Treći jun - od slobode do sumraka suverenosti

Ponos, olakšanje, sloboda, vizija, katarza – utkali su se u biće svakog Crnogorca i Crnogorke tog 3. juna 2006. kad je Skupština, nakon referenduma 21. maja, formalno proglasila nezavisnost od državne zajednice sa Srbijom. Više puta od tad uvjerili smo se da ima dana u kojima vrijeme stane, ljudi udahnu duboko i čekaju presudnu riječ.

Takvi dani u Crnoj Gori, nažalost, nijesu uvijek svijetli kao što je bila majska zora 21. kad su mnogi izgovorili sudbonosno „da“ i 3. jun prije 19 godina – kad je napokon i formalno proglašen rezultat izborene i dugo iščekivane pravde o obnavljanju crnogorske nezavisnosti.

Nasuprot toga je, osam decenija unazad, onaj suštinski drugačiji. Tako ni Podgorička skupština 1918. nije bila obična politička sjednica - nego presudna kulminacija vojnih pritisaka i velikodržavnih pretenzija kojima, na nešto perfidniji način, i danas svjedočimo.

Crnom Gorom se tada nijesu orile pjesme, dika, smijeh i slavlje – nad njom su se nadvili poraz, ćutnja i strepnja onih koji su bili svjesni da je počinjena istorijska nepravda. Iako su se 2006. obistinila nadanja da će svanuti jutro koje će đeca u Crnoj Gori dočekati pod svojom zastavom i da će se ispraviti greška istorije – i to ne bajonetom - nego dostojanstvom, te da će biti vraćeno ono što im je 1918. oduzeto - 3. jun u 2025. godini više sliči upravo toj sramnoj mrlji u crnogorskoj istoriji - Podgoričkoj skupštini.

Tako je i juče vrijeme stalo, ljudi su udahnuli duboko i čekali presudnu riječ. Presudila je aktuelna, gladna, parlamentarna većina, predvođena vladajućim Pokretom Evropa sad, i ponovo ponizila Crnu Goru. Kako usvajanjem korupcionaškog Sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – direktne prijetnje interesima države i građana, i evropskoj budućnosti - tako i odbranom lika i djela čelnika Skupštine, proruskog i prosrpskog igrača - Andrije Mandića.

Za većinu u crnogorskom parlamentu ovog 3. juna nije, kao ni inače, bilo sporno to što prvi čovjek zakonodavnog doma ne priznaje nezavisnost države, istovremeno prezirući Ustav pod kojim je dao zakletvu, njenu slobodu, građanski i sekularni karakter, jezik, himnu, simbole i slobodarsku istoriju. Nije im sporno ni što njegov bratanić (Danilo Mandić), bezbjednosno interesantno lice, komotno vozi službena kola Skupštine – iako u njoj formalno nije zapošljen – već je dio stričevog privatnog obezbjeđenja(?!), pa može njima da se doveze đe mu je volja - a onda i puca na sugrađane. Doduše u noge – pa se, po tumačenju Višeg nam državnog tužilaštva, ne može teretiti za pokušaj ubistva.

Dok su građani uzdisali duboko, većina u parlamentu je digla glas protiv razrješenja otjelotvorenja velikosrpske politike, zloupotrebe službenog položaja, za njegovu podršku Miloradu Dodiku i slugovanje Aleksandru Vučiću - pa su, odmah zatim, isto toliko glasno usvojili Zakon koji građanima ove države, bez ikakvih demokratskih procedura, tendera, rasprave, kompromisa, oduzima đedovinu i predaje je u ruke Ujedinjenih Arapskih Emirata na maltene vijek.

Džaba su predstavnici civilnog sektora proveli sate na skupštinskim odborima podrobno objašnjavajući poslanicima većine zašto je ovaj sporazum sporan – iz ekološkog, pravnog, demokratskog, bezbjednosnog... Svakog mogućeg ugla. Džaba protesti i preklinjanje. Džaba ukazivanja da se ovim Sporazumom suspenduje Zakon o javnim nabavkama, da nije u skladu sa Ustavom, zakonima, da izgradnja stanova ne može biti državni interes – a kamoli i obezbjeđenje infrastrukture investitoru o našem trošku. Džaba i kritike Evropske unije, Agencije za zaštitu konkurencije, stručnjaka...

Crna Gora je ponovo ponižena i prodata.

Gledajući ka parlamentu, čiji je logo, uzgred, od nedavno zgrada Zetske banovine - iz perioda kad je Crna Gora izgubila ime, državno dostojanstvo i dio svoje teritorije, odzvanjaju mi riječi jedne meni drage, bliske i nezaboravljene žene: „Vječno će se Crna Gora boriti za svoju slobodu“.

Koliko god bile teške, ipak daju nadu – jer iako je pravda spora i nekad nemilosrdna - dostižna je dok se za nju ima ko boriti.

A Crnogorci su pokazivali da pamte svoju prošlost. Samo oni koji to znaju, mogu vječno da bore pravdu i svoju slobodu. Pa će nam, nekad, ponovo svanuti onaj dostojni 3. jun.