Marković: Najveći gubitak je kada prestanemo da pamtimo ljude koji su gradili našu kulturu

Dokumentarni film „Svega će biti – maestro Radovan Papović“, posvećen životu, stvaralaštvu i ljudskom tragu jedne od najznačajnijih ličnosti crnogorske i jugoslovenske muzičke scene, nedavno je reditelju Čedomiru Markoviću donio Gran pri „Desimir Stanojević“ za najbolju režiju na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma „City Fest“ u Niškoj Banji. Film će 27. avgusta zatvoriti dokumentarni program Filmskog festivala u Herceg Novom – gradu u kojem je Papović rođen i iz kojeg je krenuo njegov životni i umjetnički put.

Priča o maestru Radovanu Papoviću, međutim, u Markovićevom filmu nije samo biografija velikog dirigenta, profesora i umjetnika. Ona je priča o čovjeku iza titula, o generacijama koje je oblikovao, ali i o jednom vremenu u kojem su znanje, profesor, mentor i umjetnost imali drugačiju društvenu težinu.

Istovremeno, „Svega će biti“ otvara pitanje koje nadilazi i Papovića i sam film: koliko Crna Gora pamti ljude koji su gradili njenu kulturu i koliko smo spremni da sačuvamo njihov trag prije nego što ostanu samo imena u arhivama?

Marković za Portal ETV govori o nagradi koja je stigla izvan Crne Gore nakon što film, kako kaže, u svojoj zemlji nije lako pronalazio prostor za prikazivanje, o Radovanu kojeg je tek tokom snimanja istinski upoznao, ali i o svojoj sve jasnijoj autorskoj potrebi da dokumentarnim filmom pravi svojevrsni filmski arhiv jednog vremena.

Nagrada kao potvrda da priče nastale ovdje imaju vrijednost i izvan naših granica

Gran pri za najbolju režiju Markoviću, kako kaže, ima posebnu težinu upravo zato što je stigao od festivala i žirija koji su film vrednovali isključivo kroz njegov umjetnički kvalitet.

– To priznanje mi zaista mnogo znači, prije svega zato što dolazi od festivala i žirija koji nijesu imali nikakav razlog da film posmatraju drugačije osim kroz njegov umjetnički kvalitet. Nagrada „Desimir Stanojević“ nosi ime velikana kojeg je moja generacija izuzetno cijenila i zbog toga ima posebnu težinu – kaže Marković za Portal ETV.

Ne krije, međutim, da je očekivao da film o čovjeku koji je obilježio crnogorski muzički i kulturni život dobije više prostora upravo u Crnoj Gori.

– Nijesam očekivao nagrade niti poseban tretman, već priliku da bude prikazan. Vjerovao sam da priča o Radovanu Papoviću zaslužuje svoje mjesto pred domaćom publikom. Možda me upravo zato ova nagrada raduje još više. Ona pokazuje da priče koje nastaju ovdje mogu imati vrijednost i van naših granica – ističe Marković.

Nagradu, dodaje, ne doživljava kao ličnu satisfakciju, već kao potvrdu da filmovi koji čuvaju sjećanje na važne ljude imaju svoju publiku i značaj.

Iza maestra – čovjek

Marković je u projekat ušao poznajući Papovića kao dirigenta, profesora i jedno od ključnih imena crnogorske muzičke scene. Ali film koji bi samo pobrojao profesionalne uspjehe, funkcije i datume nije bio film koji je želio da napravi.

Zanimalo ga je nešto mnogo intimnije i teže uhvatljivo – ko je bio Radovan kada se ugase reflektori, sklone titule i ostane čovjek.

– Kroz razgovore sa njegovim studentima, kolegama, prijateljima i saradnicima otkrivao sam jednog izuzetno skromnog čovjeka koji nikada nije gradio autoritet na funkciji ili tituli, već na znanju, radu i odnosu prema ljudima. Gotovo svi sagovornici, bez obzira iz kojeg perioda njegovog života dolaze, govorili su o istoj osobini – ljudskosti – priča Marković.

Posebno ga je, kaže, iznenadila dubina traga koji je Papović ostavio u životima drugih.

Sagovornici nijesu govorili samo o profesoru i dirigentu. Govorili su o čovjeku koji ih je motivisao, podržavao i pomagao im da pronađu sopstveni put.

– Mislim da publika upravo tu upoznaje Radovana kojeg možda nije poznavala. Ne samo umjetnika i profesora, već čovjeka koji je iza sebe ostavio mnogo više od profesionalnih dostignuća – ostavio je poštovanje, uspomene i zahvalnost ljudi sa kojima je dijelio život – kaže Marković.

Emocija koja mora imati uporište u istini

Umjesto klasične biografske hronologije, Marković je dokumentarne činjenice spojio sa arhivskom građom, Papovićevim autentičnim glasom, svjedočenjima, ali i igranim i poetskim elementima.

Upravo je pronalaženje granice između emocije i dokumentarne činjenice bilo jedan od najvećih rediteljskih izazova.

– Granica između činjenice i emocije za mene nije bila u tome da emociju izbjegavamo, već da ona uvijek mora imati svoje uporište u istini. Nijesam želio da pravim idealizovanu sliku Radovana Papovića. Mislim da bi se time izgubilo upravo ono što mi je kod njega bilo najvažnije – njegova ljudskost – objašnjava Marković.

Zbog toga arhiv u filmu nije korišćen samo kao ilustracija prošlosti, već kao dio dramaturgije, dok su poetski elementi poslužili da film uđe u prostor u kojem sama dokumentarna činjenica često ostaje nijema – osjećaj, sjećanje, prolaznost i trag koji čovjek ostavlja iza sebe.

– Nijesam pokušavao publici da objasnim ko je Radovan bio, već da joj dam dovoljno prostora da ga sama upozna. Ako nakon filma neko nije upoznao samo maestra Papovića, dirigenta i profesora, već prije svega Radovana – čovjeka, oca, prijatelja i nekoga ko je svojim znanjem oblikovao druge ljude – onda vjerujem da smo pronašli pravu mjeru između činjenice i emocije – ističe reditelj.

Vrijeme u kojem je profesor bio više od zanimanja

Kroz Papovićevu životnu priču film neizbježno postaje i svjedočanstvo jednog vremena.

Marković smatra da talenat, znanje i ljudi koji vjeruju u umjetnost nijesu nestali. Promijenio se, međutim, odnos društva prema njima.

– Kada gledate vrijeme u kojem je živio i radio Radovan Papović, vidite da su profesor, mentor i umjetnik imali jednu drugačiju težinu. Profesor nije bio samo neko ko prenosi znanje studentu, već ličnost koja ga oblikuje. Mentor nije bio samo profesionalni vodič, već neko kome se vjerovalo i čiji je primjer imao veliku vrijednost. A umjetnost nije bila samo sadržaj koji treba ponuditi publici, već važan dio identiteta jednog društva – kaže Marković.

Danas se, primjećuje, vrijednost često mjeri brzinom rezultata, dok se od kulture sve češće očekuje da opravdava sopstveno postojanje kroz „isplativost“.

– Mislim da smo izgubili strpljenje da prepoznamo vrijednost nečega što se gradi godinama. Izgubili smo i dio tog odnosa prema autoritetu koji se sticao znanjem, radom i ličnim primjerom, a ne funkcijom ili pozicijom – kaže on.

I upravo tu dolazi do možda najsnažnije poruke ovog filma.

– Najveći gubitak nije kada neka institucija oslabi ili kada se promijeni jedan sistem. Najveći gubitak je kada prestanemo da pamtimo ljude koji su taj sistem gradili. Zato mislim da kultura mora da bude i pamćenje. Ako ne sačuvamo trag ljudi poput Radovana, onda ne gubimo samo njihovu biografiju – gubimo dio sopstvenog identiteta – poručuje Marković.

Koliko Crna Gora pamti svoje stvaraoce?

Činjenicu da je film o jednom od značajnih ljudi crnogorske muzičke kulture teško pronalazio prostor za prikazivanje u Crnoj Gori, Marković makar djelimično vidi kao simptom šireg problema.

Ne govori, naglašava, iz ogorčenosti. Film je pronašao put zahvaljujući pojedincima i institucijama koji su prepoznali njegov značaj. Ipak, potreba da se za takve priče dodatno izbori prostor govori nešto i o našem odnosu prema sopstvenoj kulturnoj memoriji.

– Čini mi se da u Crnoj Gori još uvijek više pažnje posvećujemo dnevnim temama nego trajnim vrijednostima. A kultura ne može da se gradi samo na onome što je aktuelno danas. Ona mora da počiva i na pamćenju. Društvo koje ne njeguje sjećanje na svoje stvaraoce rizikuje da svaki put kreće ispočetka – upozorava Marković.

Slika, ipak, nije potpuno crna. Postoje ustanove, pojedinci i publika koji pokazuju da potreba za kulturom sjećanja postoji.

– Kulturna memorija nije samo čuvanje arhive i činjenica. To je način na koji jedno društvo pokazuje koliko cijeni sebe, svoje vrijednosti i ljude koji su ih stvarali – naglašava Marković.

Poslije Radovana – Nebo

Da film o Papoviću nije usamljeni izlet u prošlost pokazuje i naredni Markovićev projekat. U pripremi je „Između Neba i glasa“, film posvećen Nebojši Saveljiću Nebu i Monteniggersima.

Time se već nazire jasna autorska linija: kroz sudbinu pojedinca sačuvati i portret vremena kojem je pripadao.

– Nijesam to planirao niti sam na početku razmišljao o tome kao o nekoj autorskoj poetici, ali vremenom sam shvatio da me uvijek najviše privlače priče o ljudima koji su ostavili dubok trag, a o kojima se, paradoksalno, često zna manje nego što bi trebalo – kaže Marković.

Priča o Nebu za njega je i lična.

Odrastao je uz Monteniggerse, njihove pjesme obilježile su njegovo odrastanje i, kako kaže, u velikoj mjeri odredile njegov prvi odnos prema muzici.

– Slobodno mogu da kažem – mislim da je Crna Gora zaboravila Neba. Zaboravili smo koliko su Monteniggersi bili važni za jednu generaciju i koliko su svojim izrazom obilježili jedno vrijeme – ističe Marković.

Ni ovoga puta neće ga zanimati samo javna slika.

Kroz sjećanja porodice, prijatelja i saradnika pokušaće da pronađe Nebojšu Saveljića izvan scene i, slažući mozaik njegove ličnosti, rekonstruiše i vrijeme koje su Monteniggersi obilježili.

– Jedna od važnih uloga dokumentarnog filma jeste ne samo da bilježi činjenice, već da čuva pamćenje. A bez pamćenja nema ni identiteta, ni kulture, ni svijesti o tome ko smo i na čijim temeljima gradimo budućnost – poručuje Marković.

Povratak Radovana u njegov Herceg Novi

Nakon nagrade u Niškoj Banji, film će 27. avgusta biti prikazan pred crnogorskom publikom i zatvoriti dokumentarni program Filmskog festivala u Herceg Novom.

Za Markovića je teško previdjeti simboliku tog trenutka.

Radovan se, kroz film, vraća u grad u kojem je rođen i iz kojeg je krenuo njegov životni i umjetnički put.

– Osjećam da se time na neki način zatvara jedan krug. Nagrada za najbolju režiju u Niškoj Banji predstavlja potvrdu da je naš autorski pristup prepoznat i van Crne Gore. Ali ova projekcija za mene ima neku drugu, možda i važniju težinu. Kada film o Radovanu vratimo pred crnogorsku publiku, a posebno pred ljude iz njegovog rodnog grada, onda više nije samo naš film. On postaje dio sjećanja zajednice kojoj je Radovan pripadao i kojoj je toliko toga dao – kaže Marković.

A ono što bi želio da publika ponese iz bioskopske sale nije samo slika velikog dirigenta i profesora.

– Volio bih da ponese sliku čovjeka. Da upozna njegovu skromnost, toplinu, odnos prema ljudima, studentima, prijateljima i porodici. Jer upravo tu, iza svih titula, koncerata i uspjeha, mislim da se nalazi ono najvažnije. Radovan je bio čovjek koji je svojim radom stvarao druge ljude – ističe Marković.

I upravo tu se priča vraća na svoj početak.

Film „Svega će biti“ jeste film o Radovanu Papoviću. Ali je istovremeno i mnogo više od toga – pitanje upućeno društvu koje često brže proizvodi nove događaje nego što pamti ljude koji su mu ostavili vrijednosti.

Jer arhiva može sačuvati ime, datum i fotografiju. Pamćenje je ono što čovjeku čuva mjesto u kulturi kojoj je pripadao.

– Ne smijemo dozvoliti da ljudi koji su stvarali našu kulturu postanu samo imena u nekim arhivima – zaključuje Marković.

Na filmu „Svega će biti – maestro Radovan Papović“, pored Čedomira Markovića kao reditelja, montažera i scenariste, radili su producenti Branka Bošnjak, Neda Papović Marković i Darko M. Ivanović. Neda Papović Marković potpisuje i scenario i naraciju, direktor fotografije je Luka Klisić, organizator Igor Ivanov, animaciju i grafički dizajn radio je Lazar Obrenović, dizajn zvuka Dalibor Nedović, a kolor korekciju Danilo Vujačić.

Film je nastao uz podršku Univerziteta Crne Gore, Muzičke akademije na Cetinju, CEDIS-a, Muzičkog centra Crne Gore, Sekretarijata za kulturu Glavnog grada, NVO 35mm, Prijestonice Cetinje i Opštine Herceg Novi.