Prevlaka - Međunarodni sud pravde jedino objektivno, nepristrasno i pravično rješenje

Piše: Prof. dr Nebojša B. Vučinić

U svojstvu nekadašnjeg šefa Ekspertske grupe Vlade Republike Crne Gore za pregovore sa Republikom Hrvatskom u vezi graničnog spora na Prevlaci dužan sam da saopštim javnosti određena pojašnjenja i činjenice, a na osnovu dugogodišnjeg iskustva u veoma teškim i napornim pregovorima u vezi ovog spornog pitanja.

Ovo je bio najteži i najodgovorniji posao koji sam obavljao u svom životu, a koji je rezultirao međunarodnim ugovorom - sporazumom o privremenom režimu koji je i danas na snazi i koji se vrlo uspješno primjenjuje (pojedini raniji incidenti u vezi ribolova su uzrokovani činjenicom da je u uvali Cipavica dozvoljen samo sportski ribolov, štapom i kačanicom-karolom uz ograničen broj ribolovnih dozvola sa obije strane).

Tok pregovora

Spor na Prevlaci je veoma kompleksan i težak, klasičan, pravni spor o razgraničenju na kopnu, moru i podmorju, ali istovremeno i spor koji uključuje enormne političke i društvene implikacije.

Čak i za države koje nisu imale nikakvih spornih situacija u novijoj istoriji, ovo je „prevelik zalogaj“ za bilateralni pristup. To nedvosmisleno pokazuje praksa savremenih međunarodnih odnosa i konkretne primjene međunarodnog prava, jer se ovakvi sporovi rješavaju pravičnom primjenom postojećeg međunarodnog prava pred Međunarodnim sudom pravde. O tome najbolje govori činjenica da je Međunarodni sud pravde do sada riješio nekoliko desetina sličnih sporova širom svijeta uspostavljajući veoma važnu sudsku praksu primjene principa pravičnog razgraničenja na kopnu, moru i podmorju u različitim geofizičkim, istorijskim i političkim okolnostima.

Problem razgraničenja na Prevlaci je direktna posljedica raspada bivše Jugoslovenske države, što je početkom devedesetih rezultiralo tzv. „Dubrovačkom operacijom“ odnosno napadom tadašnje JNA na Dubrovnik i Konavle pod izgovorom da se u reonu Prevlake i Konavala nalazi 30.000 „ustaša“ spremnih da svakog trenutka izvrše agresiju na Crnu Goru, što se ubrzo pokazalo kao velika gebelsovska „istina“. „Dubrovačka operacija“, ili „suučesništvo u udruženom zločinačkom projektu“ od strane tadašnjih vlasti Republike Crne Gore, odnosno bezobzirna agresija, razur, paljevina i pljačka ovih područja i zločini koji su pritom počinjeni, predstavljaju onu nepremostivu hipoteku za ravnopravan tretman pregovaračkih strana u vezi ovog pitanja.

Ekspertska grupa sastavljena od strane iskusnih diplomata i eksperata različitih struka vodila je teške i naporne pregovore, najprije samostalno, a kasnije uz učešće organa SRJ sa određenim prekidima od 1997. godine do 2002. godine kada je potpisan pomenuti Protokol. Ovo su bili razgovori neravnopravnih „gluvih“ strana, jer su uvijek počinjali i završavali istom rečenicom, „Vi ste agresori, vi ste popalili i opljačkali Dubrovačko-Konavlajnsku oblast“. U takvoj atmosferi i najutemeljeniji argumenti naše strane o pravičnom razgraničenju u ovom području gubili su svoj suštinski značaj. Od početka, hrvatska strana je tvrdokorno insistirala na principu srednje linije, ekvi-distance, i punog i isključivog suvereniteta nad morskim i podmorskim prostorima u uvali Cipavica, unutar zaliva. U takvim okolnostima, pregovori su nekoliko puta prekidani da bi na insistiranje međunarodne zajednice bili nastavljeni, ali, takođe, u veoma mučnoj i teškoj atmosferi. 

Nakon završetka NATO intervencije pregovori su intezivirani što je na kraju rezultiralo postojećim Protokolom o privremenom razgrničenju. Hrvatska je na kraju odstupila od tvrdokornog insistiranja na principu srednje linije i punog suvereniteta u uvali Cipavica i prihvatila odstupanje od pravila srednje linije zbog specifičnih geofizičkih, geopolitičkih i geoistorijskih okolnosti i prihvatila pravni režim koimperijuma nad morskim i podmorskim prostorima u pomenutom dijelu zaliva. (Čl. 12, st.1)

Kopnena granica

Ubijeđen sam da je ovo maksimum koja je naša strana mogla da ostvari u datim okolnostima ali i zaloga za neko buduće pravično razgraničenje na ovim prostorima čime se ne isključuje mogućnost da i postojeći privremeni režim preraste u stalni. Normalno uz suglasnost ugovornih strana.

Za Republiku Hrvatsku kopnena granica je nesporna shodno principima Badinterove komisije, da unutrašnje administrativne granice u momentu raspada i sticanja nezavisnosti novih država postaju međunarodno priznate koje se mogu mijenjati samo uz pristanak susjednih država. Nažalost, činjenica je da su „Dubrovačkom operacijom“ izgubljene skoro sve šanse za takvo nešto. Treba napomenuti da su uoči „Dubrovačke operacije“ predstavnici Republike Hrvatske nudili vlastima Crne Gore pravično razgraničenje i na kopnenom dijelu pod uslovom da ne uzmu učešća u udruženom zločinačkom projektu koji je rezultirao razorom Dubrovnika i Konavala. Treba istaći da osim političkih argumenata geofizičkog, geopolitičkog i geoistorijskog jedinstva zaliva, Crna Gora ima i dosta utemeljene pravne argumente za eventualnu korekciju kopnene granice, ali koji se po mom dubokom uvjerenju nepristrasno i fer mogu saslušati jedino na Međunarodnom sudu pravde. Uostalom, čl. 2 Protokola ne prejudicira nikakvo konačno razgraničenje, ni na kopnu, ni na moru, ni na podmorju. Stav Hrvatske da je kopnena granica definitivno utvrđena i da to nije sporno, ne znači da spor o tome i dalje ne postoji (Juraj Andraš, Međunarodno pravo, 1970, Zagreb). 

Javnost, takođe, mora biti upoznata sa činjenicom da postojeća administrativna granica na kopnu nije nikakav rezultat rada priučenih Titovih i Đilasovih AVNOJ-evskih kartografa nego posljedica sporazuma Cvetković - Maček o uspostavljanju Banovine Hrvatske, odnosno dogovora srpskih i hrvatskih nacionalista iz 1939. godine. Isticanje sporazuma Pavelić - Musolini iz 1941. godine o razgraničenju NDH i italijanskih okupacionih zona Dalmacije i Crne Gore ne samo da je tragikomično besmisleno, već je veoma kontraproduktivno, bilo za bilateralne pregovore, bilo za suđenje pred Međunarodnim sudom pravde (granica je tada uspostavljana sjeverno od Molunta, sredinom Konavovskih stijena).

Pronaći nestalu dokumentaciju

U ovom kontekstu poseban problem će predstavljati razgraničenje epikontinentalnog pojasa, jer se u tom području nalaze potencijalna nalazišta nafte i gasa, a međunarodno pravo, za razliku od razgraničenja o teritorijalnom moru, tu upućuje isključivo na sporazum susjednih država. Srećom, i tu imamo veoma razvijenu sudsku praksu.

Normalno, treba ponovo sjesti za pregovarački sto i definisati sa Hrvatskom sve što je sporno i predložiti da se spor rješava pred Međunarodnim sudom pravde koji garantuje objektivnost, nepristrasnost i pravičnost. Zato je normalno potrebna izričita ili prećutna saglasnost obije strane, jer i Statut Međunarodnog suda pravde predviđa različite opcije u vezi ustanovljenja njegove nadležnosti za rješavanje sporova između država. Volio bih da se varam, ali sam ubijeđen da će budući pregovori samo apostrofirati već pomenuto i da će na kraju jedino rješenje biti da se spor povjeri Međunarodnom sudu pravde na rješavanje.

Na kraju, ali vrlo značajno, u toku pregovora u vezi Protokola, u kojima su učestvovali i predstavnici Vlade SRJ, nikada nijesmo dobili mogućnost da izvršimo uvid u tzv. vojne mape spornog područja koje su bile u posjedu Saveznog Sekretarijata za narodnu odbranu i pored višestrukih obećanja da će nam to biti omogućeno. Veoma obimna dokumentacija, prikupljena u Crnoj Gori, koja je sadržavala sve najvažnije pravne, političke, istorijske, ekonomske i druge aspekte i činjenice spornog pitanja, koja su neophodna i za pregovore i za eventualno suđenje pred Međunarodnim sudom pravde, bila je pohranjena u dvije velike kartonske kutije koje su bile u posjedu Momira Bulatovića i njegovog povjerenika za Prevlaku ambasadora Branislava Srdanovića. Iako su ti dokumenti državna svojina od najvećeg nacionalnog i bezbjedonosnog značaja za Crnu Goru, u međuvremenu je, koliko je meni poznato, ta dokumentacija volšebno nestala. Jedan od najvažnijih zadataka crnogorske Vlade, u pripremama za pregovore i eventualni postupak pred Međunarodnim sudom pravde, je da ta dokumentacije ugleda svjetlost dana.

(autor je bio šef Ekspertske grupe Vlade Crne Gore za pregovore o Prevlaci)