,,Julske vatre” u slavu antifašističke mladosti strijeljane na Lazinama

Posljednjih nekoliko dana svjedoci smo polaganja vijenaca povodom godišnjice strijeljanja na Lazinama, kao i protesta i polemika, uglavnom između političkih partija. Dok pratim ove događaje, prisjećam se kako je to izgledalo prije pedeset i više godina, te želim to da podijelim ovom prilikom.

U opštini Danilovgrad, odakle potičem, 22. i 23. jul obilježavani su kao ,,Dani mladih Crne Gore - Julske vatre”, kao dane obilježavanja dana kada su četnici na Lazinama kod Danilovgrada strijeljali 52 mlada skojevca. Opštinske vlasti formirale su odbor koji je brinuo da obilježavanje bude dostojanstveno i kulturno.

Jer je i događaj dramatičan i zaslužuje da se obilježava dostojanstveno. Povod za ovaj zločin, kojemu je prethodilo hapšenje i zatvaranje u "Musovači" 350 Bjelopavlića, sve antifašista i rodoljuba, bio je dolazak Pavla Đurišića u Kosovi Lug i dogovor sa četničkim komandantom Jakovom Jovovićem o formiranju "jednog najamničkog puka koji bi kalauzio Njemcima, što se moglo ostvariti samo terorom", pa su sa sobom doveli "veći broj jurišlija i četnika".

Tom naumu je narod, a naročito omladina, pružio otpor i - eto razloga za hapšenje i kažnjavanje smrću njih 52, na Lazinama. Zato smo brižljivo planirali obilježavanje tog događaja. Prvi predsjednik odbora bio je Mihailo-Bebo Brajović, član Predsjedništva Crne Gore, rodom iz neposredne blizine Lazina. Potpisnik ovih redova bio je predsjednik odbora od 1974. do 1980. godine.

Veliku stručnu i ljudsku podršku u osmišljavanju kvalitetnog programa pružali su Ratko Đurović, Bajo Šaranović, Veljko Radović, Petar Đuranović i Milorad Stojović. Njihovo stvaralaštvo ne treba posebno predstavljati – svojim radom i djelima nadmašili su granice ne samo Danilovgrada, već i Crne Gore. Zanimljivo je napomenuti da su svi oni potiču iz bliže okoline Lazina.

Program obilježavanja na Lazinama, po njihovom stavu, osmišljen je tako da izbjegne pristup s govorima i guslama, već je uključivao istaknute ličnosti iz svijeta glume i muzike. Iako ne mogu navesti sva imena, ne smijem zaobići poznate crnogorske umjetnike koji su tada stasavali: Vojo Brajović, Petar Božović, Tanja Bošković i Danilo Lazović. Uz njih su nastupali i renomirani glumci poput Miša Janketića, Petra Banićevića, Ljuba Tadića, Milana Srdoča i mnogih drugih, koji su osigurali visok umjetnički nivo programa. Posebno valja istaći učešće hora „Collegium Musicum“ pod dirigentskom palicom Darinke Matić Marović, uz nadzor i podršku Bora Tamindžića, što je dodatno doprinosilo visokom kvalitetu programa. Scenografiju je kreirao poznati crnogorski scenograf Bucko Radonjić...

Program je direktno prenosila Televizija Titograd za cijelo područje Jugoslavije. Iako je Televiziija u to vrijeme raspolagala samo jednim reportažnim kolima, prenos je svake godine bio tehnički i umjetnički besprijekoran. Nijedan učesnik programa nije tražio novčanu nadoknadu, osim eventualnih troškova za prevoz ili prenoćište.

Koristim priliku da istaknem da su porodice strijeljanih na Lazinama imale posebnu pažnju tokom obilježavanja. Bili su smješteni u prvim redovima tokom programa i posebno pozdravljani na manifestaciji.

Nakon toga, sjutradan, porodice žrtava, zajedno s predstavnicima boraca i odbora, polagali su vijence na spomenik koji je izradio akademski vajar Drago Đurović, takođe rodom iz okoline Lazina.

Zločin na Lazinama dodatno opterećuje činjenica da su zločinci poticali iz najbližeg okruženja žrtava, čak i rodbinski povezani s njima. Dok su ljudi poput onih koje sam ranije pomenuo – iz okoline Lazina – ostali upamćeni po svom stvaralaštvu i ljudskim kvalitetima, ovi zločinci ostaju zabilježeni kao primjeri ljudskog ništavila. Koliko je to bio užasan zločin, Njemci su tražili od četnika da to ne rade, da bi na kraju silom prekinuli. Postavlja se pitanje da to nijesu uradili da li bi iko od zatvorenih preživio.

Veoma je značajan zajednički stav pisca scenarija obilježavanja stradanja na Lazinama i odbora da se ne pominju imena zločinaca, kako bi se zaštitili njihovi potomci.

Često se pitam je li bilo ispravno što smo prećutkivali njihova imena.

Danas se čini da su oni duhovni uzori mnogim pojedincima i političkim partijama, posebno određenim sveštenicima crkve Srbije. Smatram da bi istoričari, na osnovu dosta materijala koji postoji, trebalo da se oglase

Događaj o kojem je riječ, gdje su na istom prostoru živjeli i žrtve i dželati, i rodoljubi i izdajnici, nije specifičnost samo Lazina već, u većoj ili manjoj mjeri cijele Crne Gore.

Zbog toga je ključno njegovati sjećanje na ove događaje i kroz napredak, obrazovanje i civilizacijske vrijednosti spriječiti mogućnost da se slično ponovi, naročito zbog danas povampirenih duhova prošlosti.