Koje žene, koje godine, koji radio?

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,

Uvaženi Okrivljeni, 

Preskočiću planirano uvodno slovo jer je situacija krajnje dramatična. I delikatna. Bojim se da se desilo ono najgore. Puklo! Vi znate da sam ja ozbiljan novinar, istraživač takoreći, baratam samo provjerenim informacijama, iz pouzdanih izvora. I, kakva su nam saznanja? Podžapali se Docent i Generalni! Ma, je li to moguće!? Imamo i nekih pikanterija, ali ipak ne bih. Moramo da držimo neki nivo. Čuće se! 

Pratila sam jučerašnju sjednicu Savjeta i evo, odmah “ruke u tijesto”. I sad ću da se pohvalim da vidite kako sam bila vrijedna. 

Ispratila sam sve jučerašnje izvještaje, a onda sam, da bih svojim očima i ušima provjerila kako ste se našli tu đe ste, pogledala i višečasovne sjednice Administrativnog odbora iz 2021. godine, na kojima ste predstavljali (mislim i na ostale članove Savjeta) vizije razvoja RTCG. Ono, jeste da su vizije bile malo mutne, ali bilo je proljeće, a ono dozvoljava i malo lepršavosti i nejasnoća u verbalizaciji i pisanoj formi. Sve u svemu – oni nastupi su neprocjenjivi! Teško bih sebi oprostila da sam propustila to blago. 

Sve u svemu, da Vas obradujem - neumorno radim i istražujem, jer ne piše se knjiga sama. Je li tako? Uostalom, vidjećete. Prvi primjerak, sa sve posvetom, ide Vama. Dalje neću, da ne kvarim iznenađenje. Pomenuh li dokumentarac? Nema veze, čućete. 

A sad da se vratimo i pratimo radnju. Mjesto zbivanja - multimedijalna sala u zgradi RTCG, hepening – sjednica  Savjeta. Moram da primijetim da je događaj bio osmišljen  otprilike ovako – ajmo sad svi da skočimo na Marijanu Camović-Veličković. U skakanju su se vrlo istakli, pored Vas, i još neke Vaše kolege, pa nije u redu da to zanemarimo i ne posvetimo im dužnu pažnju. Brzo ću. 

Pošto je tok rasprave išao u pravcu - Mi svi, osim Marijane, mislimo da smo fenomenalni,  zaključci su usvajani taktikom kad ona (Marijana) progovori, ostatak Savjeta i naravno Generalni, aknu put nje u maniru “jedna glava, devet jezika”. 

Da konkretizujemo neke markantne iskaze našeg Nezakonitog oko kojih je bilo sporenja. Sa Marijanom. Koliko čujem, Bobi nije trepnuo kad je vrlo rezolutno saopštio da u “RTCG ne postoji nijedna osoba koja je neadekvatno raspoređena”. Dragi Borise, sve i da apstrahujemo tvoju gadljivost prema sudu i sudskim odlukama, kako tretiramo pravosnažne presude da si nekog nezakonito rasporedio na izvjesno radno mjesto? Kako pravdaš potpis na nalogu da RTCG isplati sudske troškovi i bože zdravlja, vrlo brzo, i razliku u plati? Šta predlažeš? Da ja u poneđeljak, čim svane, odem kod sudije i kažem poslao me Boris da Vam kažem da ta presuda ne važi? Oćemo li tako, ili imaš neku drugu ideju? Ovo su više neka retorička pitanja, pa mu Vi prenesite, jer Bobi sa mnom ne razgovara, od kako sam ga tužila za mobing. 

E, kad smo već kod mobinga, rekla bih da ste tu posebno osjetljivi. Toliko da i samo pominjanje te riječi izvlači iz vas svih neviđenu žestinu. Na sjednici Savjeta pomenuti su slučajevi tih nedoličnih radnji, a potenciran je primjer da je “desetak žena u izvjesnim godinama, sa televizije prebačeno u radio”. Bobi nikad čuo. Nema on pojma o tome. Koje žene, koje godine, koji radio? Opet mu neko podmetnuo da potpiše rješenja. Uvažene članice Savjeta zgrožene da neko (čitaj Marijana) može da iznosi takve “neistine”. Uostalom, zar nije potpuno logično da nekog ko čitavog života radi kao televizijski novinar, bez obrazloženja prebacite na radio? Vala tu nema ništa čudno. A, to što se poklopilo da su u pitanju novinarke u izvjesnim godinama, to je potpuno slučajno. Pa, je li? Ja Nezakonitom sve vjerujem. I baš me dirnulo kako u njegovu odbranu skaču koleginice iz Savjeta… Eto, tako dođosmo i do njih. 

Uvidom u pomenuti arhivski materijal,sa sjednice Administrativnog odbora iz 2021, priznajem da ne mogu čudu da se načudim zašto sam zapostavila uvažene članice Savjeta Milicu Špajak i Aminu Murić. Doduše, iščitala sam ja još ranije njihove biografije na sajtu RTCG. Ali, šta da Vam kažem. Mnogo su ekstenzivne, pa na kraju ne znate šta ste pročitali. To vam je, da plastično opišem, kao jelovnik u nekom boljem restoranu gdje na desetak strana objašnjavaju zašto vam na ogromnom tanjiru stoji samo zera nečeg sa nečim. Zalud vi čitate šta tu sve ima, kad na tanjiru ne vidite ništa od toga. Ako me razumijete šta hoću da kažem. 

E, sad. Uvažene gospođe Špajak i Murić, malo je reći da su briljirale prilikom predstavljanja svojih vizija razvoja RTCG, sada već davne 2021. 

Gospođa Špajak je, tada, istakla da je dio njene vizije “izgradnja kapaciteta novinara i menadžmenta”. Vjerovatno je to dug i iscrpljujući proces, pa treba sačekat red. Ja još čekam da mi uvažena gospođa Špajak poradi na “izgradnji kapaciteta”. Napomenućemo još jedan ingeniozan prijedlog uvažene članice Savjeta. Elem, predložila je, po njenim riječima, novi - dosad neviđen - pristup u medijima: da pripadnik manjinske zajednice u DIREKTNOM  razgovoru sa novinarom “ispriča priču”. Zanimljivo! Da, to je zaista koristan savjet, jer smo valjda dosad sagovornicima slali pitanja preko goluba pismonoše, pa onda čekali odgovore. Isto preko goluba. Nije bilo DIREKTNOG razgovora, zato program nije ništa valjao. Takva bila vremena. 

Gospođa Murić se, prilikom izlaganja svoje vizije, više fokusirala na prevazilaženje podjela i razlika. Pa je tako podijelila jedno prilično lično iskustvo. Naime, ispričala je da je u Podgoricu došla iz Rožaja i da je to promijenilo njen život jer je “upoznala nove kulture, a njeni prijatelji su upoznali njene kulture”. Ja sad ne znam kako to da razumijem. Da je Rožaje u Indiji, mnogo jada za takav kulturološki šok. 

Nego, uvaženoj gospođi Murić dugogodišnji direktor bio je Boris Raonić lično, a sad je ona na neki način njemu nadređena, što je samo po sebi neka vrsta traume. Treba imat razumijevanja. 

Nego, dobro smo mi svi u svijest. Da podastrem samo jedan vrlo slikovit primjer uređivačke politike, koji ulovih u letu. Riječ je o nekom kvizu, koje mnogo ne volim, ali mi pominanje Čakora automatski zakočilo prst na daljinskom. Razumijete, korijeni su korijeni. Elem, pitanje postavljeno takmičarima bilo je u kojoj zemlji se nalazi Čakor. Takmičarima je to nešto bilo poznato, ali nijesu bili sigurni, pa im je onda voditeljka pročitala “tačan” odgovor. A on glasi: Čakor je planina koja se graniči sa Srbijom!? Za Javni servis evropske Crne Gore Kosovo je Srbija! Zaboga, hoće li, ako ne planiraju da povuku priznanje Kosova, Nik Đeljošaj i Ervin Ibrahimović povući one razdragane čestitke Bobiju kad je postao Generalni? 

Znači, uređivačka politika je - provucimo sitne podlosti, ignorišimo realnost, pa možda prođe! 

Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim. 

Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa