Pravo lice nove Crne Gore

Kad pomislite da šefovi crnogorskog sektora bezbjednosti ne mogu niže da padnu, Šaranović, Šćepanović i ostala ekipa policijskih poglavnika i doglavnika sve demantuju i pokažu da mogu i gore i niže - ravno do dna.  

-Rasvijetljeno je. Znamo svi što se desilo, Uprava policije će zvanično da obavijesti javnost – tako je govorio ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović stojeći ispred uzbunjene mase, nakon objave o tući na Zabjelu i navodnom ,,napadu Turaka na podgoričke mladiće”.  

SERIJA ZVANIČNIH LAŽI

Ispostavilo se da je Šaranović lagao: ništa nije bilo rasvijetljeno, iako je policija pokušala da djeluje autoritativno. Pa je brže-bolje regionalni policijska uprava ,,Centar”, kojim komanduje Goran Jokić saopštila, samo koji sat nakon izjave Šaranovića, da su ,,privedena dva turska državljanina koja se dovode u vezu sa sinoćnjim ranjavanjem jednog lica upotrebom hladnog oružja – noža...“

I ovo je bila laž: uhapšeni su bili jedan turski i jedan azarbejdžanski državljanin. Iako je bilo lažno – ili možda baš zbog toga - policijsko saopštenje je odmah izazvalo efekat - na ulici. U stvari, targetiranje imigranata bilo je idealan okidač za antiturska, kesenofobna i fašistička okupljanja takozvanih narodnih patrola, navijačkih grupa širom Podgorice...  

I onda, nakon ovdašnje verzije ,,kristalne noći“ - kada je demolirano ili zapaljeno više lokala turskih državljana, kada je privođeno 45 turskih državljana, samo zato što su Turci - policija se ponovo oglasila.  

I opet zvanične laži. Ovoga puta ih je izgovorio Lazar Šćepanović. Koji je javnosti otkrio tobožnji novitet iz istrage – počinioci su trojica državljana Azerbejdžana i jedan državljanin Turske.    

Da bi sljedećeg dana, što se policije tiče, sve bilo završeno sa dvojicom uhapšenih: jedan državljanin Turske i jedan državljanin Azarbejdžana okrivljeni su - za pokušaj ubistva. I to nakon tobožnjeg uviđaja koji se sveo na – izjavu oštećenog, inače sina policajca, kojem, kako reče Šćepanović, treba vjerovati.  

I opet su se pokazale policijske neistine: u petak, sedmi dan od incidenta, dvojica osumnjičenih za pokušaj ubistva su oslobođena jer se pokazalo i dokazalo da nijesu ni bili na mjestu tuče, već - u svojim krevetima.  

Devet dana, bezbroj lažnih državnih vezija, postupanje policije mimo pravila službe, nezakonito i mimo zdravog razuma, potezi vlasti koji su podizali tenzije i podsticali  šovinizam. I – ništa! Nije bilo jedne riječi izvinjenja, jednog priznanja pogreški, makar jednog pozivanja na odgovornost.

Niko da se zacrveni.  

PRAVO LICE VLASTI

Ta jedna tuča, taj banalni incident pokazao je pravo lice crnogorske vlasti: ono bezobzirno, koje otkriva surovu istinu da Spajića i ekipu nije briga što su svojim pogrešnim potezima, nezakonitim odlukama, lažnim objavama – ili nečinjenjem - doveli Crnu Goru na prag vanrednog stanja.  

Samohvalisavo lice vlasti koja se ne libi da, radi sopstevnog ćara, objavljuje – kao što je Boris Bogdanović objavio dok su gorjeli turski lokali – sliku 45 postrojenih Turaka i Azarbejdžanaca, podigntih ruku i okrenutih licem ka zidu, kao da čekaju egzekuciju.  

Bahatost laži i zloupotreba državne sile kojom se – u stvari - ponižava država kojom ova vlast rukovodi, ali i kojom se vlast izruguje narodu kojim vladaju.  

Kako drugačije objasniti da je premijer Milojko Spajić iz dalekog Rijada potrčao da potpali vatre šovinizma, ksenofobije i fašizma i uvede vize za turske državljane. Iako se tada nije znalo, a i dan-danas se ne zna, je li ijedan Turčin uopšte bio akter tuče na Zabjelu.  

I ništa, Spajić, nakon svega, nema osjećaj krivice. Naprotiv: prostački se, posred parlamenta, sprdao da mora da ,,radi i nahrani narod”, koji je, valjda, nesposoban za život bez Milojkove milostive pomoći.  

POŠTENI ČETNICI I OSTALI...

A kako tek shvatiti ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića koji je – iako je znao da uvođenje viza primitivno zadovoljenje najnižih starasti ovdašnjih islamofoba – mirno ostao da se baškari u fotelji izvršne vlasti. Ne samo Ibrahimović, već i svi ministri iz manjinskih stranaka.  

Zaboga, da li se onaj Nikola Camaj, potpredsjednik Skupštine iz Albanskog foruma - onaj što ponosno veli da je bolje sa četnicima nego sa lopovima, kao da su četnici što kolju drugu vjeru pošteni ljudi – da li se taj Camaj makar malo lecnuo kada je vidio one u Podgorici, sa maskama i kapuljačama kako kliču ,,Ubij Turčina“. Ili mu je, možda, bilo svejedno - jer on nije ni Turčin ni musliman.

Ne, nikom ništa: stranke manje brojnih naroda ostaju u vlasti, po svaku cijenu. Po bilo koju cijenu. I kao da poručuju: čast je čast, ali vlast je, ipak, vlast.  

MUČNA CRNOGORSKA REALNOST  

I sve je to priča o današnjoj Crnoj Gori. Ne samo o vlasti, nego i o vladajućem duhu vremena, o narodu koji bira takvu vlast.

Naravno, sve one narodne patrole, ona naoko iznenadna antiturska orgijanja, islamofobična iživljavanja nijesu bila bez pripreme terena: počev od ovdašnjih političara kao što su Milan Knežević, Vladislav Dajković i slični, koji su palili mase strahom od najezde osmanlija na Crnu Goru, pa onda do policijsko-političkih poruka koje su slali Šaranović, Šćepanović, Bogdanović i ostali političari vladajuće većine, sve do uzdizanja neofašizma, kroz akciju veličanja četničkih koljača poput Pavla Đurišića koju su sprovodili mnogi – od sveštenika Crkve Srbije, političara iz vlasti Andrije Mandića do njihovih medija i botova...

Zlo sjeme je prolijalo i ta nova, mrzilačka Crna Gora svakako odgovara glavnom mentoru srpsko-ruskih partija u Crnoj Gori, Aleksandru Vučiću, onom što mu ćaciji kliču ,,Aco Srbine” i koji se tako, preko Crne Gore, svetio turskom predsjedniku Erdoganu za ulaganje u Kosovo i tamošnju državnu vojsku.

Ali, to je samo dio istine o današnjoj Crnoj Gori, o većinskoj Crnoj Gori koja je izrasla iz litijaške kontrarevolucije.  

Tek treba razumjeti – kako smo došli dovde, da osim neodgovorne vlasti i društvo postane – ne samo neodgovorno – već otupjleo na ljudsku patnju, na muke onih pored nas?  

Kakvo smo to društvo postali kada je moguće da stotine -  možda i hiljadu mladih ljudi - u nekoliko sati se organizuje i izađe na ulice Podgorice da širi šovinizam zbog jedne tuče na Zabjelu, a da mjesecima nesrećne porodice ubijenih u dva masakra na Cetinju čame na Kruševom ždrijelu, da ih se samo malobrojni posjete ili sjete, čak i iz njihog grada, Prijestonice Crne Gore?  

Ima li zrno ljudskosti u vrhu crnogorske vlasti kada ćuti, ne odgovara i nikoga ne poziva na odgovornost zbog brojnih propusta istrage zločina u Medovini prije tri godine i onom od januara ove godine na Cetinju? Koliko traje onih Spajićevih petnaest dana kada će ispuniti jedan, jedini zahtjev ljudi koji mjesecima protetsvuju na Kruševom ždrijelu?   

Kakvo smo to društvo postali u kojem suze nesrećne Vesne Pejović, majke Natašine i babe Marka i Mašana, dvije zaustavljene nevine mladosti, ne dodiruju bilo koga iz vlasti, malo koga iz opozicije i malo koga od običnih građana.  

Kažu da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima. Samo, i svaki narod bira onu vlast koju želi. Tražili su litijama da Crna Gora bude drugačija, postavgustovska Crna Gora i jeste drugačija: nikada ranije ova količina ksenofobije i fašizma nije bila tako jaka, skoro pa dominantna; društvo bez empatije, bez želje da brani vrijednosti slobode, antifašizma i građanskog društva. Je li to većinska Crna Gora ili Crna Gora koju vlast nameće? Svejedno je – to je današnja Crna Gora u kojoj običan građanin ostaje bez reakcije na muku drugih oko sebe.  

I onda, kada nam iy Brisela saopšte da je Crna Gora najviše napredovala na ulasku u Evropsku uniju, valja se zapitati – kakvi su zaboga ovi ostali, kad smo im mi predvodnica?