Život u okupiranoj Srbiji – Po danu je sve kao normalno, ali kad padne mrak…

“Po danu sve izgleda kao da je stanje normalno: ljudi idu na posao, ulice su pune, na Štrandu se sunčaju pored Dunava, klinci se brčkaju u plićaku… Ali, kad padne noć, sve liči na ratno stanje… Izbjegavam da izlazim noću iz stana”.

Ovako nam je stanje u Srbiji opisao prijatelj, “obični građanin”, koji rijetko učestvuje u protestima jer je preokupiran poslom i porodicom, kada smo ga “izdaleka”, s mora, upitali šta će nas dočekati u Novom Sadu kada se vratimo sa godišnjeg odmora. Njegovo djetinjstvo obilježilo je iskustvo opsade Sarajeva. Što znači da njegovu intuiciju nikako ne treba zanemariti.

I zaista, Novi Sad i još nekoliko gradova u Vojvodini su nekoliko dana a naročito noći izgledali kao ratna zona, nakon što su režimski batinaši, zaštićeni policijom, na demonstrante ispaljivali vatromete, rakete, gađali ih zaleđenim flašama, francuskim ključevima i ko zna čime sve ne, a policija dosoljavala suzavcima. Potom su građani u osvetničkom bijesu palili prostorije SNS-a i razbijali prozore na prostorijama drugih režimskih stranaka, uključujući i paljenje zastave Šešeljeve Srpske radikalne stranke. I sve to dok je sezona godišnjih odmora još uvijek bila u punom jeku. Pa se opravdano postavlja pitanje šta li nas sve čeka od septembra mjeseca? I da li se to rat zaista vratio kući?

Situacija se u međuvremenu “smirila” ali je napetost i te kako prisutna. Isto veče kada smo se vratili s mora, otišao sam u prodavnicu da napunimo prazan frižider. Gurajući kolica po “Merkatoru”, prišao mi je jedan ovdašnji bivši košarkaš, rmpalija viši od 210cm i – ni pet ni šest – oslovio me sa “ološu”. Zadržao sam prisebnost i ušao u pokušaj dijaloga sa tom osobom. Kaže on meni: “Ja sam Srbin i pravoslavac”, kažem ja njemu: “Ja sam ’mješanac’ i Jugosloven”. I tako, riječ po riječ, veli on na kraju: “Ako sam pogriješio – izvini”. U redu, rekoh. Još me jednom tokom kupovine sustigao da provjeri “neke moje izjave”. Kojih se, nema sumnje, izvan bilo kakvog konteksta nagledao na trovačnici zvanoj “Informer”.

Scena druga, neki četvrti dan nakon povratka sa odmora: sjedim s prijateljima u jednom kafiću u kojem se okuplja normalna raja. Dok ćaskamo, dobijam prijateljsku poruku da su se u blizini tog mjesta okupili “lokalni gilipteri”, koji bi fizički da mi naude, samo čekaju da izađem. Šaljemo “izvidnicu”, vraća se, kaže nema nikoga, sem ako se nisu negdje dobro sakrili. Izlazimo, niko nas ne napada, sjedamo u taksi i idemo na večeru sa prijateljima.

Razgovaramo da li neko stvarno želi da nas fizički napadne ili je riječ o pokušaju da nam “uđu u mozak”, da ne izlazimo iz stana i da poludimo od paranoje. Koleginica priča kako su nju i muža pratili kolima po gradu, kada su svojim automobilom krenuli u nabavku, isto neposredno nakon povratka sa godišnjeg odmora. Pratili su ih poput manijaka, kao u lošem holivudskom filmu, sa jasnom namjerom da primijete da su praćeni. Opet ista stvar, opet pokušaj ulaženja u mozak ili razbuktavanja paranoje? Ali, naša lica su poznata, odavno smo stavljeni na “potjernicu”, postali smo “popularni”. Oprez je, dakle, nužan. Jer hrabrost i ludost nisu sinonimi.

Jedan od prijatelja koji drži neki restoran priča svoja iskustva sa BIA, koja prema njemu ima zahtjeve da im omogući da prisluškuju osobe koje su za njih “bezbjednosno interesantne”. On im ne želi izaći u susret. Kaže, “ne znam kako bih sebe pogledao u ogledalu”. Svjestan je da će ga to vjerovatno koštati, na ovaj ili na onaj način. Priča nam i o tome kako su neke grupe navijača Vojvodine, oni koji nisu ucijenjeni i nisu narko dileri, odbili da uzmu motke i mlate sugrađane. Pa su ih poslije “za kaznu” hapsili pod optužbama da su učestvovali u demoliranju prostorija SNS-a, iako nisu ni bili tamo. Jer u Srbiji danas sve funkcioniše po logici ucjene: ako nisi njihov, onda si meta – bilo da si ugostitelj, navijač, novinar ili student.

Razmjenjujemo iskustva preko čega je najsigurnije komunicirati a da te ne prisluškuju. Slušam sve te naše priče i kažem naglas: “Ljudi, mi razgovaramo kao da živimo u nekakvoj državi kojom vlada vojna hunta…”

Potom vidim, čuveni reditelj Goran Marković na Fejsbuku napisao da su režimski tabloidi objavili i fotografiju i video snimak njega i njegovih prijatelja kako sjede u jednoj kafani u Trstu. Veli Marković da je to objavljeno u režimskim medijima pola sata nakon što su sjeli i naručili kafu. Veli i da je siguran da ih BIA prati pa čak i u Trstu. Poručuje da se ne plaši: “Dakle, pod nadzorom smo, nema sumnje. Ali još značajniji utisak, poslije ove, mora se reći prilično providne i glupe akcije Službe, leži u činjenici da uspaničeni režim pokušava da na sve načine podgrije razne lažne teorije zavere, da više ne zna šta bi izmislio pa širi ovakve besmislice, udarajući sve vrijeme glavom o zid. To je u svemu ovome ohrabrujuće. Dolazi im kraj i oni se ponašaju kao miševi uhvaćeni u mišolovku koji trče u krug sve sporije i sporije, predosjećajući svoj neminovni kraj.”

Slična stvar se desila i meni, dok sam sa porodicom ljetovao u Puli: objavljena je moja fotografija sa plaže uz neki uobičajeno glup naslov da u Srbiji dižem bunu, a da se istovremeno sunčam, a gdje bi drugo nego – u izdajničkoj i neprijateljskoj Hrvatskoj. Navodno, to je tabloidima poslao “čitalac”. Ako je stvarno tako, ako to recimo stvarno nije bila BIA i ja nisam bio “pod nadzorom”, razmišljam o profilu osobe koja je to uradila. Došao je ili došla iz Srbije, sjedi na plaži u Puli, ugleda nekog Dinka, fotografiše ga i to pošalje režimskim medijima. Kakva li je tek to kaša od mozga. I koji je to stepen abnormalnosti.

A ukoliko si normalna osoba, u Srbiji je “normalno” da ti ime stoji na tabloidnoj naslovnici uz riječi „izdajnik“, „strani plaćenik“, „vođa protesta“, “blokader”, “ustaša”… “Normalno” je i da grafiti sa tvojim imenom i prijetnjom smrću osvanu na fasadi tvoje zgrade, da ih prva vidi tvoja maloljetna kćerka, a da niko od komšija ne siđe dole da ti pomogne da prekrečiš to zlo. Srećom, došli su brojni drugi prijatelji, dok su komšije valjda čučale iza spuštenih roletni.

Ukoliko si normalna osoba u Srbiji i želiš pravdu, “normalno” je da, kada izlaziš napolje, mijenjaš putanju da bi izbjegao rutinu, nosiš sprej za samoodbranu u torbici, držiš telefon u ruci, koji ti povremeno zvoni i prijete ti jer su tvoj broj objavili u režimskim medijima ili u kanalizaciji društvenih mreža. To je posljedica planskog pokušaja zločinačkog režima da se građaninu ili građanki uvuče u kosti osjećaj da je okružen, praćen, neslobodan, i kad ništa od toga ne vidi golim okom.

U Srbiji je “normalno” da normalne osobe budu na meti sistematskog progona koji organizuje država. “Normalno” je da policijske uniforme oblače “ugledni kriminalci” i da potom zvjerski prebijaju građane, uključujući i djecu. “Normalno” je da visoki policijski oficiri zatvaraju građane i građanke u garažu zgrade Vlade Srbije a da potom djevojkama prijete silovanjem i batinama. U Srbiji je “normalno” da novinari sa demonstracija izvještavaju sa šljemovima na glavama, jer su prije toga i oni bili žrtve režimskih falangi, koje s naročitim užitkom tuku baš nezavisne novinare. Glava je sada zaštićena, ali kolege razmatraju i mogućnost nabavke nečega poput pancira, što bi ih zaštitilo i od udaraca po drugim osjetljivim dijelovima tijela, ali i od potencijalne pucnjave. Koja se, doduše, već dogodila, kada je navodni pripadnik specijalaca iz “Kobri” pucao u zrak kako bi rastjerao bijesne demonstrante u Novom Sadu, dok su se njegove kolege specijalci štitili stolicama od razjarene mase. Što je potom postalo internetski “mim”. 

Sve to zajedno bjelodano pokazuje da nasilje nije nikakav incident, nego sistem vladanja: režim se održava batinama, prijetnjama i fabrikovanim neprijateljima. Uostalom, na vlasti su isti oni koji su bili arhitekte masovnih zločina u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu. Zato je jedan dan u životu studenta/aktiviste/građanina/novinara… u Srbiji zapravo borba da ostaneš normalan u nenormalnom društvu. Snaga da vjeruješ da i ovdje može postojati pravda. U tome i te kako pomažu međusobna solidarnost, zagrljaj i osmijeh. I svijest da bi poraz značio i smrt ovoga društva. Kao što reče jedan aktivista: “Jer ako oni vladaju strahom, mi ćemo opstati smijehom, solidarnošću i otporom”.

Ili, što bi studenti rekli: “Pametniji ne popušta, pametniji se organizuje!”