„Novi svjetski poredak“ proteklih 35 godina se pred našim očima ruši - ovako moramo dalje

Autor: Gordon Brown, premijer Ujedinjenog Kraljevstva od 2007. do 2010. godine

Nakon sedmice koja je počela najgorom finansijskom nestabilnošću u novijoj istoriji, a završila se najozbiljnijom dosadašnjom eskalacijom sukoba između Kine i SAD-a, došlo je vrijeme da se razlikuju tektonske promjene od običnih potresa. Ako se ništa ne promijeni, postoji rizik da će se 2020-te pamtiti kao đavolja decenija ovog vijeka – termin koji su istoričari nekada koristili za tridesete godine prošlog vijeka. Ova decenija biće obilježena ne samo smrću sedam miliona ljudi od Covida-19 i rastućim globalnim siromaštvom i nejednakošću – već i raskomadanom Ukrajinom, spaljenom Gazom i malo prijavljivanim zločinima u Africi i Aziji, što sve zajedno svjedoči o nasilnom rušenju svjetskog poretka zasnovanog na pravilima i njegovoj zamjeni poretkom zasnovanim na sili.

Uistinu, pred našim očima, svaki stub starog poretka je pod napadom – ne samo slobodna trgovina, već i vladavina prava, primat koji smo dugo pridavali ljudskim pravima i demokratiji, pravu naroda na samoopredjeljenje i multilateralnoj saradnji među državama, uključujući humanitarnu i ekološku odgovornost koju smo nekada prihvatali kao građani svijeta.

Pomjeranja moći, naravno, predstavljaju osnovu istorije. U razmaku od dva vijeka, četiri svjetska poretka su se uzdigla i pala. Prva dva – ravnoteža snaga koja se pojavila nakon poraza Napoleona početkom 19. vijeka i sistem koji je proizašao iz Versajskog sporazuma poslije 1918. godine nakon što su se srušile četiri carske imperije – na kraju su dovela do klanica svjetskih ratova. Potom je uslijedila postratna arhitektura iz 1945. godine, predvođena SAD-om i Ujedinjenim nacijama; a nakon 1990. godine, raspadom Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, uspostavljeno je ono što je američki predsjednik Džordž H. V. Buš nazvao „novim svjetskim poretkom“.

Danas, kako se ekonomski balans moći pomjera ka istoku i novi merkantilizam uzima maha, ono što se nekad nazivao Vašingtonski konsenzus više nema podršku nigdje – ponajmanje u samom Vašingtonu. Globalizaciju sada milioni odbacuju kao „slobodu za sve“ koja nije bila pravedna prema svima. Nije više otvorena trgovina ta koja se slavi, već suprotno – ograničenja u trgovini – koja se sve više prikazuju kao put ka prosperitetu nacije.

Trampova taktička odluka bila je da iskoristi duboke promjene koje su već preoblikovale svjetsku geopolitiku: prije svega, ogroman jaz između koristi koje je globalizacija obećavala i onoga što je donijela u svakodnevni život ljudi, te je tako postao vodeći svjetski antiglobalista. Uvidio je takođe da može, oslanjajući se na uticaj društvenih mreža koje neprekidno dolaze do ljudi putem telefona, oživjeti „teoriju velikog čovjeka“ u istoriji – Putin, Si Đinping, Erdogan i Kim Džong Un pokazali su mu da populistički, ali autoritarni, lideri mogu da definišu dnevni red.

Ali Trampova potpuna nepredvidivost nagovještava još veće opasnosti u budućnosti. „Neka haos vlada i ne sputavaj haos“ izgleda da je moto, i iako možda postoji nada da bi se neka vrsta normalnog upravljanja mogla ponovo uspostaviti, to više ne može da bude racionalna osnova za planiranje budućnosti. Umjesto toga, s obzirom na to da i SAD i Kina preuzimaju rizike ubrzavanjem svog sukoba ka novim razinama, pitanje je da li idemo ka budućnosti „jedan svijet - dva sistema“, ili jednostavno ka haotičnom neredu koji je karakterisao istoriju većine prethodnih vjekova – i da li uopšte postoji šansa da se izgradi svjetski poredak koji može da bude stabilan i održiv.

Ono što je sada jasno jeste da se četvrti globalni poredak ne može obnoviti. Ne samo da živimo u protekcionističkijem dobu, već prelazimo iz unipolarnog svijeta, gdje su SAD bile jedina dominantna sila, u multipolarni svijet sa mnogo više centara odlučivanja. A kako smo ujedno i više povezani, to nas čini ranjivijima na krize – od pandemija i klimatskih vanrednih situacija do finansijskih udara. Još više jer države, kao što smo vidjeli ove sedmice, mogu u oružje pretvoriti tu međuzavisnost i uska grla koja ona stvara – radi sopstvene koristi. Ako želimo svjetski poredak zasnovan na vrijednostima, moraćemo da se dogovorimo o savremenoj globalnoj povelji za našu zajedničku budućnost – nečemu što bi se nadovezivalo na Atlantsku povelju iz 1941. i Povelju Ujedinjenih nacija iz 1945, ali prilagođeno potpuno drugačijem vijeku.

Kako je Vilijam Beveridž tada rekao: „Revolucionarni trenutak u svjetskoj istoriji je vrijeme za revolucije, ne za krpljenje“. U proteklih nekoliko dana, lideri Španije, Brazila i Južne Afrike – koji ove godine predsjedavaju trima velikim međunarodnim skupovima: Četvrtom međunarodnom konferencijom o finansiranju razvoja, 30. konferencijom UN-a o klimatskim promjenama i G20 – pozvali su na multilateralnu saradnju. „Kao kolektiv, sada se moramo ujediniti kako bismo sproveli međunarodno pravo“, napisali su premijer Malezije i predsjednici Kolumbije i Južne Afrike. „Izbor je jasan: ili djelujemo zajedno kako bismo sproveli međunarodno pravo, ili rizikujemo njegov kolaps“.

Sve zemlje koje vjeruju u međunarodnu saradnju trebalo bi da se obavežu da će kroz novi multilateralizam ova generacija donijeti globalna rješenja za neizbježno globalne probleme koji se ne mogu riješiti djelovanjem pojedinačnih država ili isključivo bilateralnim sporazumima. Zatim, kao temelj te budućnosti, ova koalicija voljnih trebalo bi odmah da počne praktičnu saradnju u hitnim pitanjima za koja ne postoje rješenja ograničena na nacionalne države – globalna bezbjednost, klima, zdravlje i humanitarne potrebe, kao i tok trgovine. Trebalo bi da rade na modernizaciji međunarodnih institucija koje se bave tim pitanjima.

Treće, trebali bismo pokušati izgraditi most prema skepticima poput Trampa, tako što ćemo se složiti s njim oko potrebe za reciprocitetom i pravednom podjelom tereta među državama; i, budući da živimo u svijetu zaduženom do grla, trebali bismo predložiti inovativne i pravične načine za prikupljanje sredstava potrebnih za sprovođenje tih obaveza u djelo. Suočavanjem s neuspjesima ere hiper-globalizacije, možemo svi težiti svijetu koji nije samo otvoren za trgovinu, već inkluzivan i za sve one koji su do sada bili zapostavljeni.

Prije dvjesta godina, u slično sudbonosnim vremenima, jedan britanski lider je „pozvao novi svijet u postajanju da ispravi ravnotežu starog“, a pouka istorije je da bilo koji novi poredak koji opstaje mora biti izgrađen na čvrstom temelju principa, a ne na pijesku pragmatizma i uskih tumačenja nacionalnih interesa.

U srcu Atlantske povelje, Ruzveltove deklaracije o međunarodnoj saradnji, nalazio se skup principa koji slave osnovne slobode – protiv upotrebe sile i protekcionizma, za pravo naroda na samoopredjeljenje i nacionalne društvene ugovore koji bi premostili jaz između bogatih i siromašnih. Iako Tramp danas ne zagovara nijedan od tih ciljeva, nije sve izgubljeno: prema Globalnoj koaliciji za američko liderstvo, 82% Amerikanaca protivi se izolacionizmu i vjeruje da su SAD jače kada su „angažovane u svijetu“. I dok SAD više ne mogu da diktiraju drugima u unipolarnom svijetu, mogu da predvode multipolarni svijet putem ubjeđivanja.

Nažalost, uprkos hrabrim naporima Keira Starmera, niko od nas ne može sada garantovati da Ukrajina – i njeni resursi – neće biti raskomadani, ohrabrujući autokrate širom svijeta. Ali možemo uspostaviti moralni kompas koji će nas voditi i bolje pripremiti za izazove koji slijede. I dalje postoji rizik da ćemo ponoviti pad u globalnu anarhiju iz tridesetih godina prošlog vijeka; ali zajedničkim djelovanjem država možemo stvoriti trenutak sličan četrdesetim godinama kada počinjemo sa herkulovskim zadatkom izgradnje petog svjetskog poretka u modernim vremenima.