Situaciona vlast

Vrlo je nezahvalno pisati, odmah nakon što se zločin desio, o tragediji koja je po drugi put zadesila meni omiljeni grad. Potrebno je biti vrlo oprezan u donošenju zaključaka i imati na umu da su osjećanja svih nas na granici nepodnošljivosti, pomiješani sa ogromnom tugom i bijesom da se to ponavlja drugi put, a da je izostala bilo koja aktivnost koju bi, na bazi već preživljenog iskustva, svako iole organizovano društvo preduzelo, kako bi se nešto slično preduprijedilo. Posebno je nezahvalno prema bližnjima žrtava ogriješiti se na bilo koji način.

No, pored sve opreznosti, obaveza svih nas je da tražimo odgovore na mnoga pitanja koja se sama nameću. Kao neko ko često boravi na Cetinju u sopstvenom stanu i koristi to vrijeme boravka uglavnom u šetnjama po gradu za koji sam emotivno vezan, ono što odmah pada u oči je potpuna nevidljivost policije na ulicama Cetinja. Izvinjavam se: osim ispred Cetinjskog manastira, koji se, izgleda, čuva danonoćno.

U prvi mah, neko bi pomislio – eto demokratske države u kojoj je policija nevidljiva. Ali, nije tako i nije to razlog što je u crnogorskoj Prijestonici policija nevidljiva: i nakon tragedije u Medovini ,,postavgustovska vlast“ nije povećala broj policajaca na Cetinju! Skoro da više ima potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ljudi u obezbjeđenju, nego što je policajaca u Centru bezbjednosti Cetinje?!

I zato, s obzirom na to da do centra grada prolazim kroz Islandsku ulicu, koja vodi do policijske stanice, svaki dan viđam sveštenike SPC koji idu na neku njihovu ekonomiju, dok policijske atomobile viđam vrlo rijetko, jer cetinsjka policija raspolaže samo sa dva koja su u upotrebi?!

Država koja više brine o crkvi tuđe države nego o sopstvenim organima reda -  teško da može sebe proglašavati da je na evropskom putu. 

VIDOVITOST

Ogradiću se ukoliko su moje informacije netačne, ali je do mene prije par godina došla informacija da su se dislocirali svi policajci koji vode porijeklo sa Cetinja i okoline, a da su njihova mjesta zauzeli policajci iz sjevernijih krajeva, navodno zbog bliskih veza policijaca sa građanima na cetinjskoj bazi. A zna se da Cetinjani imaju skoro plebiscitaran emotivan odnos prema svojoj otadžbini. Ako je to tačno, onda to govori o nerazumijevanju koliko je važno da policija ima odnos povjerenja sa građanima i koliko je važno da poznaje infrastrukturu i građane Cetinja. 

Nadam se da će policijski izvještaji razjasniti nedoumicu - kako tri sata nije bilo moguće identifikovati kretanje automobila, čija marka i registarski broj je morao biti poznat policiji, po ulicama Cetinja, kao da se radi o gradu veličine, makar Podgorice? 

Pogotovu, što ne bi trebalo da bude veliki problem blokirati Cetinje po sredini grada da ne može prelaziti sa jedne strane na drugu. Nedoumicu izaziva i to što je na konferenciji za medije rečeno da su ubistva izvršena u 30 minuta, pa nije jasno kako je uspio za to vrijeme obići sve lokacije koje policija navodi, opisujući njegovo kretanje, ili što se dešavalo ta dva i po sata vožnje zločinca ulicama Cetinja? 

Nekako mi je teško prihvatiti hvalospjeve ministra unutrašnjih poslova Šaranovića ako se uzme u obzir samo to, da čak izuzmemo kretanje ubice bez automobila narednih tri sata. Takođe, volio bih da mi ministar objasni odakle mu saznanje da se zločinac ubio, jer je bio u bezizlaznoj situaciji zbog pritiska policije?! Vidovitost?

Vjerovatno jeste istina da Crna Gora, s obzirom na stepen agresivnosti i svih vrsta suprotstavljenosti u društvu, u čemu najveći uticaj ima vlast svojim populističkim izazivanjem podjela i klasične diskreditacije pojedinih političkih, nacionalnih i ideoloških grupacija, kuburi sa dovoljnim brojem policajaca. 

Ali i to pada na dušu vlasti potonjih četiri godine, jer česte promjene na čelu MUP-a i policije, partijska kadrovska politika, omalovažavanje profesionalaca i davanje prednosti partijskim poslušnicima, oćeralo je stotine policajaca iz policije. I to onih iskusnih, u uniformi, spremnih i obučenih za akciju. 

Ideja da se raspiše konkurs i primi 1.500 ili 2.000 policajaca je nebulozna, jer nije jasno - koga će to da prime i na osnovu kojih kriterijuma?

U normalnim zemljama policajci prolaze stručne procjene i vrlo zahtjevne obuke, i fizičke i psihološke, prije nego se pošalju na ulicu. Kad bih bio sarkastičan, pitao bih da neće obući uniforme oni tobož nenaoružani ljudi iz Cetinjskog manastira, koji nikada nijesu bili predmet policijske istrage, Miholjski zbor ili slične polumilitarne organizacije? 

Čini se kao da se đeca igraju, umjesto kauboja i indijanaca, države i izigravaju autoritete u poslovima kojima se nikada nijesu bavili. Da stvari budu još gore, mnogima koji odlučuju o sudbini zemlje i njenih građana to su prvi poslovi kojima se bave, ne računajući politički angažman. 

POSRNULA DRŽAVA

Iako većina Cetinjana uveliko govori o karakteru zločinca, vjerovatnim razlozima masovnog zločina, iz nekih razloga država izbjegava da obavijesti javnost o tome, jer nije za vjerovati da policija samim ulaskom u zločinčevu kuću nije mogla utvrditi neke očigledne činjenice. 

One koji seire po društvenim mrežama, iskazujući mržnju prema Cetinjanima i Cetinju, govoreći da su masovni zločini na Cetinju posljedica nedostatka vjere, pri tom misle na SPC, moram ih razočarati da im se istina neće sviđeti. Odnosno, očekuje se odgovor da se kaže ko mu je bio „psihoterapeut“, pošto se tvrdi da je bio psihički bolestan? 

Ali da ja ne prejudiciram, sačekaću da to potvrde zvanični organi, jer se nadam da ne vjeruju da je to moguće sakriti. Istina, Cetinje je većinski nacionalno crnogorski grad, što se mnogima ne sviđa, što može izazvati frustracije. Odnos vlasti prema Cetinju iz tih razloga proizvodi mnoge pretpostavke među Cetinjanima da su zbog toga žrtve. 

Kad je u pitanju nedostatak policajaca, najmanje poželjno što se traži od premijera je, dok se opravdava nedostatkom policijskog kadra, da objavi koliko policajaca učestvuje u obezbjeđenju državnih činovnika i ko se sve obezbjeđuje? Posebno je zanimljivo ko sve umišlja da je ugrožen i da je bitan bilo kome da bi bio predmet zaštite. 

Kao što rekoh, mnogo je pitanja koja traže odgovor. Recimo, ko je dao oružje zločincu nakon što mu je oduzeto nelegalno oružje, da li je njegova sestra žrtva prijave za nelegalno oružje i, ako je to tačno, ko mu je dojavio da ga je prijavila? U kakvoj je to bezbjednosnoj situaciji Crna Gora kada beogradska štampa bezmalo dva sata ima tačne podatke o broju žrtava prije crnogorskih medija?! Da li je istina da je potonja žrtva zločinčeva sestra? 

Ovo potonje, jer vlast pokušava da ovaj stravičan zločin prikaže kao situacioni, odnosno, da je zločin izvršen u afektu, iako se zločinac kretao više puta, makar po policijskim izvještajima, duž ulica Cetinja i vrlo planirano birao žrtve. 

Ako je nešto situaciono u ovoj stravičnoj realnosti, to je crnogorska vlast. Jer samo u afektu biračkog tijela ovakva nesposobna bulumenta, mnogi sa prvim stvarnim zapošljenjem u životu, mogla je da se dokopa vlasti i da nju manipulativnim sredstvima održava. 

Svojim neznanjem, amaterizmom, zlim namjerama, populizmom doveli su crnogorsko društvo do nivoa u kojem bijes i jed se gomila do opasnih razmjera, do stanja u kojem nasilje predstavlja najčešći odgovor. Prosto je degutantno sa kojom strvinarskom bahatošću su se ostvrvili na mjesta koja im ni po čemu ne pripadaju, koji svoj opstanak ne baziraju na boljitku države, već na propagandnom obračunu sa političkim protivnicima, učeći od svog glavnog mentora iz Beograda, da je najvažnija stvar dehumanizovati i ocrniti političke protivnike. 

Dodatno gorivo mržnji i podjelama dodaje Joanikije Mićović i organizacija na čijem je čelu, potpomugnata centralom iz Beograda, najavama kojima podiže temperaturu i kojima obećava kršenje i crnogorskih i civilizacijskih zakona. Kao da ne zna što znači zaštićeno kulturno dobro i kako se skrnavi i krši zakon, koji predviđa čak i dugogodišnje robijanje. 

Ali, oni se ponašaju kao vlasnici države Crne Gore i kao nedodirljivi, pa njihova zvonjava dok su građani Cetinja palili svijeće kod Lovćenske vile samo iritira zdravi razum. Da ne ponavljam još jedno zašto!

Slika Alekse Bečića kojom on serijski izražava formalno saučešće žrtvama bezumlja na Cetinju i odsjaj u naočarima ministra unutrašnjih poslova, dok se od njega očekuje da građane obavijesti o najvećem zločinu koji se desio u Crnoj Gori, i njegova „umirujuća“ izjava da se vratimo „normalnom životu“, nakon pokolja koji je izvršen, uključujući dvoje đece, najbolje govore o tim farsičnim likovima, beskrupuloznim, bezosjećajnim, koji se samo sebi dive i jedino ih okupira sopstveni, ničim zasluženi, uspjeh i imidž pred medijima. 

Nažalost, to je i slika posrnule Crne Gore dok njeni građani spavaju mrtvim snom.