Marunović: Crnomantijaši su danas slika Srbije

Još nema četrdeset, a odavno je u intenzivnoj žiži javnosti. Bilo da je u prvim redovima odbrane Crne Gore, bilo da je postavio neku od predstava koje znače uspjeh i gledanost. Posljednja je Gospoda Glembajevi u Crnogorskom narodnom pozorištu. Kao reditelj svojim djelima je govorio o važnosti poštovanja ljudskih prava, posebno kad je o manjinama riječ, o Romima i LGBT zajednici. Za svoj film Lud za tobom, ljubavnoj priči u mentalnoj instituciji, dobio je brojne nagrade.

Davno je odučio da će kroz život ići ili bez straha, ili neće ići uopšte. Tvrdi da je to posljedica vaspitanja. I kada ga BIA prije manje od mjesec dana izvuče iz beogradskog hotela Opera i privede u svoje prostorije, ispituje pet sati i otpraši na granicu sa Sjevernom Makedonijom, on kaže da strah nije opcija.

Ponikao je i vaspitavan u umjetničkoj porodici koja je za prijatelje imala najveća imena jugoslovenskog filma, književnosti, slikarstva i svih važnih grana jugoslovenskog kulturnog identiteta. Te ljude je kroz porodicu percepirao kao svoje prijatelje i svoje estetske i etičke uzore. Za crnogorske liberale Slavka Perovića kaže da su bili civilizacijska ideja koja svoju energiju prenosi i danas.

Šta je za vas danas borba za Crnu Goru, za kakvu Crnu Goru?

Marunović: Borba za Crnu Goru, za mene je borba za emancipaciju društva. Gledajući kroz istoriju, crnogorski pokret je uvijek bio i emancipatorski. Takav je bio i antiratni pokret Liberalnog saveza devedesetih u Crnoj Gori, kada je uprkos ogromnoj propagandi tadašnjeg režima u Srbiji, taj pokret imao velike simpatije u Srbiji. Slavko Perović je tada održao čuveni, ikonični govor studentima u Srbiji. Crna Gora je 2006. godine udahnula duh Evrope u regionu i otvorila vrata Atlantskim integracijama. Takva Crna Gora za mene predstavlja i čvor ideološko-istorijskih prelamanja u regionu, sa takvom Crnom Gorom su velike šanse da se ne samo ovdje, već i u regionu, pokrenu neki važni i neophodni društveni procesi.

Vi znate da je Crna Gora odigrala važnu ulogu u rušenju Slobodana Miloševića. Ona je, od srpske vlasti spremne na egzekuciju, skrivala jednog od najvećih protagonista moderne srpske politike, Zorana Đinđića. Snažan uticaj Crne Gore u regionu ogledao se i u nastanku novog književnog talasa čiji su rodonačelnici Balša Brković, Andrej Nikolaidis… Značajna je uloga i Crnogoroskog narodnog pozorišta na čijoj sceni su se ogledali najveći umjetnici u regionu.

Da li je vama u toj Crnoj Gori za koju se borite, danas teže nego što vam je bilo juče?

Marunović: Činjenica je da ni kada nije bila tako snažna i efikasna anticrnogorska mašinerija koja dolazi iz Srbije, a koja se po pravilu bazira na tradicionalno istorijskoj mitomaniji. To što danas sprovodi Aleksandar Vučić, teže je i opasnije od onoga po čemu su poznati njegov imenjak Karađorđević (Palikuća) i Slobodan Milošević. Ali, Crna Gora se budi i to se ovih dana ovdje i osjeća. Mogu to nazvati buđenjem antifašizma i osjećanja slobode, rekao bih i prisjećanjem da smo na ideji slobode mi Crnogorci izgradili cijeli nacionalni romantizam. I upitno je zašto tu vrstu slobode ne osjećamo već dvadesetak godina. Sve ovo što se događa danas, imaće refleksije u najbližoj budućnosti.

Da li je fašizam, odnosno neofašizam danas prisutniji i opasniji na ovim prostorima, ali i u Evropi, nego što je to bio nacionalizam u vrijeme raspada Jugoslavije i stvaranja novih država?

Marunović: Diktatu liberalizma, pod zastavom borbe za slobode, danas je sve dozvoljeno. Tako nastaju i anticivilizacijske nuspojave kojima se dira u ono što je istorija davno postavila kao svoje vrijednosti. Imate situaciju da su fundamenti civilizacijskih postulata ugroženi maltene svuda u Evropi. Tako je ugrožena i osnovna premisa Evropske unije, a to je antifašizam. Kroz tu, navodnu borbu za slobode, imate trend relativizacije fašističkih i antifašističkih odnosa. Naše balkansko društvo je najviše ogrezlo u toj vrsti reafirmacije najmračnijih ideologija koje su učestvovale u podjeli društva 20. vijeka. Vidimo te trendove u globalnim silama na Zapadu, i u njihovim antitezama na Istoku, vidimo te trendove i u Evropskoj uniji. Ali, ono što razlikuje Evropsku uniju i njene sisteme u odnosu na naše, jeste zamjena teza u poređenju desnice i neofašizma. Biti desničar je legitimna opcija, legitiman izbor, a biti fašista je nedopustiva političko-ideološka opcija. I zbog toga je danas potrebno govoriti od kakvog je značaja bila pobjeda antifašizma u Drugom svjetskom ratu, i od kolike je važnosti prepoznavati oblike neofašizma na ovim našim prostorima. I boriti se protiv njih.

Kako se dogodilo da budete podobni za člana žirija za najveće nacionalno priznanje 13. jul gdje ste bili preglasani, i čiji je izbor doživio veliku osudu javnosti u Crnoj Gori, a jedan od nagrađenih, priznati klasični gitarista Miloš Karadaglić je vratio nagradu?

Marunović: Vaše pitanje je tendenciozno, a očigledno ne znate da članove žirija za ovu nagradu predlažu parlamentarne partije. Ja sam predložen od strane crnogorske opozicije, a odnos snaga u tom žiriju je bio ekvivalentan odnosu snaga u parlamentu. Kakav bih ja to Crnogorac bio ako ne bih smio da izađem na crtu nekolicini velikosrpskih nacionalista, a stojim iza ideje o veličini 13. jula kao jednog od najznačajnijih datuma u istoriji Crne Gore? Zato sam odabrao da budem u tom žiriju.

Poslije svega što se desilo ove godine, ta nagrada je dovedena u stanje najveće kompromitacije u istoriji njenog dodjeljivanja. Uvjeren sam da iduće godine neće biti dodjeljivana na ovakav način i po ovakvim standardima.

Vaša predstava Gospoda Glembajevi, koja se igra u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, nedavno je gostovala u Narodnom pozorištu u Beogradu. Vi ste takođe doputovali sa ansamblom, ali vas je BIA privela na ispitivanje i potom vas sprovela do granice sa Sjevernom Makedonijom da biste se vratili u Crnu Goru. Koliko vam je žao što se niste poklonili beogradskoj publici?

Marunović: Nije mi žao. U Srbiji je na djelu klasična diktatura i ja sam u ime te diktature protjeran iz zemlje. Najprije sam uhapšen u crnomantijaškom stilu kao u filmu Živka Nikolića, tačno u maniru kako ja vidim Srbiju danas. Međutim, prije ove Srbije danas, postoji moj drugi odnos prema Srbiji koji podrazumijeva da sam vaspitan na autoritetima srpske kulture, da imam poštovanje prema njima i, naravno, da bih želio da participiram u toj kulturi. Kazao sam mojim glumcima te večeri da moraju da igraju predstavu, jer je to nacionalni teatar države Srbije, teatar koji je osudio dolazak Dragoslava Bokana na čelo Upravnog odbora, a nama poslije cijelog skandala, dao šansu da igramo. Za mene je Narodno pozorište tog dana bilo novi bastion slobode.

Šta vam je bila prva misao kada su vam zakucali na vrata hotela?

Marunović: Bio sam spreman na tako nešto, mada su moje kolege i prijatelji, kada sam im to predočavao, mislili da je to moja paranoična procjena. Pokazalo se, i ovim gestom, da je zvanična Srbija danas klasično autoritarno društvo u kome se umjetniku može ujutru zakucati u hotelsku sobu i odvesti ga na saslušanje.

Svetozar Cvetković, gost u toj predstavi kao Ignjat Glembaj, obratio se te večeri publici, okružen cijelim ansamblom. Rekao je da je radeći u Podgorici živeo kao bubreg u loju i da je nešto od tog gostoprimsta htio da uzvrati kolegama u Beogradu. Nažalost, nije bilo baš kako je želio. Kakvo je vaše iskustvo u radu sa ovim velikanom srpske pozorišne i filmske scene?

Marunović: Ovo je moja prva saradnja sa njim. Danas je on jedan od mojih najdražih prijatelja, jedan od najvećih filozofskih i umjetničkih autoriteta. Ja ga doživljavam kao dio savremene Srbije, od takvih ljudi se ne odričem ni po koju cijenu.

Zašto su svi vaši glumci u ovoj predstavi odjeveni u kostime zelene boje, što je bio vaš izbor?

Marunović: Šta hoćete da kažete tim pitanjem? Pitate zašto su zeleni, ili zašto su jednobojni?

Pitam zašto su jednobojni, a jednobojni su zeleni.

Marunović: Ne znam koju vrstu aluzije pravite tim pitanjem, ali to je odluka kreativnog tima predstave. Ako pretpostavljate da ima veze sa zelenaškim pokretom, nema nikakve veze se tim. To je, jednostavno, smaragdna boja.

Koliko kao reditelj imate problema zbog svog javnog djelovanja, svog političkog angažmana? Koliko vas to košta?

Marunović: Moj umjetnički angažman je uvijek imao i snažnu konotaciju političkog, i smatram da je to obaveza i savremenog pozorišta danas. To je jedina šansa da teatar opstane u ovom vremenu spektakla i lažnog sjaja. Politički komentar je jedino što teatru obezbjeđuje pravu relevantnost. Naročito danas i ovdje.

To za šta se borim ne košta me puno, košta me previše. To su ozbiljni egzistencijalni udarci. Nije mnogo ljudi spremno na to. Od kada me je BIA posjetila, svi moji poslovi i angažmani u regionu su otkazani. U pitanju je veoma skupa životna odluka nepripadanja niti koketiranja sa bilo kojom vrstom političkih elita. Ali, ja vjerujem da je to odluka koja na duže staze donosi jednu vrstu lične ekskluzivnosti, da čovjek bude ponosan na sebe. I da to u ishodu ima briljantan rezultat u skladu sa viteškim kodeksom u kome sam vaspitavan. Možda je to previše romantično, ali vjerujem da je dosljednost onome čemu pripadaš kao vrijednosti, da je to najplemenitija ljudska osobina. Bio novčanik tanji ili deblji, ne može me pokolebati u onome što hoću da radim. A uvijek imam velike ambicije.

Jesu li te vaše ambicije sada vezane za neke dalje prostore od Crne Gore, budući, evo, u Srbiji niste poželjni sljedećih godinu dana?

Marunović: Nije Srbija kraj svijeta. Upravo sam u novim pregovorima, dogovaram režije na nekim drugim krajevima svijeta, u Kazahstanu, na primjer. Koliko god Srbi mislili da su nebeski narod, nebeski svod je malo širi od toga i vjerujem da moje vrijeme tek dolazi.

Kako poredite Srbiju i Crnu Goru danas?

Marunović: Ima tu ozbiljnih protivrječnosti. U Crnoj Gori se nikada ne bi moglo desiti da vas tajna policija odvede u svoje prostorije, kao što je mene srpska BIA. Nikad! To vam tvrdim. S druge strane, u Crnoj Gori se ne bi mogao dogoditi otpor kakav građanska Srbija pruža Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mislim da Crna Gora i Srbija, bez obzira na svoje istorijske kontroverze i srpski imperijalizam koji će uvijek postojati u odnosu na Crnu Goru kao navodno izvorište srpskog mita, da te dvije države danas, u trenutku otpora totalitarizmu, treba da se međusobno inspirišu, da budu zajedno na emancipatorskoj ravni.

Zato smatram da je pogrešna intervencija srpskih blokadera da usvoje kontekst srpske mitomanije kao mehanizam za okupljanje većeg broja pristalica. To se neće desiti, jer to nije vrijednosna podjela po kojoj se identifikuju ljudi na njihovoj strani.

Isto tako i u Crnoj Gori. Onog trenutka kada ste im oduzeli pravo da daju nagrade trećerazrednim, velikodržavnim, mitomanskim pjesnicima i kada ste ih konfrontirali sa Milošem Karadaglićem, globalno poznatim gitaristom koji nastupa u Karnegi holu i Rojal Albert holu, tog trenutka oni su izgubili tlo pod nogama i ušli u paniku.

Miloš Karadaglić je u otvorenom pismu jednom rečenicom odbio nagradu. I više ni reči objašnjenja.

Marunović: Miloš Karadaglić je takva veličina da ne treba nikome ni jednom riječju više da se oglasi tim povodom. Detonacija njegove odluke je nemjerljiva. Kao umjetnik koji superiorno pripada globalnoj ideji kulture, postavio je standarde između onoga što spada u domen moralnosti i principijelnosti, u odnosu na lokalne kvazipjesnike koji pripadaju mitomanskom srpskom svijetu. To je vertikala koja je podvučena, to je eho njegove odluke, to je neprocjenjivo. To je važnije od bilo koje vrste političke aktivnosti koja nam se desila u posljednjih nekoliko decenija. Miloš Karadaglić je najzaslužnija osoba koja je danas zapalila iskru crnogorske pobune. Koja je nezaustavljiva.

Kako vidite odnos vlasti prema kulturi u Srbiji i Crnoj Gori?

Marunović: Srbija je trenutno zemlja koja jednom Goranu Markoviću, Feliniju srpske kinematografije, ne dozvoljava da radi. Goran Marković za mene nije čovjek, on je ideja. Vi nemate tačnu sliku, jer ste previše blizu, koliko taj čovjek za sve nas u regionu predstavlja snažnu inspiraciju zbog onoga što radi i što ne pristaje na jedan totalitaran režim kakav je u Srbiji danas. S druge strane, tabloidni glumci, čak i glumci koji su u jednom trenutku obilježili istoriju jugoslovenske ili srpske kinematografije, danas dobijaju neviđene privilegije jer su lojalni režimu Aleksandra Vučića.

U Crnoj Gori nemamo tako izraženi antagonizam, ali i te kako imamo izraženo pravilo pripadnosti političkoj ideji za šta se dobijaju benefiti od onih koji su na vlasti. U Crnoj Gori su danas na svim rukovodećim mjestima ljudi koji pripadaju B ili C timu u svojoj oblasti. U odnosu na Srbiju, razlika je u tome što ovdje nema te vrste glorifikacije vladajuće ideje i ljudi na vlasti, kao što su to drastični primjeri u Srbiji.

Koliko osjećate podjele kad je riječ o pripadnosti različitim političkim opcijama?

Marunović: Cijeli život sam imao distanciranje dijela ljudi koji ne misle kao ja, ili ne žele da misle kao ja. Ali u ovom trenutku, nakon hapšenja BIA, nakon Trinaestojulske nagrade, nakon Trinaestog jula, osjećam neobičnu promjenu – svi moji najveći hejteri, neprijatelji, danas su stali uz mene. Zbog toga su se vaša tajna služba i naša tajna služba toliko snažno angažovale da me diskredituju, i zato je toliko velika panika u redovima centara moći. Jer, ideja o emancipatorskom regionu se više ne može osporiti. Došlo je vrijeme da stanemo na novi civilizacijski stepen i da u tom smislu promišljamo kao osviješćeni građani, kao građani slične hrabrosti, pa ako hoćete i bezobrazluka. Naš istorijski i kulturološki bekgraund nas podržava u tome.

Koje su podjele danas za vas najopasnije?

Marunović: Demokratija podrazumijeva podjele po svim vertikalama i na svim nivoima. Matriks koji vlada Srbijom pruža vam lažnu predstavu podjela. Onih koje on forsira i koje njemu produžavaju opstanak na vlasti. U Crnoj Gori se, uporno, najdominantnije političke strukture dijele na Srbe i Crnogorce. To nije realna podjela. Vi imate, recimo centar moći oličen u četničkom vojvodi Andriji Mandiću, koji stalno insistira na podjeli kojom se negiraju crnogorska nacija, crnogorska država, fašističko nasljeđe. A prisvaja se crnogorska kulturna baština. To nije realno stanje na terenu. Meni se, recimo, nikada nije desilo da mi neki Srbin u Crnoj Gori prijeti zbog mog političkog angažmana. To čujemo samo na televiziji. Realnih podjela u društvu, među ljudima, mnogo je manje nego što to aktuelni političari smišljaju i plasiraju. Tačnije, lažu.

Nama u Crnoj Gori i Srbiji ostaje da pribjegnemo onome što će nam svima život učiniti dostojnim – da se dijelimo jedino po vrijednosnoj ravni.