Kad žrtva postane dželat

Poezija je besmrtna. Ako je poezija. A poezija Česlava Miloša i Josifa Brodskog to, bez sumnje, jeste. Kad su 90-ih godina, dok je Bosna i Hercegovina gorjela u vatrama zločina, i plivala u krvi, koju su prolivali ratni zločinci i budući svetitelji Srpske crkve, Miloš i Brodski pisali o iskonskom zlu i onima koji ništa ne čine da zlo zauzdaju, činilo se da su to ipak samo pjesme za Bosnu, za Sarajevo. Brodski je tad zapisao:

„Dok žohara gnječite, pijuckate

viski, prepone svoje češkate,

dok ruka oko mašne se trudi,

ginu ljudi“.

Pisao je i tekstove o pokolju koji se događao u BiH. I drugi nobelovac, Česlav Miloš, pokušao je probuditi ravnodušnu Evropu i svijet. U pjesmi „Sarajevo“ Miloš piše: „Sada bi bila potrebna revolucija/ali hladni su oni koji nekoć bijahu vreli/Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Evropu, u koju je povjerovala/oni zijevaju“. U kontekstu literature, svaki pjesnik bi volio da njegova poezija nadživi i njega i ono o čemu pjeva. Ipak, u ovom slučaju, u ovim okolnostima, vjerujem da niti jedan od njih dvojice ne bi bio nesrećan da njihova poezija nije nadživjela bosanskohercegovačke traume. No, ona se i danas čita, nekim drugim glasom, na nekom drugom kontinentu. I svijet i Evropa zijevaju dok silovana zemlja zove u pomoć. I svijet i Evropa su ravnodušni dok ljudi ginu. Koga briga za Palestinu? Palestina nema minerale?

Dok Izrael sistematski ubija Palestinu, i u Iranu započinje novi krvavi pir, uz blagoslov pomahnitale Trampove Amerike, pjesme Brodskog i Miloša, napisane početkom 90-ih, žive svoj novi život. Poezija Mahmuda Derviša nikad nije oponašala stvarnost kao što to čini danas. Iako već odavno nema Mahmuda Derviša, iako je i u času kad je napisana i objavljena bila vjerodostojno svjedočanstvo zla. Čini se da cijeli svijet gori u plamenu ludila nekoliko monstruma, kojima je mjesto u tamnici. U sudnici za ratne zločine.

I danas, kao i onda, sijači smrti svoje ruke, krvave do ramena, i biografije osvjedočenih masovnih ubica, zatrpavaju gomilom laži. Da su bar malo vještiji, pa da varijacije na temu ne budu istovjetne, možda bi im neko i povjerovao. Kad su Bosnu razarale granate, snajperi, tenkovi, izgovor za ubistvo bio je isti. Terorizam. I beskompromisna borba protiv terorizma. Zapravo, terorizam je ono što nam decenijama prodaju kao rješenje za bezbrižnu budućnost. Terorizam je ono što se događalo u Bosni, ono što se događa u Palestini. I za se čiju se to budućnost bore? Đece ubijene u Sarajevu, u genocidu u Srebrenici, ili izgladnjele i žedne đece koja su u redu za hljeb raznesena granatom u Gazi? Više od 8000 Bošnjaka, samo u Srebrenici, umrlo je od metka i noža koji su bili vjesnici „bolje budućnosti“. 1601 dijete ubijeno u Sarajevu uskraćeno je za budućnost. 50 hiljada ubijenih Palestinaca ostalo je bez budućnosti. I onda, čiju to budućnost brane masovne ubice? U čije ime Izrael danas sije smrt? Kako se dogodilo da najveće žrtve nacizma u Drugom svjetskom ratu čine isto što i njihovi dželati? Jer upravo to čine, i ovo jeste rat. Treći svjetski rat. A ako naglas kažete da je izraelski režim zločinački, nema sumnje da će vas proglasiti za antisemitu. Ako naglas izgovorite istinu o ludilu Donalda Trampa, bićete proglašeni za mrzitelja Zapada. Ako je tako, onda sam i jedno i drugo. Ako je preporuka ćutanje na masakr nevinih civila, koji gladni i žedni, umiru u redu za hljeb i vodu, onda se moram oglušiti o preporuku i pogaziti bonton koji nalaže da nas se smrt drugih ne tiče.

U svom najnovijem istraživačkom uratku, J. J., prva propagandana olovka jednog režimskog glasila, u razgovoru s politički izabranim direktorom Agencije za nacionalnu bezbjednost, kao gorući problem i najveću opasnost po bezbjednost Crne Gore označava „islamističke usamljene vukove“. Jeste, zaista zvuči zastrašujuće. Islam, usamljenost, vukovi? Važno je da to nijesu Putinovi „Noćni vukovi“, militaristička bratstva bliska Srpskoj crkvi, neočetnički pokreti i kojekakvi miholjski zborovi. Ovo su valjda kulturno-umjetnička društva, koja ne zavređuju ni slovo u serioznim istraživačkim tekstovima novinarke koja je prije nekoliko godina građanske aktiviste proglasila zlim teroristima. Bez posljedica, bez odgovornosti.

Dok svijet gori, mi smo, i dalje zagledani u Ameriku. U Ameriku koja je upalila lomaču. U Evropu. Mi očekujemo spas od onih koji euforično plješću genocidu nad Palestincima? Nad razorenim domovima, školama i bolnicama u Gazi. Zar će nas takvi izbaviti iz blata klerikalizma i vladajućeg šovinizma? Takvi će osuditi Metodija koji slavi četničke koljače, a partizane naziva monstrumima? Joanikija i ostale političare u mantiji? Neće. To, ipak, moramo sami. Čak i po cijenu da nas J. J. nacrta na mapi BIRN-a. Čak i ako nam kažu da mrzimo Srbe, jer ne volimo Ratka Mladića.