Čavor: Sljepilo ideologije nadmašuje želju za boljitkom u našoj zemlji

Nijesam planirao da se bavim politikom. Ipak, vođen emocijom i osjećajem odgovornosti da ponudim ono što mogu, spreman sam da uđem u tu političku igru. Kreće jedna nova priča i spontani refleks grupe ljudi s kojima će mi biti čast da dijelim istu misiju, od koje Crna Gora može očekivati samo korist. Vjerujem da će javnost uskoro saznati više o planovima koji su pred realizacijom - otkriva u razgovoru za Pobjedu doktor primijenjene lingvistike, sa Oklandskog univerziteta i stručnjak za pitanja identiteta Jovan Čavor. Cetinjanin koji gotovo tri decenije živi na Novom Zelandu nije otkrio sa kim razgovara niti kakav će oblik imati buduće političko djelovanje, ali je kazao da su određene ideje već u povoju i da će javnost o njima uskoro saznati više.

Čavor je govorio o svom odnosu prema Cetinju i Crnoj Gori, političkoj zloupotrebi identiteta, odgovornosti nekadašnje i sadašnje vlasti, dvojnom državljanstvu, položaju mladih, ulozi Srpske pravoslavne crkve, položaju Crnogorske pravoslavne crkve, predstojećim izborima u Srbiji i mogućim posljedicama po Crnu Goru.

Imamo informacije da planirate politički angažman u Crnoj Gori. Da li ste donijeli odluku da uđete u politiku?

ČAVOR: Od 2020. godine vodi me osjećaj odgovornosti i uvjerenje da svi koji mogu da pomognu Crnoj Gori to moraju i da učine. U suprotnom, teško ćemo bilo što promijeniti. Ono što smo gledali prethodnih šest ili sedam godina očigledno nije bilo dovoljno, a, po mom sudu, država se i dalje uništava na različite načine.

Nijesam planirao da se bavim politikom. Ipak, vođen emocijom i osjećajem odgovornosti da ponudim ono što mogu, spreman sam da uđem u tu političku igru. Kreće jedna nova priča i spontani refleks grupe ljudi s kojima će mi biti čast da dijelim istu misiju, od koje Crna Gora može očekivati samo korist. Vjerujem da će javnost uskoro saznati više o planovima koji su pred realizacijom.

Gotovo tri decenije živite daleko od Cetinja. Kako se tokom tog vremena mijenjao Vaš odnos prema gradu iz kojeg ste potekli i prema Crnoj Gori?

ČAVOR: Poznato je da ljudi koji odu često još jasnije iskristališu svoj identitet i odnos prema mjestu iz kojeg potiču. Tako je bilo i u mom slučaju. Sa Cetinja sam otišao kao dvanaestogodišnjak, školovao se na drugom jeziku i u potpuno drugačijoj sredini, u koju je trebalo da se integrišem. U tome sam uspio.

Međutim, dođe trenutak kada čovjek sazri i zapita se ko je, gdje pripada i koje je njegovo mjesto u svijetu. Tada posegne za korijenima. Kod mene je to posebno izraženo jer sam odrastao uz crnogorske priče, u kući u kojoj se mnogo pripovijedalo. Naša narativna tradicija pravi je dragulj identiteta. Tek kada sam se kroz doktorsku disertaciju počeo baviti identitetom, još jasnije sam razumio da su priče jedan od njegovih temelja. Mi smo narativna bića i postajemo ono što jesmo pričajući jedni drugima i objašnjavajući svijet oko sebe. U Crnoj Gori je ta tradicija, zajedno sa guslarskim nasljeđem, razvijena u poseban kulturni fenomen i snažnu podlogu identiteta. To se ne može jednostavno izbrisati ili zaboraviti.

Da li ste životom na Novom Zelandu nešto izgubili ili dobili i jeste li se osjećali kao da ste između dvije kulture?

ČAVOR: To je fluidan proces i ima različite faze. U jednom periodu života čovjeku je potrebno da se potpuno integriše, da pripada novoj sredini i ostvari svoje ciljeve. Tada izvorni identitet možda nije u prvom planu. Kasnije shvatite da je to prolazno, a da ono što je u temelju vašeg identiteta ostaje. Ništa se trajno ne gubi niti dobija, sve je negdje u čovjeku.

Decenije na Novom Zelandu ostavile su trag na moje ponašanje, ophođenje i pogled na svijet. Ipak, najbliže srcu ostalo je ono što sam ponio sa Cetinja i iz Crne Gore. U mnogim situacijama shvatio sam da je to možda vrednije od svega što sam u međuvremenu stekao.

Ima li dijaspora idealizovanu sliku domovine i koliko se ona promijeni kada se čovjek vrati?

ČAVOR: Ne mislim da je uvijek riječ o idealizaciji, već o neiscrpnoj želji i čežnji za zavičajem. Kada se vratimo, nikada nam nije dovoljno osjećaja pripadnosti i ljepote Crne Gore. Kada vidim Lovćen, za mene je to kraj priče.

Prije nekoliko godina došao sam nakratko. Rano ujutro krenuli smo prema aerodromu i zaustavili se na pumpi. Izašao sam iz automobila, okrenuo se prema Lovćenu i ugledao jutarnje boje i mjesec koji ga je bukvalno grlio. Tu fotografiju i dalje držim na svom profilu. Taj prizor me je potpuno slomio. Pomislio sam da je to znak i da se takva ljubav ne može ignorisati. To zove. Što god da se događa u Crnoj Gori, ona će za mene uvijek biti najbolja i najljepša.

Kazali ste da je identitet u Crnoj Gori postao sredstvo za podizanje tenzija, stvaranje osjećaja ugroženosti i mobilizaciju birača. Ko od takvog odnosa prema identitetu najviše politički profitira?

ČAVOR: To pitanje ima važnu psihološku dimenziju. Ljudi su kao vrsta veoma privrženi grupama. Imate grad sa dva fudbalska kluba, jedni nose crvene, drugi plave dresove, i među njima nastaje potpuno iracionalno neprijateljstvo. Kada postoje politički i identitetski tabori, pripadnost grupi postaje alatka za podizanje tenzija i ostvarivanje političkih ciljeva.

U Crnoj Gori identitet je veoma moćno političko sredstvo i bojim se da će tako ostati. Na njemu će i dalje profitirati političari, a društvo će nastaviti da žudi za emancipacijom koja bi pluralizam i multietničnost u Crnoj Gori pretvorila u bogatstvo, a ne primitivno sredstvo za manipulaciju.

Mene primarno interesuje posvećenost revitalizaciji crnogorskog identiteskog nasljeđa, za koju sam prije nekoliko godina rekao da je jednaka emancipaciji crnogorskog društva. Jer mi u svojoj riznici imamo sve što nam je potrebno da budemo dio emancipovane Evrope.

Zašto su crnogorski i srpski identitet nekada mogli postojati istovremeno, dok je danas takva simbioza gotovo nemoguća?

ČAVOR: Nekada je to bilo moguće zato što su Crnogorci crnogorski identitet živjeli u svakodnevnom životu. To je bio identitet ratnika, časti i pripadnosti zajednici. Postojao je i politički projektovani narativ da kao slobodni ljudi mogu biti dio šire zajednice sa drugim narodima i istovremeno sačuvati sebe. Takva predstava mogla je da postoji sve do 1918. godine, kada je, po mom uvjerenju, poručeno da moraju izgubiti svoje ime i zasluženo pravo na život u svojoj volji i slobodi, s čime se Crna Gora nikada nije pomirila.

Često kažem da bih bio najsrećniji čovjek da je 1918. sklopljena srećna i bratska zajednica sa Srbijom i da su ta dva društva pronašla formulu normalne koegzistencije. Time bi mnogi današnji problemi bili riješeni i zajedno bismo mogli da težimo Evropskoj uniji. Istorija je, međutim, pokazala da takva formula nije pronađena, i da je odnos Srbije prema Crnoj Gori do danas ostao nepromijenjen.

 Koje procese u današnjoj Crnoj Gori prepoznajete kao nastavak politike koja je od devedesetih godina proizvodila podjele i sukobe?

ČAVOR: Vjerujem da je srpski identitet u Crnoj Gori danas u velikoj mjeri više ideološka, a ne etnička ili nacionalna odrednica. Od promjene vlasti 2020. godine čekao sam da iz tog političkog tabora neko jasno kaže da se za pogubnu politiku nove vlasti nije borio i da je ne prihvata. Izostanak takvih gestova je poražavajući, jer pokazuje da sljepilo ideologije nadmašuje želju za boljitkom u našoj zemlji.

Sa crnogorske strane je ipak postojala jaka kritika režima Mila Đukanovića i DPS-a, iako je veliki broj tih ljudi snažno želio nezavisnu Crnu Goru. Nijesu ćutali samo zato što je vlast obnovila državnost. Ponavljam, sa druge strane još nijesmo vidjeli ozbiljan unutrašnji otpor politici koja se sprovodi nakon 2020. godine uprkos skandaloznoj degradaciji države koja i dalje traje. To ukazuje na ideološku grupaciju koja je desničarski orijentisana i u bliskom odnosu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a koja teško prihvata činjenice koje se ne uklapaju u njen pogled na svijet. To predstavlja ozbiljan povod za brigu, jer bez kapaciteta za kritiku nema stvarne demokratije.

Koliku odgovornost za sadašnje stanje snosi nekadašnja vlast koja tokom tri decenije nije izgradila dovoljno snažne institucije niti trajno riješila pitanja jezika, crkve, kulture i identiteta?

ČAVOR: Odgovornost postoji, ali je ovo veoma složeno pitanje i veliki dio problema svodi se na odnos države i crkve. Država i crkva su dva krila koja moraju da pronađu način da funkcionišu, ali institucije države moraju sačuvati autoritet i sekularni karakter.

Od 1918. godine imamo vjersku organizaciju koja je preuzela crnogorske svetinje, a čija je politička misija često suprotstavljena interesima crnogorske države. U istočnom pravoslavlju odnos vjernika prema crkvi veoma je snažan. Ako neko uvjerenje nije stečeno racionalno, teško ga je promijeniti činjenicama. Kada se crkva bavi politikom, vjernik često neće dovoditi u pitanje njen narativ.

U Crnoj Gori smo imali situaciju da se opravdano nezadovoljstvo prethodnom vlašću, kada se prenese u crkveni i identitetski prostor, pretvara u antidržavni sentiment. Legitimno je biti nezadovoljan DPS-om i željeti promjenu vlasti, ali to ne znači da treba prihvatiti antidržavnu politiku.

 Da li bi eventualno uvođenje dvojnog državljanstva promijenilo samo birački spisak ili i politički i identitetski karakter Crne Gore?

ČAVOR: Mislim da je to za aktuelnu vlast prilika da ostvari svoje političke ciljeve. Promjena biračkog spiska mogla bi da utiče i na demografsku strukturu Crne Gore, na štetu Crnogoraca kao malobrojnog naroda. U maloj državi takav uticaj može veoma brzo dati rezultat i nepovratno promijeniti njen identitetski karakter.

 Koje su crvene linije preko kojih država ne bi smjela preći kada su u pitanju jezik, državljanstvo, obrazovni programi i kulturna baština?

ČAVOR: Od zaštite tih pitanja trebalo bi sve da počinje. Pod okriljem Evropske unije postoji snažna podrška očuvanju jezika i identiteta malobrojnih naroda, uključujući fondove i ozbiljne programe. Na Novom Zelandu u toku je revitalizacija maorske kulture, identiteta i jezika. Maorski izrazi sve su prisutniji u svakodnevnom životu i svi ih koristimo.

Nažalost, prema onome što možemo zaključiti iz rada naših ministarstava i drugih institucija, očuvanje jezika i baštine nije im u prvom planu. Lakše im je da se identitetom bave senzacionalistički, jer to brzo daje politički rezultat. Za stvarnu afirmaciju identiteta potrebno je mnogo više: mladima i javnosti treba prenijeti ljubav prema onome što imamo i svijest o vrijednosti onoga što moramo sačuvati.

 Što Vas više zabrinjava kada je riječ o mladima – to što odlaze iz Crne Gore ili to što u njoj ne dobijaju priliku?

ČAVOR: Kao student imao sam priliku da putujem, boravim u drugim zemljama i pohađam različite kurseve. To je dragocjeno iskustvo. Volio bih da mladi iz Crne Gore imaju priliku da odu, rade neko vrijeme i vide kako izgleda život o kojem se često govori kao o mnogo boljem. Tada bi shvatili da ni tamo ništa nije besplatno, da se sve mora zaraditi i da se uspjeh ne postiže preko noći. Možda bi više vrednovali ono što imaju u svojoj zemlji.

Brine me pogrešna predstava o lakom sticanju novca i uspjeha. Na tome se mora raditi, jer takav način razmišljanja nije realan i može biti opasan. U idealnom scenariju, mladi bi u Crnoj Gori imali uslove da se pravilno razvijaju, steknu znanje, vrijednosti i radne navike, a zatim odu u svijet, dodatno se obogate iskustvom i požele da se vrate.

Ocijenili ste da je Srpska pravoslavna crkva 2020. godine pokazala političku moć i ugrozila sekularne temelje Crne Gore. Da li je njen uticaj danas slabiji ili je samo manje vidljiv?

ČAVOR: Mislim da je ispunila važan dio svog cilja time što je urušila mladu crnogorsku demokratiju, koja ni prije toga nije bila idealna, i omogućila dolazak svojih ljudi na ključna mjesta u politici. Time je osigurala da se njena politika i interesi zastupaju, pa njeno prisustvo više ne mora biti vidljivo u mjeri u kojoj je bilo ranije.

I dalje povremeno dobijamo izjave koje nas podsjete na njene političke stavove, ali glavni dio posla već je obavljen. Srpska pravoslavna crkva danas ima ogromnu moć i ponaša se kao država u državi. Crna Gora je izgubila dio institucionalne snage da zaštiti svoj sekularni karakter i postavi jasne granice njenom političkom djelovanju.

Kako država treba da uredi odnos sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zaštiti svoje interese i kulturnu baštinu, a da istovremeno ne povrijedi prava vjernika?

ČAVOR: Bojim se da je to ključno pitanje za Crnu Goru. Država i crkva moraju da funkcionišu bez potčinjavanja države vjerskoj organizaciji. U ovom trenutku Srpska pravoslavna crkva ima veliku institucionalnu i političku nadmoć. Sa ljudima koji zastupaju njene interese na važnim mjestima, Crna Gora je izgubila moć da taj odnos uredi na način koji bi zaštitio sekularnost.

Svako suprotstavljanje političkom djelovanju crkve lako se predstavlja kao udar na slobodu vjeroispovijesti. Upravo je to njen snažan štit. Potrebno je jasno razdvojiti zaštitu prava vjernika, koja ne smiju biti ugrožena, od političkog djelovanja vjerske institucije, koje mora podlijegati pravilima sekularne države.

 Postoji li realan i miran način da se riješi spor oko crnogorskih manastira i crkvene imovine i kakav je danas položaj Crnogorske pravoslavne crkve?

ČAVOR: Obnavljanjem Crnogorske pravoslavne crkve jasno je iskazana svijest da se u crnogorskim svetinjama nalazi druga vjerska institucija. CPC i dalje tavori u svojevrsnom statusu quo, sa veoma ograničenim pristupom crkvama i manastirima. U okolnostima u kojima je Srpska pravoslavna crkva na vrhuncu moći, teško je očekivati da će političari iz aktuelne većine podržati CPC.

Mirno rješenje je teško jer svako institucionalno suprotstavljanje političkom djelovanju crkve može biti predstavljeno kao napad na slobodu vjeroispovijesti. Dugoročna promjena bila bi moguća kada bi građani bili obrazovaniji i kada bi vjeru praktikovali sa više znanja i manje političkog posredovanja. Tada bi se dio problema mogao rješavati iznutra. Za to bi, međutim, bile potrebne decenije i uslovi koji danas ne postoje.

Članstvo Crne Gore u EU predstavljalo bi poraz za Vučića

U Srbiji će 25. oktobra biti održani vanredni parlamentarni izbori. U narativu Aleksandra Vučića često se stiče utisak da se Crna Gora i Crnogorci predstavljaju kao protivnici Srbije. Koliko rezultat tih izbora može uticati na parlamentarne izbore u Crnoj Gori naredne godine?

ČAVOR: Nažalost, mislim da će asimilatorska politika Srbije prema Crnoj Gori ostati ista, ko god da dođe na vlast. Srbija je trenutno veliki politički rebus i veoma je teško procijeniti što se sve može dogoditi. To je zemlja koja je predugo na ivici, a situacija iz dana u dan kulminira.

Teško je unaprijed procijeniti kako će se rezultat izbora odraziti na Crnu Goru, ali ne vjerujem da taj uticaj može biti pozitivan. Politički procesi u Srbiji, retorika vlasti i odnos prema Crnoj Gori neminovno se prelivaju na naše prilike, posebno pred izbore.

Nenad Čanak je u jednom intervjuu za Pobjedu ocijenio da Srbija pokušava da uspori ulazak Crne Gore u Evropsku uniju kako bi građanima Srbije članstvo predstavila kao nedostižno. Da li bi napredak Crne Gore prema EU mogao predstavljati politički problem Aleksandru Vučiću?

ČAVOR: Moguće je da u tome ima istine. Ulazak Crne Gore u Evropsku uniju predstavljao bi poraz za Aleksandra Vučića koji je Crnu Goru uporno projektovao kao dio takozvanog srpskog sveta. Kada bismo postali članica EU, takvu politiku bilo bi mnogo teže, gotovo nemoguće, nastaviti i on bi bio prinuđen da od tog cilja odustane.

Kosovo će za Srbiju još dugo ostati neriješeno pitanje. U takvim okolnostima Crna Gora može poslužiti kao privlačna zamjena i tema kojom se privremeno prikriva taj trajni problem. Upravo zato naš evropski put ima značaj koji prevazilazi samo formalno članstvo.

Neprirodne koalicije

U pojedinim opštinama na vlasti su koalicije - politički subjekti koji bi, posmatrano kroz identitetske podjele, ranije bili gotovo nespojivi. Da li ta koalicija funkcioniše radi boljitka građana ili prvenstveno radi očuvanja vlasti?

ČAVOR: Mislim da je jasno da se radi o ovom drugom. Vlast je u središtu te priče i ona je prvi prioritet. To pokazuje da se identitet ne koristi iz dobrih namjera, već površno i onda kada može poslužiti kao sredstvo za sticanje i očuvanje političke moći.

Na kraju ove priče čeka nas veliki ceh

 Premijer Milojko Spajić najavio je da će se od januara 2027. godine zarade obračunavati prema vladinom programu Euro model, uz minimalne neto plate od 1.000 do 1.400 eura, zavisno od nivoa obrazovanja. Da li je takav model održiv?

ČAVOR: Na Zapadu postoji izreka da, ako nešto zvuči previše dobro da bi bilo istinito, onda je vjerovatno tako. U bilo kojoj ozbiljnoj i razvijenoj zemlji bilo bi nezamislivo da se obeća toliki rast primanja, a da se u ekonomiji nije dogodila neka fundamentalna promjena. U Crnoj Gori ne vidimo promjenu koja bi opravdala takav potez.

Čujemo i objašnjenja da se novac iz evropskih fondova može preusmjeriti za tu namjenu, što nije tačno. To je novac namijenjen kapitalnim projektima i ne može se koristiti za pokrivanje rupa u budžetu. Meni je nepojmljivo da prosječan građanin ne prepozna da se radi o kapitalnoj prevari. Na kraju ove priče čeka nas veliki ceh.

Premijer je, praktično, poručio: daću vam mnogo, a vi ne morate ništa da uradite zauzvrat. To na Zapadu ne postoji. Nešto možete steći samo ako zauzvrat ponudite novu vrijednost. Mislim da se želi postići efekat grudve snijega i kratkoročno stvoriti privid ekonomskog rasta i izuzetno uspješnog poteza. Ako se privuče veća potrošnja, ekonomija može nakratko doživjeti bum, ali će se time samo zamaskirati činjenica da će kraj te žurke biti veoma skup.