Kad negator države dobije državnu nagradu

Samo se jedno pitanje nameće: kako će Bećir Vuković, koji prezire sve crnogorsko, primiti najviše crnogorsko državno priznanje? 

Stvarno, hoće li ga plaketica u uglu dnevne sobe podsjećati na Milovana Đilasa i Komiternu; i hoće li, kada bude pisao neke nove “Nedospeve”, a ne “Nedospjeve”, misliti da su nestvarni, izmišljeni, svi ti velikani crnogorske umjetnosti, kulture, nauke, obrazovanja, sporta – koji su dobili Trinaestojulsku nagradu?   

A možda će se, češkajući bradu, zamisliti kako je i Trinaestojulska nagrada “istorijska ironija”, pa će mu biti ironično što ga ta crnogorska nagrada nekako prijeteći gleda iz ugla dnevne sobe, kao neko “nedonošče Komiterne”. Zaboga, hoće li mu biti nekako neprijatno što ga državna nagrada podsjeća na riječi kojima je vrijeđao zemlju u kojoj je rođen i ljude sa kojima, očigledno je, samo dijeli prostor?

Hoće li mu kroz glavu proći čitavo putovanje od lokalnog, ali ipak srpskog pisca, do predsjednika žirija za Trinaestojulsku nagradu. I dobitnika nagrade države koju ne priznaje i naroda koji je za njega “komunistička izmišljotina”. Da li će ga u tom trenutku malo zaboljeti što ga podozrivo gleda ona plaketica, baš kao da mu se podsmijeva i govori kako je proistekla iz antifašističkog Trinaestojulskog ustanka?  

Možda će mu onda na pamet pasti kako bi bilo dobro da je makar neku rusku nagradu dobio, jer on ima istorijske podatke da je ,,Crna Gora je bila 200 godina na budžetu Rusije. I tako opstala na kamenu”. Ili bi se zadovoljio nagradom iz entiteta Republika Srpska, jer mu je on nekako blizak i geografski i mentalno, skoro pa kao Srbija.  

Sigurno će Vukoviću misli o “srpskom svetu” za trenutak presjeći strah da iz one plaketice iz ugla ne izleti kakvo “izvorno crnogorsko ustaštvo”, ali da bude jasno, davno nam je svima objasnio, baš kao i sve ostalo, da se ono “nije se zametnulo na Cetinju, nego u Morači i Piperima”.  

Inače, godišnja Trinaestojulska nagrada dodjeljuje se državljaninu Crne Gore, grupi lica ili pravnom licu koje ima sjedište na teritoriji Crne Gore, za rezultate od izuzetnog značaja za Crnu Goru, ostvarene u godini koja prethodi dodjeli nagrade, u oblastima kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, sporta, prirodnih i društvenih nauka, privrede, ekologije, odnosno za djela ili ostvarenja u svim oblastima rada i stvaralaštva koja doprinose razvoju i afirmaciji Crne Gore.  

Možda je ovoj današnjoj Crnoj Gori ,,rezultat od izuzetnog značaja” - njeno svakodnevno sistematsko negiranje i vrijeđanje?! To bi objasnilo i činjenicu da najviša državna priznanja dobijaju oni koji bi voljeli da države Crne Gore nema.

Moguće da sve, ipak, treba primiti uz dozu ironije i sarkazma. Kao, recimo, ministarka kulture i medija Tamara Vujović, koja je, nakon obavijesti o laureatima, čestitala dobitnicima Trinaestojulske nagrade na ,,izuzetnom doprinosu crnogorskoj kulturi i umjetnosti”.  

Ili je ovo ipak crni humor ili ministarka nije pročitala Vukovićevu ocjenu o Crnoj Gori kao ,,potonjoj udovici Kominterne, koja je sljulja na Đilasovim vješalima.  

,,Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovali na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, prorokovao je Vuković 2021. godine budućnost Crne Gore. Četiri godine kasnije, prigrlio je nagradu države kojoj je već držao opijelo. Eh, principi su principi, ali novac je novac, makar bio i iz one Bećirove ,,ustaške Crne Gore”.