Smrt knjige

Crnom Gorom, njenom istorijom, kulturom kao i aktuelnim političkim događajima se aktivno bavim već od svojih studentskih dana, gotovo tri decenije. Za izvjesnog Bećira Vukovića, jednog od tri dobitnika ovogodišnje Trinaestojulske nagrade, prvi put sam čuo kad su prije nekoliko dana zvanično objavljena imena dobitnika nagrade koja je sve do ovogodišnje sramne i provokativne blamaže važila za najvažniju crnogorsku državnu nagradu. Osim samog imena, iz medija sam saznao da je pomenuti gospodin navodno pisac i sudeći prema njegovim medijskim izjavama koje su odmah isplivale, sasvim sigurno velikosrpski nacionalista, obožavalac kolaboracionističkog četničkog pokreta iz vremena Drugog svjetskog rata, odnosno čovjek koji javno negira postojanje crnogorske nacije i omalovažava crnogorski narod. Naravno, u današnjoj Crnoj Gori, u kojoj se Crnogorci, ironijom sudbine pripadnici najbrojnijeg naroda, već nekoliko godina zvanično svakodnevno diskriminišu, javno vrijeđaju i tretiraju kao građani drugog reda od strane vlasti kojom dominiraju velikosrpski nacionalisti i klerofašisti, anonimusi sličnog ideološkog profila najbolji su kandidati za državne i administrativne funkcije, za neograničen prostor u medijima i za novčane nagrade.

Prije nekoliko dana, u crnogorskim i regionalnim medijima proširila se skandalozna informacija da knjiga s naslovom Kuće beskućnika za koju je Bećir Vuković zvanično nagrađen, u stvari ne postoji, odnosno nikad nije izašla iz štampe. Njen primjerak ne posjeduje ni jedna biblioteka u Crnoj Gori niti u susjednoj Srbiji gdje je navodno izašla, niti se može naći u bilo kojoj biblioteci ili knjižari na svijetu. Nažalost, kao čovjeka koji godinama svakodnevno prati sve što se u Crnoj Gori i širom regionu dešava, ni ova činjenica me nije iznenadila. Da bi u današnjoj Crnoj Gori dobio visoko državno priznanje, posebno u slučaju da nagrada donosi i značajnu finansijsku dobit, „pisac“ uopšte ne mora objaviti knjigu, vjerovatno čak može i biti nepismen – dovoljna kvalifikacija je javno ispoljavanje mržnje prema vlastitoj državi, agresivno vrijeđanje i negiranje svega crnogorskog, uz istorijski revizionizam i žestoki pravoslavni klerikalizam, odnosno omalovažavanje antifašističke tradicije. Drugim riječima, potpuni marginalci, ludaci i apsolutni mediokriteti vještački se uveličavaju i proglašavaju genijalcima samo zbog bliskosti trenutno vladajućoj ideologiji i sadašnjem političkom režimu, koji je vazalski ovisan od sve više poljuljanog i sve više agresivnog Vučićevog režima u Beogradu. Botovi i jadnici koji aplaudiraju svim koracima četničkog vojvode Andrije Mandića, trenutnog predsjednika crnogorske skupštine i, sviđalo nam se ili ne, danas realno najmoćnijeg političara u Crnoj Gori, u komentarima na internetu ponavljaju potrošenu litijašku ideju da su ranijih godina Srbi u Crnoj Gori bili ugroženi i diskriminisani. Zato je navodno sada došlo vrijeme da Trinaestojulsku nagradu konačno dobije i neki dokazani Srbin. Bez obzira na to da li je njegov rad vrijedan, odnosno, da li uopšte iza njega stoji neki rad. Kao što smo vidjeli, nagrada se može dobiti i za knjigu koje nema, i sljedeće godine, ako trenutna vlast uspije odbraniti svoje položaje, možda ćemo dočekati i nagradu za film koji nije snimljen, naravno pod uslovom da će „reditelj“ biti uzoran vjernik SPC i javni negator svega što nosi crnogorski predznak.

U Pragu već preko sto godina postoji čuvena Slovenska biblioteka (Slovanská knihovna), jedna od najbolje i najsistematičnije snabdijevenih svjetskih biblioteka sa fokusom na književnu produkciju slovenskih naroda i zemalja, uključujući i zemlje bivše Jugoslavije poput Crne Gore. Uostalom, brojni crnogorski intelektualci tokom svojih posjeta Pragu redovno obilaze i ovu čuvenu biblioteku, koja odavno usko sarađuje i sa Crnogorskom nacionalnom bibliotekom, kao i s velikim brojem drugih biblioteka u regionu. Onog dana kad je bila zakazana svečana ceremonija dodjele ovogodišnje Trinaestojulske nagrade (doduše samo sa dva široj javnosti ne baš poznata dobitnika, zato što je treći, svjetski poznati umjetnik Miloš Karadaglić, „s obzirom na okolnosti“ odbio da primi nagradu), zavirio sam u elektronski katalog Slovenske biblioteke.

U katalogu Slovenske biblioteke, osoba po imenu Bećir Vuković ne postoji. Ova uvažena institucija u svojim fondovima ne evidentira ni jednu njegovu knjigu. Prema katalogu Nacionalne biblioteke Češke republike (Slovenska biblioteka sačinjava njen autonomni dio), jedan primjerak jedne njegove knjige je ipak nekako zaljutao do Praga. Radi se o knjizi s naslovom Administracija straha (70 strana, ISBN 9788652301874). Iz kataloga saznajemo da je ovo književno djelo izašlo u Beogradu 2016. godine (znači, one godine kada su u Crnoj Gori ruske i srpske službe neuspješno pokušavale izazvati nasillni prevrat da bi onemogućili njeno planirano učlanjenje u NATO, što znači da je rukopis vjerovatno nastajao odprilike u ono doba kada je vojvoda Andrija Mandić sa svojom četničkom družinom u parku ispred skupštine usred Podgorice pekao prase na ražnju). Gore navedena knjiga Bećira Vukovića nije dostupna u Klementinumu, glavnoj baroknoj zgradi nacionalne biblioteke, nego se mora nekoliko dana unaprijed naručiti iz centralnog skladišta na periferiji Praga. To je klasična sudbina knjiga za koje čitaoci ne iskazuju baš pretjerano interesovanje.

Iz znatiželje, nekoliko sati prije skandaloznog uručivanja Trinaestojulske nagrade dvojici preostalih dobitnika, u vrijeme kad su već mediji objelodanili činjenicu da nagrada nije uručena u skladu sa zakonskom procedurom, koja je čak višestruko prekršena, i kad se već znalo da Vukovićeva knjiga za koju će „autor“ biti nagrađen jednostavno ne postoji, pregledao sam još malo detaljnije elektronski katalog praške Slovenske biblioteke. Radi upoređenja, ukucao sam imena nekoliko dobitnika Trinaestojulske nagrade iz prethodnih dvadeset godina, iz relevantnih oblasti gdje se književni ili naučni rad ispoljava prije svega objavljivanjem knjiga.

U katalogu Slovenske biblioteke u Pragu, najzastupljeniji dobitnik Trinaestojulske nagrade u 21. vijeku je Adnan Čirgić sa ukupno 34 naslova. Sljede Živko Andrijašević (25 naslova), Radoslav Rotković (22), Andrej Nikolaidis (19), Mladen Lompar (17), Gojko Čelebić (17), Šerbo Rastoder (16), Milorad Popović (14), Božidar Šekularac (14), Pavle Goranović (10), Zuvdija Hodžić (10) i Aleksandar Čilikov (8). I konačno, 8. juna 2025, u redove više navedenih crnogorskih intelektualaca, književnika i naučnika, predsjednik skupštine Andrija Mandić je na osnovu sporne i provokativne odluke ubacio „beskućnika“ Bećira Vukovića (nula). Čuveni svjetski teoretičari književnosti su posebno 70-ih i 80-ih godina 20. vijeka često ponavljali mantru o navodnoj „smrti autora“. Crnogorska nadrealna stvarnost 20-ih godina 21. vijeka u praksi je pokazala da sve može biti naopako: autor je živ, zdrav i nagrađivan, dok književno djelo više nije potrebno. Ceremonija dodjele Trinaestojulske nagrade pod nadzorom vojvode Mandića u stvari je predstavljala unikatnu svećanost kojom je zvanično proslavljena i novčano nagrađena – „smrt knjige“!

Detalje građanskog protesta protiv kontroverznog dodjelivanja Trinaestojulske nagrade ispred vile Gorica u Podgorici detaljno sam pratio uživo, zahvaljujući internetu i prisutnim prijateljima. Policija je zloupotrijebila silu protiv mirnih demonstranata, uključujući biber-sprej (kojim su prema videosnimci upravljali vrlo neprofesionalno i nevješto). Nekoliko hrabrih ljudi koji su došli da bi se čuo glas razuma i pravde bilo je u protestima povrijeđeno, neki od njih su morali potražiti medicinsku pomoć. Među povrijeđenima je bio moj dragi prijatelj i kolega Aleksandar Radoman, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Onaj isti Aleksandar Radoman koji u katalogu Slovenske biblioteke u Pragu ima 19 naslova, uz dodatnih 5 naslova u katalogu Nacionalne biblioteke Češke…