Da ostanemo u svijest, trenutno, to nam je najveći izazov!

Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta,

Uvaženi Okrivljeni, Oče Veseline,

Prije nekoliko dana, tačnije 6. avgusta, navršene su četiri duge godine od ustoličenja Borisa Bobija Raonića za prvog čovjeka nacionalne medijske kuće, zvane Javni servis. Taj, u novijoj crnogorskoj istoriji, preznačajan datum, obilježen je skromno. U krugu najbližih saradnika - prebliskih političara, “pojedinih religijskih velikodostojnika”, nekoliko kolega koji su došli dobrovoljno, desetinu nasilno dovedenih djelatnika, dvije tetke i jedne strine, koje su se tu zadesile jer su išle na pregled u Klinički.

Gospođica Špajak je, za tu priliku, napravila tortu, Narod je odabrao mjesto i autora za buduću Borisovu skulpturu u prirodnoj veličini, a Vi ste mu posvetili knjigu. Lazović i Drekalović slavljenika su častili parom, a “Happy anniversary” otpjevala je Amina. Pošto je ona, znate, završila engleski jezik I književnost.

Dakle, proslava skromna, ali se o svakom detalju vodilo računa.

Tako se priča, otkud znam. Nijesam bila pozvana. A rado bih se, da ga je bilo, pozivu odazvala. Makar da slavljeniku “izvučem uši”. Takav je vazda bio običaj, je li tako?!

Ali, sve to ostalo je u sjenci jednog velikog, prigodno sačinjenog intervjua sa slavljenikom, obnarodovanog na platformi poznatoj kao portal rtcg.

Svako ko je pročitao, a vidjećemo vjerovatno vrlo brzo rezultate istraživanja o enormnoj čitanosti intervjua, morao je suzu pustit ili makar osjetiti neki bol u predjelu ožičice.

Zašto to kažem? Nije to bio klasičan intervju, već više ispovjest o jednom stradalničkom putu punom odricanja, patnji, žrtvovanja… U maniru “slovenske antiteze”, stilske figure koja se uglavnom koristi u narodnim lirsko-epskim pjesmama, autor intervjua uvodi nas u lik i djelo nezakonitog Borisa.

Čitajući uvod, mi ne znamo odmah da li je Boris il je snijeg il su labudovi, jali grmi, jal’ se zemlja trese? Ono što možemo da pročitamo, a nemamo ideju na osnovu čega je izveden takav zaključak je da je “Boris Raonić preuzeo jednu od najosjetljivijih funkcija u zemlji, u instituciji čiji je javni ugled bio godinama narušen”. Dakle, ugled instituciji vraćamo tako što ćemo drsko I bezobzirno, uprkos Sudu i zakonu, uzurpirati funkciju?! Bravo za kolegu! Tako je! Dosta je više licemjernog afirmisanja poštovanja Suda i zakona! Treba raskinuti, jednom za svagda, sa avetima prošlosti i konačno reći – Ja, ovaj Sud ne smatram kompetentnim! I tačka! Pa, je li tako?!

Doduše, jeste to jednom davno rekao Josip Broz Tito, ali radi stilskog efekta, pravimo se da to ne znamo.

Elem, u nastavku uvodnog dijela autor nam predočava da je Nezakoniti Boris diplomirani pravnik iz Podgorice, bivši novinar i dugogodišnji istaknuti aktivista nevladinog sektora. Ajde?! Što bi rekao Bili Piton.

Tu samo fali jedan detalj - “student velikomučenik” Boris diplomu Pravnog fakulteta dobio je tek 2018, poslije četvrt vijeka studiranja?! Pa, je li moguće da su ga profesori baš tako unaviđeli?

Bivši novinar. Aha. Da malo to prepravim kolegi i dodam jedno smatranje – Tu je pukla pogibija crnogorskom novinarstvu. Od te “novinarske karijere” ostalo je upamćeno jedino da je bio prvi gost. Kod jednog novinara, na jednoj televiziji. Što dragi Boris vrlo često i rado pominje.

Dugogodišnji istaknuti aktivista. Naravno, kako drugačije. Toliko je bio aktivan da je na Ljetnjem univerzitetu demokratije u Strazburu, 2010, pod naslovom Kriza vođstva, sam sebe predstavio kao DEGREE IN LAW, DIPLOME EN DROIT. Punih osam godina prije nego je stvarno diplomirao?!

E, jada crnog.

E, sad dolazi moj omiljeni dio. Kaže autor intervjua: “Raonić je obećao pristup da bude menadžer u pravom smislu, a ne mikromenadžer i urednik. Dio javnosti dočekao ga je kao dah promjene, a dio na nož”.

Ovom “dahu promjene” rado bih dodala dva slova i odmah bi bili načisto o kome i čemu se radi, ali ne mogu. Ipak sam ja, znate, jedna dama.

Elem, ovaj “dah promjene”, bez pardona, kaže : “RTCG je tada bio slika svega što je crnogorsko društvo godinama trpjelo - neodgovornost, odsustvo dugoročnog planiranja, niska profesionalna očekivanja i sistem koji je često služio interesima pojedinaca, a ne javnosti. Danas, nakon četiri godine, možemo govoriti o drugačijem Javnom servisu u kojem postoji red, profesionalna odgovornost i jasna vizija. RTCG više nije mjesto improvizacije, već ozbiljna institucija čiji svaki korak ide u javnom interesu”.

E, pa kad se poslije ovog nijesam šlogirala, neću nikad.

Pošto mi namjera nije da se ovim sočinenijem bavim u cjelosti, nego samo u pojedinostima, brzo završavam. Nemam ni ja sve vrijeme ovog svijeta. Elem, nakon jedne ponjave od pitanja u stilu “Da li je moguće da neko misli da vi nijeste idealan Generalni”, do odgovora “Nikad nije bilo, ali mi zvuči dobro”, dođosmo do posljednjeg poglavlja.

A u posljednjem poglavlju - Antologija. Biser. Ma, nemam riječi.

Pita autor intervjua narečenog Borisa: “U javnosti je već dugo prisutna, naglašavana teza, takođe prvostepenom presudom Osnovnog suda u Podgorici presuđena, da ste na čelo RTCG-a došli nezakonito. Da li ste Vi, kako tvrde, nezakoniti generalni direktor ili su presude, kako tvrdite, rezultat pogrešnih tumačenja?”

Može li preko ovog? E, ne stvarno. Kako ja ovo kontam kolega je pitanje smišljao u nekoj vrlo ekstremnoj životnoj situaciji. Recimo – visio je sa prozora na šestom spratu, a Boris ga je držao za palac od noge? Jedino pod tim uslovom mogu da shvatim da je nekom mogao da padne na pamet ovakav izmišljaj od pitanja.

Šta je na ovo odgovorio naš “dah promjene” takozvani Boris?

“Prije svega moram reći da je napravljen vrlo uporan i vrlo glasan narativ o nezakonitosti mog imenovanja”.

Šta reći, a kosu ne počupati?

I, za kraj, pita autor intervjua: Šta ostaje kao najveći izazov za budućnost?

Dragi kolega, to ću ja da ti odgovorim. Da ostanemo u svijest, trenutno, to nam je najveći izazov!

Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje, blagodarim.

Tanja Šuković, djelatnica Javnog servisa