Velika

Piše: Tanja Šuković

Da pišem o strašnom zločinu u potčakorskom selu Velika imam 27.648 razloga. Zašto baš ta brojka, objasniću na kraju. 

Da pišem o tom 28. Julu 1944. godine imam porodičnu i ljudsku obavezu. Kao potomak onih koji su iskusili veličku tragediju imam obavezu prema žrtvama, precima, pokojnim roditeljima i vrijednostima koje su baštinili. 

Upravo zbog tih vrijednosti, osjećam odgovornost da se oglasim i pobunim zbog manipulacija, politikanstva  i zloupotrebe žrtava. 

Čuli smo juče, izjave ovdašnjih zvaničnika, da je u Velici bilo “plansko i sistematsko ubijanje ljudi samo zato što su pripadnici jedne vjere i nacije.” Čuli smo, takođe,  I poruku predsjednika Parlamenta: “Danas odajemo poštovanje sjenima Svetih novomučenika veličkih i gornjepolimskih. Ovaj dan, 28. Jul, treba da bude dan kada ćemo biti ujedinjeni u našim dušama i srcima.”

Kako?! Evo, pitam uvaženu gospodu, kako? Šta vi konkretno radite na tom planu?

Ponovo ubijate nevine žrtve, jer vam je jedini cilj da ih nacionalno preimenujete? Abolirate četnike i naciste i svu krivicu za ovaj strašan zločin pripisujete “vjekovnoj netrpeljivosti muslimanskog i pravoslavnog življa”? Prisustvujete opijelima koja drže sveštenici Crkve  koja veliča zločince - saradnike i ideološke blizance, onih koji su  poubijali civile u Velici? Proglašavate velikomučenicima zvjerski pobijene starce, žene i djecu, pa ih onda stavljate u isti red sa ubicama i zločincima? 

Svi znamo zašto  je Crkva prigrabila ulogu “glavne institucije” zadužene za obilježavanje godišnjice zločina u Velici? Odgovor je dao lično Joanikije, prilikom obilježavanja sedamdesete godišnjice pokolja: “U pojedinim spiskovima veličkih i polimskih žrtava fašističko-balističko-vulnetarskog terora njihov nacionalni identitet definisan je odrednicom Crnogorac-Crnogorka, što ne može biti prihvatljivo jer je crnogorska nacionalnost uspostavljena odlukom komunističkih vlasti tek po završetku rata, a do tada svi pravoslavni u Crnoj Gori, pa i u dolini Lima, u zvaničnim knjigama upisivani su kao Srbi i nikome to nije smetalo. Ukoliko se oni koji su rođeni i postradali kao pravoslavni Srbi naknadno drugačije imenuju u nacionalnom smislu, to predstavlja grubu povredu identiteta, a u ovom slučaju – još jedno ogrešenje prema nevinim žrtvama.”

Pa, evo, detalj sa jučerašnje liturgije koju su služili mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije i pakračko-slavonski Jovan. Nakon službe veličkim žrtvama “odslužen je pomen vojnicima iz bitaka na Košarama, u kojima je život dalo 108 srpskih junaka”. Tako prenosi zvaničan sajt eparhije budimljansko – nikšićke. Dodajemo i završnu riječ koju je izgovorio Metodije. “Cijeli srpski narod se kreće u tom prstenu sve od Dalmacije i Slavonije i Srbije i Vojvodine i Kosova i Crne Gore i Hercegovine u istom krugu, sve su to naše zemljegdje tu vjekovima živimo, Bogu se molimo, stradamo, rađamo se i umiremo za Krst časni i slobodu zlatnu.”

Treba li tako da se ujedinimo, u duši i u srcu? 

Odmah da vam kažem, na mene ne računajte!

I vidite, kad budete poradili oko ovog što ste namjerili – rehabilitacije četničkog pokreta, šta ćete sa pripadnicima Princ Eugen divizije? Ako se budete ugledali na praksu iz Srbije, kao što mi se čini da oćete, moraćete da obezbijedite novac da i njih obeštetite. Ne vjerujem da nijeste to znali. U Srbiji je već rehabilitovano 300 pripadnika zloglasne SS divizije, one iste čiji su pripadnici i saradnici zvjerski ubijali po Velici.

Zato, da vas zamolim, poštedite nas objašnjavanja o “dobroj, a neshvaćenoj duši” četnika i ostalih kvislinških bubašvaba.

Gospodo draga, moji su izginuli tokom ratova, ali su i pobijedili “45. Pobijedili su jer su branili svoju zemlju, svoje  kuće i svoja ognjišta. Pobijedili su jer su znali da se bore protiv zla i domaćih sljedbenika fašističke pošasti. Upravo i protiv onih koje vi  danas hoćete silu na sramotu da uvedete u red pravednika. 

Pošto, evo svjedočimo, kako svakog 28. Jula, ruku pod ruku, sa Crkvom, izmišljate i izvrćete činjenice o Velici i veličkoj tragediji, ponoviću, iz ranijih tekstova,  faktografiju koju bi morali znati. 

- Uoči rata u 320 domova, u Velici, živjelo je oko 1350 mještana, uglavnom iz bratstava Petrovići, Živaljevići, Kneževići, Tomovići, Jokići, Gojkovići, Vučetići, Simonovići, Ognjanovići, Paunovići, Bjelanovići, Jankovići, Radevići, Mikići, Boškovići, Brkovići. U selu nije bilo  četničkih i drugih fašističkih organizacija. Iz Velike, u partizanima, bilo je čak 270 boraca. 

 -Tokom Drugog svjetskog rata Velika je bila partizansko uporište na sjeveroistoku Crne Gore. Upravo zbog toga, 28. Jula 1944. godine, pripadnici SS divizije “Princ Eugen”, brdske SS divizije “Skenderbeg”, brojnih jedinica muslimanske fašističke milicije, albanske kvislinške vojske i uz sasluživanje četnika iz Crne Gore i Sandžaka, izveli su posebno pripremanu operaciju. U roku od samo dva sata zvjerski su pobili skoro 500 nevinih civila! Zbog saradnje s partizanima zbrisane su čitave porodice. Ubijeni su i zvjerski mučeni djeca, žene i starci. 

-Nacisti su pedantno bilježili sve. I svoje zločine i svoje saradnike. 

-U Velici je bila škola, bilo je učitelja i popova, ali nikad, do 1916. nije bilo crkve! Okupator je, za potrebe obilježavanja početka školske godine, sklepao improvizovanu bogomolju.

- Evo i slikovit citat iz jednog pisanog svjedočenja. “Veličani su učitelje posebno cijenili kao najviše školski obrazovane ljude. Nasuprot tome, popa su smatrali kao nužno zlo: od njegove brade, nerazumljivog pojanja i zapisivanja ko se kada rodio, vjenčao ili umro, nikakve koristi, a svi ga plaćaju. Ako im se nije svidio kao čovjek, onda su mu prišivali nadimak koji ga je bolje opisivao i karakterisao nego ma šta drugo. Ponajčešći nadimci su bili pop Nevolja, pop Nesreća i slično. Rat je i njih prorijedio i rasturio.”

Ja mislim da je pametnom i dobronamjernom ovo dovoljno!

I za kraj. Moja majka preživjela je velički masakr. Ali ne i petoro ostalih članova porodice. Pomenula sam brojku 27 648. Upravo toliko dana i noći, od tog nesrećnog 28. Jula 1944. dok nije zauvijek sklopila oči, moju majku proganjale su slike kojima je svjedočila kao šestogodišnja djevojčica. 

Sad znate zašto imam obavezu da o ovom pišem!