zatvorili spise. Policija više nema što da kaže porodicama ubijenih.  

Tadašnji čelnik Uprave policije Zoran Brđanin tvrdi da je sve uradio da se spozna istina. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić, Cetinjanin, nije ponudio ostavku, kao odgovoran čovjek. A premijer za vrijeme masakra u Medovini - Dritan Abazović - odbrecnuo se svima koji su tražili odgovornost.  

I ništa. Nije bilo ostavki. Ministre u Vladi nije bilo sramota. Poslanike u Skupštini nije bilo sramota. Odbornike u Prijestonici i predsjednika parlamenta Cetinja nije bilo sramota.  

Građanska Crna Gora je tada palila svijeće. Ali, većinska Crna Gora je ćutala.  

Je li ikoga iz te tihe većine bilo sramota vlastitog ćutanja?  

… I LAŽI VLASTI

I do kraja 2022. godine i kasnije tokom naredne dvije godine - kada se promijenila Abazovićeva i došla Spajićeva Vlada - niko od nadležnih, bilo ko iz vrha policije ili istrage, nije se udostojio da odgovori na nekoliko pitanja.  

Zašto je masovni ubica, čovjek sa istorijom nasilničkog ponašanja bio naoružan, iako je bio pravosnažno osuđen?  

Zašto je izostala reakcija policije kobnog 12. avgusta 2022. godine: zašto su lagali, zbog čega je bilo naređeno da - ne intervenišu?

Kako je nesrećni Miloš Martinović - kojem su ubijeni žena Nataša i sinovi Marko i Mašan – stigao iz Budve na Cetinje prije nego što je Posebna jedinica, stacionirana tog ljeta u Budvi, i pokušala da krene ka Prijestonici?  

Pitanja bez odgovora, užasno ćutanje vlasti.  

I ne, nije ih bilo sramota. Jesu li građani osjetili sram - ni to se ne zna.  

NOVE OBMANE  

Ali, zna se i znalo se da ko zaboravlja prošlost, osuđen je da je ponavlja.  

Dvije godine i po godine kasnije, za Novu godinu, novi masakr.  

I opet državno laganje. Prvi čovjek Uprave policije Lazar Šćepanović bezočno je ustvrdio da je policija efikasno djelovala i neutralisala ubicu iako je zločinac sebi prostrijelio srce. A prethodno je punih šest sati prolazio centrom Cetinja, pored crnogorske policije, kao da je nevidljivi čovjek.  

I ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović - u pauzi brige da mu se ne vidi odsjaj reflektora u naočarima - nije našao da je bilo što sporno u postupcima policije.  

Čak ni to što je i ovaj nepomenik-ubica prvog dana Nove godine, baš kao i onaj nepomenik-ubica iz Medovine 12. avgusta 2022. bio prestupnik i pravosnažno osuđen. I obojici policija nije oduzela oružja.  

Nije se ministar Šaranović udostojio da dođe na komemoroaciju na Cetinje. Baš kao i premijer Milojko Spajić. Baš kao i predsjednik Skupštine Andrija Mandić.  

I opet isto. Istraga je trajala i zavšena je nakon šest mjeseci. Tužilaštvo tvrdi da je zločinac djelovao sam. I neće da ispitaju ono što čitavo Cetinje zna: da su i onaj zločinac iz Medovine, kao i ovaj zlikovac iz januara, imali čvrste veze sa nekim fundamentalistima iz Crkve Srbije.  

I - nikom ništa. Ćute svi iz policije, istrage, vlade, ona ranija i ova sadašnje.  

Nije ih sramota.  

REPRESIJA UMJESTO HUMANOSTI

A je li Crnu Goru sramota odnosa prema porodicama žrtava?  

Jer, umjesto makar zrnca stida, vlast je posegnula za represijom. U nemogućnosti da saslušaju Cetinjanke i Cetinjane koji protestuju i traže odgovore svakog dana na Kruševom ždrijelu, vladajuća većina odlučila je da im zapuši usta.  

Da uvede nove odredbe u zakonu, pa da ih kazni novčano, da porodice stradalih ponizi zabranom okupljanja.  

Umjesto humanosti, represija; umjesto otkucaja srca, udarac žezlom kazne.  

I, ne - nije ih sramota.  

Nikoga!  

PREKINUTI SNOVI  

A da su ljudi iz vlasti neđe u dubini sebe našli zrno ljudskosti, mogli su mnogo toga naučiti o životu i smrti od ljudi sa Kruševog ždrijela.  

Mogli su čuti priču Vesne Pejović, majke ubijene kćerke Nataše Martinović i babe Marka i Mašana. Mogli su čuti o snovima dvojice cetinjskih dječaka koji su neizmjerno voljeli fudbal i sanjali da će jednog dana, kada budu poznati fudbaleri kao veliki Lionel Mesi, svoju babu Vesnu učiniti poznatom, kao što je to učinio slavni Argetinac sa svojom babom u autobigrafskoj knjizi.  

Ništa od toga, smrt je prekinula snove.  

I sada je baka Vesna svakog dana na Kruševom ždrijelu. Sa jednom, jedinom željom: da Markov i Mašanov zakon bude usvojen i da neka druga đeca ne dožive njihovu sudbinu. A da Marko i Mašan postanu poznati po tom zakonu, i tako uđu u besmrtnost.  

Je li ove ljude iz današnje vlasti sramota što ne čuju tu jednu, jedinu, želju žene koja je koliko juče izgubila sve, ali hoće da, koliko sjutra, spasi mnoge nevine.  

Je li vlast sramota? Je li opoziciju sramota što nije glasna?  

Je li većinsku Crnu Goru sramota - što je, izgleda, zaboravila što to bješe junaštvo, a što je čojstvo?